Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (79)

utorak, 13 Avgust 2019 00:00

Pluralizam ili jedinstvo muslimana

Ocijeni...
(0 glasova)

dzamija3Čemu priča da slijedimo poslanika Muhammeda, ako nam ne dopire do svijesti i savjesti da je on uvijek od neprijatelja pravio prijatelje, a mi i od ono malo prijatelja pravimo neprijatelje?

Čini mi se da muslimani nikada nisu bili podijeljeniji i nikada teže nismo primali drugačije mišljenje, kritiku, savjet - kako na našem malom bosanskom, tako i na globalnom nivou.

Evo nas u danima Kurban ili Hadži bajrama. Kurban je žrtva, a žrtva je neodvojiva od hadža - godišnjeg hodočašća muslimana u Meki, svetom gradu u kojem se nalazi Kaba. Kaba je drevna kuća, hram kockastog oblika kojemu se svi muslimani okreću u molitvi, svakog dana po pet puta, svakog trena ustvari sa svih strana svijeta.

Hadž je Arefat, a Arefat je brdo, plato udaljen nekih 20 kilometara od Meke. Arefat znači spoznaja. To je prema islamskom učenju mjesto susreta prvog čovjeka Adama i Eve nakon što su protjerani iz Raja. Muslimani jednako kao i Židovi i kršćani nazivaju svog praoca i pramajkom Adema i Havu.

Arefat je mjesto na kome je posljednji poslanik Muhammed održao svoj oprosni govor i u njemu uputio univerzalne poruke o jednakosti i poštovanju ljudi, o svetosti i nepovredivosti ljudskog života, imetka, časti, te pozvao na ukidanje svih oblika poganske manipulacije, rasne i klasne netrpeljivosti.

I ovaj Kurban bajram je prepun vazova i poruka, čestitki i želja, ali čini mi se da muslimani nikada nisu bili podijeljeniji i nikada teže nismo primali drugačije mišljenje, kritiku, savjet - kako na našem malom bosanskom, tako i na globalnom nivou.
Jesu li nam postupci velikana zaista uzor?

Kad danas gledam u milione muslimanskih hodočasnika na svetim mjestima kako strpljivo bacaju kamenčiće na Mini i gađaju Sotonu, odbijajući simbolički njegov utjecaj - kroz glavu mi neizbježno prolazi to vrijeme u koje se i danas zaklinjemo i u kojemu inspiraciju tražimo. Jesu li nam postupci vjerskih uzora i velikana zaista uzor ili samo paravan da iza isprazne priče sakrijemo svoje egoistične i niske porive?

Ko danas smije reći predsjedniku, reisu, premijeru, muftiji, ministru da nije dobro to što ste okruženi ulizicama i sikofantima, prikazivačima i doušnicima, nepismenim i neodgojenim do te mjere da ih je otužno vidjeti kako poskakuju gurkajući se oko "glavnog" ne bi li sebi priuštili makar dašak moći i slave?

Avaj, a vjera i politika nam odoše udesno i sklizavamo u tako netolerantno društvo da svako ko se usudi kazati savjet biva ciljan kao mrski izdajnik i raskolnik zajednice.

Zasmetalo mi je što se ove riječi sve češće nalaze u vokabularu naših umornih i bezidejnih vođa. Kakve to samo posljedice može imati kada se jata mladih junoša željnih vladarskih pohvala i aferima naklate na svojim Facebook profilima, pa stanu udarati po tim dezigniranim izdajnicima i neprijateljima Bošnjaka i vjere islama?
Izreći istinu u lice

A kad ne smijemo tako pitati ovdje kod nas u našoj slobodi i demokratiji, šta ćemo onda za međumuslimansko krvoproliće i toliku muslimansku krv i glad, jad i bijedu u Jemenu, Afganistanu, Siriji, Iraku, Egiptu?… Ko se to danas među muslimanima usuđuje upitati vladare i izreći im istinu u lice, a da ne bude smaknut, zatvoren ili protjeran?

Mogu li danas isfrustrirani muslimani svoj gnjev smiriti i mogu li njihovi nedokučivi lideri shvatiti ovu jednostavnu poruku Arefata? Poruku koju je jasno i snažno naglasio poslanik Muhammed kada je na Oprosnom hadžu rekao: "O ljudi, vaši ljudski životi su vaša svetinja i vaši imetci su vaša svetinja, kao što je svet ovaj današnji dan i kao što je svet ovaj vaš grad!"

Usuđujemo li se razmisliti o svom stanju i jednom kazati da problem prvenstveno leži u nama, pa kad ga promijenimo iznutra tek onda ćemo steći uslov za Božiju milost i mijenjanje našeg stanja i društava općenito? Smijemo li sebi priznati da imamo nečistu savjest čim tako olahko etiketiramo i napadamo drugog samo zbog toga što drugačije misli, govori, razumije i predlaže drugi način? Kad će nam zavodljiva priča o "muslimanskom jedinstvu" prestati biti obmana i kada ćemo tu paradigmu mijenjati u pluralističko dogovaranje i međusobno poštovanje?

Čemu priča da slijedimo poslanika Muhammeda, ako nam ne dopire do svijesti i savjesti da je on uvijek od neprijatelja pravio prijatelje, a mi i od ono malo prijatelja pravimo neprijatelje? Hoće li nas opametiti ova mračnjačka pakost i otrovno licemjerje, pa da makar ovdje u ovoj našoj Bosni i Hercegovini sačuvamo društvo i državu? Kako to da smo se znali i umjeli odbraniti u ratu, a ne znamo državu voditi u miru? Zar je moguće da smo se toliko udaljili jedni od drugih, a danas toliko govorimo o "Kurbanu" koji u srži svojoj znači približavanje i Bogu i ljudima?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Mirnes Kovač (Al Jazeera)

srijeda, 17 Juli 2019 00:00

Mijenjajte sistem, a ne klimu

Ocijeni...
(0 glasova)

klima1Kada je John McDonnell najavio plan mera usmerenih protiv kompanija koje uništavaju planetu nekontrolisanim emisijama ugljenika, reakcija Sitija bila je predvidljivo hiperbolična. „Finansijski totalitarizam“, rekao je jedan bankar. „Kamikaza komunizam“, rekli su na desničarskom propagandnom sajtu Guido Fawkes.

Stavovi laburista u oblasti industrijskih, fiskalnih i monetarnih politika naglo su se približili stavovima zelenih posle Pobune protiv istrebljenja i izveštaja IPCC od prošlog oktobra u kojem je rok za smanjivanje globalnih emisija ugljenika dramatično prepolovljen. Ali ni taj nagli zaokret nije dovoljno radikalan.

S obzirom na razmere problema i isticanje vremena, klimatske promene su katastrofa koju ne može sprečiti ništa osim dramatične strukturne transformacije u funkcionisanju kapitalizma. To je jedini način da se do 2030. godine ostvari cilj smanjivanja emisija za 45%. Da bismo do 2050. godine izgradili svet sa nultom emisijom ugljenika, potrebna je ekonomija koja se toliko razlikuje od današnje da je verovatno ne bismo ni prepoznali kao kapitalizam.

Dok se britanska elita užasavala od pomisli da bi uskoro mogla dobiti vladu sa Corbynom na čelu, McDonnel je usavršavao veštinu prikazivanja velikih finansijskih reformi koje su nam neophodne kao minimalne tehnokratske intervencije. Osnovu predloga koji je izneo ove sedmice predstavlja Odbor za održivo investiranje koji čine ministar finansija, ministar privrede i guverner Engleske banke. Odbor, čije je osnivanje prvi predložio analitičar iz Sitija po imenu Graham Turner, imao bi zadatak da 3 odsto investicija privatnog sektora usmeri u visoke tehnologije. McDonnel smatra da se to može povezati sa ciljem smanjivanja emisija ugljenika – jer pripremna faza prelaska na zelenu energiju uključuje velike investicije u infrastrukturu i viosokotehnološku proizvodnju – solarne farme, vetrenjače i sisteme gradskog prevoza, na primer.

Drugi stub programa je Nacionalna investiciona banka sa kapitalom od 250 milijardi funti, koji bi se prikupljao tokom 10 godina, za obezbeđivanje potrebnih ulaganja, uz podršku regionalnih razvojnih banaka. Treći stub je regulatorna moć Engleske banke koja može ograničiti pružanje kredita kompanijama koje su toliko zavisne od ugljenika da predstavljaju rizik za globalni finansijski sistem. McDonnel je najavio reviziju takozvanog „bankarskog sistema u senci“, glavnog kanala za dobar deo takvih investicija. Konačno, tu je i pretnja poništavanjem registracija kompanija koje odbijaju da sarađuju.

Kao čovek koji podržava ovaj predlog, moram biti brutalno iskren: predložene mere nisu dovoljno „totalitarne“.

Nisam ljubitelj staljinističke planske ekonomije. Temeljno sam proučavao njene neuspehe i hibris koji je do toga doveo. Ipak, činjenica je da su centralizovana državna intervencija, planiranje i vlasništvo možda jedini način da se emisije ugljenika smanje u postavljenom roku.

Pokušajmo da zamislimo kako bi izgledalo sprovođenje McDonnelovog plana. Zamislimo da su laburisti osvojili vlast u novembru i da nisu primorani da ispunjavaju želje Liberalnih demokrata i njihovih prijatelja u naftnoj industriji ili produktivističkih snaga koje su još moćne u delovima sindikalnog pokreta.

Do januara 2020, Odbor za održivo investiranje je formiran i aktiviran; Engleska banka dobija nova pravila; zakoni o Nacionalnoj investicionoj banci polaze na svoj put kroz Vestminster, a očekuje se da do januara 2021. prvih 25 milijardi funti bude spremno za investiranje.

