Sadržaj iz rubrike Duhovnost
Duhovnost

Duhovnost (504)

Ocijeni...
(0 glasova)

muhamed2Vjerničko srce je vezano za svoga Gospodara i Stvoritelja, ne zna za očaj i ne odaziva se pozivima frustracija i pesimizma, bez obzira u kakvoj se situaciji nalazilo, i šta se oko njega dešavalo. To je Allahov neumitni zakon, koji se ne mijenja bez obzira na protok vremena, smjene generacija i različiost stanja u kojima se ljudi nalaze. Zar se slična situacija nije desila sa Musaom i njegovim narodom, kada su, progonjeni od strane faraona i njegove vojske, došli do mora (ispred njih more a iza njih faraon), i kada su neki od njih panično povikali: “Samo što nas nisu stigli!” “Neće!” – reče on – “Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.” I Mi objavismo Musau: “Udari štapom svojim po moru!” – i ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo.” (Prijevod značenja, Eš-Šu'ara, 61. – 63.). U jednom od, za Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, najtežih psiholoških momenata, kada je njegova žena Aiša, radijallahu ‘anha, lažno oklevetana i potvorena za blud, Allah, dželle še'nuhu, je svome Poslaniku, objavio ajete utjehe: ”Među vama je bilo onih koji su iznosili potvoru. Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas; ne, to je dobro po vas. Svaki odnjih biće kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika.” (Prijevod značenja, En-Nur, 11.).

Budimo ubjeđeni da se u iskušenju uvjek krije neko dobro, iako ga većina nas, u prvom momentu, da li zbog zatečenosti situacijom, ili svoje ljudske naravi i sviknutosti na lagodan i neopterećen život, ne uočava i ne primjećuje. Naravno, ta naša prirodna zatečenost i nespremnost na iskušenje, ne smije se niukom slučaju pretvoriti u očaj, gubitak borbenog duha i pokleknuće, jer time pokazujemo da nismo razumijeli suštinu bitka na ovom svijetu i da nismo dorasli visini zadaće i misije, koja je smrću posljednjeg Poslanika, Muhameda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pala na naša pleća. Ta misija je nezamisliva bez iskušenja. Zato je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, za onoga koji širi pesimizam i beznađe u društvu rekao da je najveći gubitnik i da on zapravo svojim takvim stavom najviše doprinosi stagnaciji i propadanju društva. ”Ko kaže ‘ljudi su upropašteni’, on ih je upropastio ili on je najveća propalica.” (Muslim, 2623.).

Kod Arapa je bilo uvriježeno mišljenje da je mjesto na kojem se desila neka nevolja nesretno i zloslutno, pa je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da bi razbio kod ljudi to uvjerenje, za brdo Uhud, koje je bilo simbol velikog musibeta (nevolje, nedaće, iskušenja), koji je zadesio muslimane – vojni poraz i ranjavanje Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem – rekao: ”Brdo Uhud nas voli i mi volimo njega.” (Buharija, 1481.). To je veličina i pravednost islama.

Danas kada je čovječanstvo dostiglo vrhunac na civilizacijskom, tehničko-tehnološkom, naučnom, informacijskom, komunikacijskom ali i na svim ostalim poljima, i kada su se ispunili svi preduslovi za bolji, pozitivniji, mirniji i zadovoljniji život, širenje pozitivnog duha i atmosfere među ljudima, mi imamo sasvim suprotno situaciju. Ne samo da se u današnjim društvima ne osjeti pozitivan duh, i ne samo da ljudi nisu zadovoljni i sretni, nego ih je većina ophrvana pesimizmom i očajom. Gdje god dođete, s kim god sjednete, u kakvom god se društvu nađete, možete čuti uglavnom negativne vijesti i komentare. Negativa je postala neka vrsta ”meze” ili ”koktela”, bez koje su današnja druženja nezamisliva. Ako želiš vidjeti koliko je današnji čovjek ”zaluđen” negativnom pričom i s koliko energije ulazi u razgovor i raspravu o negativnim stvarima, dovoljno je samo da otvoriš neku negativnu temu, vijest ili događaj, i za kratko vrijeme ćeš oko sebe imati veliki broj sagovornika, koji će se bukvalno utrkivati u iznošenju vlastitog stava o toj temi. Najgledaniji sadržaji i najčitanije vijesti na internetu su one sa negativnim prizvukom i porukom, dok s druge strane jako mali broj ljudi uopće pokazuje interesovanje za pozitivne vijesti, kojih sigurno ima puno više nego nagativnih, samo ih treba potražiti i otkriti.

Šta je to što ljude navodi da se uglavnom orijentišu na ono što je negativno? Prije svega to je njihova ljudska znatiželja, ali i potreba da se ”uživa” u tuđim nevoljama i problemima, koliko god se pokušavali oteti tom osjećaju, kao i potreba da se odgovornost uvijek prebaci na drugoga a sebe oslobodi bilo kakve odgovornosti, što je potpuno pogrešan pristup problemima. Nasuprot tome, Kur'an nas uči da, za sve negativno što se događa, i mi snosimo dio odgovornosti, zato se zbog negativnih vijesti ne trebamo radovati, nego na njih gledati kao Božije iskušenje i kaznu u kojoj i mi imamo udjela. U tom smislu Uzvišeni kaže: ”Zar – kad vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli, možete reći: ”Otkud sad ovo?!” Reci: ”To je od vas samih!” Allah, zaista, sve može.” Dakle, važno je znati uzrok problema (”Otkud sad ovo”) ali je važnije od toga ponijeti odgovornost za vlastite greške i grijehe i ne prebacivati ih na drugoga (Reci: ”To je od vas samih!”).

Ljudskoj duši je bliža negativna od pozitivne priče i zbog toga, što ona ne traži nikakav poseban napor, akciju i trud. Lakše je slušati i raspravljati o tuđim problemima, iščuđavati se nečijoj gluposti i naivnosti, nego uraditi nešto konkretno, pozitivno, što bi društvo, bar za jedan korak, moglo pokrenuti naprijed. Lakše je drugima dijeliti savjete i moralne pridike, nego tragati za vlastitim greškama i propustima. Interesovanjem za tuđe probleme mi se zapravo udaljavmo od svoje osnovne zadaće, a ona je briga o vlastitoj duši, njenom očišćenju i spasu. U jednoj predaji se kaže: ”Od znakova Allahove upute kod čovjeka je da ga njegovi vlastiti grijesi zaposle od grijeha drugih ljudi, a od znakova da ga je Allah napustio je da ga tuđi grijesi zaposle od vlastitih grijeha.”

(saff.ba)

Ocijeni...
(2 glasova)

nedim1U petak, 20.9.2019.god. sa početkom u 19.30h u gradskoj džamiji u Sanskom Mostu održana je javna tribina na temu ˝Bolest nije kraj˝.

Gost tribine i predavač bio je hafiz prof. Nedim Botić koji je o temi nadahnuto govorio kroz lični primjer i iskustvo koje je imao u skoro desetogodišnjem periodu liječenja od teške bolesti.

Hafiz Botić je naizmjenično i slikovito govorio o svome putu oporavka i o principima kojih se trebamo držati kod iskušenja bolesti i drugih problema, bilo kao pojedinci ili kao zajednica. Između ostalog spomenuo je da kod problema svako treba da zatraži pomoć od svojih prijatelja, od okoline i društva, da razgovara o problemu i vjeruje u izbavljenje i ozdravljenje i da traži rješenje.

Nakon toga slijedi razumijevanje i pomoć zajednice što je veoma važno, te strpljenje i nada u ozdravljenje. ˝Dok su mnoge moje vršnjake, blagodati, zdravlje, imovina i drugari odveli u ponor droge i suicida, mene je moje iskušenje odvelo u okrilje vjere i džamije˝- riječi su našeg predavača kojima je pojašnjavao smisao iskušenja i pravilnog shvatanja blagodati.

Tribina je održana u lijepom i prijatnom ambijentu pred značajnim brojem vjernika, a organizatori su bili Medžlis IZ S. Most i Savez Bošnjačkih nevladinih organizacija sa svojim članicama iz S. Mosta (Akos Most, Exit media, OKC ˝Atis˝ i dr.).

Najtoplije se zahvaljujemo našem predavaču, hafizu Nedimu Botiću kao i samim organizatorima koji su nam priredili jedan osvježavajući događaj i lijepo druženje u S. Mostu.

nedim2

nedim3

nedim4

(nasevijesti.com)

subota, 31 Avgust 2019 00:00

Koračamo li i mi putevima Hidžre?

Ocijeni...
(1 glasova)

Piše: Amir Durmić

pustinjaAllah, dželle šanuhu, u suri En-Nahl kaže: ”One koji se isele Allaha radi, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovom svijetu na lijepo mjesto smjestiti, a nagrada na onom svijetu bit će još veća – kad bi oni samo znali! – onima koji budu trpjeli i u Gospodara svoga se uzdali.” [1] Kada god se približi vrijeme nove hidžretske godine, muslimani nanovo razmišljaju o Hidžri kao jednom od najznačajnijih događaja u povijesti islama. Malo je muslimana, ali i ostalih prosvijećenih ljudi koji nisu barem čuli za Hidžru – preseljenje Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, iz Mekke u Medinu. Taj događaj označio je početak jedne nove ere na pozornici svjetskih dešavanja, te ostavio neizbrisive tragove na cjelokupnu historiju čovječanstva. Nakon trinaest godina koje je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, proveo u Mekki među idolopoklonicima koji su konstantno i oholo odbijali jasnu Istinu, i nakon što se povećao psihički i fizički pritisak na muslimane te su se mnogi od njih pobojali za sebe i svoju vjeru, dozvolom Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, počela je postepena selidba muslimana u Medinu, tadašnji Jesrib, koja je na tada još uvijek većinski idolopokloničkom Arapskom poluotoku, već postala oaza imana i rahatluka. Priča o Hidžri je duga, gotovo beskrajna, a malo je događaja u povijesti islama o kojima se više pisalo i govorilo. Hidžra je vječita inspiracija svim generacijama ummeta kod koje uvijek nanovo zastaju i razmišljaju o njenim poukama i porukama, te u svakom vremenu i u svim okolnostima pronalaze sličnosti s tim događajem, i na osnovu tog iskustva donose zaključke i izvlače koristi. Između velikih pouka i poruka Hidžre, za ovaj put izdvajamo nekoliko koje bi nam i u današnjem vremenu mogle itekako koristiti.

