Sadržaj iz rubrike Duhovnost
nedjelja, 07 Maj 2017 00:00

Posljednji dani Resulullahovog života

Ocijeni...
(1 glasova)

Piše: Safet Pozder

muhamed2Malo kada su ljudskim životima dirigovale i upravljale bezbrojne parole i uzusi kao što je to slučaj danas. ”Cilj opravdava sredstvo”, ”Ili si sa mnom ili protiv mene”, ”Vrijeme je novac”, ”Ne isplati se biti pošten”… Ovo su samo neki od kriterija savremenog života kojima se ljudi uveliko priklanjaju do te mjere da se čak i musliman ponekad zapita: ”Stvarno, isplati li se biti pošten?” Ipak, istinski musliman nema dvojbe; on slijedi Muhammeda, s.a.v.s., koji je ”usvetun haseneh”, odnosno najbolji mogući uzor pravde i poštenja o čemu ćemo danas pročitati nekoliko redaka.

Ja sam muslimanka

Muhammed, s.a.v.s., nas uči da će u predkijametskom vaktu biti malo znanja i učenih ljudi, a puno smutnje i pokvarenjaka. ”Kad nestane povjerenja očekuj Sudnji dan”, rekao je jedne prilike. Blagi Bože, budi nam milostiv u takvom vaktu i daruj nas znanjem i mudrošću kao što si darovao jednu malenu djevojčicu čiji slučaj želim podijeliti sa cijenjenim čitaocima prije negoli pređem na glavni dio današnjeg muhabeta. Naime, u jednoj britanskoj školi, učiteljica, koja je za sebe tvrdila da je ateista, hvalila se tom tvrdnjom svojim đacima objašnjavajući im kako ona ne vjeruje ni u kakvog boga te kako su te priče najveća glupost na svijetu. Za nju je vjera nešto što je čovjek sam sebi izmislio kako bi povremeno pobjegao od vlastitih problema. Zanesena tim svojim idejama, ona iznenada pita svoje đake da li su i oni ateisti. Djeca su uvijek vidjela neku vrstu uzora u svojim učiteljima, te su ih nastojala oponašati i biti kao oni. Tako je bilo i ovaj put. Na učiteljicin upit djeca mahom pohrliše da podignu svoje ručice u zrak kako bi pokazala lojalnost svome uzoru. Ipak, jedna ruka ostade nepodignuta. Gledajući poprijeko u malu djevojčicu, učiteljica je pita šta je sa njom i zašto i ona ne podiže ruku, ali je iznenadi odvažan dječiji odgovor: ”Učiteljice, ja sam muslimanka.” Uhvaćena u neobranom grožđu, učiteljica traži objašnjenje za takvu izjavu, a djevojčica samouvjereno, u maniru vrsnog alima, bez trunke straha i zaziranja, pojašnjava: ”Moji roditelji su me oduvijek učili da volim i poštujem svoju vjeru i svoga Gospodara. U našoj kući se obavlja namaz i uči časni Kur'an. Otac mi je musliman, majka muslimanka, pa sam i ja, učiteljice, muslimanka.” Zbunjena učiteljica već počinje gubiti živce i urlati: ”A reci ti meni, mala pametarušo, ako ja kažem da ti je otac budala i majka budala, šta si ti onda?” ”Učiteljice, da su mi roditelji budale, vjerovatno bih i ja u tom slučaju bila ateista”, reče djevojčica. Naravno, učiteljica nije imala drugog izbora nego da ušuti ili da nekontrolirano urla i galami kako to znaju samo oholi ljudi i siledžije kada budu dovedeni u ćorsokak. No, dobro. Ostavimo se sada djevojčice i njenog predivnog odgovora koga bi se teško dosjetio i stariji insan, nego poslušajmo kako je svoje posljednje dane života provodio naš miljenik Muhammed, s.a.v.s.

