Sadržaj iz rubrike Historija
subota, 16 Maj 2015 00:00

Zanimljiva priča o dva muslimanska roba u Americi

Ocijeni...
(1 glasova)

roboviAmerička historičarka Denise A. Spellberg je u knjizi "Thomas Jefferson's Qur'an: Islam and the Founders/ Kur'an Thomasa Jeffersona: islam i osnivači SAD-a" (New York, Vintage Books, 2014, str. 392), koja je prikazana u Oslobođenju 2. maja ove godine, opisala javnu debatu koja je u Americi vođena u 18. vijeku o građanskim pravima muslimana.

Autorica je pokazala kako su "očevi osnivači SAD-a" u toj debati imali na umu imaginarne muslimane, a da su potpuno zapostavili stvarne muslimane koji su već bili u Americi - robove iz Zapadne Afrike. "Očeve osnivače" je u tome spriječila vlastita klasna pozicija, pošto i pored sve širine svojih pogleda, robovima nisu priznavali građanska i politička prava.

Neki od "očeva osnivača SAD-a" i sami su bili robovlasnici. Thomas Jefferson je 1774. godine imao 187 robova, a njegov susjed George Washington više od 300, među kojima i dvije sluškinje koje su se zvale Fatimer i Mala Fatimer, što ukazuje na njihovo muslimansko porijeklo. Godine 1756. samo u Virginiji je bilo 120.156 afričkih robova. Autorica ove knjige navodi da, ako se uzme da je od njih najmanje 10% bilo muslimana, onda je broj muslimanskih robova u SAD-u bio značajan (str. 121).

Najviše muslimanskih robova u Americi je ostalo nepoznato. U tom mnoštvu ističu se dva roba čija je životna priča veoma dokumentovana. Njihove priče ćemo za čitaoce Oslobođenja ovdje rezimirati prema istraživanju Denise A. Spellberg (str. 186-195).

"Maurski princ"

Muslimanski rob poznat u američkoj javnosti kao "maurski princ" je Ibrahima Abd al-Rahman (u. 1829). Rođen je u Timbuktu, poznatom centru islamske učenosti u Africi,  oko 1762. Govorio je tri afrička jezika: bambara, mandingo i jallonke. U Timbuktu je naučio i arapski jezik. Otac mu je bio plemenski i vjerski vođa te je i on učestvovao u brojnim ratovima sa neprijateljskim plemenima. U jednom takvom ratu neprijatelji su ga zarobili i prodali Britancima 1788. Njegov vlasnik u Natchezu, Mississipi, pukovnik Foster nazvao ga je "Princ" zbog njegovog ponosnog držanja i pozicije koju je imao u Africi. Ibrahima je upravljao Fosterovom plantažom u vremenu 1800-1813. Oženio je afričku robinju koja je 1794. pokrštena. S njom je imao devetero djece.

Nakon dvadeset godina ropstva Ibrahima je sreo dr. Coxa, koga je njegov otac spasio dok je putovao Afrikom 1780-ih. Dr. Cox je prepoznao Ibrahimu i pokušao je da ga otkupi. Taj pokušaj nije uspio, ali je Ibrahimu učinio poznatim u javnosti. Godine 1826. lokalni novinar po imenu Andrew Marschalek zatražio je od Ibrahime da napiše jednu molitvu na arapskom jeziku. Taj tekst je onda proslijedio senatoru iz Mississipija uz (pogrešnu) napomenu da se radi o članu "kraljevske porodice iz Maroka" i molbu da mu se pomogne da se vrati u domovinu. Iste godine američka vlada je počela kontakte s vladom Maroka o ovom slučaju. Američka vlada je željela da na taj način utiče na Maroko da ubuduće vrati tovare sa američkih brodova koji bi se nasukali na sjevernoafričku obalu.

Marokanski sultan Abd al-Rahman II prepoznao je da je autor teksta musliman i ponudio je da plati njegovu slobodu i povratak u domovinu. Američki ministar vanjskih poslova Henry Clay predložio je predsjedniku SAD-a Johnu Quincyu Adamsu pozitivnu akciju. Pukovnik Foster, vlasnik Ibrahime, prihvatio je da primi odštetu za oslobađanje Ibrahime uz uslov da oslobođeni rob ne može ostati ni u jednom dijelu SAD-a. Ibrahima je pokušao da izdejstvuje oslobađanje žene i djece, ali nije uspio.