Planiranje, a ne improviziranje

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je najbolje Allahovo stvorenje koje je ikada hodilo zemljom. On je bio Allahov odabranik i miljenik, a samim tim i najpreči između svih ostalih stvorenja da ga njegov Gospodar čuva i štiti od spletki nevjernika i munafika. Pored toga, u svojoj nakani da učini hidžru, on ništa nije prepustio slučaju. Nije od Uzvišenog Allaha tražio da ga u Medinu odnesu plemeniti meleki na svojim krilima, niti je dovio za bilo kakvo čudo kojim bi ga Uzvišeni Allah Svojom moći po kratkom postupku ”prebacio” do Medine. Prelistamo li knjige životopisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili hadiske zbirke u kojima se podrobno opisuje ovaj događaj, vidjet ćemo da je Poslanikov bijeg iz Mekke u Medinu bio pomno isplaniran i do u najsitnije detalje razrađen. Mekku je napustio po noći u društvu svog nerazdvojnog prijatelja Ebu Bekra, radijallahu anhu, te se zaputio u pećinu Sevr gdje su ostali tri dana dok se potjera nije stišala. Prvotno su se zaputili u pravcu jugozapada, a ne u pravcu sjevera, gdje se Medina i nalazi, kako bi ovim potezom zavarali idolopoklonike koji su za njima tragali na pravcima prema Medini. Unaprijed je u pećini Sevr bio dogovoren susret sa iznajmljenim vodičem, inače mušrikom po imenu Abdullah b. Urejkit, koji je vrlo dobro poznavao put do Medine i vještinu preživljavanja u pustinji. On je sa sobom doveo i dvije rasne deve koje je prethodno kupio Ebu Bekr, radijallahu anhu, s ciljem da na njima jašu do Medine. Unaprijed je bilo isplanirano i da im Ebu Bekrova kćerka Esma, radijallahu anha, redovno donosi hranu, a da njegov sin Abdullah svakodnevno dostavlja vijesti i informacije iz Mekke, a koje su se ticale njih i potjere za njima. Ebu Bekrov sluga Amir b. Fuhejre isto je tako po zacrtanom planu čuvao ovce u blizini pećine te ih redovno opskrbljivao svježim mlijekom i mesom, a pri povratku bi ovce natjerao po putu kojim su dolazili Esma i Abdullah kako bi uništio njihove tragove…[2]

Ovo je ukratko samo djelić pomno isplaniranog plana Poslanikove hidžre koji jasno ukazuje na vrlo ozbiljan i strateški do vrhunca dotjeran plan koji je, uz Allahovu pomoć, urodio plodom. Razmislimo li danas o situaciji većine muslimana u svijetu, vidjet ćemo da se najveći dio njih na putu do ostvarenja određenih ciljeva uopće ne drži principa planiranja i organiziranja, već su njihovi potezi uglavnom improvizacija i brzinsko snalaženje u vremenu i prostoru usljed okolnosti koje diktira trenutna situacija. Takvi potezi često ili donesu više štete nego koristi, ili njihova eventualna korist bude gotovo zanemarljiva i marginalna u poređenju s onom koju bi donijelo prethodno planiranje i organiziranje. Sjetimo se samo reakcija muslimana na povremene žestoke napade na lik i djelo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Gotovo da u islamskom svijetu nema planski oformljenih mehanizama preko kojih bi muslimani adekvatno odgovorili i uzvratili na ove napade. Paušalni izljevi bijesa i agresivne retorike su za sada uglavnom reakcije muslimana na ove sramne napade, dok odmjerenih i mudrih uzvratnih udaraca gotovo da i nema. Takvom djelovanju nije nas učio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o čemu događaj Hidžre najbolje govori.

Bez kolektivnog rada nema kolektivnog uspjeha

U periodu prije Hidžre muslimani su u Mekki uglavnom djelovali individualno. Apsurdno bi bilo tvrditi da nisu imali nikakav kolektiv niti organizirani rad jer su se ipak susretali, makar krišom obilazili jedni druge i povremeno se okupljali u kući tada šesnaestogodišnjeg mladića po imenu Erkam b. Ebi Erkam, radijallahu anhu, koji je primio islam. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u tim prilikama prenosio bi im Objavu koja mu je dolazila i poučavao ih vjeri. Međutim, imajući u vidu da je zbog okolnosti u kojima su se nalazili, veliki broj ashaba još uvijek krio svoje vjerovanje, njihov rad za vjeru u mekanskom periodu uglavnom je bio individualnog karaktera. Na tom polju istakao se veliki broj drugova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poput Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije, Hamze, radijallahu anhum, i mnogih drugih, koji nisu žalili ni imetka ni truda da, shodno svojim mogućnostima, pomognu islam i muslimane. Ali preseljenjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba u Medinu, i nestajanjem prepreka koje su ih sprečavale da javno, organizirano i transparentno djeluju na polju širenja Allahove vjere, oni ne čekaju ni trenutka, već odmah po dolasku u Medinu, svoje nekoć individualne napore i zalaganja, sada udružuju te zajednički rade i djeluju na svim poljima rada za islam.

Gradnja džamije koja je bila centar okupljanja, planiranja i dogovaranja svih značajnijih aktivnosti od opće koristi za islam i muslimane, bila je uvertira u izgradnju složenog, vjerskog, ekonomskog, socijalnog i vojnopolitičkog, dobro uvezanog sistema poznatijeg pod imenom islamska država. Taj sistem koji je besprijekorno funkcionirao i u vrlo kratkom vremenskom periodu polučio ogromne rezultate, uspio je i briljirao zahvaljujući zajedničkim naporima i združenom trudu pojedinaca, tj. džematskom radu. Razmotrimo li situaciju u kojoj se danas nalazi veliki broj djelatnika na polju da’ve – islamskog misionarstva, koji iskreno žele proširiti islamsko vjerovanje i njegove vrijednosti te doprinijeti ponovnom oživljavanju ogromnog, trenutno zaspalog i umrtvljenog potencijala koji leži u ovom ummetu, naći ćemo da veliki broj njih djeluje samostalno i individualno, bez neke naročite želje za uvezivanjem sa ostalim muslimanima koji rade na istoj misiji.

Opravdanja za ovakav stav svako ima na stotine, međutim najčešće se radi o nedostatku ispravnog razumijevanja prioriteta sa kojim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao i manjka širokogrudnosti i volje da se pređe preko grešaka i propusta drugih, sve u cilju opće koristi i ostvarivanja većih ciljeva. Plodove pojedinačnog zalaganja velikog broja islamskih aktivista niko ne može zanemariti, ali bi ti plodovi, uz Allahovu pomoć, bili mnogo veći i sveobuhvatniji kada bi pojedinci udružili svoje snage, kao i fizičke i intelektualne resurse, upravo kako su to uradili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i prvi muslimani nakon Hidžre. Ideje i projekte uistinu mogu pokrenuti pojedinci, ali njihova implementacija uglavnom nikada neće do kraja biti realizirana osim kroz kolektivni rad i djelovanje. I da nije tako, ostavljanje i zanemarivanje kolektiva predstavlja kršenje Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, jasnih naredbi da se muslimani drže zajedništva. Između ostalog, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u ovom kontekstu rekao i sljedeće:

”Ko bude želio srednji dio Dženneta, neka se drži džemata jer šejtan je sa pojedincem, a od dvojice se drži podalje…” [3]

Povlačenje samostalnih poteza bez prethodnog savjetovanja sa ljudima od struke, bez obzira o kakvom se zanimanju radilo, često zna rezultirati katastrofalnim posljedicama, pa makar dotični pojedinac bio i veliki stručnjak u zanimanju kojim se bavi. Imajući u vidu da je pozivanje u Allahovu vjeru najčasnije, a ujedno i najodgovornije zanimanje na svijetu, onda su i djelatnici na ovom polju najpreči i najpozvaniji da rade zajedno, savjetujući i popravljajući jedni druge.

Islam traži žrtvovanje

Ostaviti sav svoj imetak, napustiti roditelje, braću, sestre, bračnog druga, pa čak i vlastitu djecu, samo radi Allaha i Njegova Poslanika, nije bila nimalo lahka niti jednostavna stvar. Muhadžiri su učinili baš to. Radi islama su se draga srca odrekli apsolutno svega što su imali, čvrsto vjerujući da će im Allah namiriti sve ono što su izgubili, što se na kraju i desilo. Vratimo li se opet aktuelnoj situaciji muslimana u svijetu, uvjerit ćemo se da je mali broj onih koji su se u potpunosti spremni žrtvovati na putu ostvarivanja viših islamskih ciljeva, iako je veliki broj onih koji su gotovo ubijeđeni da su za takvo nešto itekako sposobni. Oni koji stvarno misle da bi se i oni na putu islama odrekli svega što imaju (uz opasku da imaju pravo izbora), neka sami sebe provjere i stave na ispit iskrenosti i samoobračuna: Koliko je muslimana danas koji su i u najdužim noćima spremni da ”učine hidžru” iz tople postelje, da odu do kupatila i toplom vodom uzmu abdest, te u toploj sobi klanjaju noćni namaz na kojem će učiti kratke sure, znajući da su samo dva rekata namaza kod Allaha vrednija od dunjaluka i onoga što je na njemu?[4] Koliko je muslimana spremno da od svojih primanja, ma kako ona skromna bila, redovno odvajaju jedan dio i udjeljuju onima koji su potrebni, čvrsto vjerujući u riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da dijeljenje sadake ne umanjuje imetak? Koliko je onih koji su radi Allaha spremni ostaviti javno i tajno griješenje kao što su između ostalog zavist, ogovaranje, gledanje u ono što je Allah zabranio… te se odreći luksuza tzv. ”malih” grijeha koji polahko ali sigurno uništavaju ljudska srca, znajući da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom čovjeku rekao:

”Najbolja hidžra je da napustiš i zaobiđeš ono što mrzi i prezire tvoj Gospodar…”?[5]

O rezultatima ovakvih i sličnih ispita muslimani ne moraju obavijestiti nikoga od stvorenja, a Gospodar kosmosa svakako je o svemu obaviješten. Međutim, trebaju biti itekako svjesni da onaj ko nije naučio sabirati i oduzimati, nikada neće biti u stanju da rješava složene matematičke zadatke sa više nepoznatih, a o razlomcima i polinomima da i ne govorimo. Isto tako ni muslimani koji ni u stanju najvećeg rahatluka i sigurnosti nisu spremni da se odreknu djelića svoga vremena ili mrvice materijalnih sredstava da pomognu sebi (na ahiretu) i drugima (na dunjaluku), teško da bi bili spremni da na putu islama podnesu nešto mnogo veće od toga. Stoga nam je obaveza da prvenstveno radimo na popravljanju nas samih i naših porodica, da se klonimo svih vrsta griješenja i da Allaha iskreno molimo da nas ne stavi na iskušenja koja nećemo moći podnijeti. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i prve generacije muslimana u svemu su nam najljepši uzor, pa ima li onih koji će dosljedno i nepokolebljivo krenuti njihovim stopama?

