Sadržaj iz rubrike Duhovnost
Duhovnost

Duhovnost (524)

nedjelja, 31 Oktobar 2021 00:00

Učenje Kur’ana za materijalnu nadoknadu

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Mr. Vedad Mustedanagić

kuranU ovom radu predstavit ćemo i analizirati odgovore na pitanja o pravnom statusu učenja Kur’ana za materijalnu nadoknadu i predstavit ćemo metodologiju i pristup onih koji su odgovarali na ovo pitanje. Rad smo podijelili u tri dijela. U prvom dijelu naveli smo fetve, odgovore na zadatu tematiku, u drugom dijelu analizirali smo ih i konačno u trećem dijelu smo ih uporedili. Učenje Kur’ana za materijalnu nadoknadu aktualno je pitanje u Bosni i Hercegovini iz više razloga. U jednom teškom periodu za bosanskohercegovačke muslimane došlo je do stagniranja praktične primjene islama te su muslimani koji nisu imali vjersku naobrazbu (nisu znali učiti Kur’an) posezali za tim da plate za svoje umrle proučene hatme. Smatrali su to dobrim djelom, za koje se oni nisu osposobili da prakticiraju. Danas se takva praksa zadržala kod onih osoba koje nisu naučile arapsko pismo, a imaju želju da učine dobro za svoje voljene. U nastavku vidjet ćemo kako su različiti muslimanski mislioci odgovorili na ovo pitanje.

Fetve o učenju Kur’ana za materijalnu nadoknadu

Husein-ef. Đozo
U više navrata Huseinu Đozi postavljeno je pitanje o učenju Kur’ana za materijalnu nadoknadu. Na ovom mjestu predstavit ćemo glavne odrednice njegove misli, a u drugom i trećem dijelu napraviti analizu i komparaciju fetvi. Osoba koja je redovno plaćala učenje hatmi, a zatim to prestala i počela svojim novcem stipendirati đake u medresi postavila je pitanje koje se odnosilo na validnost njenog postupka. Husein-ef. Đozo pozitivno je reagirao na ovakav postupak, između ostalog, rekavši: “Kamo sreće kada bi tako svi postupili i onemogućili trgovanje sa Kur’anom.” Kao vid pomoći osobama nakon njihove smrti, rahmetli Đozo insistira na davanju dobrovoljne sadake pred njihovu dušu, a ne na plaćanju učenja Kur’ana. I na kraju odgovora napravio je razliku između učenja Kur’ana za materijalnu nadoknadu i bez materijalne nadoknade. Nakon iščitavanja fetvi Huseina Đoze, stječe se dojam da je ovo pitanje bilo dosta aktualno u to doba, a Husein-ef. svojim je odgovorima dao specifičan i poseban doprinos. Tome svjedoče i sljedeće njegove riječi: “O pitanju učenja Kur’ana mrtvima za pare pisano je nebrojeno puta. Kada bi se sve sakupilo na jedno mjesto, izišla bi čitava knjiga. U svim tim pisanjima rečeno je jasno i određeno da, prema propisima islama, nije dozvoljeno učiti Kur’an za pare mrtvima. Mrtvima može svako proučiti ono što zna i pokloniti im sevap od toga. Ali je najvažnije i najsevapnije da se pijetet prema mrtvima iskazuje putem dobrih djela, pomaganjem živih i doprinosom za opće, zajedničko dobro.” U jednom drugom odgovoru Husein-ef. odgovara kako bi se taj novac trebao usmjeriti za stipendiranje đaka u medresi.
Dr. Enes Ljevaković

Na zvaničnoj stranici Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini pod kategorijom Dini islam u pitanjima i odgovorima nalazi se desetak pitanja o učenju Kur’ana za materijalnu nadoknadu, na koja je odgovorio dr. Enes Ljevaković, koji je u funkciji fetvai-emina i zadužen za ovaj posao. Analizirajući pitanja i odgovore moguće je uočiti da se učestalije postavljalo pitanje u vezi sa učenjem Jasina za novac nego hatme. Dr. Enes Ljevaković dao je negativan odgovor na pitanje o učenju Kur’ana za materijalnu nadoknadu, naznačivši kako je Kur’an objavljen živima i da ga treba učiti i proučavati. U odgovoru na pitanja ističe da je dozvoljeno, prema mišljenju određenog broja pravnika, pokloniti nagradu za učenje Kur’ana onome kome želimo. U jednom od pitanja dr. Ljevaković izrazio je malo liberalniji stav. Naime, na pitanje čovjeka koji je putem Glasnika IZ-a saznao da je zabranjeno davati novac za učenje Kur’ana, i koji je htio tu praksu prekinuti, tj. davati novac, ali da se i dalje uči hatma za njegovog oca, dr. Ljevaković odgovorio je kako bi trebao nekoga zamoliti da prouči hatmu za umrlog, a da on njemu za to dadne hediju – poklon, te je naznačio kako ovakva radnja ne smije prelaziti u stalnu praksu i da se ne smije trgovati sa Kur’anom. Na drugom mjestu spomenuo je kako taj poklon ne smije biti uvjetovan. Od drugih dilema koje su indirektno vezane za ovo pitanje, a na koje je odgovorio dr. Ljevaković jesu: učenje Kur’ana za žive, učenje dove nakon proučenog Jasina za umrlog, darivanje sevapa umrlima zbog slušanja Kur’ana na CD-u, pravilno poklanjanje Jasina umrlom. Učenje Kur’ana za žive može biti u formi rukje, dova nakon proučenog Jasina nema svoju formu, može se doviti da Allah ukabuli, ali i ne treba jer Allah zna naše namjere, moguće je darovati sevape od slušanja učenja Kur’ana preko CD-a za svoje umrle i darivanje Jasina može, a i ne mora biti iskazano riječima.
Portal minber.ba

Nakon što smo pregledali sve odgovore (po naslovima) na portalu minber.ba pronašli smo dva pitanja na ovu temu. Na pitanje: “Članovi moje šire porodice traže od mene da učim suru Jasin pred duše umrlih i plaćali su mi tu uslugu iako to nisam željela ni tražila od njih. Prije određenog vremena shvatila sam da je trgovanje časnim Kur’anom zabranjeno i ne želim to više činiti, ali ne mogu uvjeriti svoje rođake da je bolje da udijele milostinju pred dušu umrlih. Šta mi savjetujete?”, odgovorio je hfz. Abdurrahman Kuduzović, koji je prvo naveo poznato razilaženje među islamskim učenjacima o učenju Kur’ana pred duše umrlih bez materijalne nadoknade, zatim je čitaocima ostavio mogućnost izbora između ta dva mišljenja. Poslije toga kratko se osvrnuo na zabranu učenja Kur’ana za materijalnu nadoknadu ističući kako osoba koja uči Kur’an za materijalnu nadoknadu neće imati od toga nagradu, kao ni umrli zbog kojeg se uči. Na drugo pitanje, koje je postavila grupa djevojaka koje su formirale stranicu “Jedna sedmica, jedna hatma”, gdje su se dogovorile da svake sedmice njih trideset prouči po jedan džuz Kur’ana i to poklone onima koji su u potrebi, odnosno, kako navode, ummetu u nevolji, odgovorio je mr. Elvedin Pezić i u odgovoru je istakao da je ummet i prije prolazio kroz nedaće i da, iako imaju lijepu namjeru, trebaju ostaviti takav način učenja Kur’ana. U ovom odgovoru osvrnuo se i na učenje Kur’ana pred duše umrlih (bez materijalne nadoknade), zauzimajući pozitivan stav u pogledu ovog pitanja. Kao alternativu za ovaj postupak naveo je da se prouči dova kako bi se pomogao ummet.
Portal ehlus-sunne.ba

Na portalu ehlus-sunne pronašli smo jedan odgovor na ovu temu. Pitanje glasi: “Esselamu alejkum ve rahmetullahi, šejh. Nedavno sam imao smrtni slučaj u porodici. Interesuje me da li je ispravno plaćati ove usluge učenja dova, mevluda i hatmi umrlom? U prilogu mejla je kopija neobaveznih vjerskih usluga koje naplaćuje medžlis.” Odmah na početku, autor ovog odgovora rekao je da nije dozvoljeno naplaćivati ovakve usluge, da umrli nema koristi od takvog učenja i da je to bespravno jedenje tuđeg imetka. Za svoje mišljenje dr. Zijad Ljakić naveo je devet argumenata. Prvi od njih jeste da ni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ni ashabi nisu učili Kur’an pred dušu umrlih. Zatim, postoji razilaženje među učenjacima da li nagrada za učenje Kur’ana, kao poklon za umrlu osobu do nje stiže. Sličan argument jeste i postojanje razilaženja u pogledu naplaćivanja usluga za podučavanje Kur’ana, hadisa, mujezinjenja i imameta. Učač Kur’ana nema iskrenu namjeru prilikom učenja Kur’ana, tj. uči Kur’an za novac, a ne zarad Božijeg zadovoljstva. Na ovakav način zloupotrebljavaju se vjernički osjećaji prema umrlima i bespravno se jede tuđi imetak, muslimani se indirektno podstiču na nepraktikovanje islamskih propisa, poput učenja Kur’ana, jer je to moguće nadoknaditi plaćanjem učenja Kur’ana. I kao zadnji argument navodi postojanje mnogobrojnih fetvi savremenih učenjaka o zabrani ovakvog postupka. Ovaj odgovor nalazi se u rubrici Pitanja i odgovori u kategoriji Novotarije/Inovacije/Bid’ah.

