Sadržaj iz rubrike Duhovnost
srijeda, 05 April 2017 00:00

Dubine savjesti, visine molitve

Ocijeni...
(0 glasova)

feridmuhicČuo sam (jednom, negdje), misao da je Dubina života važnija od dužine života. Ne znam ni kada ni gdje sam naletio na tu sentencu ali mi se učinila vrijednom pažnje. Sjećam se da sam u istom trenutku poželio i da tu misao dopunim, da dodam: Dubina (i visina) života, važnija je od dužine života! Po prirodi nisam sklon speleologiji, ne sanjam toliko ono skriveno u dubinama, koliko mi duša hrli nekoj nedohvatnoj tajni u visinama. Klonim se uskih i dubokih procjepa, zazirem od provalija; pri pogledu na mračno ždrijelo pećine žmarci mi pređu preko leđa a kosa mi se nakostriješi kao pred nekom prijetnjom, koju ne vidim ali koju slutim. Dubinu volim dok god je prozračna – onu tajanstvenu a hipnotičku dubinu bistrog mora, nju volim; sve do granice na kojoj jarki tirkiz počinje da tamni u zagasiti petrol okeanski plavog i rastvara se u potpuni mrak ambisa.

Jeste, rekao je Heraklit da je ,,ovaj svijet vječni oganj koji se s mjerom pali i s mjerom gasi”. I bio je u pravu. Ali svijet je ovaj podijeljen prije svega na svijet dubine i svijet visine. Svijet iznad trave i svijet ispod trave. A travom, po tankoj vlati koja dijeli dubinu od visine, dok je živ, hoda čovjek. Nad glavom mu nebo, pod nogama mu zemlja. Od zemlje živi, o nebu sanja; u zemlju će leći, nebo će mu biti pokrov.

Mirnog, malokrvnog, bolešljivog Imanuela Kanta nikada nisu pohodile jake strasti. Uzdrhtao je, kaže, samo pri pomisli na zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama. Eto ih, opet su tu i kod filozofa iz Kengisberga: Visina i Dubina!

Moralni zakon, to je očito dubina, to je ono što je u nama, to su ambisi pamćenja i provalije zaborava u koje bacamo svoje bezazlene laži i mračne tajne, za koje znamo da su tu ali u koje se često ne usuđujemo ni zaviriti, kao što znamo i da će se jednom i to ipak morati! – u jednu riječ, to je upravo taj moralni zakon, to je: savjest.

Zvjezdano nebo, to je ono što je iznad nas, to je visina, ono zbog čega živimo, ukratko – to je: molitva! Prva molitva bila je upućena zvjezdanom nebu. Od tada, tom istom zvjezdanom nebu upućene su sve molitve ovoga svijeta, sa istom skrušenošću i istim strahopoštovanjem koje je osjetio osamljeni autor Kritike čistog uma.

Savjest i molitva čine nas sličnim ribama i pticama. I najsličniji – nama! Jer, kao i ribe i ptice, dok god tragamo po dubinama savjesti, dok god se molitvom obraćamo visinama, i mi smo bića vertikale. Tada više nismo osuđeni da pužemo po horizontali trave. Tada ronimo u dubine savjesti! Letimo u visine molitve! Dok ronimo, mi smo ptice dubina, dok letimo mi smo ribe visina. Ešer je tu istinu vizuelizirao u onoj kultnoj grafici na kojoj se ribe pred našim očima pretvaraju u ptice, a ptice metamorfozom crteža postaju ribe. Savjest – to su naša peraja, molitva – to su naša krila.

Pitaš se šta me tjera da ti ovo pričam? Čudna stvar, moja savjest… šta je savjest? Savjest je kompas koji nas vodi prema Nepoznatom. Savjest, meditacija, molitva, tri velike blistave misterije. Treba ih poštovati. Gdje idu ova tri veličanstvena zraka?’ Savjest prema sjenci; meditacija, opnom horizontale; molitva, prema svjetlu. Savjest je Božiji glas u nama. Savjest i molitva su i dubina visine, i visina dubine; onako kao što je ljepota, dubina površine. Molitva je, rekao bih, ono što duši daje moć da shvati svoju božansku prirodu. Molitvom se ljudi obraćaju apsolutnoj istini, molitvom traže vječni spas. Molitva je kamen temeljac svakog vjerovanja. Molitvom se duša čisti od svega što čovjek nosi na savjesti. Molitva je prvi uzrok – causa eficiens – svih stvari ovoga svijeta, izvor njegove snage i krajnji cilj njegovog postojanja – causa finalis – njegovog postojanja. Molitva je obraćanje onome čije je postojanje nužno.

Bez savjesti i molitve, pustim poljem ide čovjek; sebe ne zna, cilj mu neznan.

Ferid Muhić (feridmuhic.com)

Procitano 368 puta

S5 Box