 

Iz knjige: Biseri sunneta u mozaiku vremena, autor Amir Durmić.

 

[1] Prijevod značenja En-Nahl, 41. – 42.

[2] Dr. Mehdi Rizkullah Ahmed, Es-Siretun-nebevijje fi dav-i mesadiriha el-aslijje, str. 267. – 269.

[3] Dio dugog hadisa koji bilježi Tirmizi, Sunen, br. 2165, Ahmed, Musned, 1/26, Ibn Madže, Sunen, br. 2363, Nesai, Es-Sunenul-kubra, 8/284-285, br. 9177, Ebu Ja’la, Musned, 1/131-132, br. 141, Ibn Hibban, Sahih, 12/389, br. 5586, Ebu Davud et-Tajalisi, Musned, 1/34-35, br. 31, i mnogi drugi, svi od Džabira b. Semure, radijallahu anhu. Vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Ahmed Šakir, rahimehullah, u opaskama na Musned imama Ahmeda pod brojem 177, kao i šejh Albani, rahimehullah, u Silsiletul-ehadis es-sahiha, br. 430.

[4] Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Dva rekata sabahskog sunneta vrednija su od dunjaluka i onoga što je na njemu.” Muslim, Sahih, br. 96 i 97.

[5] Ovo je dio dugog hadisa koji bilježe Ahmed, Musned, 2/160, Ibn Hibban, Sahih, 11/579, br. 5176, Ebu Davud et-Tajalisi, Musned, 4/30, br. 2386, Bejheki, Es-Sunenul-kubra, 10/411, br. 21139, i Šu’abul-iman, 9/528, br. 7055, Hakim, El-Mustedrek, 1/51, br. 26 i drugi, svi od Abdullaha b. Amra, radijallahu anhuma. Albani ga je ocijenio dobrim u Silsiletul-ehadis es-sahiha, br. 553.

(Minber.ba)

ponedjeljak, 19 Avgust 2019 00:00

Iskušenja i blizina Allahove pomoći

Ocijeni...
(1 glasova)

Piše: Senad Muhić

allah1Uzvišeni Allah kaže: “Zar mislite da ćete ući u Džennet a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji prije vas minuše?! Njih su pogađale neimaština i bolest, i toliko su bivali potresani da bi i poslanik i oni koji su s njim vjerovali govorili: ‘Kada će doći Allahova pomoć!?’ Eto, Allahova je pomoć, doista, blizu!” (El-Bekara, 214)

Uzvišeni Allah ovim ajetom ukazuje na to da Njegovi robovi neminovno bivaju iskušavani raznim nedaćama i neprilikama, što je bio slučaj i sa prijašnjim generacijama. Iskušenja koja Allah daje Svojim robovima Njegov su nepromjenjivi zakon. Svako ko prakticira vjerske propise neminovno će zapasti u nedaće i iskušenja. Onaj ko strpljivo podnese neprilike koje se nađu na putu kojim hodi, iskrena je osoba koja je ostvarila potpunu sreću i ugodnost, a ko bude smatrao da su iskušenja ljudi poput Allahove kazne, te ga ona spriječe od cilja kojem teži, takav je neiskren u svom vjerovanju. Vjerovanje nije puka želja i isprazno nadanje, nego se ono djelima potvrđuje ili negira.

Prijašnjim narodima desilo se ono što Uzvišeni Allah spominje u Svojoj Knjizi. Njih su pogađale neimaština i bolesti, i toliko mnogo su bivali potresani raznim zastrašivanjima, prijetilo im se smrću, progonom, pljačkom, ubijanjem njihovih najdražih, do te mjere, da su se zapitali o razlozima kašnjenja Allahove pomoći, iako su čvrsto vjerovali u nju. Zbog žestine problema u kojem su se nalazili, poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli su: “Kada će doći Allahova pomoć!?”

Imajući u vidu da nakon teškoće dolazi izlaz, Uzvišeni Allah kaže: “Eto, Allahova pomoć je, doista, blizu!”

Dakle, svako onaj ko poziva ka istini i živi u skladu s njom, biva iskušan raznim nedaćama.

Ukoliko osoba bude strpljiva u teškim trenucima, iskušenje će se preobraziti u blagodat, poteškoća će postati olakšanje, što će na kraju rezultirati nadvladavanjem neprijatelja i izlječenjem srca.

Citirani ajet je poput ajeta u kojem Uzvišeni veli: “Zar mislite da ćete ući u Džennet a da Allah ne zna one od vas koji se bore i da ne zna one koji su strpljivi?!” (Alu Imran, 142)

“Elif-lam-mim. Zar misle ljudi da će, ako govore: ‘Mi vjerujemo!’, biti ostavljeni a da iskušavani neće biti?! A mi smo iskušavali i one prije njih, pa će Allah, sigurno, znati one koji govore istinu i one koji lažu.” (El-Ankebut, 1–3)

Iskušenje može biti uzrokom počasti ili poniženja. (Sa’di, Tejsirul-kerimir-rahman)

Ajetom koji smo spomenuli na početku, Uzvišeni se Allah obraća onima koji vjeruju u Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, naglašavajući im da ne misle ući u Džennet a da ih nije zadesilo ono što se dešavalo i onima ranije. Njih su pogađala razna iskušenja, siromaštvo, nedaće, patnje, do te mjere da su se pitali: “Kada će već jednom Allahova pomoć doći?!” Allah ih je obavijestio da je Njegova pomoć sasvim blizu, te da će ih On uzdignuti nad neprijateljima i dati im veliku pobjedu nakon koje će nevjernička uznemiravanja nestati. (Taberi, Džamiul-bejan)

Imam Kurtubi navodi da je, prema mišljenju Katade, Suddija i većine komentatora Kur’ana, ovaj ajet objavljen povodom Bitke na hendeku, kada je muslimane zadesila velika nevolja. Opisujući žestinu te nevolje, Uzvišeni Allah kaže: “…kad su vam oči razrogačene bile, a duša došla do grkljana…” (El-Ahzab, 10)

Predaju o iskušenjima i nedaćama prijašnjih naroda prenosi Habbab b. Erett, radijallahu anhu, koji kaže: “Jednog dana, dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hladovini Kabe držao svoj ogrtač pod glavom, požalili smo mu se rekavši: ‘Zar nećeš moliti Allaha da nam da pomoć i pobjedu, i zar nećeš za nas uputiti dove?’ ‘Doista je kod prijašnjih naroda bilo slučajeva’, reče on, ‘da čovjek bude zatrpan u iskopanu rupu u zemlji, a zatim mu testerom glava bude raspolovljena na dva dijela. Češljali su ih gvozdenim češljevima po golom tijelu i kostima, ali ih time nisu uspjeli odvratiti od njihove vjere.”

Nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovo spomenuo, nije ashabe ostavio bez nade, nego im je nagovijestio Allahovu pomoć koja će sigurno doći. Rekao je u nastavku istog hadisa: “Tako mi Allaha, ova će se vjera raširiti, tako da će osoba na jahalici slobodno jahati iz Sane u Hadramevt, ne plašeći se nikoga izuzev Allaha, i, za svoje ovce, vuka. Ali, vama se mnogo žuri.’” (Buhari)

Pored svih iskušenja i nedaća koje se dešavaju sljedbenicima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, musliman mora biti uvjeren u Allahovu pomoć i učiniti sve ono što je do njega. Uvijek je bilo onih koji su pokušavali ugasiti baklju islama i boriti se protiv muslimana, što vidimo i kroz Habbabovu predaju, ali je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kroz ovaj hadis nastojao kod svojih sljedbenika izgrditi čvrsto i jako uvjerenje u pobjedu islama i muslimana.

Koliko god neko nastojao ugasiti baklju islama, to neće moći učiniti, jer Uzvišeni Allah potcrtava: “Oni žele utrnuti Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će upotpuniti svjetlo Svoje, makar to mrzili nevjernici.” (Es-Saff, 8)

Ova činjenica treba biti pred očima svim muslimanima, posebno islamskim misionarima, jer nikada ne trebaju posustati i klonuti duhom, bez obzira na iskušenja i nedaće koje ih snalaze.

Nada u Allahovu pomoć i potporu i rad na Njegovom putu, moraju biti svojstveni svakom muslimanu, shodno njegovim mogućnostima. Iskušenja i nedaće moraju se dešavati i nema čovjeka kojeg iskušenja nisu pogađala. Što se čovjek više bude držao Allahove vjere, imat će veća iskušenja, ali s druge strane, sposobnost da hrabro i čvrsto sve to podnese zavisi od imana u njegovom srcu i uvjerenja da se sve zbiva po Njegovoj volji.

Upravo, zbog najvećeg imana, poslanici su imali i najveća iskušenja. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom hadisu, koji prenosi Sa’d b. Ebu Vekkas, radijallahu anhu, kaže: “Poslanici su imali najveća iskušenja, zatim oni koji ih najviše slijede, a onda koji ih najviše slijede. Čovjek će biti iskušan prema jačini svoje vjere, pa ako je čvrst u svojoj vjeri, teško će biti i njegovo iskušenje, a bude li njegova vjera slaba, bit će iskušan shodno jačini vjere. Čovjeka će snalaziti iskušenja sve dok ne bude hodao po zemlji čist od grijeha.“ (Hadis bilježi Tirmizi i kaže da je hasen-sahih, i bilježi ga također Ibn Madža.)

Dakle, iskušenja i nedaće sigurno će se događati, a od našeg vjerovanja zavisi kako ćemo ih podnositi. U svemu tome treba biti svjestan Allahove pomoći, koja će neizostavno doći.

(Minber.ba)

četvrtak, 01 Avgust 2019 00:00

Ustrajnost je odlika mu’mina

Ocijeni...
(1 glasova)

Hatib: Nezim Halilović Muderis

islam6Tema ove hutbe je “Ustrajnost (Istikama) je odlika mu’mina”.
Pomenuta tema je uvijek aktuelna za sve mu’mine, a posebno u ovom našem vremenu u kojem je sve veći broj posustalih i razočaranih muslimana, a ne smijemo braćo i sestre biti takvi, već trebamo biti jaki i svakim novim danom jači, sa čvrstom vjerom i tevekkulom (oslanjanjem) na Allaha, dželle še’nuhu, i nadom i željom za sreću na obadva svijeta.

