Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (70)

četvrtak, 16 Maj 2019 00:00

Dejton je greška, Dodik je greška

Ocijeni...
(0 glasova)

dodik1Dodik huška druge na poteze koji su protivzakoniti, a svoje tragove nigdje ne ostavlja.

Dodik vješto koristi tzv. verbalni delikt po kojem ga niko ne može teretiti.

"Dejton je bio greška i Dodik kao dašak novog vjetra na Balkanu je bio greška."

Šta bi se dogodilo i kakve bi poteze vukao lider SNSD-a Milorad Dodik kada bi velike sile i akteri političkog života u Bosni i Hercegovini zauzeli i branili ovakav stav? Dodik ne bi, kao ni do sada, lično poduzeo nijedan konkretan korak, nego bi nastavio huškati Srbe da ustanu i usprotive se. On bi, poput Mire Marković, kad zagusti, stuštio putem do Beograda do svoje vile ili do Moskve i tamo potražio utočište.

A možda bi to bio jedini djelotvoran stav koji će konačno zaustaviti Dodikovo verbalno teroriziranje građana u Bosni i Hercegovini. Ovakvi “teroristički činovi” kod ratom traumatiziranih stanovnika izazivaju strah i ružna sjećanja na sukobe i rat.

Proteklog vikenda je, tokom postrojavanja pješadijskog puka Oružanih snaga BiH koji baštini tradiciju Vojske Republike Srpske izjavio da je ukidanje Vojske RS je bila greška. Pozvao je pripadnike Puka da naredne godine polovina njih bude postrojena u uniformama Vojske RS-a.

Prije izvjesnog vremena Dodik i njegovi stranački kadrovi pokrenuli su kampanju protiv ulaska BiH u NATO tvrdeći da su potpisi koje su oni stavili na dokumente o tome i podrška koju su dali u Parlamentu BiH bili greška. Njegov bliski suradnik Nebojša Radmanović u intervjuu za državnu televiziju rekao je kako je moguće da vlasti ovog entiteta, pod određenim okolnostima, odustanu i od puta u Evropsku uniju.
Relaksacija pozicije Srbije

Izvještaj Komisije za Srebrenicu koji su prihvatile i objavile vlasti Republike Srpske 2004. godine prošle godine je poništen i od Dodika proglašen greškom. Na kraju, počesto, od kada je preuzeo predsjedavanje u Predsjedništvu BiH, Dodik koristi javne istupe za stav da Bosna i Hercegovina kao država greška. Sve ovo, naročito kod Bošnjaka i njihovih političkih predstavnika, izaziva reakcije koje produbljuju krizu i stvaraju nemir koji se smješta u kontekst novog ratnog sukoba.

Ključni i mnogo ponavljani argument za osporavanje navedenih njegovih i odluka entitetskih institucija je da su one donesene pod velikim međunarodnim pritiskom. Jesu, ali su poslije postajale predmetom glasanja i odlučivanja, pa i izmjena u Narodnoj skupštini i državnom parlamentu.

Ali, nije li i Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini postignut pod žestokim pritiskom i u potpunoj izolaciji pregovarača u vazduhoplovnoj bazi u Dejtonu? Eto razloga, da uz Dodikov argument i sam mirovni sporazum koji je ustanovio Republiku Srpsku kao entitet u državi Bosni I Hercegovini koja nastavlja svoje pravno postojanje sukladno međunarodnom pravu kao država bude proglašen greškom.

Kao trenutno predsjedavajući Predsjedništva BiH Dodik verbalno udara u temelje države, napada njene institucije, vrijeđa vjernike i vjerske zajednice, uskraćuje i osporava ljudska prava, omalovažava sve što ima bosanskohercegovački predznak.

Jedini objašnjiv razlog zašto stalno dovodi u pitanje povijesni, politički i ustavno-pravni status države jeste relaksacija pozicije zvaničnog Beograda u pregovorima sa vlastima na Kosovu. Entitet Republike Srpska trebao bi, u vizuri beogradskih mentora, a u izvođenju Dodikove političke garniture, poslužiti kao kompenzacija u slučaju da Srbija bude prisiljena priznati nezavisnost Kosova u bilo kom obliku.

Dodik huška druge na poteze koji su protivzakoniti, a svoje tragove nigdje ne ostavlja.

Slično je bilo i povodom neustavnosti 9. januara kao dana bh entiteta Republika Srpska, i referenduma istim povodom. Sada vojnike tjera na neustavno i nezakonito ponašanje.

Protiv Dodika je na sudovima u Bosni i Hercegovini propalo 15 krivičnih predmeta, jer nikada, osim huškačkih izjava, ne učini ništa što bi moglo biti predmetom krivičnog procesa. Od sumnji u zloupotrebu položaja, izazivanja nacionalne mržnje, nepoštivanja odluka Ustavnog suda do sumnji u koruptivne radnje i privredni kriminal.
Verbalni delikt

Posljednji primjer je odluka Tužiteljstva BiH da podigne optužnicu protiv predsjednika i članova Republičke komisije za provedbu referendum o 9. januaru Siniše Karana, Dragoljuba Reljića, Gorana Zmijanca i Milana Petkovića zbog neizvršenja odluke Ustavnog suda BiH.

Istovremeno, donesena je odluka o obustavi istrage protiv Milorada Dodika i drugih u čijem obrazloženju stoji: "Ne postoji dovoljno dokaza da su navedeni svojim radnjama počinili izvršenje krivičnog djela pomaganje ili poticanje u navedenom krivičnom djelu."

Dodik vješto koristi tzv. verbalni delikt po kojem ga niko ne može teretiti, jer je dekriminaliziran u zakonodavstvu Bosne I Hercegovine. Besprizorni politički bezobrazluk koristi sluđenost ljudi na ivici preživljavanja.

Odmah treba razjasniti da nisu problem uniforme, kako se to u opravdanjima Dodikovog stava želi pojednostaviti. One su samo jedna od ilustracija težnje da se zloupotrijebi ustavna struktura zemlje i nametanjem ucijeni ostatak zemlje da prihvati teror. Dodikova politička matrica utemeljena je na poziciji da sve što procijeni da mu u nekom trenutku ne odgovara proglasi greškom. Većina koju ima u Narodnoj skupštini entiteta omogućava mu da takve odluke i formalno potvrdi.

Ukoliko nastavi ovako terorizirati javnost u Bosni i Hercegovini, Dodika treba natjerati da za neku od svojih destruktivnih ideja sastavi dokument i stavi potpis. Javnost, njegovi birači, politički suradnici i protivnici moraju izvršiti pritisak i ishoditi akciju. Acta, non verba (lat. djela, ne riječi).

Neka pismeno naredi vojnicima da skinu uniforme Oružanih snaga BiH i obuku stare ili neke svečane uniforme Vojske Republike Srpske. Trenutno je kao član Predsjedništva BiH, sa Željkom Komšićem i Šefikom Džaferovićem, i vrhovni komandant Oružanih snaga. Jedna od reakcija na njegovu izjavu iz opozicije bila je poziv da Dodik obuče uniformu Vojske RS. Pa, nije je oblačio ni 1992.
Stisni petlju, predsjedniče

Neka Dodik napiše dokument kojim naređuje obilježavanje 9. januara kao Dana Republike Srpske. Neka potpiše akt kojim se organizira referendum o osamostaljenju bh entiteta Republika Srpska. Stisni petlju, predsjedniče, i pokaži čvrstinu u liderstvu i odgovornost prema narodu na čiju se volju pozivaš!

Tada bi se stvorili uvjeti za reagiranje institucija na koje se pozivaju ambasade SAD-a, EUFOR, međunarodni predstavnici. Bilo bi moralno da tu reakciju, kako to oni znaju i kako su nam bezbroj puta demonstrirali, provedu pripadnici međunarodnih snaga.

Isti oni koji su ga u januaru 1998. helikopterima doveli na vlast. Time bi počeo proces uklanjanja osnovne greške u ustavno-pravnoj i političkoj konstrukciji Bosne i Hercegovine od koje se očekuje da iz dejtonske pređe u briselsku fazu razvoja.

Dodik se, kao i svi autoritarni vladari, oslanja na to da bi u slučaju robusne akcije njegovog političkog uklanjanja, javnost u Republici Srpskoj, prije svih birači koji ga podržavaju, ustali u njegovu odbranu. Da su njegova očekivanja potpuno neosnovana pokazuje praksa iz prethodnih godina.

Hapšenje i sprovođenje u Haag osnivača Republike Srpske (Karadžića, Krajišnika, Plavšićke, Mladića i drugih) koji su kasnije osuđeni za genocid i ratne zločine, prema utvrđenoj odgovornosti, nije izazvalo nikakve ozbiljnije proteste niti uticalo na konačanu sudbinu pobrojanih.

Odluke visokih predstavnika o smjenjivanju visokih funkcionera bh entiteta Republika Srpska proteklih godina također su ostale bez masovnih protesta i završile na čaršijskim gunđanjima. Druga opcija je bijeg.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Benjamin Butković (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

djeca2„Mrzim brokulu! Bljak!“, galamit će kroz suze vaš potomak u još jednoj epizodi agonije porodičnog ručka, dok će majka s telefonom na uhu, usred važnih poslovnih pregovora, pokušati da mu u usta nagura makar još jednu kašiku povrća, a pristojno distancirani otac između dva zalogaja proviriti ima li šta novo na društvenim mrežama, uz pokoji mrki pogled ka potomku koji mu kvari ukus obroka.

Već viđeno, mnogo puta, sve dok ne stigne „konjica“ u vidu mobitela, tableta, obećanja o ispunjenju kojekakvih želja, ili pak selidbe u dnevni boravak, u carstvo crtanih filmova, koji će odraditi ono za šta roditelji u današnjem savremenom društvu imaju sve manje živaca, a što su naši preci redovno (i uspješno) rješavali čeličnim autoritetom. I prigodnom komadićem drveta.

No, vremena su se promijenila. Svakodnevni stres, nedostatak volje, vremena i strpljenja, breme egzistencijalnih problema, nepoznavanje osnovnih pedagoških postulata..., sve je to dovelo do promjene u današnjem shvatanju i prakticiranju odgoja djece, koji je, kako upozoravaju mnogi pedagozi, skrenuo na stramputicu.
Ispunjavanje želja zbog mira u kući

Popuštanje u nastojanju da se spriječi negodovanje ili, ne daj bože, plač djeteta koji će staviti šlag na cjelodnevni stres, ispunjavanje svake želje radi mira u kući, posezanje za tehnološkim blagodetima koje će vam osloboditi vrijeme za ispunjavanje sopstvenih želja u tolikoj mjeri uzima maha da se eksperti s pravom pitaju kakve to generacije djece dobar dio današnjih roditelja odgaja i kuda će takve metode djecu odvesti u budućnosti?

Pretrpavanje obavezama: Škola, kurs, muzika i sport

"Moja kćerka stiže sve. Poslije škole i kursa njemačkog jezika, stigne i u muzičku školu, a na odbojci je jedna od najboljih". Ova ilustracija želje roditelja da od djeteta naprave novo svjetsko čudo, u nastojanju da ih svim raspoloživim sredstvima, kaže Nestorov, predstavlja još jednu grešku savremenog roditeljstva.