Analiza fetvi o učenju Kur’ana za materijalnu nadoknadu

Husein-ef. Đozo
U odgovorima Husein-ef. Đoze na ovakva i slična pitanja (učenja talkina, sedmica, četeresnica, klanja kurbana i sl.) primjetna je socijalna dimenzija i dobro razvijena kritička svijest. Što se tiče socijalne dimenzije, Husein-ef. Đozo živio je u jednom teškom vremenskom razdoblju za muslimane Bosne i Hercegovine. Kada se vjera htjela svesti na što manji opseg djelovanja, Đozo je energično pozivao na dinamično prakticiranje islamskih propisa. Protivio se svim onim inovacijama koje nisu imala smisla, čije je obavljanje zaustavljalo zdravu kritičku i razumsku svijest. U svojim odgovorima želio je da do kraja dočara važnost obavljanja nekog propisa ili u ovom slučaju njegovu pogubnost. Navodeći argumente Objave htio je logičkim putem da ljudima dokaže kako je bolje i prihvatljivije dati materijalna sredstva u izgradnju muslimanskog društva, pomažući vjerske ustanove i studente islamskih nauka, koji nisu bili u zavidnom položaju. S jedne strane isticao je pravilno obavljanje šerijatskih propisa, a s druge strane, dajući alternativu za dotadašnje prakse, oživljavao islamske institucije. U svojim odgovorima ističe kako umrlom ne stiže “trgovina Kur’anom”, već sadaka koju čovjek udijeli pred dušu svojih voljenih.
Dr. Enes Ljevaković
Pitanja su veoma kratka i koncizna, ne daju dodatne informacije, niti argumente za postavljena pitanja. U rezimiranoj formi daje se odgovor na postavljeno pitanje. U jednom od pitanja dr. Ljevaković nije samo odgovorio kako je to nedopušten čin, već je u odgovoru ukazao i na alternativno rješenje. Onaj ko zna učiti na arapskom treba tako i raditi, onaj ko ne zna, treba se potruditi da nauči arapsko pismo, a ako ne uspije, onda neka čita prijevod Kur’ana. Dr. Ljevaković nije direktno spominjao mišljenje hanefijske pravne škole, niti citirao hanefijske pravnike, već je rezimirano prenio mišljenje o tom pitanju uzimajući u obzir kontekst postavljenog pitanja.
Portal minber.ba
Na portalu minber.ba odgovori nisu bili ni dugi ni suviše kratki. Iskazan je negativan stav prema učenju Kur’ana za materijalnu nadoknadu, dok je iskazan pozitivan stav prema darovanju sevapa umrloj osobi za učenje Kur’ana. U jednom od odgovora ponuđeno je i alternativno rješenje za dati problem.
Portal ehlus-sunne.ba
Odgovor dr. Zijada Ljakića na pitanje o učenju Kur’ana za materijalnu nadoknadu koncipiran je na način da se prvo ukazalo na to da je takvo djelo novotarija koja nema osnove u islamu, a zatim je za to naveo argumente iz Kur’ana, sunneta i islamskih učenjaka. Dr. Ljakić potrudio se da navede što više argumenata kojima će dokazati da je ovakav postupak novotarija. Tom prilikom koristio se komparativnom metodom i u određenim segmentima odgovora navodio mišljenja sve četiri pravne škole. Eklektičkom metodom izabrao je, po svom mišljenju, najispravniji stav.

Komparacija navedenih odgovora

Stavove spomenutih autora i portala moguće je komparirati pojedinačno, svakog ponaosob, ili napraviti komparaciju između odgovora Husein-ef. Đoze i dr. Enesa Ljevaković s jedne strane i portala minber.ba i ehlus-sunne.ba s druge strane. Razlika je u tumačenje ljudi unutar službene institucije i van nje, koje za sobom povlači i drugačije posljedice. Primjetno je da Husein-ef. često ukazuje na druga moguća rješenja, a posebnu pažnju usmjerio je na potrošnju novca na druge stvari koje će toj osobi biti od koristi. Dr. Ljevaković obnaša sličnu funkciju onoj koju je tada obnašao Husein-ef. Đozo i primjetna je određena sličnost između njihovih odgovora, kao što je ukazivanje na to da Kur’an treba biti uputa, a ne predmet trgovine, također primjetna je i određena doza odgovornosti koju ovakve funkcije za sobom povlače, a to je davanje alternativnih rješenja i drugih mogućih kombinacija. Uspoređujući odgovore Huseina-ef. Đoze i dr. Ljevakovića s jedne strane i odgovore sa portala ehlus-sunne.ba i minber.ba, dolazimo do zaključka da se u odgovorima na ovim portalima navodi više argumenata i dokaza nego u odgovorima Husein-efendije i dr. Ljevakovića. Naime, čitateljstvo koje prati daije i njihov rad uz odgovor na pitanje dobija i pojašnjenje sa argumentima. Takvim načinom tumačenja pokušava se sa što više dokaza argumentirati određeno pitanje kako bi to imalo jače dejstvo na čitatelje. Onaj daija koji pokaže najveći nivo znanja, ovakvim i sličnim stilom izlaganja, zavređuje i najveću pozornost auditorija koji prati takve i slične portale. Na osnovu drugih izvora na kojima je primjetan tradicionalni način tumačenja islama, moguće je uvidjeti da pripadnici te orijentacije imaju afirmativan stav prema odgovorima Husein-ef. Đoze na ovakva i slična pitanja (učenje talkina, sedmica itd.) i da se često citiraju njegovi odgovori.

(El-Asr)

nedjelja, 31 Oktobar 2021 00:00

Zašto nam se dove ne primaju?

Ocijeni...
(1 glasova)

Piše: Mr. Osman Smajlović

dova1Nekada se upitamo zašto nam se dova ne prima i ne uslišava iako je naš Gospodar rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!” (El-Mu’min, 60). Kako to da zulumćar hoda po Zemlji, a Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čuvaj se dove onoga kome je učinjena nepravda, jer između nje i Allaha nema prepreke!” (Buhari)? Molimo se za muslimane, a naročito za one potlačene, ali ne vidimo poboljšanje u njihovim životima. Podučavamo postača da se njegova dova ne odbija, pa vidimo da njegova dova nije uslišana. Nije li onda najbolje ostaviti dovu, jer nema koristi? Ili dovu upućivati kao vid ibadeta, koji ne djeluje u životu? Nije to rješenje, a u islamu i za to postoji odgovor.

Ne prima se svačija dova

Ne prima se dova svake osobe. Allah uslišava dovu muttekija, to jest bogobojaznih. Islamski učenjaci pojasnili su uvjete primanja dove kao i zapreke da se dova usliša. Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zaista je Uzvišeni Allah dobar i ne prima osim dobro. I zaista je Allah naredio vjernicima ono što je naredio i poslanicima: ‘O poslanici, hranite se dozvoljenim jelima i radite dobra djela’ (El-Mu’minun, 51); ‘O vjernici, jedite dobra kojim smo vas opskrbili’ (El-Bekara, 172).” Zatim je spomenuo čovjeka koji je na dugom putovanju, raščupane i prljave kose, pruža svoje ruke prema nebesima: “‘O Gospodaru, o Gospodaru!’, a njegova hrana je haram, njegovo piće je haram, odjeća mu je haram, othranjen je haramom, pa kako da mu se odazove.” (Buhari i Muslim)

U ovom hadisu ukazuje se na pojedine uvjete i zapreke za primanje dove. Ovdje se postavlja pitanje: Kako odgovoriti onom čija se dova ne uslišava, a njegova hrana, piće i odjeća su halal?

Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, pojasnio je da se uslišanje dove dešava na jedan od tri sljedeća načina:

Allah će uslišati dovu na dunjaluku i dati ono što se tražilo u dovi.
Zadržat će uslišanje dove za ahiret u obliku nagrade.
Zaštitit će od zla onoga koji je uputio dovu i to srazmjerno upućenoj dovi. (Ahmed, vjerodostojan)

Ibn El-Dževzi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Treba da znaš da Allah neće odbiti dovu mu’mina, s tim da se nekada dobro krije u tome što mu odgađa uslišanje dove ili što onome koji dovi uslišanje dove ne bi donijelo dobro. I zbog toga mu se nadoknadi time što mu se podari nešto drugo umjesto onoga za što dovi, a što je za njega bolje, ili mu se odgodi uslišanje dove za Sudnji dan. Imajući to u vidu, musliman ne smije ostaviti upućivanje dove zato što nije uslišana. Jer, upućivanjem dove čini ibadet.” (Kešful-muškil)

Veće dobro

Možda će neko upitati: “Zašto uslišanje dove uvijek svoditi na vjersku dobrobit? Zašto se ne bi uslišala na dunjaluku? Zar nije dobro u pomoći potlačenima na dunjaluku, ozdravljenju bolesnika i slično? Zašto da nam bude uskraćeno dobro dunjaluka?”

Veliko se dobro krije u svemu spomenutom, ali su možda iskušenje i primljena nagrada veće dobro za nekoga. Kada je riječ o dovi, Mudri Allah odabere za Svog roba veće dobro, a ne samo dobro. Ataa b. Ebu Rebah kazuje da mu je Ibn Abbas rekao: “Hoćeš li da ti pokažem ženu koja će ući u Džennet?” “Svakako!”, odgovorio je Ata. “Ova crna žena”, reče Ibn Abbas, “došla je kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: ‘Ja dobivam padavicu i otkrivam se u takvom stanju, pa moli Allaha za mene!’ On joj na to reče: ‘Ako hoćeš, strpi se i ući ćeš u Džennet, a ako hoćeš, ja ću uputiti dovu Allahu da ozdraviš.’ ‘Strpjet ću se, ali moli Allaha da se ne otkrivam prilikom padavice’, reče žena. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za to je Allahu uputio dovu. (Buhari)

Izlječenje žene spomenute u hadisu jeste dobro, međutim veće je dobro za nju da joj njena bolest, padavica, bude povod ulaska u Džennet. A upravo je to ona i shvatila i odabrala je da živi sa padavicom i da uđe u Džennet.

Ponekad u uslišanju dove na dunjaluku nije dobro

Možda u osnovi u uslišanju dove na dunjaluku nije dobro, već je dobro u preostale dvije mogućnosti: dobivanju nagrade na ahiretu i otklanjanju zla. Plemeniti Kur’an podučava nas da osoba može moliti protiv sebe, misleći da je to dobro za nju: “Čovjek upućuje dovu protiv sebe; čovjek je doista nagao” (El-Isra, 11).

Ibn Omer, radijallahu anhuma, kazuje da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako, nakon što je podigao glavu sa rukūa, na zadnjem rekatu sabah-namaza, govori: “Moj Gospodaru, prokuni toga i toga i toga…”, nakon što je rekao: “Semiallahu limen hamideh. Rabbena lekel-hamd”, pa je Allah objavio: “Od tebe ne zavisi da li će On pokajanje njihovo primiti ili će ih na muke staviti, jer oni su zaista nasilnici” (Buhari). Također, prenio je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proklinjao Safvana b. Umejju, Suhejla b. Amra i Harisa b. Hišama, pa je objavljeno: Od tebe ne zavisi da li će On pokajanje njihovo primiti ili će ih na muke staviti, jer oni su zaista nasilnici” (Alu Imran, 128). Uzvišeni Allah nije uslišao poslaničku dovu, već im je omogućio da se pokaju i prime islam. Pa šta je bolje i korisnije za islam i muslimane: uslišanje poslaničke dove ili to što su oni primili islam? Odnosno, da li je bolje njihovo protjerivanje iz okvira Allahove milosti ili njihovo primanje islama?