Nikada ne smijemo pokleknuti, niti se kajati zbog dobra koje smo učinili, već nam svaka nova poteškoća treba biti poticajem da budemo još bolji, ustrajniji i strpljiviji. Ne smijemo govoriti, kao što neki govore: „Zašto i za šta sam se ja borio? Da sam znao da će biti ovako i ja bih pobjegao! Ako opet zapuca, odoh ja prvi iz Bosne, pa neka je brani ko hoće!“ I tako dalje. To su opasne izjave, kojima neki od nas nesvjesno dovodimo u pitanje našu borbu, koja kod Allaha, azze ve dželle, ima posebnu vrijednost i ista se od strane nadležnih institucija ne može na dunjaluku ničim materijalnim otplatiti ili kompenzirati.

Mi smo generacija koja je imala priliku da za svaki dan u tri i po godije odbrane od oružane agresije imamo vrijednost neprekidnog ibadeta šezdeset godina, a kada se 1350 dana preračuna u po 60 godina onda je to 81000 godina. A još ako su oni koji savjesno rade svoj posao i u postdejtonskom periodu na braniku Dina, Domovine i časti našega naroda i svih naših čestitih građana, onda možemo kazati da svaki dan odgovornog Bošnjaka ima inša-Allah vrijednost 60 godina ibadeta, pa se zato trudimo da budemo od onih koji će prednjačiti u dobru i koji će u poslovima za koje su zaduženi biti najbolji, sa ciljem postizanja Allahovog, azze ve dželle zadovoljstva i Njegove nagrade! A oni sa kojima je Allah, subhanehu ve te’ala, zadovoljan će uvijek biti na meti nevjernika i dvoličnjaka.

Kaže Allah, subhahenu ve te’ala, u 30. ajetu Sure Fussilet:

إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا تَتَنَزَّلُ عَلَيْهِمْ الْمَلَائِكَةُ أَلَّا تَخَافُوا وَلَا تَحْزَنُوا وَأَبْشِرُوا بِالْجَنَّةِ الَّتِي كُنْتُمْ تُوعَدُونَ

Onima koji govore: „Gospodar naš je Allah“, a potom ustraju dolaze meleki koji im govore: „Ne bojte se i ne žalostite se i radujte se džennetu koji vam je obećan!“

Prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhu, da je povod objave citiranog ajeta, vezan za Ebu Bekra Es-Siddika, radijallahu anhu, kojem su mušrici govorili: „Naš Gospodar je Allah, a meleki Njegove kćeri i naši zagovornici kod Njega!“ Na to je Ebu Bekr Es-Siddik, radijallahu anhu, kazao: رَبُّنَا اللهُ وَحْدَهُ لَا شَرِيكَ لَهُ وَمُحَمَّدٌ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ عَبْدُهُ وَرَسُولُهُ فَاسْتَقَامَ „Naš Gospodar je Allah, koji nema druga i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je Njegov rob i Njegov Poslanik.“ Pa je ustrajao!“

A u 13. ajetu Sure Al-Ahkaf, stoji:

إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا فَلَا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلَا هُمْ يَحْزَنُونَ

Oni koji govore: „Naš Gospodar je Allah“, pa ustraju, neka se ničega ne boje i ni za čim ne tuguju!

Prema tome, za one koji su ustrajni na Allahovu, dželle še’nuhu, putu nema razloga za strah i žalost, jer su vjernici uvijek na dobitku, kao što stoji u predaji koju bilježi imam Muslim:

عَنْ صُهَيْبٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ عَجَبًا لِأَمْرِ الْمُؤْمِنِ إِنَّ أَمْرَهُ كُلُّهُ خَيْرٌ وَلَيْسَ ذَلِكَ إِلَّا لِلْمُؤْمِنِ إِنْ أَصَابَتْهُ سَرَّاءُ شَكَرَ فَكَانَ خَيْرًا لَهُ وَإِنْ أَصَابَتْهُ ضَرَّاءُ صَبَرَ فَكَانَ خَيْرًا لَهُ (مسلم)

Prenosi Suhejb, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Čudno je stanje mu’mina i tako nije nikome, osim mu’minu; ako ga zadesi dobro, bude zahvalan, pa mu je dobro, a ako ga zadesi teškoća, strpi se i bude mu dobro.“ (Muslim)

Čitajući i slušajući hadise Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dolazimo do zaključka da su njegove hutbe, kao i odgovori na pitanja koja su postavljali ashabi, bile sažete i do kraja jasne. U prilog tome je i hadis koji bilježi imam Muslim:

عَنْ سُفْيَانَ بْنِ عَبْدِ اللَّهِ الثَّقَفِيِّ قَالَ قُلْتُ يَا رَسُولَ اللَّهِ قُلْ لِي فِي الْإِسْلَامِ قَوْلًا لَا أَسْأَلُ عَنْهُ أَحَدًا بَعْدَكَ فَقَالَ قُلْ آمَنْتُ بِاللَّهِ فَاسْتَقِمْ (مسلم)

Prenosi se od Sufjana bin Abdullaha Es-Sekafija, da je rekao: „Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu, da nakon toga ne moram više nikoga pitati!“ Reče: „Reci, vjerujem u Allaha, pa ustraj!“ (Muslim)

Kada bi neko nas upitao slično pitanje, mi bi braćo i sestre imali potrebu za ciklusom predavanja i opet ne bi sve kazali, a naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je naš najbolji učitelj i onaj koji je poslan kao Milost svjetovima odgovara u jednoj rečenici: قُلْ آمَنْتُ بِاللَّهِ فَاسْتَقِمْ „Reci, vjerujem u Allaha, pa ustraj!“

Imam Tirmizija bilježi predaju:

عَنْ سُفْيَانَ بْنِ عَبْدِ اللَّهِ الثَّقَفِيِّ قَالَ قُلْتُ يَا رَسُولَ اللَّهِ حَدِّثْنِي بِأَمْرٍ أَعْتَصِمُ بِهِ قَالَ قُلْ رَبِّيَ اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقِمْ قُلْتُ يَا رَسُولَ اللَّهِ مَا أَخْوَفُ مَا تَخَافُ عَلَيَّ فَأَخَذَ بِلِسَانِ نَفْسِهِ ثُمَّ قَالَ هَذَا (ترميذى)

Prenosi se od Sufjana ibn Abdullaha Es-Sekafija: Rekao sam: „Allahov Poslaniče, reci mi nešto čega se trebam pridržavati!“ Pa je rekao: „Reci, moj Gospodar je Allah, pa ustraj!“ Rekao sam: „Allahov Poslaniče, čega se najviše bojiš za mene?“ Pa je dohvatio svoj jezik i rekao: „Ovoga!“ (Tirmizija)

Odgovor na drugo pitanje je vrlo interesantan i o njemu bi svi trebali razmisliti, jer mnogo je toga što bespotrebno govorimo, a potom se kajemo, radi krivo izgovorenih riječi, koje se više ne mogu vratiti.

Ebu Bekr Es-Siddik, radijallahu anhu, je tumačio dio ovog hadisa na slijedeći način:

وَرُوِيَ عَنْ أَبِي بَكْرٍ الصِّدِّيقِ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّهُ قَالَ ثُمَّ اسْتَقَامُوالَمْ يُشْرِكُوا بِاللهِ شَيْئًا

Prenosi se da je Ebu Bekr Es-Siddik rekao: „Zatim ustraju“, znači: „Nisu Allahu pripisali nikoga za druga!“

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nam preporučuje da budemo što više u ibadetu, te da u onome što budemo činili, makar to bilo neznatno, budemo uporni, kao što stoji u predaji koju bilježi imam Buharija:

عَنْ عَائِشَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهَا أَنَّ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ يَا أَيُّهَا النَّاسُ عَلَيْكُمْ مِنَ الْأَعْمَالِ مَا تُطِيقُونَ فَإِنَّ اللهَ لَا يَمَلُّ حَتَّى تَمَلُّوا وَإِنَّ أَحَبَّ الْأَعْمَالِ إِلَى اللهِ مَا دُووِمَ عَلَيْهِ وَإِنْ قَلَّ (بخاري)

Prenosi, Aiša, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Činite onoliko koliko možete, jer Allahu neće dosaditi (da vas nagrađuje) sve dok vama ne dosadi (da činite dobro)! Najdraža djela (dobra) Allahu su ona koja se stalno čine, makar bila mala.“ (Buharija)

Braćo i sestre, budimo od onih koji su ustrajni na Allahovu, subhanehu ve te’ala, putu! Od onih koji se nadaju Njegovoj, subahnehu ve te’ala, milosti, a Njegova milost nadilazi Njegovu srdžbu! Nemojmo se kolebati, a kada nam bude teško, imajmo na umu da su kroz teža stanja prolazili Allahovi, dželle še’nuhu, poslanici i miljenici i naši dobri preci, pa su ustrajali na Istini, nadajući se samo Njegovoj pomoći i milosti! I natječimo se u dobru i žudimo za džennetima čija je širina kao nebesa i Zemlja!

Allahu, učvrsti nas na putu islama i učini nas od onih koji su ustrajni u činjenju dobrih djela! Pomozi našoj ugroženoj braći i sestrama ma gdje bili! Sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja! Spletke naših neprijatelja vrati na njih i daj da se oni zabave sobom! Smiluj se našim umrlim roditeljima i precima koji su na nas prenijeli svjetlo Dina! Uputi našu djecu i potomke i učini ih prvacima Ummeta, radostima naših očiju i srca i boljim čuvarima Dina i Domovine od nas! Budi nam Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi! Amin!

(Nasevijesti.com)

nedjelja, 09 Juni 2019 00:00

Šta nakon Ramazana?

Ocijeni...
(0 glasova)

Priredio: Sead ef. Jasavić
ramazan3Naša duša u ramazanu je bila upošljena namazom, kako dnevnim tako i noćnim, učenjem i slušanjem Kur’ana, postom i zikrom, dovama i sadakama, dobročinstvom i spajanjem rodbinskih veza. Okusili smo na trenutak slasti i počasti imana, i družili smo se sa suštinskim porukama posta, okusili smo lezzet tevbe i pokajanja i suzama orošenih očiju, stapajaući se sa dovama upućenim Gospodaru svih svjetova!

Bili smo u namazu koji je radost srca svakog muslimana, postili smo dane ramazana čiju ljepotu ne zna osim onaj ko ga isposti, i djelila se sadaka i ko je imao i ko nije imao. Prelazili smo sa hajrata na hajrat, sa dobrog djela na dobro djelo, čuvajući se harama, ružnih riječi i postupaka onoliko koliko se moglo. Sve u svemu bili smo u halu i stanju za kojeg se moglo reći – kamo li sreće da ovakav odem pred Allaha dž.š.! Kamo sreće da mi edžel i smrt dođe u ramazanskim danima ili noćima kada smo u potpunoj pripravnosti za nju!