„Danas su roditeljska očekivanja pod velikim uticajem medija koji promovišu potrošački stil života. Zbog loše socio-ekonomske situacije u kojoj živimo potpuno je normalno da roditelj želi da dete bude uspešnije od njega. Osim toga, mnogi roditelji u budućoj karijeri svoje dece vide rešenje za svoje životne projekte. Ali na žalost, to u životu ne bude uvek tako. Pojedini roditelji izlažu svoju decu velikom fizičkom i mentalnom naporu što se odražava na razvoj ličnosti deteta koje ne uspeva da ispolji svoje spontane potrebe, mogućnosti i talente, što treba da bude osnovna struktura ponašanja kroz koju se dete ostvaruje kao ličnost. Nekad je mnogo važnije da dete provede kvalitetno slobodno vreme sa roditeljima nego da pohađa različite kurseve. U svemu treba imati mere i ne preterivati“, kaže Violeta Nestorov.

Kako nam kaže dr. Violeta Nestorov, bliska saradnica poznatog beogradskog dječjeg psihijatra Svetomira Bojanina, istraživanje koje su proveli pokazuju da roditelji imaju jako malo slobodnog vremena, ali da i to slobodno vrijeme najčešće ne provode kvalitetno kada je riječ o odnosu sa djecom.

„Od dece se zahteva da budu mirna, da ne viču, da ne skaču, a da bi roditelji obavili telefonske razgovore, da pregledaju obaveštenja sa društvenih mreža, da bi mirno sedeli sa prijateljima ili da bi mogli da obave kućne poslove. Na ulici deca više ne mogu da se igraju kao nekadašnje generacije, zbog opasnosti koje je ovo vreme donelo. Ako roditelji nisu u stanju da organizuju struktuirano i kvalitetno slobodno vreme, šta onda deci preostaje nego da utonu u svet interneta, crtanih filmova i raznih aplikacija na mobilnim telefonima? Da bi dete što pre pojelo obrok nudi mu se da gleda u mobilni telefon dok jede, a da bi se što pre izašlo iz kuće roditelji obuvaju deci i vezuju im pertle i u desetoj godini života“, navodi Nestorov.

Problem digitalnih medija. Mnogi eksperti su složni da, kako vrijeme odmiče, djeca sve ranije upadaju u virtualni svijet, što može izazvati ozbiljne posljedice po njihov razvoj. Govoreći o digitalnim medijima, pedagog iz Sarajeva Mirjama Gavrić-Hopić je stajališta da se djeca digitalnim medijima kada su djeca najosjetljivija na razvojne i okolinske utjecaje.

„Prepuštanje djece da sami biraju sadržaje, da bez nadzora provode sate pred malim ekranima, smatra se zanemiravanjem djeteta i tu nema opravdanja. Djeci treba da su voljena, prepoznata, viđena i da imaju osjećaj da su vrijedni pažnje svojih roditelja. Potrebni su im pokret, igra, istraživanje, socijalni odnosi, a odgovornost da se sve izabalanisira kako bismo obezbjedili optimalna razvoj je isključivo na odraslima.
Društvo strepi od djece

Na kraju, treba naglasiti da djeca trebaju podršku i usmjeravanje kako bi imali siguran prostor da istražuju svijet oko sebe i svijet u sebi. Roditelji su prvi i najbitniji učitelji koji modeliraju, omogućuju ovaj prstor za rast i razvoj, postavljaju granice sa ljubavlju, uče djecu poštovanju sebe i drugih i prenose vrijednosti koje će ih pratiti kroz život“, govori ona.

Brojne greške roditelja

Uspostavljanje filozofije roditeljstva nije lagan zadatak. Gotovo svi roditelji svakodnevno prave veliki broj grešaka koje se mogu odražavati na mentalni razvoj djeteta.

Kako kaže Gavrić-Hopić, njih je mnogo – prekomjerno opominjanje djeteta, disciplinovanje djeteta pred svima, stalno savjetovanje bez ohrabrenja, nedostatak pravila i podrške, česta poređenja s drugom djecom, nepoštivanje osjećaja, postavljanje loših primjera, pretjerana zaštita...

“Uvijek ste prezauzeti da razgovarate o stvarima koje su djeci bitne ili se igrate sa svojim djetetom samo kad vama odgovara ili jednostavno nemate interes da to radite. Usmjerenost na virtuelni svijet često će djetetu izgraditi osjećaj zanemarenosti”, tvrdi ona, te dodaje:

„Važno je uspostaviti uzajamno poštovanje i liniju otvorene komunikacije, a to je da dozvolite svom djetetu da pravi greške i ohrabruje ih da se oporave od svojih neuspjeha. Bez pokušaja ne možemo ni naučiti, zašto bi djeca bila drugačija? Trebamo ih ohrabriti da istražuju, da griješe, da uče iz svojih grešaka, da nastave dalje, da traže podršku za sebe kad im je potrebna i da se kreću u sigurnim okvirima. Ono što svaki roditelj mora zapamtiti je da ne preplavi dijete ograničenjima. Puštanje djetetu da raste dok se zabavlja, kroz igru, pokret, spontanost, istraživanje je neprocjenjivo za njihov razvoj“.

 

Postavlja se pitanje koliku, i kakvu ulogu, ima društvo u odgoju djeteta? U bivšoj državi, ta uloga bila je kolektivna, ali danas, primjeri u kojima se niko neće niti osvrnuti na dječji vandalizam u parku, ne smatrajući to svojim problemom (a ujedno i ne želeći da to postane njegov problem), svjedoče se situacija promijenila iz temelja.

Današnje društvo, tvrdi Nestorov, prije strepi od takve djece, nego što ga pokušava promijeniti.

„Postoji izreka koja kaže da je potrebno celo selo da bi se odgojilo jedno dete. Danas su se ljudi udaljili jedni od drugih. Na primer, u jednoj većoj zgradi u gradu, ljudi se uopšte ni ne poznaju, niti imaju bilo kakvu komunikaciju. Nekada su škole imale izraženiju vaspitnu komponentu, dok danas to skoro u potpunosti izostaje. Deca su postala veći autoritet i od roditelja i od nastavnika. Nastavnici često nailaze na veliku agresivnost od strane roditelja ukoliko dobiju kritiku u vezi vaspitanja deteta. Roditelji ne shvataju značaj jedinstvenog vaspitnog delovanja na dete, pa i kada se neminovno problemi jednog dana pojave, roditelji i tada traže krivce u drugima“, priča ona.

A, zapravo, sjeme problema je upravo pogrešan stav roditelja, koji će, umjesto da djetetu ponude ono što mu je najvažnije, sopstvena iskustva u formiranju moralnih vrijednosti i ličnosti, otvoriti portal ulaska u virtualni svijet u kojem će dijete, nezrelo kakvo jeste, početi formirati sopstvene stavove o životu i svjetu.

U zaključku, Nestorov poručuje da je dostupnost najrazličitijih pomagala, igračaka, tehnbologije..., zanemarila ono osnovno – ulogu roditelja.
Dječji plač: Prirodna pojava ili noćna mora?

„Odnos sa roditeljima je za dete puno važniji nego skupe igračke, garderoba i brojne aktivnosti koje sprovode drugi ljudi koji su za to plaćeni. Roditelj sa detetom treba da se igra, da mu pomaže, da razmenjuje poglede i reči i da mu, praktično, izgrađuje život. Mnogo igračaka nije potrebno jer se, takoreći, deca zatrpaju igračkama i od njih ne vide roditelje. A oni mu najviše trebaju“, zaključuje Nestorov.

Dječji plač je jedna od najvećih noćnih mora roditelja, koji će u velikom broju slučajeva preduzeti sve da do njega ne dođe. Takva popustljivost, tvrde eksperti, ne vodi ničemu dobrom, samo podstiče dijete na još radikalnije ponašanje.

„Najprirodnije je da beba i dete plaču zbog fizioloških potreba, odnosno traže da bude sita, suva i da im je udobno. U skladu sa tim, roditelji od samog rođenja deteta čine sve da ono slučajno ne zaplače. Život porodice se zbog toga potpuno poremeti, svi ukućani počinju da šapuću dok dete spava, a kada je budno, svi pokušavaju da animiraju dete. Što više roditelji preteruju dete se navikava i potrebno mu je sve više i više ovakvih neprirodnih nadražaja. Kako deca rastu sve više su vidljive posledice popustljivog ili potkupljivačkog vaspitanja dece. To su one situacije kada se detetu obećaju video-igrice ako pojede obrok, ili mu se obećavaju pokloni ako udovolji zahtevima roditelja. Sve je više dece koja prave roditeljima scene na javnim mestima, u prodavnicama ili u gradskom prevozu i uspešno postižu svoj cilj“, kaže Nestorov.

Govoreći o odnosu djeteta s ostalom djecom, Nestorov navodi primjer dječjih rođendana, koji su se vremenom pretvorili u natjecanje u spektakularnosti, a što djetetu, kako kaže, izazove iskrivljen pogled na realnost. A i to je greška roditelja.

Rođendani: Takmičenje u spektakularnosti

„Skoro po pravilu se za decu organizuju velike proslave rođendana u igraonicama ili restoranima gde se roditelji nadmeću ko će imati bolju proslavu. Deca se na tim proslavama postavljaju u centar pažnje, postavljaju se da sede na foteljama koje liče na kraljevske tronove, pa im se čak i krune stavljaju na glavu. Onda sve to fotografišu profesionalni fotografi i drugi roditelji pomoću mobilnih telefona, pa se sve to objavljuje na društvenim mrežama… Prvi sudar sa realnom situacijom je polazak u prvi razred kada dete shvati da u tom odeljenju ima još 20-30 najpametnijih i najlepših prinčeva i princeza. Tu se onda kod dece pojavljuju najrazličitiji problemi“, kaže Nestorov.

Šta mogu učiniti roditelji da bi pravilno usmjerili svoje dijete?

“Škola roditeljstva ne postoji. Samo treba biti ‘normalan’ roditelj i živeti normalno. Deca uče imitacijom i deca će nas praktično upiti. Puno korisnija bi bila knjiga za vaspitanje roditelja, jer najčešće bude situacija da, kakvi su roditelji, takva su i deca. Mladi ljudi, pre nego što postanu roditelji, treba da rade na svom razvoju. Dobra deca se ne rađaju. Dobri roditelji odgajaju dobru decu koja će postati dobri ljudi. Mi nikog ne možemo menjati na silu i ako ne želi da se menja. Onda je jasno kakva nam je budućnost, u najvećem broju slučajeva deca će biti poput roditelja”, kaže Nestorov.

Muamer Tanović (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

cetniciIzjednačavati partizane i četnike i stupati zajednički kao četnik ili partizan, može samo lud čovjek ili zlobnik koji želi loše srpskom narodu prije svega.

Već dvije decenije oficijelna istorija u školama Srbije i entiteta RS izjednačava partizane-antifašiste i četnike-fašističke kolaboracioniste.

„Jedinstvo srbskih četnika i partizana“

To je danas urlikalo sa transparenta koji su ljudi nosili ulicama Banjaluke. Eto i to smo konačno dočekali.

I to je onaj istorijski promašaj, to je onaj zloduh koji je ščepao oko vrata srpsku politiku i, nažalost, većinu naroda srpskog.