Dunjaluk nije Džennet

Dunjaluk je stvoren da bude mjesto iskušenja, a ne mjesto potpunog uživanja, gdje će se sve dove primati. Amir b. Sa’d b. Ebu Vekkas, radijallahu anhuma, prenosi da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, “jednom vraćao sa Alije (mjesto u Medini) i kada je došao do džamije Benu Muavija, ušao je u nju i klanjao dva rekata, a i mi smo klanjali s njim. Potom je molio svog Gospodara dugo, nakon čega se okrenuo prema nama i rekao: ‘Tražio sam od svog Gospodara troje. Dvoje mi je dao, a jedno nije. Molio sam Ga da ne uništi moj ummet sušom, pa mi je to uslišao. Zamolio sam Ga da ne potopi moj ummet, pa mi je i to uslišao. I zamolio sam ga da se moj ummet međusobno ne razjedinjuje, pa mi to nije uslišao’” (Muslim). Hadis ukazuje na to da se čak sve poslaničke dove nisu uslišale: molio je Allaha za troje, a uslišano mu je dvoje.

Kada bi Allah uslišao sve dove, tada bi dunjaluk bio Džennet, ljudi ne bi imali neprijatelja, niti iskušenja po pitanju zla i grijeha, sve njihove potrebe bile bi riješene. Allah nije stvorio dunjaluk da bude Džennet, već da bude mjesto ispita i iskušenja. Mora postojati dobro i zlo i njihovi pozivači, a kada na dunjaluku ostanu samo najgora Allahova stvorenja i zlo, desit će se Kijametski dan, jer nema više svrhe za postojanje dunjaluka.

Abdurrahman b. Šumasa el-Mehri rekao je: “Bio sam kod Mesleme b. Muhalleda, a kod njega je bio Abdullah b. Amr b. As. Abdullah je rekao: ‘Sudnji dan će se desiti nad najgorim stvorenjima. Oni će biti najveće neznalice. Što god budu molili, neće im biti uslišano.’ Dok su oni o tome razgovarali, došao je Ukba b. Amir i Meslema ga je upitao: ‘Ukba, šta ovo Abdullah govori?!’, a Ukba je rekao: ‘On najbolje zna. Međutim, ja sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: Stalno će biti jedna skupina iz mog ummeta koja će se boriti na Allahovom putu i pobjeđivati neprijatelja. Neće im štetiti oni koji se neće sa njima slagati. Borit će se tako sve do Sudnjeg dana.’ Abdullah je rekao: ‘Da! Nakon toga Allah će poslati povjetarac mirišljiv kao misk, njegov će dodir biti nježan kao svila, neće ostaviti nijednog čovjeka koji u srcu ima i trun imana a da ga neće usmrtiti. Potom će ostati najgori ljudi i oni će dočekati Sudnji dan.’” (Muslim)

(El-Asr, br. 104.)

nedjelja, 08 Avgust 2021 00:00

Da li čitate horoskop?

Ocijeni...
(0 glasova)

Priredio: Irfan Kasumović

horoskopKako naša svakodnevnica nije nimalo vesela, bijeg od stvarnosti i maštanje o boljoj budućnosti postaju neodvojivi dio naših života. Otuda su u savremenom društvu postali izuzetno popularni različiti vidovi proricanja budućnosti. Nažalost, ljudi toliko slijepo vjeruju u takva proricanja da često potpuno mijenjaju svoje živote u skladu s njima. Mnogi muslimani također padaju pod utjecaj društvenih trendova, pa čitaju dnevne horoskope u novinama i otvoreno pokazuju svoje zanimanje za njih. Mnogi to rade stoga što uopće ne poznaju stav islama po tom pitanju. Stoga, ponukani postupkom Huzejfe, radijallahu anhu, koji je kazao: “Ljudi su pitali Allahovog Poslanika o dobru, a ja sam ga pitao o zlu, bojeći se da me ne zadesi”, mi ćemo u ovom izlaganju ukazati na stav islama o čitanju horoskopa i proricanju sudbine, kao i na greške ili prijestupe koji su evidentni u životu mnogih muslimana.
Ako pogledamo muslimane današnjice, vidjet ćemo da više vjeruju gatarima i prorocima nego što vjeruju u Allahovu Objavu, čvršće vjeruju onome što pročitaju u horoskopu nego što vjeruju u hadise koji su zabilježili Buharija i Muslim. Umjesto da čitaju Allahove riječi (Kur’an) i Poslanikove hadise, njima je ljepše da troše vlastito vrijeme čitajući horoskop iz “znatiželje”.
Vjerovanje u astrologiju i čitanje horoskopa u suprotnosti je sa duhom islama. U suštini, sve ovo su pokušaji da se izbjegne vjerovanje u kader (sudbinu). Oni koji žive u neznanju, misle da mogu nešto promijeniti ako, navodno, znaju šta će im se desiti, i da na taj način mogu izbjeći loše stvari i osigurati za sebe dobre stvari.
Allah, dž.š., je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da kaže:

“ Reci: ‘Ja ne mogu ni samome sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju.” (El-Araf, 188)

Sve što se odnosi na astrologiju u potpunosti je zabranjeno: posjeta astrologu, slušanje onoga šta govori, kupovanje knjiga o astrologiji ili čitanje horoskopa. S obzirom da se astrologija obično koristi za proricanje budućnosti, ljudi koji se bave astrologijom smatraju se proricateljima sudbine. Samim tim, čovjek koji se bavi astrologijom okarakterisan je sljedećim hadisom našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Svaki čovjek koji ode gataru i pita ga o nečemu, njegov namaz neće biti primljen četrdeset dana i noći.” (Muslim)

Kazna spomenuta u ovom hadisu odnosi se na odlazak i razgovor sa gatarom ili astrologom, čak i ako osoba sumnja u izjave astrologa i također se pod ovim odlaskom podrazumijeva i čitanje horoskopa.
Mnogo je fetvi (pravnih odgovora) islamskih učenjaka današnjice u kojima su spomenuli da čitanje horoskopa potpada pod pojam odlaska gatarima, da nas Allah sačuva od toga.
Međutim, ako osoba povjeruje u kazivanje svog horoskopa, bilo da je to rekao astrolog ili da je napisano u knjigama o astrologiji, odmah ulazi u kufr (nevjerovanje), kao što i sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Onaj ko ode ili se približi proricateljima sudbine i povjeruje u ono što im on kaže, ne vjeruje u ono što je objavljeno Muhammedu. ” (Sunen Ebu Davud)

Ovaj hadis se odnosi na proricatelje sudbine, ali se odnosi i na astrologe, jer obojica proriču budućnost. Ono što govore astrolog i proricatelj sudbine u suprotnosti je sa tevhidom (monoteizmom). Astrolozi smatraju da su ličnosti ljudi određene zvijezdama i da je sva njihova budućnost zapisana u zvijezdama i istovremeno tvrde da su u mogućnosti da čitaju o znanju nevidljivog u već stvorenim oblicima.

U pogledu ovog pitanja stav islama jeste da budućnost i gajb ne poznaje niko osim Uzvišenog Allaha i da se zagovaranje poznavanja gajba (nevidljivog svijeta) smatra nevjerstvom.

Allah, dž.š., kaže:

“ U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu, a šta je u moru, i nijedan list ne otpadne a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi.” (El-En’am, 59 )

“ Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi; i oni ne znaju kada će oživljeni biti.” (En-Neml, 65 )

Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, kazao je: “Ko ode vračaru ili gataru, jedan je od tri osobe:

a- Ako ode i pita ga, a ne povjeruje u ono što mu je kazao – njegov namaz se ne prima četrdeset dana (normalno obavezan je da klanja u tom periodu). Kazao je Allahov Poslanik: ‘Ko ode vračaru i upita ga, njegov namaz se ne prima četrdeset dana.’ (Muslim)

b- Ako ode i povjeruje u ono što je kazao – taj je porekao ono što je objavljeno Muhammedu, alejhis-selam. Kazao je Allahov Poslanik: ‘Ko ode vračaru ili gataru i povjeruje u ono što govori, zanijekao je ono što je objavljeno Muhammedu.’ (Hakim, a vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)

c- Da ode vračaru kako bi ga provjerio, da bi ljudima pojasnio njegove zablude – to je dozvoljeno onima koji su učeni i sigurni da time neće biti zavedeni.”