Do tog datuma potreban nam je i jedan jasan i neopoziv tridesetogodišnji plan energetske infratsrukture za Britaniju, koji će omogućiti brzo gašenje elektrana na gas, potpuni prestanak korišćenja uglja, dalje investicije u solarnu energiju i energiju vetra, početak prvog projekta za korišćenje energije plime u Svonsiju i donošenje odluka o novoj nuklearnoj energiji, što sve može dati rezultate jedino uz državne subvencije.

Planirana treća pista na aerodromu Hitrou morala bi biti otkazana, a Gradski aerodrom zatvoren. U tridesetogodišnjem planu za razvoj transporta glavno mesto bi zauzimale investicije u međugradske železničke pruge. Takođe, desetogodišnji plan za povlačenje vozila koja koriste dizel i benzin morao bi biti izdašno finansiran od samog početka.

Pored toga, potrebne su velike strukturne promene u sistemima javnog gradskog prevoza i građevinskoj i urbanističkoj regulativi – što možemo učiti na primerima najzelenijih gradova sveta. Takođe, potrebna je suštinska promena u načinu na koji trošimo i recikliramo energiju i proizvode.

Najmoćniji saveznik u toj promeni je ljudski mozak. Ako milioni ljudskih mozgova istovremeno prihvate potrebu za restrukturisanjem društva da bismo opstali – kao u slučaju mobilizacije u ratu – samo stanovništvo će postati pokretač promene.

Problem je u tome što u poslednjih 100 godina brzina nije bila jača strana levice. Utemeljivači moderne socijaldemokratije – od Fabijanskog društva u Britaniji do Eduarda Bernsteina u Nemačkoj – znali su zašto zagovaraju postepenost društvene promene. Ako je socijalizam prirodni ishod kapitalizma, za željenu promenu je potrebno samo vreme.

Otkriće čovekovog uticaja na klimatske promene trebalo je da nas navede da taj stav preispitamo još pre mnogo godina. Čekanje je prihvatljivo dok verujemo da kapitalizam neće sam od sebe izabrati put ekonomskog samouništenja, ali kad shvatimo da Zemlja nije kanta za đubre bez dna, to više ne važi.

Saznanja o klimatskim promenama širila su se u Blairovoj eri, kada je malo ljudi verovalo u socijalizam, pa ta znanja nisu suštinski uticala na način razmišljanja na levici.

Jezik koji zaista uvažava klimatske prioritete čuli smo tek kada su ozbiljni socijalistički političari sa obe strane Atlantika počeli da razmišljaju o radikalnoj redistribuciji. Ali tim jezikom se još ne govori dovoljno glasno.

U sedmici u kojoj Francuskom haraju vrućine sa temperaturama preko 40 stepeni, mesec dana nakon što su temperature na finskom Arktiku premašile 28 stepeni, dok se Indija topi, a polarne kape nestaju u moru nezapamćenom brzinom, trebalo bi da svima bude jasno da klimatski haos dolazi brže nego što smo mislili.

Philip Alston, izvestilac UN-a za ljudska prava i siromaštvo, u svom poslednjem izveštaju govori o posledicama. Moraćemo da preispitamo većinu ljudskih prava koja danas smatramo univerzalnim: na primer, pravo na život i pravo na azil. Pedeset godina razvoja na gobalnom jugu moglo bi biti poništeno.

Suočen sa takvom perspektivom Alston kaže da nam je potrebna „duboka društvena i ekonomska transformacija“. Ali u britanskoj politici nema snage koja to jasno govori i poziva na brzo delovanje.

Poslednjih 30 godina levica je bila intelektualno paralisana u svojim razmišljanjima o kapitalizmu: u načelu mu se protivi, ali nije sposobna da zamisli alternativu. Kao što je primetio filozof Frederic Jameson, bilo je to vreme kada se činilo da je lakše zamisliti kraj sveta nego kraj kapitalizma.

Ali „kraj sveta“ nam je sada nadohvat ruke: ukidanje univerzalnih ljudskih prava, kraj ekonomskog razvoja, slom globalizacije i multilateralnih sistema. Zato mi koji želimo da odgovorimo na potrebu za radikalnim potezima moramo to jasno reći.

Da bismo ostvarili ciljeve za 2030, potrebno je da narednu deceniju započnemo radikalnim raskidom sa neoliberalizmom. Da bismo ispunili ciljeve za 2050, moramo prevazići tržište i ekonomiju u kojoj dohoci zavise prvenstveno od rada. Upravo to implicira slogan „menjajte sistem, a ne klimu“ koji je skandiralo 40.000 mladih Nemaca kada su prošle sedmice zatvorili najveći rudnik lignita u zemlji.

McDonnelovi planovi bi mogli poslužiti, bar na nivou koncepta, u prvoj fazi napada na neoliberalni model. Centralna banka mora postati instrument države, sa zadatkom da preusmerava kapital sa ugljenika i previja rane koje će se otvarati na finansijskom sistemu dok ugljenik bude umirao. Država će postati vodeći autoritet za zelene investicije sa ovlašćenjima za donošenje važnih odluka, dok će preduzetnicima, lokalnim zajednicama, zadrugama i gradskim upravama prepustiti inovacije na lokalnom nvou.

Ostaje jedno važno pitanje na koje nismo odgovorili: šta sa onima koji će pružati otpor? Otpor neće biti samo politički – u obliku lobiranja i donacija iz industrije fosilnih goriva i hedž fondova. Otpor će verovatno uključivati i bekstvo kapitala, što je, zapravo, univerzalni odgovor finansijske elite na svaki pokušaj kontrole. U tom slučaju, pošto je već spremila šargarepu, država koja je ozbiljna u nameri da zaustavi klimatske promene mora spremiti i batinu.

Zato levica mora jasno reći šta se događa. „Prava“ globalnog finansijskog kapitala moraju se podrediti potrebama ljudske vrste, uz pomoć mehanizama demokratskih država u kojima živimo.

Pošto smo decenije posle 1989. proveli kritikujući komandnu i kontrolisanu ekonomiju, možda ćemo sada morati da joj se vratimo.

New Statesman, 26.06.2019.

Đorđe Tomić (Peščanik.net, 13.07.2019.)

ponedjeljak, 01 Juli 2019 00:00

SAD: Nasilnik koji je vikao 'vuk'

Ocijeni...
(0 glasova)

nosacavionaPostoji poznata basna antičkog grčkog pripovjedača Ezopa o dječaku pastiru koji je imao naviku da laže kako bi se zabavio. Dok je čuvao stado ovaca kod sela, svako malo bi povikao: „Vuk! Vuk!“ samo kako bi se smijao naivnosti seljana koji su trčali da mu pomognu. Jednog dana je vuk zaista napao njegovo stado i pastir je vikao „vuk, vuk!“ – ovaj put za prave.

No, do tada su seljani došli pameti i ignorirali njegove povike. Pošto niko nije došao u pomoć, dječak nije mogao zaustaviti vuka i njegovu gozbu u stadu. Ezop na kraju zaključuje: „Nema vjere prema lažljivcu, čak ni kada govori istinu“.

Kada danas pomislimo na spomenutu basnu, nameće se putanje: Da li je Iran napao japanski tanker Kokuka Courageus minama priljepcima – kao što SAD tvrdi da je uradio 13. juna. Da li videosnimak koji je ponudila američka vojska dokazao optužnicu.

Sjedinjene Američke Države, Saudijska Arabija i Velika Britanija tvrde da dokazuje, Iran kaže kako to nije tako, dok drugi izražavaju sumnje. Pa, ko onda govori istinu? Iran ili SAD i njegovi saveznici? I koliko je to zapravo bitno?

Hitnost ovih pitanja je sad stvar rata i mira, života i smrti. Nakon ove optužbe, mogućnost potencijalnog vojnog sukoba SAD-a i Irana je značajno povećana. Islamska Revolucionarna Garda (IRGC) je 20. juna objavila kako je oborila američku bespilotnu letjelicu RQ-4A Global Hawk za posmatranje za koju navodi da je upala u iranski zračni prostor. Američka Centralna komanda je potvrdila da je dron oborila iranska zemlja-zrak raketa, ali je negirala da je prekršila iranski suverenitet u zraku.

Predsjednik Donald Trump nazvao je obaranje drona „velikom greškom“ i tada je naredio vojni napad na Iran da bi potom promijenio mišljenje i otkazao ga. Bilo bi približno 150 iranskih žrtava, kazao je Trump, pa bi to bilo „neproporcionalno“.

Kako su SAD i Iran sve bliži vojnom okršaju, svijet se nalazi pred pitanjem kome da vjeruje, kome da dadne povjerenje, kako postaviti naš kritički stav.
Prosječno 12 laži dnevno

Do 10. juna, kako Washington Post procjenjuje, „predsjednik Trump je dao 10.795 netačnih ili obmanjujućih izjava za 869 dana“. To je vjerovatno definicija urođenog lažljivca u rječniku. List nastavlja: „Predsjednik je prešao 10.000 granica do 26. aprila i u prosjeku je od tada davao 16 sumnjivih tvrdnji dnevno. Od početka predsjedničkog mandata, on je u prosjeku dnevno iznosio 12 takvih tvrdnji“.

U ovom kontekstu bi bila greška prosuđivati detalje politike sa poslovičnim osjećajem moralnosti „iz nedjeljne škole“ gdje se najdalje postavlja granica od stalnih briga onih koji poslovično lažu. Države, naročito najmoćnije države, lažu i te laži su u najboljim interesima vladajućih elita u tim državama.

Od Vijetnama do Iraka, SAD je sistematski i stalno lagao kako bi razvijao svoje ratnohuškačke interese. No, SAD nije jedina država koja po navici laže.

Upravo sada se interesi SAD-a, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Izraela podudaraju oko napada na Iran i oduzimanja njegovog udjela u regionalnoj moći. Svaka od ovih sila ima svoje interne interese zbog čega želi nanijeti štetu Iranu.