Ramazan tek što je prošao, a mnogi se povratiše starim haramima – oni koji prije Ramazana nisu klanjali počeše opet da ne klanjaju, oni koji su pili i pušili prije Ramazana počeše opet da piju i puše, oni koji su se bavili malverzacijama u trgovanju i poslovanju po Bajramu opet nastaviše isto da čine, oni koji su gledali i slušali ogavštine opet se povratiše tome…

Mi ne tražimo da tokom cijele godine budemo u stanju pripravnosti kao što smo bili u Ramazanu, već samo hoćemo da smognemo snage i da svi zajedno kažemo jedno veliko NE prekidanju s praksom činjenja dobrih djela, i jedno veliko DA životu protkanom namazom, postom, kur’anom, zikrom, dovama i sadakom!

Čime smo se to okoristili od Ramazana?

Ispratili smo mubarek mjesec Ramazana, njegove lijepe dane i njegove mirisne noći; ispratili smo mjesec Kur’ana, takvaluka, sabra, džihada, rahmeta, magfireta, oproštaja i oslobođenja vratova od džehennemske vatre. Šta su plodovi koje smo probrali sa plemenite stabljike Ramazana? Da li smo postali muttekije bogobojazne; da li smo uzeli diplomu takvaluka koju mjesec Ramazana daje? Da li smo savladali predmete sabra, strpljenja i trpljenja kad su u pitanju farzovi i harami? Da li smo odgojili sebe na raznim treninzima koje nam mjesec ramazana nudi? Da li smo se na pravi način borili i izborili sa svojom dušom i strastima?

Da li, i da li… pitanja su brojna i misli koje lete srcem i dušom svakog iskrenog muslimana. Svaki iskreni musliman razgovara sa svojim nefsom i sa svojom dušom, dajući joj potpuno iskrene i otvorene odgovore.

Ramazan je medresa imana; ramazan je islamska benzinska stanica gdje se jedan musliman opskrbljuje gorivom koje će mu trajati tokom svih narednih mjeseci i dana!

Kad će se čovjek promjeniti ako ne u Ramazanu? Ramazan je škola promjena na bolje; ramazan je mjesec duševnog progresa i napretka. U ramazanu se mjenjaju naša djela, naše ponašanje i moral, naši adeti i običaji koji nisu u skladu sa Šeri’atom i riječima Allaha dž.š.: „Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok oni ne promjene sami sebe!“ (el-Ra’ad)

„Nemojte biti poput žene koja je pređu
rasprela nakon što ju je čvrsto sprela!“

Ako ste bili jedni od onih koji su se na pravi način okoristili od mejseca Ramazana, kada ste postili iskreno, i klanjali sidkile, i na pravi način se sa svojom dušom i sa svojim nefsom – bohrali, onda veličajte Allaha dž.š., i zahvaljujte Mu se na tevfiku i podrški koju vam je dao, i molite ga da vas učvrsti na tome putu sve dok ne promjenite ovaj svijet!

Ali, nemojte dozvoliti sebi to da raspredete sami ono što ste čvrsto spreli! Nemojte dozvoliti sebi povraćaj haramima i grijesima; nemojte dozvoliti sebi apstiniranje i ostavljanje džamije i džemata i namaza rad jela, pića, prohtjeva i provođenja! Zar ćete se nakon lezzeta i uživanja u ibadetima i robovanju Allahu dž.š., koje vodi Džennetu, povratiti nepokornosti i neposlušnosti Njemu dž.š., koje vodi džehennemu???

Loši li su ljudi koji za Allaha dž.š., ne znaju mimo mjeseca Ramazana!

Neki napustiše džamije i namaz u džematu, a neki u potpunosti ostaviše pet vakti namaza i nastaviše sa odlaskom u kafane i kafiće. Neki zaklopiše svoje Mushafe i povratiše se pjesmi i muzici. Naše majke odložiše svoje mahrame i hidžabe, i povratiše se otkrivanju i teberrudžu. Neki umjesto bdijenja na noćnom namazu povratiše se bdijenju pred televizorima i kompjuterima!

Ne smijemo biti ovako nezahvalni, i ne smijemo ovako uzvraćati Allahu dž.š., na to što nas je još od prošlog Lejle-i-Kadera poživio da dočekamo ovogodišnji Lejle-i-Kader! Ovakvo ponašanje se može nazvati nezahvalnošću na ni’imetima kojima nas je Allah dž.š., darovao!

Prve generacije muslimana (selefus-salih), su znale 6 mjeseci prije Ramazana da provode u dovama da im Allah dž.š., omogući da ga dočekaju, dok bi 6 mjeseci nakon Ramazana upućivali dove Allahu dž.š., da im ukabuli ramazanske ibadete i dobra djela! Gdje smo to onda mi u odnosu na njih?

Znak primljenosti nečijeg dobrog djela jeste taj da je čovjek u boljem halu i stanju nakon učinjenog dobrog djela nego li što je od prije bio. Allah dž.š., je rekao: „Ako budete zahvalni bili, Ja ću vam još više dati!“ (Ibrahim, 7.) Još više će nam dati vidjeli mi to golim okom ili ne vidjeli. Allah dž.š., daruje iman i dobra djela kome On hoće, upućuje pravome putu koga On hoće, a u zabludi ostavlja koga On hoće. Dakle, ako smo na pravi način bili zahvalni Allahu dž.š., poslije Ramazana naše stanje mora biti samo bolje nikako gore.

Obožavaj Allaha dž.š., sve dok ti smrt ne dođe!

Ovako se mora ponašati svaki musliman; neprekidan u ibadetu i robovanju Allahu dž.š., postojan na putu Šeri’ata, čvrst u svojoj vjeri, obožavajući Allaha dž.š., iz mjeseca u mjesec, na svakom mjestu i u svakom vremenu. Pravi musliman zna da je Gospodar Ramazana također i Gospodar ostalih mjeseci i dana! Allah dž.š., kaže: „Idi pravim putem kako ti je i naređeno, kao i oni koji su se pokalajli s tobom…!“ (Hud, 112.); „…idite Mu pravim putem, i oprosta od Njega tražite!“ (Fussilet, 6.)

I nakon ramazana postoji dobrovoljni post i nakon teravija i dalje postoji noćni namaz! Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Klanjajte noćni namaz, jer je to put dobrih pobožnjaka prije vas, približava vas Allahu dž.š., čisti vas od grijeha, odbija od harama, i čuva vaše tijelo od bolesti!“ (Tirmizi, Ahmed)

Tražite oprosta od Allaha dž.š., i budite zahvalni.

Nakon svakog učinjenog dobrog djela propisano je istigfar činiti i oprosta od Allaha dž.š., tražiti, pa isto tako i nakon posta.

Omer b. Abdul-Aziz rhm., je naređivao muslimanima diljem islamskog svijeta: Učinite hatmu ramazanu sa istigfarom i sadakom, i recite isto što je govorio i vaš pra-otac Adem a.s.: „Gospodaru naš, mi smo nasilje prema sebi učinili, pa ako nam ne oprostiš i ne smiluješ nam se bićemo jedni od propalih!“; i kao što je rekao Ibrahim a.s.: „Kojem se nadam da će mi grijeh oprostiti na Sudnjemu Danu!“; i kao što je rekao Musa a.s.: „Gospodaru moj, ja sam nasilje prema sebi učinio, pa mi oprosti!“; ili kao što je Zun-Nun junus a.s., rekao: „Nema boga osim Tebe, slavljen neka si, ja sam jedan od nasilnika!“

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

(Minber.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

dzamija3Ramazan je mjesec jedinstvenih ibadeta, vjerskih obreda, a značajan dio istih vezan je za džamije koje su ovog mjeseca naročito posjećene. Muslimani Tuzle i ovog svetog mjeseca prisustvuju molitvama u brojnim džamijama, ali od ovog ramazana čak četiri čaršijske džamije nose epitet nacionalnog spomenika.

"Stavljanje na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine naše četiri gradske džamije iz najužeg jezgra Tuzle predstavlja veliko priznanje. Tuzla je jedini grad na području sjeveroistočne Bosne i Hercegovine u kojem su četiri vjerska objekta, naše džamije s haremima proglašene nacionalnim spomenicima od izuzetnog značaja za Bosnu i Hercegovinu. To govori o reprezentativnosti ovih objekata i njihovoj kulturno-historijskoj vrijednosti", kaže na početku priče o tuzlanskim džamijama - nacionalnim spomenicima Ahmed ef. Huskanović, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Tuzla.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je 27. februara donijela odluku o proglašenju Jalske džamije nacionalnim spomenikom, a prošle godine nacionalnim spomenikom proglašena je i Džindijska džamija. Već ranije na listu su uvrštene Behram-begova, poznata i kao Šarena, te Gazi Turali-begova džamija.
Remek-djelo islamske arhitekture

Jalska džamija, smještena na lijevoj strani rijeke Jale, izgrađena je u prvoj polovini 16. stoljeća. Izgradio ju je Mehmed-aga te se i prvi put spominje 1600. godine kao Mehmed-agina džamija. Zanimljivo je da još nosi i nazive Kizlar (Djevojačka) džamija, po nepoznatoj djevojci koja je ukopana u njenom haremu, te Hafiz-hanumina džamija, koja ju je 1890. godine temeljito obnovila.

"Prvotnim izgledom to je bila, po dimenzijama, manja i niža džamija, ali je krajem 19. stoljeća džamiju iz temelja renovirala hafiz hanuma Tahira Tuzlić. Džamija je imala unutarnju kupolu od cigle, koja se početkom 20. stoljeća urušila i sazdan je ravni strop. Graditelj džamije je bio izvjesni Mehmed-aga, koji je bio upravnik tuzlanske palanke", govori Nedim Dervišević, imam ove džamije.

Kao i u većini džamija u Tuzli, i u ovoj se klanja svih pet dnevnih namaza. Posebne čari vjernici doživljavaju uz ramazan, kada se, pored redovnih aktivnosti, klanjaju teravije, uči sehur mukabela te priređuju džematski i omladinski iftari.

Jalska džamija prva je džamija u Bosni i Hercegovini koja je bila meta napada tadašnje Jugoslovenske narodne armije početkom 1992. godine.

