Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (274)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Anshel Pfeffer

binselmanMeđu zapadnim političarima i medijima postoji jedan neodoljiv narativ o nasljdnicima očeva, diktatora, na Bliskom istoku: mladi, slobodoumni potomak vladarske dinastije dolazi na prijestolje, donosi zanimljive ideje i otvara svoje kraljevstvo.

Samo što to gotovo nikad ne biva tako. Vlast se skoro nikad ne predaje dobrovoljno, a mladi nasljednici začas se obmanu lahkoćom vođenja državnih poslova bez potrebe da se sa nekim konsultiraju ili da se pridržavaju zakonskih procedura.

Sada kada je već svima jasno da je Jamal Khashoggi ubijen i iskomadan (i to ne nužno tim redosljedom) u saudijskom konzulatu u Istanbulu, gornji opis može se preslikati na prijestolonasljednika Muhammeda ibn Selmana, čiji ljudi su navodno uključeni u ubistvo novinara. Ali, to je jednako pogodan opis za još jednog tridesetogodišnjaka koji je na tronu naslijedio oca, na Bliskom istoku.

Krvoločni diktator koji ne podnosi da vidi krv

Nasljednik dinastije Asad u zapadnoj javnosti dočekan je s jednakim oduševljenjem, kada je došao na vlast u Damasku u dobi od 34 godine. Bio je ljekar obrazovan na Zapadu, specijalizirao oftalmologiju u Londonu. Poziv oftalmologa izabrao je, navnodno, jer nije volio gledati krv. I, što je vrlo bitno, Asad se služio internetom. Ali, Bešar Asad nije bio samo mlad i moderan. Imao je i lijepu suprugu, koju je časopis Vouge u vrlo emotivnom intervjuu nazvao Ružom u pustinji (intervju je kasnije uklonjen s interneta).

Uprkos tome što pod vladavinom Asada Mlađeg nije bilo nikakvog smislenog smanjenja represije u Siriji, zapadna javnost nastavila ga je predstavljati kao „reformistički opredijeljenog“ i gotovo jedanaest godina sa svojom glamuroznom suprugom, s oduševljenjem je priman na Zapadu. Sve dok nije postalo nemoguće ignorirati njegovo krvavo gušenje sirijske revolucije. Pa, čak i nakon što je pobio četvrtinu miliona svojih sunarodnjaka, neki zapadnjaci su mu iznalazili opravdanja.

Tako je u decembru 2015. godine, u intervjuu za The New Yorker Magazine, američki državni sekretar John Kerry i dalje pretpostavljao da je Bašar na takvo zločinačko ponašanje prema demonstrantima bio prisiljen od strane njegove majke i brata.

Naivni mit o prosvijećenom apsolutizmu mladih nasljednika tronova

Naivna nadanja zapadnih političara i novinara da će nasljednici apsolutističkih diktatorskih režima biti više prosvijetljeni vladari nego što su bili njihovi očevi, temelji se isključivo na činjenici da su oni mlađi, bolje obrazovani i mogu razgovarati na engleskom jeziku.

Ovakav narativ nije samo proizvod orijentalizma. Bilo je, navodno, i dobrih razloga za nadu da će se pod nasljednicima kraljevskih i predsjedničkih dinastija desiti napredak, jer su oni imali bolju predstavu o prednostima otvorenog, slobodnijeg društvo.

Istina, niko nije mogao pretpostaviti da će se pod vlašću MBS-a represija i progon disidenata razvijati ovako snažnim intenzitetom i brzim tempom. Ili, da će u samo sedam godina građanskog rata u Siriji, mladi Asad masakrirati daleko više građana svoje zemlje nego njegov po zlu čuveni otac, Hafez, u tri decenije vladavine. No, nije bilo ni valjanog razloga da se vjeruje kako je to nemoguće, jer i genocidni tirani su ipak samo ljudi. Staljin je mnogo volio holivudske filmove, Hitler je bio vegetarijanac, ali to ih nije učinilo manje krvoločnim, kao što Kim Jong-una opsjednutost NBA košarkom nije nimalo podstakla da poboljša životni standard svog pokorenog naroda.

Ali, iz nekog razloga očekivalo se da će nasljednici tronova, ono što su naučili od krvoločnih očeva nekako izmiješati sa onim što su naučili živeći neko vrijeme na Zapadu.

Upored s napredovanjem MBS-a na poziciju prijestolonasljednika, generacija nasljednika došla je do izražaja na Bliskom istoku. Međutim, oni u novu eru nisu uveli čak ni relativnu demokratiju. Većina vladara u regiji danas su univerzitetski obrazovani i prozapadne orijentacije, ali njihov stil vladavine nije se promijenio. Samo su poboljšali svoj imidž u javnosti.

Samo dobar PR

MBS nije izmislio ništa novo sa svojim, sada već potrošenim, šarmerskim nastupom. Takav nastup smo već vidjeli u ponašanju prijestolonasljednika i faktičkog vladara UAE, Muhammeda ibn Zajeda, i tridesetosmogodišnjeg katarskog emira, Temima ibn Hameda. Obojica su svoj dobar imidž na Zapadu izgradili koristeći naftno bogatstvo svoje nacije za stvaranje kulturne i akademske saradnje sa najprestižnijim institucijama na Zapadu. Ove akademske institucije su sretne da mogu dobiti novac zaljevskih zemalja i zanemaruju potpuni nedostatak demokratije i nastavak kršenja ljudskih prava. Naravno tu su i katarska ulaganja u elitne evropske nogometne klubove.

Stvarnost se vidi povremeno kroz pukotine kao što su smrti azijskih radnika koji grade katarske nogometne stadione, koji su umirali zbog izrazito nehumanih uslova u kojima su radili i živjeli.

I dok su glavne kritike za masovna stradanja civila u Jemenu usmjerena na KSA, malo ko obraća pažnju da je njihov saveznik UAE veoma involviran u taj rat. Rijetki medijski izvještaji govore i o tome da Emirati angažiraju američke plaćenike da ratuju za njihove interese u Jemenu.