Oni, stoga, proizvode laži, preuveličavaju činjenice, uzimaju mrvice istine i oko njih prave ogromne priče, sve kako bi od Irana napravili demona, kao što su ranije to uradili sa Irakom i Afganistanom.

Američki mediji su saučesnici u ovoj šaradi. Washington Post i New York Times prestali su brojati laži koje iznosi Trump kada je riječ o ratu sa Iranom.

Kažu kako je istina prva žrtva rata. To znači kako svi ratovi počinju lažima. Da li je eksplozija japanskog tankera u Omanskom zaljevu laž koja će donijeti još jedan razarajući rat u regiju?

Danas je osjetljivo postojanje više od 80 miliona osoba na milosti komada vijesti za koju se John Bolton i Mike Pompeo bore najvećim dijelom svojih političkih karijera.
Režim prevare

Režim prevare, sada kodnih naziva „post-istina“ ili „alternativne činjenice“, zasniva se na onom što je francuski filozof Guy Debord nazvao „društvom spektakla“ gdje je prizor preuzeo vlastitu realnost i više nije bitno šta on zapravo predstavlja.

Vidimo brod kako gori i čitamo priču koju mu dodijeli američki imperijalni narativ kroz svoje medije. Šta je zapravo dovelo do požara i koji dokazi postoje za navode su potpuno nebitna pitanja.

Tri izvora nam govore da je Iran iza toga: SAD, Saudijska Arabija i Velika Britanija. Oni mogu biti ono za šta ih držimo – stalni lažljivci – ali moguće je da govore istinu kako je Iran zaista napravio rupu u tom brodu. Problem je, kako kaže mudri Ezop, što se „ne vjeruje lažljivcu čak ni kada govori istinu“.

Razmotrimo ih jednog po jednog. SAD je pokrenuo ogromni vojni napad na Irak i napravio haos u regiji, sve na osnovu bezočne laži da Saddam Hussein ima oružje za masovno razaranje – laž koju je Bushova administracija napravila i koju je New York Times stalno potvrđivao. Trenutnu administraciju koja ima tendenciju da laže vodi čovjek koji ima veoma slabe dodirne tačke sa istinom.

Šta je sa Velikom Britanijom? I oni također kažu da su Iranci iza eksplozija. Oni možda zaista govore istinu. No, svi znamo kako Britanci imaju dugu kolonijalnu sklonost da lažu zbog svojih interesa. Jedna takva epizoda laži je bila usmjerena protiv demokratski izabranog iranskog premijera Mohammada Mossadegha kada su CIA i MI6 napravili vojni udar protiv njega. Tada je ključan za širenje lažnih vijesti bio BBC.

Pa, to je prošlost, mogli biste reći, danas je Velika Britanija zaista uzor istine i pravde. Zaista bi moglo tako biti, samo što su nedavno odlučili okrenuti leđa istini: „Velika Britanija odbija podržati UN-ovu istragu saudijskih 'ratnih zločina' zbog strahova da bi ona mogla naštetiti trgovini. Britanski ministar za Bliski istok i Sjevernu Afriku Alistair Burt kazao je kako sama koalicija koju predvodi Saudijska Arabija treba istražiti bilo koje zločine koje je počinila u sukobu sa pobunjeničkim snagama u Jemenu“.

Da li zaista možemo vjerovati podmuklom režimu koji ima jednako povremen odnos sa istinom i koji može zažmiriti na činjenice kada mu to odgovara?

Šta je sa Saudijskom Arabijom koja je također tvrdila da su Iranci iza napada. Svakako da Mohammed bin Salman (MBS) može biti pouzdan izvor – samo što on i njegove pristalice lažu javnosti u lice o činjenicama o tragičnoj sudbini ubijenog saudijskog novinara Jamala Khashoggija. Isti saudijski princ – miljenik kolumniste New York Timesa i cionističkog zeta predsjednika Trumpa – najodgovorniji je za genocid u Jemenu gdje je „85.000 djece umrlo od gladi“.
Propast moralnosti

Ništa od ovoga ne može izuzeti Iran i njegovo učešće u istoj priči i vođenju vlastite igre laži. Iako broj žrtava u Siriji premašuje pola miliona, ova država nastavlja praviti priču o podržavaju „legitimne vlasti“ dok Bashar al-Assad nastavlja voditi svoj ubilački pohod. Zaista, iranske vlasti su možda i postavile tu minu na japanski tanker.

Pitanje sa kojim se suočavamo nije o krivici i nevinosti neke od umiješanih strana, već o potpunoj propasti bilo koje moralne vlasti koja je na strani istine.

Nietzsche je svojevremeno kazao: „Istine su iluzije za koje zaboravimo da su iluzije, metafore koje su izlizane stalnim korištenjem i koje su izgubile svu senzualnu snagu“.

U Omanskom zaljevu, istina je zaronila u najveće dubine mora kako bi našla nove, uvjerljivije metafore.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Hamid Dabashi (Al Jazeera)

četvrtak, 20 Juni 2019 00:00

Palestina: Arapski 'dogovor stoljeća'

Ocijeni...
(0 glasova)

jerusalem1Čovjeku se sudi da je odgrizao prst drugome čovjeku tokom borbe. Svjedok tužitelja istupa i advokat odbrane ga pita: „Da li ste vidjeli kako moj klijent odgriza prst tom čovjetu?“ „Ne“, odgovara svjedok. „Aha“, nastavlja ispitivanje slavodobitno advokat. „Pa kako onda možete biti sigurni da je on to uradio?“

„Pa, vidio sam kada ga je ispljunuo.“

Ova priča mi padne na pamet svaki put kada čujem zvaničnike Trumpove administracije kako govore da ne možemo donositi sud o njihovom „mirovnom planu“, takozvanom „dogovoru stoljeća“ prije nego on bude objavljen. Ali, mi ne moramo čekati. Svi smo vidjeli kako Washington ispljuvava neprijateljske odluke jednu za drugom u posljednje dvije sedmice i to otklanja svaku sumnju o njegovim namjerama da ponizi Palestince i Arape i potčini ih.

Od priznavanja Jerusalema kao prijestolnice Izraela do zatvaranja ureda Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) u Washingtonu, do ukidanja pomoći UNRWA-i (UN-ovoj agenciji za pomoć palestinskim izbjeglicama) i do nekažnjavanja pa i ohrabrivanja Izraela da anektira još okupiranih palestinskih teritorija, Trumpova administracija radi sve u svojoj moći da pokloni međunarodni legitimitet izraelskoj okupaciji Palestine.

Ne iznenađuje da Palestinci odbacuju ono što nazivaju „šamarom stoljeća“ i odbijaju učestvovati na bilo kojem sastanku koji treba omogućiti njegovo provođenje. No, zašto mnoge arapske vlade – koje su često iskazivale svoju podršku palestinskim nacionalnim pravima na vlastitu državu – pomažu, učestvuju i podržavaju radionicu koja će naredne sedmice biti održana u Bahreinu s ciljem planiranja i finansiranja provođena zločinačkog plana koje nisu vidjele, a čiji kreatori odbacuju palestinsko samoodređenje?

Decenije arapskih neuspjeha

Zvanični arapski red je strahovito podbacio u odnosima sa Izraelom od njegovog osnutka kao „jevrejske države“ na ostacima palestinske domovine prije sedam decenija.

Oni su u početku pokušali, i nisu uspjeli, nametnuti rješenje silom, te su gubili ratove jedan za drugim. Potom su pokušali doći do diplomatskog rješenja palestinskog pitanja sa Izraelom i ponovo su izgubili.

Četvrt stoljeća su povjerili Sjedinjenim Američkim Državama, najbližem savezniku Izraela, da vode „mirovni proces“ i kladili se na dobru volju Washingtona uprkos njegovom nečasnom vodstvu i njegovom krajnjem neuspjehu da postigne mir.

I danas, kada fanatični cionisti Jared Kushner, Jason Greenblatt i David Friedman predvode diplomatiju Trumpove administracije i ističu njihovo potpuno prihvatanje najradikalnijih izraelskih politika u Palestini, uz potpuno odbijanje da podijele sa drugima detalje svoga plana, arapski režimi uskaču u Trumpova kola protivno savjetima i molbama svoje palestinske braće.

Drugačije rečeno, pošto nisu uspjeli riješiti palestinsko pitanje, određeni arapski režimi su danas spremni, nevoljko ili ne, eliminirati palestinsku borbu jednom za sva vremena.

Ali zašto izdaju palestinsku slobodu tako otvoreno, tako jeftino, tako ponižavajuće?

Pa, neki poput saudijskih, emiraćanskih i bahreinskih lidera radosno podržavaju američki dogovor kako bi se uklonile sve prepreke strateškog zaljevskog saveza trojke sa SAD-om i Izraelom protiv Irana. Drugi, poput Jordana i Egipta, ne mogu reći „ne“ svome američkom pokrovitelju iz straha od izolacije ili odmazde, naročito kada Trumpova administracija nudi finansijske nagrade.

No, u najvećoj mjeri je to zato što dominantno nedemokratski arapski režimi imaju primarnu motivaciju u samoočuvanju, a ne u jedinstvu, sigurnosti i interesima nacije. Palestina je stalni podsjetnik njihovog dubokog neuspjeha. Pošto su izgubili sav legitimitet kod naroda, nacionalni kredibilitet i regionalnu snagu, ovi režimi se okreću SAD-u kako bi dobili podršku i zaštitu. A to sve dolazi uz veliku cijenu.

Ono za šta treba biti zahvalan je činjenica da narod arapskog svijeta ima drugačije osjećaje i drugačiju lojalnost.

