Sadržaj iz rubrike Historija
ponedjeljak, 21 Decembar 2015 00:00

Kako je Velika Britanija podijelila arapski svijet

Ocijeni...
(1 glasova)

bliskiistok1Razvoj modernih nacionalnih država širom arapskog svijeta je fascinantan i srceparajući proces. Prije 100 godina, većina Arapa su bili dio Osmanlijskog carstva/halifata, velike multietničke države sa sjedištem u Istanbulu. Danas, politička mapa arapskog svijeta izgleda kao vrlo složena slagalica. Složen i zamršen tok događaja 1910-tih doveo je do kraja Osmanlija i porast tih novih nacija sa granicama širom Bliskog istoka, dijeljeći muslimane jedne od drugih. Iako postoji mnogo različitih faktora koji su doveli do toga, uloga koju je Britanija odigrala u ovome je daleko veća nego bilo kojeg drugog igrača u regiji. Tri odvojena sporazuma su napravila suprostavljena obećanja kojih su se Britanci morali držati. Rezultat je bio politički nered koji je podijelio veliki dio muslimanskog svijeta.

Izbijanje Prvog svjetskog rata

U ljeto 1914., izbio je rat u Evropi. Kompleksni sistem saveza, militarističke trke u naoružanju, kolonijalne ambicije, i opšte loše upravljanje na najvišim nivoima vlasti doveli su do ovog razornog rata koji će odnijeti živote 12 miliona ljudi od 1914-1918. godine. Na strani Saveznika stajala su carstva Britanije, Francuske i Rusije. Centralne sile su sačinjavale Njemačka i Austro-Ugarska.

Osmanlijsko carstvo 1914. godine  na početku I svjestkog rata

Osmanlijsko carstvo 1914. godine na početku I svjestkog rata

U početku Osmanlijsko carstvo je odlučilo da ostane neutralno. Oni nijesu bilo ni blizu jaki kao bilo koja od drugih nacija koje su se borile u ratu, i bili su razdirani od strane unutrašnjih i spoljašnih prijetnji. Osmanlijski sultan/halifa nije bio ništa više od figure u ovom trenutku, a posljednji moćni sultan, Abdulhamid II, nakon što je svrgnut 1908. godine zamijenjen je sa vojnom vladom na čelu sa ,,Tri paše’’. Oni su bili iz sekularne zapadnjačke grupe, mladi Turci. Finansijski, Osmanlije su bili ozbiljno vezani, zbog ogromnih dugova evropskim silama koje nijesu bili u stanju platiti. Nakon pokušaja da se pridruže strani Saveznika i odbačenosti, Osmanlije su stale na stranu Centralnih sila u oktobru 1914. godine.
Britanci su odmah počeli smišljati planova da rasture Osmanlijsko carstvo i prošire svoje bliskoistočno carstvo. Oni su već imali kontrolu nad Egiptom od 1888. i nad Indijom od 1857. godine. Osmanlijski Bliski istok je ležao usred ove dvije važne kolonije, a Britanci su odlučili da ga unište kao dio svjetskog rata.

Arapski revolt

Jedna od britanskih strategija bila je da uključe arapske subjekte Osmanlijskog carstva protiv vlade. Našli su spremnog i voljnog pomagača u Hidžazu, zapadnoj regiji Arapskog poluostrva. Šerif Husein ibn Ali (Sharif Hussein bin Ali), emir (guverner) Mekke sklopio je sporazum s britanskom vladom da pokrene pobunu protiv Osmanlija. Njegovi razlozi za savezništvo sa britanskom stranom protiv drugih muslimana i dalje su nepoznati. Mogući razlozi njegove pobune su: neslaganje s turskim nacionalističkim ciljevima ,,Tri paše’’, lični sukob sa Osmanlijskom vladom, ili jednostavno želja za sopstvenim kraljevstvom.
Koji god bili njegovi razlozi, Šerif Husein se odlučio na pobunu protiv osmanlijske vlasti u savez sa Britancima. Za uzvrat, Britanci su obećali da pruže novac i oružje pobunjenicima i da im pomognu da se bore protiv mnogo organizovanije osmanlijske vojske. Također, Britanci su mu obećali da će nakon rata, on dobiti svoje arapsko carstvo koje bi pokrivalo cijelo Arapsko poluostrvo, uključujući Siriju i Irak. Pisma u kojima su dvije strane dogovarale i razgovarale o pobuni su bili poznati kao Korespodencija McMahon – Hussein, jer je Šerif Husein komunicirao sa britanskim visokim komesarom u Egiptu, Henrijem MekMahonom (Sir Henry McMahon).

