Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (114)

Ocijeni...
(0 glasova)

djecasiromastvoGodinu za godinom svjetlonoše međunarodnog razvoja, od Billa Gatesa do Jima Kima, od Nicka Kristofa do Stevena Pinkera, svi zaredom nam pričaju o divnom napretku u borbi protiv globalnog siromaštva. Prema najnovijim procjenama, koje je objavila Svjetska banka, „samo“ 734 miliona ljudi je živjelo na manje od 1,9 američkih dolara dnevno u 2015., što je manje u odnosu na 1,9 milijardi ljudi 1990-tih.

To zvuči kao divna vijest. Ali ovaj je narativ problematičan. Nema empirijske osnove za prag od 1,9 dolara. To je proizvoljan prag koji nema utemeljenja u stvarnim ljudskim potrebama. Emprijski dokazi pokazuju da 1,9 dolara dnevno nije dovoljno ni da ljudi osiguraju pristojnu hranu, druge osnovne potrebe da ne spominjemo. Zapravo, najmanje 3,5 milijardi ljudi živi od više novca od ovog, a i dalje su zarobljeni u siromaštvu.

Važno je priznati da je međunarodna granica siromaštva prilagođena za kupovinu moći. Kada čujemo za iznos od 1,9 dolara po danu, mi pretpostavljamo da to znači ekvivalent onoga što bi Amerikanac mogao kupiti s tim iznosom novca u, recimo, Sudanu ili Indiji. Ali upravo je suprotno tačno. To je ekvivalent onoga što se za 1,9 dolara može kupiti u SAD-u. Razmislite na trenutak šta ovo znači. To je doslovno ništa.

Da bi stekao osjećaj koliko je nizak ovaj standard, ekonomista David Woodward je izračunao da bi, živjeti na međunarodnoj granici siromaštva u Velikoj Britaniji, po ranijem standardu, bilo kao da 35 ljudi pokušava preživjeti „od jedne minimalne plate, bez ikakvih dodatnih benefita, bez darova, posudbi, rovljenja po kontenjerima, milostinje ili ušteđevine (budući da se sve ovo računa kao „prihod“ u proračunima siromaštva).“ Ovo prevazilazi svaku definiciju „ekstremnog“.

To nas dovodi do važnog pitanja. Zašto baroni međunarodnog razvoja sude o životima ljudi na globalnom jugu sa 1,9 dolara po danu, kada se svi slažu – uključujući i Svjetsku banku – da je ovaj standard isuviše nizak za čovjeka na globalnom sjeveru? Poređenja radi, granica siromaštva u SAD-u iznosi 15 dolara po danu.

Kolonijalna logika aparthejda

Jasno je da ovdje postoji dupli standard i veoma se brzo uvidi da je rasistički. Postoji jedan standard za (većinski bijele) ljude na sjeveru, i drugi standard za (većinski crne i smeđe) ljude na jugu. To je kolonijalna logika koja ostaje s nama i danas i prolazi neosporena godinu za godinom.

Neki pokušavaju opravdati ovaj disbalans rekavši da se radi o sasvim drugačijim ekonomijama, i da stoga zahtijevaju različite standarde. Ali ova premisa – ideja o separaciji – naprosto nije istinita. Ekonomije sjevera i juga su integrisane u jedan globalni sistem već najmanje 500 godina, još od početka kolonijalizma.

Znamo da je uspon sjevera ovisio o jeftinoj radnoj snazi i sirovinama koji su iskorištavani s juga tokom kolonijalnog perioda. Ovisio je o srebru ukradenom iz Anda, gumi iz Konga, žitaricama iz Indije, kao i šećeru i pamuku koje su uzgajali porobljeni Afrikanci na zemlji ukradenoj od autohtonih stanovnika.

Ovo se može doimati kao drevna historija, ali isti aranžman je i danas na snazi. Ljudi na globalnom jugu šiju odjeću koju Steven Pinker nosi svaki dan. Oni sastavljaju Bill Gatesove laptope, uključujući i onaj koji Nick Kristof koristi da piše kolumne. Oni uzgajaju i beru banane i bobičasto voće koje Jim Kim jede za doručak. A tu su i kafa i čaj, koltan u našim uređajima, nafta koja pokreće naše industrije, litij koji nam je potreban za električne aute... Kuda god da pogledamo, jasno je da živimo u jednoj globalnoj ekonomiji.

Zapravo, trgovinski podaci pokazuju da su bogate nacije sasvim ovisne o resursima i radnoj snazi s juga. U 2015. su bogate nacije prisvojile ukupnih neto 10,1 milijardu tona materijala i 379 milijardi sati ljudskog rada od ostatka svijeta. Pristuan je ogroman neto protok resursa i ljudskog rada od siromašnih zemalja u bogate.

Ne možete imati i jare i pare. Ne možete imati jednu globalnu ekonomiju kada vam odgovara da koristite rad i resurse siromašnih, a onda insistirati na separaciji kako biste mjerili njihove živote po drugačijim standardima. To je logika aparthejda.

Devalvacija života na globalnom jugu

Globalni kapitalizam ovisi o resursima i radu s juga, a ipak ljudi koji ga omogućavaju – uključujući one koji rade u tvornicama, rudnicima i plantažama multinacionalnih kompanija – zarađuju veoma malo zauzvrat. Pinker i Gates nam govore da slavimo kada radnici na jugu povećaju zaradu s jednog na dva dolara dnevno. Ali bismo li slavili kada bismo saznali da radnici na sjeveru zarađuju dva dolara dnevno, dok rade za najveće brendove na svijetu? Ne. Bili bismo gnjevni. Jer za radnike na sjeveru mi primjenjujemo standarde moralnosti i pravde, a za radnike na jugu primjenjujemo standarde pukog opstanka.

Analogija aparthejda je primjerena. Južnoafrički zakon je zahtijevao jednu platu za bijelce, a mnogo nižu za Afrikance. Oni koji su imali korist od ovog sistema insistirali su na tome da je on prirodan: da tako naprosto funkcioniše tržište. Ekonomisti su iznosili detaljne argumente da objasne zašto je rad Afrikanaca manje vrijedan, ignorišući, naravno, činjenicu, da ekonomija ovisi o njemu.

Slični argumenti postoje i danas. Ekonomisti kažu da radnici na jugu imaju niže satnice zbog manje produktivnosti. Ali to nije istina. Imajte na umu da u mnogim slučajevima oni rade za iste kompanije sa istom tehnologijom (recimo, tvornici GM u Meksiku ili u Nikeovoj tvornici u Bangladešu). Zapravo su radnici s juga često produktivniji od svojih kolega na sjeveru, jer oni rade pod većim pritiskom. A ipak su plaćeni tek trideseti dio iznosa za isti rad, u istim industrijama.

Već 500 godina se kapital oslanja na devalvaciju života na globalnom jugu, bilo kroz kolonizaciju, krađu, genocid i ropstvo ili, u novije vrijeme, kroz programe strukturalne prilagodbe, ugovore o slobodnoj trgovini i korporativno oduzimanje zemljišta, što snižava cijenu južnjačkog rada i resursa. Granica od 1,9 dolara nalijeđe je ove duge historije. Dio je ideologije koja vidi ljude tamnije puti kao jeftine.

U 21. stoljeću, u eri pokreta Black Lives Matter, ne možemo više prihvatati rasističke dvostruke standarde međunarodnog razvoja. Moramo odbiti logiku aparthejda. Ako ćemo živjeti u jednoj globalnoj ekonomiji, onda moramo zahtijevati jedan standard za sve ljudske živote: da svi ljudi budu pošteno plaćeni za svoj rad i da im se plati poštena cijena za njihove resurse. Ovo je princip koji međunarodni razvoj mora zahtijevati, ako će biti moralan. Tako izgleda pravi napredak.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

srbijaSrbija nije iskreno okrenuta ka članstvu u Evropskoj uniji, jer članstvo u Uniji znači kraj pretenzija prema teritoriji susjednih zemalja, kaže osnivačica i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko.

Ona je jedna od najoštrijih kritičarki politike predsjednika Aleksandra Vučića, čija je Srpska napredna stranka na vlasti u zemlji od 2012. godine. Zapadni analitičari Vučića također često opisuju kao autokratu, bliži suverenisti, mađarskom premijeru Viktoru Orbanu nego Briselu.

„Zbog promenjenih međunarodnih okolnosti [...] srpske elite, nacionalne, još uvek očekuju da će biti moguća promena granica i ostvarivanje određenih [teritorijalnih] aspiracija, pre svega prema Bosni“, kaže Biserko za Al Jazeeru.

„Dakle, nadaju se nekom rekomponovanja Balkana. U tom smislu može se gledati i na pokušaj podele Kosova, i stalne pretnje da će se [Republika Srpska] odcepiti od Bosne i Hercegovine“.

Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić zahtjev za članstvo u Evropsku uniju zvanično je podnio u decembru 2009. godine, a u martu 2012. godine zemlja je dobila status kandidata. Godinu dana poslije Evropsko vijeće usvojilo je preporuku Komisije da otvori pregovore sa Srbijom. Dosad je Srbija otvorila 18 od ukupno 35 poglavlja u pregovorima sa Briselom, od čega su tek dva zatvorena.

Uloga Srbije u regiji

Demokratizacija Srbije i njeno suočavanje sa ratnom prošlušću smatra se jednom od ključnih stvari za stabilizaciju odnosa na Zapadnom Balkanu. To je iz razloga jer se odnosi u Srbiji snažno prelijevaju na susjedne zemlje, zbog velikog broja pravoslavaca koji žive prije svega u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Zbog toga je tadašnji slovenski zastupnik u Evropskom parlamentu Igor Šoltes 2018. strateški zatražio da Parlament prijem Srbije u Uniju uslovi priznavanjem srebreničkog genocida iz jula 1995. godine nad više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka na istoku Bosne. To bi moglo potaknuti vlasti bosanskih Srba da također priznaju genocid i prestanu sa glorifikacijom ratnih zločinaca, što je jedna od glavnih prepreka na putu stabilizacije Bosne i Hercegovine već dvije i po decenije nakon rata u zemlji.

U prošlu subotu je obilježena 25. godišnjica od početka genocida u Srebrenici, največeg zločina na tlu Evrope nakon drugog svjetskog rata, čega su se prisjetili svjetski lideri, uključujući Emmanuela Macrona ili Michaela Pompea, ali ne i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, koji i dalje odbija priznati presude o genocidu koje je donio UN-ov Međunarodni sud za ratne zločine ne prostoru bivše Jugoslavije (ICTY).

Glorifikacija umjesto kazne

Biserko ne misli da će se odnos prema ratnoj prošlosti te zemlje značajno mijenjati i u narednom periodu, podsjećajući da su današnje elite Srbije manje ili više dio projekta Slobodana Miloševića iz devedesetih. Predsjednik Vučić devedesetih je bio generalni sekretar Srpske radikalne stranke Haškog osuđenika Vojislava Šešelja, sa kojim se u međuvremenu razišao.