Značaj Palestine

Kroz proteklo stoljeće tektonskih promjena u arapskim i muslimanskim svjetovima – od kolonijalizma preko pan-arabizma i islamizma, sve do buđenja revolucija i kontrarevolucija – Palestina je trajala kao simbol otpora opresiji.

Arapski i drugi bliskoistočni lideri su koristili palestinsku borbu za svoje vlastite interese jer je ona popularna među masama. Zaista, borba za palestinski cilj i za Jerusalem, čak i samo retorički, dugo je davala određeni stepen domaćeg i regionalnog legitimiteta njihovoj vladavini.

Na primjer, ajatolahi iz Teherana i vehabijski vladari u Rijadu se mogu neslagati o svemu, osim o javnoj podršci Palestini i Jerusalemu. Nakon Iranske revolucije 1979. godine, ajatolah Ruhollah Khomeini je prihvatio palestinsku borbu i posvetio poseban dan iranskog kalendara za slavljenje al-Qudsa, što je arapska riječ za Jerusalem.

Slično su, u posljednjih pet decenija, saudijski vladari sponzorirali razne inicijative za Palestinu, među kojima je sastanak Arapske lige 2018. godine u Rijadu nazvan Samit al-Quds, samo nekoliko mjeseci nakon što je njihov najbliži saveznik priznao Jerusalem kao prijestolnicu Izraela.

Istovremeno, oni koji su se usudili javno ići protiv palestinske borbe platili su to životom: bilo da je to kralj Abdulla I od Jordana (umro 1951.), predsjednik Egipta Anwar el-Sadat (umro 1981.) ili libanski predsjednik Bachir Gemayel (umro 1982.).

Simbol slobode

Dok su mnogi arapski lideri bili prepredeni ili oportunisti u svome pristupu palestinskoj borbi, arapske mase su bile jednoglasno i bezuvjetno uz nju – nešto što bi Trumpova administracija mogla naučiti na teži način.

Većina Arapa, uključujući Palestince, možda nikada nije stala na tlo Palestine ili njene prijestolnice Jerusalema iz očitog razloga: izraelska okupacija. No, borba za Palestinu i Jerusalem nadmašuje geografiju i geopolitiku, ona prevazilazi čak i Palestince kao narod i Palestinu kao domovinu.

Decenijama je Palestina bila simbol otpora stranoj hegemoniji i dominaciji, bilo da je riječ o britanskoj, francuskoj ili američkoj.

U 100 godina, od britanskog obećanja jevrejske domovine 1917. godine, kada su Jevreji činili manje od 10 posto stanovnika, do američkog priznavanja Jerusalema kao prijestolnice „jevrejske države“, arapski i muslimanski svjetovi uvijek su povezivali izraelsko širenje na štetu Palestine sa dominacijom Zapada i to zamjerale Zapadu.

Ovo je uvijek bio izvor beskonačnog antagonizma protiv zapadnih sila, kao i izvor jedinstva. Bez obzira da je riječ o Saudijcima i Irancima, Afganistancima i Pakistancima, islamistima ili liberalima – bez obzira o čemu se muslimani slažu ili ne politički ili regionalno, sigurno će zajedno stati uz Palestinu što predstavlja određeni stepen prijetnje američkim (i drugim zapadnjačkim) interesima u regiji.
Čuvajte se arapsko-palestinske sinergije

Poput ranijih oblika palestinskog otpora, palestinski narodni ustanci su bili inspiracija marševa solidarnosti širom arapskog svijeta. Neki od mladih ljudi, koji su u tim protestima nakon druge Intifade sjekli svoje zube, deceniju kasnije su predvodili demonstracije za vrijeme Arapskog proljeća.

Pošto dugo vremena ne mogu izraziti nezadovoljstvo prema svojim vođama, Arapi su preslikali svoje snove i aspiracije na Palestinu. Takozvana Arapska ulica je više puta ustala u znak solidarnosti sa okupiranom Palestinom i u znak protivljenja svojoj vlastitoj unutrašnjoj okupaciji.

Nije slučajno da su danas, kada je arapsko jedinstvo razbijeno, a arapski režimi u vrhuncu svog represivnog stanja, oni najspremniji zadovoljiti SAD. Također, nije slučajno da oni koji su bili protiv Arapskog proljeća hrle ka normalizaciji odnosa sa Izraelom.

Kako Trumpova administracija koristi opći umor u arapskim prijestolnicama kako bi jednom za sva vremena razbila palestinsku borbu, to bi također moglo ponovo ujediniti Palestince, Arape i muslimane protiv njenih bliskoistočnih politika i poslušnika.

Pitanje je vremena kada će donositelji odluka u SAD-u zažaliti zbog svoje bezobzirne politike prema Palestini.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Marwan Bishara (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

mursiZašto nas onda čudi kada ljudi na Bliskom Istoku preziru Zapad koji je tom njihovom paradoksalnom stanju dobrano kumovao?

Zar je moguće da za slučaj Mursija nisu važile nikakve međunarodne konvencije, organizacije, peticije i apeli savjesti.

Muhamed Mursi, prvi demokratski izabrani predsjednik Egipta, umro je nakon što mu je pozlilo na suđenju.

Sudilo mu se u ko zna kojem po redu slučaju podiguntom protiv njega, ovaj put je to bilo suđenje u kome je bio optužen za špijunažu, navodno, za odavanje nekih tajnih informacija palestinskom pokretu Hamas.

Mursi je tokom saslušanja zatražio riječ. Sudija mu je dao priliku da se obrati sudskom vijeću iz kaveza u kome se tokom procesa drže politički zatvorenici. Nakon što je sudija odgodio suđenje, pozlilo mu je i pao je, a tijelo je bez vidnih povreda prevezeno u bolnicu.

Politički procesi u svojoj biti imaju za cilj da ubiju, a ne da osude! Totalitarne ideologije za cilj imaju ugraditi u svijest svojih protivnika da su upravo oni posjednici istine. Kako to sagledava filozof Herman Luebbe “što je ideološki protivnik nepovjerljiviji, što je njegova ironija ubojitija, što je veće protivljenje i što je, na kraju, veća njegova rezignacija i očajanje, utoliko su zastupnici date ideologije sigurniji da su u pravu!”.

Zar se ovo danas ne vidi u ponašanju egipatskog predsjednika Abdela Fattaha el-Sisija i u podrški koju on danas slavodobitno prima kako od evropskih i američkih demokrata na Zapadu, tako i od arapskih autokrata na Istoku?
'Žele da umre od prirodnih uzroka'

Već dugo vremena postojala je zabrinutost za zatvorske uslove u kojima boravi bivši lider Egipta, čovjek koji je prvi put u historiji ove zemlje izabran na otvorenim i slobodnim demokratskim izborima, a koji je godinu kasnije svrgnut u vojnom udaru od strane generala Sisija, čovjeka kojeg je lično preferirao u imenovanju za šefa vojske nakon smjene Tantavija i raspuštanja privremenog vojnog vijeća koje je Egiptom upravljalo od svrgavanja Husnija Mubareka do održavanja izbora.

U oktobru prošle godine, najmlađi sin Muhameda Mursija Abdullah je kazao za Associated Press da “njegov otac biva držan konstantno u samici i da mu se uskraćuje liječenje ozbiljnih bolesti kao što su visoki pritisak i šećer”. Ranije je Abdullah u Washington Postu optužio egipatski režim da prema njegovom zatvorenom ocu “namjerno postupa ovako jer žele da umre od ‘prirodnih uzroka’ što je prije moguće”.

Abdullah je posljednjih pet godina svakog mjeseca satima čekao na vrelom egipatskom suncu ispred zloglasnog zatvora Tora da bi dobio šansu da vidi svog oca. Nijednom mu taj zahtjev nije ispunjen. Odbijao je da sjedi i stajao bi bez ikakvog hlada na suncu:

“Neću sjesti na tlo dok čekam. To nije dostojanstveno… Znam da će odbiti moj zahtjev, ali i dalje moram pokušavati!”, kazao je za AP Abdullah Mursi.

Muhamed Mursi je rođen 1951. godine i po zanimanju je bio mašinski inženjer. Bio je oženjen i otac petero djece. Izabran je za predsjednika Egipta na prvim demokratskim izborima u junu 2012. godine. Osvojio je 51,73 posto glasova. Njegova pobjeda je potvrđena 24. jula, a na dužnost je zvanično stupio 30. jula iste godine. Bio je predsjednik Stranke slobode i pravde, političkog krila Muslimanske braće (Ihvanu-l-muslimin). Nakon njegovog svrgavanja 3. jula, 2013. godine, vodeći lideri ovog pokreta su zatvoreni i prognani, a stotine članova pobijeni, pohapšeni ili prognani.
Anomalije sa regionalnim i globalnim posljedicama

Mursi je bio procesuiran u ukupno šest odvojenih slučajeva, a četiri procesa su bila okončana. Dva od ukupno šest procesa su bila u toku.

Smrt, bolje reći ubistvo, Muhameda Mursija najbolje oslikava stanje u današnjem muslimanskom svijetu, odnosno u Egiptu kao jednoj od najvažnijih arapskih nacija - smrt demokratije iza rešetaka! To joj je, izgleda, jedina sudbina u svijetu u kojem vladaju tiranija, despotizam i vojne hunte. Ukratko, nesloboda u svom nepatvorenom obliku osujetila je krajnje naivni idealistički pokušaj Mursija, uz sve njegove taktičke greške, da vlada zemljom tek izašlom iz revolucije u kojoj su sile duboke države još uvijek držale konce u svojim rukama.

O kakvoj paradoksalnoj situaciji se radi dovoljno govori činjenica da je bivši decenijski diktator Egipta Husni Mubarek nakon zatvora i dugogodišnjih suđenja za korupciju zajedno sa svojim sinovima oslobođen i pušten na slobodu 2017. godine, te da je krajem 2018. godine čak svjedočio u jednom od procesa protiv Mursija. No, ima i gore od svega ovog što paradoksi tiranije stvaraju, a što će proizvesti anomalije i sa regionalnim i sa globalnim posljedicama.