Ali, to su rijetke pojave. Princ od Emirata i emir od Katara znaju kako da prikrivaju neugodne aspekte njihovih režima. MBS još mora učiti od njih.

I prinčevi prijestolonasljednici u Jordanu, također bez smislenih reformi, su uspjeli ostaviti dobar dojam na Zapad. Kralj Abdullah pokazao se jednako dobar umjetnik u igri opstajanja kao što je bio njegov otac. Pored velike priče o demokratizaciji i procesu ustavnih reformi, kralj Abdullah nije ni za pedalj odustao od svojih ovlasti, izabrani parlament uglavnom je farsa, a to što sigurnosne snage ne koriste pretjeranu silu protiv demonstranata je zato što su demonstranti svjesni granica do kojih mogu ići: oni protestvuju protiv „vlade”, a ne protiv kralj. Zato se nakon par sati mogu slobodno razići i mirno otići kući.

U međuvremenu, 24-godišnjeg Abdullahovog prijestolonasljednika, princa Huseina, stalno uređuju i predstavljaju podanicima u društvu oca.

Muhammed Šesti od Maroka još je jedan mlađahni arapski kralj koji pred Zapadom uspješno pleše u šou „demokratizacije”. U prvim godinama nakon Arapskog proljeća 2011. godine, najavio je „ustavne reforme”, a na prvim izborima poslje toga su pobijedili islamisti. On je čak govorio o podjeli vlasti, ali se nije stvarno mislio odreći mnogo toga od svojih ovlasti. Ako izuzmemo to da se nastavljaju nasilni protesti u Kazablanci i masovni ilegalni odlasci preko mora u evropske zemlje, ni u Maroku se nije puno toga promijenilo. Ali, on i dalje dobija bodove jer je „reformistički opredijeljen“.

Čak i nemonarhijske zemlje u regiji imaju disfunkcionalne političke dinastije. Libanski premijer Saad Hariri, sin ubijenog Rafika, jest izbjegao likvidaciju i, za razliku od Hašukdžija, pojavio se u jednom komadu, nakon što je prošle godine po nalogu MBS-a zatočen u Rijadu, ali on je premijer Libana samo po imenu. A od okončanja parlamentarnih izbora prije pet mjeseci on nema funkcionalnu koaliciju, dok njegovom zemljom faktički vladaju Hezbollah i libanska vojska. Ipak, to nije spriječilo zapadne medije da ga godinama opisuju kao „budućnost Libana.”

Stoga, izazovno je kriviti Donalda Trumpa, koji vlast dijeli sa svojom vlastitom prijestolonasljednicom i prijestolonasljednikom, da se ponaša kao MBS-ijev mentor. Sigurno je da se njegova vanjska politika u velikoj mjeri oslanja na Saudijce. No, bilo koji njegov prethodnik ili zapadni vođa ponašao bi se isto, jer svi čvrsto vjeruju u mit o „nasljedniku-reformatoru“ i da će mit postati stvarnost. Niko ne može odoljeti bajnim izjavama tih mladih ljudi zapadnog uma.

Možete očekivati da će se uskoro stvoriti velika pompa oko Berata Albayraka, 40-godišnjeg ministra financija Turske, i što je još važnije, zeta i, sve je izvjesnije, nasljednika Redžepa Erdogana. Jeste li znali je master u oblasti poslovne administracije Berat stekao na američkom koledžu?

Asad je otišao predaleko i njega zapadni mediji u doglednoj budućnosti neće hvaliti zbog njegovih ratnih zločina ali on je, zahvaljujući Iranu i Rusiji, siguran na svom tronu. S druge strane, MBS će morati uzeti time-out, dok Zapad ne prođe kroz uobičajeni ritual osude ubistva Hašukdžija. Ali, niko neće ozbiljno ulaziti u konfrontaciju sa kraljevinom koja vam sutra može podići cijenu nafte na 400 dolara po barelu.

Za par godina, možda i prije, prijestolonasljednik će se vratiti, a mi ćemo ponovo čitati „ozbiljne“ kolumne o tome da je „odrastao” i naučio svoje granice. Sve što sada treba učiniti, kako bi se mit o reformatorima održao, je da malo pričeka i uči od svojih kolega da „neposlušne“ podanike treba pritiskati s malo više suptilnosti.

(Saff.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

chomsky1Neoliberalizam postoji, ali samo za siromašne. Slobodno tržište važi samo za njih. To je istorija kapitalizma. Velike korporacije započele su klasnu borbu, one su autentični marksisti, ali s obrnutim vrednostima.

Uskoro će napuniti 90 godina i upravo je napustio MIT (Masačusetski institut za tehnologiju). Tamo je revolucionisao modernu lingvistiku i postao kritička savest Sjedinjenih Država. U ime El Paísovog kulturnog dodatka Babelia posetili smo velikog intelektualca na njegovoj novoj adresi u Arizoni.

Noam Čomski (Filadelfija, 1928) je prevladao sve barijere ispraznosti. On ne govori o svom privatnom životu, ne koristi mobilni telefon i u vunenim vremenima ostajao je nepokolebljiv. Hapšen je zbog protivljenja ratu u Vijetnamu, bio je na crnoj listi Ričarda Niksona, podržao je objavljivanje Pentagonovih papira i osudio prljavi rat Ronalda Regana. Tokom poslednjih 60 godina vodio je mnoge bitke. Jednako brani prava Kurda i bori se protiv klimatskih promena. Podržao je proteste pokreta Okupiraj i brani prava ilegalnih imigranata. Kao mladi lingvista 50-ih godina prošlog veka zapanjio je svet svojom generativnom gramatikom. U neprekidnom angažmanu uvek je išao napred suočavajući se sa demonima kapitalizma, bilo da su to velike banke, vojni konglomerati ili Donald Tramp. U svojoj poslednjoj knjizi “Requiem for the American dream / Rekvijem za američki san” on iznosi argumente iz istoimenog dokumentarca i prokazuje sramotnu koncentraciju bogatstva i moći u zapadnim demokratijama. Rezultat je 168 strana Čomskog u najčistijem obliku.