„Narativ koji je u Srbiji na neki način cementiran ide u smjeru relativizacije, poricanja, glorifikovanje optuženika, koji su po povratku u zemlju postali javne ličnosti, koje se oglašavaju i učestvuju u javnom životu, bez ikakve moralne distance“, kaže Biserko.

„Prethodna vlast također nije imala mnogo bolji odnos prema ratnom nasleđu, bez obzirom što su pod pritiskom sarađivali sa Haškim tribunalom. Narativ je bio sličan, manje više se išlo na relativizaciju. Interpretacija ratova u bivšoj Jugosavlji svodi se na to da je to bio oslobodilački rat u Bosni, da je to bio rat protiv seperatista, terorista i fundamentalista, i da je Srbija bila žrtva zapadne zavjere.“

Biserko kaže da mlade generacije u Srbiji danas rastu na istoj matrici, nastavljaju sa poricanjem zločina, dok kod većine njih nema znatiželje i upitnosti o tome šta se zaista dešavalo devedesetih tokom sukobam, što je prepreka da se u bližoj budućnosti postigne značajan napredak.

Primjer neiskrenosti zvanične politike Srbije prema evropskim vrijednostima Biserko vidi upravo na primjeru odnosa prema susjednoj Bosni i Hercegovini, koju politička elita u Srbiji deklarativno podržava kao suverenu državu, dok Biserko kaže da vrlo predano vode politiku negiranja Bosne i Hercegovine kao države.

Strategija je [bosanskohercegovački entitet] Republiku Srpsku što dublje i šire integrisati sa Srbijom, kaže Biserko. Kao primjer navodi Strategiju za dijasporu iz 2011. godine i Povelju o srpskom kulturnom prostoru. „Obe su usmerene pre svega na Republiku Srpsku i Crnu Goru. Na njih se gleda kao na srpski prostor, srpske zemlje, koje treba jednog dana da se ujedine. Za sada ne postoji mogućnost za tako nešto", kaže Biserko, „ali projekcija postoji i ona će u budućnosti zavisiti od međunarodnih okolnosti“.

Potencijalna šansa

Pod mentorstvom Evropske unije, primarno predsjednika Francuske Emmanuela Macrona i njemačke kancelarske Angele Markel, održani su razgovori između predsjednika Vučića i premijera Kosova Avdullaha Hotija, prvi put nakon što je dijalog o međusobnom priznanju obustavljen koncem 2018. godine. Evropska unija, ali naročito Njemačka, snažno se protive bilo kakvoj promjeni granica na Zapadnom Balkanu.

Biserko kaže da vrijeme koje dolazi može biti potencijalna šansa za stabilizaciju Zapadnog Balkana zbog promijenjenih međunarodnih okolnosti. Očekuje da će Kina, i Rusija koja se na Zapadnom Balkanu konfrontira sa zapadnim zemljama, biti zabavljene vlastitim unutrašnjim pitanjima. Međunarodni kontekst je vrlo važan u razumijevanju lokalne dinamike, kaže Biserko, napominjući da je Evropska unija jedina koja je zemlje Zapadnog Balkana sada uvrstila u program oporavka od korona virusa.

Armin Aljović (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

svjetskaekonomijaUtjecaj država slabi u korist jačanja korporacija, poruka je knjige Josepha Stiglitza.

Nekada su države krojile pravila igre korporacijama, a danas su korporacije nadmašile snagu pojedinih država, navodi Stiglitz.

Portret postpandemijske ekonomije oslikavaju riječi čuvenog austrijskog ekonomiste Josepha Schumptera kako „postoji vremenski raspored kada će kapitalizam doživjeti potpuni nestanak“. Nema sumnje kako kapitalizam doživljava zenit svoje evolucije koji karakterizira zloupotreba pojma moći. U svojoj najnovijoj knjizi „Cijena profita: moramo spasiti kapitalizam od samouništenja“ („People, Power and Profit: Progressive Capitalism for an Age of Disconent“) nedavno objavljenoj u prijevodu zagrebačkog Profila, velikan ekonomske znanosti današnjice Joseph Stiglitz pojmu „moć“ daje obol „nemoći“, odnosno, opisuje političke nemoći velikih grupa koje ovaj kapitalistički sistem dobrano iskorištava.

Nemoć najrazvijenijih zemalja najbolje se pokazala tokom pandemije kada mnoge od njih nisu bile kadre uzvratiti udarac nastaloj krizi. „Derogiranje vlasti četrdeset godina unazad“, tvrdi Stiglitz, „napada kolektivno djelovanje, potkopava tržišnu ravnotežu i ukida finansijska sredstva koja trebaju biti okosnica razvoja sektora koji nakon panedmije izgledaju razoreno“. Posmatrano u povijesnom kontekstu američka ekonomija je iznjedrila najveći broj respektabilnih ekonomista današnjice. Međutim, ekonomski sistem ove zemlje „uprkos ogromnoj pomoći američke vlade, koja iznosi skoro 2,7 triliona dolara, loše dizajniranim mjerama protiv širenje negativnih efekata izazvanih pojavom korona virusa nije polučio očuvanjem američkih radnih mjesta čime stopa nezaposlenosti raste progresivnije nego kod drugih naprednih zemalja“, navodi Stiglitz inače krajnji liberal, profesor Columbije, bivši predsjedavajući Vijeća ekonomskih savjetnika i bivši glavni analitičar Svjetske banke. Taj paradoks je ravan paradoksu po kojem bi zajednica koja ima veliki broj kvalitetnih ljekara imala najbolesnije društvo.

Osnovni problem, prepoznaje autor, predstavlja manjak suvereniteta zemalja koje „nisu samostalne prilikom odlučivanja kojim ekonomskim politikama treba pružiti naklonost ukoliko teže zemlju učiniti socijalno osjetljivijom“. Ključni politički mehanizmi kontrole su popustili uslijed pritisaka koji rezultiraju „ustajanjem sindikata protiv radnika čije interese trebaju zastupati i predstavljati pred vladom, lobiji iza zavjesa kontroliraju regulatorna tijela i kroje pravila igre, trgovinski sporazumi ruše cijenu rada i osnovna radnička prava, medijima je nemoguće vjerovati, a demokracija je postala iluzija, ništa više od takmičenja oligarha“, ocjenjuje Stiglitz vrlo slobodnim, ali nikako proizvoljnim stavovima (iscrpne bilješke koje možemo pronaći na kraju predstavljaju trideset posto knjige) zamišljajući ekonomiju prije čovječnijom nego vremenski osviještenom.
Trendovi i rješenja

U prvom dijelu knjige autor opisuje trendove koji su do toga doveli, a u drugom nudi rješenja kojima bi se moglo popraviti stanje - ponovnim pretvaranjem liberalizma u efikasni pravedni sistem - koji ponovo treba biti najmoćniji generator ljudskog napretka. Kada jedna moderna ekonomska knjiga napisana razumljivim jezikom današnjice postane svjetski bestseler - uprkos brojnim zamjerkama na jednoj strani (previše zagovara antitrustovske politike, npr.) i velikim pohvalama na drugoj strani (kreira sliku progresivnog kapitalizma, npr.) - onda znamo kako razumijevanje ekonomskim tokova nakon pandemije ipak zahtijeva mišljenje struke.

Dominantna logika koja vodi čitaoca razmatra sadašnje stanje globalnog kapitalizma, koji preživljava - prema njegovom mišljenju - duboku krizu, uzrokovanu preuzimanjem kontrole korporacija nad vladama, a - što je najvažnije - i nad američkom vladom, nametanjem pravila igre koja isključivo njima koriste.

„Utjecaj država slabi u korist jačanja korporacija“, poruka je knjige. Nekada su države krojile pravila igre korporacijama, a danas su korporacije nadmašile snagu pojedinih država. Zamjena uloga moći nalikuje izjavi jednog od učesnika konferencije na Jalti kada su im novinari prigovorili kako “nije fer da četvorica ljudi dijele svijet”. Tada je, u ime poznate četvorke, Winston Churchill rekao da “svijet mogu dijeliti oni koji imaju hiljadu divizija ili ekvivalent tome”.

Danas svijet dijele vlasnici kapitala koji, umjesto primarno da služi ekonomiji, postaje njezinim velikim gospodarom. Kako ovom nema kraja potvrđuje podatak koji kazuje kako je sedamdesetih godina jedan posto bruto društvenog proizvoda bio u vlasništvu bogataša, dok je dvijehiljaditih godina 33 posto bruto društvenog proizvoda u njihovom vlasništvu. Iako je prošlo nekoliko godina od kako je Svjetski ekonomski forum debatom na temu „Je li kapitalizam 20. stoljeća iznevjerio društvo 21. stoljeća“ okarakterizirao ekonomsku nejednakost glavnom prijetnjom socijalnoj stabilnosti, svjetski moćnici nisu uspjeli zaustaviti rastući trend nejednakosti.

Produbljivanje jaza

Uprkos njihovim pokušajima jaz između bogatih i ostatka svijeta svakim danom postaje veći, odnosno, bogati se još više bogate, a siromašni se još više siromaše. Nema sumnje kako ova knjiga znači konačno autorovo razilaženje sa kapitalizmom koji predstavlja dijalektiku ekonomista duži niz godina. Njegova knjiga pravi jasnu distinkciju između, kako Sawicky naziva, blagotvornog „stvaranja bogatstva“ od „ekstrakcije bogatstva“. Ekstrakcija bogatstva nije ništa drugo nego grabežljivi kapitalizam koji rezultira enorminim bogaćenjem soja poduzetnika i finansijske elite, dok pripadnici srednje klase, žive pod svakodnevnim pristiskom gubitka posla i osobnog bankrota.

Rezultat takve igre značajno slabi tržište rada koje uslijed neadekvatne agregatne potražnje – razmjera u kojem sposobni i voljni radnici i radnice ne uspijevaju pronaći zaposlenje – uglavnom se zanemaruje, iako slaba potražnja za radnom snagom pojačava nejednakost, koja predstavlja centralnu temu knjige. Navodeći brojne paradokse koji karakteriziraju američko društvo, autor primjećuje kako nejednakost postoji unutar svih sektora navodeći primjer, na jednoj strani, „američkih centara zdravstvenih istraživanja koji predstavljaju najreferentnije svjetske istraživačke centre“, a, na drugoj strani, „loš zdravstveni sistem koji napada zdravstvenu zaštitu običnih američkih građana“.

Tako ova zemlja ima najveći nivo nejednakosti zdravstvene zaštite, koji uzrokuje još veću ekonomsku nejednakost. Podnaslov knjige koji afirmira autorovu tezu prema kojoj moramo „spasiti kapitalizam od njega samog“ ima dvojako značenje: prvo predstavlja kritiku desnice, koju naziva „desnim populistima“, smatrajući kako njihova pogubna ekonomska politika rezultira enormnim bogaćenjem korporacija koje nisu profitirale zbog „inovacija i poslovnog progresa“, već zbog „eksploatacije i učvršćivanja monopola“, a drugo predstavlja poziv ljevici, koju naziva „zapadno ljevičarstvo“, smatrajući kako imaju domaću zadaću kreiranje socijalnih programa koji nisu samo puka „šećerna šuta“, već trebaju „snažiti i jačati socijalu“.

