Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (118)

Ocijeni...
(0 glasova)

svjetskaekonomijaPredsjednik Svjetskog ekonomskog foruma smatra da svijet mora preispitati kapitalizam kakav danas poznaje.
Jedini prihvatljiv odgovor na takvu krizu je provođenje 'velikog resetiranja' naših ekonomija, politike i društava

Predsjednik Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) Klaus Schwab smatra da svijet u post-COVID eri mora preispitati kapitalizam kakav danas poznaje i iznova procijeniti vrijednosti neoliberalne ekonomije, koje su prije pandemije korona virusa smatrane svetinjama.

"Nijedan događaj od kraja Drugog svjetskog rata nije imao tako dubok globalni uticaj kao COVID-19. Pandemija je pokrenula krizu u javnom zdravstvu i ekonomiji, u razmjerama koje nisu viđene generacijama i pogoršala sistemske probleme poput nejednakosti i pozicioniranja velikih sila", piše Schwab u autorskom tekstu objavljenom na sajtu WEF-a.

Jedini prihvatljiv odgovor na takvu krizu je, dodaje, provođenje "velikog resetiranja" naših ekonomija, politike i društava.

Iskorak ka smanjenju siromaštva

"Zapravo, ovo je trenutak za ponovnu procjenu vrijednosti koje su smatrane svetinjama u sistemu prije pandemije, ali i za odbranu određenih trajnih vrijednosti. Zadatak koji nam predstoji je da sačuvamo dostignuća iz proteklih 75 godina u održivijem obliku", navodi Schwab.

Ističe da je svijet poslije Drugog svjetskog rata postigao neviđeni iskorak ka smanjenju siromaštva i smrtnosti djece, produženju očekivanog životnog vijeka i širenju pismenosti, uz ocjenu da se ono što je doprinijelo progresu čovječanstva mora ponovo braniti.

Schwab napominje da svijet mora ostati fokusiran na "Četvrtu industrijsku revoluciju" i digitalizaciju bezbroj ekonomskih aktivnosti, primjećujući da je dosadašnji tehnološki napredak omogućio da se iznađu odgovori na krizu.

Zalaže se za nastavak ulaganja u istraživanje, razvoj, obrazovanje i inovacije, ali upozorava da je važno da se onemogući zloupotreba tehnologije.
Preispitati neoliberalnu ideologiju

"Ali, ostali standardi našeg globalnog ekonomskog sistema morat će se preispitati otvorenog uma. Prvenstveno neoliberalna ideologija. Fundamentalizam slobodnog tržišta nagrizao je prava radnika i ekonomsku sigurnost, pokrenuo trku u deregulaciji do krajnjih granica, urušio poresku politiku i stvorio globalne monopole", piše Schwab.

Ponavlja da će postojeća pravila trgovine, oporezivanja i konkurencije koja su zasnovana na neoliberalizmu morati biti revidirana, jer, kako upozorava, ako se to ne desi, mogu se očekivati protekcionističke politike i one koje stvaraju gubitke.

"Moramo preispitati našu kolektivnu posvećenost kapitalizmu kakav danas poznajemo. Jasno je da ne smijemo isključiti motore ekonomskog razvoja. Znatan dio društvenog napretka duguje se preduzetništvu i stvaranju bogatstva, što je podrazumijevalo preuzimanje rizika i inovativno poslovanje. Treba nam tržište koje će omogućiti efikasnu raspodjelu resursa, efikasnu proizvodnju i usluge, posebno imajući u vidu suočavanje s klimatskim promjenama", kontatira Schwab.

'Zahtjev za novi tip kapitalizma'

Smatra da ljudi ne traže više proizvoda i kvalitetnije proizvode, već žele kompanije koje doprinose javnom dobru.

To je nazvao fundamentalnom potrebom i sve prisutnijim zahtjevom za novim tipom kapitalizma.

"Da bismo preispitali kapitalizam, moramo preispitati ulogu korporacija", dodaje on.

Za predsjednika WEF-a pandemija korona virusa je pokazala da vlasti, kompanije i civilno društvo ne mogu samostalno djelovati da bi odgovorili na globalne izazove.

Zato je pri stavu koji nalaže saradnju javnog i privatnog sektora, a važnim smatra da u promjene budu uključene i mlade generacije.

(Agencije)

utorak, 13 Oktobar 2020 00:00

Je li svijetu još potreban Zapad?

Ocijeni...
(0 glasova)

kenijavojskaDanas demokratija izgleda jednako ugrožena u SAD-u i Velikoj Britaniji kao što je oduvijek bila u Keniji i drugdje.

Već nekoliko stoljeća su zemlje Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike, predvođene prvenstveno Velikom Britanijom i njenim kolonijalnim potomkom SAD-om, dominirale svijetom u pogledu ekonomije, vojske i kulture. Zapad je kreirao i rekreirao svijet kako je smatrao da priliči i projicirao je sebe kao vrhunac ljudskog postignuća. "Razvijeni svijet", kako se arogantno nazivao, model prosvjetljenja za ostatak "nerazvijenog" čovječanstva da ga slijedi. A svijet koji je gradio bio je namijenjen da osnaži ovu hijerarhiju. Naravno, veći dio narativa prosvjetljenja tek je nešto više od mita – prigodna priča da zataška brutalno profitiranje od ugnjetavanja i iskorištavanja drugih živih bića i uništavanja njihovih društava. Pa ipak, dok je sjedio na terasi svoje vile i posmatrao svoju globalnu plantažu, debeo od bogatstva koje je uzeo od drugih, Zapad je povjerovao u svoju retoriku o rasnoj i moralnoj superiornosti.

Međutim, posljednje četiri godine su napravile mnogo na uklanjanu vela sa licemjerstva koje oduvijek leži ispod tog popovanja. Države koje su prije svega nekoliko godina proglašavale kraj historije i svoj trijumf kao svjetionika demokratije, liberalizma i kapitalizma – nacije koje su putovale svijetom propovijedajući evanđelje dobrog upravljanja, odgovornosti i transparentne vlade manje srećnim stanovnicima "banana država" trećeg svijeta – i same su podlegle zovu autoritarnog desničarskog populizma. Prošli su odvažni dani kada su pokušavali nametnuti demokratiju kroz proizvedene ratove i razorne ekonomske sankcije. Danas demokratija izgleda jednako ugrožena u SAD-u (i u Velikoj Britaniji) kao što je oduvijek bila u Keniji i drugdje.

Demokratija ili totalitarna diktatura?

Ovo je, naravno, izazvalo veliko likovanje širom svijeta. Kroz kampanju američkih predjsedničkih izbora, a posebno tokom nekoliko proteklih sedmica nakon tragikomične debate između predsjednika Donalda Trumpa i njegovog protukandidata Joe Bidena, svijet je iz prvog reda posmatrao razvoj narcističke, pa možda i psihotične supersile. Prizor nije bio ugodan, s nasiljem na ulicama, gotovo četvrt miliona umrlih od korona virusa, ekonomijom u problemima, vjerodostojnošću izbora i institucija pod sumnjom, te kultom ličnošću lidera koji svakim danim sve više podsjeća na one koji su živjeli pod totalitarnim diktaturama.

"Mi nismo demokratija", na Twitteru je napisao republikanski senator Mike Lee iz Utaha nakon potpredsjedničke debate. A duh nasilnih državnih udara, za koje se mislilo da su rezervirani za zabačene države, pojavio se u SAD-u s remećenjem desničarske zavjere da se otme demokratska guvernerka države Michigan i da se zbaci njena vlada. U različitoj mjeri su slični problemi s lošim upravljanjem, autoritarizmom, korupcijom i institucionalnim propadanjem prisutni u Velikoj Britaniji i drugim evropskim državama. Međutim, male su šanse da će se Zapad suočiti s istom sramotom i posljedicama koje je nametao drugima za koje je smatrao da su demokratski podbacili. Nema sankcija, nema zamrzavanja sredstava ili zabrana putovanja vladarima, nema rezolucija koje ih osuđuju u Ujedinjenim narodima, nema prijetnji krivičnim gonjenjem na međunarodnim sudovima. Male su šanse da će se poštovani svjetski lideri zaputiti u SAD da posreduju u predviđenoj raspravi u vezi izbora.

Ipak će nestajanje zapadnjačkog prestiža i arogancije imati posljedice po demokratiju u drugim dijelovima svijeta. Uprkos svim svojim greškama i licemjerstvima, u većini svijeta "u razvoju" zapadnjačke ambasade i nevladine organizacije bile su saveznice u pokušaju da se demokratizira upravljanje. U toj mjeri da u većem dijelu Afrike autoritarne vlade i dalje ljudska prava i demokratiju nazivaju zapadnjačkim prije nego univerzalnim konceptima. Postoji stvarna opasnost da će, budući da im je demokratski kredibilitet ugrožen događajima u domovini, biti teže Zapadu da kredibilno podrži prodemokratske pokrete i nastojanja u inozemstvu.

Samoimenovani demokratski policijac

To, zajedno s primjerom koje postavljaju državnici poput Donalda Trumpa i Borisa Johnsona, može ohrabriti vladare s autoritarnim otklonom da uzmu sebi više sloboda, računajući da njihovo ugnjetavanje neće privući sramotu ili posljedice sa Zapada. Sćućurene među opasnostima su i prilike za svijet da se odvikne od pokroviteljskog stiska Zapada. U Africi, naprimjer, Afrička unija u zadnje vrijeme radi mnogo na tome da rasprši sliku sebe kao kluba za diktatore, zauzimajući oštar stav prema vojnim udarima i aktuelnim predsjednicima koji se ne žele povinovati izbornim rezultatima. Još je pred njom dug put prije nego što se bude mogla opisati kao bastion demokratije, ali joj je povlačenje Zapada pružilo šansu da pokaže da može stati uz narod, a ne uz vladare.