Kada se danas traga za korijenima i uzrocima radikalne ideologije nasilnog ekstremizma čije smo manifestacije u najgorim oblicima vidjeli u terorirstičkim proto-državama u Iraku, a kasnije i u Siriji, vodeći eksperti korijenje te ideologije nalaze u represivnim autokratskim režimima Bliskog Istoka, a posebno u njihovim zatvorima. Gotovo da nema značajnijeg ideologa nekog radikalnog pokreta ili vođe neke terorističke organizacije koje u posljednjih nekoliko decenija fermentiraju na zasadima zloupregnutih ideja političkog islama, a da nije prošao kroz torture i zatvore, prvenstveno Egipta, a i ostalih autokratskih režima na Bliskom Istoku.
Mursi je mučenik i heroj

Sudbina Muhameda Mursija je tužna i nepravedna. Zar je moguće da jedan obrazovan čovjek i bivši parlamentarac završi u samici zato što ga je na najvišu funkciju u državi izabralo više od polovine stanovništva Egipta? Zar je moguće da za slučaj Mursija nisu važile nikakve međunarodne konvencije, organizacije, peticije i apeli savjesti?

Zašto nas onda čudi kada ljudi na Bliskom Istoku preziru Zapad koji je tom njihovom paradoksalnom stanju dobrano kumovao? Za većinu ljudi koji sanjaju o slobodi, ljudskim pravima, predstavničkim tijelima, slobodnom izražavanju, izborima i boljoj budućnosti za sve - dakle o svim tim blagodetima koje bi demokratija mogla donijeti – Muhamed Mursi je mučenik i heroj.

Ali, nikako ne treba smetnuti s uma, Mursi je upozorenje koje promoviraju totalitarni umovi radikalnih nasilnih ekstremista i diktatora kako će završiti oni koji se usude i pomisliti na slobodu i demokratiju i njenu realizaciju među narodima Bliskog Istoka?

“Eto to vam demokratija, taj nevjernički izum, taj sistem nevjerstva kojeg ste htjeli kopirati od Zapada!”, reći će radikalni neoharidžijski propovjednici.

“Eto vidite u kakvu ste zamku mogli upasti od lažnih zagovornika slobode i demokratije, samo mi vam sigurnost možemo pružiti!”, kazat će arapske autokrate.

Ona, demokratija, i prema jednima i prema drugima, treba ostati čvrsto u podzemlju i iza rešetaka!,

Ali, kakve će to zvjeri i mutante porizvesti, pred nama su godine da vidimo!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Mirnes Kovač (Al Jazeera)

srijeda, 12 Juni 2019 00:00

Đeneral iz Srpske

Ocijeni...
(0 glasova)

dodik6Dolivajući ulje na neugaslu vatru Bosne i regiona, Dodik godinama, uz blagoslov srpskog patrijarha, populistički radi na promociji četništva kao krunskog dokaza srpskog identiteta

Nedavni događaj u Ravnogorskom parku u Bileći – otkrivanje spomenika đeneralu Draži Mihailoviću – još je jedno oporo i uznemiravajuće podsećanje da se pažljivo neguju nacionalističke ostrašćenosti na teritoriji na kojoj su četnici masovno ubijali muslimane u Drugom svetskom ratu, a njihovi naslednici nastavili sa zločinima tokom rata u Bosni.

Autokratski vođa Republike Srpske i aktuelni predsednik Predsedništva BiH Milorad Dodik nastavlja da čuva četničke tradicije. Socijaldemokratski miljenik Zapada iz vremena kada se suprotstavljao Radovanu Karadžiću, kada je bio glas razuma u Skupštini RS-a i jedini lider koji nije imao ličnu ulogu u tragičnom vremenu rata, danas na teritoriji RS-a omogućava da četnička okupljanja budu sasvim legalna, rekao bih čak preporučljiva.

Dodik – što se mene tiče uzaludno – pokušava da četnike predstavi kao deo antifašističkog nasleđa i međusrpskog pomirenja, ali latentni ravnogorac iz Laktaša tako u ime srpstva čini štetu Srbima, Bosni i Hercegovini, ali i odnosima u regionu. Tri i po metra visok kip Draže podignut je pošto je prethodno, sa istog mesta, uklonjen nekadašnji partizanski spomenik. Kakav bezobrazluk! Nema tu, gospodo, ni “međusrpskog” ni bilo kakvog istorijskog pomirenja. Ovo je provokativni udar koliko na istoriju, toliko i na stabilnost i suživot BiH.

Dolivajući ulje na neugaslu vatru Bosne i regiona, Dodik godinama, uz blagoslov srpskog patrijarha, populistički radi na promociji četništva kao krunskog dokaza srpskog identiteta. Pamjat čuvamo, delo nastavljamo, poruka je sledbenika Milana Nedića. Uz stadion fudbalskog kluba Slavija u Istočnom Sarajevu su table s imenom Draže Mihailovića. Crna zastava sa lobanjom je nedavno, na godišnjicu ulaska srpske vojske 1918, razvijana po Banjaluci gde dvojica četničkih vojvoda imaju svoje ulice. Nose je maturanti po Vlasenici. Kokarde, šubare, ikone, čokanji i majice krase štandove vašara u Mrakovici i Kočićev zbor na Manjači koji Dodik ne propušta. Okupljaju se četnici i na Kozari gde su sa divizijama SS ubijali sopstveni narod. Na godišnjicu slavne partizanske bitke, policija je 2015. privela grupu mladih antifašista s petokrakama na zastavama da ne bi pevali partizanske pesme! Dodik tvrdi da na Kozari i nije bilo nikakvih jugoslovenskih partizana, već samo Srba. Kakvo to umišljeno “jedinstvo srbskih četnika i partizana” slavi Dodik u Banjaluci u Danu pobede nad fašizmom? Cinična i veštački stvorena teza o dva pola srpskog antifašizma. Groteskna nacionalistička manipulacija iza koje stoji poruka: svi smo mi Srbi. Svi četnici bili su Srbi. Svi partizani bili su Srbi. Zato mu odatle uzvraćaju: Ne damo Kozaru Dodikovim četnicima!

Prošle godine je na kapiju Ambasade Srbije u Sarajevu, na Sretenje, provokativno zalepljen plakat sa mrtvačkom glavom i natpisom “Četnici”. Dodik je osudio “najveću provokaciju od kraja rata” i odmah je upotrebio “kao još jedan dokaz da Srpska nema šta da traži u BiH” koju zove “monstrum državom”. Sa kakvim moralnim autoritetom Dodik reaguje na lobanju sa ukrštenim kostima? Zašto je lobanja bezbednosna pretnja u Sarajevu, a nije u etnički očišćenom Višegradu? Zastava pod kojom je tokom Drugog svetskog rata zaklano i ubijeno više od 100.000 muslimana, Hrvata i slobodoumnih Srba vijori 13. marta u Draževini, mestu pored Višegrada. Tada se više stotina četnika iz Srbije i BiH postroji, oplakuje dan hapšenja “Čiče” u okolini ovog grada, drži parastos, polaže cveće na njegov spomenik i kudi komuniste koji su ga streljali 1946. kao ratnog zločinca. “Biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina”, grme ravnogorci ponosni na masakre muslimana po Višegradu i Foči 1943. koji su Drinu – po đeneralovom naređenju – pretvarali u “plavu grobnicu”. Ne manje su ponosni što su pola veka kasnije tu ubili oko 3.000 Bošnjaka i “očistili teren”. Ravnogorci odlično znaju šta su četnici počinili po istočnoj Bosni 1943. ili u periodu 1993-95. “Žive lomače” i silovanja, masovne egzekucije na Drini ćupriji.

Zna i Dodik, ali revidirajući istoriju, preteći sadašnjosti i unoseći strah i omraz u budućnost, nikada nije rekao da ovakve provokacije onemogućavaju zajednički život u Bosni. Nije, a imao je toliko prilika. Zašto? Evo zašto: “Četnici su najveći srpski heroji i branitelji srpstva. Oni imaju pravo da se okupljaju gde hoće. Neka znaju Bošnjaci da nema igre sa nama”. Dodikov otpor povampirenju mračnih nacionalističkih snaga nije samo retorički. Uspeo je da njegovi poslanici u Zastupničkom domu Parlamenta BiH onemoguće donošenje zakona koji je predviđao zabranu svakog oblika delovanja i registracije fašističkih i neofašističkih organizacija kao i upotrebu njihovih simbola. Poslanici Dodikove stranke tražili su da se iz odredbi isključi “oslobodilačka” četnička organizacija. Neki od onih koji su se postrojavali po Višegradu moguće su učestvovali u genocidu u Srebrenici. Dodik nije paradirao sa četnicima u Višegradu, ali zašto bi ih kritikovao. Za zakon Federacije BiH po kome je uvedena zatvorska kazna za negiranje genocida u Srebrenici izjavljivao je 2014. da mogu da ga “okače mačku o rep”.

Viši sud u Beogradu jeste maja 2015. rehabilitovao komandanta kraljevske vojske u otadžbini, ali sledbenici njegove ideologije su presudu pročitali kao signal da počnu da iz istorije brišu krunski doprinos partizana pobedi nad fašizmom. Kvislinški pokret ne samo da je rehabilitovan već su kokarde i kame ubačene na stranu pobednika sa koje je NOB gotovo istisnut. Srbija je oficijelno izjednačila partizane-antifašiste i četnike-fašističke saradnike, ali prve kao da je sramota pomenuti. Svi oni koji pravdaju zločine, postaju njihovi saučesnici. Zaštićeni, ali saučesnici. Džaba svi zakonski paragrafi koji se odnose na izazivanje nacionalne i verske mržnje.