Fokus knjige

Stoga nije iznenađujuće kako ova knjiga ima fokus na socijaldemokratsku reformu, a ne socijalističku transformaciju. “Ekonomisti prečesto promišljaju o kompromisima: ako želiš jednu stvar, moraš nekome nešto ustupiti“, navodeći Stiglitz kako takva pravila nisu istinski nužna. Za njega se „udaljavanje od aktuelnog krajnje nejednakog društva“ podudara sa “mješavinom iz progresivnog kapitalističkog državnog intervencionizma”. Tako, Stiglitz autoritet pokazuje braneći državni ekonomski intervencionizam koji, radi onih čitaoca koji nisu ekonomisti, podrazumijeva „naglašenu ulogu državne intervencije uslijed nedostatka tržišnog sistema koji privredu treba držati uravnoteženom“. Ideju intervencionizma brani činjenicom kako su svjetske korporacije preuzele dominantnu ulogu država. “Želim kazati kako tržište ima važnu ulogu u svakoj modernoj ekonomiji današnjice. Stoga sam želio koristiti riječ ‘kapitalizam’.

Time želim signalizirati kako kapitalizma koji gledamo posljednjih 40 godina nije služio većini ljudi. Zato govorim stavljajući ljude ispred svega. Moramo imati progresivni kapitalizam. Moramo pripitomiti kapitalizam koji treba služiti našem društvu. Znate, ljudi ne bi trebali služiti ekonomiji, već bi ekonomija trebala služiti ljude.” Veliki umovi današnjice zabrinuti sadašnjim stanjem tvrde kako jedini izlaz iz postojeće krize može biti veliko globalno preslagivanje koje treba neki okidač. „Potreban nam je novi društveni ugovor između birača i izabranih funkcionera, između radnika i korporacija, između bogatih i siromašnih, te između onih koji imaju posao i onih koji aktivno traže posao“, kaže Joseph Stiglitz. Nije li kriza uzrokovana pojavom pandemije, koliko god bila obavijena teorijama zavjere, možda jedini okidač koji za preokret.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Dženan Kulović (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

zemlja6Američki kolumnista Thomas Friedman smatra da su ljudska pohlepa i globalizacija doveli svijet pred katastrofu. Kaže da su nam protekle sedmice otkrile koliko je ovaj svijet krhak i da je čovjek uzrok tih opasnih situacija.

Friedman objašnjava, u opsežnom članku objavljenom u američkom listu The New York Times, da su ljudi u posljednjim decenijama neprestano radili na uklanjanju umjetnih i prirodnih utjecajnih područja (buffer zona), propisa i normi koji pružaju otpornost i zaštitu kada su veliki sistemi, ekološki, geopolitički ili financijski, izloženi napetostima.

"Mi smo nesmotreno uklanjali ove odbojnike i djelovali smo na ekstremne načine, gurajući i kršeći političke i financijske granice."

Autor se vraća na napade 11. septembra 2001. i kaže da su ovi direktni udari na tornjeve blizance doveli do globalne ekonomske, geografske i političke krize koja je završila tako što su Sjedinjene Američke Države potrošile nekoliko biliona dolara i do invazije na zemlje Bliskog istoka.

Amerika i njeni saveznici svrgnuli su vladare u Iraku i Afganistanu, u nadi da će potaknuti više političkog, rodnog, vjerskog i obrazovnog pluralizma, kao antitijela ekstremizmu i tiraniji.

Skrenuo je pažnju i na veliku ekonomsku recesiju kojoj je svijet svjedočio 2008. godine. Kada je pukao stambeni i hipotekarni balon od sapunice a mnogi vlasnici kuća nisu mogli platiti svoje hipoteke, financijska zaraza je pogodila ogroman broj svjetskih banaka i osiguravajućih društava, kao i milione majki i očeva.

Epidemija i depresija

Kaže da je, s obzirom na to da je globalni finansijski sistem bio usko povezan i učinkovitiji više nego ikad ranije, samo su ogromne mjere spašavanja koje su poduzele centralne banke spriječile potpunu ekonomsku pandemiju i depresiju uzrokovanu neuspjehom komercijalnih banaka i dionica.

Smatra kako su uvijek postojale naznake koje su upozoravale na mogućnost izbijanja velikih globalnih kriza.

Autor dolazi do korona virusa i kaže kako je postojao znak upozorenja na ovu pandemiju kada je došlo do epidemije SARS-a, koja se pojavila krajem 2002. godine u provinciji Guangdongna jugu Kine.

Ističe da se SARS za nekoliko mjeseci proširio u više od dvadeset zemalja u Sjevernoj Americi, Južnoj Americi, Evropi i Aziji, prije nego što je suzbijeno širenje zaraze.

Friedman vjeruje da se zaraza prenijela na ljude "jer smo gusto naseljena urbana područja sve dublje gurali u pustinjske oblasti, što je dovelo do uništavanja ovog prirodnog tampona i zamijenilo ga monokulturama i betonom".
Prirodna staništa

Kaže da se, kada se ubrzava razvoj na načine koji uništavaju sve više i više prirodnih staništa, narušava prirodna ravnoteža vrsta zbog gubitka grabežljivaca, što dovodi do prilagodbe drugih vrsta da žive u staništima kojima dominiraju ljudi.

U to se ubrajaju štakori, slijepi miševe, azijske cibetke i druge životinje koje su domaćini većine poznatih virusa koji se mogu prenijeti na ljude.

Kada se te životinje nakon toga love, zarobe i transportiraju na tržište, posebno u Kinu, Centralnu Afriku i Vijetnam, gdje se prodaju kao hrana, lijek za tradicionalnu medicinu ili kao kućni ljubimci, onda predstavljaju opasnost za ljude, kazao je Friedman.

Također je upozorio da se na horizontu nazire globalna klimatska katastrofa. Kaže da bi bilo mudro uključiti se u očuvanje svih buffer zona koje nam je priroda dala kako bismo upravljali trenutno neizbježnim utjecajima klimatskih promjena i usredotočili se na izbjegavanje posljedica koje se ne mogu kontrolirati.

Bez saradnje

"Odlučili smo ukloniti buffer zone u ime učinkovitosti. Odlučili smo pustiti kapitalizam da divlja i smanjiti kapacitete naše vlade kad su nam najpotrebniji. Odlučili smo da nećemo sarađivati jedni s drugima u vrijeme pandemije. Odlučili smo uništiti šume u Amazonu. Odlučili smo upasti u netaknute ekosisteme i loviti divlje životinje", kaže Friedman.

Najvažnija lekcija, kaže, jeste ta da svijet, kako se sve dublje isprepliće, ponašanje svih i vrijednosti koje svako od nas donosi na ovaj međusobno povezani svijet važnije su više nego ikad prije.

Zaključuje kako vrijedi zlatno pravilo: "Činite drugima ono što biste htjeli da drugi čine vama", jer više ljudi na više mjesta mogu sarađivati ​​i učiniti više nego ikad prije.

(Al Jazeera i agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

Autor: Zvi Bar'el

saudijaJoš je rano da bismo mogli znati hoćeli ovogodišnji hadž biti otkazan ili ne. To nije samo epidemiološka dilema. Takva odluka imala bi enormne finansijske posljedice za Saudijsku Arabiju.

Hodočasnici tokom hadža i periodičnih umri tokom cijele godine potroše u Saudijskoj Arabiji prosječno 16 milijardi dolara, a to je 5% ukupnog GDP-a kraljevine.

Potrošnja hadžija čini ključni izvor prihoda za hiljade saudijskih ugostitelja, hotelskih radnika, taksista, vodiča i sl., desetine hiljada ljudi širom svijeta, također, ostvaruju prihode povezane s organiziranjem hodočašća.

Saudijska Arabija je najavila da će diverzificirati svoje izvore prihoda kao dio plana Saudi Vision 2030, kroz koji je KSA trebala da smanji svoju ovisnost o prihodima od nafte, ali sada bi se mogla suočiti sa srušenim snom u tom pogledu, ako ne bude hadža ove godine. Pored toga, Saudijska Arabija će morati posuditi oko 50 milijardi dolara od međunarodnih institucionalnih zajmodavaca. To je gotovo dvostruko više nego što se planiralo posuditi prije epidemije koronavirusa i slijedi prognoze da bi se prihodi mogli smanjiti za više od polovice.

Hoće li se ambiciozna gradnja futurističkog grada Neoma, koji će se proširiti preko granica triju zemalja, Saudijske Arabije, Egipta i Jordana, staviti na čekanje? Hoće li ulaganje u industriju zabave biti prisiljeno da čeka „bolja“ vremena? Možda će Saudijska Arabija također odlučiti da je rat u Jemenu nepotreban trošak koji bi najbolje bilo okončati što je prije moguće.

Ali, rat u Jemenu nije jedino što u velikoj mjeri prazni saudijske riznice. Saudijske blagajne također su uskraćene za priliv sredstava zbog rata s cijenama nafte koji je ta zemlja pokrenula protiv Rusije, što je uzrokovalo slobodan pad svjetske cijene nafte.

Ništa manje od ultimatuma

Novinska agencija Reuters nedavno je otkrila telefonski razgovor 2. marta između američkog predsjednika Donalda Trumpa i saudijskog prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, u kojem je Trump jasno rekao princu da bi on, ako OPEC ne uspije donijeti odluku ​​o smanjenju proizvodnje nafte od strane svojih članova, “bio bi nemoćan da spriječi zakonodavce da donesu zakone o povlačenju američkih trupa iz Kraljevine”, kako je javio Reuters, pozivajući se na četiri izvora. To nije ništa drugo do ultimatum, a u roku od 10 dana Rusi i Saudijci postigli su dogovor o smanjenju proizvodnje nafte za 10 miliona barela dnevno.

No, unatoč tim razumijevanjima, naftni rat nije prestao. Skladišta nafte puna, tankeri za naftu su iznajmljeni za skladištenje viška nafte koja se proizvodi, a prihodi zemalja proizvođača nafte isparavaju.

Trumpov doprinos naftnom ratu dosad je bio ograničen na obećanje da će Sjedinjene Države smanjiti količinu nafte koju proizvode.

Rusija nije Saudijska Arabija

Rusija se uvukla u rat za snižavanje cijena nafte kako bi američka proizvodnja nafte iz škriljavca, izvor nafte koji je SAD oslobodio ovisnosti o uvezenoj nafti, postala neisplativa. No, Rusi su se našli zarobljeni u vlastitoj klopci. Ogromni gubici oštetili su njihove devizne rezerve. Tržišta, koja su se smanjila zbog pandemije koronavirusa, zaustavila su zamah koji je Rusija uživala u preuzimanju kontrole nad novim tržišnim udjelom, a nije uspjela nametnuti svoje rješenje Saudijcima. Suprotno tome, Saudijci i dalje imaju impresivne rezerve u stranoj valuti i mogućnost da planovi potrošnje budu fleksibilni.

Rusiji će odgovarati samo cijena nafte od najmanje 45 dolara za barel da bi uravnotežila svoj budžet, dok Saudijcima treba 75 do 80 dolara za barel, ali razlika između dviju zemalja je u tome što Saudijska Arabija može postići mnogo nižu cijenu zbog svoje sposobnosti da suspenduje – ili čak ukine – planove koje je već planirala.