Grupe civilnog društva će, također, sada morati tražiti druge dobročinitelje. Već je uloga zapadnjačkih ambasada u podržavanju reformističkih pokreta mnogo umanjena u državama kao što je Kenija, u poređenju s njihovom ulogom prije 30 godina. Ali, oslanjanje na zapadnjačke vlade i organizacije za finansiranje i dalje je Ahilova peta lokalnih grupa – laka meta za vlade kada traže načine da im ospore legitimitet kao agenata stranih interesa ili da ih izgladnjuju uvodeći pravna ograničenja na to koliko novca mogu prikupiti.

U Keniji su društvene mreže, zajedno s aplikacijama za prenos novca, izronile kao efikasno sredstvo za prikupljanje sredstava na lokalnom nivou, ono kojem se, bez stida, okrenula i vlada. Za nevladine organizacije koje rade u prostoru upravljanja lokalne donacije ne bi samo reducirale njihovu ovisnost od zlikovačkih vlada, već bi, kao mjeru podrške naroda, povećale njihov utjecaj. Podrazumijeva se da bi to, također, bio sjajan način da se podstakne osjećaj lokalnog vlasništva nad reformskom agendom. A budući da se primiče kraj vremenu u kojem je Zapad samoimenovani demokratski policijac, to može biti samo dobro.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 Patrick Gathara (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

kontejnerU predizbornu kampanju ulazimo ‘svečanim otvaranjem’ kontejnera i ko zna šta nas čeka u narednih malo više od mjesec dana.

Smijurija sa 'svečanim otvaranjem' kontejnera u Kaknju pročula se mnogo šire od granica BiH, piše autor.

Kad se čovjek u novinarskom poslu "zarovi" u prašnjavu arhivu, a niko baš ne gori od želje da to radi, svašta tamo može pronaći. Među tim komadićima istorije, koje je neko ko zna kad pažljivo izrezao i poredao u fascikle, stoje mnoge požutjele slike i članci o nekadašnim velikim uspjesima i svečanim otvaranjima, kojima su prisustvovali razni rukovodioci. Svi oni su, bar tako se može između redova iščitati u tim zapisima prošlog vremena, gledali da se ne obrukaju veličinom i značajem toga što otvaraju. Otvarane su pruge, hidrocentrale, fabrike sa stotinama radnih mjesta, poslovne zgrade...

Šta li će biti kad neki novinar, nekih 40-50 godina poslije nas, otvori prašnjavu fasciklu našeg vremena i u njoj pronađe kako se cijelo opštinsko rukovodstvo u Kaknju okupilo da svečano pusti u rad – kontejner, i još da to na sva zvona oglasi u medijima? Hoće li nas ljudi, koji tada budu živjeli umjesto nas, vrednovati onim što je "svečano otvarano" u ovo vrijeme? Hoće li nam se smijati ili će nas sažalijevati, pitanje je sad?

Od autoputa do trafo-stanice

Smijurija sa "svečanim otvaranjem" kontejnera u Kaknju pročula se mnogo šire od granica Bosne i Hercegovine. Stigla je čak i na druge kontinente, u medijskim rubrikama "vjerovali ili ne", pa su mnogi ovdašnji novinari, crveneći se i snebivajući, iako to ničim nisu zaslužili, morali odgovorati na smiješna i podrugljiva pitanja novinarskih kolega iz drugih zemalja, koji nisu mogli da vjeruju u jednu takvu vijest.

Ovaj slučaj, koji nas je, eto, nadaleko "proslavio", samo je u posljednji u nizu apsurdnih pokušaja vladajućih struktura da, u nedostatku stvarnih rezultata, prikaže prividne, fiktivne. To urušavanje svih kriterija počelo je postepeno i na početku nije bilo tako smiješno i sramotno kao sad. Poslijeratne vlasti raznih boja su u izbornim kampanjama najprije otvarale one krpice autoputeva koje su se dovršavale s vremena na vrijeme, obično pred izbore, i pritom niko nije pitao kakav je to rezultat koji treba proslavljati ako se svaki metar autoputa gradi kreditom. Onda su vladajuće strukture vremenom počele svečano otvarati naplatne kućice, a nakon toga su razni funkcioneri udarili i u otvaranje obnovljenih regionalnih saobraćajnica, ponekad i po nekoliko puta na istih stotinjak metara loše obnovljenog asfalta.

Kad je i toga počelo nestajati, organizovane su svečanosti otvaranja trafo-stanica veličine tri sa pet metara i slični "strateški objekti". Građani su, malo-pomalo, a da toga nisu bili ni svjesni, navikli na ovo gubljenje svih kriterija, pa im vremenom više ništa od tih svečanosti nije bilo ni čudno, ni smiješno.

Da se ozbiljno približavamo samom vrhu besmisla na tom planu postalo je jasno počekom juna 2018. godine. Prnjavor je u to vrijeme odjednom postao interesantan medijima - i domaćim, i stranim - zbog izuzetnog poslovnog uspjeha. Ondašnja fabrika obuće dobila je od svjetskog giganta Adidas iznimno vrijedan posao proizvodnje kopački za fudbalske sudije na Svjetskom fudbalskom prvenstvu te godine, odigranom u Rusiji. Jedna bosanskohercegovačka kompanija dobila takav zvučan posao u nadmetanju sa svjetskim velikanima u oblasti sportske opreme, i to u vrijeme Mundijala – ima li većeg marketinškog trijumfa za jedan proizvodni subjekt u zemlji poput Bosne i Hercegovine?
Cirkus oko kružnog toka

Bio je to mamac koji niko u novinarskim krugovima nije želio odbiti. Ranom zorom krenuh dolinom Bosne prema sjeveru i mnogo prije podneva nađoh se u Prnjavoru. Kad tamo, oko novog kružnog toka (na kojem bi se, usput, još svašta imalo doraditi), postavljene trobojke i posteri najviših zvaničnika bh. entiteta Republika Srpska, a pored posebno izgrađene bine poredano ozvučenje kakvog se ne bi postidjela ni Lepa Brena na onom čuvenom koncertu u Sofiji.

"Šta se ovo sprema?", pitam kroz otvoren prozor automobila sredovječnog vlasnika trgovačke radnje u neposrednoj blizini.

"A šta bi se spremalo, otvaraju ljudi kružni tok", odmahujući rukom odgovara, zbog nečega neraspoložen, čak i ogorčen.

"Pa nije valjda sve ovo zbog kružnog toka?", skačem mu po već načetim živcima.

"Sve zbog tog cirkusa. Doći će, kažu, čitav politički vrh RS-a, možda i sam [Milorad] Dodik... K'o da otvaraju, u najmanju ruku, aerodrom u Frankfurtu. Brate moj, nekad na ovo ne bi doš'o ni sekretar mjesne zajednice, bilo bi ispod njegovog rejtinga, a vidi sad na šta smo spali", odmjeri preko oka montiranu govornicu i bez pozdrava nestade u tami radnje.

Nije se, doduše, na toj svečanosti pojavio Dodik , "zbog ranije preuzetih obaveza", ali jeste Željka Cvijanović, tada entitetska premijerka, zajedno sa čitavom svitom svojih najbližih saradnika. A ni građani Prnjavora zbog nečega ne prisustvovaše toj svečanosti u masovnijem broju, valjda i oni zbog ranije preuzetih obaveza.
Vrijeđanje inteligencije građana

U toj paradi raznih ceremonija predstavljanja i promocije nepostojećih uspjeha i velikih rezultata teško možemo zaboraviti slučaj svečanog otvaranja trotoara pred zgradom državnog Predsjedništva u Sarajevu. Pričalo se o tome na sve strane sedmicu-dvije, novinari postavljali neugodna pitanja, iz Predsjedništva se pravdali da je sve to rezultat "nepromišljenosti i neozbiljnosti" nekih ljudi u službama te institucije, a tadašnji predsjedavajući Mladen Ivanić čak je uputio izvinjenje građanima, potpuno svjestan neprimjerenosti tog događaja.

Ulazimo, evo, u predizbornu kampanju "svečanim otvaranjem" kontejnera i ko zna šta nas čeka u narednih malo više od mjesec dana. U vladajućim strukturama očigledno ima nedopustivo mnogo ljudi koji, sve su prilike, imaju toliko skučene vidike da i ne shvataju kako su ovakvi događaji vrijeđanje inteligencije građana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Amir Sužanj (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

stolacŠkola drugačijih sjećanja ljetni je edukativni program baziran na studijskim posjetama čiji je cilj razmjena iskustava lokalne zajednice, aktivista/kinja za ljudska prava, predstavnika/ca vjerskih zajednica, historičara/ki, žrtava i svjedoka/inja o procesu pomirenja, tranzicijskoj pravdi i suočavanju sa prošlošću. Škola obuhvata posjete mjestima stradanja i ratnih zločina iz Drugog svjetskog i posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, povezujući iskustva zajednica sa šireg područja jedne regije. Provodi se u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR) i partnerskih nevladinih organizacija.

Iniciran od strane aktivista i aktivistkinja, YIHR BiH je ovaj program pokrenuo 2014. godine najprije za regiju Hercegovine, s ciljem upoznavanja mladih o događajima iz posljednja dva rata na hercegovačkom području. Aktivnosti Škole obuhvataju posjete mjestima stradanja, lokacijama masovnih grobnica, koncentracionih logora, vjerskih objekata, mezarja i grobalja, spomenika i memorijala.

Od 2016. godine Škola dobija regionalni karakter, te se učesnicima i učesnicama iz BiH pridružuju vršnjaci iz susjednih zemalja – Hrvatske, Srbije i Crne Gore, dok se 2017. godine njen program proširuje i na područje istočne Bosne (Goražde, Foča, Višegrad).