Resulullahova bolest

Bio je to jedan od onih uobičajenih vrelih ljetnih dana. Mekka kao da je predosjećala da će se desiti nešto strašno, nešto nakon čega ni ona, ni njena okolina više nikada neće biti ista. Nema uobičajenog ljudskog žamora sa ulice. Čak se ni glas trgovaca nije čuo. Sve je nekako opustjelo. Posvuda tišina. Tek poneki šapat čuo se iz prepune džamije u kojoj su ashabi sa nestrpljenjem očekivali njegov dolazak. Njegova bolest ih je zabrinula, a u njihovim srcima ugnijezdila se nekakva tuga, i to ona koju može roditi samo rastanak sa voljenim ljudima. Osjećali su oni da je rastanak blizu, ali su se podsvjesno branili od toga nadajući se da do takvog raspleta ipak u skorije vrijeme neće doći. Napokon se pojavio. Ophrvan smrtnom bolešću, pod teškom groznicom, Muhammed, s.a.v.s., se u pratnji svojih amidžića Alije i Fadla uputio ka džamiji da obavi namaz. Njegovi spori i teški koraci zorno su svjedočili težinu stanja u kome se nalazio. Prisutni su sa strepnjom u srcu posmatrali Poslanika, s.a.v.s., i jedva zadržavali suze gledajući ga kako se trese. Nakon što je pribrao snage, Resulullah je ustao i obratio im se: ”O ljudi, znam da ste zabrinuti zbog onoga što će doći kada vas napustim i odem svome Gospodaru. Da li je ijedan Božiji poslanik ostao vječno sa svojim sljedbenicima? Nije. Da je ijedan ostao, ostao bih i ja s vama. Ali, ja sam samo običan čovjek, smrtnik kao i svi ljudi. Svi mi imamo svoj kraj. Samo Allah je vječan. On određuje početak i kraj našeg života. Sve je u Njegovoj vlasti. Sve što se događa biva Njegovom voljom. On je utočište svemu. Moja zadnja poruka vama jeste da čvrsto vjerujete u jednog Boga i da radite dobra djela. Slijedite put Kur'ana, put koji vam je Bog odredio. Ako to ne budete činili, past ćete u Allahovu nemilost i bit ćete poraženi. ‘Tako mi vremena! Čovjek, uistinu, gubi. Samo ne oni koji vjeruju i rade dobra djela, i jedni drugima preporučuju istinu i jedni drugima preporučuju strpljivost.’ Braćo, vrijeme moga povratka mome Gospodaru je blizu. On najbolje zna čas smrti moje. Ja želim da čiste duše odem pred Allaha, dž.š. Ako sam nekoga uvrijedio, ako sam nekome ostao dužan ili ako sam nekoga udario, neka to kaže sad, neka uzme svoje pravo od mene i neka naplati svoj račun! Nikada se nisam svetio ili prema nekome mržnju pokazivao. Nikada nisam želio nekoga oštetiti ili mu nešto nažao učiniti. Ali, ako se to ipak desilo, slobodno recite! Tražite naknadu i nemojte dozvoliti da sa vašim dugom ili pravom odem pred Allaha, dž.š.!”