"Duge kolone JNA, vraćajući se sa ratišta iz Hrvatske u Srbiju, prolazile su kroz Tuzlu. Iz jedne od tih kolona, bez ikakvog razloga, Jalska džamija je iznenada zasuta rafalnom paljbom iz automatskog oružja. Bilo je to u popodnevnim satima, dok se u džamiji nalazio veći broj ljudi", kaže Šefko Sulejmanović, direktor Instituta za društvena i religijska istraživanja i autor monografije Tuzlanski džemati.
Džamija bogate prošlosti

O Jalskoj džamiji pisao je daleke 1982. godine u Ljetopisu tuzlanskih džamija i Refik Hadžimehanović, koji kaže da je to "jedan od značajnih islamskih objekata u Tuzli, koji za sobom ima dosta bogatu prošlost, a njena sadašnja građevina predstavlja, moglo bi se reći, remek-djelo islamske arhitekture".

Džamija je tokom povijesti mijenjala svoj izgled, prvobitno je bila izgrađena od ćerpića, a zanimljiva je i priča o renoviranju njene munare.

"Tokom renoviranja džamije poslije 1910. godine izvršena je temeljita obnova munare. Zanimljivo je da su radove izvodili italijanski majstori, s tim da su je do temelja porušili, obilježili svaki kamen i ponovo ga ugradili. S obzirom na to da su kamene stepenice stare munare bile pri vrhu izlizane, a neke i više oštećene, majstori su tada obrnuto okrenuli kameno stepenište, pa se tako na munaru izlazi lijevom stranom, umjesto desnom, kako je to bilo ranije", govori Sulejmanović.
Džindijska džamija

Na suprotnoj strani grada nalazi se još jedna ljepotica, također na listi nacionalnih spomenika, Džindijska džamija. Izgradio ju je u 16. stoljeću Mustafa džindija. Džamija nosi naziv i po svom prvom obnovitelju Husejinu Čaušu.

"Džindijska džamija je tipičan predstavnik originalne i autohtone bosanske arhitekture kada su u pitanju džamije. Građena je od toplih materijala i ono što je bilo na raspolaganju ljudima sa ovih prostora, tako da su zidovi od ćerpića, a sve ostalo od drvene građe. Rijedak je primjer mahalske džamije s drvenim krovom, šindro, iz kojeg izlazi drvena munara. Usljed eksploatacije slanice, u Džindić mahali su stradali gotovo svi objekti koji su bili u njoj. Džindijsku džamiju smo sačuvali, hvala Bogu, jer je u prošlom stoljeću čak tri puta imala veoma detaljne i cjelovite rekonstrukcije", kaže Elmedin Avdibašić, hatib ove džamije.

Džamija je bila sagrađena na domaku hrastove šume, koja je i poslužila za njenu gradnju. Predaje govore da je za njenu gradnju posječena dovoljna količina hrastove šume, koja je na istoj lokaciji obrađena i korištena. Iz elaborata prijedloga za zaštitu iz 1988. godine saznajemo da je džamija djelo domaćih majstora tesara i dunđera. Iz toga proizilazi i njena vrijednost, jer predstavlja očuvani primjer izvorne bosanske arhitekture.

"U džamiji se obavljaju dnevni namazi, džuma, bajrami i teravije. Od ove godine u Džindijskoj džamiji se obavlja hatma teravija, što znači da se na svakom teravih-namazu prouči po jedan džuz te sa tako do kraja ramazana prouči na ovom namazu cijeli Kur'an", kazuje imam Avdibašić.
Nekoliko puta zatvarana

Ova džamija spada u red najznačajnijih objekata islamske arhitekture iz osmanskog perioda, a u prošlosti je zbog slijeganja tla više puta zatvarana.

"Usljed pucanja zidova, koje je izazvalo slijeganje terena, džamija je 1975. godine bila zatvorena. Nakon izvršene temeljite i sveobuhvatne sanacije, džamija je bila van osnovne funkcije sve do 1990. godine", govori Šefko Sulejmanović.

Džindić mahala, u kojoj se nalazi ova džamija, kazuje Sulejmanović, nekada je bila jedna od najnaseljenijih tuzlanskih mahala, ali je zbog dugogodišnje eksploatacije soli došlo do slijeganja zemljišta i, usljed toga, do raseljavanja stanovništva u druge dijelove grada.

"Na ovom prostoru danas se nalazi neznatan broj stambenih i poslovnih objekata, tako da je veoma mali i broj stanovnika. Džemat ove džamije uglavnom čine ljudi koji su tradicijskim i drugim nitima vezani za ovaj džemat", kaže Sulejmanović.

Alem Dedić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

Hatib: Nezim Halilović Muderris

ramazanBraćo i sestre, u islamu! Tema današnje, ujedno prve ovogodišnje ramazanske hutbe je Na početku ramazana 1440.H. / 2019. godine.

Govorim na zadatu temu u danima u kojima naša braća i sestre u Palestini, a posebno u Kudsu i Gazi preživljavaju teške trenutke, gdje ih Cionisti ubijaju, ranjavaju i ponižavaju, a Ummet šuti i čeka milost onih koji milosti nemaju. Zato neka naša braća i sestre u Palestini u ovom mubarek mjesecu budu bar u našim dovama, ako im ne možemo ili ne želimo pomoći na druge načine!

Podsjećam sebe i vas na 183. ajet Sure El-Bekare, kojim Allah, dželle še’nuhu, naređuje mu’minima post mjeseca ramazana:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ

O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je bio propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni.

Naš Gospodar nam je naredio post ovog mubarek mjeseca, da bi se samo Njega bojali, da bi samo Njemu robovali i da bi se nadali samo Njegovoj milosti i nagradi.

Mjesec ramazan je mjesec našeg popravljanja, uspravljanja i potpunog tjelesnog i duhovonog čišćenja. On je mjesec naše godišnje revizije, naše međusobne solidarnosti, koja rezultira zbijanjem redova i sigurnijim životom i neizmjernih Allahovih, azze ve dželle, blagodati, koje svaki razumni mu’min i mu’minka koriste na najbolji način.

Imam Buharija u Sahihu bilježi hadis:

عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِي اللَّه عَنْه أَنَّ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ قَالَ اللَّهُ سُبْحَانَهُ وَتَعَالىَ كُلُّ عَمَلِ ابْنِ آدَمَ لَهُ إِلَّا الصِّيَامُ فَإِنَّهُ لِي وَأَنَا أَجْزِيِ بِه.. وَالصِّيَامُ جُنَّةٌ وَإِذَا كَانَ يَوْمُ صَوْمِ أَحَدِكُمْ فَلَا يَرْفُثْ وَلَا يَصْخَبْ فَإِنْ سَابَّهُ أَحَدٌ أَوْ قَاتَلَهُ فَلْيَقُلْ إِنِّي امْرُؤٌ صَائِمٌ وَالَّذِي نَفْسُ مُحَمَّدٍ بِيَدِهِ لَخُلُوفُ فَمِ الصَّائِمِ أَطْيَبُ عِنْدَ اللَّهِ مِنْ رِيحِ الْمِسْكِ لِلصَّائِمِ فَرْحَتَانِ يَفْرَحُهُمَا إِذَا أَفْطَرَ فَرِحَ وَإِذَا لَقِيَ رَبَّهُ فَرِحَ بِصَوْمِهِ (بخاري)

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uzvišeni Allah je rekao (u Kudsi hadisu): “Svako ljudsko djelo pripada njemu (čovjeku), osim posta, koji pripada Meni i Ja ću za njega nagraditi!… Post je štit, pa kada neko od vas posti, neka ne govori bestidan govor i neka ne podiže svoj glas (ne viče), a ako ga neko od ljudi bude grdio ili ga bude napadao, neka kaže: “Ja postim!” “Tako mi Onoga u čijoj Ruci je Muhammedov (sallallahu alejhi ve sellem) život, zadah iz usta postača je bolji kod Allaha, dželle še’nuhu, od mirisa miska. Postač ima dvije radosti: kada se iftari i kada susretne svoga Gospodara!” (Buharija)

Prema citiranom hadisu, Allah, subhanehu ve te’ala, je za post pripremio posebnu nagradu, jer post pripada Njemu, pa zato uljepšajmo naš post sa što više iskrenih ibadeta!

Kao vjernici smo u svakoj prilici dužni čuvati svoje jezike od bestidnog govora, a posebno u mubarek mjesecu ramazanu, pa se čuvajmo od ružna govora, ogovaranja, prenošenja tuđih riječi i posebno potvore čestitih mu’mina i mu’minki! Čuvajmo i svoj sluh od slušanja i vid od gledanja onoga što je zabranjeno! Izvršavajmo naše poslove i preuzete obaveze savjesno i ne zloupotrebljavajmo naša radna mjesta i radno vrijeme!

Postači će biti počašćeni time što će u džennet ući na posebna vrata, koja se zovu „Rejjan“, pa je u tom smislu i hadis koji bilježi imam Buharija:

عَنْ سَهْلٍ رَضِي اللَّه عَنْه أَنَّ النَّبِيِّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ إِنَّ فِي الْجَنَّةِ بَابًا يُقَالُ لَهُ الرَّيَّانُ يَدْخُلُ مِنْهُ الصَّائِمُونَ يَوْمَ الْقِيَامَةِ لَا يَدْخُلُ مِنْهُ أَحَدٌ غَيْرُهُمْ يُقَالُ أَيْنَ الصَّائِمُونَ فَيَقُومُونَ لَا يَدْخُلُ مِنْهُ أَحَدٌ غَيْرُهُمْ فَإِذَا دَخَلُوا أُغْلِقَ فَلَمْ يَدْخُلْ مِنْهُ أَحَدٌ (بخاري)

Prenosi Sehl, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „U džennetu imaju vrata koja se zovu „Rejjan“, na koja će na Sudnjem danu ući samo postači. Biće rečeno: „Gdje su postači?“ Pa će ustati i osim njih niko drugi neće ući. Kada uđu ona će se zatvoriti i niko više na njih neće ući!“ (Buharija)

Imam Bejhekija bilježi hadis:

عَنْ كَعْبِ بْنِ عُجْرَةَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ أُحْضُرُوا الْمِنْبَرَ فَحَضَرْنَا فَلَمَّا ارْتَقَى دَرَجَةً قَالَ آمِينَ فَلَمَّا ارْتَقَى الدَّرَجَةَ الثَّانِيَةَ قَالَ آمِينَ فَلَمَّا ارْتَقَى الدَّرَجَةَ الثَّالِثَةَ قَالَ آمِينَ فَلَمَّا فَرَغَ نَزَلَ عَنِ الْمِنْبَرِ قُلْنَا يَا رَسُولَ اللَّهِ لَقَدْ سَمِعْنَا الْيَوْمَ مِنْكَ شَيْئًا لَمْ نَكُنْ نَسْمَعُهُ قَالَ إِنَّ جِبْرِيلَ عَلَيْهِ السَّلامِ عَرْضَ لِي فَقَالَ بَعُدَ مَنْ أَدْرَكَ رَمَضَانَ فَلَمْ يُغْفَرْ لَهُ فَقُلْتُ آمِينَ فَلَمَّا رَقِيتُ الثَّانِيَةَ قَالَ بَعُدَ مَنْ ذُكِرْتَ عِنْدَهُ فَلَمْ يُصَلِّ عَلَيْكَ فَقُلْتُ آمِينَ فَلَمَّا رَقِيتُ الثَّالِثَةَ قَالَ بَعُدَ مَنْ أَدْرَكَ وَالِدَيْهِ الْكِبَرَ عِنْدَهُ أَوْ أَحَدُهُمَا ثُمَّ لَمْ يُدْخِلاهُ الْجَنَّةَ أَظُنُّهُ قَالَ فَقُلْتُ آمِينَ (البيهقي)

