Sadržaj iz rubrike Duhovnost
subota, 19 Oktobar 2019 00:00

Budimo prijatelji svojoj djeci

Ocijeni...
(1 glasova)

Piše: Mr. sc. Admira Suljagić

djeca1Mudri Lukman rekao je svome sinu: “Sine moj, kako god su ruže ukras svoga stabla, tako su odgojena djeca ukras svojih roditelja.” (Islamska čitanka, vjeronaučni priručnik)

Halil Džubran, obraćajući se roditeljima, kaže: “Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, jer ona imaju svoje vlastite misli. Možete okućiti njihova tijela, ali ne i njihove duše, jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti čak ni u svojim snovima. Možete se uspinjati da budete kao ona, ali ne tražite od njih da budu poput vas. Jer život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer…” (Prof. dr. Refik Ćatić, Porodična pedagogija)

Uloga roditelja u odgoju djece

Jednu od najvažnijih uloga u odgoju djece imaju roditelji, prvenstveno u prvim godinama života pa sve do puberteta. Da bi dijete zadovoljilo svoje osnovne ljudske potrebe za ljubavlju, sigurnošću, povjerenjem i priznanjem, potrebna mu je koliko majčina toliko i očeva pažnja. Djetetov emocionalni razvoj uveliko ovisi od zajedničkog rada i doprinosa oba roditelja.

Bitno je naglasiti da i uloga oca i uloga majke treba da budu podjednako zastupljene da bi dijete imalo model ponašanja i jednog i drugog, i kako bi moglo da uči od njih. Pored toga, dijete mora da razumije specifičnost uloga oca i majke u porodici, te uloge ne smiju biti izmiješane ili zamućene. Otac treba da se ponaša očinski, a majka materinski, jer zamjena uloga može da negativno utječe na emocionalni identitet djeteta. Prema doktoru Ćatiću, emocionalni identitet djeteta sa svojim ocem ili sa svojom majkom u ranom djetinjstvu duboko utječe na njegovu sliku o sebi. (Prof. dr. Refik Ćatić, Porodična pedagogija)

S druge strane, veoma je bitno i kako roditelji gledaju na svoje dijete. Filozof Vasto naglašava da oni ne treba na njih da gledaju kao na dragulj, već svaki roditelj treba da se potrudi da dijete to i postane. (Krstović, Dijete, vrtić, obitelj) Ali, naravno, roditelj ne može to postići ako sam nije emocionalno i socijalno zdrava ličnost, a prvenstveno majka. Majka je najbitnija osoba u prvih nekoliko godina djetetovog života. U tom periodu i majka i dijete se emocionalno povezuju i privrženi su jedno drugom. Samim tim dijete je više vezano za majku i više ovisi o njoj, da bi na kraju ranog djetinjstva, kada se osamostaljuje (prestanak dojenja), dijete veću pažnju poklanjalo ocu.

Odnos roditelja prema djetetu do perioda puberteta

Do svoje osme godine, dijete ponašanje i svoju moralnost procjenjuje pomoću kazne ili nagrade. Ovaj period je jako bitan za svako dijete. Ako dijete nešto dobro uradi, treba ga za to nagraditi, makar i sitnicama, koje će kod djeteta izazvati samopouzdanje i motivirati ga da nastavi tako da radi.

Nagrada ne treba da bude samo materijalna, zaista kod djece i lijepa riječ, kao što je: “Ponosan/a sam na tebe, dobro si to uradio/la, tako treba da nastaviš, ja imam najboljeg sina/kćerku”, može da izazove veći efekat nego materijalna nagrada.

Naravno, pored nagrade, za ono što dijete pogrešno uradi treba ga i kazniti, međutim, bolje bi bilo kada bi se kažnjavanje izbjegavalo. Batine i pogrdne riječi kod djece izazivaju više ljutnje, a u kasnijem periodu može dovesti i do ekstremnijih posljedica, kao što su samoubistvo, ubistvo roditelja ili jednog od roditelja ili bježanje od kuće. Zato je neophodno da svaki roditelj puno pažnje poklanja svom djetetu.

Razgovor je jedan od glavnih načina kako da roditelj postigne svoj cilj, kako da odgoji svoje dijete. Konstantan govor i savjetovanje djeteta utječe više na njega nego kazna, i iako možda za roditelja u tom momentu ne predstavlja veliku važnost, na dijete će u kasnijem periodu imati veći učinak.

Buhari bilježi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah voli blagost u svemu.”