Ukaš traži svoje pravo

Džamijom se razlijegala mukla tišina. Čuli su se tek blagi jecaji ashaba koji su zalud pokušavali suzbiti plač. U istom trenu osjećali su neizmjernu tugu zbog stanja Resulullahovog, ali i divljenje i ponos zbog ovako snažnih i plemenitih riječi. Znali su oni da imaju nemjerljivu privilegiju druženja, slijeđenja i gledanja u lice ovog odabranog čovjeka čija svaka izgovorena riječ je u njihovim dušama dodatno jačala i razvijala ljubav prema njemu i njegovom Gospodaru Uzvišenom. Niko nije ni slutio da bi se na ovaj njegov upit neko mogao javiti. Ko bi se, zapravo, usudio da dodatno pristaje na muku ionako iscrpljenom Resulullahu? No, nije bilo tako. Čovjek po imenu Ukaš ustade i reče: ”Allahov Poslaniče, ostao si mi dužan tri dirhema.” Prisutni nisu mogli vjerovati svojim ušima i očima. S prezirom su gledali Ukaša, ali iz poštovanja prema Muhammedu, s.a.v.s., ne rekoše ništa. Resulullah se, na te riječi, blago nasmija i uzvrati na Ukašovu primjedbu: ”Vjerujem ti, Ukaše, ali me podsjeti kad se to desilo!” ”Jednog dana ti je prišao siromah tražeći pomoć, a ti kod sebe nisi imao novca te si od mene posudio tri dirhema. Još mi ih nisi vratio”, pojasni Ukaš. Poslanik, s.a.v.s., naredi Aliji da donese tri dirhema i dadne ih ovom čovjeku pa je tako i učinjeno. Ashabi nisu mogli vjerovati onome što gledaju. Pitali su se odakle hrabrost i smjelost Ukašu da maltretira ovako bolesnog i iscrpljenog Resulullaha. No, Poslanik, s.a.v.s., ponovo upita je li još nekome nešto dužan i je li nekoga na bilo koji način nekada oštetio. Opet se pojavi Ukaš: ”Allahov Poslaniče, kada smo jednom jahali na devama pored Taifa, nehotice si me udario bičem po prsima i to me je jako zaboljelo. Želim odštetu za taj udarac!” Među ashabima nastade prava pometnja. Sve glasnije su osuđivali Ukaša, a Omer, r.a., jedva se suzdržavao da ne skoči i ne ščepa ovog bestidnika. Međutim, Poslanik, s.a.v.s., ostade miran te opet naredi Aliji da donese bič. ”Zar ćeš udariti Allahovog Poslanika?”, ”Udari mene stotinu puta za taj Poslanikov jedan udarac!”, ”Dajem ti stotinu deva da halališ Poslaniku!”,”Kako te nije stid, Ukaše, šta to činiš?”, dovikivali su prisutni, ali se on nije obazirao na dobacivanja nego ostade dosljedan sebi i svojoj želji. Kada Alija donese bič, Ukaš svojim novim zahtjevom zaledi srca svih prisutnih od kojih neki htjedoše da ga ubiju. Tražio je sljedeće: ”O Allahov Poslaniče, kada si ti mene udario, moja prsa bila su gola pa otkrij i ti svoja pa da pošteno naplatim svoj hakk!” Muhammed, s.a.v.s., je bez pogovora poslušao i otkrio svoja prsa. Ashabi su u čudu gledali ne vjerujući da se sve to uistinu događa. Kada su svi očekivali udarac, Ukaš se baci na Resulullahova prsa i poče ih ljubiti kroz plač govoreći: ”O Allahov miljeniče, dugo čekam priliku da poljubim tvoja mubarek prsa. Tako mi Allaha, spreman sam i umrijeti za tebe ako treba!” Svi su plakali. Bili su to posljednji dani života najodabranijeg Allahovog stvorenja, Muhammeda, s.a.v.s., koji je koristio svaku moguću priliku, pa i smrtnu bolest, da nam poruči da su mir, pravda i poštenje neprikosnoveni ideali kojima moramo težiti. Poučio nas je da se svačije pravo mora poštovati, makar to nama i ne bilo po volji. Svojom veličinom pokazao nam je najveću moguću skromnost i poniznost. Zapravo, cjelokupan njegov život je jedna neiscrpna česma sa koje su se generacije i generacije nakon njega napajale i tako oplemenjivale svoje živote. Budimo i mi poput njih i napojimo naše žedne duše sa vrela beskrajne dobrote i mudrosti! ”Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. A ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim starim vratili? Onaj ko to uradi, Allahu neće nauditi, a Allah će zahvalne nagraditi. Sve što je živo umire Allahovom voljom u času određenom. Dat ćemo onome ko želi nagradu na ovom svijetu, a dat ćemo i onome ko želi nagradu na onom svijetu i sigurno ćemo nagraditi zahvalne.” (Prijevod značenja Ali Imran, 144. – 145.)

(Saff.ba)

Procitano 242 puta

S5 Box