Rusija nema tu fleksibilnost. Nema ogromnih projekata koji bi se mogli zamrznuti kako bi se uštedio novac, a za redovne i stalne rashode potrebna joj je cijena nafte od 45 dolara za barel.

Još je prerano paničariti zbog mogućeg raskola između dva dugogodišnja saveznika (Trumpa i MBS-a), ali sama činjenica da je Trump stvorio vezu između cijene nafte i američke vojne prisutnosti u Saudijskoj Arabiji mogla bi itekako natjerati Saudijce da preispitaju svoje sljedeće korake i prirodu njihovog saveza s Washingtonom.

(Saff.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

planina4Napokon malo mira u svijetu i mislimo da je to najveća strahota koja nam se mogla desiti.

Ne rovimo po sebi, jer to jednostavno nismo u stanju, nego po teorijama zavjere.

Kao novorođenčad spavamo 18 sati dnevno, kasnije sve manje, pokrećući se sve više, da bismo kao zreli ljudi zapatili od nesanice i počeli se umrtvljavati sedativima.

Od čovjeka se očekuje da bude aktivan i u vječitom pokretu što je dobro, što je zdravo, što vodi ka napretku u društvu. Doduše, postoje i neosporivi dokazi da bi za naš prosperitet i uzlet bilo mnogo pametnije i bolje da su neki „djelatnici“ odustali od svojih ideja, angažmana i radnji, da su ih jednostavno prespavali, poput novorođenih beba. Ili da su pri tome bivali istočnjački melanholični i usporeni kad već nije bilo nikoga da im (kao u onom vicu iz Audicije) odozgo ili odozdo, na vrijeme izda naredbu: "Haso, nahrani kerove i ništa ne diraj!" Ali, Bože moj, kako bi se znalo za Hasu da nije samovoljno pipkao i tipkao po kosmosu.

Sve je samo montaža i šminka

Što se više kreće i djeluje, čovjek postaje sve sposobniji da podnosi svoje okruženja onakvo kakvo mu je ponuđeno, kakvo ga je strefilo i kakvo je izabrao, ako je izbor bio moguć. Uz razvijanje sposobnosti da podnese sve oko sebe, čovjek često postane nesposoban da podnese sebe lično. Sebe u sebi. Zato i reaguje burnim odbrambenim reakcijama. Nesposobni da izdrže sebe, ljudi na usamljenost i prinudnu izolaciju reaguju razdražljivo, agresivno, distancirano, kompulzivno, nedodirljivo i samopravedno.

Kroz život nam se svakodnevno nude prilike za kritičku samorefleksiju, ali takvu ponudu pokretni čovjek današnjice naviknut na "party kretanja i dešavanja" skoro nikada ne uzima u obzir kao soluciju i mogućnost osvještenja i smirivanja sebe u sebi.

Iako se čini da ljudi danas više nego ikada rade na sebi i po sebi, da su dotakli dubinu i srž, u svakoj kriznoj situaciji brzo se ustanovi kako je sve to samo montaža i šminka.

Čemu teži aktivan čovjek danas? Čini se svemu, samo ne povratku sebi. Čovjek treba nastavak "party-ja" u kojem može živjeti nametnuti mu patopsihološki hiperaktivitet. Čini sve kao da teži prezaposlenosti, shopingu, kafani, buki, nedostatku mjesta u sredstvima javnog prevoza, zastoju na putu zbog gužve, trčanju kroz aerodromske hale, čekanju na kasi, dozivanju konobara, nervozi zbog loše usluge, napetosti zbog rezultata utakmice i zaokružene kombinacije pod brojem pet… čini se kao su gužva i stres prvo i osnovno mjerilo normalnog života.

Čovjek danas ima svega mnogo, a vremena sve manje, jer mu je i bez njegove volje pošlo za rukom da usvoji „sreću po propisu“ i standardu društva u kojem živi, sve zasnovano na jeftinim obećanjima i zadržavanju vlastite zona komfora u apsolutizmu moderne tjeskobe.

Stanje tjeskobe i duhovne paralize

Predprosvjetitelji i prosvjetitelji su od pamtivijeka težili ka svijetu u kojem će nastupiti pomirenje ovozemaljskih suprotnosti, stapanje različitosti i mir za čovjeka. Što više odmičemo, postaje nam jasnije da pomirenja i stapanja u kosmosu nema i ne može biti, a nema ga zato što čovjek nije u stanju da bude pomiren sa sobom. On treba što više opštih mjesta, opštih ljudi, opštih pripadanja i opštih pravila o sreći.

Čovjek u zatvorenom prostoru nije prikladan za vođenje korporacija, za upravljanje projektima, ne može se integrirati u horde veselih potrošača, ne može učestvovati u javnom i kulturnom životu, ne može biti prezentan onako kako to norme vidljivosti i uspjeha nalažu.

Čovjek u prisilno stečenoj hiperaktivnosti nauči da se opija napitkom novog, brzog i površnog, da diskredituje usporenost, melanholiju, tugu i bol, da poraze i slabosti pripisuje disidentima i nesposobnjavkovićima; onima koji kao svijet vuku nadole, dok ga on kao vuče nagore.

I zato svaki put kad zemlja zastane na trenutak, kad ostanemo bez uhodane dinamike i novosti onako kako smo na njih navikli, kad izostane usklađivanje sa onim izvana i lakonska utjeha za boljim sutra, kad se moramo družiti sami sa sobom, mnogo ljudi se izobliči i uskoči u stanje tjeskobe i duhovne paralize.

Propisano i nametnuto mirovanje lišava nas (posebno zapadnjački orijentirana društva) ustaljenih i ideološki opojnih droga, suočava čovjeka i sa mogućnošću da smetnja u distribuciji potrebnih mu "narkotika" u skoroj budućnosti neće biti otklonjena, već da kao takva može postati neizostavni dio naše stvarnosti.

I kako onda, pod takvom prijetnjom, da živi potrošač i sudionik na tržištu, mali čovjek koji je prihvatio da mora biti redovno ažuriran, napredan, znatiželjan i suočen s budućnošću na koju kao ima veliki uticaj?!

Gušenje modernog čovjeka

Ono što čovjek, bez obzira na silna iskustva (društvena, tuđa i svoja) teško shvata i osviješćuje jeste činjenica da on u svakom kosmičkom projektu ostaje poslužitelj koji gura tuđi traktor sa unaprijed utvrđenom deponijom i rješenjima, da u događaje može uranjati samo onoliko koliko mu to vrhovnici dozvole i da je još davno čipovan tako što mu za sreću treba najnovija roba široke potrošnje.

S takvim čipom u sebi ljudi danas ne mogu živjeti bez nametnute dinamike, jer da mogu bilo bi im sasvim dovoljno to što imaju krov nad glavom, porodicu, mogućnost da prežive i prošetaju po livadi. Pa ipak, porodica i krov nad glavom, u krizama poput ove – koronarne, modernog čovjeka guše, jer u tom prostoru nema ništa novo, nema sinergije, nema interakcije, nema izazova i „utjehe za ljepše sutra“. Zato panika, tjeskoba i konsolidacija sa kolektivom izvana, ma kakav on bio.

Prisilno gurnut u „mir“ kojem kao teži u svojim životnim trkama, pokazuje se da čovjek danas sa mirom ne može mnogo započeti. Prevazišli smo melanholiju i razgovore sa sobom, tišinu i usku diobu prostora, jer u zapadnjački okrenutim kulturama to je odavno rabota za dangube, luđake i ezoterike. Ovakva stanja i vremena, ukazuju da je upravo "melanholična nesposobnost i usporenost modernog čovjeka" možda najveća slabost današnjeg društva, gledajući sa čisto ljudskog apsekta.

Napokon malo mira u svijetu (pa makar i prinudnog) i mi mislimo da je to najveća strahota koja nam se mogla desiti. Ne rovimo po sebi dokazanim i postojećim, jer to jednostavno nismo u stanju. Rovimo po nedokazanim teorijama zavjere. Tako je lakše, jer je to izvan nas. Peremo ruke i strijepimo od čipovanja zaboravljajući da je dužina života svakome od nas čipovana već… začećem i udisanjem prvog daha u prostoru na koji smo rođenjem spušteni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Mediha Šehidić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

mmfukrajinaJasno je već duže od 150 godina da slobodno tržište kreira znatnu nejednakost i destrukciju čak i u najboljim vremenima. Ali kada je u pitanju kriza, oslanjanje na ovakvo tržište može izazvati nezamislivo uništenje.

Piše: Nick Dearden

Danas se, usred krize izazvane korona virusom, najbogatije države na svijetu pozivaju na ratne ovlasti kako bi usmjerile ekonomsku aktivnost i kontrolisale tržišta. Trebat će, ako želimo ikakvu nadu da su suzbije korona virus, spase milioni života i spriječi potpuni ekonomski kolaps. Ali nažalost, ove ovlasti su mahom nedostupne državama u razvoju, kojima se četiri decenije govori da im nije potrebna kontrola nad ekonomijom i da ne mogu priuštiti da grade socijalne države. Ne brinite se, savjetovale su ih međunarodne institucije kakav je Međunarodni monetarni fond, tržište će vam dati ono što vam je potrebno.

Čak su i na Zapadu, godine štednje u kombinaciji sa ideologijom „tržište najbolje zna“ stanjile našu sposobnost da se nosimo sa korona virusom. SAD mnogo pati, ne samo zbog narcizma predsjednika Donalda Trumpa, već zato što je njegov zdravstveni sistem kojim upravlja tržište i koji kontrolišu veliki biznisi, najneefikasniji na svijetu. U najbogatijoj državi na svijetu, tinejdžer koji je bolovao od COVIDA-19 prošle sedmice je preminuo nakon što su ga odbili liječiti na klinici jer nije imao osiguranje.

Kriza nametnuta izvana

Ali za mnoge države u svijetu, oduzimanje sredstava javnom sektoru, tom djeliću naše ekonomije koji pruža sigurnost od hirova tržišta, nije bio izbor. To im je nemilosrdno nametnuto izvana. Na osnovu „krizom zbog duga država tećeg svijeta“ 1980-ih, krizom koju je izazvalo neodgovorno posuđivanje zapadnih banaka, MMF i Svjetska banka su silom nametnule politike „strukturalnog prilagođavanje“ desecima država u istočnoj Evropi, Africi, Aziji i Latinskoj Americi.

Oni su spasili banke i insistirali na tome da će cijenu platiti države koje će dodatno biti osiromašene, zahtijevajući oštre mjere štednje, posvemašnju privatizaciju i time što će se odreći bilo kakvog pokušaja da vode svoje ekonomije u interesu svojih ljudi.