Odnos roditelja prema djetetu od perioda puberteta

Pubertet predstavlja jedan od najtežih perioda kako za dijete tako i za roditelje. Pored fizičkih, dolazi i do psihičkih promjena, a i drugih koje imaju veliki utjecaj na dijete u pubertetu. U ovom periodu dolazi do više konflikata između roditelja i djece. U periodu adolescencije djeca više pažnje poklanjaju svojim vršnjacima i okolini, a manje roditeljima. Počinju više da se druže sa drugim adolescentima i da oponašaju njihove stavove i uloge. Ovdje također roditelji gube svoju ulogu kao zaštitnika, a kod adolescenta tu ulogu preuzima okolina. Zato je bitno da roditelj savjetuje svoje dijete u ranijem periodu i da ga samim tim navodi da ono samostalno donosi odluke. Djeca koja su u ranom djetinjstvu bila zlostavljana, fizički ili psihički, ili na neki drugi način, u pubertetu će se to kod njih više odraziti na agresivnost. Djeca u tom periodu mogu postati agresivnija prema roditeljima ili prema okolini. S druge strane, neka djeca koja su bila zlostavljana mogu da se povuku u sebe i da se izoliraju od drugih.

Jedan od veoma bitnih načina kako da roditelj dopre do adolescenta jeste da poštuje njegovu ličnost. Prema doktoru Ćatiću: “Poštivanje ličnosti djeteta je prvi i temeljni princip porodične pedagogije i prvi zahtjev porodičnog odgoja. Dužni smo uvažavati dijete i njegovo dostojanstvo, odnositi se prema njemu taktično, saslušati njegove prijedloge, porazgovarati, dogovarati se, jednom riječju prihvatiti ga kao ličnost.” Dijete treba da osjeti da je ono ravnopravni član te porodice, da je u potpunosti uključeno u rad i život te zajednice, i samim tim ono će u okviru svoje okoline da razvija svoje sposobnosti.

Kako da budemo prijatelji svom djetetu

Zaista je ovo jedno od velikih pitanja i zahtijeva veliki trud roditelja u pogledu odgoja djece. Svako treba da najbolje poznaje svoje dijete ili bar da se trudi da ga upozna. Bitno je da se roditelj uvijek pronalazi u ulozi djeteta, odnosno da roditelj u tom momentu nastoji da razmišlja kao dijete kako bi shvatio reakciju djeteta.

Roditelj treba da pomaže djetetu, da ga savjetuje, ali ni u kojem slučaju da ga kažnjava batinama, da ga naziva pogrdnim imenima (idiot, glupan…) ili da ga ponižava. Jedna od grešaka roditelja jeste upoređivanje djeteta sa drugom djecom, česta rečenica u tom kontekstu je: “Zašto nisi kao on ili ona?” Ali, vaše dijete je samo vaše i od vas zavisi kako ćete ga odgojiti i kako će se ono ponašati prema vama, a i prema drugima.

Ukoliko dijete pogriješi ili napravi neki pogrešan izbor, potrebno je da se skrene pažnja da to nije uredu, i da dijete uvidi gdje je greška ili koju je grešku napravilo. Potrebno je da roditelj djetetu objasni da to možda nije dobar izbor, a i može mu dati bolji prijedlog, onaj koji roditelj misli da je dobar, ali sve to uz dogovor s djetetom, razgovorom i postavljanjem pitanja kao što su, naprimjer: “Šta ti misliš o ovome? Kako se ti sad osjećaš? Kako bi se osjećao ili osjećala da si drugačije uradio? Šta bi trebalo da uradiš kako bismo to mogli da ispravimo?” Ovim pitanjima roditelj može mijenjati stavove i mišljenje djeteta, navoditi ga na bolje rješenje.

Roditelj treba da gleda na svoje dijete kao na nekog bliskog prijatelja i tako će i dijete da vidi svog roditelja, nekoga kome će moći da iznosi svoje greške, a i svoje stavove. Niko neće prema svom prijatelju da povisi ton ili ga ponizi u društvu, tako svaki roditelj treba da nastoji da postane prijatelj svom djetetu, a da dijete shvati da je njegov roditelj njemu prijatelj.

Jako je bitno u slučaju da je dijete pogriješilo da ono shvati da reakcija roditelja nije atak na njegovu ličnost, već da je cilj reakcije promjena ponašanja kod djeteta. Ovdje se strogo zabranjuje kažnjavanje. Dijete u pubertetu više nije dijete koje se može kazniti, već je to osoba koja ima svoje stavove, svoje mišljenje i koja rado želi da je drugi čuju i naravno ozbiljno shvate.

Ponekad je neminovno da dijete napravi i greške. Roditelj će po potrebi pomoći da dijete uvidi napravljene greške a dijete će nastojati da ih riješi, jer na taj način dijete poboljšava svoje sposobnosti. Ako roditelj uvidi da dijete nije u mogućnosti da sagleda situaciju u kojoj se nalazi i ne vidi rješenje, potrebno je da se sam roditelj potrudi oko te situacije, ali ne kroz nametanje svog stava ili davanja rješenja, jer bitno je da dijete uvidi gdje je problem i da zajedno traže rješenje, postavljanjem pitanja ili pričanjem kraćih poučnih priča kako bi dijete shvatilo ono što roditelj želi da kaže.