Ovogodišnja hercegovačka Škola bit će realizovana u posljednjoj sedmici mjeseca avgusta u Stocu. Koncept Škole baziran je na posjetama široj regiji Hercegovine, počev od Konjica i Jablanice, preko mostarske regije, Stoca, Čapljine, pa sve do najisturenije tačke - općine Ravno na krajnjem jugu. Kao učesnik hercegovačke Škole 2018. godine imao sam priliku proširiti dotadašnja znanja o ratnim dešavanjima u ovom dijelu naše zemlje.
Stolac - talac vještačke segregacije

Zaštićena nekropola stećaka Radimlja, kao dio svjetske kulturne baštine, bila je polazna stanica ovog jedinstvenog programa. Mjesto je to koje svjedoči kontinuitetu života na ovim prostorima kao srednjovjekovni pečat. Nedaleko od nekropole 2005. godine, na 60. godišnjicu stradanja na Bleiburgu, postavljen je spomenik „u čast mučenika za vjeru i domovinu - Bleiburg - Križni put - Stolac“. S pravom se postavlja pitanje na osnovu čega jedno takvo mononacionalno obilježje nalazi svoje mjesto unutar kruga UNESCO-ovog zaštićenog područja, koje je u nadležnosti JU „Radimlja“ Stolac, te da li se time posjetiteljima i turistima indirektno nastoji poslati poruka o dominantnoj etničkoj pripadnosti stanovništva stolačke općine? Na tu dilemu zvaničnog odgovora, dakako, nema, zbog čega su se učesnici složili kako sve žrtve zaslužuju smiraj, ali na za to prikladnim i dostojanstvenim mjestima.

Drugi dan Škole započeo je razgovorom sa glavnim imamom Medžlisa IZ Stolac o ratnim dešavanjima, lokalnoj zajednici, saradnji vjerskih poglavara i uopšte životu ove općine. Sukobi koji su '90-tih zahvatili skoro čitav prostor BiH nisu zaobišli niti ovaj kraj. Usljed toga, struktura stanovništva značajno je promijenjena, tako da danas Hrvati čine 58 posto (8.486), Bošnjaci 38 posto (5.544), Srbi 2 posto (279) i Ostali 1,3 posto ili brojčano 193. Prema popisu iz 1991. godine, Bošnjaka je bilo 48 posto, Hrvata 36 posto, Srba 11 posto i Ostalih 2,8 posto. U ovakvoj konstelaciji odnosa, međureligijska saradnja nije na potrebnom nivou, uprkos pokušajima da se ista oživi i podigne koji stepen više. Iako postoje događaji poput malonogometnih turnira koji okupljaju Stočane nezavisno od etničkog predznaka, zvanične komunikacije vjerskih zajednica, nažalost, skoro da i nema. Skoro svi pokušaji uspostavljanja veza nailazili su na nerazumijevanje i bezvoljnost. Iz toga se može zaključiti kako politika u svemu tome ima itekako veliku ulogu, što je nepisano pravilo i u ostalim dijelovima naše zemlje.

S druge strane, komšijski odnosi običnih ljudi znatno su bolji negoli neposredno nakon dolazaka prvih povratnika Bošnjaka, koje su pratili incidenti i opstrukcije. Treba istaći i to kako općina Stolac bilježi najveći postratni postotak povratničke populacije u BiH. Međutim, broj stanovnika skoro na svakodnevnoj bazi nezaustavljivo pada, u čemu naročito prednjače porodice hrvatske nacionalnosti. Sveukupna privredna, kulturna, sportska i svaka druga slika grada na Bregavi nije ni izbliza poput nekadašnje, zbog čega polako odumire. Tome svjedoči i nepostojanje omladinskog i aktivizma NVO sektora.

Svijetli primjer predstavljala je neformalna grupa učenika pod nazivom „Treća smjena“, koja je nastojala oživjeti mlade i obogatiti ponudu muzičkim, umjetničkim i sličnim sadržajima. Uprkos sramotnom spoticanju od strane lokalne samouprave na koju su nailazili, uspjeli su vratiti tračak nade u ovaj hercegovački gradić. Inspiracija za naziv potekla je od nametnute segregacije osnovaca i srednjoškolaca kroz fenomen „dvije škole pod jednim krovom“ iz kojeg proizlazi postojanje dvije smjene - jedne za hrvatske, a druge za bošnjačke đake.

Historijsko ponavljanje zla u Prebilovcima

Nastavak programa predstavljala je posjeta mjestu Prebilovci u općini Čapljina, gdje su avgusta '41. ustaški vojnici pogubili oko 600 stanovnika, uglavnom nejači - žena, djece i staraca, na najbrutalnije načine bacanjem u jame, od kojih se ističe zloglasna jama Golubinka. U posljednjem ratu lokalna pravoslavna crkva, kao i spomen-obilježje sa kostima minirani su i razrušeni 1992. godine od strane HVO-a i HV-a. Tako je od nekadašnjih 1000 stanovnika ovo selo spalo na tek nekih 60-tak mještana povratnika. Crkva je obnovljena 2015. godine i danas predstavlja mjesto prisjećanja na stradanje srpskog stanovništva Čapljine. Unutar nje, kao i u obližnjem Domu, nalaze se motivi i historijski zapisi o načinu izvršenja egzekucija i ekshumaciji posmtrnih ostataka 1990. godine. Svirepost ovog zločina naročito ilustruje sudbina Stane Arnaut, lokalne učiteljice koju su njeni učenici silovali, a potom i ubili. Danas domska biblioteka nosi njeno ime.

Pustošenje Ravnog kao uvod u agresiju

Treći dan Škole započeo je posjetom općini Ravno koja je prva osjetila vojničku čizmu JNA i crnogorskih rezervista oktobra 1991. godine u njihovom pohodu na Dubrovnik. U tom ničim izazvanom zločinu stradalo je 38 stanovnika, dok je selo doslovno sravnjeno. Okupacija je trajala do maja 1992. godine, kada ovaj prostor zauzimaju HVO i HV. Bio je to, bez sumnje, uvod u bezočnu agresiju na suverenu i nezavisnu državu koja je nedugo zatim uslijedila. Stoga ima utemeljenja za tvrdnju da se početak rata u našoj zemlji treba vezivati za ovo prijeratno trebinjsko selo, a od Dejtona zasebnu općinu.

Naredna destinacija bilo je mostarsko mjesto Kruševo, koje je 1992. godine postalo linija razgraničenja JNA i HVO-a. Kroz razgovor sa lokalnim mještaninom i nekadašnjim zapovjednikom HVO-a došlo se do osnovnih informacija o situaciji neposredno pred i nakon izbijanja sukoba u Mostaru 1992. godine. Slabije naoružani i malobrojniji seljani Kruševa tih '91. i '92. godine stvarali su lažnu sliku o svojoj vojnoj snazi, zbog čega JNA nekoliko mjeseci nije pokušavala njegovo zauzimanje.

Aprilsko-majskim napadom JNA na Mostar i zauzimanjem njegove istočne obale, Kruševo se našlo u nepovoljnom položaju i od njegove sudbine je zavisilo daljnje odvijanje stvari na terenu. Oslobađanjem desne obale Neretve juna '92. godine, ovo mjesto je spašeno potencijalnih pješadijskih napada i okupacije. Iako nikada nije zauzeto, mjesna katolička crkva je zbog blizine položaja protivničke vojske u više navrata gađana projektilima. Zanimljivo je da se na ovom lokalitetu odigralo ubistvo generala HOS-a Blaža Kraljevića i njegove pratnje avgusta '92., nakon otvorenih mimoilaženja sa stajalištem HVO-a o sudbini BiH.

Slučaj Vranica - nepresuđeni zločin

Potom je u OKC „Abrašević“ u Mostaru upriličen razgovor sa logorašem kojeg su zarobile snage HVO-a i HV-a prilikom zauzimanja komande 4. korpusa Armije RBiH u zgradi Vranica 9. i 10. maja '93. Boravkom u zatvoreništvu u Širokom Brijegu, Ljubuškom, te zloglasnom logoru Heliodrom, sagovornik je hronološki opisao svoj logoraški put, uslove boravka, batinjanje, matretiranje, ubistva, prisilan rad, poput kopanja vodovoda, istovaranja humanitarne medicinske pomoći namijenjene opkoljenom Sarajevu i bjesomučno ispitivanje, kako njega, tako i njegovih saboraca iz Vranice, koji su zbog svog vojnog statusa bili naročito interesantni. Treba istaći da su za mučko zlostavljanje i ubistva 13 zarobljenih vojnika Armije RBiH iz zgrade Vranica novom prvostepenom presudom Kantonalnog suda u Mostaru oslobođena krivnje trojica pripadnika HVO-a.

Podsjećanja radi, bilo je to četvrto po redu suđenje za isti zločin, koje je svaki puta završavano poništavanjem oslobađajućih presuda od strane Vrhovnog suda FBiH. Također je istakao primjere dobrih ljudi u vremenu zla, čuvara koji su mu pomagali u tim teškim danima. Nakon 310 dana zarobljeništva i potpisanog primirja, marta '94. godine vraća se u Armiju i nastavlja vojni angažman, pritom uvijek imajući na umu gorak utisak izdaje koju je doživio kada su očajnički apelovali za nikad dočekanu pomoć saboraca u proboju iz napadnute komande. Zaključak koji se iz njegovog iskustva može izvući jeste da funkcija, ma kakva ona bila, ne određuje čovjeka i njegov karakter u tim mračnim periodima, jer ljudskost i solidarnost ne poznaju prepreke.