Šejh Muhammed Salih Munedždžid upitan je o astrologiji, horoskopu i predviđanju sudbine, te je rekao: “…Astrologija, horoskop i predviđanje sudbine džahilijetske su stvari koje je islam oštro osudio i okarakterisao ih kao širk (pripisivanje sudruga Uzvišenom Allahu). Razlog takvog stava o ovom pitanju jeste smatranje da neko drugi osim Allaha, dž.š., može nauditi ili donijeti kakvo dobro, zatim ukazivanje zavisnosti i ljubavi prema nekom mizernom stvorenju, a ne prema Allahu, dž.š., te vjerovanje u lažne tvrdnje vračara i sihirbaza da znaju događaje koji će se dogoditi u budućnosti, kako bi na taj način opljačkali ljude i iskvarili njihovo vjerovanje. Potvrdu za navedeno imamo u riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhu: “Ko nauči nešto iz astrologije, već je ušao u vode bavljenja sihrom, uz stanovito dodavanje drugih stvari.” (Hadis prenosi Ebu Davud u svom Sunenu sa pouzdanim lancem prenosilaca) U drugom hadisu koji prenosi Imran b. Husejn, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ne pripada nama onaj ko određene pojave bude uzimao kao loše predznake i zloslutnje, ili kome se to bude činilo; niti onaj ko bude vračao ili mu se vračalo; niti onaj ko se bude bavio sihrom ili bude tražio da se drugima čini.” (Hadis prenosi Bezzar sa dobrim lancem prenosilaca) Ko bude tvrdio da poznaje nešto što će se dogoditi u bližoj ili daljoj budućnosti, potpada pod kategoriju vračara, direktno ili indirektno. Allah, dž.š., je samo za Sebe uzeo znanje onoga što se treba dogoditi u budućnosti. Uzvišeni Allah kaže: “Reci: ‘Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi…’” (En-Neml, 65)

Svima onima koji se bave ovom vrstom djelatnosti savjetujem da se iskreno pokaju Uzvišenom Allahu i da zatraže oprost za učinjene grijehe, zatim, da se potpuno oslone na Allaha, dž.š., u svim pitanjima uz prihvatanje uzročno-posljedičnih faktora. Treba potpuno da napuste ove džahilijetske stvari i da budu što dalje od njih, te da ne dolaze u dodir sa ljudima koji se time bave i da ni u kom slučaju ne vjeruju u ono što pričaju. Tako će na najbolji način iskazati svoju poslušnost Uzvišenom Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i sačuvati svoju vjeru i svoj iman.” (Preneseno iz djela: Medžmu’u fetava, šejh Abdul-Aziz, 123/2; i Odgovori o islamskom vjerovanju – Muhammed Salih Munedždžid, str. 26)

Dragi brate i cijenjena sestro, čuvajte se potvrde onoga što govore sihirbazi i astrolozi koji tvrde da znaju nevidljivi svijet, koji stavljaju horoskope u novine i časopise u kojima govore o sreći i nesreći. Potvrditi nešto od toga je širk (pripisivanje Allahu sudruga), jer znanje o nevidljivom svijetu pripada samo Allahu. Iskreni muslimani su obavezni da se ne približavaju ovim stvarima. Musliman koji vjeruje u Allaha, ne pita drugog muslimana šta je u horoskopu, niti čita horoskop, niti sluša o tome. Svaki musliman koji dozvoli da mu riječi astrologa promijene način življenja, treba da zatraži oprost od Allaha, dž.š., i da obnovi svoj iman.

(Minber.ba)

Ocijeni...
(1 glasova)

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

islamPrimarni cilj svakog čovjeka je ostvariti sreću u životu. No, samo jedan put vodi do istinske sreće i duševnog zadovoljstva i mira, a to je put islama.

To je vrlo lahak put koji počinje izgovaranjem i svjedočenjem da nema drugog istinskog božanstva osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov rob i Poslanik, a završava se neopisivom srećom gledanja u Allahovo lice u Džennetu u društvu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Govoreći o neodoljivom zovu islama i njegovoj privlačnosti, američka pjesnikinja Mary Oliver (1935-2019.), rekla je: “Nakon proučavanja različitih religija na svijetu, došla sam do zaključka da je islam jedina religija koja podjednako utječe na one koji u nju vjeruju, kao i na one koji u nju ne vjeruju. Najveća vrlina islama je što on automatski osvaja i zarobljava srca ljudi, zato što u islamu nalazite neobičnu draž i magičnu privlačnost koja privlači sebi nemuslimane otvorenog uma.”

Taj isti zov doveo je uglednog njemačkog pravnika i nekadašnjeg ambasadora u Alžiru i Maroku, Murata Hofmana (1931-2020.), u okrilje islama, pa je nakon toga, o islamu, rekao: ”Islam je jedina alternativa s vječnim projektom koji se ne troši, i njegova aktuelnost i valjanost ne prolaze. Iako ga neki vide zastarjelim, on je uistinu moderan i on je vjera budućnosti, jer nije ograničen vremenom i mjestom. Stoga, nipošto ne isključujte mogućnost da će Istok ponovo biti predvodnik svijeta u civilizacijskom napretku. Jer, izreka: ”Svjetlo dolazi sa istoka”, i dalje je važeća i tačna.”

To je taj put! I svaki slobodan čovjek to priznaje, onaj koji je hrabar da iznese svoje mišljenje uprkos ograničenjima i pritiscima društvene sredine, onaj kojeg ne sprječava strah od samog sebe, strah od ljudi ili strah od novog ili strah od prethodne propagande i iskrivljene slike o islamu.

To je taj put kojim su kročili Allahovi poslanici prije nas, kojim su kročili ashabi i muslimani svih nacija, rasa i jezika, nakon njih.

To je put istinske sreće, put dostojanstva, put znanja i civilizacije, put morala, samilosti i ljubavi, o kojem je, nakon što je postao musliman, drJeffrey Lang, rekao: ”U jednom od posebnih trenutaka u mom životu, Allah me je, snagom Svoga sveznanja i milosti, a nakon što je vidio kod mene odlučnost i spremnost da ispunim duhovnu prazninu u svojoj duši, uputio na Pravi put i postao sam musliman. Prije islama nisam znao značenje ljubavi u svom životu, ali kad sam čitao Kur'an, osjetio sam ogroman izljev milosti i nježnosti i počeo sam osjećati konstantnost ljubavi u svom srcu. Dakle, ono što me je odvelo u islam bila je neodoljiva Božija ljubav.”

A američki pjesnik i književni kritičar, Colonel Donald S. Rockwell, nakon primanja islama, oduševljeno je izjavio: ”Ako spoznaš Allaha i vjeruješ u Njegovo postojanje, tada ti islam kaže da ti je Allah bliži od vratne žile kucavice, pa nema potrebe za posrednikom između tebe i tvoga Stvoritelja, niti ima potrebe za svećenikom pred kojim se moraš ispovijediti i priznati mu svoje grijehe kako bi ti pokajanje bilo primljeno, a niti za posebnim hramom u kojem se jedino možeš i smiješ moliti.”

Stoga je ramazan prilika da se muslimani, oni pobožni i oni manje pobožni, ali i nemuslimani, što bolje upoznaju sa islamom i da, zbog sebe i vlastite sreće, nađu vremena u toku ramazana za proučavanje Kur'ana i životopisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Neće ništa izgubiti, a mogu puno dobiti. Jer, islam je put koji vodi istinskoj sreći, pa onaj ko tim putem krene živjet će sretan, umrijet će sretan i bit će proživljen iz svog kabura sretan, a zatim će nastaniti Džennet, mjesto vječnog boravka i vječne sreće.

(Saff.ba)

Ocijeni...
(1 glasova)

Preveo: Haris Osmanagić

ramazanJedno istraživanje Pew Research Center-a, u kojem je učestvovalo više od 38 000 muslimana širom svijeta, pokazuje da se Ramazan “prati” u velikom dijelu Ummeta[1]. 93% ispitanika je izjavilo da posti Ramazan[2]. Ramazanski post je islamski šart koji se najviše praktikuje, nakon šehadeta (97%). Iako više od milijardu muslimana posti ovaj Ramazan, koliko ih je upućeno u to kako su prvi muslimani, koji su živjeli islam na najbolji način, provodili ovaj prelijepi mjesec? Kako su oni provodili ramazanske noći i dane i šta bi se za njih mijenjalo u ovom mjesecu?

Poslanik Allaha, sallallahu alejhi ve selleme, je posvjedočio u koristi prve tri generacije, nazvavši ih najbolijm. U mutevatir hadisu se kaže: Najbolja generacija je moja generacija, zatim ona poslije nje pa ona poslije nje[3].

Veliki imam En-Nevevi je objasnio da je prva generacija koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, spomenuo – generacija ashaba, zatim je to generacija tabi’ina a nakon njih generacija (etba’ut-tabi’in)[4].

Nazvavši ih najboljim, Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je, ustvari, rekao da oni kao kolektiv, imaju najbolje razumijevanje vjere i najbolje prakticiranje islama. Stoga, ukoliko neko želi da provede svoje najbolji Ramazan, treba da nauči kako su najbolji ljudi provodili Ramazan.

Poznavanje ove teme treba da nam motivacija, da nas ohrabri da sebi zadamo optimistične ciljeve i da shvatimo da, ako je to bilo moguće selefu, da je moguće i nama, sa Allahovom pomoći i dozvolom.

Pet ključnih promjena u Ramazanu su:

  1. Učenje Kur’ana
  2. Noćni namaz
  3. Sadaka
  4. Sustezanje od hrane
  5. Čuvanje jezika

I Učenje Kur’ana

Većina nas toga nije svjesna: prva riječa koja se veže za Ramazan nije post. To je Kur’an. Allah, Uzvišen neka je On, kaže: “U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana.” Ova činjenica, zajedno sa onom da je Džibrili, alejhis-selam, sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve selleme, svake ramazanske noći ponavljao Kur’an [5], kako nas je Ibn Abbas, radijallahu anhu obavijestio, je, od strane prvih muslimana, shvaćena da trebaju da uče Kur’an češće i više nego mimo Ramazana.

Imam Ez-Zehebi nas informiše da je Katade (p. 118. h.g.) inače hatmu završavao svake sedmice, ali, kada bi došao Ramazan, proučio bi cio Kur’an svaka tri dana, a u zadnjoj trećini bi to radio svake noći!

El-Velid ibn Abdil-Melik (p. 96. h.g.) bi završavao hatmu otprilike svaka tri dana i tokom Ramazana bi znao proučiti cio Kur’an 17 puta!

El-Esved ibn Jezid (p. 75. h.g.) bi mimo Ramazana proučio cio Kur’ana svakih šest noći. Tokom Ramazana bi to radio svake dvije noći, a spavao bi samo između akšama i jacije. Se’id ibn Džubejr (p. 95. h.g.) bi, također, proučio cio Kur’an svake dvije noći.

Da li i mi možemo ovo?

Većini nas je izazov da u Ramazanu proučio jednom cio Kur’an. Koliko je onda vremena potrebno uložiti da Kur’an proučimo za dva dana? Da li je to ikako moguće sa obavezama u porodici i na poslu?

Za one koji su uvježbani sa učenjem Kur’ana, jedan džuz se može proučiti za 20-ak minuta (prosječno, jedna minuta po stranici). Pomnožite ovo sa 30, i dobit ćete da je za hatmu potrebno 10-ak sati. Stoga, vjerovatno je selef izdvajao po 5 sati na dan za učenje Kur’ana u mjesecu Ramazanu. U našem vremenu, podijelite to na dijelove: jedan prije posla, drugim tokom pauze za posao, treći tokom povratka kući i četvrti, manji, dio, uvečer. Najednom, ovo izgleda puno izvodljivije! Nedavno mi je jedan prijatelj rekao, da jedna njegova rodica radi upravo ovo. Tokom Ramazana prouči Kur’an svako dva dana. Ima djecu, brine se o svojoj porodici, ali svaku slobodnu minutu tokom Ramazana koristi za druženje sa Allahovim Govorom.