Transparent „Besmrtnog puka“ na kojem su izjednačeni četnici i partizani, jasno govori još nešto, partizani su bili (samo) Srbi. Jer, nakon ujediniteljske poruke, ispod stoji, svi smo mi Srbi, volimo srbstvo, volimo slobodu.

Izjednačavati partizane i četnike i stupati zajednički, makar ispod transparenata, kao četnik ili partizan, može samo lud čovjek ili zlobnik koji želi loše srpskom narodu prije svega. Tragično, jadno i bijedno, a opet tako očekivano. Jer, već dvije decenije oficijelna istorija u školama Srbije i entiteta Republika Srpska, šta radi, izjednačava partizane-antifašiste i četnike-fašističke kolaboracioniste.
Pljuvanje po istoriji

Pa je bilo pitanje trena kada će se baš na Dan pobjede nad fašizmom, ime četnika pronijeti Banjalukom. Jeste šizofreno, ali je očekivano.

Paradigma po kojoj su partizani i četnici nekakva „dva pola srbskog antifašizma“ nastala devedesetih i pravno uštambiljena u 21. vijeku, predominanta je srpskog političkog i nacionalnog ćorsokaka. Ta paradigma po kojoj su četnici bili „neshvaćeni gerilci“, a ne koljači i ubice koji su sve za SS divizijama na Kozari i Sutjesci ubijali sopstveni narod, danas je pretočena u verifikovanu realnost koja stupa ulicama Banjaluke. Opet na štetu i sramotu srpskog naroda, jer uz ustaše, baš su četnici bili ti koji su pobili najviše Srba uz inostrane okupatore.

Promislite samo, starac koji nosi zastavu sa petokrakom, od preko devedeset godina, mora gledati obožavaoce i potomke onih koji su ga proganjali u Drugom svjetskom ratu i koji su ubijali njegove saborce. I ne da ih mora gledati, nego mora stupati sa njima u jednoj manifestaciji, koja se kroz prizmu Republike Srpske uvrnula u bolesnu izopačenost.

To blaćenje sopstvenog naroda, samo je jedna crtica u ovom pljuvanju po istoriji.

Ona druga je jednako perfidna i uključuje ekskluzivitet jednog, srpskog, naroda u borbi protiv fašizma. Partizani, po toj mantri, valjaju jedino ako su "srbski" partizani, a četnici su ionako ubersrbi. I taj narativ opravdava, zapravo, ništenje svega nesprskog u Banjaluci i cijelom entitetu Republika Srpska u devdesetim.

Po tom narativu „dobri gerilici“ četnici su se početkom devedesetih spustili sa obližnje Manjače i pripadajućih brda, protjerali nesrbe, popalili džamije, katoličke crkve, izvršili eltiocid i urbicid i ugnijezdili se u Banjaluci.
Fašistički neprijatelji na pobjedničkoj strani

No, sve za viši cilj!

Jer, to su četnici, pa još antifašisti, kaže "srbska" oficijelna istorija. Pa se takvim "antifašistima" daje za pravo da ubijaju, pljačkaju, pale i siluju. Od Prijedora do Istočne Bosne. Zapravo, daje im se za pravo da rade sve ono što su radili na istim mjestima na kojima su to već radili u Drugom svjetskom ratu (sjetiti se Višegrada ili Foče).

Po tom bolesnom, a kako vidimo itekako danas stvarnom i opipljivom narativu, oni, ti „dobrodušni četnici“ se samo bore protiv „okupatora Turaka“. Jednako prije sedamdeset i kao i prije dvadeset godina. To što ubijaju nejaku bošnjačku djecu, to što je Drina kosturnica, to što je počinjen genocid, hej, sve se to pravda „dobrim četnicima“ sa pozitive strane istorije.

I to je narativ koji zvoni, bubnja i urliče u kišom okupanoj Banjaluci na Dan pobjede nad fašizmom. Valjda i nebo i bog plaču nad ovom šaradom od parade, na kojoj, na sramotu svih potomaka partizana, njihovi fašitički neprijatelji-četnici dobijaju svoje zvanično mjesto na pobjedničkoj strani istorije.

Četničke vojvode Uroš Drenović i Rade Radić, koji imaju svoje ulice u Banjaluci, samo mogu ponosno apalaudirati svojim obožavaocima ili potomcima koji su uspjeli jedan kvislinški pokret, ne rehabilitovati, malo je to, nego su ga ugurali na pobjedničku, antifašističku stranu.

I to zaista nigdje na svijetu nema. Evo vam primjer, probajte zamisliti kako u Moskvi neko na jednom plakatu sa Crvenom armijom oslikava lokalne kvislinge?! Probajte zamisliti, kako se partizanima u bilo kojem drugom većem gradu bivše Jugoslavije pridružuju ustaše, domobrani, balisti... Ne ide!
Nacionalistički pir

Budimo mi posve jasni, „Besmrtni puk“ je puko glorifikovanje Putina i putinizma, koji je u režiji "srbskih" desničarskih organizacija ili u slučaju RS-a u entitetskoj režiji, postao jedan nacionalistički pir, kojem je cilj razbijanje istorijske činjenice da je bratstvo i jedinstvo bilo pokretač parizanskog pokreta. Ovo što danas gledamo su nekakvi ruski pipci, koji dopinguju eksluzivitet jednog entosa i koji veze nemaju niti sa nastankom bivše nam domovine, niti sa partizanima, a ponajmanje sa bratstvom i jedinstvom.

U regularnoj istoriji po crnom će se zato pamtiti današnji 9. maj u Banjaluci, jer je konačno na Dan pobjede nad fašizmom, fašista sa kokardom i kamom i legitimo ustao iz mraka i pridružio se antifašisti.

Pa je onda ona rečenica o Danu borbe protiv antifašizma, baš najistinitija u Banjaluci. Jer, u Banjaluci, nekadašnjem gradu antifašista, istih je ostalo toliko da se na prste jedne ruke mogu prebrojati. Sve mimo toga, sve je prekriveno onom užasnom populističkom koprenom i uranvnilovkom, koja tako snažno tukne po fašizmu, da je sramota normalnog čovjeka i sebe i ljudi oko sebe.

A kako li je narodnim herojima, okamenjenim i u vječnost urezanim, dok gledaju ovu bruku i sramotu po banjalučkim ulicama? Kako li je Radi Vranješević, Anti Jakiću, Osmanu Karabegoviću, Bošku Karaliću, Dragi Langu, Radi Ličini, Vahidi Maglajlić, Šefketu Maglajliću, Dragi Mažaru, Ivici Mažaru, Josipu Mažaru- Šoši, Veselinu Masleši, Stjepanu Pavliću, Branku Popoviću , Karlu Rojcu, Miloradu Umjenoviću i Kasimu Hadžiću dok im pred kamenim sjenima stupaju četnici???

I to na Dan pobjede nad fašizmom. O ironije, o apsurda! Kako se čini, iz banjalučke perspektive, možda je izvojevana pobjeda u bici nad fašizmom, ona tamo davne '45., ali je, nažalost i sramotu svih nas, ovo zlo od fašizma u gradu na Vrbasu dobilo rat.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

sisitrumpČovjek ne može, a da se ne divi upornosti američkog predsjednika Donalda Trumpa. Uprkos njegovim brojnim fijascima na Bliskom istoku, on nastavlja ići istim putem, s istim partnerima, bez obzira na sve.

Otkad ga je prvo putovanje u inozemstvo odvelo u Saudijsku Arabiju i Izrael prije dvije godine, predsjednik ne posustaje, obara sve tradicionalne američke liberalne politike, ne sluša UN, krši međunarodno pravo i jača tenzije na Bliskom istoku, sve na zahtjev ili uz podršku ovih posebnih partnera.

Ovaj trend pojačan je proteklih nekoliko sedmica. Bijela kuća nadglasala je Kongres kako bi se nastavilo pomagati saudijskim ratnim potezima u Jemenu i dala podršku odmetnutom generalu Khalifi Haftaru tokom njegovog napada na libijsku prijestonicu Tripoli. Također je proglasio sirijsku Golansku visoravan dijelom Izraela i dao odobrenje izraelskoj aneksiji okupiranih palestinskih teritorija.

Pojačao je sankcije Iranu, označio iransku Revolucionarnu gardu "stranom terorističkom organizacijom" i razmjestio grupu borbenih brodova u Zaljev.

Kao rezultat tih politika, događa se eskalacija tenzija u regiji, ali ih Trumpova administracija neće ni razmotriti, a kamoli promijeniti. To je uradila samo jednom, kad je odustala od nabrzinu donesenog stava prema blokadi Katara od Saudijske Arabije, UAE-a, Bahreina i Egipta prije dvije godine.

No, to je izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Bure baruta

Bijela kuća dala je izraelskom, egipatskom i saudijskom režimu, kao i njihovim saveznicima, da čine šta god im odgovara, kod kuće i van granica, sve dok kupuju američko oružje, ulažu u američku privredu i podržavaju američke inicijative na Bliskom istoku, poput "Sporazuma stoljeća", koji treba biti postignut.

Pojačali su podršku partnerima uprkos njihovim teškim kršenjima ljudskih prava, skupih ratova, te prihvatili njihovu autokratsku viziju izjednačavanja islamizma s nestabilnošću, kao i stabilnosti s vojnim autoritarizmom.

Ali, posljednji potez Trumpove administracije da u biti proglasi rat protiv Muslimanske braće može biti iskra koja će zapaliti bure baruta, u šta se pretvorio Bliski istok.

Bijela kuća objavila je da namjerava označiti Muslimansku braću terorističkom organizacijom čim se Trump susreo s egipatskim predsjednikom Abdelom Fattahom al-Sisijem prošlog mjeseca i nazvao ga "velikim predsjednikom" uprkos svim kršenjima ljudskih prava.

General Al-Sisi bio je na čelu vojnog udara na Muslimansku braću godinu nakon što su oni 2012. zabilježili izbornu pobjedu, zatvorio hiljade njihovih članova i zabranio postojanje organizacije. Nešto kasnije isto su uradili Saudijska Arabija i UAE. Ovi režimi smatraju ovu grupu velikom prijetnjom njihovoj vladavini i saveznikom regionalnih protivnika kao što su Turska i Katar.

Ranije američke administracije držale su se dalje od te kategorizacije uprkos vlastitoj averziji prema pokretu i gotovo svi američki akademici i analitičari, čak i glasni kritičari Muslimanske braće, slažu se u tome da to nije teroristička organizacija. Vjeruju da je ta oznaka nesmotrena, kratkovidna i kontraproduktivna.

Čak je i Trumpov bivši državni sekretar Rex Tillerson, koji je u svom prvom govoru pred Senatom nazvao Muslimansku braću agentom "radikalnog islama" u istom dahu kao i Al-Kaidu, bio protiv oznake "teroristička". Vjerovao je da je "klasifikacija Muslimanske braće u cjelini kao 'terorističke' grupe komplikacija sigurnosti i politike na Bliskom istoku".