Smatrate li se radikalnim?

Svi mi sebe smatramo umerenima i razumnima.

Ali vi ste ideološki jasno opredeljeni.

Oni koji treba da se pravdaju su moćnici na vlasti. Svaka hijerarhija je nelegitimna dok ne dokaže suprotno. Ponekad se mogu opravdati, ali uglavnom ne. To je anarhizam.

Nakon 60 godina podučavanja na Masačusetskom institutu za tehnologiju (MIT), profesor je došao živeti na granici pustinje Sonora. U Tuksonu, na preko 4.000 kilometara od Bostona, pronašao je novi dom na Odseku za lingvistiku na Univerzitetu u Arizoni. To je jedna od retkih zelenih tačaka u ovom sprženom gradu. Jaseni, vrbe, palme i orasi rastu oko zgrade od crvene cigle iz 1904. Unutra po zidovima vise slike nasmešenih studenata, mape prostiranja autohtonih plemena, plakati kulturnih događaja, a na kraju jednog hodnika je soba najvećeg živog lingviste.

Živimo li u vremenu razočaranja?

Pre 40 godina je neoliberalizam, kojeg su vodili Ronald Regan i Margaret Tačer, napao svet. I to je imalo učinka. Akutna koncentracija bogatstva u privatnim rukama pratila je gubitak moći u opštoj populaciji. Ljudi su sve manje zastupljeni i vode nesigurne živote sa sve lošijim poslovima. Rezultat je mešavina besa, straha i eskapizma. Više se ne veruje ni u same činjenice. Neki to nazivaju populizmom, ali u stvarnosti to je diskreditacija institucija.

Tako smo dobili lažne vesti?

Razočaranje institucionalnim strukturama dovelo je do tačke u kojoj ljudi više ne veruju činjenicama. Ako nikome ne verujete, zašto biste verovali činjenicama? Ako niko ne čini ništa za mene, zašto bih verovao bilo kome?

Čak ni medijima?

Većina služi Trampovim interesima.

Ali ih ima veoma kritičnih, kao što su Njujork tajms, Vašington post, Si-en-en…

Pogledajte televiziju i naslovne strane novina. Ne postoji ništa osim Tramp, Tramp, Tramp. Mediji su naseli na Trampovu strategiju. Svakog dana on im baca po jednu laž da bi se našao pod reflektorima i bio u centru pažnje. U međuvremenu, divlja frakcija republikanaca razvija svoju politiku krajnje desnice, režući radnička prava i napuštajući borbu protiv klimatskih promena, a to nas može dokrajčiti.

Vidite li Trampa kao rizik za demokratiju?

On je velika opasnost. Svesno i namerno je oslobodio talase rasizma, ksenofobije i seksizma koji su bili latentni, ali koje niko pre njega nije legitimizovao.

Hoće li opet pobediti?

Moguće je, ako uspe odgoditi smrtonosni učinak svojih politika. On je potpuni demagog i šoumen koji zna kako da održi aktivnom svoju bazu obožavatelja. Ide mu u korist i to da su demokrati u konfuziji i da možda neće izaći sa uverljivim programom.

Da li još uvek podržavate demokratskog senatora Bernija Sandersa?

On je pristojan čovek. Koristi termin socijalizam, ali zapravo se zalaže za demokratski nju dil. Njegovi predlozi ne bi bili čudni Ajzenhaueru (američkom predsedniku iz Republikanske partije od 1953. do 1961). Sandersov uspeh, više nego Trampov, bio je pravo iznenađenje izbora 2016. Umalo je postao predsednički kandidat bez podrške korporacija i medija, samo uz podršku javnosti.

Da li primećujete skretanje udesno u političkom spektru?

U političkim elitama to postoji, ali ne u opštoj populaciji. Od 80-ih godina prošlog veka došlo je do raskola između onoga što ljudi žele i javnih politika. To se dobro vidi na primeru poreza. Ankete pokazuju da većina ljudi želi veće poreze za bogate. Ali to se ne događa. Protiv toga promoviše se ideja da smanjenje poreza donosi prednosti za sve, te da je država neprijatelj. Ali ko ima koristi od rezanja davanja za puteve, bolnice, čistu vodu i čist vazduh?

Da li je onda neoliberalizam pobedio?

Neoliberalizam postoji, ali samo za siromašne. Slobodno tržište važi samo za njih. To je istorija kapitalizma. Velike korporacije započele su klasnu borbu, one su autentični marksisti, ali s obrnutim vrednostima. Principi slobodnog tržišta odlično se primenjuju na siromašne, ali vrlo bogati su zaštićeni. Velike energetske industrije primaju subvencije od nekoliko stotina miliona dolara, finansijske institucije dobijaju masivnu pomoć nakon što propadnu. Svi oni žive na sigurnom: oni se smatraju prevelikima da bi mogli pasti i moraju biti spaseni ako imaju problema. Na kraju, porezi služe za subvencionisanje tih entiteta i s njima bogatih i moćnih. Onda se stanovništvu kaže da je država problem i smanjuje se njeno područje delovanja. I šta se događa? Prostor države je okupiran privatnom moći, a tiranija velikih entiteta raste.

Zvuči poput Orvela ovo što opisujete.

Čak bi i Orvel bio zadivljen. Živimo u fikciji da je tržište divno jer nam govore da se ono sastoji od informisanih potrošača koji donose racionalne odluke. Ali samo upalite televizor i pogledajte reklame: nastoje li one da obaveste potrošača koji će onda donositi racionalne odluke? Ili ga samo zavode? Razmislite, na primer, o reklamama za kola. Nude li one podatke o njihovim karakteristikama? Prikazuju li izveštaje nezavisnih eksperata? To bi stvorilo informisane potrošače sposobne za donošenje racionalnih odluka. Umesto toga, ono što vidimo je leteći automobil kojeg vozi poznati glumac. Kompanije ne žele slobodna već zatvorena tržišta. Inače bi se srušili.

Da li je odgovor društva na ove izazove preslab?