Četvrtog dana Škole posjećeno je mjesto Orašlje, koje možda na najbolji način oslikava paralelu između Drugog svjetskog i posljednjeg rata. Mjesto je to gdje su fašističke snage Nijemaca 12. jula '43. pogubile 60 mještana, u znak odmazde i zastrašivanja. Ista surova sudbina zadesila je to selo pedeset godina kasnije, kada su 13. jula '93. vojnici HVO-a strijeljali 11 civila. Razlog je bio isti - poslati jasnu poruku preostalom bošnjačkom stanovništvu. Tako su dva zločina, u svega dan razlike, zauvijek obilježila ovo malo stolačko mjesto. Sve žrtve našle su svoj smiraj na zajedničkom spomeniku, obnovljenom vještom rukom našeg sagovornika, što predstavlja jedinstven primjer. Radi se o čovjeku kojem su tog 13. pogubili suprugu, 10-godišnju kćer Adelu i 5-godišnjeg sina Adisa. Za ovaj sramotni zločin niko nije odgovarao.

Rane Koštane bolnice 27 godina kasnije

Zasigurno najteže posjećeno stratište jeste Koštana bolnica u Stocu - danas zapušteno mjesto koje su vojnici HVO-a jula '93. pretvorili u logor za Bošnjake i sjedište Vojne policije, iz kojeg je dio logoraša slan dalje u hercegovačke kazamate Dretelj, Heliodrom, Gabelu.

Svoju tragičnu sudbinu sa nama je podijelio tada maloljetni logoraš, na čije izlaganje niko nije ostao ravnodušan. Njegove godine zločincima nisu značile skoro ništa. Bezobzirno iživljavanje jednako ga je pogodilo kao i ostale. Smrti je gledao u oči kada su pored njega do posljednjeg daha pretučene komšije i amidža, njih troje. Tada je dobio zadatak da im iskopa grobove. Konstantna ispitivanja i tjeranje ne priznanje nečega sa čim nema nikakve veze također su bili sastavni dio terora. I ovdje nailazimo na primjer humanosti, gdje ga jedne prilike daljnjeg batinjanja spašava vojnik HVO-a koji ogorčeno napada nasilnike riječima „šta vam je dijete skrivilo“?. Sudionici stvaranja i vođenja logora, prijeratne komšije pretučenih i ubijenih, danas slobodno šeću gradom, a mnogi od njih su „ugledni biznismeni“.

Pravosudni sistem je i u ovom slučaju podbacio. I pored višestrukih dosljednih svjedočenja našeg sagovornika u pokretanim postupcima, upravnik logora i ostali učesnici pravosnažno su oslobođeni zahvaljujući potkupljivanju svjedoka Bošnjaka. Tranzicijska pravda sličnu sudbinu doživjela je i u mnogim drugim mjestima širom BiH. Zbog toga se opravdano može istaći bojazan da će nekažnjeni zločini i neodgovorena pitanja, posebno kako godine budu odmicale, predstavljati kamen spoticanja na polju pomirenja. Upravo su zataškana zlodjela ovdašnjih kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata zarad „mira u kući“ zvanoj SFRJ omogućila potpaljivanje plamena ludila početkom '90-tih.

Grabovica i Bradina - mrlje u časnoj odbrambenoj borbi Armije RBiH

Posljednji dan bio je posvećen zločinima Armije RBiH. Grabovica, mjesto na putu Mostar-Jablanica, prije i tokom rata naseljeno većinski hrvatskim stanovništvom, septembra '93. doživjelo je egzodus. Jedinice 1. korpusa Armije RBiH, učestvujući u operaciji Neretva 93, čiji je cilj bio deblokada Mostara, smještene su u ovo do tada miroljubivo selo. Tu su ih mještani srdačno dočekali. 08. na 09. septembar '93. vojnici 9. i 10. brigade, koje su odranije pratile kriminalne radnje i odmetništvo, odlučuju pucati po rukama koje su ih do tada hranile. Epilog je spomenik sa isklesana 33 imena, među kojima se nalazi i ono i 4-godišnje Mladenke. Za ovaj zločin dosuđeno je po 13 godina trojici vojnika pred Vrhovnim sudom FBiH. General Sefer Halilović je pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju oslobođen krivnje po komandnoj odgovornosti.

Posljednja, ali ništa manje važna stanica bilo je konjičko naselje Bradina. Prije rata je brojalo oko 600 stanovnika srpske nacionalnosti. Maja '92. snage Armije RBiH i HVO-a upadaju u isto, na najsvirepije načine likvidiraju 48 civila, te protjeruju cjelokupno stanovništvo. Danas tu žive svega 2 povratnika. Obnovljena pravoslavna crkva bila je poptuno devastirana. Tužilaštvo BiH je krajem prošle godine podiglo optužnicu protiv 13 pripadnika Armije RBiH, te u aprilu ove i protiv dva vojnika HVO-a. Osim Bradine, terete se i za uklanjanje i prisilno preseljenje gotovo cjelokupne populacije stanovništva srpske nacionalnosti općine Konjic. Također, neophodno je spomenuti postojanje konjičkih logora Musala i Čelebići, za koje je ukupno osuđeno troje pripadnika Armije RBiH i jedan HVO-a, na kazne u rasponu od 9 do 18 godina.

Škola drugačijih sjećanja, kao što i samo ime kaže, ima za cilj da propitivanjem više perspektiva kroz diskusije sa direktnim sudionicima omogući sukobljavanje njihovih verzija i izvlačenje sredine - istine za kojom tragamo. Ona može biti isključivo jedna. Kao prvi zaključak Škole može se istaći da osobe koje su kao žrtve najviše propatile u stvari u najvećoj mjeri gaje pacifističke i civilizacijske vrijednosti, praćene spremnošću da se nauči na lekcijama prošlosti i krene dalje, dok oni koji su se, daleko od linije i rovova, kukavički iživljavali nad nedužnim i nezaštićenim danas izigravaju kojekakve heroje i jurišnike. Nažalost, takvi danas sa raznih uticajnih pozicija kontaminiraju mlade mozgove i čekaju prve pucnje da opet, kao i '90-tih, čekiraju porodične karte i krvoproliće posmatraju iz Pariza, Beča, Moskve, Ankare, da bi ga potom uz čaše pjenušavog šampanjca prekinuli nekim krnjim mirovnim sporazumom. Jer što bi tobože njihova djeca bila ta koja će, u ime mitomanskih, unaprijed na propast osuđenih pohoda „kao da se odcjepljuju, dok im neki tamo drugi kao ne daju“. Drugi nusprodukt Škole jeste sljedeća konstatacija - u ratu se neminovno dešavaju zločini i nijedna njime zahvaćena strana nije imuna od toga. Svakako, razlikuju se po obimu, intenzitetu, ulogama, sistemskom planiranju i posljedicama. Stoga je na pravosudnim organima da dosljednom primjenom važećeg materijalnog krivičnog zakonodavstva procesuiraju odgovorne protagoniste za teška kršenja međunarodnog krivičnog i humanitanog prava, te time skinu teret kolektivne odgovornosti.

Mirza Imamović (Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

djecasiromastvoGodinu za godinom svjetlonoše međunarodnog razvoja, od Billa Gatesa do Jima Kima, od Nicka Kristofa do Stevena Pinkera, svi zaredom nam pričaju o divnom napretku u borbi protiv globalnog siromaštva. Prema najnovijim procjenama, koje je objavila Svjetska banka, „samo“ 734 miliona ljudi je živjelo na manje od 1,9 američkih dolara dnevno u 2015., što je manje u odnosu na 1,9 milijardi ljudi 1990-tih.

To zvuči kao divna vijest. Ali ovaj je narativ problematičan. Nema empirijske osnove za prag od 1,9 dolara. To je proizvoljan prag koji nema utemeljenja u stvarnim ljudskim potrebama. Emprijski dokazi pokazuju da 1,9 dolara dnevno nije dovoljno ni da ljudi osiguraju pristojnu hranu, druge osnovne potrebe da ne spominjemo. Zapravo, najmanje 3,5 milijardi ljudi živi od više novca od ovog, a i dalje su zarobljeni u siromaštvu.

Važno je priznati da je međunarodna granica siromaštva prilagođena za kupovinu moći. Kada čujemo za iznos od 1,9 dolara po danu, mi pretpostavljamo da to znači ekvivalent onoga što bi Amerikanac mogao kupiti s tim iznosom novca u, recimo, Sudanu ili Indiji. Ali upravo je suprotno tačno. To je ekvivalent onoga što se za 1,9 dolara može kupiti u SAD-u. Razmislite na trenutak šta ovo znači. To je doslovno ništa.

Da bi stekao osjećaj koliko je nizak ovaj standard, ekonomista David Woodward je izračunao da bi, živjeti na međunarodnoj granici siromaštva u Velikoj Britaniji, po ranijem standardu, bilo kao da 35 ljudi pokušava preživjeti „od jedne minimalne plate, bez ikakvih dodatnih benefita, bez darova, posudbi, rovljenja po kontenjerima, milostinje ili ušteđevine (budući da se sve ovo računa kao „prihod“ u proračunima siromaštva).“ Ovo prevazilazi svaku definiciju „ekstremnog“.

To nas dovodi do važnog pitanja. Zašto baroni međunarodnog razvoja sude o životima ljudi na globalnom jugu sa 1,9 dolara po danu, kada se svi slažu – uključujući i Svjetsku banku – da je ovaj standard isuviše nizak za čovjeka na globalnom sjeveru? Poređenja radi, granica siromaštva u SAD-u iznosi 15 dolara po danu.

Kolonijalna logika aparthejda

Jasno je da ovdje postoji dupli standard i veoma se brzo uvidi da je rasistički. Postoji jedan standard za (većinski bijele) ljude na sjeveru, i drugi standard za (većinski crne i smeđe) ljude na jugu. To je kolonijalna logika koja ostaje s nama i danas i prolazi neosporena godinu za godinom.