Američko kolonizacijsko društvo, čiji je cilj bio da vrati oslobođene robove u Afriku, saglasilo se da plati Ibrahimin put do Liberije a da ovaj, zauzvrat u Africi, širi ideje Jevanđelja i promoviše američku trgovinu. Ibrahima se saglasio. Pukovnik Foster je svjedočio da je Ibrahima po rođenju "muhamedanac" ali da ima poštovanje prema kršćanstvu. Uz fanfare Ibrahima je napustio plantažu na kojoj je živio, a zatim pošao na turneju po brojnim američkim gradovima ne bi li sakupio dovoljno novca da otkupi članove svoje porodice. Na tom putu primili su ga brojni zvaničnici, uključujući i predsjednika SAD-a. Pri ovome je uspio da osigura oslobađanje svoje žene, ali ne i djece.

Ibrahima i njegova žena su doputovali u Monroviju, Liberija, 18. marta 1829. Onog momenta kada je ugledao afričku obalu Ibrahima je počeo klanjati, pokazujući da nikada nije stvarno napustio islamsku vjeru. Četiri mjeseca po povratku Ibrahima se razbolio i nakon kratke bolesti  umro. Nije se uspio vratiti u rodni kraj koji je bio 300 milja daleko. Godinu dana nakon njegove smrti osmero njegove djece je uspjelo da dođe do Liberije i da se nađu s majkom. Njegovi ostali srodnici su dijelom ostali u ropstvu, a dijelom se vratili u Liberiju.

Omar ibn Said

Omar je bio porijeklom iz Senegala. Tamo su ga zarobili trgovci robljem. U Americi je prvo bio u Charlestonu, Južna Carolina, u vlasništvu nekog Jonsona, koga je Omar opisao kao "slabog, niskog zlog čovjeka, nevjernika (kafir) koji se uopšte nije bojao Allaha". Iz njegovih ruku Omar je pobjegao u Fayetteville, Sjeverna Carolina, 1811, gdje je bio zatvoren. Dok je bio u zatvoru, pisao je ugljenom arapske tekstove na zidu ćelije. To je skrenulo pažnju bogatoj porodici Owen, pa su kupili roba koji je znao da piše. Kod te porodice Omar je proveo više od pedeset godina, sve dok nije umro 1863.

Godine 1831. Omar je napisao autobiografiju od petnaest stranica na arapskom jeziku. Deceniju prije pisanja biografije kršten je u Prezbiterijanskoj crkvi. Međutim, njegova autobiografija govori o jakim islamskim osjećanjima. Omar počinje biografiju riječima Bismillah, nakon koje slijedi zahvala Bogu i salavat na Muhammeda a.s. Nakon toga, po sjećanju piše ajete iz sure Mulk. Autorica tumači da je isticanje sure Mulk (suverenitet, vlasništvo) naglašavanje da vlast pripada Allahu dž.š. a ne zemaljskim vlastodršcima i da je to otpor robovlasništvu.

Omar zatim objašnjava vjeru u kojoj je rođen. On kaže: "Prije nego što sam došao u kršćansku zemlju, moja vjera je vjera Muhammeda, Allahovog poslanika, neka ga Allah blagoslovi i da mu mir". Interesantno je, primjećuje autorica, da Omar o islamu ne govori u prošlom vremenu, nego uvijek u sadašnjem što ukazuje na relevantnost islama za njega. U daljem tekstu on piše: "Ja sam Omar, ja volim da čitam Knjigu, Časni Kur'an." Navodi da je učio islamske nauke dvadeset godina u Africi. U Americi njegov vlasnik Jim Owen i njegova žena čitali su mu često Bibliju. Kad govori o Isusu, Omar ga spominje iza Mojsija i opisuje ga kao jednog o onih kome je Bog dao vjerozakon. Omarova autobiografija krije i druge naznake da nije zaboravio islam.

Omar je umro dvije godine prije usvajanja XIII amandmana, koji je ukinuo ropstvo u Americi. Prema Ustavu po kome je živio kao rob, Omar je predstavljao 3/5 osoba, mjera koju su usvojili bijeli, protestantski delegati prilikom ratifikacije Ustava 1788. u njegovoj državi.
Ova dva muslimanska roba u Americi izdvojila je iz mnoštva drugih afričkih robova okolnost da su znali pisati. Ta okolnost donijela je slobodu Ibrahimi, ali ne i Omaru ibn Saidu. On je umro kao rob. Na njega danas podsjeća džamija u Fayettvillu koja nosi ime Mesdžid Omar ibn Sayyid.

 

(oslobođenje.ba)

Procitano 1486 puta

S5 Box