Sadržaj iz rubrike Duhovnost
nedjelja, 19 Februar 2017 00:00

Zlobniku i zavidniku je dosta vlastito zlo da ga uništi

Ocijeni...
(2 glasova)

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

busatlicU poznatoj kur'anskoj suri dolazi: ”Utječem Ti se od zla zavidnika kad zavist ne krije.” (El-Felek, 5.) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Među vas će se uvući bolest prijašnjih naroda: zavidnost i neprijateljstvo.” (Tirmizi) Prenosi se od Alije, r.a., da je prokleti Iblis rekao svojoj družini: ”Ubacujte među ljude zavidnost i neprijateljstvo, jer su zavidnost i neprijateljstvo ravni širku.”

Zavidnost spada u najgora svojstva i osobine lošeg ahlaka. Ona ostavlja nesagledive negativne posljedice kako na pojedinca tako i na društvo u cjelini. O pogubnosti zavidnosti dovoljno govori i to da je Iblis protjeran i udaljen od Allahove milosti zbog zavidnosti i oholosti, te da se prvo ubistvo na Zemlji desilo upravo zbog zavidnosti.

Zavidnost je posebno opasna i pogubna kada se nađe kod uleme, daija i onih koji se bave islamskom da'vom i misionarstvom, jer se negativno odražava na da'vu i na međumuslimanske odnose.

Bespredmetno je raspravljati o tome ima li kod nas ove bolesti ili nema, kad znamo da ima (samo što mi to često puta ne želimo priznati), kao što znamo da je ona bila prisutna i da je kočila napredak onih koji su nas pretekli u znanju i dobrim djelima. Na to aludiraju i riječi Ibn Abbasa, r.a.: ”Uzmite znanje od svakog učenjaka, ali ne pridajite pažnju govoru učenjaka (fakiha) jednih o drugima, jer oni su ljubomorniji jedan na drugog od jaraca u zajedničkom toru.”

Islamski učenjak, Ibn Abdul-Berr je u svojoj knjizi Džami'u bejani-l-ilmi ve fadlihi, naveo niz primjera teških uvreda koje su muslimani, pa čak alimi i najveći autoriteti upućivali jedni drugima, u trenucima srdžbe, a bogami i zavidnosti. Tako je velikan ovog ummeta, Imam Buharija zbog zavidnosti njegovih kolega, alima, bio potpuno odbačen, jer su oni govorili svojim studentima da se ne druže s njim i da ne slušaju njegova predavanja.

Naime, kako navodi Ibn Abdul-Berr, kada je Buharija došao u Nišapur, tamošnji učenjak Muhammed ibn Jahja je svoje studente podsticao da idu slušati Buharijina predavanja, ali nakon izvjesnog vremena njegov kružok je spao na nekoliko učenika, jer je većina išla slušati Imama Buhariju, pa je onda Muhammed ibn Jahja zabranio svojim studentima da idu kod Buharije, rekavši im: ”Ko ode da sluša Buhariju mi ćemo ga smatrati nepovjerljivim, jer njegova predavanja ne sluša osim onaj ko slijedi njegov mezheb.” Zbog toga se Buharija tužan i razočaran morao vratiti u svoju rodnu Buharu.

Koliko su zloba i zavidnost opasne bolesti srca svjedoče i riječi imama Es-Sujutija (1445.-1505.), koji se žalio na zlobu i zavidnost u svoje vrijeme, i to ne samo kod običnih masa, već kod učenjaka koji su jedni drugima zavidjeli i spletkarili jedni protiv drugih. Imam Es-Sujuti na kraju svog znamenitog djela El-Itkan fi ulumil-Kur'an, veli: ”Živimo u vremenu u kojem su ljudska srca ispunjena zavidnošću, zloba je ovladala njima toliko da kōla njihovim venama poput krvi. Većina ljudi je zaslijepljena pohlepom i željom za vođstvom i ugledom. Oni žude za ponosom i dostojanstvom, a ne posjeduju istinsko znanje, zato su ostali bez pomagača i zaštitnika.

No, i pored toga, teško je vidjeti išta drugo osim uzdignutih noseva i srca koja se ohole pred istinom, te govora iz kojeg se čuje uglavnom laž i potvora. Kad god ih uputiš ka istini oni ostaju gluhi i slijepi, kao da Allah njima nije odredio meleke čuvare pa da paze na svoj govor i djela. Učenjak je kod njih bezvrijedan poput igračke sa kojom se igraju djeca i luđaci.

Ovo je vrijeme koje obavezuje na šutnju, boravak u svojoj kući i primjenu onoga što se zna bez bavljenja naukom, samo da nije hadisa kojeg bilježi Imam Buharija u kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko nauči islamsko znanje, pa ga sakrije, bit će zauzdan uzdama od vatre.”

Zle posljedice zavidnost osjetit će najprije sam zavidnik. Stoga, ne čude riječi koje se pripisuju Aliji, r.a.: ”Zavidnost je ipak pravedna stvar, ona počinje sa svojim vlasnikom i prvo njega ubija.”