Arapski pobunjenici sa zastavom koju su dizajnirali Britanci za arapsku revoluciju

Arapski pobunjenici sa zastavom koju su dizajnirali Britanci za arapsku revoluciju

U junu 1916. godine Šerif Husein je poveo grupu naoružanih beduinskih ratnika iz Hidžaza u oružanu kampanju protiv Osmanlija. U roku od nekoliko mjeseci, arapski pobunjenici uspjeli da zauzmu brojne gradove u Hidžazu (uključujući Džidu (Jeddah) i Meku (Makkah)) uz pomoć britanske vojske i mornarice. Britanci su pružili podršku u vojnicima, oružju, novcu, savjetnicima (uključujući i ,,legendarnog’’ Lorenca (Lawrence) od Arabije), i zastavi. Britanci su u Egiptu nacrtali zastavu za Arape da je koriste u borbi, koja je bila poznata kao ,,Zastava arapske revolucije’’. Ova zastava će kasnije postati model za druge arapske zastave zemalja kao što su Jordan, Palestina, Sudan, Sirija i Kuvajt.
Dok je Prvi svjetski rat napredovao kroz 1917. i 1918. godinu, arapski pobunjenici su uspjeli da zauzmu mnoge veće gradove od Osmanlija. Dok su Britanci napredovali u Palestini i Iraku, zauzimajući gradove kao što su Jerusalim i Bagdad, Arapi su im pomagali u zauzimanju Ammana i Damaska​​. Važno je napomenuti da Arapska revolucija nije imala podršku velike većine arapskog stanovništva. To je pokret manjine na čelu sa nekoliko lidera koji su tražili da povećaju svoju vlast. Ogromna većina arapskih naroda ostala je daleko od sukoba i nije podržavala niti pobunjenike niti osmanlijske vlasti. Plan Šerifa Huseina za stvaranje svog arapskog kraljevstva je uspijevao do tada, ako je Britanija dala i druga obećanja.

Sajks-Pikot (Sykes – Picot) sporazum

Prije nego što je Arapska revolucija mogla i početi i prije nego što Šerif Husein mogao stvoriti svoje Arapski carstvo, Britanci i Francuzi su imali druge planove. U zimu 1915/1916, dvojica diplomata, Mark Sajks (Sir Mark Sykes) iz Britanije i Francis Džordž – Pikot (François Georges – Picot) iz Francuske tajno su sastali da odluče o sudbini post-osmanlijskog arapskog svijeta.

Britanska i francuska kontrola u skladu sa Sykes-Picot sporazumom

Britanska i francuska kontrola u skladu sa Sykes-Picot sporazumom

Prema onome što će postati poznato kao sporazuma Sajks-Pikot, Britanci i Francuzi su se dogovorili da podijele arapski svijet između sebe. Britanci su trebali da preuzmu kontrolu nad onim što je sada poznato kao Irak, Kuvajt i Jordan. Francuzi su dobili savremenu Siriju, Libanon, i južnu Tursku. Status Palestine je trebao da se utvrdi naknadno, sa cionističkim ambicijama koje je trebalo uzeti u obzir. U zonama kontrole pod Britancima i Francuzima bio je dozvoljen neki oblik arapskih samouprava u nekim područjima, premda su Evropljani imali kontrolu nad takvim arapski kraljevstvima. U drugim područjima, Britancima i Francuzima je obećata potpuna kontrola.
Iako je trebao biti tajni sporazum za Bliski istok poslije Prvog svjetskog rata, sporazum je postao poznat javnosti u 1917, kada ga je razotkrila ruska boljševička vlada. Sajks-Pikot sporazum je direktno bio u suprotnosti sa obećanjima Britanaca prema Šerifu Huseinu što je izazvalo znatnu količinu napetosti između Britanaca i Arapa. Međutim, to neće biti posljednji sukobljavajućih sporazuma koji će Britanci sastaviti.

Balfurska deklaracija (The Balfour Declaration)

Druga grupa koja je željela ostati na političkoj sceni Bliskog istoka su cionisti. Cionizam je politički pokret koji poziva na osnivanje jevrejske države u Svetoj zemlji Palestine. Sve je počelo 1800-tih kao pokret koji je tražio da se pronađe za Jevreje domovina dalje od Evrope (od kojih je većina živjela u Njemačkoj, Poljskoj i Rusiji).