Neki pokušavaju opravdati ovaj disbalans rekavši da se radi o sasvim drugačijim ekonomijama, i da stoga zahtijevaju različite standarde. Ali ova premisa – ideja o separaciji – naprosto nije istinita. Ekonomije sjevera i juga su integrisane u jedan globalni sistem već najmanje 500 godina, još od početka kolonijalizma.

Znamo da je uspon sjevera ovisio o jeftinoj radnoj snazi i sirovinama koji su iskorištavani s juga tokom kolonijalnog perioda. Ovisio je o srebru ukradenom iz Anda, gumi iz Konga, žitaricama iz Indije, kao i šećeru i pamuku koje su uzgajali porobljeni Afrikanci na zemlji ukradenoj od autohtonih stanovnika.

Ovo se može doimati kao drevna historija, ali isti aranžman je i danas na snazi. Ljudi na globalnom jugu šiju odjeću koju Steven Pinker nosi svaki dan. Oni sastavljaju Bill Gatesove laptope, uključujući i onaj koji Nick Kristof koristi da piše kolumne. Oni uzgajaju i beru banane i bobičasto voće koje Jim Kim jede za doručak. A tu su i kafa i čaj, koltan u našim uređajima, nafta koja pokreće naše industrije, litij koji nam je potreban za električne aute... Kuda god da pogledamo, jasno je da živimo u jednoj globalnoj ekonomiji.

Zapravo, trgovinski podaci pokazuju da su bogate nacije sasvim ovisne o resursima i radnoj snazi s juga. U 2015. su bogate nacije prisvojile ukupnih neto 10,1 milijardu tona materijala i 379 milijardi sati ljudskog rada od ostatka svijeta. Pristuan je ogroman neto protok resursa i ljudskog rada od siromašnih zemalja u bogate.

Ne možete imati i jare i pare. Ne možete imati jednu globalnu ekonomiju kada vam odgovara da koristite rad i resurse siromašnih, a onda insistirati na separaciji kako biste mjerili njihove živote po drugačijim standardima. To je logika aparthejda.

Devalvacija života na globalnom jugu

Globalni kapitalizam ovisi o resursima i radu s juga, a ipak ljudi koji ga omogućavaju – uključujući one koji rade u tvornicama, rudnicima i plantažama multinacionalnih kompanija – zarađuju veoma malo zauzvrat. Pinker i Gates nam govore da slavimo kada radnici na jugu povećaju zaradu s jednog na dva dolara dnevno. Ali bismo li slavili kada bismo saznali da radnici na sjeveru zarađuju dva dolara dnevno, dok rade za najveće brendove na svijetu? Ne. Bili bismo gnjevni. Jer za radnike na sjeveru mi primjenjujemo standarde moralnosti i pravde, a za radnike na jugu primjenjujemo standarde pukog opstanka.

Analogija aparthejda je primjerena. Južnoafrički zakon je zahtijevao jednu platu za bijelce, a mnogo nižu za Afrikance. Oni koji su imali korist od ovog sistema insistirali su na tome da je on prirodan: da tako naprosto funkcioniše tržište. Ekonomisti su iznosili detaljne argumente da objasne zašto je rad Afrikanaca manje vrijedan, ignorišući, naravno, činjenicu, da ekonomija ovisi o njemu.

Slični argumenti postoje i danas. Ekonomisti kažu da radnici na jugu imaju niže satnice zbog manje produktivnosti. Ali to nije istina. Imajte na umu da u mnogim slučajevima oni rade za iste kompanije sa istom tehnologijom (recimo, tvornici GM u Meksiku ili u Nikeovoj tvornici u Bangladešu). Zapravo su radnici s juga često produktivniji od svojih kolega na sjeveru, jer oni rade pod većim pritiskom. A ipak su plaćeni tek trideseti dio iznosa za isti rad, u istim industrijama.

Već 500 godina se kapital oslanja na devalvaciju života na globalnom jugu, bilo kroz kolonizaciju, krađu, genocid i ropstvo ili, u novije vrijeme, kroz programe strukturalne prilagodbe, ugovore o slobodnoj trgovini i korporativno oduzimanje zemljišta, što snižava cijenu južnjačkog rada i resursa. Granica od 1,9 dolara nalijeđe je ove duge historije. Dio je ideologije koja vidi ljude tamnije puti kao jeftine.

U 21. stoljeću, u eri pokreta Black Lives Matter, ne možemo više prihvatati rasističke dvostruke standarde međunarodnog razvoja. Moramo odbiti logiku aparthejda. Ako ćemo živjeti u jednoj globalnoj ekonomiji, onda moramo zahtijevati jedan standard za sve ljudske živote: da svi ljudi budu pošteno plaćeni za svoj rad i da im se plati poštena cijena za njihove resurse. Ovo je princip koji međunarodni razvoj mora zahtijevati, ako će biti moralan. Tako izgleda pravi napredak.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

srbijaSrbija nije iskreno okrenuta ka članstvu u Evropskoj uniji, jer članstvo u Uniji znači kraj pretenzija prema teritoriji susjednih zemalja, kaže osnivačica i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko.

Ona je jedna od najoštrijih kritičarki politike predsjednika Aleksandra Vučića, čija je Srpska napredna stranka na vlasti u zemlji od 2012. godine. Zapadni analitičari Vučića također često opisuju kao autokratu, bliži suverenisti, mađarskom premijeru Viktoru Orbanu nego Briselu.

„Zbog promenjenih međunarodnih okolnosti [...] srpske elite, nacionalne, još uvek očekuju da će biti moguća promena granica i ostvarivanje određenih [teritorijalnih] aspiracija, pre svega prema Bosni“, kaže Biserko za Al Jazeeru.

„Dakle, nadaju se nekom rekomponovanja Balkana. U tom smislu može se gledati i na pokušaj podele Kosova, i stalne pretnje da će se [Republika Srpska] odcepiti od Bosne i Hercegovine“.

Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić zahtjev za članstvo u Evropsku uniju zvanično je podnio u decembru 2009. godine, a u martu 2012. godine zemlja je dobila status kandidata. Godinu dana poslije Evropsko vijeće usvojilo je preporuku Komisije da otvori pregovore sa Srbijom. Dosad je Srbija otvorila 18 od ukupno 35 poglavlja u pregovorima sa Briselom, od čega su tek dva zatvorena.

Uloga Srbije u regiji

Demokratizacija Srbije i njeno suočavanje sa ratnom prošlušću smatra se jednom od ključnih stvari za stabilizaciju odnosa na Zapadnom Balkanu. To je iz razloga jer se odnosi u Srbiji snažno prelijevaju na susjedne zemlje, zbog velikog broja pravoslavaca koji žive prije svega u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Zbog toga je tadašnji slovenski zastupnik u Evropskom parlamentu Igor Šoltes 2018. strateški zatražio da Parlament prijem Srbije u Uniju uslovi priznavanjem srebreničkog genocida iz jula 1995. godine nad više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka na istoku Bosne. To bi moglo potaknuti vlasti bosanskih Srba da također priznaju genocid i prestanu sa glorifikacijom ratnih zločinaca, što je jedna od glavnih prepreka na putu stabilizacije Bosne i Hercegovine već dvije i po decenije nakon rata u zemlji.

U prošlu subotu je obilježena 25. godišnjica od početka genocida u Srebrenici, največeg zločina na tlu Evrope nakon drugog svjetskog rata, čega su se prisjetili svjetski lideri, uključujući Emmanuela Macrona ili Michaela Pompea, ali ne i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, koji i dalje odbija priznati presude o genocidu koje je donio UN-ov Međunarodni sud za ratne zločine ne prostoru bivše Jugoslavije (ICTY).

Glorifikacija umjesto kazne

Biserko ne misli da će se odnos prema ratnoj prošlosti te zemlje značajno mijenjati i u narednom periodu, podsjećajući da su današnje elite Srbije manje ili više dio projekta Slobodana Miloševića iz devedesetih. Predsjednik Vučić devedesetih je bio generalni sekretar Srpske radikalne stranke Haškog osuđenika Vojislava Šešelja, sa kojim se u međuvremenu razišao.

„Narativ koji je u Srbiji na neki način cementiran ide u smjeru relativizacije, poricanja, glorifikovanje optuženika, koji su po povratku u zemlju postali javne ličnosti, koje se oglašavaju i učestvuju u javnom životu, bez ikakve moralne distance“, kaže Biserko.

„Prethodna vlast također nije imala mnogo bolji odnos prema ratnom nasleđu, bez obzirom što su pod pritiskom sarađivali sa Haškim tribunalom. Narativ je bio sličan, manje više se išlo na relativizaciju. Interpretacija ratova u bivšoj Jugosavlji svodi se na to da je to bio oslobodilački rat u Bosni, da je to bio rat protiv seperatista, terorista i fundamentalista, i da je Srbija bila žrtva zapadne zavjere.“

Biserko kaže da mlade generacije u Srbiji danas rastu na istoj matrici, nastavljaju sa poricanjem zločina, dok kod većine njih nema znatiželje i upitnosti o tome šta se zaista dešavalo devedesetih tokom sukobam, što je prepreka da se u bližoj budućnosti postigne značajan napredak.

Primjer neiskrenosti zvanične politike Srbije prema evropskim vrijednostima Biserko vidi upravo na primjeru odnosa prema susjednoj Bosni i Hercegovini, koju politička elita u Srbiji deklarativno podržava kao suverenu državu, dok Biserko kaže da vrlo predano vode politiku negiranja Bosne i Hercegovine kao države.