Možemo li učiti brzo?

U svome djelu “El-Adabuš-šeri’ah”, Ibn Muflih, rahimehullah, pojašnjava da, dokle god osoba izgovara harfove razgovjetno, može učiti Kur’an brzo.

Šejh ‘Abdul-’Aziz et-Tarifi, hafizahullah, je upitan da li je bolje da se Kur’an uči sporo, sa razumijevanjem, ili, pak, brže i češće. Odgovorio je da ako ta osoba ne razumije ono o čemu Kur’an govori, poput stvari koje je Uzvišeni Allah Svojom riječju ohalalio ili oharamio, šta je vadžib a šta ne, onda ta osoba ne treba da brzo uči Kur’an. Što se osobe koja, u globalu, razumije ključne poruke Kur’ana i šta je halal i haram, onda nema ništa loše u tome da ta osoba uči Kur’an brže tokom ovog blagoslovljenog mjeseca.

II Noćni namaz (kijamul-lejl)

Najdraža djela Uzvišenom Gospodaru svih svjetova su ona koja je učinio obaveznim, poput pet farz-namaza. Svako ko može čuvati pet dnevnih namaza i uz to klanjati i nafile, poput teravije i noćnog namaza, treba da ima ambiciju da bude poput prvih generacija muslimana u ovom pogledu.

El-Bejheki je zabilježio da bi Omer b. el-Hattab dao uputu Ubejju b. Ka’bu i Temimu ed-Dariju da predvode narod u namazu tokom Ramazana. Učili bi duge sure (el-mi’in, tj. sure koje imaju više stotina ajeta) te da bi neki ljudi imali štapove kako bi mogli što duže stajati u namazu. Zadnji selam od njihovih noćnih namaz bi bio pred zoru.

Bilježi se u Muvetti imama Malika da je Abdullah, sin Ebu-Bekra es-Siddika, rekao da bi njegov otac govorio da su oni završavali svoj kijam, i onda žurili na sehur, iz bojazni da ih zora ne dočeka.

Ove predaje indiciraju da bi neki od selefa više vremena provodili u noćnom namazu nego u teraviji. Prisjetimo se i ove predaje o Omeru, radijallahu anhu: u predaji koju bilježi El-Bejheki se kaže da bi klanjao kući tokom Ramazana, pa kad bi narod napustio Džamiju Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, on bi uzeo svoju mješinu sa vodom, otišao u Džamiju i ne bi je napuštao dok ne bi klanjao sabah-namaz.[6]

Mogu li postiti spavajući?

Kroz predaje o našem selefu i njihovim noćnim namazima se vidi da bi reducirali san tokom Ramazana. Prema jednom istraživanju studenta na doktorskim studijama na Oxfordu o tzv. polifaznom spavanju, u kojoj osoba spava 4,5 sati na dan, moguće je imati produktivniji dan sa manje sna. Po ovom modelu, 3,5 sata sna tokom naći sa 3 pauze po 20 minuta za san tokom dana, je dovoljno sna bez žrtvovanja produktivnosti. Doktorant koji je sprovodio istraživanje je sam ovo praktivirao tokom istraživanja.[7]

III Sadaka

Ibn Abbas je na jedan divan način opisao velikodušnost Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, kada je rekao:  “Allahov Poslank je bio najdarežljiviji u činjenju dobra, posebno u mjesecu Ramazanu, dok mu je dolazio Džibril, alejhis-selam, poučavajući ga Kur’anu, tako da bi Poslanik postao blaži u činjenju dobra od blagog povjetarca.”[8]

Dosljedno ga slijedeći u tome, Omer, radijallahu anhu, bi iftario samo sa siromašnima. Čak bi njegova porodica tražila od njega da iftari sa njima, ali bi ipak i dalje iftario sa siromašnima.

Kada bi Ramazan došao Ibnuš-Šihabu ez-Zuhriju, on bi se zaposlio sa samo dvije stvari: učenjem Kur’ana i hranjenjem siromašnih.

Još jedan od selefa, Hammad, rahimehullah, bi se iftario i sa 500 ljudi tokom Ramazana!

IV Umjerenost u jelu (taklilun minet-ta’am)

Jedan od najboljih savjeta imama El-Gazalija za ustajanje na noćni namaz jeste umjerenost u jelu prije spavanja. Rani muslimani bi veoma malo jeli za iftar. U jednoj predaji se spominje da bi Ibrahim b. Ebi Ejjub tokom Ramazana imao svega dva puna obroka.

A kad te hrana krene gledati?

Onima od nas koji ne vode računa o obimu jela tokom cijele godine preče je govoriti o kvantietu jela a ne kvalitetu. Ipak, znate, najukusnija hrana će vas svaki dan čekati, a vi znate da joj ne možete odoljeti. A ako pojedete jedno jelo, a ne i drugo, neko će vas kritikovati.

Naprijed! Jedite od svega, ali pomalo, tako da ukupna količina ostane ipak mala. Drugim riječima, jedito polahko, umjerenim zalogajima, i stalno kontrolišite imate li onaj mučni osjećaj u stomaku, koje se pojavio tokom dana. Čim osjećaj ode, prestanite sa jelom, i ostavite ostatak za kasnije. Još nešto malo za desert i završili ste!

V Čuvanje jezika (hifzu-lisan)

Post je propisan radi višeg cilja: uvećanja bogobojaznosti i discipline. Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao: “Ko ne ostavi ružan govor i postupanje po njemu, neka zna da Allahu ništa ne treba njegovo ostavljanje hrane i pića.”[9] Ibn Hadžer el-Askalani je objasnio da “ružan govor” koji je spomenuo Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, uključuje i laž. Druge predaje ovdje dodaju i besposlive. Ibn Bettal pojašnjava da Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, nije htio reći da samo izbjegavamo ove stvari tokom posta, već da je zbog ovih stvari upitno da li će Uzvišeni Allah primiti taj post ikako.

Mudžahid b. Džebr je rekao da ko se čuva dvaju osobina, njegov post će biti primljen. To su ogovaranje i laž.

Zaključak

Molim Uzvišenog Allaha da Ga se uvijek sjećamo i da nam olakša našu težnju da budemo poput najboljih. Nemamo vremena za gubljenje. Standardi su visoki a svako će biti obračunavan prema onome što je zaista mogao uraditi. Za napredovanje je potrebno vrijeme i sva velika dostignuća počinju malim korakom. Nijedan sniježni brijeg nije ništa do pahuljica do pahuljice. Molim Allaha da nam primi sve naše ibadete, i da nam podari istinsko izliječenje i prosvjetljenje prije, tokom i nakon mubarek Ramazana.

Izvorwww.islam21c.com

___________________________

Bilješke:

[1] http://www.pewforum.org/Muslim/the-worlds-muslims-unity-and-diversity-2-religious-commitment.aspx

[2] http://www.pewforum.org/Muslim/the-worlds-muslims-unity-and-diversity-2-religious-commitment.aspx#fasting

[3] Sahihul-Buhari, Sahihu Muslim

[4] Pogledati:  Šerhu Sahihi Muslim, imama En-Nevevija, 16/85..

[5] Sahihul-Buhari

[6] Kitābus-Sunen ell-Kubra, imam El-Bejheki.

[7] http://qz.com/430415/i-once-tried-to-cheat-sleep-and-for-a-year-i-succeeded/

[8] Sahihul-Buhari

[9] Sahihul-Buhari

[10] Fethul-Bari, Kitabu-savm, imam Ibn Hadžer el-Askalani

ponedjeljak, 30 Novembar 2020 00:00

Kako sačuvati svoja dobra djela

Ocijeni...
(5 glasova)

Piše: Nevad Alijagić

islam6Iskreni vjernici duboko su uvjereni u to da činjenje dobrih djela donosi nur u srcu, blještavilo na licu, obilnu nafaku i ljubav u srcima stvorenja, stoga u svakom danu nastoje da učine neko dobro djelo. Međutim, da li je za spas na ahiretu dovoljno samo raditi što više dobrih djela? Nije. Mnogo je važnije sačuvati svoja dobra djela. Loša djela koja čovjek radi poništavaju dobra djela koja je uradio. U naredna dva hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava nas upravo na tu mogućnost da čovjek uradi mnogo dobrih djela, a koja mu na Sudnjem danu neće biti od koristi. Prvi hadis odnosi se na međuljudske odnose, a drugi hadis odnosi se na odnos čovjeka i Allaha, dželle šanuhu.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Znate li ko je bankrotirao?” Ashabi odgovoriše: ”Bankrotirao je onaj ko nema ni dirhema ni imovine.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Bankrotirao je od moga ummeta onaj ko dođe na Sudnji dan sa namazom, postom i zekatom, a vrijeđao je ovoga, onoga potvorio, nepravedno jeo imetak onoga, prolio krv onoga, udario onoga. Tada će se njima dati od njegovih dobrih djela, pa ako ih nestane prije nego što se svima oduži, uzet će se od njihovih loših djela i njemu natovariti, a zatim će biti bačen u Vatru.” (Muslim)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razgovara sa svojim ashabima i pita ih o istinskom gubitniku, a postavljajući pitanje želi skrenuti pažnju svim muslimanima na pravog gubitnika. Ono što je bilo poznato među ashabima, a i danas među nama, jeste da je bankrot onaj koji ne posjeduje materijalne vrijednosti, tako da su i ashabi, shodno Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, pitanju, dali odgovor. Nažalost, i danas u društvu mnogi ljudi vrednuju jedni druge po materijalnim vrijednostima: novcu, automobilima, skupim telefonima, dok se istinske moralne vrijednosti: poštenje, pravednost, čednost, potiskuju, a nosioci tih vrijednosti degradiraju i omalovažavaju. Međutim, istinski gubitnik i bankrot jeste onaj koji proda ahiret za dunjaluk, vječno za prolazno, a možda je još veći gubitnik onaj koji uradi mnogo dobrih djela, mnogo ibadeta, a na kraju sva ta dobra djela budu pretvorena u prašinu i poništena zbog loših djela koja je uradio.