Boško Jakšić (Oslobođenje)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Abdullah Nasup

jordanBritanski Economist u novoj analizi bavi se problemima s kojima se suočava Jordan u svjetlu promjena na Bliskom istoku i stvaranja novih saveza.

Jordanski kralj Abdullah Drugi pribojava se da će ga napustiti stari saveznici, i to ne samo SAD.

List podsjeća na februarsku proslavu dvadesete godišnjice kraljevog stupanja na prijestolje, koja je proslavljena pod parolom „Svi smo mi kralj Abdullah“ uz opasku da se mnogi ne bi složili s tim, te da ni bogata trpeza nije tog 7. februara uspjela privući mnogo ljudi na javnu proslavu događaja.

Dva mjeseca kasnije Svjetski ekonomski formu Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, koji se održavao u ljetovalištu na Mrtvom moru, nije uspio privući željenu svjetsku pažnju.

Nekada je Jordan, zbog svog strateškog položaja, bio važan bliskoistočni igrač, no danas, čini se nije više neophodan. Mnoge arapske zemlje sada direktno ili indirektno sarađuju sa Izraelom, a mnoge od njih su srdite na jordanskog kralja jer nije voljan da slijedi njihovu politiku. Jordanski kralj, naime, ustrajao je u održavanju dobrih veza sa Katarom, uprkos saudijsko-emiratskoj blokadi te zemlje; tolerantan je prema pokretu Muslimanske braće, uprkos općoj hajci nekih režima protiv tog pokreta; pokazao se neodlučnim u vezi podrške saudijsko-emiratskom ratu u Jemenu.

Ipak, ističe Economist, SAD i njena dva najvjernija arapska saveznika mogu izvršiti snažan pritisak na Jordan, jer SAD pružaju pomoć Jordanu u visini od milijardu dolara gdoišnje, dok su UAE i KSA tokom godina Arapskog proljeća poslale pomoć od nekoliko milijardi dolara. ali, KSA je 2017. godine obustavila slanje svoje pomoći, što se protumačilo kao kažnjavanje Jordana što ne slijedi slijepo politiku UAE i KSA. Saudijska Arabija obećaja je Jordanu pozajmicu od 2,5 milijardi dolara, ali Jordan je od toga vidio tek jedan neznatan dio, navodi britanski list.

Jordanskom kralju materijalna pomoć je itekako potrebna. U Hašemitskoj kraljevini živi veliki broj izbjeglica iz Palestine, Sirije i Iraka, što predstavlja veliki teret, kako je i sam kralj kazao. Javni dug dostigao je 95% bruto domaćeg proizvoda, vlada je ukinula subvencije i povećala poreze što je uzrokovalo porast cijena, a nezaposlenost je velika. Preko milion, od oko deset miliona stanovnika Jordana, pate od siromaštva, a nezaposlenost među mladima je 41%.

Economist primjećuje kako kralj Abdullah Drugi ne gubi samo podršku iz vana, nego i unutar zemlje, ukazujući na to kako danas jordanski demonstranti sve češće za probleme u zemlji otvoreno krive samog kralja, dok su nekada krivci bili pohlepni ministri, a kralj se pojavljivao kao spasilac koji rješava probleme.

Nedavnu smjenu ministra unutrašnjih poslova i direktora obavještajne službe, Economist povezuje sa špekulacijama da se na kralja pripremao puč, te skreće pažnju da su novi ljudi na tim dužnostima naredili hapšenja brojnih plemenskih vođa povaćavajući, tako, revolt jordanskog društva u kojem je plemenska crta snažno izražena.

U vrijeme sve glasnijih poziva na promjenu ustava kako bi se omogućilo da, umjesto što vladu sastavlja kralj, premijera bira direktno narod kroz izborni proces, bolje je dijeliti vlast, nego je potpuno izgubiti, upozorava Econimist.

(Saff.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

wilders1Ono što je vidljivo kao zajedničko svim krajnjim desničarskim strankama u Europi u njihovim predizbornim kampanjama svodi se na tri glavne odrednice: pozivanje na kršćanske temelje i tradiciju Europe, jak anti-EU sentiment i snažno protivljenje imigracijama. Naravno, pod imigrantima se poglavito misli na muslimane, a u pozadini priče o kršćanskim vrijednostima Europe naziru se izuzetno koruptivne političke strukture čije prospekte vladanja, vrijednosti i agende smo (nažalost u malom dijelu i zasad u samo jednoj EU članici) imali priliku vidjeti u posljednjoj aferi sa austrijskim vice-kancelarom Stracheom i kadrovima njegove krajnje desničarske Slobodarske stranke (FPÖ).

Ovdje ćemo navesti tri primjera aktivista i političara koji se naziru kao krajnja desničarska alternativa, a koja donosi prof. Akbar Ahmed u svojoj knjizi Putovanje u Europu, jednom opsežnom istraživanju europskih društava i njihovom odnosu prema islamu, identitetu i imigraciji. (Knjiga će uskoro izaći na bosanskom jeziku)
Osnivač stranke Britanija na prvom mjestu

Jim Dowson je osnivač anti-islamske stranke Britanija na prvom mjestu. Rođen je u Škotskoj, u protestantsku porodicu u Ulsteru, Sjeverna Irska. Na pitanje kako vidi budućnost Britanije, Dowson je opisao nadolazeći rat s islamom u "plemenskim" terminima, savršeno opisujući suštinske elemente europskog predatorskog identiteta: "Rat. Rat. To je to. Smrt. Jad. Hiljade ljudi raseljeno… To bi se moglo dogoditi sutra. Može se desiti slijedeće sedmice. To će se sigurno desiti u narednih nekoliko godina… To je 100 posto nas protiv 100 posto njih. Takvi su ljudi. To je plemensko… Muslimani će napasti. Rat je već počeo. Bombaški napadi na autobuse, bombaški napadi na metro, Lee Rigby, pokušaji bombaških napada u noćnim klubovima i trgovačkim centrima. Rat je počeo. Ljudi samo moraju da se probude i izaberu stranu."

Oni koji umru u borbi protiv islama, prema Dowsonu, biće "sveti mučenici": "Vjerujem da Isus vodi pokret Britanija na prvom mjestu … Većinu jutara odem u tu crkvu preko puta i ostanem pola sata razmišljajući o onome šta moram da radim. Isto je i sa našim momcima u Engleskoj. Mi smo kršćani. Vjerujemo da nas je Bog postavio na ovaj put..." Islam i europski identitet, smatra on, nisu kompatibilni: "Islam nije kompatibilan sa bilo kojom situacijom na Zapadu, bilo da se radi o Americi ili nekoj drugoj zemlji u Evropi. Zapadna judeo-kršćanska liberalna demokratija i islam, oni se jednostavno ne miješaju. Ljudi to moraju da shvate u svojim glavama."
Zamjenik predsjednika Danske narodne partije

Dok Jim Dowson pokušavao da pomjeri društvo na desno, izvan političkog sistema i sukobljavajući se sa muslimanima na nivou ulice, Søren Espersen, zamjenik predsjednika Dansk Folkeparti (Danska narodna stranka, ili DPP), bori se protiv muslimana unutar danskih struktura vlasti. Problem imigracije, objašnjaba Espersen, nije nužno imigracija kao takva, već islamska imigracija. Espersen je kazao da je i ranije bilo valova imigranata koji su dolazili u Dansku i koji su se odmah uklapali jer su bili iz "judeo-kršćanske" civilizacije Evrope, za razliku od muslimana. "Prije 400 godina su prvi Jevreji počeli dolaziti iz Istočne Evrope i Njemačke, a Poljaci u velikom broju prije 100 godina… Hugenoti iz Francuske su još uvijek ovdje, Holanđani su dolazili… Oni su vrlo lahko postajali Danci. Moglo je potrajati nekoliko generacija, ali su se vrlo lahko uklapali, čak od prvog dana," mišljenja je on.

Muslimanski imigranti, Espersen tvrdi, bili su vrlo različiti: "Islam je vrlo teško integrirati u ono što mi zovemo moderna zapadna civilizacija. Uglavnom zato što ovaj dio koji se odnosi na demokratiju može biti veoma teško kombinirati s islamom. To može biti razlog, iako nisam stručnjak za Kur'an i vjeru, što na cijelom svijetu gotovo da nema muslimanskih zemalja koje su demokratske." Kao dokaz naveo je kršćansku teologiju koju je učio u školi, a za koju misli da je veoma malo slična onome što dolazi iz islama: "U muslimanskoj vjeri nema propitivanja. A ako to učinite, vi ste heretik koji mora biti ubijen." Espersen muslimane u Europi doživljava kao nesposobne ili nevoljne da postanu dio društva: "Možemo to vidjeti ovdje u Kopenhagenu, također u Aarhusu, u najvećim gradovima, da postoje problemi, getoizacija i tendencija da se kreću zajedno, da ne poštuju zakon i da slijede vlastitu jurisdikciju… To je drugačije društvo. A pitanje je da li to želimo? Ja lično to ne želim."
Predstavnik Pegide u Bavariji

Michael Stürzenberger iz Bavarske opisan je kao "lice minhenske grane Pegide" od strane minhenskih novina Süddeutsche Zeitung. Na mitingu u Minhenu u januaru 2015. godine, objavio je list, Stürzenberger je predvodio grupu od 1500 ljudi skandirajući Pegidine slogane, "Wir sind das Volk!" i "Lügenpresse! Lügenpresse!" Stürzenberger, javni pristalica partije Alternativa za Njemačku, također je vođa antiislamske Njemačke stranke slobode i redovito je održavao skupove na gradskom trgu u Minhenu mnogo prije osnivanja Pegide. Tim profesora Akbara Ahmeda je Stürzenbergera intervjuirao na jednom od mitinga na gradskom trgu u Minhenu. "Islam je inkompatibilan sa cjelokupnom zapadnom civilizacijom", izjavio je on. "Islam je orijentiran na civilizaciju koja je postojala u sedmom stoljeću u Saudijskoj Arabiji i u islamu su ista pravila kao i tada. Kur'an je knjiga koja obiluje naredbama. I muslimani moraju da ih ispunjavaju… Islam nije samo religija; to je politički sistem. Ima svoju pravdu, šerijat, i islam traži da vlada u svakoj zemlji gdje su muslimani većina. Tako da je to ozbiljna prijetnja za slobodu i demokratiju. Svakog nemuslimana treba uplašiti, podčiniti ili ubiti ukoliko se ne pokori vladavini islama.