Postoje mnogi aktivni javni pokreti, ali im se ne obraća pažnja jer elite ne žele da se prihvati činjenica da demokratija može funkcionisati. To je opasno za njih. To može ugroziti njihovu moć. Najbolje je da se nametne vizija koja vam govori da je država neprijatelj, a da ste vi prepušteni samom sebi.

Tramp često koristi pojam anti-amerikanizam, kako to razumete?

U SAD-u vas zbog kritikovanja vlade optužuju za anti-amerikanizam. Došlo je do uspostavljanja ideološke kontrole nad društvom, uz pomoć zapaljivog patriotizma.

Na nekim mestima u Evropi se događa isto to.

Ali ništa slično onome što se ovde događa. Nema nijedne zemlje sa toliko zastava.

Plašite li se nacionalizma?

Zavisi, ako to znači biti zainteresovan za vašu lokalnu kulturu, to je dobro. Ali ako je to oružje protiv drugih, znamo gde to može voditi, videli smo i iskusili.

Mislite li da je moguće da se ponovi ono što se dogodilo 30-ih godina prošlog veka?

Situacija se pogoršala; nakon izbora Baraka Obame pokrenula se rasistička reakcija ogromne virulencije, s kampanjama koje su negirale njegovo državljanstvo i identifikovale crnog predsednika kao antihrista. Bilo je mnogo manifestacija mržnje. Međutim, Sjedinjene Države nisu Vajmarska republika. Ima razloga za zabrinutost, ali izgledi da se ponovi nešto tako su veoma mali.

Na početku vaše knjige se prisećate Velike depresije, vremena kada je “sve bilo gore nego sada, ali je postojao osećaj da će biti bolje”.

Dobro se sećam. Moja porodica je pripadala radničkoj klasi, bili su nezaposleni i bez dobrog obrazovanja. Objektivno, to je bilo puno gore vreme nego sada, ali je postojao osećaj da smo svi zajedno u tome. Tada smo imali predsednika koji je saosećao sa patnjama ljudi, sindikati su bili organizovani… Postojala je ideja da zajedno možemo pobediti krizu. Taj osećaj je izgubljen. Sada nam se čini da smo sami u bezizlazu, a da je država protiv nas.

Imate li još nade?

Naravno da ima. Još uvek postoje javni pokreti, ljudi spremni da se bore. Prilike su tu, pitanje je samo jesmo li ih sposobni iskoristiti.

Čomski završava s osmehom. Oprašta se s nama svojim dubokim glasom. Zatim odlazi iz ureda, spušta se niz stepenice fakulteta i izlazi u svetlost pustinje Sonora.

Jan Martinez Ahrens, El País, kulturni dodatak Babelia, 10.03.2018.

 

Preveo Mario Bezbradica (Peščanik.net)

Ocijeni...
(2 glasova)

ubijenadjecabihNaslov je morbidan i neki bi rekli nepotreban. Ali upravo nije. Jer je Milorad Dodik je prije neki dan došao na sumanutu ideju. Ideju osvete. Nešto kao retroaktivni danak u krvi.

Tako je predsjednik entiteta Republika Srpska, prije neki dan prilikom otvaranja spomenika posvećenog ubijenoj djeci u istočnom Sarajevu, izrekao jednu do neba gnusnu rečenicu.

Govoreći kako je ubistvo jednog djeteta ubistvo čovječanstva, kako je njegov zadatak dok je u mandatu da goni počinioce koji su ubili djecu i kako se odriče bilo koga iz redova srpskog naroda ko je počinio ubistvo djeteta, Dodik je gotovo neprimjetno skliznuo u blasfemiju i ovo izgovorio:

"Hoću da kažem ovdje, upravo danas: ja sam uvjeren da je potpuno opravdano zločincima koji su to učinili osvetiti se. To nije politički govor, ali ja sam uvjeren da je to ljudski govor".
Pucaj po izboru!

Dakle, šta to predlaže predsjednik manjeg bh. entiteta u predizbornoj kampanji? Predlaže da građani uzmu pravdu u svoje ruke i da u entitetu u kojem i nema pravde krenu da osvetom. Da li će biti danak u krvi, da li će porodica nastradalog djeteta ubijati najsumnjivije, da li će biti izvršavana egzekucija nad vršnjacima, bolesno je i pomisliti, ali Dodik upravo javno daje takav kvazizakonski okvir.

Hajmo se onda pogledati kroz crno ogledalo naše nebeske sramote, pa da vidimo ko i kako bi to izvodio osvetu po Dodiku. Kako on reče: ne političku nego ljudsku.

Za početak, hoće li roditelji 102 ubijene prijedorske djece angažovati plaćene ubice da likvidiraju na slobodu puštene srpske asasine koji i dan danas predstavljaju sive eminencije u gradu na Sani? Neće, jer roditelja i nema među živima. Većina njih je zajedno sa djecom pobijenom otišla sa ovog svijeta još u ljeto '92. Oni što su preživjeli, biološki su dokrajčeni do konca 21. vijeka. I na kraju nam ostaje svega nekoliko ljudi, nekoliko roditelja većinom Bošnjaka i pokoji Hrvat, koji bi, slušajući predsjednika svog entiteta, trebali uzeti puške i zaći po prijedorskim naseljima i kafićima te ubijati viđenije Srbe. Da li je to rješenje? Ako slušate Dodika, jeste.

Da li je rješenje da onih nekoliko preživjelih roditelja čija su djeca živa spaljena u Pionirskoj ulici u Višegradu 1992. godine odu do zatvora i ubiju nekog od Lukića? Nije dok je pravne države! Dok je Dodika i njegovog "ljudskog govora" jeste. Ako ste zaboravili, Višegrad je jednako kao i Prijedor u entitetu Republika Srpska.

Hoće li onih nekoliko stotina preživjelih roditelja u Srberenici krenuti kalašnjikovima na Bratunac da sveti i ubija zarad genocida nad djecom '95. ili kako do Dodik sramno reče: nad "vojnim obveznicima"? Ne bi trebali, dok je prava i pravde. No u Republici Srpskoj nema ni prava ni pravde, a osvetu aminuje gruntovni vlasnik entiteta Milorad Dodik. Ne znam, primjećujete li, i Srebrenica je u entitetu Republika Srpska.