Strategija je [bosanskohercegovački entitet] Republiku Srpsku što dublje i šire integrisati sa Srbijom, kaže Biserko. Kao primjer navodi Strategiju za dijasporu iz 2011. godine i Povelju o srpskom kulturnom prostoru. „Obe su usmerene pre svega na Republiku Srpsku i Crnu Goru. Na njih se gleda kao na srpski prostor, srpske zemlje, koje treba jednog dana da se ujedine. Za sada ne postoji mogućnost za tako nešto", kaže Biserko, „ali projekcija postoji i ona će u budućnosti zavisiti od međunarodnih okolnosti“.

Potencijalna šansa

Pod mentorstvom Evropske unije, primarno predsjednika Francuske Emmanuela Macrona i njemačke kancelarske Angele Markel, održani su razgovori između predsjednika Vučića i premijera Kosova Avdullaha Hotija, prvi put nakon što je dijalog o međusobnom priznanju obustavljen koncem 2018. godine. Evropska unija, ali naročito Njemačka, snažno se protive bilo kakvoj promjeni granica na Zapadnom Balkanu.

Biserko kaže da vrijeme koje dolazi može biti potencijalna šansa za stabilizaciju Zapadnog Balkana zbog promijenjenih međunarodnih okolnosti. Očekuje da će Kina, i Rusija koja se na Zapadnom Balkanu konfrontira sa zapadnim zemljama, biti zabavljene vlastitim unutrašnjim pitanjima. Međunarodni kontekst je vrlo važan u razumijevanju lokalne dinamike, kaže Biserko, napominjući da je Evropska unija jedina koja je zemlje Zapadnog Balkana sada uvrstila u program oporavka od korona virusa.

Armin Aljović (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

svjetskaekonomijaUtjecaj država slabi u korist jačanja korporacija, poruka je knjige Josepha Stiglitza.

Nekada su države krojile pravila igre korporacijama, a danas su korporacije nadmašile snagu pojedinih država, navodi Stiglitz.

Portret postpandemijske ekonomije oslikavaju riječi čuvenog austrijskog ekonomiste Josepha Schumptera kako „postoji vremenski raspored kada će kapitalizam doživjeti potpuni nestanak“. Nema sumnje kako kapitalizam doživljava zenit svoje evolucije koji karakterizira zloupotreba pojma moći. U svojoj najnovijoj knjizi „Cijena profita: moramo spasiti kapitalizam od samouništenja“ („People, Power and Profit: Progressive Capitalism for an Age of Disconent“) nedavno objavljenoj u prijevodu zagrebačkog Profila, velikan ekonomske znanosti današnjice Joseph Stiglitz pojmu „moć“ daje obol „nemoći“, odnosno, opisuje političke nemoći velikih grupa koje ovaj kapitalistički sistem dobrano iskorištava.

Nemoć najrazvijenijih zemalja najbolje se pokazala tokom pandemije kada mnoge od njih nisu bile kadre uzvratiti udarac nastaloj krizi. „Derogiranje vlasti četrdeset godina unazad“, tvrdi Stiglitz, „napada kolektivno djelovanje, potkopava tržišnu ravnotežu i ukida finansijska sredstva koja trebaju biti okosnica razvoja sektora koji nakon panedmije izgledaju razoreno“. Posmatrano u povijesnom kontekstu američka ekonomija je iznjedrila najveći broj respektabilnih ekonomista današnjice. Međutim, ekonomski sistem ove zemlje „uprkos ogromnoj pomoći američke vlade, koja iznosi skoro 2,7 triliona dolara, loše dizajniranim mjerama protiv širenje negativnih efekata izazvanih pojavom korona virusa nije polučio očuvanjem američkih radnih mjesta čime stopa nezaposlenosti raste progresivnije nego kod drugih naprednih zemalja“, navodi Stiglitz inače krajnji liberal, profesor Columbije, bivši predsjedavajući Vijeća ekonomskih savjetnika i bivši glavni analitičar Svjetske banke. Taj paradoks je ravan paradoksu po kojem bi zajednica koja ima veliki broj kvalitetnih ljekara imala najbolesnije društvo.

Osnovni problem, prepoznaje autor, predstavlja manjak suvereniteta zemalja koje „nisu samostalne prilikom odlučivanja kojim ekonomskim politikama treba pružiti naklonost ukoliko teže zemlju učiniti socijalno osjetljivijom“. Ključni politički mehanizmi kontrole su popustili uslijed pritisaka koji rezultiraju „ustajanjem sindikata protiv radnika čije interese trebaju zastupati i predstavljati pred vladom, lobiji iza zavjesa kontroliraju regulatorna tijela i kroje pravila igre, trgovinski sporazumi ruše cijenu rada i osnovna radnička prava, medijima je nemoguće vjerovati, a demokracija je postala iluzija, ništa više od takmičenja oligarha“, ocjenjuje Stiglitz vrlo slobodnim, ali nikako proizvoljnim stavovima (iscrpne bilješke koje možemo pronaći na kraju predstavljaju trideset posto knjige) zamišljajući ekonomiju prije čovječnijom nego vremenski osviještenom.
Trendovi i rješenja

U prvom dijelu knjige autor opisuje trendove koji su do toga doveli, a u drugom nudi rješenja kojima bi se moglo popraviti stanje - ponovnim pretvaranjem liberalizma u efikasni pravedni sistem - koji ponovo treba biti najmoćniji generator ljudskog napretka. Kada jedna moderna ekonomska knjiga napisana razumljivim jezikom današnjice postane svjetski bestseler - uprkos brojnim zamjerkama na jednoj strani (previše zagovara antitrustovske politike, npr.) i velikim pohvalama na drugoj strani (kreira sliku progresivnog kapitalizma, npr.) - onda znamo kako razumijevanje ekonomskim tokova nakon pandemije ipak zahtijeva mišljenje struke.

Dominantna logika koja vodi čitaoca razmatra sadašnje stanje globalnog kapitalizma, koji preživljava - prema njegovom mišljenju - duboku krizu, uzrokovanu preuzimanjem kontrole korporacija nad vladama, a - što je najvažnije - i nad američkom vladom, nametanjem pravila igre koja isključivo njima koriste.

„Utjecaj država slabi u korist jačanja korporacija“, poruka je knjige. Nekada su države krojile pravila igre korporacijama, a danas su korporacije nadmašile snagu pojedinih država. Zamjena uloga moći nalikuje izjavi jednog od učesnika konferencije na Jalti kada su im novinari prigovorili kako “nije fer da četvorica ljudi dijele svijet”. Tada je, u ime poznate četvorke, Winston Churchill rekao da “svijet mogu dijeliti oni koji imaju hiljadu divizija ili ekvivalent tome”.

Danas svijet dijele vlasnici kapitala koji, umjesto primarno da služi ekonomiji, postaje njezinim velikim gospodarom. Kako ovom nema kraja potvrđuje podatak koji kazuje kako je sedamdesetih godina jedan posto bruto društvenog proizvoda bio u vlasništvu bogataša, dok je dvijehiljaditih godina 33 posto bruto društvenog proizvoda u njihovom vlasništvu. Iako je prošlo nekoliko godina od kako je Svjetski ekonomski forum debatom na temu „Je li kapitalizam 20. stoljeća iznevjerio društvo 21. stoljeća“ okarakterizirao ekonomsku nejednakost glavnom prijetnjom socijalnoj stabilnosti, svjetski moćnici nisu uspjeli zaustaviti rastući trend nejednakosti.

Produbljivanje jaza

Uprkos njihovim pokušajima jaz između bogatih i ostatka svijeta svakim danom postaje veći, odnosno, bogati se još više bogate, a siromašni se još više siromaše. Nema sumnje kako ova knjiga znači konačno autorovo razilaženje sa kapitalizmom koji predstavlja dijalektiku ekonomista duži niz godina. Njegova knjiga pravi jasnu distinkciju između, kako Sawicky naziva, blagotvornog „stvaranja bogatstva“ od „ekstrakcije bogatstva“. Ekstrakcija bogatstva nije ništa drugo nego grabežljivi kapitalizam koji rezultira enorminim bogaćenjem soja poduzetnika i finansijske elite, dok pripadnici srednje klase, žive pod svakodnevnim pristiskom gubitka posla i osobnog bankrota.

Rezultat takve igre značajno slabi tržište rada koje uslijed neadekvatne agregatne potražnje – razmjera u kojem sposobni i voljni radnici i radnice ne uspijevaju pronaći zaposlenje – uglavnom se zanemaruje, iako slaba potražnja za radnom snagom pojačava nejednakost, koja predstavlja centralnu temu knjige. Navodeći brojne paradokse koji karakteriziraju američko društvo, autor primjećuje kako nejednakost postoji unutar svih sektora navodeći primjer, na jednoj strani, „američkih centara zdravstvenih istraživanja koji predstavljaju najreferentnije svjetske istraživačke centre“, a, na drugoj strani, „loš zdravstveni sistem koji napada zdravstvenu zaštitu običnih američkih građana“.

Tako ova zemlja ima najveći nivo nejednakosti zdravstvene zaštite, koji uzrokuje još veću ekonomsku nejednakost. Podnaslov knjige koji afirmira autorovu tezu prema kojoj moramo „spasiti kapitalizam od njega samog“ ima dvojako značenje: prvo predstavlja kritiku desnice, koju naziva „desnim populistima“, smatrajući kako njihova pogubna ekonomska politika rezultira enormnim bogaćenjem korporacija koje nisu profitirale zbog „inovacija i poslovnog progresa“, već zbog „eksploatacije i učvršćivanja monopola“, a drugo predstavlja poziv ljevici, koju naziva „zapadno ljevičarstvo“, smatrajući kako imaju domaću zadaću kreiranje socijalnih programa koji nisu samo puka „šećerna šuta“, već trebaju „snažiti i jačati socijalu“.