Da se u hadisu ne govori o nekome ko nije imao nikakve veze sa vjerom i ko nije bio praktičar, ukazuju nam riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “…dođe na Sudnji dan sa namazom, postom i zekatom…”, dakle, prakticirao je vjeru, pridržavao se Allahovih naredbi i obaveza, klanjao, postio, davao zekat, ali činio ona djela koja poništavaju namaz, post i zekat. Ovo ukazuje na pogubnost jezika i na posljedice do kojih može dovesti vrijeđanje, potvaranje, laganje, bespravno prisvajanje imetka drugih, činjenje nepravde, tako da će Uzvišeni Gospodar, kako bi zadovoljio pravdu i namirio oštećene strane, isplatiti oštećenima u dobrim djelima onoga koji nije čuvao tuđi život, čast i imetak. Ustvari, postavlja se pitanje: Da li se isplati žrtvovati, ulagati trud i raditi djela koja će na kraju završiti kod nekog drugog, i od kojih će, umjesto onoga koji ih je radio, koristi imati neko sasvim drugi? Svaki vjernik treba dobro razmisliti o ovome. Zato je iskreni i pravi musliman onaj od čijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani, onaj koji svojim ahlakom i lijepim ponašanjem poštedi druge svojih neugodnosti, koji čuvajući svoj jezik, tuđu čast, imetak, ustvari čuva svoja dobra djela.

Važno je lijepo se odnositi prema drugim ljudima, ali je važnije i bitnije imati iskren odnos prema Stvoritelju i Gospodaru, Onome koji nas je stvorio, život nam podario i koji nas svakodnevno opskrbljuje raznim blagodatima, koji zna ono što javno radimo i što u svojim prsima krijemo.

Sevban, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista, poznajem ljude koji će na Sudnjem danu doći sa dobrim djelima poput velikih bijelih planina koja će Allah, dželle šenuhu, u prah pretvoriti.” Sevban, radijallahu anhu, rekao je: “O Allahov Poslaniče, opiši nam ih, da ne budemo od njih!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “To su vaša braća, klanjaju noću kao što i vi klanjate, ali kada se osame, prelaze Allahove granice čineći grijehe.” (Hadis bilježi Ibn Madža, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim.)

Dakle, i ovdje se radi o osobama koje praktikuju vjeru i izvršavaju ibadete, ali kada se osame, čine grijehe. Nisu upotpunili svoju pokornost i predanost Uzvišenom Gospodaru, jer da je njihova predanost potpuna, njihova javna i tajna djela bila bi jednaka. Ibn Hadžer navodi da je jedan od velikih grijeha javno pokazivati čestitost i pokornost Uzvišenom Gospodaru, a u tajnosti Mu činiti grijehe.

Muttarif b. Šihir rekao je: “Kada su javna i tajna djela podjednaka, tada Uzvišeni Gospodar kaže: ‘Ovo je Moj istinski rob.’” Allah, dželle šanuhu, prihvata samo iskreno urađeno djelo, koje je urađeno s ciljem postizanja Allahovog zadovoljstva. Tajnost i samoća su veliko iskušenje i test za svakog vjernika da pokaže svoju iskrenu pokornost. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetujući Ebu Zerra, radijallahu anhu, rekao: “Oporučujem ti da se bojiš Uzvišenog Allaha u tajnosti i javno.” (Bilježi imam Ahmed, a Albani ga je ocjenio dobrim.) Bilo je prethodnika ovog ummeta koji su po četrdeset godina postili dobrovoljni post a da za to njihovi ukućani nisu znali: ujutro bi otišli na posao, zanijetili bi nafilu i ponijeli bi ručak sa sobom koji bi podijelili kao sadaku, a navečer bi se vraćali kući na večeru, i to bi im bio iftar, tako da niko od ukućana ne bi primijetio da poste. Na taj način skrivali su svoje ibadete i dobra djela.

Činjenje grijeha u tajnosti itekako može biti uzrok poništenja dobrih djela kao što smo vidjeli u hadisu Sevbana, radijallahu anhu. Zato je bitno da se odgajamo u iskrenoj pokornosti svome Stvoritelju. Svojim ibadetom trebamo nastojati da postignemo nagradu kod Uzvišenog Gospodara, a nikako da nam cilj bude zadovoljstvo i pohvala ljudi. Licemjeri su bili poznati po tome što su javno ispoljavali vjeru, a u tajnosti su krili nevjerstvo i grijehe. Čuvajući svoj jezik od ogovaranja i potvaranja, uzimanja tuđeg haka i izbjegavanja ezijeta ljudi, čuvajući se grijeha u tajnosti, upotpunjavajući pokornost Uzvišenom Gospodaru, ustvari čuvamo svoja dobra djela, koja će biti jedina valjana valuta na Danu obračuna.

El-Asr

nedjelja, 27 Septembar 2020 00:00

Sedžda-vrhunac naše pokornosti i poniznosti

Ocijeni...
(1 glasova)

Piše: Abdulvaris Ribo

namazČovjek je stvoren na ovome svijetu radi uzvišene svrhe, koju nikada ne smije zaboraviti. Nikada ne smijemo zaboraviti da smo mi Allahovi robovi i da smo stvoreni radi robovanja; pokornosti i poslušnosti Njemu Uzvišenom, našem Stvoriteju i Gospodaru. Uzvišeni Allah je rekao: „A džine i ljude sam stvorio samo da Mi robuju.“ (Ez-Zarijat, 56.)

Veliki je problem kada čovjek ne zna zašto ga je Allah stvorio i šta su svrha i cilj njegovog postojanja na ovome svijetu. Tada neminovno zaluta i strada. Kada smo kao vjernici svjesni svrhe zbog koje smo stvoreni, onda nastojimo da cijeli svoj život posvetimo svome Stvoritelju, u smislu da Mu budemo pokorni i poslušni koliko god smo u mogućnosti. Uzvišeni Allah je rekao: „Reci (Muhammede): „Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja, doista, su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.“ (El-En’am, 162.)

Forme ibadeta i pokornosti Allahu

Uzvišeni Allah nam je ostavio mogućnost da Mu na različite načine i kroz različite vidove i forme ibadeta iskažemo našu pokornost i poslušnost. Prije svega propisao nam je ibadete poput dove, kurbana, učenja Kur’ana, zikra, sadake, namaza…

Od svih spomenutih ibadeta, namaz, zasigurno, zauzima posebn mjesto i značaj, te se smatra najvažnijom islamskom dužnošću nakon šehadeta. Namaz je najvažniji svakodnevni ibadet, kojim uistinu pokazujemo koliko smo pokorni i predani našem Stvoritelju, s obzirom da nam je namaz naređen čak pet puta dnevno, za razliku od ostalih temeljnih islamskih dužnosti koje smo dužni obaviti jednom godišnje ili jednom u životu. U samom namazu ima jedan njegov sastavni dio koji je tajna i vrhunac namaza. To je, naravno, sedžda ili spuštanje lica na tle.

Historijat sedžde

Sam historijat sedžde će nam donekle i otkriti njen dublji smisao i suštinu. Ako se vratimo na historijat sedžde, naći ćemo da se sedžda u Kur’anu spominje već u kazivanju o Ademu i melekima, kada je Uzvišeni zapovjedio melekima, među kojima je bio i Iblis, da se Ademu poklone, odnosno da mu sedždu učine. Od meleka je zatraženo da se pokore Allahovoj naredbi i odluci i da se tom Ademu, kao Allahovom stvorenju koje će preuzeti namjesništvo na Zemlji, poklone iz poštovanja. Uzvišeni Allah je rekao: „I kada smo melekima rekli: „Poklonite se Ademu!“ I Oni su se svi poklonili osim Iblisa, on je bo jedan od džina i ogriješio se o zapovijed Gospodara svoga.“ (El-Kehf, 50.)

Allahu sve sedždu čini, milom ili silom

Uzvišeni Allah je rekao: „Allahu čini sedždu sve što je na nebesima i na Zemlji, htjeli ili ne htjeli, a i sjene njihove ujutro i u sumrak.“ (Er-Ra’d, 15.)

„Allahu čini sedždu sve živo, na nebesima i na Zemlji, i meleki i oni se ne ohole. Boje se Gospodara svoga Koji je iznad njih i čine ono što im se naređuje“ (En-Nahl, 49.)

„ Zar ne znaš da Allahu sedždu čine i oni na nebesima i oni na Zemlji, i Sunce , i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi, a mnogi i kaznu zaslužuju. A koga Allah ponizi, niko ga poštovanim ne može učiniti. Allah radi ono što hoće.“ (El-Hadž, 18.)

Iz prethodnih ajeta vidimo da Uzvišenom Allahu sve sedždu čini, i meleki i ljudi i živo i neživo, a sve njih možemo po tom pitanju podijeliti na dvije skupine:

Oni koji sedždu čine dobrovoljno, svojom voljom i izborom, a to su samo ljudi. Samo čovjeku je ostavljeno na volju da odabere da li će Allahu padati na sedždu ili neće.
Oni koji Allahu sedždu čine iz potčinjenosti, a to su meleki i ostala stvorenja koja su kao takva stvorena i Allahu potčinjena.

Dublji smisao sedžde

Sedžda nije puko spuštanje lica na tle i padanje ničice, ona ima mnogo dublji smisao i značenje. Sedžda je prije svega pokazatelj naše pokornosti, poslušnosti i poniznosti pred našim Gospodarom i Stvoriteljem. Naša vjera se ne sastoji samo iz pukog i besplodnog vjerovanja. Vjera se mora potvrditi i dokazati našom pokornošću Allahu. Iman se sastoji iz znanja i prakse, odnosno djela. I Iblis je imao znanje i bio je ubjeđen da Allah postoji, ali Mu se nije htio pokoriti i naređenu sedždu učiniti. „On je odbio, uzoholio se i nevjernik je bio.“ Ovo je dokaz da vjerovanje mora biti popračeno djelom, pokornošću i poniznošću, izvršavanjem onoga što je Allah naredio, a izbjegavanjem onoga što je zabranio.

Uzvišeni Allah je rekao: „I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“ (En-Nisa’, 65.)

Sedžda je simbol hitre i bezpogovorne pokornosti i poslušnosti Allahu, i ona je najviši izraz naše predanosti Njemu.