Na koncu, hoće li Davor Dragičević uzeti zolju, automatsku pušku ili bombu i krenuti po Banjaluci da se sveti gelerima i kuršumima za smrt asasinima Davidovim. Kako vidimo, Davor je ljudska gromada, koja bira svaki mogući nenasilni oblik borbe protiv sistema koji mu je pojeo dijete. No, kako sada stvari stoje, uz amin Dodikov, Davor komotno može da se naoruža i od MUP-a, pa do hotela banjalučkih počne svetiti dijete.
Dodika mrtva djeca ne interesuju

Nije politički, ali jeste ljudski, da parafraziram, preciznije citiram predsjednika Milorada Dodika.

I onda, kad saberemo sve dječije žrtve Prijedora, Višegrada, Srebrenice, dobijemo jedan veliki muk. Jer, mrtva usta ne govore. Jer su im (preživjeli) roditelji tek Bošnjaci, broj u statističkoj grešci Republike Srpske. Dabome, "osveta" pa još ljudska, odnosila se na srpski dio populacije, kojoj je Dodik u svom povampirenom predizbornom piru odvezao ruke i otkučio ih od prava, pravde i pravičnosti.

Ne, ne priča u svom obraćanju Milorad Dodik o ubijenoj djeci, a njih je najmanje 120 u Istočnom Sarajevu. Ne priča uopšte o djeci, jer da priča o djeci rekao bi da je u Sarajevu najmučkije pobijeno 1.600 djece! Ne malih Srba, Bošnjaka, Hrvata i ostalih, nego DJECE. Dodika to ne interesuje!

Preko imaginarne granice, koju naziva međuentitetska linija, Dodik niti gleda niti želi da gleda. On i u smrti, pogotovo u predizbornom mantranju pravi razliku između djece u vjeri i naciji. Istina, kaže, ne oprašta ubistvo bilo kojeg djeteta, a onda se na brzinu vrati "svojima". A ti "svoji", trebali bi biti Srbi, a njihova djeca su vrijednija ili barem dovoljno vrijedna, pa je osveta poželjan čin. Odvratno!

I gdje bi smo stigli da je osveta legalno i legitimno sredstvo? Dejtona ne bi bilo, a Republika Srpska ne bi postojala. Ono nešto Srba (u najboljem slučaju) živjelo bi u nekakvom kondominijumu. I to je po Dodiku legitimno? Čini se da jeste, barem do 7. oktobra tekuće uviruće godine.
Bijele trake i Dodik

Ali, hajmo staviti karte na sto! Hajmo reći iskonski: djecu vam nećemo oprostiti! Ko? Mi ljudi! Kome? Ubicama!

Možemo li to? Ljudi mogu, a Dodik teško i nikako. Jer da može, otišao bi na obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedor za početak, pa izgovorio rečenicu da je ubistvo djeteta kao ubistvo cijelog čovječanstva.

A on to ne može i neće. Njegov politički i, na žalost, ljudski svijet sastoji se od negiranja, od najgoreg mogućeg poricanja. Ne uklapaju se u njegovu predizbornu agendu djeca. Jer šta je dijete ako nije makar Srbin. Još bolje poslušan Srbin. Oni koji nisu to, koji ne misle jednako tako, otpadni su od Dodikovog režima, a djeca su im pa gotovo bezvrijedna.

Ne vjerujete? Pitajte ono nešto živih roditelje koji kao duhovi hodaju Prijedorom. Pitajte Srebreničane, pitajte Sarajlije, Višegrađane... I na koncu, pitajte Davora Dragičevića. Još malo pa će po dvjestoti put izaći na Trg Krajine u Banjaluci da traži pravdu i istinu za ubijeno dijete.

Ne planira se svetiti. Još uvijek ne...

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

ujguriRuanda. Istočni Timor, Mijanmar. Svijet ima okrutnu naviku ignoriranja humanitarnih katastrofa sve dok nije prekasno. Teško se riješiti starih navika, a još teže ljudi koji su meta državno vođenih programa etničkog čišćenja. No, izvještaji o masovnim koncentracijskim kampovima i kriminalizaciji Islama koji su nametnuti kineskim ujgurskim muslimanima trebaju alarmirati svakoga i bilo koga. Odmah sada.

U avgustu je panel UN-a za ljudska prava izvijestio kako je do milion ujgurskih muslimana nasilno smješteno na lokacije koje liče na masovne pritvorne kampove u Xinjiangu – autonomnoj regiji na zapadu Kine gdje živi približno 10 miliona ujgurskih muslimana. Gay McDougall, koji je na čelu UN-ovog komiteta za eliminaciju rasne diskriminacije, tvrdi kako je do dva miliona Ujgura i pripadnika drugih muslimanskih manjina primorano biti u „političkim kampovima za indoktrinaciju“.

Obim kineskog pritvaranje je zapanjujući, najmanje jedan od deset ujgurskih muslimana koji žive u Xinjiangu „nestalo je u pritvornim kampovima“. Ta cifra je još više zapanjujuća za one koji imaju članove porodice ili prijatelje zatvorene samo zbog prakticiranja svoje vjere – Islama – u regiji gdje je religija kategorično povezana sa subverzijom, separatizmom i terorizmom.

No, pritvaranje jednog miliona ljudi u Xinjinagu je samo vrh ogromne državne arhitekture etničkog čišćenja koje se provodi nad ujgurskim muslimanima. Sama fraza „pritvor“ i „koncentracijski kampovi“ odmah izazivaju povratak slika Holokausta i pritvaranja američkih Japanaca tokom Drugog svjetskog rata. Te analogije su ponukale New York Times, Atlantic i Intercept da objave nedavne tekstove o dokumentiranju kineskog stava prema Islamu kao „mentalnoj bolesti“, kao i njegov nemilosrdni cilj njegova uništavanja kroz brišući sistem etničkog čišćenja čiji je samo jedan dio masovno pritvaranje.

