Sadržaj iz rubrike Historija
subota, 23 Januar 2016 00:00

Priča o Đerzelezu

Ocijeni...
(0 glasova)

ulica6Priča o Aliji Đerzelezu, najvećem bošnjačkom junaku iz turskog doba, priča je o zaboravu, o mržnji prema narodu muslimanske vjere, o neprekidnoj i neuglasloj želji da se ukine, zatre i u mrak otjera sve što podsjeća na one što su, nakon odlaska Turaka, ostali nasukani na hridinama vremena, u neprijateljskom moru, bez čamca i vesla, bez igdje ičega.  Ostali da se na njih vazda gleda s podozrenjem, preko nišana i oštrice noža, kao na ostatke onih kojih su vladali vijekovima, na narod koji treba da umre ili da ode, svejedno.

Turska carevina je zavladala ovim krajevima kao superiorna vojna, ali i kulturna i civilizacijska sila, koja je ujedinila svijet na tri kontinenta i podigla ga iz feudalnog pepela i zaostalosti. Kad je odlazila, ostavila je iza sebe bezbrojne građevine, ceste, hanove, čaršije i džamije, i nepolazna djela svjetske kulturne baštine. Sve su to, ili skoro sve, oslobođeni seljački narodi pretvorili u prah i pepeo, da ubiju sjećanja, da izbrišu istoriju, da zakopaju pod zemlju, da ih na prošla vremena niko i ništa ne podsjeća.

Kraljevina Jugoslavija je imala jasan neprijateljski stav prema muslimanima, redali su se genocidi nad ovim narodom, deset njih, kako su izbrojali istoričari, a u sumrak Drugog svjetskog rata sve je bilo spremno da se taj narod konačno eliminiše s ovih prostora. Četnici Draže Mihajlovića krenuli su u praktično ostvarenje tih planova, nožem i metkom, pa su muslimani, nakon Jevreja, narod koji je procentualno najviše stradao. Titov pokret je zaustavio pogrom muslimana, ali im zadugo nije dozvolio da pokažu ko su i šta su. Njihova istorija i kultura bili su prekriveni tišinom, a tome su doprinijeli i sami muslimani, svojim sklanjanjem, bježanjem od znanja i zvanja, od svake organizovanosti, od knjiga i pisanja. Zato se i dogodilo da su ostali uskraćeni za vijekove sopstvene istorije, koja bi svakom drugom bila na ponos, samo njima kao da nije značila ništa. Njima je bilo zabranjeno da znaju za svoju prošlost. I dok su  drugi slavili svoje nepismene epske pjesnike i guslare, svoje drumske razbojnike, svoje razopančene feudalce, muslimani nisu smjeli znati ni za svoje pjesnike, filozofe, naučnike svjetskog glasa, za svoje velike vezire, za svoje vojskovođe i ratnike , za svoje graditelje i velikane. Dok su Srbi od turskog vazala Marka Kraljevića, koji je ratovao u turskoj vojsci i tako i poginuo, napravili epskog junaka koji je, eto,  progonio te iste Turke, dok su od izmišljenih hajduka pravili nekakve velelepne junake,  istinski heroji, kakav je bio Alija Đerzelez, nisu se smjeli ni pomenuti. Osim na način kako je to učinio veliki pisac Ivo Andrić, koji je od ovog junaka napravio žalosnu, tragikomičnu figuru, kao porugu bošnjačkom ponosu. Treba li pomenuti da čak ni takvi velikani, poput Husein-bega Gradaščevića, nisu smjeli biti javno pomenuti, da se nije govorilo ni o bosanskim kraljevima ni o bosanskom plemstvu, ni o bosanskim piscima i stvaraocima, pa čak ni o muslimanskim rezolucijama iz 1941. godine, kojima su muslimani ustali u odbranu svojih komšija Srba. Sve je to potonulo u mrak, čitava velika i sjajna prošlost, koju tek sad otkrivamo, malo po malo.

O Aliji Đerzelezu sam pisao u romanu “Legenda o Bijeloj džamiji”, pa ću nešto od toga ponoviti. On je bio najveći junak za koga Bošnjaci znaju, ali o njemu nećete naći ni slova ni u jednoj sadašnjoj knjizi istorije. Po onome što se zna, Đerzelez je rođen u Janji kod Bijeljine, a proslavio se ratujući na prostoru sadašnje Mađarske. Bio je poznat po imenu Gurz Iljas (Gurz Illyas), i o njemu je opširan zapis ostavio čuveni turski istoričar Ibn Kemal, njegov savremenik. Kod nas je o njemu pisao stari i slavni Ibrahim Alajbegović Pečevi u svojoj Historiji ( Tarih-i-Pečevi). On piše da je Đerzelez poginuo u ratu koji je Hadum Jakub-paša vodio protiv Hrvata 1491. godine, i to u zasjedi, a da je je njegovu glavu ban Derenčin poklonio ugarskom kralju. Kralj je, iz poštovanja prema velikom junaku, mada mu je bio neprijatelj, glavu Đerzelezovu svečano ukopao na Budimskom Brdu, koje je narod nakon toga prozvao Gerzelez Brdo. Tu mu je podignuto i turbe.

Pečevija piše i ovo : ”Beograd je još bio u nevjerničkim rukama kad je on neprestano trčao ispod tvrđave, nekad hvatao nevjernike, a nekad im sjekao glave, tako da tvrđavska vrata nikome nije dao otvoriti. Kasnije su nevjernici iskoristili priliku, njega učinili šehidom, pa je otišao u Džennet. Njegova slava se još uvijek opjevava u pjesmi na nevjerničkom jeziku…”

Poznato je da je Đerzelez učestvovao u odbrani Sarajeva 1480. godine, kad je taj grad opsjedao Vuk Jajčanin (Grgurević), a bio je jedno vrijeme i jajački ban, prije čuvene Krbavske bitke 1495. godine. Tu bitku su Bošnjaci ubjedljivo dobili, a neki istoričari smatraju da je upravo tada Đerzelez poginuo. Drugi, opet, misle da je poginuo u blizini Sokol Grada ( Varcar Vakuf), u borbi protiv bana Derenčina, jer se Đerzelezovo turbe nalazi u blizini tog grada, u Gerzovu. Zna se i to da je njegova sestra Ajka ukopana u Sarajevu, na mjestu zvanom Velika drveta na Alipašinom mostu, dok se, po predanju, na Debelom brdu kod Soukbunara, ispod  Trebevića, još nalaze otisci njegovog konja. A ispod Hadži-Sinanove tekije nalaze se ostaci čardaka koji narod zove Đerzelezova kula.

O junaštvu Alije Đerzeleza govori, na svoj način, i to što je on jedini bosanski junak za koga se veže legenda o povratku među žive. Ostalo je predanje da će se Đerzelez vratiti onda kad Bošnjacima bude najteže, da ih povede u konačni boj za slobodu.

Ovaj splet činjenica i legende potvrđuje istinu da se od Bošnjaka decenijama sakrivala njihova istorija i da je, valjda, došlo vrijeme da se to promijeni. Nadam se da sam ovim zapisom i vas podstakao da bar razmislite o tome, da se malo više organizujemo, da učimo, čitamo i otkrivamo, da bilježimo. I da se najzad počnemo ponositi svojom istorijom i svojom domovinom.

A spomenik Aliji Đerzelezu valjda će jednom ukrasiti Janju. Da se zna ko je ko.

 

(preporodbn.com)

Procitano 781 puta

S5 Box