Artur Balfur (Arthur Balfour) i originalna Balfurska deklaracija

Artur Balfur (Arthur Balfour) i originalna Balfurska deklaracija

Na kraju su cionisti odlučili da izvrše pritisak na britansku vladu za vrijeme Prvog svjetskog rata da im omogući da se nasele u Palestini nakon što se rat završi. U okviru britanske vlade, bilo je mnogo onih koji su bili naklonjeni ovom političkom pokretu. Jedan od tih bio je Artur Balfur (Arthur Balfour), ministar spoljnih poslova Britanije. 2. novembra 1917. godine on je poslao pismo baronu Rotšildu (Rothschild), lideru cionističke zajednice. U pismu je objavljena zvanična podrška britanske vlade ciljevima cionističkog pokreta o uspostavljanju jevrejske države u Palestini:
,,Vlada Njegovog Veličanstva sa naklonošću gleda na osnivanje nacionalne kuće za jevrejski narod u Palestini, i uložiće najveći napor kako bi se olakšalo postizanje ovog zadatka, iz kojeg se jasno može shvatili da se ne smije ništa učiniti što može ugroziti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini, ili prava i politički status koji uživaju Jevreji u bilo kojoj drugoj zemlji.’’

Tri konfliktna ugovora

Do 1917, Britanci su pravili tri različita sporazuma sa tri različite grupe obećavajući tri različite političke budućnosti za arapski svijet. Arapi su insistirali i dalje da dobiju arapsko kraljevstvo koje je obećano Šerifu Huseinu. Francuzi (i sami Britanci) su očekivali da će podijeliti tu istu zemlju između sebe. A cionisti su očekivali da će im dati Palestinu kao što je obećano od strane Balfura.
U 1918. godini rat se završio s pobjedom Saveznika i potpunim uništenjem Osmanlijskog carstva. Iako su Osmanlije postojale imenom sve do 1922. (i hilafet je postojao imenom sve do 1924.), sve bivše osmanlijske zemlje su sada bile pod evropskom okupacijom. Rat je gotov, ali budućnost Bliskog istoka je još bila u sporu između tri različite strane.

Koja je strana pobijedila? Ni jedna nije u potpunosti dobila ono što je htjela. Nakon Prvog svjetskog rata, osnovana je Liga naroda (prethodnica Ujedinjenih nacija). Jedan od njenih poslova bio je da se podijele osvojene osmanlijske zemlje. Sastavili su ,,mandate’’ za arapski svijet. Svakim mandatom je trebalo da vladaju Britanci ili Francuzi ,,sve dok ne dođe vrijeme kada će biti u stanju da funkcionišu samostalno.’’ Liga je nacrtala granice koje vidimo na modernoj političkoj mapi Bliskog istoka. Granice su povučene bez obzira na želje ljudi koji žive tamo, ili duž etničkih, geografskih ili vjerskih granica – zaista proizvoljno. Važno je napomenuti da čak i danas, političke granice na Bliskom istoku ne ukazuju na različite grupe ljudi. Razlike između Iračana, Sirijca, Jordanca, itd. su u potpunosti stvorene od strane evropskih kolonizatora kao metoda podjele Arapa i okretanja jednih protiv drugih.
Kroz sistem mandata, Britanci i Francuzi su bili u mogućnosti da dobiju kontrolu koju su željeli nad Bliskim istokom. Za Šerifa Huseina, njegovim sinovima je dozvoljeno da vladaju nad ovim mandatima pod britanskom ,,zaštitom’’. Princ Fejsal (Faisal) je proizveden u kralja Iraka i Sirije i princ Abdullah je proizveden u kralja Jordana. U praksi, međutim, Britanci i Francuzi su imali stvarnu vlast nad tim područjima.
Za cioniste, bilo im je dozvoljeno od strane britanske vlade da se nasele u Palestini, ali s ograničenjima. Britanija nije željela da naljuti Arape koji su već živjeli u Palestini, pa su pokušali da ograniče broj Jevreja kojima je dozvoljeno da migriraju u Palestinu. To je razljutilo cioniste, koji su tražili ilegalne načine da emigriraju od 1920-tih do 1940-tih, kao i Arape, koji su vidjeli imigraciju kao zadiranje na zemljište koje je bilo njihovo od kada ga je Salahudin (Salah al-Din) oslobodio 1187. godine.
Politički nered koji je Britanija stvorila nakon Prvog svjetskog rata ostao je do danas. Konkurentski sporazumi i naknadne države koje su nastale da bi razjedinile muslimane jedne od drugih dovele su do političke nestabilnosti na cijelom Bliskom istoku. Uspon cionizma zajedno sa nejedinstvom muslimana u toj regiji doveli su do korumpiranih vlada i ekonomskog pada Bliskog istoka u cjelini. Podjele koje su Britanci pokrenuli u muslimanskom svijetu su i dalje jake i danas, uprkos tome što su u potpunosti stvorene u proteklih 100 godina.

Bibliografija:

Hourani, Albert Habib A History Of The Arab Peoples. New York: Mjf Books, 1997. Print.
Ochsenwald, William, and Sydney Fisher. The Middle East: A History. 6th. New York: McGraw-Hill, 2003. Print.

 

Izvor: Lost Islamic History (avlija.me)

 
Procitano 1591 puta

S5 Box