Ipak, veliki dio svijeta ostaje nesvjestan užasa koji se dešavaju u Xinjiangu. Štaviše, potpuno su neupoznati sa ljudima zarobljenim u stomaku supersile koja ih želi uništiti.
Ko su Ujguri?

Prikaz historije i identiteta ujgurskih muslimana ističe zašto je Kina, komunistička država koja podržava ateizam i privilegira većinski narod Han, posvećena eliminiranju ovih ljudi. Ujguri su stigmatizirana manjina na dva fronta: etničkom i vjerskom, te zarobljena u nesigurnim križanjima orvelijanske policijske države koja vidi Islam kao protivnika državno pomognutom ateizmu, kao i ujgurski identitet nadmoći etničke grupe Han.

Ujgurski muslimani su urođenički narod Xinjianga, autonomne regije na sjeverozapadu Kine koja graniči sa Mongolijom na sjeveroistoku i brojnim državama sa muslimanskom većinom na svojoj lijevoj strani. Nakon kratkog proglašenja nezavisnosti početkom 20. vijeka, Xinjiang – i veliki broj ujgurskih muslimana – anektirala je komunistička Kina 1949. godine i sve do danas ostaje pod njenom autoritarnom kontrolom.

Uz vjersku opredijeljenost, ujgurski etnicitet liči i poklapa se sa nekima susjedima iz Centralne Azije kao što su Kirgistan, Kazahstan i druge države gdje su većinom turkijski narodi. Ovu regiju ujgurski muslimani i dalje nazivaju Istočni Turkistan. U skladu sa ovim nacionalnim prikazom, ujgurski muslimani imaju i svoj jezik, Ujgur, ranije poznat kao istočnoturkijski jezik i koji govore samo ujgurski žitelji Xinjianga i njihovi sunarodnjaci u dijaspori.

Elementi ujgurske populacije u Kini su pokušavali povratiti svoju nezavisnost, govoreći kako su autohtonost i progoni osnove za odvajanje od Kine. Kineski odgovor je bio promoviranje masovnog prebacivanja Han Kineza u državno zaleđe, uključujući i Xinjiang, čime su Ujguri na kraju postali manjina u rodnoj zemlji i tako je strateški uklonjena mogućnost proglašenja nezavisnosti.

Teroristički napadi 11. septembra na SAD stvorili su nove mogućnosti za Kinu da suzbije svoje stanovnike ujgurske muslimane više od demografskog inženjeringa. Idući ukorak sa SAD-om, Peking je usvojio američku islamofobiju koju je podržavala Busheva administracija i vodio „Rat proti terorizma“ koji je povezao Islam i terorizam. Sa velikom sumnjom prema Islamu na svijetu i Globalnim Ratom protiv Terorizma u potpunosti razvijenim, Kina je iskoristila zrelu geopolitičku situaciju koja je omogućila nemilosrdne i žestoke napade na ujgurske muslimane – koristeći Islam kao način uništavanja ljudi koji odbijaju razmijeniti svoju vjeru, jezik i običaje za alternative na koje ih primorava Peking.
Kriminaliziranje Islama

Islam je ključni dio ujgurskog identiteta i vjersko izražavanje je duboko povezano sa jezikom i kulturom. No, Rat proti Terorizma je omogućio Pekingu da napadne vjerski identitet ujgurskih muslimana kako bi ne samo ukinuo nastojanja prema nezavisnosti, već došao do etničkog čišćenja širokih razmjera. Univerzalna kriminalizacija muslimanskog izražavanja, u zapadnim i istočnim državama, omogućila je Kini da prva „baci Ujgure pod geopolitički autobus“. A proteklih ih je godine u potpunosti pregazila sa povezanim setovima odluka do te mjere da američka ili francuska islamofobija izgledaju kao šetnja.

Ipak, razumijevanje širine i dubine kineskog progona ujgurskih muslimana se u potpunosti otkriva kroz originalni cilj: a to je transformacija i brisanje, ne progon terorista. Kriminaliziranje i politiziranje Islama, najbližeg i najsvetijeg identifikatora ujgurskog identiteta, način je kroz koji Peking želi ispuniti svoj cilj. Kina je 2015. godine ograničila studente, nastavnike i druge civilne radnike iz redova ujgurskih muslimana da poste tokom mjeseca ramazana, što je bilo prošireno mimo građanskih granica kroz policijsku iznudu i prismotru domaćinstava tokom svetog muslimanskog mjeseca.

Ovu zabranu su pratile, kako navode iz Human Rights Watcha, stalne provjere ujgurskih imama, detaljna prismotra džamija, uklanjanje religioznih učenika i nastavnika iz škola, restrikcije ujgurskim muslimanima u komuniciranju sa porodicom ili prijateljima van Kine, te provjere literature koja se daje u školama u Xinjiangu.

Dok je Xinjiang brzo postao zatvor na otvorenom za ujgurske muslimane proteklih godina, otvoreno pokazivanje vjere bi muslimana direktno poslalo u jedan od najgorih kineskih zatvora: pritvorni centar za „liječenje“ od Islama i gušenje ujgurskog naroda
Pritvor i etničko čišćenje

Zabranjivanje obilježavanja ramazana poslalo je jasnu poruku Ujgurima tokom najupečatljivijeg perioda muslimanskog života: kažnjavanje izražavanja Islama će proći nekažnjeno. Kroz državnu zabranu ramazana, koja je  utukla kamen temeljac ujgurske kulture i života, i poslije svetog mjeseca je guran stav države da je Islam „ideološka bolest“ koja mora biti, ne samo krivično gonjena, već i patološki liječena.

Kampovi za pritvor, nazvani „centri za preobrazovanje“ u državi, rasli su i brojem i kapacitetom od početka 2013. godine. Unutar ovih krcatih kampova, državni agenti su liječili bolest (Islam) kroz litaniju užasa, poput primoravanja Ujgura da jedu svinjetinu i piju alkohol (oboje su zabranjeni u Islamu), učenju napamet i recitiranja pjesama Komunističke partije, prisilni rad, učenje mandarinskog jezika i drugih sistema obuke napravljenih da istjeraju njihovu vjeru i kulturu iz pritvorenih.