Često se dešava da roditelji na pitanje koje im dijete postavi daju kratak odgovor ili samo “ne”. Od velike važnosti jeste da svaki roditelji ima uvijek vremena za dijete i da objasni zašto je on ili ona rekao “ne”. Reći djetetu “ne” je lahko, svaki roditelj uči dijete da njima ne smije reći ni “uh”. Ako roditelj uspije u odgoju svog djeteta i ono bude poslušno, to je uspjeh i roditelja i djeteta. U djetinjstvu veliki utjecaj imaju roditelji, ali nakon djetinjstva, u adolescenciji, na moralnost i ponašanje tog djeteta utječe okolina i vršnjaci, i tu dolazi do promjena u njegovom ponašanju. Šta treba uraditi u toj situaciji? Tad može biti kasno, sve moralne i kulturne principe dijete je već steklo, ali ako se odgovori koje dijete traži na svoje pitanje zasnivaju samo na kratkom “ne”, a ne dobija objašnjenje zašto je odgovor “ne”, taj roditelj već ima veliki problem. Dobar način da djetetu kažemo “ne” jeste takozvani “sendvič”. Prvo treba nešto lijepo da se kaže, kao naprimjer kako je nešto dobro uradilo, kako smo ponosni na njegov uspjeh, a zatim to što mu se ne sviđa, a poslije toga potrebno je opet ga pohvaliti. To ima veći efekat.

Naravno, mi se uvijek trebamo vraćati na svoje ispravne prethodnike i na generacije koje su najbolje shvatale i vjeru i život, a mi iz njihovih primjera trebamo crpiti pouke i rješenja za naše situacije. Na kraju bih navela i jedan primjer iz života drugog pravednog halife vođe pravovjernih Omera b. Hattaba.

Abdullah Nasih el-Ulvan u svojoj knjizi Odgoj djece u islamu navodi jednu priču:

“Jednom prilikom došao je neki čovjek kod Omera b. Hattaba da mu se požali kako ga sin ne sluša. Omer je, međutim, tražio da mu se dovede i njegov sin da bi ga potom upozorio na njegovu nepokornost i zapostavljanje obaveza prema ocu. Sin je na to upitao: ‘O vladaru pravovjernih, zar nema i roditelj obaveza prema djetetu?’ On mu je odgovorio: ‘Svakako da ima.’ Zatim je dijete upitalo: ‘A koje su to obaveze, vladaru pravovjernih?’ Omer mu je odgovorio: ‘Da mu izabere majku, da lijepo ime i nauči ga Kur’anu.’ Dijete na to reče: ‘Vladaru pravovjernih, moj otac od toga ništa nije učino za mene. Što se tiče majke, ona je crnkinja (Etiopljanka) i pripadala je obožavateljima vatre (medžusijama). Drugo, ime mi je Džu’al (ženka kotrljana), i treće, nije me ni harfa jednoga u Kur’anu naučio.’ Omer se na to okrenu čovjeku i reče mu: ‘Došao si mi da se požališ na sina da te ne sluša. Međutim, ti nisi njega slušao prije nego što je on otkazao svoju poslušnost prema tebi. Prije si ti, dakle, prema njemu loše postupio nego je on to učinio prema tebi!’”

Ovako je Omer, svu odgovornost za neposlušnost djeteta prebacio na roditelja zbog toga što je zanemario njegov odgoj.

Vidimo da odgoj djece zahtijeva studiozan i predan pristup i da je to djelo koje iziskuje našu konstantnu posvećenost i maksimalan trud, ali isto tako smo svjesni svoje obaveze i njegove vrijednosti.

U vjerodostojnom hadisu poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Svi ste vi pastiri, i svi ćete biti pitani za svoja stada; imam/vođa, je pastir i bit će pitan za svoje stado; čovjek je pastir svoje porodice i bit će pitan za svoje stado; žena je pastir u kući svoga muža i bit će pitana za svoje stado; sluga je pastir kuće svoga gazde i bit će pitan za svoje stado; svi ste vi pastiri, i svi ćete biti pitani za svoje stado!” (Buhari i Muslim)

U drugom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“ (Muslim)

 Zbog ljubavi koju osjećamo prema svojoj djeci, ali i zbog potrebe da odgajamo zdrave generacije muslimana, smatram da pravilan odgoj djece treba biti u vrhu naših prioriteta.

(Minber.ba)
Procitano 440 puta

S5 Box