Prenosi Ka’b bin Udžre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Primaknite se minberu!” I mi se primakosmo. Pa kada se pope na prvu stepenicu, reče:„Amin!“ Pa kada se pope na drugu stepenicu, reče: „Amin!” Pa kada se pope na treću stepenicu, reče: „Amin!” Kada je završio (govor) i sišao sa minbera, rekosmo: „Allahov Poslaniče, danas smo od tebe čuli nešto što nikada prije nismo čuli!?” Reče: “Došao mi je Džibril, alejhis–selam, i rekao: „Neka je daleko (od Allahove milosti) onaj ko dočeka ramazan i ne bude mu oprošteno!“ Pa sam rekao: “Amin!” Pa kada sam se popeo na drugu stepenicu, reče: „Neka je daleko (od Allahove milosti) onaj pred kojim se spomeneš, a on ne donese salavat na tebe!” Pa sam rekao: “Amin!” Pa kada sam se popeo na treću stepenicu, reče: „Neka je daleko (od Allahove milosti) onaj kod kojeg oba roditelja ili jedan od njih dočeka starost, pa ga ne uvedu u džennet!“ Pa sam rekao: “Amin!”! (Bejhekija)

U citiranom hadisu imamo tri dove Džibrila, alejhis-selam, Meleka Objave, na koje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže Amin, što za ova tri stanja daje još veću težinu i odgovornost, jer se dove Džibrila, alejhis-selam, i Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, primaju kod Allaha, azze ve dželle, pa hoćemo li iz ovoga izvući pouku i hoćemo li se popravljati?

Pored sustezanja od jela i pića, potrebno je da se postač kloni i ružna govora, kao i loših djela. Da li i mi vodimo računa o našim jezicima i djelima ili smo nastavili sa našom ružnom praksom? Zapitajmo se braćo i sestre: „Da li postimo cijelim svojim bićem ili samo stomacima?“

Kaže Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu, koji bilježi imam Buharija:

عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِي اللَّه عَنْه قَالَ قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ مَنْ لَمْ يَدَعْ قَوْلَ الزُّورِ وَالْعَمَلَ بِهِ فَلَيْسَ لِلَّهِ حَاجَةٌ فِي أَنْ يَدَعَ طَعَامَهُ وَشَرَابَهُ (البخاري)

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko ne napusti ružan govor i ružna djela, nema potrebe da ostavlja hranu i piće!” (Buharija)

Blago onim mu’minima koji su se obradovali ramazanu i kojima se ramazan obradovao! Blago postačima, koji svojim postom i ostalim ibadetima pripremaju sebi put da u Džennet uđu na vrata Rejjan! Pa se zato potrudimo da osjetimo slast ramazana i da budemo od onih sa kojima će Gospodar biti zadovoljan!

Braćo i sestre! Budimo u ovom mubarek mjesecu solidarni i od onih kod kojih se iftare postači i koji se iftare kod postača! Uzmimo sebi u zadatak, mi muhadžiri iz Manjeg bh Entiteta da organiziramo makar jedan iftar, ako ne možemo za veći broj, onda makar za naše bližnje, u svojim rodnim mjestima, u: džamijama, u našim obnovljenim kućama, na temeljima naših porušenih kuća ili u našim baščama! Potrudimo se da koju teraviju klanjamo u našim rodnim mjestima i drugim džematima manjeg bh entiteta, jer je naše prisustvo tamo, podrška našim povratnicima i potvrda naše opredijeljenosti za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu! Neka ramazan bude našim istinskim preporodom i stvarnim oslobađanjem od grijeha! Koristimo blagodati ramazana i molimo Allaha, dželle še’nuhu, za uputu, hairli potomstvo, halal nafaku, šehadet, milost i oprost!

Allahu, učvrsti nas na putu islama! Pomozi našoj ugroženoj braći i sestrama ma gdje bili, a posebno onima u Palestini, Siriji, Iraku, Kašmiru, Burmi, Kini, Jemenu, Libiji, Egiptu i Manjem bh entitetu! Sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja! Spletke naših neprijatelja vrati na njih i daj da se oni zabave sobom, a nas da puste da živimo u miru i rahatluku! Pomozi nam da sa lahkoćom ispostimo mubarek ramazan, primi od nas naše ibadete i potpuno nas očisti od grijeha! Smiluj se našim umrlim roditeljima i precima koji su na nas prenijeli svjetlo Dina! Uputi našu djecu i potomke i učini ih prvacima Ummeta i radostima naših očiju i srca! Budi nam Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi! Amin!

(Nasevijesti.com)

Ocijeni...
(4 glasova)

Piše: mr. Semir Imamović
ramazan1Dok pišem ovaj svoju kratku opservaciju o dočeku ramazana, zapravo o duhovnoj i moralnoj pripremi za najsvečaniji trenutak u toku godine, svjestan sam da je to samo jedno sićušno zrno u riznicama ramazanske duhovnosti i mudrosti, stotinu puta prepričane i prepisane, od onih koji su znaniji, učeniji, stručniji i bolji od mene, ali ipak osjećam potrebu da svoj „lov misli“, koje se obično javljaju u ovakvim trenucima, podijelim sa svima onima koji u ramazanu vide svoju najveću duhovnu priliku, i koji od ramazana žele ono najbolje i najvrjednije. U tom duhu, sebi i Vama, savjetujem:

1. Donesi iskren nijjet da ćeš postiti cijeli ramazan i da ćeš, svake noći ramazana, klanjati teravih-namaz u džematu, jer “ko isposti mjesec ramazana/ko klanja noćni namaz u ramazanu, vjerujući u Allaha i nadajući se njegovoj nagradi, bit će mu oprošteni prethodni grijesi.” Ovaj nijjet/odluka je od suštinskog značaja, posebno za one koje bi bolest ili neki drugi opravdan razlog (teški fizički poslovi i sl.), mogli spriječiti u izvršenju ovog hairli posla. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obećao je da će Allah, dželle šanuhu, onima koji, zbog putovanja ili bolesti, budu spriječeni u činjenu djela, koja su činili dok su bili zdravi i kada nisu bili na putu, upisati nagradu tih djela. (Buharija)

2. Očisti svoje srce od zlobe prema muslimanima, jer zloba stvara u srcu mržnju i želju za osvetom i pretvara ga u plodno tlo za razvoj različitih duhovnih bolesti, od kojih je svakako najopasnija bolest zavisti, koja izjeda čovjekovu dušu i „uništava dobra djela, kao što vatra uništava drva“. Kakve koristi od posta i noćnog namaza ima onaj čija je nutrina zapraljanja zlobom, mržnjom i zavišću?

3. Učini iskrenu tevbu (pokajanje) za sve grijehe, i one koje znaš i one koje ne znaš, kako bi ramazan dočekao čiste duše, srca i tijela. Ako si nekoga moralno ili materijalno oštetio, ako si mu nanio bilo kakvu nepravdu, učini sve da od njega “iznudiš” oprost ili ispraviš nepravdu, jer bi, u suprotnom, tvoj post i cjelomjesečni trud i ibadet mogao otići na njegov tas dobrih djela, a da ti od ramazana imaš samo glad i žeđ. Mislim da ti je dobro poznat hadis o “muflisu”/najvećem bankrotu, koji će na Sudnji dan doći sa dijelima veličine brda, ali će mu ona biti “oduzeta” zbog počinjenih zlodjela na ovom svijetu. (Muslim, Tirmizi, Ahmed)

4. Smatraj ovaj ramazan svojim posljednjim ramazanom, jer nisi siguran da ćeš dočekati sljedeći, ili da te bolest ili neki drugi musibet/nevolja neće omesti u postu sljedećeg ramazana i ubiranju njegovih plodova. Ako tako budeš gledao na ramazan, tvoje srce će biti mekše, tvoja duša čišća, tvoji osjećaji istančaniji, tvoj um bistriji, a tvoje tijelo će hrliti dobrim djelima kao što pčela hrli cvijetu punom polena i nektara, i bićeš spreman za doček najdražeg gosta, ne samo na tri, koliko traje propisano gostoprimstvo, nego na tridest dana.

5. Obiđi svoju najbližu rodbinu, prije svih roditelje a zatim njihovu braću i sestre (amidže, dajdže i tetke), ili ih, bar, nazovi telefonom i čestitaj im nastupanje mjeseca ramazana, jer je održavanje rodbinskih veza jedno od najboljih djela kojim možeš početi ovaj mubarek mjesec. Neki čovjek je pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o djelu koje će ga uvesti u Džennet, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao: “Obožavaj Allaha i nemoj Mu nikoga/ništa smatrati ravnim, obavljaj namaz, daji zekat i održavaj rodbinsku vezu.” Održavanje rodbinske veze definiše se kao činjenje dobročinstva rodbini, nastojanje da im se učini što više dobra i da ih se, koliko je to god moguće, zaštiti od zla (vlastitog i tuđeg).

6. Oslobodi se ružnih misli i pokušaj razmišljati pozitivno i produktivno i na druge prenositi optimizam, jednom rječju rečeno – stvori oko sebe pozitivno ramazansko ozračje. Neka se ramazan osjeti u tvojim očima, na tvom licu, u tvojim pokretima, u tvom odnosu prema ljudima, u tvojim postupcima, u tvom stavu. Ružne misli mogu značajno otežati izvršavanje propisanih dužnosti i umanjiti njihovu efektivnost. Vesvesa – ubacivanje zlih misli jedno je od najjačih Iblisovih oružja, i zato se vjernici, ujutro i naveče, prije spavanja i nakon svakog namaza, učenjem sure En-Nas, utječu Allahu, dželle šanuhu, između ostalog, i od šejtanskih vesvesa/zlih misli.