Ove su politike kreirale trajnu krizu u mnogim državama, koje nisu bile u stanju izgraditi, naprimjer, onu vrstu javnim, univerzalnih zdravstvenih sistema poput onih na Zapadu. Pogledajte broj doktora koje različite države zapošljavaju, što je jasno ključni aspekt bavljenja krizom izazvanom korona virusom. Velika Britanija ima 28 doktora na 10 000 ljudi. To je zapravo nisko za razvijenu zemlju. Njemačka ima 42, a Danska 40. Čak i relativno bogate zemlje u razvoju imaju samo dio tog broja: devet doktora na 10 000 ljudi u Južnoj Africi, a osam u Indiji.

Ali čak je i to dosta dobro u odnosu na zaista siromašne države. Uzmimo za primjer Sierru Leone, kojoj je MMF sredinom 1990-ih rekao da smanji broj uposlenika u javnom sektoru za 28 posto i ograniči im plate. Broj zdravstvenih radnika je srezan i danas Sierra Leone ima svega 0,2 doktora na 10 000 ljudi.

Oštra politika MMF-a

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, najmanje polovina svjetske populacije nema osnovnu zdravstvenu njegu, čak i u normalnim vremenima. Iz Oxfama nam kažu da svakodnevno blizu 4000 ljudi umre od tuberkuloze, 1500 ubije malarija. Ovo je trajna kriza. Kada vlada Malija ima tri ventilatore na milion ljudi, kako da se nosi sa trenutnom pandemijom?

Oštrina politika MMF-a izazvala je tako mnogo patnje, da je takva katastrofa čak i u njihovim uslovima, koje ne mogu održavati zauvijek. U proteklih nekoliko godina MMF je shvatio značaj trošenja na zdravstvo, i počeo je koristiti lijep vokabular o „smanjenju siromaštva“. Ali u stvarnosti se malo šta promijenilo.

Nedavne brojke od Evropske mreže za dugove i razvoj pokazuju da 46 država sa niskim prihodima troši više na dugove nego na zdravstvo, u prosjeku 7.8 posto BDP-a na dug, a 1,8 posto BDP-a na javno zdravstvo.

Nema potrebe za brigu, Zapad je rekao tim državama. Istina je da ne možete ulagati u javne usluge, ali to nije važno jer će to osigurati tržište.

U posljednjih 15 godina, prisutan je podstrek, s Velikom Britanijom na čelu, da se koriste razvojni fondovi da se ohrabri privatni sektor da ulaže u siromašnije države. Umjesto da direktno podrže države da grade javne usluge ili da im pomognu da prikupe poreze od multinacionalnih kompanija koje već tamo rade, ideja je da se iskoristi javni novac kako bi se okolina učinila „pogodnijom“ za međunarodni kapital da u nju ulaže.

Javno-privatno partnerstvo

Partnerstva na relaciji javno-privatno su proširena radeći ono što im najbolje ide, pretvarajući javnu potrebu u dugoročne prihode za njihove finansijere. Neslavna memorijalna bolnica kraljice Mamohato u Lesothu je primjer toga.

Ovaj projekat je pokrenut 2008. da se zamijeni nacionalna bolnica u Lesothu i podržala ga je Svjetska banka, koja je rekla da neće koštati više od stare bolnice. Na kraju je odnijela više od polovine godišnjeg budžeta za zdravstvo u Lesothu, tri do četiri puta više od stare bolnice, a državni novac se razlio u tržišta.

Britanska potrošnja na humanitarnu pomoć i dalje podržava establišment privatne zdravstvene njege, uprkos svim dokazima da samo državno zdravstvo može riješiti trajnu zdravstvenu krizu u tako velikom broju država.

Ljudi u Lesothu i Sierra Leoneu nisu nesposobni da vode pristojne zdravstvene sisteme. Siromaštvo im nije urođeno. Oni su osiromašeni, prvo kroz stoljeća imperije, a u novije vrijeme, zahvaljujući eksperimentima sa ideologijom slobodnog tržišta.

Zdravstvo je samo jedan primjer; šteta je načinjena na raznim nivoima u državama u razvoju.

Pandemija koja razara ekonomiju

Pandemija korona virusa više nije samo zdravstveni problem i razorit će globalnu ekonomiju. Isto zmijsko ulje sa slobodnog tržišta koje je razorilo javni sektor, ostavilo je vlade država u razvoju bez sposobnosti da kontrolišu svoje ekonomije kao cjelinu.

Rečeno im je da ne trebaju kontrolisati finansije koje ulaze i izlaze iz njihovih ekonomija, jer će tržište naći ravnotežu. Rečeno im je da ne pokušaju proizvoditi osnovne potrepštine, već da dopuste robama da teku slobodno, i da će moći ovisiti o međunarodnom tržištu koji će osigurati njihovim stanovnicima ono što im je potrebno.

Danas se pokazalo da je taj savjet laž. Finansije su pobjegle, nazad na Zapad, gdje ih je zaštitila ogromna državna intervencija, u državama gdje su takve politike još moguće. Cijena proizvoda, od kojih je tako velikom broju država rečeno da zavisi za prihod, se urušila. Izvoz i međunarodna valuta su presušili.

U posebno indikativnom znaku, krajem marta, tržište je proglasilo južnoafričke obveznice „smećem“, što znači da dok SAD i Evropa mogu posuđivati besplatno, države poput Južne Afrike će morati plaćati astronomske cijene da bi dobili fondove koje očajnički zahtijevaju.

Ovim državama je uporno ponavljano „tržište će obezbijediti“. Sada gledaju kako upravo one države koje su im rekle ove laži, napuštaju principe tržišta sveukupno.

Specijalni porez na bogatstvo

Šta, dakle, da radimo? U proteklih nekoliko dana čuli smo glasne pozive da se isti primjeri paketa stimulansa koje smo vidjeli na Zapadu, primijene na zemlje u razvoju. Afrički lideri su zatražili 100 milijardi dolara finansijskog podsticaja i otkazivanje duga, koji mora biti oslobođen normalnih obaveza slobodnog tržišta.

UNCTAD je zatražio pakete podsticaja od 2,5 hiljada milijardi i ponovno uvođenje kontrole kapitala da se da zemljama u razvoju moć da intervenišu i kontrolišu tržište novca. Oxfam je zatražio 160 milijardi dolara u otpisivanju duga, deset miliona plaćenih pozicija za zdravstvene radnike i nacionalizaciju privatnih zdravstvenih ustanova, kao što smo vidjeli u Španiji.

Bilo je i poziva za specijalni porez na bogatstvo uzrokovano koronom da se prikupe sredstva od onih koje će profitirati uprkos, ili upravo zbog krize, i specijalno izdanje „valute“ MMF-a da se da besplatno državama da se podrže njihove ekonomije.

Ovi su pozivi ispravni i mora se uložiti svaki napor da se osigura ovo do sad neviđeno finansiranje. Ali ovo ne može biti privremeni odgovor na korona virus. Ako želimo ne samo spriječiti širenje COVIDA-19, već i minirati trajnu krizu koja pogađa tako mnogo država, potrebno nam je da ovo politike izvedu revoluciju.

Trebaju biti u stanju kontrolisati svoje ekonomije ako će postojati nada da te ekonomije rade za svoj narod.

Ovo je zahtjevna naredba. Zahtijeva ogromnu namjernu saradnju i reformu koju nismo vidjeli od postratnog perioda 1945. Istina, novac već postoji, ali nije ni blizu potrebnog nivoa. A budući da su neki svjetski lideri više zainteresovani za rasizam i ksenofobiju nego za rješavanje krize, čak je i osnovna diplomatija izazov.

Licemjerstvo u globalnoj ekonomiji

No, to ne znači da nema nade. Za početak, korona virus nam je pokazao da iako će nas ova bolest pogoditi na različite načine, ne možemo se sasvim izolovati od nepravdi svijeta u kojem živimo. Osim što je odvratno dopustiti da se zaraza širi u siromašnim zemljama, to bi nas i spriječilo da suzbijemo bolest svuda. Do neke mjere, ovaj virus pokazuje da smo sigurni samo onoliko koliko su sigurni najranjiviji članovi našeg društva.

Zatim, licemjerstvo u globalnoj ekonomiji nikada nije bilo ovako jako. Kada zemlje u razvoju vide da bogate države baš briga o principima tržišta kada su njihova društva u problemu, šanse su velike da možemo dovesti do trajne promjene u načinu razmišljanja ljudi svuda.

I moramo. Jer korona virus je nesreća koja je čekala da se desi. Ovo neće biti zadnja pandemija, možda čak ni najgora, a naša sposobnost da se nosimo s ovim poteškoćama direktno je povezana sa kratkoročnom ekonomskom logikom koja prioritet daje profitu nad javnim dobrom.

Zapravo, klimatske promjene dovode u opasnost daleko veći broj života od korona virusa. Tržište ne može riješiti ni taj problem, samo ga pogoršava. Za dobrobit cijelog čovječanstva, moramo vidjeti korona virus kao poziv na buđenje. Tržište nas neće spasiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

indexdowjonesSeljačka buna nakon kuge u 14. stoljeću svrgla je feudalizam. Nakon Covida-19, hoće li biti red na kapitalizam?

Piše: Paul Mason

Pandemija počinje u Aziji, opustoši glavne evropske gradove i zbriše najmanje trećinu populacije na svom putu. Kada se sve završilo, počinje revolt, cijenjene institucije padaju i cjelokupni ekonomski sistem mora biti ponovo konfigurisan.

To je kratka historije crne smrti, pandemije bubonske kuge koju uzrokuje bakterija Yersinia pestis, koja se proširila iz Mongolije do zapadne Evrope 1340-ih.

Iz razloga što je tadašnja ekonomija bila zasnovana na lokalnoj poljoprivredi i zanatima, svakodnevni život se vratio u normalu relativno brzo.

Ali, smanjivši radikalno broj radnika, dala je preživjelima povećanu mogućnost nagađanja, što je uskoro poprimilo oblik novih koncepata slobode među populacijom srednjovjekovnih gradova.

To je, zauzvrat, započelo proces ekonomske promjene koja je okončala feudalizam i, neki tvrde, započela rast kapitalizma.

Noćna mora kapitalizma

Danas se kapitalizam suočava sa svojom kugom koja mu je noćna mora. Iako bi virus Covid-19 mogao usmrtiti između jedan i četiri posto onih koje zarazi, imat će utjecaj na mnogo kompleksniju ekonomiju od one koja je postojala 1340-ih – ekonomije sa mnogo krhkijim geopolitičkim poretkom, i u društvu koje već sluti na loše zbog klimatskih promjena.

Hajdemo razmotriti ogromne promjene koje je pandemija već izazvala.

Prvo, djelomično ukidanje svakodnevnog života u velikim dijelovima Kine, Indije, većine Evrope i brojnih država u Americi.

Zatim, značajnu šteta za ugled vlada i političkih elita koji su ili poricali ozbiljnost ove krize, ili su se u prvobitnim fazama pokazali nesposobnima da mobiliziraju svoje zdravstvene sisteme da se s njom suoče.

Osim toga, desio se instant pad u potrošnji u svim većim ekonomijama koji će sigurno proizvesti najdublju recesiju otkako pamtimo: cijene dionica su se već urušile, a ovo, zatim pogađa porodice iz srednje klase čiji penzioni fondovi moraju ulagati u dionice. U međuvremenu je solventnost avionskih kompanija, aerodroma i hotelskih lanaca upitna.