Fokus knjige

Stoga nije iznenađujuće kako ova knjiga ima fokus na socijaldemokratsku reformu, a ne socijalističku transformaciju. “Ekonomisti prečesto promišljaju o kompromisima: ako želiš jednu stvar, moraš nekome nešto ustupiti“, navodeći Stiglitz kako takva pravila nisu istinski nužna. Za njega se „udaljavanje od aktuelnog krajnje nejednakog društva“ podudara sa “mješavinom iz progresivnog kapitalističkog državnog intervencionizma”. Tako, Stiglitz autoritet pokazuje braneći državni ekonomski intervencionizam koji, radi onih čitaoca koji nisu ekonomisti, podrazumijeva „naglašenu ulogu državne intervencije uslijed nedostatka tržišnog sistema koji privredu treba držati uravnoteženom“. Ideju intervencionizma brani činjenicom kako su svjetske korporacije preuzele dominantnu ulogu država. “Želim kazati kako tržište ima važnu ulogu u svakoj modernoj ekonomiji današnjice. Stoga sam želio koristiti riječ ‘kapitalizam’.

Time želim signalizirati kako kapitalizma koji gledamo posljednjih 40 godina nije služio većini ljudi. Zato govorim stavljajući ljude ispred svega. Moramo imati progresivni kapitalizam. Moramo pripitomiti kapitalizam koji treba služiti našem društvu. Znate, ljudi ne bi trebali služiti ekonomiji, već bi ekonomija trebala služiti ljude.” Veliki umovi današnjice zabrinuti sadašnjim stanjem tvrde kako jedini izlaz iz postojeće krize može biti veliko globalno preslagivanje koje treba neki okidač. „Potreban nam je novi društveni ugovor između birača i izabranih funkcionera, između radnika i korporacija, između bogatih i siromašnih, te između onih koji imaju posao i onih koji aktivno traže posao“, kaže Joseph Stiglitz. Nije li kriza uzrokovana pojavom pandemije, koliko god bila obavijena teorijama zavjere, možda jedini okidač koji za preokret.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Dženan Kulović (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

zemlja6Američki kolumnista Thomas Friedman smatra da su ljudska pohlepa i globalizacija doveli svijet pred katastrofu. Kaže da su nam protekle sedmice otkrile koliko je ovaj svijet krhak i da je čovjek uzrok tih opasnih situacija.

Friedman objašnjava, u opsežnom članku objavljenom u američkom listu The New York Times, da su ljudi u posljednjim decenijama neprestano radili na uklanjanju umjetnih i prirodnih utjecajnih područja (buffer zona), propisa i normi koji pružaju otpornost i zaštitu kada su veliki sistemi, ekološki, geopolitički ili financijski, izloženi napetostima.

"Mi smo nesmotreno uklanjali ove odbojnike i djelovali smo na ekstremne načine, gurajući i kršeći političke i financijske granice."

Autor se vraća na napade 11. septembra 2001. i kaže da su ovi direktni udari na tornjeve blizance doveli do globalne ekonomske, geografske i političke krize koja je završila tako što su Sjedinjene Američke Države potrošile nekoliko biliona dolara i do invazije na zemlje Bliskog istoka.

Amerika i njeni saveznici svrgnuli su vladare u Iraku i Afganistanu, u nadi da će potaknuti više političkog, rodnog, vjerskog i obrazovnog pluralizma, kao antitijela ekstremizmu i tiraniji.

Skrenuo je pažnju i na veliku ekonomsku recesiju kojoj je svijet svjedočio 2008. godine. Kada je pukao stambeni i hipotekarni balon od sapunice a mnogi vlasnici kuća nisu mogli platiti svoje hipoteke, financijska zaraza je pogodila ogroman broj svjetskih banaka i osiguravajućih društava, kao i milione majki i očeva.

Epidemija i depresija

Kaže da je, s obzirom na to da je globalni finansijski sistem bio usko povezan i učinkovitiji više nego ikad ranije, samo su ogromne mjere spašavanja koje su poduzele centralne banke spriječile potpunu ekonomsku pandemiju i depresiju uzrokovanu neuspjehom komercijalnih banaka i dionica.

Smatra kako su uvijek postojale naznake koje su upozoravale na mogućnost izbijanja velikih globalnih kriza.

Autor dolazi do korona virusa i kaže kako je postojao znak upozorenja na ovu pandemiju kada je došlo do epidemije SARS-a, koja se pojavila krajem 2002. godine u provinciji Guangdongna jugu Kine.

Ističe da se SARS za nekoliko mjeseci proširio u više od dvadeset zemalja u Sjevernoj Americi, Južnoj Americi, Evropi i Aziji, prije nego što je suzbijeno širenje zaraze.

Friedman vjeruje da se zaraza prenijela na ljude "jer smo gusto naseljena urbana područja sve dublje gurali u pustinjske oblasti, što je dovelo do uništavanja ovog prirodnog tampona i zamijenilo ga monokulturama i betonom".
Prirodna staništa

Kaže da se, kada se ubrzava razvoj na načine koji uništavaju sve više i više prirodnih staništa, narušava prirodna ravnoteža vrsta zbog gubitka grabežljivaca, što dovodi do prilagodbe drugih vrsta da žive u staništima kojima dominiraju ljudi.

U to se ubrajaju štakori, slijepi miševe, azijske cibetke i druge životinje koje su domaćini većine poznatih virusa koji se mogu prenijeti na ljude.

Kada se te životinje nakon toga love, zarobe i transportiraju na tržište, posebno u Kinu, Centralnu Afriku i Vijetnam, gdje se prodaju kao hrana, lijek za tradicionalnu medicinu ili kao kućni ljubimci, onda predstavljaju opasnost za ljude, kazao je Friedman.

Također je upozorio da se na horizontu nazire globalna klimatska katastrofa. Kaže da bi bilo mudro uključiti se u očuvanje svih buffer zona koje nam je priroda dala kako bismo upravljali trenutno neizbježnim utjecajima klimatskih promjena i usredotočili se na izbjegavanje posljedica koje se ne mogu kontrolirati.

Bez saradnje

"Odlučili smo ukloniti buffer zone u ime učinkovitosti. Odlučili smo pustiti kapitalizam da divlja i smanjiti kapacitete naše vlade kad su nam najpotrebniji. Odlučili smo da nećemo sarađivati jedni s drugima u vrijeme pandemije. Odlučili smo uništiti šume u Amazonu. Odlučili smo upasti u netaknute ekosisteme i loviti divlje životinje", kaže Friedman.

Najvažnija lekcija, kaže, jeste ta da svijet, kako se sve dublje isprepliće, ponašanje svih i vrijednosti koje svako od nas donosi na ovaj međusobno povezani svijet važnije su više nego ikad prije.

Zaključuje kako vrijedi zlatno pravilo: "Činite drugima ono što biste htjeli da drugi čine vama", jer više ljudi na više mjesta mogu sarađivati ​​i učiniti više nego ikad prije.

(Al Jazeera i agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

Autor: Zvi Bar'el

saudijaJoš je rano da bismo mogli znati hoćeli ovogodišnji hadž biti otkazan ili ne. To nije samo epidemiološka dilema. Takva odluka imala bi enormne finansijske posljedice za Saudijsku Arabiju.

Hodočasnici tokom hadža i periodičnih umri tokom cijele godine potroše u Saudijskoj Arabiji prosječno 16 milijardi dolara, a to je 5% ukupnog GDP-a kraljevine.

Potrošnja hadžija čini ključni izvor prihoda za hiljade saudijskih ugostitelja, hotelskih radnika, taksista, vodiča i sl., desetine hiljada ljudi širom svijeta, također, ostvaruju prihode povezane s organiziranjem hodočašća.

Saudijska Arabija je najavila da će diverzificirati svoje izvore prihoda kao dio plana Saudi Vision 2030, kroz koji je KSA trebala da smanji svoju ovisnost o prihodima od nafte, ali sada bi se mogla suočiti sa srušenim snom u tom pogledu, ako ne bude hadža ove godine. Pored toga, Saudijska Arabija će morati posuditi oko 50 milijardi dolara od međunarodnih institucionalnih zajmodavaca. To je gotovo dvostruko više nego što se planiralo posuditi prije epidemije koronavirusa i slijedi prognoze da bi se prihodi mogli smanjiti za više od polovice.

Hoće li se ambiciozna gradnja futurističkog grada Neoma, koji će se proširiti preko granica triju zemalja, Saudijske Arabije, Egipta i Jordana, staviti na čekanje? Hoće li ulaganje u industriju zabave biti prisiljeno da čeka „bolja“ vremena? Možda će Saudijska Arabija također odlučiti da je rat u Jemenu nepotreban trošak koji bi najbolje bilo okončati što je prije moguće.

Ali, rat u Jemenu nije jedino što u velikoj mjeri prazni saudijske riznice. Saudijske blagajne također su uskraćene za priliv sredstava zbog rata s cijenama nafte koji je ta zemlja pokrenula protiv Rusije, što je uzrokovalo slobodan pad svjetske cijene nafte.

Ništa manje od ultimatuma

Novinska agencija Reuters nedavno je otkrila telefonski razgovor 2. marta između američkog predsjednika Donalda Trumpa i saudijskog prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, u kojem je Trump jasno rekao princu da bi on, ako OPEC ne uspije donijeti odluku ​​o smanjenju proizvodnje nafte od strane svojih članova, “bio bi nemoćan da spriječi zakonodavce da donesu zakone o povlačenju američkih trupa iz Kraljevine”, kako je javio Reuters, pozivajući se na četiri izvora. To nije ništa drugo do ultimatum, a u roku od 10 dana Rusi i Saudijci postigli su dogovor o smanjenju proizvodnje nafte za 10 miliona barela dnevno.