Ovo je naročito bitno jer su Braća fragmentirani, policentrični međunarodni pokret koji, u principu, ne poseže za nasiljem kako bi ispunio svoje ciljeve. Nekoliko filijala koje koriste nasilje, poput Hamasa, već su ranije proglašene terorističkima, ispravno ili ne.
Muslimanski demokrati

No, većina grupa pod kišobranom pokreta prihvatila je ili propovijedanje (da'wa) kao način širenja islama ili se uključila u demokratske procese gdje je to moguće. Članovi Muslimanske braće i njihovi ogranci izabrani su u razne sindikate i parlamente u državama kao što su Jordan, Maroko i Kuvajt – sve saveznici SAD-a.

Zaista, neki od najbližih američkih saveznika u ratovima u Iraku i Afganistanu bili su čelnici Muslimanske braće, poput bivšeg predsjednika Afganistana Burhanuddina Rabbanija i iračkog političara Mohsena Abdula Hamida, koji je postao prvi čovjek Upravnog vijeća Iraka nakon američke invazije 2003.

Označavanje svih ovih i miliona članova i pristalica Muslimanske braće širom svijeta, među kojima su hiljade u SAD-u i Evropi, teroristima i zabrana da otvoreno učestvuju u političkim procesima u svojim državama užasno su pogrešni i kratkovidni.

To će poremetiti aktuelni i ključni proces promjena unutar pokreta nakon grešaka koje su ga mnogo koštale proteklih godina. Neki članovi Muslimanske braće napuštaju grupu kako bi postali nezavisni, drugi napuštaju politiku generalno kako bi radili kao humanitarci ili socijalni radnici, a neki od njih nazivaju se Muslimanskim demokratima, odvojivši svoje propovijedanje od politike, po linijama kršćanske demokratije u Evropi.

Možda je najviše štete regionalnoj i globalnoj sigurnosti donijelo izjednačavanje Muslimanske braće s Al-Kaidom i isti odnos prema njima, što znači katastrofu. Ne da će mnoge članove Braće gurnuti u ilegalu nego će ojačati nasilne džihadističke grupe i potvrditi njihove tvrdnje da Zapad generalno gleda sve muslimane kao teroriste, a islam kao prijetnju.

Kako se Bijela kuća sprema žrtvovati pravu stabilnost i demokratiju na oltaru tuđeg krstaškog pohoda protiv islama, Sudan i Alžir pokazuju treći put, koji se drži daleko od smrtonosne polarizacije između generala i džihadista i između autokrata i islamista – put na kojem vode muškarci i žene, religiozni i sekularni, stari i mladi, svi koji prihvataju civilnu vladavinu, političko pomirenje i ekonomske reforme.

Pa, barem je, naravno, tako dok se Saudijska Arabija, Egipat i UAE ne počnu miješati u poslove u sjevernoj Africi uz blagoslov Bijele kuće.
Vatrogasac piroman

Sve ovo tjera čovjeka da se zapita: zašto – nakon decenijske borbe za sigurnost po cijenu demokratije i stabilnosti po cijenu ljudskih prava na Bliskom istoku i nepostizanja ničega od navedenog – američki čelnici ponavljaju istu grešku?

Šta se ono kaže za one koji ponavljaju istu stvar opet i opet i opet i očekuju različit ishod svaki put?

Pa, SAD je sve osim lud. Zapravo, uvijek je bio previše pragmatičan da je to graničilo sa stepenom cinizma. No, davanje povjerenja izraelskim i bliskoistočnim diktatorima za američku politiku i sigurnost kao bolji izbor pokazat će se potpuno bezobzirnim.

Stanje stvari iz protekle dvije godine, pa čak i dvije decenije, dovoljno govori. Da su američke investicije u mir i sigurnost na Bliskom istoku uvrštene na berzu dionica, propale bi prije mnogo vremena. Ipak, ove skupe i jalove diplomatske i strateške investicije nastavljene su nesmanjenim tempom, stvarajući ogromne deficite na štetu onih ljudi za koje se javno zalažu.

Poput vatrogasca piromana, američki zvaničnici propovijedaju o miru i sigurnosti, a u stvarnosti potpaljuju sukobe i nasilje na štetu Bliskog istoka. Ako se ne zaustave i ne promijene kurs, vatre koje su potpaljivali mogu opeći i njih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Marwan Bishara (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

tomasicaDanas se navršava 25 godina od pogroma Bošnjaka i Hrvata na području prijedorske opštine. Na današnji dan, počelo je jedno od najvećih etničkih čišćenja nakon Drugog svjetskog rata. Na današnji dan, naredbom lokalnih srpskih vlasti da se postave bijeli čaršafi počeo je jedan monstruozan period u kojem je do 1995. godine ubijeno skoro 3.500 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti među njima 102 djece i u kojem je prognano 60.000 Bošnjaka i Hrvata.

I šta o ovome znaju stanovnici entiteta Republika Srpska? Sve i ništa! Šta rade, na primjer tzv. kulturni radnici, e da bi dočarali i predstavili svom narodu užase koje je neko u njihovo ime počinio? Ništa!

Ovih dana, baš ovih dana, bruje entitetska glasila u RS-u, kako je Oliver Frlljić izazvao pravu sablazan svojom predstavom u Splitu. "Frljić: HDZ sprovodi dubinsku fašizaciju društva", ori se sa svih megafona entitetskih medija. I tačno! I treba tako! Treba ukazati na fašizaciju društva. No, gdje su ljudi, reditelji, scenaristi, koji bi svojim djelom ukazali na fašizaciju srpskog društva, koji bi pokrenuli katarzu, oprost i koji bi započeli denacifikaciju istog tog srpskog društva? I kako je na koncu konaca moguće da četvrt vijeka poslije ne postoji ni "O" od Olivera Frljića u manjem BiH entitetu?

Ali, pokušajmo svi zajedno u misaonom konstruktu proizvesti takav umjetnički zadatak koji je neko realizovao u Republici Srpskoj. Neka nam povod bude trunka ljudskosti i obilježavanje četvrt vijeka od početka nepatvorenog zla
Hava Tatarević, majka

Majka Hava Tatarević iz Zecova kod Prijedora, dobila je i definitivnu potvrdu o smrti svoje djece. Prije 25 godina mučki je ubijeno njenih 6 sinova i muž. Nana Hava je izgubila Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada, Nishada i muža Muharema. Surova i bolesna faktografija.

Hoće li kao intro monodrame ići ovaj monolog?

“Tomašica je prvi put urliknula u novembru 2013. godine i pokazala svijetu kako je riječ o najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata u Evropi. Tu u našoj blizini ubijeno je preko 800 stotina ljudi, žena, djece, staraca samo zato što su bili Bošnjaci. Ubili su ih pripadnici srpske vojske. Komšije, poznanici i nekoć kolege uperili puške, isukali noževe i prihvatili se krvavog pira. Dokidanja svega što se drugim imenom zove, drugom Bogu moli. Svega ljudskog.”

Hoće li se svjedok, onaj koji je za kabanicu u kišnom danu otkrio masovnu grobnicu, pojaviti u ovoj monodrami?

Hoće li kao masovno probuđena savjest kroz usta glumca neko pričati o ćutnji? U našoj fiktivnoj predstavi suočavanja sa užasom, tu u Banjaluci, četvrt vijeka od masakra, lik u kabanici kaže kako su na prvi krik o zlu koje su pripadnici njegovog naroda učinili drugom, Republika Srpska, njene institucije, većina medija i intelektualaca ostali sramotno gluvonijemi. Gotovo poput saučesnika u masovnoj zavjeri ćutanja doveli su do potpune banalizacije i ništenja jednog stravičnog zlodjela.
Kabanica žuta nad glavama našim

Publika se meškolji i ćuti. Baršunaste stolice upijaju tonove kiše iz zvučnika i riječi žutog u kabanici.

Kabanica žuta prilazi bliže publici i u sopstvenom buncanju nekako nadolazi do “Jame” Ivana Gorana Kovačića. “Jama” se pretvara u Skenderovu “Stojanku majku Knešpoljku”.

Glas ispod kabanice mrmolji, a onda zaurliče:

“Šestoro djece! Ej, pameti, ej živote, kosmose, Bože! Znaš li za takvu bol u našem dobu? Možeš li se svevišnji kako obratiti nani Havi? Čime i šta joj reći? Nebo i zemlja da se prevrnu od užasa za koji su riječi tek blijedi i licemjerni zapisničari.

A, šta radi, kako se izvinjava, za čim žali i tuguje i zbog čega se kaje Republika Srpska, u čije ime je sa lica zemlje nestalo šestoro Havinih sinova u jednom danu?”

Eho odjekuje Narodnim pozorištem Republike Srpske u Banjaluci.. Pliš plavih stolica nema više snage da upija zvuke što izbijaju ispod kabanice žute. Zvuci obavijaju gospodu i dame u toaletama. Dlanovi se znoje i pluća nadimaju. Nije to više ispuštanje vazduha. To je jedan zborni produženi uzdah.

Tek, ih prene glas glumca, koji to odavno nije. On je poodavno svjedok zločina:

“Tek pokoji glas ljudski među hukom čovjekolike svjetine ukaže na užas koji počiniše sunarodnjaci njegovi. Ostali muče. Mučki.”

Poneki gledalac počinje obrađivati sve te silne riječi i pita se kako nazvati one koji prećutkuju zločine počinjene tu, na par koraka od ove pararealnosti? Koje ime dati novinarima koji namjesto Tomašice, nane Have, njeno šestoro mrtve djece, muža i stotina drugih sudbina koje nas čekaju ispod taloga crnice naklapaju o trivijama koje, nisu dostojne pomena? Neljudi je pogrešno! Saučesnici je tačno! Znati za ovo zlo, a prećutkivati ga je najčistije odobravanje nepatvorenog užasa, urliče unutrašnji glas u sve više posjetilaca.

Ali, kabanica se ne zaustavlja:

“I ne, nije to dovoljno. Ima i većih neljudi od neljudi. Većih zlotvora od saučesnika. Spodobe humanoidne su kao blavori ispod svog nacionalističkog kupus-kamena izmilili i umjesto bar ćutnje počeli su prčkati po kostima pravim pokušavajući dokazati kako to, eto nije to toliko strašno. Ti blavori, ti gušteri i daždevnjaci zla, te sluge ljigavštine opet se ne žele pomiriti barem sa realnošću. Saučešće ne mogu izjaviti kroz zatrovana usta.”

-Nisu mi bila važna Hava i djeca mrtva. Nisam znao! Zatvarao sam oči pred seljakanjem kostiju sa lokacije na lokaciju. Zatvarao sam oči pred bijelim čaršafima i trakama na živim ljudima. Glesao sam i ćutnjom odobrio egzekuciju, koja je uslijedila.

To katarza počinje progovarati iz sjedišta. Publika više nije sigurna šta je unutrašnji glas, a šta naracija glumčeva.

Glas ispod kabanice postaje tiši i završava svoj monolog:

“Izgubi li neko od silnih srpskih vikend patrijota mače, kuče, ribicu akvarijumsku? Izgubi li onaj što se insanom pokušava zvati kišobran? Izgubi i ne bi mu svejedno. Ali, eto pustog čuda pa nad sudbinom majke koja je izgubila šest sinova ni da se zastidi. Zato je hajvan jer hajvan za razliu od insana stida nema.”
Predstava koja se neće odigrati

Ovo je predstava koja se, kako sada stvari stoje, NIKADA neće odigrati. Ona je razmjera naše ljudskosti. Čeoni kamen i crta do koje moramo doći. Kao ljudi. Kao civilizovan narod. Kao, trivijalno, sav normalan svijet.