Istinitost ovih riječi potvrđuje i sljedeća priča. Naime, prenosi Bekr ibn Abdullah da je neki čovjek služio kralja i posebno je vodio brigu o čistoći kraljevih cipela. Kada ih je čistio, govorio je: ”Čini dobro dobročinitelju zbog njegovog dobročinstva, a zlobniku je dosta njegovo vlastito zlo da ga uništi.” Zavidio mu je na tome neki čovjek, pa je otišao kralju i rekao mu da taj i taj sluga ružno govori o kralju i da tvrdi kako kralj zaudara po ružnom mirisu. Kralj je želio da se uvjeri da je to tako, pa mu je ovaj rekao: ”Pozovi ga i kada ti se približi vidjet ćeš da će staviti svoju ruku na nos, kako ne bi slušao ružan zadah koji osjeća od tebe.”

Onda je izašao od kralja, pozvao onog slugu na ručak i stavio mu u hranu puno bijelog luka i kada je on pošao da očisti kraljeve cipele opet je ponovio svoje riječi: ”Čini dobro dobročintelju zbog njegovog dobročinstva, a zlobniku je dosta vlastitio zlo da ga uništi.” Nakon što je očistio cipele, kralj ga je pozvao i tražio je da mu se primakne, a on je, kada je prilazio kralju, stavio ruku na nos, na što je kralj u sebi rekao: ”Izgleda da je onaj čovjek govorio istinu.” Onda je napisao pismo svom namjesniku u kojem je pisalo: ”Kada ti dođe ovaj čovjek s pismom od mene, zakolji ga, oguli mu kožu i napuni je slamom, a zatim mi je pošalji.” Kada je sluga izašao sa pismom i krenuo prema namjesniku, sreo ga je onaj čovjek i pitao kakvo pismo nosi. Sluga mu je rekao: ”To je pismo u kojem kralj naređuje namjesniku da mi dodijeli nagradu.” Onda ga je onaj zamolio da to pismo pokloni njemu i da ga on odnese namjesniku. Sluga mu je dao pismo i on ga je odnio namjesniku koji mu je rekao: ”Ovdje piše da treba da te zakoljem i ogulim i da ti kožu napunim slamom i pošaljem kralju.” Čovjek mu je rekao: ”To je greška, pismo ne pripada meni već drugom čovjeku. Hajde da se uvjerimo kod kralja da je tako.” Namjesnik je odgovorio: ”Nema potrebe za tim, kralj ne prihvata takve isprike, on zna šta je napisao i na koga se to odnosi.” I uradio je kako je pisalo. Nakon toga, onaj sluga je opet došao na posao i čisteći obuću kraljevu izgovorio je svoje poznate riječi. Kada je čuo njegov glas, pozvao ga je i pitao šta je uradio sa pismom, a on mu je rekao kako je sreo onoga čovjeka i dao mu pismo. Tada mu je kralj rekao: ”On je meni govorio da si ti rekao da ja zaudaram po ružnom mirisu.” ”Nisam to govorio nikada”, odgovorio je. Kralj je upitao: ”A zašto si stavljao ruku na usta i nos kad si mi se približio?” Sluga je odgovorio: ”Zato što me onaj čovjek pozvao na ručak i stavio je puno bijelog luka u hranu, pa ja nisam želio da kralj čuje taj zadah iz mojih usta.” Kralj mu je rekao: ”Istinu si kazao, dosta je zloči njegovo vlastito zlo da ga uništi.”

Neki učenjaci su kazali: ”Zavidnik u društvu ne ostvaruje ništa osim poniženje, kod meleka ništa drugo osim prokletstvo i mržnju, kod stvorenja ništa drugo nego očaj i tugu, prilikom smrti ne postiže ništa osim strahotu i gorčinu smrti, na Sudnjem danu ne postiže ništa osim sramotu i kaznu.”

Stoga, krajnje je vrijeme da se skinu džubeta i turbani ”svetosti” u koje su pojedine daije i alime zaogrnuli njihovi muridi i slijepi sljedbenici, kao da su oni bezgriješni. Moramo se osloboditi pristrasnosti u pogledu imena određenih ličnosti, i slijediti Kur'an i Sunnet, a ne pojedine ljude i našu strast.

Moramo biti spremni na opraštanje namjernih i nenamjernih grešaka i otvaranje nove stranice koja će biti u znaku lijepog mišljenja o braći, međusobnog uvažavanja i pomaganja u dobru, jer paradoksalno je da svakodnevno muslimanima vazimo o pokuđenosti zavidnosti, ogovaranja, oholosti i narcisoidnosti, kad smo sami do grla u tom glibu. I ono što je možda najvažnije, moramo u svakom trenutku biti spremni na oživljavanje džematskog rada i davanje prednosti njemu nad pojedinačnim i individualnim radom i aktivnostima. Jer, čovjek je malen i neznatan kad je sâm, ali značajan i bitan kad je sa svojom braćom; slab je kad je sâm, ali je jak kad je s džematom.

Neko je dobro rekao: ”Čovjek ima dva načina da posjeduje najveću i najljepšu kuću: prvi je da poruši sve druge zgrade oko sebe, a drugi je da da gradi veće zgrade od drugih ljudi. Budimo od onih koji će uvijek graditi veće, ljepše i bolje kuće od drugih, a ne od onih koji će rušiti tuđe da bi njihove kuće bile ‘najveće’.”

(Saff.ba)

Procitano 301 puta

S5 Box