No, unatoč tim razumijevanjima, naftni rat nije prestao. Skladišta nafte puna, tankeri za naftu su iznajmljeni za skladištenje viška nafte koja se proizvodi, a prihodi zemalja proizvođača nafte isparavaju.

Trumpov doprinos naftnom ratu dosad je bio ograničen na obećanje da će Sjedinjene Države smanjiti količinu nafte koju proizvode.

Rusija nije Saudijska Arabija

Rusija se uvukla u rat za snižavanje cijena nafte kako bi američka proizvodnja nafte iz škriljavca, izvor nafte koji je SAD oslobodio ovisnosti o uvezenoj nafti, postala neisplativa. No, Rusi su se našli zarobljeni u vlastitoj klopci. Ogromni gubici oštetili su njihove devizne rezerve. Tržišta, koja su se smanjila zbog pandemije koronavirusa, zaustavila su zamah koji je Rusija uživala u preuzimanju kontrole nad novim tržišnim udjelom, a nije uspjela nametnuti svoje rješenje Saudijcima. Suprotno tome, Saudijci i dalje imaju impresivne rezerve u stranoj valuti i mogućnost da planovi potrošnje budu fleksibilni.

Rusiji će odgovarati samo cijena nafte od najmanje 45 dolara za barel da bi uravnotežila svoj budžet, dok Saudijcima treba 75 do 80 dolara za barel, ali razlika između dviju zemalja je u tome što Saudijska Arabija može postići mnogo nižu cijenu zbog svoje sposobnosti da suspenduje – ili čak ukine – planove koje je već planirala.

Rusija nema tu fleksibilnost. Nema ogromnih projekata koji bi se mogli zamrznuti kako bi se uštedio novac, a za redovne i stalne rashode potrebna joj je cijena nafte od 45 dolara za barel.

Još je prerano paničariti zbog mogućeg raskola između dva dugogodišnja saveznika (Trumpa i MBS-a), ali sama činjenica da je Trump stvorio vezu između cijene nafte i američke vojne prisutnosti u Saudijskoj Arabiji mogla bi itekako natjerati Saudijce da preispitaju svoje sljedeće korake i prirodu njihovog saveza s Washingtonom.

(Saff.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

planina4Napokon malo mira u svijetu i mislimo da je to najveća strahota koja nam se mogla desiti.

Ne rovimo po sebi, jer to jednostavno nismo u stanju, nego po teorijama zavjere.

Kao novorođenčad spavamo 18 sati dnevno, kasnije sve manje, pokrećući se sve više, da bismo kao zreli ljudi zapatili od nesanice i počeli se umrtvljavati sedativima.

Od čovjeka se očekuje da bude aktivan i u vječitom pokretu što je dobro, što je zdravo, što vodi ka napretku u društvu. Doduše, postoje i neosporivi dokazi da bi za naš prosperitet i uzlet bilo mnogo pametnije i bolje da su neki „djelatnici“ odustali od svojih ideja, angažmana i radnji, da su ih jednostavno prespavali, poput novorođenih beba. Ili da su pri tome bivali istočnjački melanholični i usporeni kad već nije bilo nikoga da im (kao u onom vicu iz Audicije) odozgo ili odozdo, na vrijeme izda naredbu: "Haso, nahrani kerove i ništa ne diraj!" Ali, Bože moj, kako bi se znalo za Hasu da nije samovoljno pipkao i tipkao po kosmosu.

Sve je samo montaža i šminka

Što se više kreće i djeluje, čovjek postaje sve sposobniji da podnosi svoje okruženja onakvo kakvo mu je ponuđeno, kakvo ga je strefilo i kakvo je izabrao, ako je izbor bio moguć. Uz razvijanje sposobnosti da podnese sve oko sebe, čovjek često postane nesposoban da podnese sebe lično. Sebe u sebi. Zato i reaguje burnim odbrambenim reakcijama. Nesposobni da izdrže sebe, ljudi na usamljenost i prinudnu izolaciju reaguju razdražljivo, agresivno, distancirano, kompulzivno, nedodirljivo i samopravedno.

Kroz život nam se svakodnevno nude prilike za kritičku samorefleksiju, ali takvu ponudu pokretni čovjek današnjice naviknut na "party kretanja i dešavanja" skoro nikada ne uzima u obzir kao soluciju i mogućnost osvještenja i smirivanja sebe u sebi.

Iako se čini da ljudi danas više nego ikada rade na sebi i po sebi, da su dotakli dubinu i srž, u svakoj kriznoj situaciji brzo se ustanovi kako je sve to samo montaža i šminka.

Čemu teži aktivan čovjek danas? Čini se svemu, samo ne povratku sebi. Čovjek treba nastavak "party-ja" u kojem može živjeti nametnuti mu patopsihološki hiperaktivitet. Čini sve kao da teži prezaposlenosti, shopingu, kafani, buki, nedostatku mjesta u sredstvima javnog prevoza, zastoju na putu zbog gužve, trčanju kroz aerodromske hale, čekanju na kasi, dozivanju konobara, nervozi zbog loše usluge, napetosti zbog rezultata utakmice i zaokružene kombinacije pod brojem pet… čini se kao su gužva i stres prvo i osnovno mjerilo normalnog života.

Čovjek danas ima svega mnogo, a vremena sve manje, jer mu je i bez njegove volje pošlo za rukom da usvoji „sreću po propisu“ i standardu društva u kojem živi, sve zasnovano na jeftinim obećanjima i zadržavanju vlastite zona komfora u apsolutizmu moderne tjeskobe.

Stanje tjeskobe i duhovne paralize

Predprosvjetitelji i prosvjetitelji su od pamtivijeka težili ka svijetu u kojem će nastupiti pomirenje ovozemaljskih suprotnosti, stapanje različitosti i mir za čovjeka. Što više odmičemo, postaje nam jasnije da pomirenja i stapanja u kosmosu nema i ne može biti, a nema ga zato što čovjek nije u stanju da bude pomiren sa sobom. On treba što više opštih mjesta, opštih ljudi, opštih pripadanja i opštih pravila o sreći.

Čovjek u zatvorenom prostoru nije prikladan za vođenje korporacija, za upravljanje projektima, ne može se integrirati u horde veselih potrošača, ne može učestvovati u javnom i kulturnom životu, ne može biti prezentan onako kako to norme vidljivosti i uspjeha nalažu.

Čovjek u prisilno stečenoj hiperaktivnosti nauči da se opija napitkom novog, brzog i površnog, da diskredituje usporenost, melanholiju, tugu i bol, da poraze i slabosti pripisuje disidentima i nesposobnjavkovićima; onima koji kao svijet vuku nadole, dok ga on kao vuče nagore.

I zato svaki put kad zemlja zastane na trenutak, kad ostanemo bez uhodane dinamike i novosti onako kako smo na njih navikli, kad izostane usklađivanje sa onim izvana i lakonska utjeha za boljim sutra, kad se moramo družiti sami sa sobom, mnogo ljudi se izobliči i uskoči u stanje tjeskobe i duhovne paralize.

Propisano i nametnuto mirovanje lišava nas (posebno zapadnjački orijentirana društva) ustaljenih i ideološki opojnih droga, suočava čovjeka i sa mogućnošću da smetnja u distribuciji potrebnih mu "narkotika" u skoroj budućnosti neće biti otklonjena, već da kao takva može postati neizostavni dio naše stvarnosti.

I kako onda, pod takvom prijetnjom, da živi potrošač i sudionik na tržištu, mali čovjek koji je prihvatio da mora biti redovno ažuriran, napredan, znatiželjan i suočen s budućnošću na koju kao ima veliki uticaj?!

Gušenje modernog čovjeka

Ono što čovjek, bez obzira na silna iskustva (društvena, tuđa i svoja) teško shvata i osviješćuje jeste činjenica da on u svakom kosmičkom projektu ostaje poslužitelj koji gura tuđi traktor sa unaprijed utvrđenom deponijom i rješenjima, da u događaje može uranjati samo onoliko koliko mu to vrhovnici dozvole i da je još davno čipovan tako što mu za sreću treba najnovija roba široke potrošnje.

S takvim čipom u sebi ljudi danas ne mogu živjeti bez nametnute dinamike, jer da mogu bilo bi im sasvim dovoljno to što imaju krov nad glavom, porodicu, mogućnost da prežive i prošetaju po livadi. Pa ipak, porodica i krov nad glavom, u krizama poput ove – koronarne, modernog čovjeka guše, jer u tom prostoru nema ništa novo, nema sinergije, nema interakcije, nema izazova i „utjehe za ljepše sutra“. Zato panika, tjeskoba i konsolidacija sa kolektivom izvana, ma kakav on bio.

Prisilno gurnut u „mir“ kojem kao teži u svojim životnim trkama, pokazuje se da čovjek danas sa mirom ne može mnogo započeti. Prevazišli smo melanholiju i razgovore sa sobom, tišinu i usku diobu prostora, jer u zapadnjački okrenutim kulturama to je odavno rabota za dangube, luđake i ezoterike. Ovakva stanja i vremena, ukazuju da je upravo "melanholična nesposobnost i usporenost modernog čovjeka" možda najveća slabost današnjeg društva, gledajući sa čisto ljudskog apsekta.

Napokon malo mira u svijetu (pa makar i prinudnog) i mi mislimo da je to najveća strahota koja nam se mogla desiti. Ne rovimo po sebi dokazanim i postojećim, jer to jednostavno nismo u stanju. Rovimo po nedokazanim teorijama zavjere. Tako je lakše, jer je to izvan nas. Peremo ruke i strijepimo od čipovanja zaboravljajući da je dužina života svakome od nas čipovana već… začećem i udisanjem prvog daha u prostoru na koji smo rođenjem spušteni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Mediha Šehidić (Al Jazeera)

Stranica 1 od 9

S5 Box