A, namjesto toga mi već 25 godina živimo u okruženju gdje se niko ne kaje. Naprotiv! Namjesto denacifikacije koja je trebala biti provedena odmah u drugoj polovini devedesetih, samo je nastavljen rat, verbalnim metodama. Zločinci su prometnuti u idole, koljači u heroje, mafijaši i egzekutori u toteme, a ogromna većina naroda u idolopokloničku rulju koja im se svima zajedno klanja.

Čovjek reče, a ja prenesoh kako u jednoj crkvi u Bendorfu u Njemačkoj na ulaznim vratima stoji bazaltna tabla na kojoj je urezano: „I mi smo odgovorni za ubijene u Drugom svjetskom ratu. Traži se oprost“. Dakako ovo je obraćanje, ono ljudsko, njemačkog naroda jevrejskom.

A, kod nas ni predstave nema Obične pozorišne predstave! Jednog komada, kojim bi parem pokušali krenuti putem ljudskosti. A, velim, povoda na svakom koraku. I bukvalno, ako hoćete. I baš danas. I svaki dan! Ćute isti ti mediji, danas 30. aprila. Pričaju o prvomajskim janjcima i praznicima naroda koji ionako ne radi.
Dan kada je sve počelo

Jer u Krajini je do sada otkrivena 131 masovna grobnica, od toga samo u Prijedoru i okolini 61. Na području Prijedora bilo je 59 logora i drugih objekata u kojima su bili zatočeni ljudi. Na području ove opštine ubijeno oko 3.500 osoba mahom bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Malo li je!?

A, sve je počelo na današnji dan prije četvrt vijeka zloslutnim radio-glasom novinarke Jadranke Vejo-Rečević: "Građani i građanke prijedorske opštine, ostanite mirni u svojim domovima. Noćas je SDS preuzela vlast u našoj opštini i ona garantuje ostalim narodima koji žive na ovim prostorima punu ravnopravnost i suživot..."

Preživjeli Prijedorčani se i danas sa užasom i jezom sjećaju tog jutra, tog glasa, tog poziva da ostanu mirni i tog početka zla.

Hoće li, bar izmaštani lik u žutoj kabanici reći:

“Ja klečim pred svima i opet molim oprost. Od onih što mi halališe i od onih što neće. Klečim jer se nad ovim treba klečati, a nad stokom u ljudskom obliku koja ne pristaje biti čovjek, koja se ne klanja sjenama mrtve djece, ne osjeća empatiju, kajanje i ne traži oprosta hodam kao pored duhova. Jer oni su odavno mrtvi, samo im to niko nije rekao.”

Njega, evo četvrt vijeka kao duha i ima i nema. Žuta kabanica naše savjesti pohodi svakog normalnog čovjeka u Krajini u Bosni i Hercegovini, ali, eto hroničan višak kukavičluka i nedostatak ljudskosti nikako da ga oživi. A, do tada će mrtvi Prijedorčani proganjati žive Banjalučane.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

otmicarU posljednjoj deceniji amaterski videosnimci preplavili su internet. Ogroman vizibilitet slika nasilja ili rata stvorili su začarani krug u kojem takvi materijali dobijaju sve veći vizibilitet, ali i generišu sve veće nasilje.

Piše:Tatjana Đorđević Simić


Italijanske medije su otmicu autobusa s učenicima poredili sa scenama iz američkih filmova.

Kada je Ousseynou Sy, italijanski državljanin, senegalskog porekla prošlog meseca oteo školski autobus pun dece, potom ih vezao za sedišta, oduzeo im mobilne telefone, a zatim se uputio na milanski aerodrom Linate, sa idejom da polije autobus benzinom i zapali ga, italijanske medije su zapljusnuli različiti naslovi koji su ovu, na svu sreću izbegnutu tragediju, poredili scenama iz američkih filmova.

Zahvaljujući hrabrosti jednog od dečaka u pomenutom autobusu da krišom kontaktira svog oca putem mobilnog telefona koji je nekako uspeo da zadrži kod sebe, kao i brzoj intervenciji policije, scenario koji je ovaj Senegalac zamislio kako bi se osvetio za sva stradanja imigranata u Mediteranskom moru je na svu sreću sprečen. Međutim, ono što je zabrinjavajuće je činjenica da su ovakvi i slični scenariji zaista često viđani u mnogim filmovima, a konkretno, ovaj o kome je reč, vrlo liči na scenu iz Netflixove serije Gotham.

Inspirisana likovima iz stripova poznate američke izdavačke kuće DC Comics, u jednoj od scena popularne serije, sepernegativac Jerome Valesca, poznatiji kao “Joker” otima autobus sa đacima, koje potom vezuje za sedišta, poliva benzinom, sa idejom da autobus digne u vazduh, samo iz razloga kako bi se malo zabavio jer mu je bio loš dan. No, kako je ovde reč o likovima koji dolaze iz stripova koji su između ostalog stvorili Batmana, Supermana, Wonder Woman i druge, na kraju, kao i u ovoj sceni, pobedilo je dobro.

Pitanje da li se zaista Ousseynou Sy inspirisao sa nekom filmskom scenom ili ne, ostaje irelevantno s obzirom na težinu mogućeg zločina. Ali svakako, ono što je zabrinulo italijansko javno mnjenje, jeste činjenica koliko se neki zločin ili teroristički akt inspiriše scenama iz filmova ili video igara, ili iz drugih stvarno počinjenih zločina.
Medijski egzibicionizam i trenutak slave

U svojoj knjizi “Paranoja, ludilo koje stvara istoriju”, italijanski psihoanalista Luigi Zoja kaže da su kriminalni i teroristički činovi, zapravo većinom dela ljudi čiji životi nemaju nikakav smisao, a sam čin zločina ili određene kriminalne radnje, stvara kod takvih ljudi neverovatan momenat uspeha i slave. Takođe, često se dešava da se amaterski video materijali ubrzo nakon određenog nedela brzo prošire na internetu i postanu viralni.

“Motiv određenih zločina nije samo eliminisati neprijatelja, već i samog sebe, često se pozivajući na religiju. Za savremenog čoveka, ovakva dela se porede sa srednjovekovnim, međutim reč je o tendenciji 21. veka”, dodaje Zoja.

U našem hiper-bogatom, hiper-tehnološkom i hiper-izgubljenom društvu, uloga medija, interneta i društvenih mreža, dodatno je pojačala frustracije i iluzije kod ljudi. S druge strane, u zemljama poput onih u kojima decenijama nije bilo nikakve slobode kada su u pitanju mediji, razvoj tehnologija omogućio je nekontrolisano i preterano korišćenje društvenih mreža i interneta koji su doveli do uspona, ali i padova mnogih revolucija.
Shooting a revolution - fotografijom do pobede

Od kada je Hafez al-Assad, otac Bashara preuzeo moć pre 48 godina, Sirija je važila za mesto koje se nalazilo na crnoj listi kada je u pitanju sloboda medija i informacija. Iz te zemlje je bilo gotovo nemoguće dobiti bilo kakve informacije ili video i foto materijale, a koji bi išli na štetu režimu porodice Assad.

Međutim sa revolucijom 2011. godine, a potom i ratom koji se ubrzo dogodio, Sirija postaje zemlja iz kojoj su počeli svakodnevno da stižu informacije, video i foto materijali sa slikama poput građanske neposlušnosti, a potom i najbrutalnijeg nasilja. Sirijski aktivisti i građani dokumentovali su svakodnevno svoju realnost, decenijama skrivenu iza političko autoratitovnog režima, na takoreći frustirajući i opsesivan način.

U svojoj knizi “Shooting a Revolution: Visual Media and Warfare in Syria”, aktivistkinja i profesorka pri Univerzitetu John Cabot u Rimu, Donatella della Ratta govori o odnosu nasilja i fotografije u Siriji, ali u isto vreme naglašavajući paradoks zapadnog hiper-konektovanog društva.

Termin “shooting” u engleskom jeziku ima dvostruko značenje. Koristi se u kontekstu “snimati, fotografisati”, kao i što znači “pucati”. Kada je reč o pomenutoj knjizi, dvostruko značenje ove reči u potpunosti odgovara istraživanju profesorke della Ratta, a koja dovodi u vezi nasilje i internet, posebno kada je u pitanju rat u Siriji, koji ima najviše snimaka na YouTube ikada, u odnosu na bilo koji drugi konflikt.

“Produkcija foto i video materijala koja je dolazila iz te zemlje, omogućila je ogroman vizibilitet slikama nasilja na internetu i društvenim mrežama, stvarajući tako začarani krug u kojem su takvi materijali dobijali sve veći vizibilitet, ali su i generisali i sve veće nasilje”, kaže della Ratta.

U poslednjoj deceniji, globalno gledano, amaterski video snimci preplavili su internet, a zemlje poput Sirije, gotovo su sa oduševljenjem dočekali svoju priliku da se konačno povežu sa ostatkom sveta i ispričaju istom svoju nepravdu. Međutim, kako tvrdi della Ratta, što više gledamo slike nasilja ili rata, sve više gubimo odnos prema istima.
Revolucija u pikselima

Ovaj termin koji je 2012. prvi put upotrebio libanski režiser Rabih Mroue u svom interaktivnom projektu-spektaklu, dovodi u pitanje potrebu običnog čoveka da dokumentuje događaje oko sebe. Konkretno, analizirajući milione nasilnih ili zastrašujućih fotografija i video faljova koji se nalaze na YouTube i Facebooku, a koje se pre svega odnose na rat u Siriji, Mroue postavlja niz pitanja o estetici nasilja na fotografiji, a konflikt u Siriji definiše kao “rat protiv fotografije”.

“Na internetu možete naći zastrašujuće video materijale egzekucija, čak i takve materijale u kojem su obični ljudi svedoci svoje smrti u svojim amaterskim video snimcima. Strašna je činjenica, da su mnogi ljudi poverovali, da je to jedini način i sredstvo da se svetu pokaže tragedija jednog naroda”, objašnjava Mroue.

Iako su tehnološka revolucija i razvoj društvenih mreža omogućili pravo na slobodu govora i mišljenja mnogih naroda gde ove slobode nisu postojale, čini se da je pogrešno korišćenje interneta dovela do kontraefekta. Kada je reč o Siriji, aktivisti su verovali da će prikazivanjem sopstvenog stradanja i počinjenih zločina od strane predsednika Assada izazvati reakcije internacionalne zajednice koja će im pomoći. Na žalost to se nije dogodilo na način na koji su oni to želeli, i svakako se čini da su revolucija i konflikt, zebeleženi u fotografijama, danas osam godina kasnije izgubili svoj smisao.

Sa druge strane, u modernim društvima, svakodnevne slike nasilja ili slike rata prisutne u medijima i na internetu, stvaraju osećaj straha, ali i ravnodušnost u isto vreme u slučaju da je određena slika zločina ili nasilja daleko, tj. da se događa drugome.