Kao reakcija na datu situaciju, države su pokrenule pakete ekonomske pomoći tako velike da većina ljudi još nije uspjela pojmiti njihove implikacije. Američka vlada će ubrizgati dvije hiljade milijardi dolara u svoju ekonomiju, kroz mješavinu direktnih plaćanja građanima i zajmova za biznise, što je više od polovine godišnjih poreza koje prikupi.

U međuvremenu, centralne banke su prešle na novi i agresivan oblik kvantitativnog olakšanja. Baš kao i nakon prošle globalne finansijske krize 2008., oni će kreirati novi novac da otkupe vladin dug, ali ovaj put neće biti postepen ili fokusiran na najsigurnije vladine obveznice. Uvedeno kao mjera protiv panike u 2008., izgleda da će nas kvantitativno olakšanje pratiti decenijama.

Političari su zauzeti uvjeravanjem birača da će to biti „recesija u obliku slova V“ – oštar pad nakon kojeg će uslijediti uspon, jer je „prava ekonomija“, kako oni tvrde, zdrava.

Urušavajući temelji

Da bismo razumjeli zašto je ovo pretjerano optimistično, upotrijebit ćemo metaforu zgrade.

Za vrijeme finansijske krize 2008, izgledalo je kao da se „krov“ – finansijski sistem – urušio na glavnu strukturu, koja je, iako je bila oštećena, stajala čvrsto i mi smo nakon izvjesnog vremena popravili krov.

Ovog puta, za razliku od prošlog puta, urušavaju se temelji, jer je sav ekonomski život u kapitalističkom sistemu zasnovan na podsticanju ljudi da idu na posao i troše svoje plate.

Budući da sada ljude moramo podsticati da se drže dalje od posla i od svih mjesta na kojima obično troše svoje teško zarađene plate, nije važno koliko je izdržljiva sama zgrada.

Zgrada zapravo i nije tako izdržljiva. Veći dio rasta koji smo iskusili tokom 12 godina od zadnje finansijske krize, podstaknut je centralnim bankama koje su štampale novac i vladama koje su spašavale bankovni sistem i dug.

Umjesto da otplaćujemo dug, nakupili smo, prema procjenama, još 72 hiljade milijardi dolara duga.

Za razliku od vremena bubonske kuge, trgovinski i finansijski sistemi 21. stoljeća su kompleksni, što, kao što smo naučili 2008., znači da su krhki.

Mnoga od sredstava koja kruže u finansijskom sistemu su, kao i pred krizu 2008., komplikovani svežnji potvrda o dugu koje izdaju banke, osiguravajuće grupe i druge finansijske kompanije. Njihova vrijednost leži u činjenici da oni daju vlasniku pravo na budući prihod.

Naše članarine u teretani, naši studentski krediti, naše rate za auto ove godine, iduće godine i dalje se već računaju kao „plaćene“, a ljudi u finansijskom sistemu se sofisticirano klade na njihovu vrijednost.

Ali šta se dešava kada mi ne idemo u teretanu, ne kupimo novi auto? Neke od tih potvrda o dugu postanu bezvrijedne i finansijski sistem mora država spašavati.

Nezamislivo se već dešava

Iako većina običnih ljudi ne razumije koliko je ovo opasno, ljudi na vlasti su toga svjesni. Zato su ubijedili centralne banke da nacionaliziraju tržišta obveznica.

Ovo znači da države izdaju dugove da spase ljude i kompanije, kao sa Trumpovim sporazumom od 2 hiljade milijardi dolara, a te dugove guta drugi dio države, centralna banka.

Ljevičarski ekonomisti, i ja, upozoravaju da će, dugoročno, stagnirajući rast i veliki dug dovesti do ove tri politike: države će plaćati građanima univerzalni prihod jer automatizacija čini dobro plaćeni posao nepouzdanim i rijetkim; centralne banke će posuđivati novac direktno državi da je održe na površini; masovno javno vlasništvo glavnih korporacija da se održe vitalne usluge koje ne mogu donijeti profit.

U rijetkim prilikama kada su takve sugestije iznošene investitorima u prošlosti, odgovor je bio obično uljudno odmahivanje glavom ili, među ljudima koji su svjedočili padu sovjetskog komunizma, zaprepaštenje. To bi ubilo kapitalizam, kažu oni.

Ali sada se nezamislivo već dešava, sve je tu: univerzalne isplate, pomoć državi i finansiranje državnih dugova od strane centralnih banaka već je usvojeno brzinom koja je šokirala i one koji obično zagovaraju ove mjere.

Pitanje je hoćemo li ovo napraviti s entuzijazmom i sa jasnom vizijom društva koje će izroniti na drugoj strani, ili nevoljko, s namjerom da oživimo sistem koji se upravo raspao?

Pokušajmo shvatiti zašto su ekonomisti protiv ovih kriznih mjera do sada.

Kada su u pitanju univerzalne isplate prihoda, britanski konzervativni političar Iain Duncan Smith je istakao, problem je što bi one mogle „odvratiti ljude od odlaska na posao“.

Kada je u pitanju državno vlasništvo i pokušaj da se planira proizvodnja (naprimjer trenutna pometnja za ventilatorima), ekonomisti slobodnog tržišta vjeruju da se takvi pokušaji ljudske kontrole nalaze na putu tržištu, koje, prema njihovom mišljenju, funkcioniše kao inteligentna mašina, donoseći red u svijet na način koji nijedna agencija za planiranje ili vlada nikada ne bi mogli.

Što se tiče finansiranja državnih dugova od strane centralnih banaka, ovo se posmatra kao priznanje moralnog poraza od strane kapitalizma: poduzetništvo i konkurencija trebaju biti pokretači rasta, a ne Banka Engleske ili Federalne rezerve koji štampaju novac i posuđuju ga ministarstvima finansija. Stoga je kapitalizam koji se trajno oslanja na ove mehanizme nezamisliv za većinu tradicionalnih ekonomista.
Kratkoročno gledano

Za mene su ove vanredne mjere oduvijek zamislive. Od 2015. tvrdim da ćemo biti prisiljeni usvojiti novi i veoma drugačiji model kapitalizma; ako ne zbog ekonomskih troškova podržavanja populacija koje stare, onda zbog prijetnje klimatskog haosa.

Ali kriza zbog bolesti Covid-19 sve je to dovela u ravan kratkoročnog.

Kapitalizam koji izranja iz ove sredine 2020-ih već je isplatio desetke milijardi dolara u isplatama osnovnog prihoda; aviokompanije i hotelski lanci će biti nacionalizirani; a vladini dugovi naprednih ekonomija, koji trenutno iznose 103 posto BDP-a, bit će daleko iznad tog. Još ne znamo koliko više, jer ne znamo koliko će BDP pasti.

Ako baš ne budemo imali sreće, niz dugova i dezintegracija vladine koherentnosti u nekim krhkim državama mogli bi ozbiljno oštetiti multilateralni globalni poredak. Ljudi koji izrađuju sigurnosne planove strahuju da bi u državama kao što su Venecuela, Sjeverna Koreja ili Ukrajina, ako bi zapale u stanje haosa, iskušenje za susjedne divove poput SAD-a, Kine i Rusije da ih „spase“ tako što će poslati vojsku bilo veliko.

I ranije smo vidjeli brzu deglobalizaciju, u ranim 1930-im. Ona započinje bankarskom krizom, vodi ka razvrgavanju međunarodnih valutnih sporazuma i završava odbijanjem sporazuma i prisilnim pripajanjima.

Iako sadašnja kriza započinje sa mnogo jačim institucijama – Međunarodnim monetarnim fondom, Svjetskom zdravstvenom organizacijom, Ujedninjim nacijama, između ostalih - suočavamo se sa istim bazičnim problemom kao i 1930-ih: odsustvom jedne moćne države spremne da povede, postavi standarde ponašanja i djeluje kao lider u slučaju nužde.

Ako budemo slijedili ortodoksne ekonomske savjete sada, kao i nakon 2008, kada kriza bude gotova, političke elite će pozvati na još štednje – rezovi u budžetu za zdravstvo, smanjenje plata i povećanje poreza za obične ljude da se reducira trošenje vlade i umanji dug.

To je logika slobodnog tržišta, ali mnogi će je ljudi vidjeti kao ludilo.

U 14. stoljeću kada je faza masovne smrtnosti od kuge bila gotova, to je upravo ono što su feudalne elite pokušale napraviti: da ponovo nametnu svoje stare privilegije i tradicije i ekonomsku logiku populaciji koja je upravo preživjela najtraumatičniji mogući događaj.

Tada je to dovelo do krvavih ustanaka – Seljačke bune u Engleskoj, tzv. Žakerije u Francuskoj i zauzimanja gradova kao što su Ghent, Pariz i Firenca od strane zanatlija – predvođenih veoma borbenom grupom građana nazvanom, na francuskom, buržoazija.

Iako su ustanci nakon kuge propali, piše historičar Samuel Kline Cohn u svojoj knjizi Lust for Liberty (Žudnja za slobodom), doveli su do trajne promjene načina razmišljanja među masama, „od krajnje utučenosti do novog samopouzdanja...da i oni, mogu promijeniti svijet, suštinski promijenivši socijalne i političke uslove svog života“. A to je otvorilo put za buržujske revolucije koje su iznjedrile kapitalizam.

Planeta kapitalizam

Da bismo shvatili šta trebamo uraditi danas, potreban nam je širi okvir od onog koji postoji u umovima većine političara.

Za njih i Covid-19 i klimatska kriza izgledaju kao asteroidi koji udaraju u planetu: vanjski šokovi koji zahtijevaju privremeni i reverzibilan odgovor.

Oni su zapravo šokovi koje je proizvela sama „planeta kapitalizam“, ili barem u obliku u kojem smo je usvojili.

Mi ne znamo kako bi izgledao industrijski kapitalizam bez karbona jer su naše institucije, prakse i kulture sve zasnovane na ekstrakciji fosilnih goriva.

Isto tako, ne znamo kako bi globalizacija izgledala bez milijardu ljudi koji žive u sirotinjskim četvrtima, bez deforestacije, bez tržišta živih životinja i bez raširene bolesti siromaštva u razvijenom svijetu – opet zato što su ove značajke postane osnovne značajke kapitalizma kakav postoji.

Zato se ja zalažem za tezu da kapitalizam dugoročno neće preživjeti, a kratkoročno može preživjeti samo usvajanjem karakteristika „postkapitalizma“.

Prije napada korona virusa, to je izgledalo poput povika u divljini. Čak su i relativno blage programe državne intervencije koje su zagovarale ličnosti poput ljevičarskih političara kakav je lider britanskih Laburista, Jeremy Corbyn ili demokratski predsjednički kandidat Bernie Sanders, birači odbili.

Bio sam zapanjen vidjevši da su analitičari iz australske investicione grupe Macquarie Wealth, jedne od najkapitalističkijih kompanija u svijetu, rekli investitorima: „Konvencionalni kapitalizam umire, ili barem mutira u nešto bliže verziji komunizma“.