Stürzenberger je izrazio svoju zabrinutost zbog postojanja muslimanskih "paralelnih sistema" u gradovima. "Imamo sve veće dijelove gradova koji su islamski, a šerijat je već instaliran, postoji nasilje. Postoji silovanje žena – svi ti problemi dolaze iz islama." Problem s kojim se suočava Njemačka nije imigracija kao takva, tvrdi Stürzenberger, već muslimanska imigracija jer muslimani imaju "Kur'an u svojim glavama". "To je knjiga puna mržnje", on je kazao. "U historiji islama, već 1400 godina, imamo historiju borbi, osvajanja zemalja, ubijanja ljudi. 270 miliona ljudi je ubijeno u džihadu od sedmog stoljeća - to je veoma opasna prijetnja."

Rješenje problema islama u Evropi, ustvrdio je Stürzenberger, jeste da se šerijatski zakon "uništi" i "izbriše": "Mi imamo problem sa ljudima koji ne žele da se integriraju, koji ne žele da žive u skladu sa našim zapadnim pravilima, našim slobodnim društvom… Moramo kazati muslimanima da ako žele da žive u Europi moraju da prihvate našu kulturu, naša pravila, naš demokratski sistem. Ako ne žele, bolje bi bilo da se vrate u svoje islamske zemlje porijekla, tamo mogu da žive svoj islam. Ali ne i u Europi. Stürzenberger je govorio o dobrim odnosima svoje partije sa drugim evropskim partijama krajnje desnice poput Nacionalnog fronta u Francuskoj, Švedskim demokratama i Slobodarskom stranom u Austriji. Stürzenberger je spomenuo svoje divljenje prema Geertu Wildersu kojeg vidi kao uzora. "Wilders kaže: Sve dok dišem borit ću se protiv islama jer će islam uništiti Europu."

***

Korporacijski i tajkunski interesi Rusije ne samo da žele potkopati EU i njene članice pretvoriti u destinacije putinovskih autokratskih stremljenja i ruskog oligarhijskog ekonomskog modela, već na strahu od imigranata i islama narušiti model europske demokratije, europskog koncepta sigurnosti pa i suživota i integracija koji se stvorio u periodu nakon Drugog svjetskog rata, a u čijem stvaranju i izgradnji su značajnu ulogu imale upravo imigrantske radničke muslimanske zajednice koje sada krajni desničari pokušavaju označiti uljezima! Na koncu, upravo su postratne demohrišćanske političke snage bile te koje su omogućile integraciju EU, te je stoga odvratno kada na zaštitu europskih kršćanskih temelja pozivaju političari koji se s kršćanskim vrijednostima ni u putu nisu sreli!

Sami temelji europske modernosti su pred izazovom. Modernost je dar Europe svijetu, a stabilna i nepotkupljiva birokratija, nezavisni sudski sistem, pouzdane banke, razvijajuće industrije, redovni izbori, slobodna štampa, uspješni univerziteti su samo jedan produžetak funkcionalne moderne države i svojevrsni barometar njezina zdravlja. U središtu modernosti leži ideja o vrijednosti građanina – da su svi jednaki pred zakonom i shodno tome da niko nije iznad zakona. Sada pred našim očima gledamo kako se europska modernost spotiče i postoji opasnost od pada. Sama pretpostavka na kojoj se temelji modernost, da su svi jednaki pred zakonom i da je birokratija neutralna i poštena, izgleda je ugrožena.

Dakako da je zabrinjavajuće kada se na nivoima nacionalnih država jasno vide procesi u kojima primordijalni identiteti zadobivaju agresorski predatorski aspket, pitanje je kakav će oni potencijal steći u institucijama EU, poglavito u parlamentu i izvršnim tijelima EU. Kako će izgledati EU administracija ukoliko je budu predvodili političari poput Mattea Salvinija, Marine Le Pen, Geerta Wildersa. Proces u kojemu primordijalni identitet zadobiva agresivni predatorski aspekt i u kojem se čudovišta oblikuju vidljiv je danas u Europi. Iako novi krajnje desinčarski lideri nisu u potpunosti čudovišta u kategoriji kakva su bili Hitler i Musolini, oni se polako kreću u tom smjeru. Kakve će to posljedice imati za muslimane u Europi? Hoće li muslimanske zajednice u nekontroliranom divljanju desničarskog predatorstva postati neki novi židovi koje treba prognati, pobiti i spaliti više nije nedokučiva imaginacija?

"Stari svijet umire, a novi se bori da bude rođen; sada je vrijeme čudovišta!" Ovaj čuveni citat Antonia Gramscija, žrtve Musolinija, Il Ducea (Vođe), fašističkog vođe koji je bio toliko krvožedan da ga je i Hitler smatrao svojim uzorom, izgleda je ponovno relevantan u našemu vremenu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Mirnes Kovač (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

potkovicaKorupcija u BiH nikad nije bila veća. Potpuno je razorila ovaj sistem iznutra. Histeričnom nacionalističkom retorikom već četvrt vijeka ona se uz podršku javnih medija uspješno čini nevidljivom. Rezultati korupcije se ne mogu sakriti, na svakom su koraku.

Današnjim objavljivanjem snimka sastanka inspektora SIPE i predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine Milana Tegeltije sa privrednikom iz Velike Kladuše, koji ga je i snimio da bi dokazao s kakvom se korupcijom pravosuđa suočava više od osam godina, portal Žurnal dodao je još jedan važan dokaz tezi o nepostojanju BiH kao pravne države.

Imali smo u to malo materijala priliku da vidimo ono što odveć znamo, a to je da službenici koje plaćamo da nas štite od pljačke i otimačine, pljačkaju i otimaju od ovog društva kad god im se za to pruži prilika.

Znači, neprestano.

To da se inspektor SIPA-e sastaje sa čovjekom od kojeg uzima pare i govori da će, podmićivanjem drugih, riješiti njegov problem, a da će mu u tome pomoći Tegeltija, s kojim se sastaju u kafani i pričaju o predmetu, za koji će on, kako kaže, "vidjeti o čemu se radi sa Dalidom", te da biznismen "može da priča slobodno" jer je pored njega njegov kum, skandalozno je samo po sebi i dovoljno za povlačenje sa funkcija do završetka istrage.

U svakoj normalnoj zemlji. Naša to, nažalost, nije.

Jer ko tu istragu da sprovede? Nema ko.

Korupcija u BiH nikada nije bila veća i potpuno je razorila ovaj sistem iznutra.

Histeričnom nacionalističkom retorikom ona se već četvrt vijeka, uz podršku javnih medija, uspješno čini nevidljivom. Ali rezultati korupcije se ne mogu sakriti, na svakom su koraku.

U lošim putevima na kojima se svakodnevno gine najviše u Evropi, bolnicama bez zavoja i ljekarima kojima se ne uplaćuju doprinosi i zdravstveno osiguranje, civilnim zaštitama bez kapaciteta da nas odbrane od bilo kakve prirodne pošasti.

Iz svih tih silnih renoviranih i novoizgrađenih zgrada pravosuđa i službi bezbjednosti, za koje su skršeni milioni našeg i međunarodnog novca, ni najveća promaja ne može da izbaci zrnce pravde za sve naše ljude.

Pitajte, uostalom, Davora Dragičevića, kome ni podrška desetina hiljada ljudi nije pomogla da dođe do istine.

Ne postoji oblast u čiju je reformu uloženo više novca nego u reformu pravosuđa. Ti službenici imaju najveće plate od svih javnih službenika u zemlji. Zamišljeni da štite najslabije, pravdu utjeruju na najslabijima, onima što su ukrali kokoš ili tablu čokolade.

Džaba ste krečili.

Međunarodna zajednica je na ovaj način, umjesto da stvori nezavisan pravosudni sistem, stvorila uspješan alat kojim je korupcija i sistemski zaštićena. Činjenica je da su nakon svakih izbora političari koji podržavaju ovakvo pravosuđe sve bogatiji i bogatiji, a da ih niko i nikad iz Tužilaštava ne upita, kako to, majku mu? Kako to da su ljudi koje predstavljate sve siromašniji, a vi sve bogatiji?

Da primate plate za nerad?

Za javno uspostavljeno saučesništvo?

Kako drugačije objasniti da je danas VSTV sastavljeno od pripadnika svih ovdašnjih nacija, koje se tobož politički ne podnose, jednoglasno i, kako to kaže RTRS, plebiscitarno dalo podršku svom Predsjedniku, akteru sa snimka, a da nikakva istraga nije ni započela?

Jedan od trojice Predsjednika BiH Milorad Dodik, koji je onomad izjavio da mu neće suditi sudije muslimani, lakonski večeras izjavljuje da je ovo bitka protiv srpskih kadrova. Ne brine, dovoljan broj ljudi će u to i povjerovati. A na kritike može samo da odmahne rukom i pogleda stanje na računima desetina firmi koje vodi njegova najbliža familija, a koje imaju najveći rast profita u zemlji kojom predsjedava.