Danas količinski možda i nema toliko više nasilja u medijima za razliku od pre deceniju ii dve, ali se društveni odnos prema istom promenio, kao i njegova prezentacija. Fotografija i video nisu neutralni instrumenti, čak suprotno, njihov ogroman kapacitet uticaja danas je moltiplifikovan, zahvaljjujući upravo modernim tehnologijama. U isto vreme, nivo kritičkog rasuđivanja u modernom društvu je dovedeno u pitanje, pa je teško snaći se u moru besmislenih informacija, senzacionilističkih vesti ili fotografija nasilja ili zločina u odnosu na koje običan čovek sve češće ostaje indiferentan.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

danskadzamija

Iako Danska nastavlja držati vrh na globalnoj ljestvici sreće, fanatici u ovoj skandinavskoj zemlji, koja se ponosi svojim razvojnim i ekonomskim modelom te visokim standardima zaštite ljudskih prava, bez ikakvog oklijevanja izazivaju zabrinutost i gnjev u srcima miliona muslimana širom svijeta.

Dok islamski svijet pokazuje nemar, uz mali broj izuzetaka, prema ovom problemu, jer je iznuren unutrašnjim sukobima i teško rješivim političkim i ekonomskim krizama, ova evropska država uspijeva ponovo skrenuti pažnju na sebe novim napadom na simbole i svetinje islama, što je drugi takav slučaj u modernoj historiji ove zemlje.

Rasmus Paludan, čelnik ekstremno desničarske stranke Čvrsti smjer u Danskoj, ponovo je 14. aprila oskrnavio svetu muslimansku knjigu i bacao njen primjerak u zrak, što se odvijalo pred očima policije koja je bila zadužena čuvati ga u kvartu Norrebro u Kopenhagenu, gdje živi velik broj muslimana i imigranata.

Paludan, koji je nedavno osuđen na dvije sedmice zatvorske kazne zbog rasističkih izjava, 22. marta je spalio primjerak Kur'ana, želeći time isprovocirati vjernike koji su se okupili pred zgradom Parlamenta da obave džuma-namaz (muslimanska molitva petkom u podne), u znak protesta zbog masakra počinjenog u dvije džamije u novozelandskom gradu Christchurchu.
Ogorčenje u cijelom svijetu

Ova dva slučaja podsjetila su na ista dešavanja u ovoj zemlji u 2005. godini, kada je danski karikaturista objavio karikature poslanika Muhammeda u knjizi namijenjenoj djeci.

Lokalne danske novine Jyllands-Posten objavile su 12 takvih karikatura 30. septembra iste godine.

Nekoliko dana nakon toga, sporne karikature poslanika Muhammeda ponovo je objavio norveški list Magazinet, što je izazvalo ogorčenje i brojne proteste muslimana širom svijeta.

Demonstranti su palili danske i norveške ambasade i konzulate te bojkotirali dansku robu, što je ovoj zemlji nanijelo osam milijardi eura gubitaka u svega sedam dana od objavljivanja karikatura.

Novi provokativni incident izazvao je nemire u nekoliko dijelova Kopenhagena, gdje su ljutiti mladići bacali kamenje na pristalice stranke Čvrsti smjer u glavnom gradu i palili kontejnere, dok je policija koristila suzavac kako bi ih rastjerala.
Štititi sve svete knjige

Također, sigurnosne vlasti su u prošli ponedjeljak objavile da su uhapsile 23 osobe osumnjičene za umiješanost u desetke namjernih požara automobila u kvartu Norrebro.

Dvadeset i četiri organizacije civilnog društva, prije svega Tursko-danski vakuf, Islamska zajednica u Danskoj i Unija međunarodnih demokrata, organizirale su u petak miran protestni marš u znak osude skrnavljenja i paljenja Kur'ana.

Demonstranti, koji su pješačili kilometrima do trga u centru Kopenhagena, nosili su u rukama primjerke Kur'ana i uzvikivali parole, tražeći da se iskaže poštivanje prema svetoj knjizi muslimana, ali i svim drugim svetim knjigama.

U znak podrške demonstrantima, nekoliko nevladinih organizacija prikupljale su potpise za uvođenje zabrane ponižavanja svetih knjiga u Danskoj i ponovno stavljanje na snagu odredbe o kažnjavanju bogohuljenja.

Odluku o ukidanju ove krivične odredbe donio je danski Parlament prije dvije godine.
Kur'an je Božja objava

Novi incident skrnavljenja Kur'ana izazvao je buru kritika na društvenim mrežama i potakao stotine ljutitih komentara.

Ahmed el-Tayeb, šejh Univerziteta Al-Azhar u Kairu, u nekoliko tweetova na nalogu Vijeća muslimanskih mudraca, kojim predsjedava, izrazio je protivljenje oskvrnuću i spaljivanju Kur'ana u danskoj prijestolnici, opisujući ovaj incident kao "sramotan".

"Časni Kur'an je Božja objava, ne prihvatimo da se skrnavi na bilo koji način", napisao je El-Tayeb na Twitteru.

"Ovo je drugi po redu incident u Danskoj u manje od dva mjeseca. Do istog incidenta je došlo i u martu, a učinila ga je ista osoba", navodi se u saopćenju Opservatorije za islamofobiju egipatskog Vijeća za fetve.

Opservatorij dodaje kako takva situacija upućuje na "ekspanziju vrlo ozbiljnog nasilja prema muslimanima i njihovim svetinjama u toj zemlji te na pokušaj da se izazove nered unutar danskog društva".

Korisnici Twittera smatraju kako ovi incidenti nemaju nikakve veze sa slobodom izražavanja, stoga apeliraju na arapske i islamske zemlje da ne stoje po strani i da bojkotiraju Dansku, politički i ekonomski.
Ismijavanje simbola

Slučaj ponižavanja Kur'ana u Danskoj podsjetio je na niz sličnih događaja u kojima su vrijeđane muslimanske svetinje i ismijavani njihovi simboli, a pogotovo Kur'an.

Prvo ponižavanje desilo se 2004. godine, kada je holandski reditelj Theo van Gogh, zajedno sa somalijskom spisateljicom i političkom aktivistkinjom Ayaan Hirsi Ali, radio na produkciji filma Podčinjavanje, koji kritički govori o statusu žena u islamu.

Film je sadržavao snimke tamnopute žene golih leđa s tragovima bičevanja i ispisanim ajetima iz kur'anske sure En-Nur.

U novembru iste godine Muhamed Bouyeri, mladić marokanskog porijekla, ubio je holandskog režisera nasred ulice.

Bouyeri je pucao mecima i izbo režisera nožem u znak osvete za Kur'an, a zatim se predao policiji.

Sjedinjene Američke Države odobrile su azil Hirsi, iako je u to vrijeme bila član holandskog Parlamenta.

Nakon što je ubijen njegov prijatelj Theo van Gogh, holandski političar Geert Wilders osnovao je političku stranku 2006. godine koja je okupila sve anti-muslimane i otvoreno tražila zabranu Kur'ana u Holandiji.

Sramota u Guantanamu

U više navrata je pozivao muslimane da "poderu polovinu Kur'ana ako žele ostati u zemlji".

Kur'an je otvoreno nazivao "fašisitčkom knjigom", uspoređujući ga s knjigom Mein Kampf (Moja borba) Adolfa Hitlera.

U 2005. godini mogle su se čuti česte izjave brojnih bivših zatvorenika iz Guantanama da su ispitivači u tom ozloglašenom zatvoru tjerali dresirane pse da sjednu na Kur'an tokom ispitivanja pojedinih zatvorenika, pogotovo prilikom ispitivanja onih koji su tražili od zatvorske uprave da im obezbijedi primjerke časnog Kur'ana.

Također, prema pojedinim svjedočenjima, vojnici su vršili nuždu po primjercima Kur'ana i bacali ih u WC, što je bila jedna od metoda psihološkog mučenja zatvorenika.

U 2008. godini, nakon američke invazije na Irak, u javnosti su se pojavile fotografije Kur'ana na kojima su iscrtani križevi ili su izrešetani mecima nakon što su ih američki vojnici pretvorili u svoje mete, zbog čega je administracija tadašnjeg predsjednika George W. Busha uputila službeno izvinjenje.

Također 2008. godine holandski ekstremista Geert Wilders ponovo je došao u prvi plan kada je producirao film pod nazivom Fitna, u kojem je napao na islam i Kur'an, upozoravajući Holandiju i općenito Evropu na budućnost u kojoj će muslimani preuzeti dominaciju nad cijelim kontinentom.
Provociranje osjećanja muslimana

Zatim je odlučio javno spaliti Kur'an, što je razljutilo političare te zemlje.

Holandski premijer, ministar pravosuđa i ministar vanjskih poslova u to vrijeme raspravljali su s njim u televizijskom programu, s namjerom da ga odvrate od tog nauma.

Međutim, Wilders to nije želio ispoštovati te donosi odluku da spali Kur'an u tajnosti, što je fotografirao i objavio.

Kada se pojavio na ispitivanju, istina je isplivala na vidjelo, jer se ispostavilo da je, zapravo, zapalio telefonski imenik.

Jedini Wildersov cilj bio je da izazove ljutnju i isprovocira osjećaje muslimana.

Godine 2010. australski ateist Alex Stewart pojavio se u videosnimku na YouTube kako puši cigarete napravljene od stranica iz Kur'ana i Biblije.

Nakon popušene cigarete, Alex je ocjenjivao koja knjiga bolje gori.
Demonstracije u Afganistanu

Dok je pušio cigaretu umotanu u stranicu iz Biblije, udahnuo je dim i podsmijavajući se rekao: "Ovo je za mene svetinja!"

U februaru 2012. godine američki vojnik u Afganistanu spalio je Kur'an u zračnoj bazi Bagram u Kabulu, što je izazvalo val bijesa.

Uprkos američkim isprikama i žestokim osudama ovog spaljivanja, situacija se nije smirila.

Izbile su demonstracije u Afganistanu u kojima su ubijeni deseci osoba, među kojima i američki vojnici.

U 2013. godini Terry Jones, pastor sa Floride, pozvao je na oživljavanje, kako ga je nazvao, "Dana spaljivanja Kur'ana", uporedo s obilježavanjem godišnjice napada 11. septembra 2001. godine.

Pastor je odlučio da tom prilikom spali oko 3.000 primjeraka Kur'ana u dvorištu svoje crkve, ali je odustao od takve odluke zbog sve većih pritisaka u SAD-u i inostranstvu.

Hisham Nassif (Al Jazeera)

petak, 12 April 2019 00:00

Assange je Che Guevara našeg vremena

Ocijeni...
(0 glasova)

assangeDobro, djeco. Ako su vam se od pranja izlizale majice sa likom Che Guevare, nabavite one sa likom Juliana Assangea. Jer on je Che vašeg vremena. Hoćete heroja? Ne morate ići sve do Kube, ne morate ići šezdeset, sedamdeset, osamdset godina unatrag. Eno vam heroja u londonskom zatvoru.

Assange se nije tukao u džungli, jer tući se u džungli više nema nikakvog smisla – džungla, napokon, više i ne postoji, barem ne kao skrovito, opasno mjesto, dom odmetnika. Za satelite, Google Earth i naše nadzornike sve je to isto – i Brixton i Amazon.

Assange se tukao na serverima, tamo gdje se odvija naš život.
Novinari profitirali od njega

Assange nije pucao na moćne. On je učinio nešto daleko nasilnije, daleko ubojitije: on nam je omogućio da saznamo istinu o njima. On nije dizao pruge u vazduh, nije zemlju oduzimao bogatima da bi je vratio siromašnima – jer zemlja, ionako, više nikome ne treba. On je izvršio mnogo razorniji napad: obznanio je da su prevara i laž krvotok i srce koje pokreće svijet.