Analitičari iz Macquarieja razumiju da ovo nije samo zato što nam odjednom treba intervencija države, već i zato što su prioriteti običnih ljudi pomjerili izbore tržišta prema konceptima poštenja i dobrobiti.

Ako je velika kuga iz 14. stoljeća pokrenula postfeudalnu imaginaciju, moguće je, i poželjno, da ova pokrene postkapitalistički imaginaciju. Čim prije.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

novac5Profesori ekonomije očito su vrlo svjesni toga da epidemija teško ugrožava kapitalistički sistem. Ne zato što trga „privredne tokove“ – već zato što budi pamet ljudi. Tko još sada vjeruje vladi da treba uništiti javno zdravsto i privatizirati ga? Tko još vjeruje dogmi EU da „slobodna i neograničena konkurencija“ donosi blagostanje? Tko još vjeruje u kapitalizam?

Tomaž Mastnak je u svojoj kolumni u Dnevniku (18.3.2020.) kratko i jasno opisao dvije strategije borbe protiv pandemije. Kinezi su zaštitili ljude na račun kapitala – i zaustavili epidemiju. EU i SAD spašavaju kapital na štetu ljudi – i epidemija se širi.

Profesor ekonomije Jože P. Damijan ne slaže se s Kinezima. Predvidio je da može doći do trenutka u kojem će „čelnici država i izabrani predstavnici naroda doći do nužnosti nepriličnog izbora između broja mrtvih i uništenja privrede“ (Dnevnik, 20.3.2020.). Vrijedilo bi dodati: „uništenja kapitalističke privrede“.

Profesor Damijan nije jedini koji o pandemiji razmišlja sa stajališta kapitala. Još početkom marta britanski je novinar Jeremy Warner napisao: „S čisto nezainteresiranog ekonomskog stajališta će COVID-19 na dugi rok biti možda čak i blago koristan, jer će pospješiti škartiranje starijih ovisnih osoba.“

Kapitalizam još od svoga početka proizvodi problem „suvišnog“ stanovništva. „Nezainteresirana“ ekonomska znanost, koja gleda sa stanovišta kapitala, još je odavno tražila rješenja, koja bi otpravila posljedicu („suvišne ljude“), a sačuvala uzrok (kapitalizam). Klasik kapitalističke političke demografije Thomas Malthus izračunao je da se stanovništvo razmnožava brže nego li što narasta proizvodnja hrane. Zašto? Jer ljudi pojedu sve raspoloživo, ako previše jedu i previše se razmnožavaju. Rješenja su u tome da se pritišću prema dnu nadnice, povremeno zakuha rat, obaveže radnike na seksualnu apstinenciju – i, naravno, poštovati blagotvornost bolesti, koje škartiraju boležljive i neproduktivne.

U duhu Malthusa profesoru Damijanu pridružio se profesor Bogomir Kovač (Mladina, 20.3.2020, preneseno u Dnevniku 21.3.2020): „Protiv pandemije se ne možemo boriti tako da u ime zaštite ljudi zaustavimo privredne tokove, jer ćemo na kraju svi izgubiti.“ I profesor Kovač nije dodao da misli na kapitalističke „privredne tokove“. Tim propuštanjem prikrio je da želi osigurati uzrok (kapitalizam) – i da zahtijeva da se pomirimo s posljedicom (umiranjem boležjivih, slabih, osjetljivih, starih).

Profesori ekonomije računali su zbrzano. Nisu uvažili da slovenski zdravstveni sistem ne bi izdržao ako bismo virusu omogućili režim „laissez faire, laissez passer – pustite da radim što hoću; pustite da idem kamo hoću“. Trideset godina kapitalističkih „privrednih tokova“ u farmaceutskoj industriji, u preprodaji opreme, u privatizaciji, uzdrmalo je slovensko javno zdravstvo. Ali ga na sreću nije uništilo. Ta javno je zdravstvo jedino sposobno da se uhvati u koštac s pandemijom.

Dokaz je Italija u ovom trenutku najgore žarište s apsolutno najvećim brojem umrlih (u međuvremenu su ju pretekle SAD, op.p.). Godine 1975. bilo je u Italiji 10,6 bolničkih kreveta na tisuću stanovnika, sada ih je 2,6. Između godina 2009. i 2017. tamo su u zdravstvu ukinuli 46.500 radnih mjesta. Prednost su davali „privrednim tokovima“ – sada gube ljude, a i privredni tokovi su zastali.

Dilema nije: ili privreda ili ljudi, jer ako se odlučite za privredu izgubit ćete oboje. Odlučite li se za ljude, sačuvat ćete oboje. Pravo je pitanje: kakva privreda, da bi bila u službi ljudi? Sada se okrutno pokazalo da neoliberalni kapitalizam nije privreda koja bi koristila ljudima. Države pod pritiskom pandemije već krše neoliberalnu dogmu EU: da bi zaštitile ljude (kao Španjolska, koja je nacionalizirala zdravstvene ustanove), ili da bi zaštitile kapitalizam (kao Italija, koja je nacionalizirala avionska dioničarska društva). Od neoliberalizma treba braniti kako ljude tako i sami kapitalizam.

Ali neoliberalizam je samo do krajnosti dotjerana logika kapitalizma. Pokazalo se da je kapitalizam uopće, a neoliberalni još i posebno, krut sistem, koji se ne može prilagoditi na vanjske udarce. A krut je zato jer je unutrašnje nestabilan i svaki ga vanjski udarac zanjiše. Ako ga ne zaljulja vanjski udar, podlokavaju ga unutrašnja proturječja.

Do epidemije su nas apologeti kapitalizma uvjeravali da moramo prije ili kasnije očekivati krizu. To je govorila i „nezainteresirana“ ekonomska znanost: odrecite se sada, da omogućite viškove profita kapitalu – da biste se mogli još više odricati za vrijeme krize i omogućili kapitalu barem prosječne profite. Sada nas znanost uvjerava da će epidemija prouzročiti krizu. Ali sistem će upasti u krizu jer je unutrašnje nestabilan, jer je sam u sebi proturječan.

Profesori ekonomije očito su vrlo svjesni toga da epidemija teško ugrožava kapitalistički sistem. Ne zato što trga „privredne tokove“ – već zato što budi pamet ljudi. Tko još sada vjeruje vladi da treba uništiti javno zdravsto i privatizirati ga? Tko još vjeruje dogmi EU da „slobodna i neograničena konkurencija“ donosi blagostanje? Tko još vjeruje u kapitalizam?

Dnevnik, Ljubljana 25.3.2020, sa slovenskog preveo Srećko Pulig

(Forum.tm)

Ocijeni...
(1 glasova)

virus"Podignimo zidove, ograničimo putovanja, smanjimo trgovinu. Ipak, iako se pokazalo da kratkoročne mere karantina daju neosporne rezultate u zaustavljanju epidemija, dugoročni izolacionizam vodio bi ekonomskom kolapsu i teško je zamisliti da bi ozbiljno doprineo sprečavanju širenja infektivnih bolesti. Izolacionisti greše. Odgovarajući protivotrov za epidemiju je kooperacija, nikako segregacija", navodi u tekstu u magazinu Tajm pisac Juval Noa Harari.

Epidemije su i pre ulaska u eru globalizacije odnosile milione žrtava. U 14. veku nije bilo aviona i brodova za krstarenje, a crna smrt je ipak prevalila put od istočne Azije do zapadne Evrope za tek nešto više od deset godina. U svom pohodu pokosila je između 75 i 200 miliona ljudi – više od četvrtine stanovništva Evroazije. U Engleskoj je stradalo oko 40% stanovništva, a Firenca je ostala bez 50.000 stanovnika.

U martu 1520, na obalu Meksika iskrcao se Francisko de Egija – jedan jedini nosilac virusa velikih boginja. U Centralnoj Americi u to doba nije bilo ni vozova, ni autobusa, pa čak ni magaraca. Pa ipak, epidemija velikih boginja je do decembra iste godine devastirala ovaj deo sveta, ubivši, prema nekim procenama, trećinu populacije.

Tokom 1918. jednom ekstremno virulentnom soju virusa gripa uspelo je da za samo nekoliko meseci stigne i do najudaljenijih kutaka sveta. Zarazio je pola milijarde ljudi, što je u to vreme predstavljalo više od četvrtine ukupne ljudske populacije. Procenjuje se da je tom prilikom stradalo 5 odsto stanovništva Indije. Na Tahitiju je umrlo 14 odsto ljudi. Na Samoi 20 odsto. Ova pandemija odnela je desetine miliona života – više nego četiri godine brutalnog ubijanja u Prvom svetskom ratu.

Od tada je proteklo stotinu godina, a čovečanstvo je zahvaljujući ubrzanom rastu populacije i razvoju različitih oblika saobraćaja postalo još ranjivije. Moderne metropole poput Tokija ili Meksiko Sitija predstavljaju daleko plodnije tlo za bujanje patogena od srednjovekovne Firence, a globalna saobraćajna mreža je neuporedivo brža od one koja je postojala 1918. Virus danas može stići iz Pariza u Tokio i Meksiko Siti za manje od 24 časa. Iz svega ovoga nije teško izvući zaključak da se svet nalazi na pragu infektivnog pakla u kome će se smrtonosne pošasti ređati jedna za drugom kao na fabričkoj traci.

U praksi se, međutim, pokazalo da su učestalost i uticaj epidemija dramatično opali. Uprkos tragičnom širenju side i ebole, u 21. veku epidemije ubijaju neuporedivo manji procenat stanovništva nego nekada. Razlog za to trebalo bi tražiti u činjenici da je čovečanstvo izabralo da se od zaraznih bolesti brani informisanošću, a ne izolacijom. Lekari danas odnose pobede u ratu protiv epidemija zahvaljujući stručnoj analizi informacija.

Kada se u 14. veku našlo na udaru crne smrti, čovečanstvo nije posedovalo saznanja o tome šta je njen uzročnik, niti kako se može zaustaviti. Sve do modernog doba ljudski rod je bio sklon da za pojavu bolesti okrivi bogove, zlonamerne demone ili zagađen vazduh, ne pomišljajući pritom ni u jednom trenutku na mogućnost postojanja bakterija i virusa. Verovali su u anđele i vile, ali i sama pomisao da se u jednoj jedinoj kapi vode može naći čitava armada smtronosnih neprijatelja bila im je potpuno strana. Kada bi došlo vreme za posetu crne smrti ili velikih boginja, jedina mera koje su tadašnji vlastodršci mogli da se sete bilo je organizovanje masovnih molitava raznim božanstvima i svecima. To, naravno, nije bilo od velike pomoći. Masovna okupljanja najčešće su vodila masovnim infekcijama.

Oslanjajući se na znanja i iskustva kojima su do tada raspolagali, naučnici i zdravstveni radnici su tokom prethodnog veka uspeli da otkriju mehanizme koji se kriju iza epidemija i pronađu sredstva da im se suprotstave. Teorija evolucije objasnila je zašto i kako dolazi do erupcije novih bolesti, ali i kako stare bolesti postaju virulentnije. Razvoj genetike omogućio je naučnicima da „špijuniraju“ patogene. Dok je srednjovekovnom čoveku uzrok crne smrti ostao zauvek nepoznat, današnjim naučnicima su bile potrebne samo dve nedelje da identifikuju novi koronavirus, sekvenciraju njegov genom i proizvedu pouzdan test kojim bi se otkrivali zaraženi.