Zatvoreni, otuđeni od doma i porodice, 10 do 20 posto ujgurskih muslimana iz Xinjianga trenutno trpi ili je prošlo kroz horore najveće mreže kampova za pritvor od Drugog svjetskog rata. Oni koji se opiru u njima su dodatno mučeni, a brojni su dokumentirani dokazi o smrtnim slučajevima njihovih članova porodica ili njihovih nestanaka. Većina pritvorenih su muškarci, a kineske vlasti su nadomjestile nejednako pritvaranje muškaraca kroz prisilne brakove ujgurskih muslimanskih žena sa (nemuslimanskim) muškarcima grupe Han. Tako se dalje umanjuje brojnost ujgurskih muslimana i ojačava hegemonija Hana.

Prijetnja pritvorom je strah koji lebdi nad Xinjiangom kao crni oblak i teško pada na um svakog ujgurskog muslimana. Zaista, „pritvori i strah od pritvora su postali neizbježan dio svakodnevnog života“. Ovaj strah je oružje koje kineska Vlada koristi kako bi spriječila i zabranila Ujgurima prakticiranje vjere, dovođenje sveprisutne policije u muslimanskim zajednicama gdje se prisluškuju komšije, kolege sa fakulteta i sa poslova pa se tako dobijaju podaci, a špijuni, u potezu koji je možda najbezočniji, regrutiraju ujgursku djecu da prate i ukazuju na vlastite roditelje.

Big Brother je možda najblaži izraz, jer su kineske vlasti bukvalno regrutirale bilo koga i svakoga iz zajednica ujgurskih muslimana da učestvuju u projektu iskorjenjivanja Islama.
Ispiranje dječjih mozgova

Prošle sedmice je Sigal Samuel u Atlanticu napisao: „Kineska čistka je natjerala Ujgure u Xinjiangu da se zabrinu da će ih vlastita djeca prijaviti, bilo slučajno ili zbog toga što ih nastavnici pozivaju da špijuniraju svoje roditelje“.

Samuelov rad je potakao diskusiju o užasima koji se dešavaju u Xinjiangu i mimo centara za pritvor što je otvorilo prolaze da otkrivanje ostalih krakova kineskog programa etničkog čišćenja; posebno onih koji za metu imaju ujgursku djecu.

Kineski projekat razbijanja porodica, osnovnog elementa strukture društva ujgurskih muslimana u Xinjiangu, provodi se kroz stalne programe pozivanja djece da prijavljuju vjerske aktivnosti njihovih roditelja učiteljima i nastavnicima koje kontrolira država.

Na meti su i formalne institucije državnih sirotišta gdje sinovi i kćeri pritvorenih Ujgura prolaze program kulturalnog pranja mozga i asimilacije napravljenog po mjeri djece.

Unutar ovih sirotišta gdje su djeca „stara između šest mjeseci i 12 godina zatvorena kao životinje na farmi“, kineske vlasti provode možda ključni aspekt programa etničkog čišćenja: obrađuju cijelu generaciju ujgurskih muslimana da okrenu leđa svojim roditeljima, vjeri i kulturi, a prihvate ateizam, mandarinski jezik i običaje Hana koje njeguje Peking.

Oduzimanje ujgurskom narodu vlastite budućnosti, njihove djece, stvara put ka daljem umanjenju 10-milionske zajednice ujgurskih muslimana, nacije koja je postojala prije nastanka moderne kineske države.
Čeka se svijet

U utorak, 4. septembra, objavio sam Tweet o pritvaranju jednog miliona ujgurskih muslimana koji je postao viralan i, što je bitnije, privukao pažnju ujgurskih muslimana u dijaspori. Jedan ujgurski student (čije ime neću objaviti iz straha da će Kina možda vršiti odmazdu nad njim ili njegovom porodicom) iz Engleske me kontaktirao i podijelio svoje intimne priče o suđenjima njegovim članovima porodice i šta su oni, kao i njegovi prijatelji, doživjeli u kampovima za pritvor.

Kao i mnogi, posvetio sam se krizi zbog lanca vijesti koje dokumentiraju pritvaranje jednog miliona ujgurskih muslimana, alarmiran kako je slaba pokrivenost toga u glavnim medijima – i kako svijet ne samo da ne odgovara, već i ne zna šta se dešava.

„Čekamo reakciju svijeta“, napisao mi je taj student na Twitteru, kao uvod u stav koji će otkriti jačinu državnog nasilja nad njegovim narodom.

„Čekamo da svijet spozna ko smo mi“, završio je. Osnovna molba koju Kina efikasno pokušava prikriti dok sistematski brani i kažnjava svaki trag života ujgurskih muslimana. Kako bi mogli spoznati program progona koji Kina provodi nad ujgurskim muslimanima, prvo moramo znati ko su oni kao narod. Oni su ponosni ljudi čiji je jedini zločin život na zemlji koja je uvijek bila njihova i izražavanje vjere i kulture koja je duboko ukorijenjena u toj zemlji.

Priznavanje njihovog postojanja, kao globalna zajednica, osujećuje samu bit kineskog programa etničkog čišćenja: odbacivanje identiteta ujgurskog muslimana i njegovo uklanjanje iz sjećanja. Još nije prekasno za nas, za sve nas, da znamo ko su Ujguri i, zatim, pomognemo sprečavanje nove svjetske humanitarne katastrofe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Khaled A Beydoun (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

hamas1Čini se da Hamas više napreduje na polju sporazuma o deeskalaciji s Izraelom nego na pomirenju s Fatahom.
Posljednji sporazum o pomirenju između Fataha i Hamasa je potpisan u Kairu 2017. godineReuters

U subotu je delegacija Palestinske samouprave otputovala u Egipat kako bi razgovarali o pomirenju sa Hamasom i tekućim pregovorima sa Izraelom u vezi deeskalacije u Gazi. Do ove posjete je došlo nakon višesedmičnih napetosti između Ramallaha i Kaira, što je obilježilo najnižu tačku u odnosima između dvije strane u proteklim godinama.