Sedžda nas duhovno uzdiže i približava Allahu

Prenosi Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Rob je najbliži svome Gopodaru onda kada je na sedždi, pa zato učite mnogo dove.“ (Ahmed, Muslim, Ebu Davud, Nesai)

Ma’dan b. Ebi Talha el-Ja’muri je rekao: „Sreo sam Sevbana, Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, oslobođenog roba i rekao mu: „Obavijesti me o djelu koje ću raditi i zbog kojeg će me Allah uvesti u Džennet.“ Ili je rekao: „Najdražem djelu Uzvišenom Allahu.“ On je šutio. Zatim sam ga ponovo upitao, ali je on opet šutio. Ja sam ga upitao i treći put, a on mi je rekao: „Ja sam o tome upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mi je rekao: „Mnogo čini sedždu, jer, uistinu, kad god učiniš sedždu Allahu, Allah će te zbog nje uzdići za jedan stupanj i obrisat će ti jedan grijeh.“ (Muslim)

U drugom hadisu se prenosi da je Rebi’ b. Ka’b el-Eslemi, rekao: „Jednog dana donio sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, vodu za abdesta i za druge potrebe, pa mi je rekao: „Traži!“ Ja sam rekao: „Tražim da budem s tobom u Džennetu.“ On me je upitao: „Ili možda nešto drugo tražiš?“ Rekao sam: „To je ono što tražim.“ On mi je tada rekao: „Pomozi mi u tome tako što ćeš mnogo sedždu činiti.“ (Muslim)

Prema tome, vidimo da nas sedžda uzdiže duhovno i povećava nam naše stupnjeve u Džennetu, sve dok ne stignemo do onog najvišeg stupnja, Firdevsa, na kojem će biti poslanici, vjerovjesnici, šehidi i iskreni Allahovi robovi.

Sedžda srca

Pored našeg tijela i njegovih organa i naše srce također čini sedždu i Allahu se pokorava. Sedžda srca je, ustvari, njegova poniznost pred Allahom i ona je važnija od sedžde tijela. Tijelo je na sedždi dok se ne podignemo iz položaja sedžde, ali srce na sedždi može ostati i nakon toga, sve dok osjeća poniznost i skrušenost pred Allahom. Na sedždi je najvažnije stanje našega srca, jer ako je ono ponizno, skrušeno i svjesno Allahovog prisustva, tada ćemo osjetiti slast i ljepotu sedžde i Allahove blizine. Ako srce ne čini sedždu, odnosno, ako nije ponizno, tada sedžda gubi svoju suštinu i puninu. Ako osjetimo slast i ljepotu u duši dok smo na sedždi, tada znamo da i naše srce sedždu čini. Sedžda srca je istinska i prava sreća i slast. Istinska sreća i zadovoljstvo dolazi zbog Allahove blizine. Što smo Allahu bliže sve više osjećamo tu sreću i zadovoljstvo. Zato pravi vjernik kod kojeg i tijelo i srce čine sedždu, na namazu pronalazi smiraj svoje duše. Sedžda u ovome smislu je veliko bogatstvo za jednog vjernika i to bogatastvo on ne bi dao ni za cijeli dunjaluk.

Sedžda je tajna namaza

Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, je rekao: „Sedžda je tajna namaza, njegova bit i njegov pečat. Sve druge radnje u namazu prije sedžde su samo priprema i uvod za nju.“

Sedžada nas duhovno uzdiže i približava Uzvišenom Allahu, i ostavlja duboki trag na našu duhovnost i pobožnost. Uzvišeni Allah, kada opisuje vjernike, kaže: „Njihovi znakovi su na licima njihovim od tragova sedžde.“(El-Feth, 29.) Mnogi islamski učenjaci kažu da su to tragovi poniznosti i skrušenosti, svjetlost i sjaj u očima po kojima se klanjači mogu prepoznati.

Ovo potvrđuje i hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve slelem, rekao: „Mojim sljedbenicima će toga dana lica sijati od sedžde, a ruke i noge će im se bijeliti od abdesta.“ (Muslim)

(Minber.ba)

ponedjeljak, 17 Avgust 2020 00:00

Žudnja za uputom ljudi na pravi put

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Dr. Nasir ibn Sulejman el-‘Umer / Prijevod: Smail L. Handžić, prof.

dova1Kada su meleki došli Ibrahimu, alejhis-selam, da mu prenesu radosnu vijest, muštuluk, o skorom rođenju Ishaka – a to je bio isti onaj muštuluk koji se spominje u ajetu iz sure El-Ankebut: I kad izaslanici naši Ibrahimu radosnu vijest donesoše… (prijevod značenja El-Ankebut, 31), ili na drugom mjestu, u riječima Uzvišenog: A žena njegova stajaše tu, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom, i ona se osmjehnu (prijevod značenja, Hud, 71) – nakon te vijesti ga obavijestiše i o jednom velikom i strašnom događaju… Naime, obavijestiše ga o skorom uništenju jednog mjesta u kojem je činjeno nasilje, pa je ovaj dobroćudni vjerovjesnik, alejhis-selam, poželio da se više angažuje na planu činjenja da'we (misionarstva) ne bi li se taj narod povratio i pobojao. Ovaj događaj oslikava veliku težnju vjerovjesnika da čine da'wu, ali i njihovu požrtvovanost da ljude upute. Također, on nas djelimično poučava i duhovnoj izgradnji i prosvjetljenju, da se treba željeti svakome dobro i korist, makar takvi i ne bili sa nama u rodbinskoj vezi!

Allahova mudrost

Ibrahim, alejhis-selam, je u ovom događaju saznao namjeru dolaska meleka, i, znajući da su oni časna stvorenja koja sa riječju ne pretječu svoga Gospodara već samo postupaju po Njegovom naređenju, bio je posve ubijeđen da ih je Uzvišeni Allah poslao. S obzirom na to, njegova rasprava nije bila u smislu suprotstavljanja Allahovom naređenju i Njegovoj presudi, već je bila usmjerena ka odgađanju sudbine. Zapravo, želio je da iskoristi izvanrednu priliku koja mu se pruža da postigne veliku nagradu, jer, ponekad Uzvišeni Allah nešto i naredi melekima – a sve na osnovu Njegove apsolutne mudrosti o kojoj je do u tančine upoznat – a potom odgodi sprovedbu te naredbe, ili je potpuno derogira Svojim sudom i određenjem, a sve na osnovu onoga što je učinio da takvoj odluci bude faktor – preteča (sebeb). U tome su brojne i veličanstvene mudrosti! U tom smislu naredio je Meleku smrti da usmrti Musaa, alejhis-selam, pa kada mu je on došao, ovaj ga udari i izbi mu njegovo oko, nakon čega se melek vrati svome Uzvišenom Gospodaru. Također, u skladu sa navedenim je i to što je naredio patnji da zahvati Junusov narod, pa kada je on povjerovao, učinio je da postanu spašeni. Uzvišeni kaže: Zašto nije bilo ni jednog grada koji je povjerovao i kome je vjerovanje njegovo koristilo, osim naroda Junusova, kome smo, kada je povjerovao, sramnu patnju u životu na ovom svijetu otklonili i život mu još izvjesno vrijeme produžili? (Prijevod značenja, Junus, 98.)

U ajetu je jasno obznanio da je On otklonio od njih patnju! Takav slučaj bio je i sa slanjem meleka Lutovom narodu u kome Ibrahim, alejhis-selam, nije primijetio nikakvu zapreku koja bi ga Šerijatom spriječila da pokuša odgoditi ili, što je još bolje, spriječiti kaznu koja ih vreba tako što će se založiti da povjeruju i prihvate uputu, a da, pri svemu tome, upravo on bude uzročnik. Takvo što učinio je i Musa, alejhis-selam, prilikom naredbe pet dnevnih namaza Muhammedu, sallallahu alejhi ve selleme, u noći Mi'radža.

Ibrahimova razboritost

Ibrahim, alejhis-selam, pokušao je postići svoj cilj jednom umjesnom primjedbom koja govori o razboritosti njegovog uma i savršenoj pronicljivosti. Upitao je, alejhis-selam: ”Pa, u njemu se nalazi Lut?”, tj. kako možete da ih uništite a među njima je vjerovjesnik koji je od Allaha poslan?! Spoljašnjost ovih riječi je ljubaznost i brižljivost prema Lutu, alejhis-selam, a ne želja da njegov narod povjeruje! Nije im kazao: ”Odgodite tu kaznu ne bi li se Allah smilovao tom narodu pa da povjeruje!“, nakon čega bi oni odgodili kaznu. Naprotiv, kazao je: ”Pa, u njemu se nalazi Lut?“, želeći time da se odgodi kazna namijenjena Lutovom narodu, a Lut je bio u svemu tome još preči! O ovome nam govore riječi Uzvišenog u suri Hud: I pošto Ibrahima prođe strah i dođe mu radosna vijest, on se poče raspravljati sa Našim izaslanicima o Narodu Lutovu; Ibrahim je zaista bio dobrodušan, sažaljiv i odan. “O Ibrahime, prođi se toga, naređenje od Gospodara tvoga je stiglo; njih će stići patnja sigurno!“ (Prijevod značenja Hud, 74.-76.) U ajetu je kazano: on se poče raspravljati i ”njih će stići patnja sigurno”. Uistinu, on se i raspravljao, ali je njegova rasprava bila razborita i promišljena što ukazuje na potpunost njegovog uma i veličinu njegove inteligencije. Uprkos svim naporima, konačni sud o njihovom uništenju već je bio donesen. Na pomno čuvanoj ploči kod Allaha Levhil-mahfuzu već je bilo zapisano da će oni biti uništeni. O tome je pero već ostavilo svoj trag, a stranice su ga prihvatile i osušile se. Zbog toga je uslijedio odgovor: ”O Ibrahime, prođi se toga, naređenje od Gospodara tvoga je stiglo; njih će stići patnja sigurno!“ U svemu ovome nameće se jedno logično pitanje, a ono je upravo pitanje kojim je prigovorio Ibrahim, alejhis-selam. Svojom oštroumnošću dokučio je da je to, zapravo, veliki argument, a to je zaključio i onaj koji je prozvan tintom ovoga ummeta i tumačem Kur'ana, koji je kazao: ”Stanovnici tog mjesta nisu bili uništeni dok iz njega nije izašao vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selleme, i vjernici, i dok se nisu svi susreli kako im je bilo i naređeno!“ S obzirom da je prigovor bio ispravan i na mjestu, meleki su mu objasnili da su oni, zbog kojih je prigovorio, izuzetak iz općih riječi koje su kazali, te da se oni ne podrazumijevaju među onima koji su spomenuti u riječima: Mi ćemo uništiti stanovnike onoga grada, jer su njegovi stanovnici nevjernici (Prijevod značenja El-Ankebut, 31); ”U njemu je Lut” – reče Ibrahim. – “Mi dobro znamo ko je u njemu” – rekoše oni – “mi ćemo njega i porodicu njegovu sigurno spasiti, osim žene njegove, ona će ostati s onima koji će kaznu iskusiti.” (Prijevod značenja El-Ankebut, 32.)

