Sadržaj iz rubrike Duhovnost
nedjelja, 03 Novembar 2019 00:00

Kriza kulture milosti

Ocijeni...
(1 glasova)

Piše: Abdulvaris Ribo

islam2Uoči poslanja posljednjeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, svijet je bio utonuo u duboki mrak. Nered je vladao u svim sferama života i to ne samo na Arabijskom poluotoku, nego i u cijelom svijetu. Prava i istinska vjera s kojom su dolazili raniji poslanici bila je skoro nestala. Obožavali su se kipovi i razni idoli, vjerovalo se u mnoga krivovjerja i praznovjerja. Ničiji život, čast i imetak nisu bili sigurni i zaštićeni. Jači su tlačili i porobljavali slabije, a bogati su iskorištavali siromašne.

To je bilo vrijeme kada se cijeli svijet suočavao sa krizom morala i moralnih vrijednosti. Vrijednost koja je tada bila najviše ugrožena bila je vrijednost milosti, koja skoro da je bila iščezla. To nam potvrđuju mnogi primjeri surovosti i nemilosti iz tog doba. Poznato je da su Arapi zakopavali živu žensku djecu i ubijali ih bez ikakve milosti, i to iz straha od sramote i siromaštva, međusobno su se ubijali i zbog najsitnijeg razloga, bespravno su uzimali imetak jetima, bili su rašireni nemoral, razvrat i kamata. Te prilike i stanje u kojem su živjeli Arapi najbolje nam je opisao Džafer b. Ebu Talib, radijallahu anhu, u razgovoru sa abesinskim vladarom Nedžašijem, kojem je, između ostalog, rekao: “Vladaru, mi smo bili ljudi koji su živjeli u neznaboštvu, obožavali smo kipove, jeli strvinu, činili bestidna djela, prekidali rodbinske veze, zapostavljali komšiluk, a oni jaki među nama tlačili su one slabe. Bili smo u takvom stanju sve dok nam Allah nije poslao poslanika, jednog od nas, čije su nam porijeklo, iskrenost, povjerljivost i čednost bili poznati. Pozvao nas je Allahu, da vjerujemo samo u Njega, i da samo Njega obožavamo, i da se odreknemo svih idola, koje smo prije obožavali mi i naši preci. Naredio nam je da govorimo istinu, da ispunjavamo emanete, da održavamo rodbinske veze, da se lijepo odnosimo prema komšijama, da se klonimo onoga što je zabranjeno, tuđe krvi, nemorala, lažnog svjedočenja, otimanja imetka siročadi i potvaranja čednih žena za nemoral. A naredio nam je da Allaha obožavamo, da Mu nikoga kao sudruga ne pripisujemo, da obavljamo namaz i da dajemo zekat…” (Ahmed i Ibn Huzejma, sahih)

Također, u okruženju, u moćnoj bizantijskoj kulturi, koja je bila utemeljena na snazi i sili, nije bilo mjesta za “kulturu milosti”. Perzija je patila od klasnog tlačenja koje je satiralo slabe i siromašne. U Indiji se žena spaljivala živa sa mužem nakon njegove smrti. Dugotrajni, krvavi i iscrpljujući ratovi vodili su se između plemena i naroda, bez ikakve milosti.

U takvim okolnostima u kojima je milost bila itekako potrebna, Uzvišeni Allah šalje Svoga miljenika i posljednjeg poslanika ljudskom rodu – Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da u cijelom svijetu i među svim ljudima proširi “kulturu milosti”, postavi temelj ophođenja prema drugima i svijetu oko sebe, u kojem će milost biti dominantna i pravda milošću određena i u kojem će čak i ratovi biti prožeti milošću.

Ova kultura, kultura milosti, došla je do izražaja u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, životu i teoretski i praktično. Podsticao je na milost, blagost i samilost, kritizirao je one koji su pokazivali nemilost i grubost, i ljudima pojasnio širinu te milosti koja obuhvata sve, i prijatelje i neprijatelje, i ljude i životinje…

Na ovaj način Muhammedovo, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstvo bilo je početak širenja jedne nove kulture u čovječanstvu – kulture milosti i zbog toga ga i nazivamo Poslanikom milosti. To potvrđuje i nama poznati kur’anski ajet u kojem Uzvišeni kaže: “A tebe smo (Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Enbija, 107)

Prema tome, najveća manifestacija milosti koju nam je donio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ogleda se u tome što je čovječanstvo, uz Allahovu dozvolu, izveo iz tmina neznaboštva i zablude na pravi put.

Uzvišeni Allah kaže: “Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.” (Alu Imran, 164)

Pored toga što je bio milost koja je poslana čovječanstvu, stalno je podsticao i svoje sljedbenike da budu milostivi, o čemu govore mnogobrojni hadisi koje je izrekao:

“Milostivi će Svoju milost ukazati onima koji budu imali milosti prema drugima. Budite milostivi prema onima koji su na Zemlji, pa će prema vama biti milostiv Onaj koji je na nebesima.” (Ebu Davud, br. 4936)

“Milost će biti odstranjena samo iz srca nesretnika.” (Ebu Davud, br. 4937)

“Vatri će biti zabranjen svaki čovjek koji je ljubazan, pristupačan, blag i dobroćudan.” (Tirmizi, br. 2488)

“Allah je blag i voli blagost, i daje uz blagost ono što ne daje uz grubost…” (Ebu Davud, br. 4802)

“U čemu se god nađe blagost, ukrasi ga, a gdje god nestane blagosti, to bude unakaženo.” (Ebu Davud, br. 4803)

“Kome bude uskraćena blagost, uskraćeno mu je svako dobro.” (Ebu Davud, br. 4804)

Kao i prije četrnaest stoljeća, tako je i danas “kultura milosti“ koju je utemeljio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u velikoj krizi, i to ne samo u našem odnosu prema ljudima općenito, nego i prema sljedbenicima kible, odnosno muslimanima. Zato je zadaća prije svega islamskih učenjaka, daija i vaiza da promiču i oživljavaju ovu zaboravljenu kulturu, onako kako ju je širio i oživljavao onaj koji je poslan kao “milost svjetovima”.

(Minber.ba)

Procitano 402 puta

S5 Box