Razotkrivanje mehanizma nastanka epidemija iz osnova je promenilo pristup borbi protiv zaraznih bolesti. Vakcinacije, antibiotici, unapređenje higijene i ubrzani razvoj medicinske infrastrukture pružili su šansu čovečanstvu da prvi put stekne prednost nad nevidljivom napašću. Uprkos promeni odnosa snaga, 1967. godine je od 15 miliona zaraženih virusom velikih boginja životom platilo dva miliona ljudi. Međutim, globalna kampanja vakcinacije je već tokom sledeće decenije bila toliko uspešna da je 1979. Svetska zdravstvena organizacija proglasila pobedu i objavila da je ova bolest u potpunosti iskorenjena.

Zatvaranje granica

Kakve pouke možemo izvući iz istorije kada je reč o aktuelnoj pandemiji koronavirusa?

Kao prvo, iz prošlih iskustava se stiče jasan utisak da se ne možemo odbraniti tako što ćemo trajno zatvoriti granice. Ne smemo zaboraviti da se epidemija nezaustavljivo širila još u srednjem veku, davno pre nego što je iko mogao i da sanja o globalizaciji. Dakle, čak i ako svedemo nivo globalne povezanosti na onaj koji je postojao u Engleskoj 1348, to još neće biti dovoljno. Da bismo se zaista zaštitili metodom izolacije, neće biti dovoljno da se vratimo u srednji vek – morali bismo da nastavimo sve do kamenog doba. Ne verujem da ima onih koji misle da bi nam to pošlo za rukom.

Kao drugo, istorija nas uči da stvarnu zaštitu treba tražiti u razmeni pouzdanih naučnih informacija i globalnoj solidarnosti. Kada jedna država postane talac epidemije, trebalo bi da bude voljna da sa drugima iskreno podeli ono što zna o širenju zaraze, bez straha od ekonomske katastrofe. Druge države bi u tom slučaju trebalo da sa poverenjem prihvate njihove informacije i da im pruže pomoć, a ne da se okrenu protiv žrtve. U ovom trenutku, Kina je u stanju da sa drugim državama širom sveta podeli svoja saznanja o koronavirusu, ali to zahteva visok nivo međusobnog poverenja i saradnje.

Međunarodna saradnja je od neprocenjivog značaja za efikasno sprovođenje mera karantina. Karantin i ograničenje slobode kretanja igraju presudnu ulogu u sprečavanju širenja zaraze. Ukoliko među državama ne postoji poverenje i ukoliko se neke od njih osete napuštenim od međunarodne zajednice, njihove vlade se plaše preduzimanja takvih mera. Ako otkrijete stotinu slučajeva zaraze koronavirusom u svojoj zemlji, da li biste automatski stavili pod ključ čitave gradove i regione? To u velikoj meri zavisi od onoga što očekujete od drugih zemalja. Potpuno zatvaranje gradova moglo bi voditi kolapsu ekonomije. Ako ste uvereni da će vam u tom slučaju druge države priskočiti u pomoć, bićete spremniji za uvođenje drastičnih mera. Ali ako smatrate da će vas ostaviti na milost i nemilost bolesti, verovatno ćete oklevati sve dok ne bude suviše kasno.

Verovatno najvažnija informacija koju bi ljudi trebalo da razumeju kada su u pitanju ovakve epidemije jeste da širenje zaraze u bilo kojoj zemlji ugrožava celo čovečanstvo. Razlog leži u činjenici da virusi evoluiraju. Virusi slični onom sa kojim se trenutno borimo razvijaju se u organizmu životinja, recimo slepih miševa. Kada se prenesu na ljude, odjednom se nađu u sredini na koju nisu navikli. Umnožavajući se u ljudskom organizmu, oni ponekad mutiraju. Većina tih mutacija je bezazlena. Međutim, s vremena na vreme dolazi do mutacija koje virus čine zaraznijim ili otpornijim na ljudske odbrambene mehanizme. Upravo ti mutirani sojevi virusa se zatim brzo šire kroz populaciju. Budući da samo jedan čovek može biti domaćin milijardi virusnih čestica koje se neprekidno razmnožavaju, svaka inficirana osoba pruža virusu milijarde novih mogućnosti da se adaptira na život u ljudskom organizmu. Svaki nosilac virusa je sličan kockarskom automatu koji virusu daje na milijarde lutrijskih tiketa – a virusu je potrebno da izvuče samo jedan dobitnički tiket kako bi ispunio svoju misiju.

Ovo nije puka spekulacija. Knjiga „Crisis in the Red Zone“ Ričarda Prestona opisuje upravo takav sled događaja u slučaju epidemije ebole iz 2014. godine. Zaraza je počela da se širi kada su izvesni virusi ebole prešli sa slepog miša na čoveka. Ljudi su teško oboljevali, ali virusima su još uvek više odgovarali uslovi u organizmu slepog miša. Ono što je ebolu od relativno retke bolesti pretvorilo u zastrašujuću epidemiju, bila je jedna jedina mutacija na jednom jedinom genu virusa ebole, koji je zarazio jednog jedinog čoveka negde u oblasti Makona u Zapadnoj Africi. Mutacija je omogućila mutiranom soju virusa – zvanom soj makona – da se veže za transportere holesterola u ćelijama ljudskog organizma. Tako su transporteri umesto holesterola u ćelije unosili ebolu. Soj makona je bio četiri puta zarazniji za ljude od ostalih sojeva.

Možda se, u trenutku kada čitate ove redove, slična mutacija dešava u jednom jedinom genu koronavirusa koji je zarazio neku osobu u Teheranu, Milanu ili Vuhanu. Ako se to zaista dešava, pretnja neće biti ograničena na stanovništvo Irana, Italije ili Kine, radiće se o direktnoj pretnji vama lično. U zajedničkom interesu stanovništva ove planete je da se koronavirusu ne pruži takva šansa. A to znači da moramo zaštititi svakog pojedinca u svakoj zemlji.

Sedamdesetih godina prošlog veka pošlo nam je za rukom da pobedimo virus velikih boginja zato što je u svim zemljama sveta sprovedena vakcinacija čitave populacije. Da samo jednoj državi nije uspelo da vakciniše svoje stanovništvo, bila bi to pretnja za ljudsku vrstu u celini, jer je mogućnost da virus postoji na jednom mestu predstavljala opasnost da se proširi po celoj zemaljskoj kugli.

Čovečanstvo se u svojoj borbi protiv virusa mora ozbiljno pozabaviti temom granica. Pritom ne mislim na granice između država. Ono o čemu moramo voditi računa jeste granica koja se proteže između našeg i sveta virusa. Na ovoj planeti virusa ima u izobilju. Oni zahvaljujući genetskim mutacijama neprestano evoluiraju u nove vrste. Granica koja nas razdvaja od sveta virusa prolazi kroz telo svakog ljudskog bića. Kada je probije neki opasan virus, cela ljudska vrsta se izlaže opasnosti.

Tokom proteklog stoleća smo ovu granicu obezbedili kao nikad dosad. Moderni sistemi zdravstvene zaštite su izgrađeni tako da služe kao svojevrstan zid, a naučnici i zdravstveni radnici su stražari koji odbijaju uljeze. Postoje, nažalost, i delovi granice koji su ostavljeni bez nadzora. Širom sveta žive milioni ljudi koji nemaju pristup najosnovnijim zdravstvenim uslugama, a to je ono što sve nas dovodi u opasnost. Većina ljudi navikla je da o zdravstvu razmišlja na nacionalnom nivou, ali bolja zdravstvena nega Iranaca i Kineza zaštitiće od epidemije i Izraelce i Amerikance. Ova jednostavna istina trebalo bi da je očigledna svima, ali ona, nažalost, ne dopire do najmoćnijih ljudi na svetu.

Svet bez pravih lidera

Čovečanstvo se danas suočava sa akutnom krizom, ne samo zbog epidemije koronavirusa, već i zbog nedostatka poverenja na međunarodnoj sceni. Kako bismo pobedili opasnu bolest, stanovništvo će morati da pokloni poverenje stručnjacima, građani vlastima, a države jedne drugima. Neodgovorni političari širom sveta već nekoliko godina namerno podrivaju poverenje u nauku, državne institucije i međunarodnu saradnju. Posledica toga je aktuelni trenutak u kome se suočavamo sa nedostatkom lidera koji bi inspirisali, organizovali i finansirali koordinirani, globalni odgovor na krizu.

Za vreme epidemije ebole 2014. godine, Sjedinjene Države su na sebe preuzele ulogu lidera. Slično se dogodilo i u vreme finansijske krize 2008, kada su uz pomoć ostalih država sprečile potpuni kolaps svetske ekonomije. U poslednje vreme, međutim, ta država se odrekla svoje uloge. Aktuelna američka administracija ukinula je podršku međunarodnim institucijama poput Svetske zdravstvene organizacije i svima jasno dala do znanja da Amerika u svetu više nema prijatelje, već samo svoje interese. Kada je došlo do eksplozije epidemije koronavirusa, držali su se po strani. Ako bi i pokušali da ponovo preuzmu ulogu lidera, veoma mali broj zemalja bi ih podržao, jer je poverenje u američku administraciju praktično nestalo.

Zašto bi iko pratio vođu čiji je moto „Ja sam najvažniji“?

Prazninu koja je nastala nije popunio niko drugi. Naprotiv. Ksenofobija, izolacionizam i nepoverenje zavladali su u mnogim delovima sveta. Bez poverenja i globalne solidarnosti borba protiv bolesti biće izuzetno teška, a u budućnosti nas verovatno čeka još sličnih pandemija. Ipak ne bi trebalo gubiti nadu, jer svaka kriza se može pretvoriti u šansu. Možda će nas ovo iskustvo naterati da shvatimo kakva opasnost preti od globalne razjedinjenosti.

Navešću samo jedan očigledan primer. Ova epidemija pruža priliku Evropskoj uniji da ponovo osvoji simpatije svog stanovništva. Ako bogatije države budu velikodušne i slanjem novca, opreme i medicinskog osoblja pomognu najugroženijim članicama EU, to će pomoći oživljavanju evropskih ideala više od bilo kog političkog govora. Ako ih pak puste da se snalaze same, epidemija bi mogla označiti kraj Unije.

U ovom trenutku krize, odlučujuća bitka se odigrava na polju međuljudskih odnosa. Ako posledica epidemije budu još veća razjedinjenost i nepoverenje, to će značiti da je virus odneo pobedu. Ako se pak postigne jedinstvo i intenzivnija globalna saradnja, biće to pobeda čovečanstva. I to ne samo protiv koronavirusa, nego i protiv svih budućih patogena.

Copyright © Yuval Noah Harari 2020

Originalni tekst na engleskom jeziku objavljen u magazinu Tajm

 Jelena Tanasković (B92)

Stranica 1 od 9

S5 Box