Assange nije, kao Sjeverna Koreja, lansirao raketu dugog dometa. Nije bacio atomsku bombu. On je aktivirao nešto neusporedivo moćnije: istinu. Koja, je li tako, tako je, oslobađa. Assange je učinio sve što je mogao ne bi li nas oslobodio. To što ipak nismo - i nećemo biti – slobodni, nije do njega.

Koliko je ozbiljno to što je Assange učinio, razvidno je iz toga što na ulici nećete sresti klince sa njegovim likom na majicama. Protiv Assangea su se odavno okrenuli i oni koji su profitirali od njegovih informacija – šampioni "slobodnog novinarstva" poput The Guardiana, na primjer. Za Assangeom neće zakukati ni američki republikanci ni demokrate. Niti jedan visoki funkcioner Evropske unije neće posjetiti Assangea u zatvoru i izraziti zabrinutost zbog stanja ljudskih prava u Engleskoj. Niti jedna nagrada EU za novinarstvo neće nositi Assangeovo ime.

Ne, nećete gledati koncerte na kojima muzičke zvijezde, udružene, zahtijevaju slobodu za Assangea. Beyonce i Coldplay nisu svoje nastupe na poluvremenu Super Bowla ni započeli, a ni završili uzvikom: Free Assange!
A da su ga uhapsili Putin ili Assad...

Treba li pomenuti: da je Assangea uhapsio Putin, ili Assad, svega bi toga bilo.

Nakon što je WikiLeaks objavio prljave tajne zapadnih demokratija, saznali smo i koliko danas vrijede Ujedinjene nacije.

Assange je na balkonu ambasade Ekvadora u Londonu pred novinarima mahao odlukom radne grupe UN-a. Radna grupe za proizvoljna hapšenja je odlučila: odnos prema Assangu je protivzakonit, on pod hitno mora na slobodu i treba da mu se isplati odšteta za 2.000 dana koje je protivzakonito proveo u pritvoru.

Samo što Veliku Britaniju odluka Radne grupe Ujedinjenih nacija ne zanima ni koliko zaključci koje, recimo, Senad Pećanin, Mile Stojić i ja možemo donijeti na ručku u bašči kod, recimo, Ene.

Britanske vlasti su na šuplju priču Ujedinjenih nacija odgovorile hladnim saopštenjem da će Assange, čim kroči iz ambasade Ekvadora u Londonu, biti uhapšen. Na kraju je uhapšen ne ispred, nego u ambasadi.
Nema optužnice

Ako ste slučajno zaboravili šta to, ono, sa tim Assangeom bi, dozvolite da vas podsjetim. Protiv tog čovjeka, koji je godinama u pritvoru, do sada nije bila podignuta optužnica. Barem ne javna. Nedavno smo, zahvaljujući činovničkoj grešci, saznali da su Amerikanci ipak proizveli optužnicu, spremnu da bude ispaljena kad bude vrijeme za to.

Britansko pravosuđe je isprva svoje postupke pravdalo nalogom za hapšenje koji je izdat na nivou EU. Tužiteljka iz Švedske je, kao, htjela da ispita Assangea prije zvanične istrage.

Tužiteljka kojoj je Assangeov slučaj prvobitno povjeren optužbe je smatrala neosnovanim, pa ih je odbacila. Onda su slučaj dali drugoj, naravno, nezavisnoj tužiteljki iz Geteborga. Assange nije imao ništa protiv da bude ispitan – u Londonu, u ambasadi Ekvadora. Ali tužiteljka nije htjela. Ona je insistirala da ispitivanje bude obavljeno u Švedskoj. Uzgred budi rečeno: otkako je Assange zatočen, švedski istražitelji su u preko 40 drugih slučajeva izvršili ispitivanje u Engleskoj.

To je, dakle, uobičajena praksa.

'Pogrešna' borba protiv 'pogrešnog' neprijatelja

Švedski "slučaj" je, sjećate li se, već sam po sebi bio bizaran. Assange je optužen da je namjerno učinio da kondom koji je koristio pukne, čime je u opasnost doveo svoju/e seksualnu partnericu/e.

Svaka bena znala je da se ne radi o tome. Kao što je svaka bena znala da bi Assange, da je otišao u Švedsku na izjašnjenje o puknutom kondomu, završio u američkom zatvoru gdje bi se, ili ne bi, izjasnio o svojim aktivnostima koje je State Department okarakterisao kao "cyber terorizam".

Kao što je i svaki politički idiot do sada morao shvatiti poruku "slučaja Assange".

Julian Assange je odabrao "pogrešnu" borbu protiv "pogrešnog" neprijatelja. Možete imati svoje plemenite ciljeve: možete voditi svoje kulturalne, feminističke, transrodne borbe do mile volje, možete, koliko vam srce hoće, najavljivati kraj kapitalizma i revoluciju, možete, kad hoćete, ustati u zaštitu raznih ugroženih grupa, od kitova do izbjeglica, možete imati svoje antizapadne, proputinovske mitinge, možete, eto, kao ja, ako vam je do toga, napisati nešto lijepo i o Assangeu.

Sve to može. Ali za one koji objavljuju istinu ne postoji safe space. Teror istine neće biti tolerisan.

A upravo ona, istina, čije se dejstvo uvijek čini kao apsolutni teror, jedino je što nas može osloboditi i iskupiti. Što ne velim ja. Nego Isus.
Vrijeme je da prestanemo sa šalom

Hapšenje Assangea veliki je trenutak našeg vremena. To je jedan od onih događaja koji sistem tjeraju do njegovih posljednjih, vanjskih granica, kada se, nemajući više kamo, monstrum okrene prema građanima kojima je neko (Assange) na desktop zalijepi sliku cara koji je go, pa raširi ruke i poruči:

"Dobro, vrijeme je da prestanemo sa šalom. Niste valjda stvarno vjerovali u ono što smo vam govorili o vladavini naroda, o tome da vaš glas vrijedi, da sami odlučujete o svojoj sudbini? Niste valjda stvarno vjerovali da se mi zalažemo za to da mediji otkrivaju istinu, koja i nije istina ako nije iznimno neugodna? Niste valjda zaista mislili da mi podržavamo borbu protiv korumpirane moći? Mislimo, svako zna da je moć uvijek korumpirana? Mislimo, jasno vam je da antikorupcijsku borbu svi podržavaju – sve dok je to borba protiv korupcije u tuđim redovima? Jasno vam je da, kada je po srijedi naša korupcija, po pravilu postoji viši interes zbog kojega se pitanjem korupcije nije uputno baviti baš sada, baš na eksplicitan način? Jer, valjda ste to razumjeli, odavanje prljavih tajni naših neprijatelja je put do Nobelove nagrade, dok je odavanje naših prljavih tajni put u zatvor?

Mi, naravno, računamo da ste vi glupi, vaša je glupost, napokon, temelj naše moći; mi, naravno, računamo da vi hipokriziju smatrate mudrošću, pa je i vaša hipokrizija temelj naše moći - ali niko nije toliko glup da bi stvarno povjerovao u naše priče o demokratiji i slobodi govora? Mislimo, stvarno?"

Onda građani odu u shoping mall ili na porno sajt, moć ostane moćna, a Assange umre u zatvoru.

Tako završava savremena verzija Andersenove bajke Carevo novo ruho.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Andrej Nikolaidis (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

libija2U svom tekstu u britanskom listu Independent, Kim Sengupta se osvrnuo na, kako ga je nazvao, još jedan građanski rat koji je na pomolu u Libiji, nakon što je penzionirani general Khalifa Haftar započeo napad na glavni libijski grad Tripoli. Dok Velika Britanija stoji po strani, Francuzi, Italijani, Rusi i Amerikanci će imati svoje mišljenje o mogućem konfliktu, dodao je.

Zapad je, prema riječima autora, osjetio da će libijska revolucija, koja je započela prije osam godina, u biti mrtva. Među mnogim bolnim životnim činjenicama koje smo naučili bilo je i to da je nacionalistički žar izražen na transparentima na kojima je pisalo „Ne, stranoj intervenciji, Libijci to mogu učiniti sami“, kao izraz zabrinutosti zbog onoga što se dogodilo u Iraku i Afganistanu, bio pogrešna nada.

Autor dodaje da je, tokom njegovih posjeta Libiji, svjedočio izbijanju sukoba između paravojnih formacija i plemena, te kako su strane države pokušavale manipulirati novonastalim političkim procesom, a zatim su u velikoj mjeri odustale od ove države. No onda su se ponovo vratile sa svojim geopolitičkim planovima kako bi podržali sukobljene frakcije i povećale nasilje. Danas postoji još jedna osoba koja želi preuzeti vlast u Libiji, što čini uz međunarodnu podršku, a riječ je o Khalifi Haftaru.

Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati već nekoliko godina podržavaju Haftara, prema riječima autora, a njihov prvobitni cilj je bio da ga iskoriste za suočavanje sa grupama koje imaju podršku Muslimanskog bratstva. Podršku je dobio i od Rusije, koja se smatra jednim od najočiglednijih primjera kako je Kremlj sada iznova postao aktivan igrač na Bliskom istoku i u Africi.
Dug i krvav proces

Sengupta je skrenuo pažnju i na to da je Antonio Guterres, generalni sekretar UN-a, otišao u Libiju kako bi se pripremio za mirovnu konferenciju kada je započela Haftarova ofanziva na Tripoli, te kako je insistirao da će se pregovori, nakon kojih će uslijediti eventualni izbori, nastaviti dalje. Ukazao je i na slične poruke koje su pristizale iz Sjedinjenih Američkih Država i skupine G7, pored upozorenja Haftaru da mogu uslijediti sankcije. Što se tiče Francuza, kazao je Sengupta, oni podržavaju ovaj pravac, barem javno.

Smatra kako postoji mogućnost da Haftar, za sada, stane tamo gdje jeste, držeći pod kontrolom teritorije na periferiji Tripolija. Pokušaj osvajanja grada bi vjerovatno doveo do uličnih borbi, što bi mogao biti dug i krvav proces.

Na kraju zaključuje da je Libija, zemlja s ogromnim naftnim bogatstvom i siromašnom populacijom, još uvijek podijeljena država zahvaćena sukobima i političkim previranjima. Tvrdnje kako "nema potrebe za stranom intervencijom, jer Libijci to mogu sami" ostaje neispunjen san. Rat koji je na pomolu ide u prilog stranim silama koje se već bore za svoj ratni plijen.

 

(Agencije)

srijeda, 03 April 2019 00:00

Kako je Bin Laden pao u američku zamku?

Ocijeni...
(0 glasova)

osamaAmeričko-islamski savez u Afganistanu protiv sovjetske invazije osamdesetih godina predstavljao je prvi izravni dodir između Zapada i islamskih džihadskih pokreta. Američka strategija je uspjela zapaliti plamen džihadskog djelovanja unutar islamske struje u muslimanskim državama. Također, arapske i muslimanske vlade u Egiptu, Saudijskoj Arabiji i Pakistanu podržale su uspon islamskog pokreta te su radile na prikupljanju donacija i njihovom slanju mudžahedinima u Afganistanu kako bi bili poraženi sovjetski bezbožnici.