Branko Perić, sudija koji i sam mjesecima iznosi ozbiljne i argumentovane optužbe na račun najviših sudskih institucija, danas je rezignirano poručio da je ovo kraj pravosuđa u BiH.

Tačno, ovo je samim tim i kraj ove države.

Činjenica je da je ova država politički oteta i da je sve više onih koji obožavaju svoje otmičare i aplaudiraju im.

Konstatovati to nije nikakva velika pamet, ali jeste kakva takva utjeha da ovo dirigovano ludilo nije uspjelo da baš od svih napravi saučesnike u sopstvenoj propasti, na sve bržem putu ka završnom i konačnom potkivanju ovog društva.

 

Aleksandar Trifunović (6yka.com)

četvrtak, 16 Maj 2019 00:00

Dejton je greška, Dodik je greška

Ocijeni...
(0 glasova)

dodik1Dodik huška druge na poteze koji su protivzakoniti, a svoje tragove nigdje ne ostavlja.

Dodik vješto koristi tzv. verbalni delikt po kojem ga niko ne može teretiti.

"Dejton je bio greška i Dodik kao dašak novog vjetra na Balkanu je bio greška."

Šta bi se dogodilo i kakve bi poteze vukao lider SNSD-a Milorad Dodik kada bi velike sile i akteri političkog života u Bosni i Hercegovini zauzeli i branili ovakav stav? Dodik ne bi, kao ni do sada, lično poduzeo nijedan konkretan korak, nego bi nastavio huškati Srbe da ustanu i usprotive se. On bi, poput Mire Marković, kad zagusti, stuštio putem do Beograda do svoje vile ili do Moskve i tamo potražio utočište.

A možda bi to bio jedini djelotvoran stav koji će konačno zaustaviti Dodikovo verbalno teroriziranje građana u Bosni i Hercegovini. Ovakvi “teroristički činovi” kod ratom traumatiziranih stanovnika izazivaju strah i ružna sjećanja na sukobe i rat.

Proteklog vikenda je, tokom postrojavanja pješadijskog puka Oružanih snaga BiH koji baštini tradiciju Vojske Republike Srpske izjavio da je ukidanje Vojske RS je bila greška. Pozvao je pripadnike Puka da naredne godine polovina njih bude postrojena u uniformama Vojske RS-a.

Prije izvjesnog vremena Dodik i njegovi stranački kadrovi pokrenuli su kampanju protiv ulaska BiH u NATO tvrdeći da su potpisi koje su oni stavili na dokumente o tome i podrška koju su dali u Parlamentu BiH bili greška. Njegov bliski suradnik Nebojša Radmanović u intervjuu za državnu televiziju rekao je kako je moguće da vlasti ovog entiteta, pod određenim okolnostima, odustanu i od puta u Evropsku uniju.
Relaksacija pozicije Srbije

Izvještaj Komisije za Srebrenicu koji su prihvatile i objavile vlasti Republike Srpske 2004. godine prošle godine je poništen i od Dodika proglašen greškom. Na kraju, počesto, od kada je preuzeo predsjedavanje u Predsjedništvu BiH, Dodik koristi javne istupe za stav da Bosna i Hercegovina kao država greška. Sve ovo, naročito kod Bošnjaka i njihovih političkih predstavnika, izaziva reakcije koje produbljuju krizu i stvaraju nemir koji se smješta u kontekst novog ratnog sukoba.

Ključni i mnogo ponavljani argument za osporavanje navedenih njegovih i odluka entitetskih institucija je da su one donesene pod velikim međunarodnim pritiskom. Jesu, ali su poslije postajale predmetom glasanja i odlučivanja, pa i izmjena u Narodnoj skupštini i državnom parlamentu.

Ali, nije li i Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini postignut pod žestokim pritiskom i u potpunoj izolaciji pregovarača u vazduhoplovnoj bazi u Dejtonu? Eto razloga, da uz Dodikov argument i sam mirovni sporazum koji je ustanovio Republiku Srpsku kao entitet u državi Bosni I Hercegovini koja nastavlja svoje pravno postojanje sukladno međunarodnom pravu kao država bude proglašen greškom.

Kao trenutno predsjedavajući Predsjedništva BiH Dodik verbalno udara u temelje države, napada njene institucije, vrijeđa vjernike i vjerske zajednice, uskraćuje i osporava ljudska prava, omalovažava sve što ima bosanskohercegovački predznak.

Jedini objašnjiv razlog zašto stalno dovodi u pitanje povijesni, politički i ustavno-pravni status države jeste relaksacija pozicije zvaničnog Beograda u pregovorima sa vlastima na Kosovu. Entitet Republike Srpska trebao bi, u vizuri beogradskih mentora, a u izvođenju Dodikove političke garniture, poslužiti kao kompenzacija u slučaju da Srbija bude prisiljena priznati nezavisnost Kosova u bilo kom obliku.

Dodik huška druge na poteze koji su protivzakoniti, a svoje tragove nigdje ne ostavlja.

Slično je bilo i povodom neustavnosti 9. januara kao dana bh entiteta Republika Srpska, i referenduma istim povodom. Sada vojnike tjera na neustavno i nezakonito ponašanje.

Protiv Dodika je na sudovima u Bosni i Hercegovini propalo 15 krivičnih predmeta, jer nikada, osim huškačkih izjava, ne učini ništa što bi moglo biti predmetom krivičnog procesa. Od sumnji u zloupotrebu položaja, izazivanja nacionalne mržnje, nepoštivanja odluka Ustavnog suda do sumnji u koruptivne radnje i privredni kriminal.
Verbalni delikt

Posljednji primjer je odluka Tužiteljstva BiH da podigne optužnicu protiv predsjednika i članova Republičke komisije za provedbu referendum o 9. januaru Siniše Karana, Dragoljuba Reljića, Gorana Zmijanca i Milana Petkovića zbog neizvršenja odluke Ustavnog suda BiH.

Istovremeno, donesena je odluka o obustavi istrage protiv Milorada Dodika i drugih u čijem obrazloženju stoji: "Ne postoji dovoljno dokaza da su navedeni svojim radnjama počinili izvršenje krivičnog djela pomaganje ili poticanje u navedenom krivičnom djelu."

Dodik vješto koristi tzv. verbalni delikt po kojem ga niko ne može teretiti, jer je dekriminaliziran u zakonodavstvu Bosne I Hercegovine. Besprizorni politički bezobrazluk koristi sluđenost ljudi na ivici preživljavanja.

Odmah treba razjasniti da nisu problem uniforme, kako se to u opravdanjima Dodikovog stava želi pojednostaviti. One su samo jedna od ilustracija težnje da se zloupotrijebi ustavna struktura zemlje i nametanjem ucijeni ostatak zemlje da prihvati teror. Dodikova politička matrica utemeljena je na poziciji da sve što procijeni da mu u nekom trenutku ne odgovara proglasi greškom. Većina koju ima u Narodnoj skupštini entiteta omogućava mu da takve odluke i formalno potvrdi.

Ukoliko nastavi ovako terorizirati javnost u Bosni i Hercegovini, Dodika treba natjerati da za neku od svojih destruktivnih ideja sastavi dokument i stavi potpis. Javnost, njegovi birači, politički suradnici i protivnici moraju izvršiti pritisak i ishoditi akciju. Acta, non verba (lat. djela, ne riječi).

Neka pismeno naredi vojnicima da skinu uniforme Oružanih snaga BiH i obuku stare ili neke svečane uniforme Vojske Republike Srpske. Trenutno je kao član Predsjedništva BiH, sa Željkom Komšićem i Šefikom Džaferovićem, i vrhovni komandant Oružanih snaga. Jedna od reakcija na njegovu izjavu iz opozicije bila je poziv da Dodik obuče uniformu Vojske RS. Pa, nije je oblačio ni 1992.
Stisni petlju, predsjedniče

Neka Dodik napiše dokument kojim naređuje obilježavanje 9. januara kao Dana Republike Srpske. Neka potpiše akt kojim se organizira referendum o osamostaljenju bh entiteta Republika Srpska. Stisni petlju, predsjedniče, i pokaži čvrstinu u liderstvu i odgovornost prema narodu na čiju se volju pozivaš!

Tada bi se stvorili uvjeti za reagiranje institucija na koje se pozivaju ambasade SAD-a, EUFOR, međunarodni predstavnici. Bilo bi moralno da tu reakciju, kako to oni znaju i kako su nam bezbroj puta demonstrirali, provedu pripadnici međunarodnih snaga.

Isti oni koji su ga u januaru 1998. helikopterima doveli na vlast. Time bi počeo proces uklanjanja osnovne greške u ustavno-pravnoj i političkoj konstrukciji Bosne i Hercegovine od koje se očekuje da iz dejtonske pređe u briselsku fazu razvoja.

Dodik se, kao i svi autoritarni vladari, oslanja na to da bi u slučaju robusne akcije njegovog političkog uklanjanja, javnost u Republici Srpskoj, prije svih birači koji ga podržavaju, ustali u njegovu odbranu. Da su njegova očekivanja potpuno neosnovana pokazuje praksa iz prethodnih godina.

Hapšenje i sprovođenje u Haag osnivača Republike Srpske (Karadžića, Krajišnika, Plavšićke, Mladića i drugih) koji su kasnije osuđeni za genocid i ratne zločine, prema utvrđenoj odgovornosti, nije izazvalo nikakve ozbiljnije proteste niti uticalo na konačanu sudbinu pobrojanih.

Odluke visokih predstavnika o smjenjivanju visokih funkcionera bh entiteta Republika Srpska proteklih godina također su ostale bez masovnih protesta i završile na čaršijskim gunđanjima. Druga opcija je bijeg.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Benjamin Butković (Al Jazeera)

Stranica 1 od 6

S5 Box