7. Kloni se rasprava o načinu utvrđivanja početka mjeseca ramazana, lažnoj zori i vaktijama, jer su to rasprave koje nemaju nikakav konkretan učinak (svako će na kraju opet postupati po svom mišljenju), osim što udaljavaju vjernike jedne od drugih, stvaraju razdor, prljaju i opterećuju dušu. Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, kaže: „i pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.” (El-Enfal, 46) Nema sumnje da je post mjeseca ramazana, posebno u ljetnom periodu, jedna vrsta borbe (džihada), za koju se trebamo, umno, fizički i duhovno, spremiti, a rasprava, onako kako je mi razumijevamo i parktikujemo, sigurno neće doprinjeti toj spremnosti, nego će je naprotiv oslabiti i umanjiti.
Uz iskrene želje, da u najljepšem duhu dočekamo ramazan i ispostimo ga onako kako je propisano i kako je zadovoljan naš Gospodar, svima vama čestitam nastupanje mubarek mjeseca ramazana!

(Minber.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

Hatib: Nezim Halilović Muderris

bih3Braćo i sestre u islamu! Tema današnje hutbe je Dan nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine 1992. – 2019. godina, a neposredan povod za nju je sjećanje na Dan nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, koji se danas obilježava samo na prostoru sa bošnjačkom većinom.

Podsjećam sebe i vas na 55. ajet Sure En-Nur:

وَعَدَ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا مِنْكُمْ وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ لَيَسْتَخْلِفَنَّهُم فِي الْأَرْضِ كَمَا اسْتَخْلَفَ الَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ وَلَيُمَكِّنَنَّ لَهُمْ دِينَهُمُ الَّذِي ارْتَضَى لَهُمْ وَلَيُبَدِّلَنَّهُمْ مِنْ بَعْدِ خَوْفِهِمْ أَمْنًا يَعْبُدُونَنِي لاَ يُشْرِكُونَ بِي شَيْئًا وَمَنْ كَفَرَ بَعْدَ ذَلِكَ فَأُولَئِكَ هُمُ الْفَاسِقُونَ

Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih i da će im zasigurno vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će samo Meni robovati i neće druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni – oni su pravi grješnici.

Zemlja braćo i sestre i sve na njoj pripadaju samo Allahu, dželle še’nuhu, a mi smo Njegovom voljom na njoj samo Njegovi namjesnici i njeni privremeni korisnici. Kroz historiju su se vodili mnogobrojni ratovi u cilju osvajanja novih teritorija i uspostavljana su mnoga carstava, a onda su ista slabila i propadala zajedno sa cijelim narodima.

I našom Bosnom i Hercegovinom koja spada u red najstarijih evropskih zemalja su marširale razne vojske i na njenom teritoriju su se dešavali stravični zločini i njene granice su prekrajane, tj. sužavan nam je životni prostor. Zato je važno da poznajemo našu historiju, te da razvijamo državotvornu i patriotsku svijest.

Historijski izvori braćo i sestre bilježe da je Sultan Mehmed Fatih II 1463. godine, to jeste deset godina po oslobađanju Istanbula krenuo u pohod na Bosnu. Sultan u snu vidje prelijepu Zemlju, neviđenu do tada, Zemlju prepunu zelenila, bezbrojnih rijeka, potoka i predivnih životinja, raznih vrsta i boja. Sa ljepotama te Zemlje ne mogu se porediti ni Stambolske bašče. I sanjao je Sultan u toj Zemlji vatru čiji plameni jezici su se uzdizali ka nebu, a oko vatre je usnio trojicu časnih halifa: Ebu Bekra Es-Siddika, radijallahu anhu, Osmana ibn Affana, radijallahu anhu, i Aliju ibn Ebi Taliba, radijallahu anhu. Kada je ustao na sabah, ispričao je svoj san šejhu Ajni Šemsudinu i zamolio ga da mu ga protumači. Šejh reče: „Maša-Allah! Sinko moj, sanjao si prelijep san, koji uz Allahovu pomoć tumačim sa: „Zemlja koju si vidio je zemlja u koju se tvoja vojska upravo sprema da uđe. To je zemlja Bosna. Što se tiče vatre koju si vidio, vatra predstavlja čistu Allahovu vjeru Islam. I to je znak da će se u toj zemlji Allahova vjera Islam, inša-Allah, zadržati do Sudnjeg dana. To što si sanjao Ebu Bekra Es-Siddika, radijallahu anhu, znači da će Bosna inša-Allah biti zemlja istinskih mu’mina, koji sebe i imetak neće štediti na Allahovu putu. To što si sanjao Osmana ibn Affana, radijallahu anhu, znači da će u inša-Allah Bosni biti mnogo pobožnih i skromnih ljudi. To što si sanjao Aliju ibn Ebi Taliba, radijallahu anhu, znači da će ta zemlja inša-Allah Carevini dati mnogo ratnika i alima koji će kročiti stopama časne porodice Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Šteta što nisi sanjao Omera ibn El-Hattaba, radijallahu anhu, jer to znači da u Bosni neće biti pravde i da će se njen narod stalno morati boriti za nju!“

I kroz krvavu historiju Bosne i Hercegovine se Allahovom, azze ve dželle, voljom obistinjuje san Sultana Mehmeda Fatiha II.

Braćo i sestre, pod vođstvom Srpske demokratske stranke, na Palama 24. oktobra 1991. godine formirana tzv. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, koja je 9. januara 1992. godine usvojila Deklaraciju o proglašenju tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine, čije ime je u avgustu 1992. godine promijenjeno u Republika Srpska. U Grudama je 18. novembra 1991. proglašena tzv. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. U tako rovitoj situaciji i želji Srba i Hrvata da zaokruže svoje teritorije unutar Republike Bosne i Hercegovine, Bošnjaci su mogli da biraju između ropstva ili časne odbrane svoje Domovine, od oružane agresije koja je uslijedila odmah nakon Referenduma.

Odluka o održavanju Referenduma o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, usvojena je na Skupštini Republike Bosne i Hercegovine, 25. januara 1992. godine. Prije glasanja predstavnici srpskog naroda, na prijedlog predsjednika SDS-a, sada presuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, napustili su skupštinsko zasjedanje.

Na Referendum je 29. februara i 01. marta 1992. godine izašlo 64,31% birača s’ pravom glasa, a za suverenost Republike Bosne i Hercegovine izjasnilo se 99,44% birača. Kao odgovor na Referendum, srpske paravojne formacije postavljaju barikade u Sarajevu i drugim gradovima u kojima počinje prava oružana agresija.

Zemlje članice Evropske unije su 6. aprila 1992. godine, a dan kasnije i Sjedinjene Američke Države priznale Republiku Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu. Republika Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine postala članica Organizacije Ujedinjenih naroda. Nažalost, oružana agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu je već tada bila u punom jeku, a ista je odnijela ogromne ljudske živote i uzrokovala velika materijalna razaranja.

Skupština Republike Bosne i Hercegovine u Sarajevu je 28. februara 1995. godine donijela odluku kojom je 1. mart proglašen Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Ne zaboravimo da je 25. septembra 1991. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo Rezoluciju broj 713 o Embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju. Embargo je ostao na snazi svo vrijeme oružane agresije na našu Domovinu čime je dovedeno u pitanje pravo Republike Bosne i Hercegovine na samoodbranu, a ono je zagarantovano Poveljom Ujedinjenih naroda. Time su Vijeće sigurnosti UN-a i dvolična Međunarodna zajednica nama pripadnicima Armije i MUP-a Republike Bosne i Hercegovine vezali ruke, dok su agresori na našu Domovinu i izdajnici iz Bosne i Hercegovine na raspolaganju imali najmodernija oružja i oruđa, koja je posjedovala tako-zvana Jugoslovenska Narodna Armija.

U Federaciji Bosne i Hercegovine se danas obilježava 1. mart, Dan nezavisnosti, a on je jedan od najznačajnijih datuma u modernoj historiji Bosne i Hercegovine, dok se u Republici Srpskoj ovaj datum doživljava kao „Generator ratnih sukoba i početak rata“.

Braćo i sestre, najbolji dokaz da će Države Bosne i Hercegovine inša-Allah biti i da će ona ne samo preživjeti, već da će inša-Allah postati funkcionalnom i naprednom Zemljom je i taj da ovu Zemlju stoljećima uništavaju, svojataju, dijele, pljačkaju, prodaju, predaju i poklanjaju, a ona i dalje opstoji i preživljava, što je kader Allaha, subhanehu ve te’ala, Koji upravlja Kosmosom i Koji će nadamo se dati da naši potomci budu svjesniji i savjesniji od nas i Koji će Svojom Svemoći naše neprijatelje ostaviti bez pomena, a oni drugo i ne zaslužuju!

Ova Zemlja braćo i sestre je sama po sebi keramet, jer je gotovo niko od ljudi ne brani, niti čuva, a ona ipak Allahovom, dželle še’nuhu, voljom opstoji i prkosi dušmanima. Ona Allahovom, subhanehu ve te’ala, voljom siguran sam ne opstoji na odlučnosti i principijelnosti naših političara, ne opstoji ni na moralu nas koji tumačimo vjeru, a nerijetko odstupamo od onoga što govorimo i ne opstoji ni na ekonomskoj snazi Bošnjaka, već opstoji voljom i svemoći Gospodara nebesa i Zemlje, na rijekama čiste šehidske krvi, dovama, suzama i moralu naših dobrih majki i očeva i suzama, nadama i željama jetima i mnoštvu obespravljenih i ucvijeljenih Bošnjaka.

Braćo i sestre, neka podsjećanje na Dan nezavisnosti bude još jedna lekcija iz naše moderne historije i budimo odlučni da sačuvamo cjelovitost naše Države i mir i sigurnost u njoj!

Allahu, učvrsti nas na putu islama, učini nas od onih sa kojima si Ti zadovoljan i ne iskušaj nas sa onim što ne možemo podnijeti! Pomozi našoj ugroženoj braći i sestrama ma gdje bili, a posebno onima u Palestini, Siriji, Iraku, Kašmiru, Mijanmaru, Kini, Jemenu, Libiji, Egiptu i Manjem entitetu! Sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja! Pomozi nam da sačuvamo cjelovitost i sigurnost naše Domovine! Spletke neprijatelja Ummeta i naše Domovine vrati na njih i zabavi ih njima samima! Smiluj se našim umrlim roditeljima i precima koji su na nas prenijeli svjetlo Dina! Uputi našu djecu i potomke i učini ih prvacima Ummeta boljim čuvarima Dina i Domovine od nas i radostima naših očiju i srca na ovom i budućem svijetu! Budi nam milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih!

(Nasevijesti.com)

Stranica 1 od 36

S5 Box