Hudova plemenitost

Nakon ovih riječi formirana je potpuna slika u umu Ibrahimovom, alejhis-selam, i tada je spoznao stvar do u detalje. Zbog toga se više ne prenosi da je bilo šta prigovorio i da se raspravljao. Upravo ovaj događaj poučava plemenitošću njegove krajnje namjere zbog koje se upustio u raspravu, ali i njegovoj ulozi u plejadi nosilaca istine i njenih sljedbenika. Ova velika težnja da se ljudi upute ka dobru uočena je među svim vjerovjesnicima! Koliko li su se samo puta suočili sa nevjerničkom tvrdoglavošću i nasrtajima, pa su ih uvijek velikodušno i širokogrudno prihvatali prostranog srca, težeći da ljude upute, a nikako zbog toga što nisu bili da im istom mjerom uzvrate! Osvrnimo se na slučaj Huda, alejhis-selam, tog plemenitog vjerovjesnika čiji je narod kazao: Glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su: “Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si ti zaista lažac.” “O narode moj” – govorio je on – “nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik; dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskren savjetnik.“ (Prijevod značenja El-‘Araf, 66.-68.) Primjer ovome je i ono što je kazano našem Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme: Oni govore: “Ej, ti kome se Kur’an objavljuje, ti si, uistinu lud!” (Prijevod značenja El-Hidžr, 6.)

O ovome govore i brojni drugi ajeti gdje se opisuje šta su sve vjerovjesnici doživljavali od svoga naroda. I pored toga, u mnogobrojnim odgovorima njihovih poslanika naići ćeš na riječ: O narode moj…! Bilo je to iz razloga da se smekšaju, kao kamen otvrdnjela srca njihovog naroda i kako bi se njihove otupjele misli usmjerile ka istini! Govoreći o Svome plemenitom Vjerovjesniku i njegovoj velikoj težnji da uputi svoj narod, Uzvišeni Allah je rekao: Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.“ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 128.) I rekao je: Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju? (Prijevod značenja El-Kehf, 6.) Rekao je Uzvišeni Allah: …pa ne izgaraj od žalosti za njima; Allah, doista, dobro zna sve što oni rade. (Prijevod značenja Fatir, 8.) I rekao je: Da Allah hoće, On bi ih sve na pravom putu sakupio; zato nikako ne budi od onih koji to ne znaju! (Prijevod značenja El-En'am, 35.) A također je rekao: Zar ćeš ti sebe uništiti zato što ovi neće da postanu vjernici? (Prijevod značenja Eš-Šu'ara’, 3.)

Milost svjetovima

I pored toga što su Allahovi vjerovjesnici, alejhimus-selam, veoma dobro znali da je njihova osnovna dužnost da ljudima samo dostave istinu – na osnovu riječi Uzvišenog: …i dužni smo samo da jasno obznanimo. (Prijevod značenja Jasin, 17), zatim riječi: O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi. (Prijevod značenja El-Ma'ide, 67), i riječi: i reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!“ (Prijevod značenja El-Kehf, 29) – Allah je htio da Njegovi poslanici budu milost svim svjetovima i da teže uputiti ljude. U tom smjeru su i činili svoje postupke! Zbog toga i mi trebamo žudjeti da ljude uputimo, baš kao što su to i Allahovi vjerovjesnici, Allah bio zadovoljan sa njima, žudjeli. Neka naše da'wetsko obraćanje bude ispunjeno željom da ga ljudi vrlo rado prihvate, a nikako da nam bude svejedno da li će ga ljudi prihvatiti ili odbaciti! Jer, da te Allah učini uzročnikom prihvatanja upute od strane samo jedne osobe, bolje ti je nego čitavo krdo najboljih deva!

(Saff.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

muhamed1Prenosi se da je Abdullah ibn Omer, r.a., jedne prilike rekao: Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je ispričao sljedeće: ”Trojica ljudi od prijašnjih naroda krenula su na daleki put, pa ih je zatekla noć pored jedne pećine i oni su ušli kako bi u njoj prenoćili. Međutim, ogromna stijena se zakotrljala i potpuno zatvorila ulaz pećine. Pošto su bili u bezizlaznoj situaciji, rekli su jedan drugom: ‘Jedini način da se spasimo iz ove situacije jeste da zamolimo Allaha, dž.š., da ukloni ovu stijenu zbog naših dobrih djela koja smo učinili.’ Onda je jedan od njih rekao: ‘Allahu dragi, ja sam imao stare i iznemogle roditelje i svoju djecu nikada nisam nahranio i napojio prije njih. Jednoga dana tražio sam bolju ispašu za svoje stado, pa nisam na vrijeme posjetio roditelje, te sam ih, nakon što sam im namuzao mlijeka i donio, zatekao na spavanju. Nisam želio da ih budim, ali ni da prije njih nahranim svoju djecu i svoje sluge, pa sam čekao sa posudom u ruci da se probude i tako ostao do zore, a moja djeca su u neposrednoj blizini plakala od gladi. Nakon toga, otac i majka su se probudili i popili mlijeko koje sam im donio. Dragi Allahu, ako sam to učinio isključivo u Tvoje ime, a ne zbog nečeg drugog, odmakni stijenu sa ulaza ove pećine!’ Stijena se malo pomakla, ali ne dovoljno da bi mogli izaći pored nje. Drugi je rekao: ”Allahu dragi, ja sam imao jednu rodicu koju sam volio više od cijelog svijeta, pa sam je poželio imati, ali je ona to odbila. Jedne godine zavladala je opća nestašica i glad, pa je među ostalima i ona došla kod mene da traži pomoć. Ja sam joj dao 120 zlatnika pod uvjetom da sa mnom legne. Ona je na to pristala i kad sam joj prišao (u drugoj predaji stoji: kad sam je zagrlio kao što muž zagrli svoju ženu), ona je zaplakala i rekla: ‘Boj se Allaha, i ne raskidaj prsten moje nevinosti bespravno!’ Ja sam se u tom trenutku odmaknuo od nje iako sam u potpunosti bio opijen ljubavlju prema njoj, i ostavio sam joj zlato koje sam joj dao. Allahu dragi, ako sam to uradio isključivo u Tvoje ime, spasi nas ove nedaće u kojoj smo se našli!’ Nakon toga stijena se još malo pomjerila, ali opet nedovoljno da bi mogli izaći. Treći od njih je rekao: ”Allahu dragi, ja sam držao najamnike i svima sam odmah zasluženu platu davao, osim jednom radniku koji je pobjegao sa posla i otišao prije nego što je dobio platu. Ja nisam dozvolio da njegova plata propadne, već sam je uložio, nakon čega se njegov imetak umnožio. Nakon izvjesnog vremena taj radnik je došao da traži svoju platu, a ja sam mu odgovorio: ‘Sve deve, ovce i ostala stoka koju vidiš ispred sebe pripadaju tebi.’ On mi je tada rekao: ‘Allahov robe, ne izigravaj se sa mnom.’ Rekao sam mu: ‘Ne izigravam se sa tobom, to je uistinu tvoj imetak!’ Onda je on potjerao svu stoku i otišao, a da meni ništa nije ostavio. Allahu dragi, ako sam to učinio isključivo radi Tebe, spasi nas ove naše nevolje u kojoj se nalazimo!” Tada se stijena potpuno pomjerila i oni su izašli iz pećine i nastavili svoje putovanje.”

(Muttefekun alejhi)

Ocijeni...
(0 glasova)

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

islam7Postoje mnogobrojna dobra djela zbog kojih meleki upućuju dove za one koji ih čine, a mi ćemo ovom prilikom spomenuti tri takva djela.

Posjeta (zijaret) bratu muslimanu

Da bi meleki upućivali dove za tebe i molili Allaha da ti podari lijep i sretan život na dunjaluku i da te nagradi Džennetom na Ahiretu, onda posjećuj svoju braću muslimane, posebno one koji su bolesni, tražeći time isključivo Allahovo zadovoljstvo i nagradu.

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko posjeti bolesnika ili ode u posjetu bratu muslimanu, glasnik (melek) ga zovne i kaže mu: ”Čist si (od grijeha) i čisti su tvoji koraci, i pripremljeno ti je mjesto (dvorac) u Džennetu.” (Ahmed i Tirmizi; šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)

Udjeljivanje sadake

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Nema dana u kojem ljudi osvanu, a da se ne spuste dva meleka na Zemlju, pa jedan od njih govori: ”Gospodaru, nadoknadi (povećaj) i smiluj se onome ko udjeljuje”, a drugi govori: ”Gospodaru, umanji onome ko škrtari.” (Buharija)

Od Allahove dobrote i milosti je i to da sadaka i dobročinstvo više koriste onome ko udjeljuje nego siromahu kojem udjeljuje sadaku. Hadis ukazuje na Allahovo obećanje da će onome koji udjeljuje imetak u ime Allaha, otvoriti mnoga vrata dobra, kao što ukazuje i na prijetnju onome ko čini suprotno.

Dova za brata u odsutnosti

Onaj ko uči dovu za svog brata muslimana u njegovoj odsutnosti, odnosno u tajnosti, melek na njegovu dovu kaže: ”Amin! I tebi isto tako”, kao što dolazi u hadisu koji prenosi Safvan ibn Umejje, r.a., u kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Dova koju musliman upućuje za svog brata muslimana u odsutnosti je uslišana. Kod njegove glave nalazi se melek i kad god on uputi dovu za svoga brata muslimana, melek kaže: ”Amin! I tebi isto tako.” (Muslim) Što više upućujmo hajr dove za braću muslimane, posebno u toku ramazana, pa će sa ta korist i nama vratiti.

(Saff.ba)

Stranica 1 od 38

S5 Box