Nakon završetka sovjetske invazije i raspada Sovjetskog Saveza, Amerika je, preko svojih agenata u arapskim zemljama, započela likvidaciju džihadista te proglasila rat islamskim pokretima pošto su obavili zacrtanu ulogu, strahujući da bi mogli predstavljati prijetnju u budućnosti. Džihadisti su pokušali nanijeti udarac arapskim režimima izvodeći bombaške napade na sigurnosne snage i strane turiste, što se pokazalo bezuspješnim.

Nakon neuspješnih pokušaja džihadista da poraze lokalne režime, donose odluku da promjene svoju strategiju kojom bi porazili unutrašnjeg neprijatelja, zbog čega se usmjeravaju protiv pristalica tih režima i udaraju na zapadne interese u središnjoj Aziji. Iznova se okupljaju u Afganistanu i osnivaju organizaciju po imenu Al-Kaida (baza), nakon što se Osama bin Laden udružio s Aymanom al-Zawahrijem 1998. godine.
Talibani i američki interesi

Amerika je bila zaokupljena time da afganistansku vladu podredi sebi zbog projekta isporuke plina iz središnje Azije u Pakistan i Indiju. Time bi se osigurao izvor energije njenim najvažnijim saveznicima u Aziji, te spriječilo da Iran produži plinovod prema Indiji i Pakistanu. Povezivanje Pakistana i Indije jednim plinovodom dovelo bi do vezivanja interesa ove dvije zemlje u energetskom sektoru za Iran a zatim i povećalo iranski politički utjecaj.

Amerika je 1996. godine podržala talibansku vladu u ratu protiv Sjevernog saveza podržanog od Rusije, u kojem uspijeva zauzeti većinu Afganistana. Pakistan, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati priznali su talibansku vladu u ime Amerike, a postignut je i dogovor između talibana i američke kompanije Unocal da plinovod iz Turkmenistana prema Indiji, dug oko 1.800 kilometara, prođe kroz Afganistan, nakon posjete talibanske delegacije američkom gradu Houston u decembru 1997. godine.
Savez talibana i Al-Kaide

Međutim, kada je talibanski pokret primio Al-Kaidu i odbio da protjera njihove vođe nakon napada na američke ambasade u Nairobiju i Dar-es-Salaamu 1998., poslana je politička poruka Americi da talibanski pokret postaje politički protivnik koji podržava Al-Kaidu, što je dovelo do prekida projekta za transport plina preko Afganistana.

Kasnije se ispostavilo da je Al-Kaida dobijala rusku i iransku podršku, nakon izjava bivšeg ruskog obavještajnog agenta Aleksandra Litvinjenka iz 2005. da je Rusija uhvatila Aymana al-Zawahirija krajem 1996. godine prilikom ulaska u Dagestan. Prema njegovim riječima, Rusija je obučavala Al-Zawahirija šest mjeseci prije nego što je pušten na slobodu početkom 1997., a onda je otišao u Afganistan.

Također, činjenica da u Iranu borave porodice brojnih vođa džihadskih skupina i saopćenje Osame bin Ladena da se neće poduzimati nikakve akcije unutar Irana, budući da se radi o tranzitnoj zemlji, pruža cjelovitu sliku i pojašnjava rusko-iransku potporu organizaciji Al-Kaida, pa makar se ona odvijala i iza kulisa.
Interesi Rusije i Irana u Afganistanu

Rusija i Iran raspolažu ogromnim rezervama prirodnog plina, a uz globalni trend korištenja čistih goriva nakon samita o klimi u Kyotu 1992. godine, Iran i Rusija pokušavaju iskoristiti te rezerve kako bi produžili plinovode prema svojim susjedima. Prodajom ovog prirodnog resursa dvije države bi povećale svoj nacionalni dohodak.

Pored toga, ovo bogatstvo bi se iskoristilo kao meka moć za širenje regionalnog i međunarodnog političkog utjecaja. Iran je 1996. planirao izgraditi plinovod do Pakistana i Indije, dva najnaseljenija područja u Aziji nakon Kine, ali je projekat zamrznut zbog američkog odbacivanja. Alternativa koju je predložila Amerika predviđala je produživanje plinovoda iz Turkmenistana, smještenog u srednjoj Aziji, do Pakistana i Indije kroz Afganistan, budući da je Amerika nakon raspada Sovjetskog Saveza uspjela proširiti svoj utjecaj na zemlje središnje Azije.

S druge strane, Rusija želi istjerati Ameriku iz svog dvorišta u Centralnoj Aziji i spriječiti ovu državu da preuzme kontrolu nad rastućim tržištem plina u središnjem dijelu Azije. Alternativa je bila kupovina centralnoazijskog plina i njegov izvoz u Evropu preko mreže plinovoda. Dakle, dolazi do poklapanja iranskih i ruskih interesa u Afganistanu čiji je cilj protjerati Ameriku i njezine kompanije. Zato dolazi do sklapanja savezništva s talibanima i Al-Kaidom, čime se uspješno zaustavlja projekat isporuke turkmenskog plina.
Američke obmane

Kada je konzervativni predsjednik Bush došao na vlast 2001. godine, skupa sa svojim zamjenikom Dickom Cheneyem, potpomognuti ogromnim investicijama u naftnom sektoru, njih dvojica počinju smišljati trikove koji će im omogućiti da uđu u Afganistan i sruše talibanski režim. Bush i Cheney uspijevaju, u saradnji s američkim obavještajnim službama, uvući u svoju zamku grupu bombaša samoubica iz redova Al-Kaide kako bi izveli poznati napad 11. septembra 2001. godine, koji je zadobio veliku pažnju svjetskih medija.

Prizori rušenja dva tornja Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku potaknuli su bijes na Zapadu, bez obzira na sve nelogičnosti koje su pratile ova dešavanja. Urušavanje čeličnih stubova tornja na samom dnu objekta 45 minuta nakon eksplozije aviona koji se zabio u vrh filmska je scena par ekselans.

Čelične grede koje su nosile tornjeve nisu se mogle zagrijati toliko za tako kratko vrijeme, a u svjedočenjima preživjelih u napadu navodi se kako su čuli eksplozije na dnu samih tornjeva nekoliko trenutaka prije urušavanja. Pored toga, 450 izraelskih radnika u Svjetskom trgovačkom centru dobilo je poruku da tog dana ne idu na posao.

Pomenuto je otvorilo apetiti analitičarima koji su počeli govoriti o teorijama zavjere, što je kasnije potkrijepilo i svjedočenje Susan Lindauer, agentice američke obavještajne službe, koja u svojoj knjizi pod naslovom ''Ekstremna pristrasnost'' navodi da je postavljen eksploziv u dva tornja nedjelju dana prije eksplozije. Kao dokaz navodi i to da je kamera kojom je snimljen prvi udar pripadala agentu Mossada, koji je bio umiješan u planiranje zavjere u saradnji s američkom obavještajnom agencijom.
Američka vojska okupira Afganistan

Napadi 11. septembra pružili su Sjedinjenim Američkim Državama odličnu priliku za okupaciju Afganistana, što se i desilo krajem 2001. godine. Međutim, konstantni napadi talibana i Al-Kaide na američke vojarne spriječili su Ameriku da pretvori Afganistan u sigurnu zonu, s ciljem da dođe do željenog proširenja plinovoda. S druge strane, rusko-iranska podrška u naoružanju, koja je pružana talibanskom pokretu, doprinijela je njegovoj postojanosti pred napadima američke vojske. Prema svjedočenju talibanskog vođe koji je istupio iz ovog pokreta 2017., talibani se i dalje naoružavaju ruskim i iranskim oružjem.

Paralelno s iranskim naoružavanjem talibana, Iran je uspio potpisati sporazum s Pakistanom o transportu plina te počinje s realizacijom svog dijela projekta, koji je završen 2013. Međutim, američki pritisci na Pakistan spriječili su ovu zemlju da provede svoj dio, s tim da je pakistanska vlada, koja se suočavala s problemom nestanka električne zbog nedostatka energetskih resursa, zaobišla je problem postizanjem sporazuma s ruskom kompanijom Gazprom krajem 2018. godine, kada je dogovoreno da se produži podmorska trasa plinovoda za transport plina iz Irana u Pakistan i Indiju, čime bi se prevladali sigurnosni problemi na granicama u provinciji Baluchistan.
Amerika predlaže povlačenje iz Afganistana

Iako se vratila nada za izgradnju plinovoda TAPI (Turkmenistan-Afganistan-Pakistan-Indija) 2015. godine, te paralelno sa početkom realizacije dijela projekta koji se tiče Afganistana početkom 2019., uništenje talibana postaje teško ostvariv san.

Ovakva situacija je primorala američkog predsjednika Donalda Trumpa da počne razmatrati mogućnost povlačenja američkih trupa iz Afganistana u zamjenu za to da talibani prestanu pružati utočište stranim ekstremistima, kao dio pregovora o dovršenju plinskog projekta u Afganistanu uz pristanak talibana, što je bio posljednji pokušaj blokiranja plinovoda Iran-Indija.

U slučaju da se postigne dogovor između Sjedinjenih Američkih Država i talibana o povlačenju američkih snaga u zamjenu za prolazak turkmenskog plinovoda, hoće li se džihadističke skupine pridržavati takvog talibanskog dogovora, ili konstantna rusko-iranska podrška organizaciji Al-Kaida ostaje uvjetovana zadavanjem udaraca američkim interesima u Afganistanu. Imajući u vidu iskorištavanje džihadističkih skupina u političke svrhe u međunarodnim sukobima između Rusije i Irana s jedne i Amerike s druge strane, jesu li ove skupine konačno shvatile svoju stvarnu ulogu i da podrška koju dobivaju s bilo koje strane nije ništa drugo nego posredničko ratovanje?

Politički analitičari nisu ostali zatečeni iznenadnim usponom organizacije Islamska država Iraka i Levanta u ljeto 2014. Oni su potvrdili da su se ove stvari dešavale u dosluhu s Amerikom, s ciljem da se pronađe opravdanje za podršku Kurdima na sjeveru Sirije kako bi proveli svoj plan da se okruži Turska i ponovi američki scenarij slanja džihadista na bojno polje kako bi provodili američke političke i ekonomske planove u regiji. Hoće li onda muslimanska omladina dopustiti da ponovo bude obmanuta i podnijeti istu žrtvu u posredničkom ratu između Amerike i Rusije?
Rusija kontrolira globalno tržište plina

U kontekstu ruskog dogovora s Kinom o izvozu plina (projekat Snaga Sibira) i ulaska Rusije u projekat iranskog plinovoda za Pakistan i Indiju, paralelno s kontrolom ruskog giganta više od jedne trećine uvoza energije u Evropu, kao i završetka Turskog toka prema južnoj Evropi i Sjevernog toka 2 za sjever Evrope, postavlja se pitanje hoće li se konačno zaustaviti ruska podrška Al-Kaidi te hoće li Rusija dopustiti provedbu projekta izgradnje plinovoda za isporuku plina preko Afganistana ili se i dalje nastavlja posrednički sukob između Amerike i Rusije?

Moataz Ali (Al Jazeera)

Stranica 1 od 5

S5 Box