U objavljenim izvještajima se navodi da je palestinski predsjednik Mahmoud Abbas sve ljući na egipatsku vladu, bojeći se njene navodne uloge u "sporazumu stoljeća" i njegovom zanemarenju interesa Ramallaha u Gazi.

Sjedinjene Američke Države i Izrael su dali Egiptu zeleno svjetlo da predvodi napore za pomirenje Fataha i Hamasa i formiranje vlade jedinstva koja bi omogućila Palestinskoj upravi da ponovno preuzme vlast u Pojasu Gaze. Također posreduje u pregovorima o deeskalaciji između Izraela i Hamasa, na koje Fatah gleda sa sumnjom.

Ali s obzirom na rastuća neprijateljstva i nepopustljivost između dvije glavne palestinske frakcije, čini se paradoksalnim da su Palestinci spremniji da postignu primirje sa Izraelcima nego da se međusobno pomire.
Zašto propadaju razgovori o pomirenju

Prošli mjesec je obilježena 11. godišnjica političke podjele između Gaze i Zapadne obale. Godine 2006. je Hamas pobijedio na izborima u Gazi, što je Fatah odbio da prizna. Nakon što su izbili sukobi između dvije strane, pristalice Fataha su protjerani i Izrael je nametnuo opsadu Gaze 2007. godine.

Od tada je bilo više pokušaja posredovanja za postizanje sporazuma – pokušaja gdje su posrednici bili Egipat, Katar, Saudijska Arabija i Jemen. Unatoč potpisivanju niza sporazuma između Fataha i Hamasa, gdje je posljednji od njih potpisan u Kairu 2017, učinkovito pomirenje nije postignuto i nastavlja se politički spor.

Krajem jula je Egipat uspostavio program pomirenja kojim se navode smjernice korake koje dvije političke sile moraju poduzeti kako bi se okončao proces. Hamas je taj program odobrio, ali je Fatah nedavno objavio da se neće držati tog programa. Umjesto toga je Abbas iznio niz čvršćih zahtjeva, uključujući da Hamas u potpunosti preda Gazu. Ramallah sada želi da u potpunosti preuzme političku, sigurnosnu i vojnu kontrolu nad Pojasom u zamjenu za pomirenje, što je zahtjev na koji Hamas neće pristati.

Unatoč učešća različitih lokalnih i regionalnih igrača u sporu između Fataha i Hamasa, čini se da nema napretka u razuvjeravanju Abbasa da popusti u ovom svom krutom stavu. Njegova nepopustljivost je doprinijela njegovom izuzetno niskom nivou odnosa sa Egiptom.

Ustvari, Ramallah je samo pojačao svoj pritisak na Hamas. Proteklih mjeseci je Palestinska samouprava poduzela nekoliko kaznenih mjera protiv Gaze, uključujući proizvoljno smanjene plata državnim uposlenicima i ozbiljno smanjenje operativnog budžeta Pojasa. Ovo je gurnulo Gazu na ivicu kolapsa, što je bio planirani učinak ovih mjera. Abbas se nada će se, kada budu gurnuti na rub, Palestinci Gaze pobuniti protiv Hamasa i srušiti njihovu vladu.

S obzirom da je Washington odobrio proces pomirenja na osnovu smjernica koje Egipat predlaže, postavlja se pitanje zbog čega ga Abu Mazen tako kategorično odbija i odakle mu hrabrost da to učini.

Sredinom augusta je palestinski predsjednik otišao toliko daleko da je odbio sastanak sa šefom egipatskih obavještajaca koji je bio u posjeti Izraelu i koji se trebao naći sa predstavnicima Palestinske samouprave.

Možda odgovor na ovo pitanje može biti pronađen u skorašnjoj objavi Izraela da je obavještajno krilo Palestinske samouprave otkrilo zavjeru za napad na izraelsku vojnu patrolu na Zapadnoj obali. Abbas je očigledno uvjeren da dok god Izrael ovisi o njemu za sigurnosnu saradnju na Zapadnoj obali, on ima dovoljno slobode da manevrira i odbija sporazume za koje se boji da bi mogli gurnuti u stranu ili naškoditi njegovoj vlasti.
Razgovori o deeskalaciji se odvijaju po planu

I dok zakazuju napori za pomirenje, ostvaren je značajan napredak prema deeskalaciji između Hamasa i Izraela uz posredovanje Egipta, Katara i Ujedinjenih naroda. Napreci su ostvareni u tom smjeru unatoč odsustvu pa čak i protivljenju Palestinske samouprave.

Sve strane uključene u razgovore smatraju deeskalaciju prijeko potrebnim korakom kako bi se spriječili drugi, opasniji razvoji događaja.

S jedne strane Hamas pokušava da izbjegne bilo kakvu eskalaciju koja bi se mogla pokazati znatno smrtonosnijom od prethodnih ratova sa Izraelom i koja bi u potpunosti mogla zbrisati njegove vojne kapacitete. Još važnije, to bi moglo dovesti do gubitka njihove vlasti nad Gazom, što bi potaklo razdoblje političkog haosa ili čak ulazak Palestinske samouprave u Pojas na izraelskim tenkovima.

Ovo bi značilo gubitak posljednjeg Hamasovog uporišta (nakon što su taj pokret protjerali sa Zapadne obale Palestinska samouprava i Izrael) te potencijalni gubitak statusa velikog i značajnog igrača na palestinskoj političkoj sceni. To je razlog zašto Hamas snažno pokušava da izbjegne novi veliki rat sa Izraelom i zbog čega nikada neće pristati na uvjete koje Abbas trenutno nudi za pomirenje.

S druge strane, Izrael također shvata da bi mogući rat sa Hamasom predstavljao visoki sigurnosni, ekonomski i politički rizik. Hamas ima raketne kapacitete koji možda ne bi bili u stanju da dovedu do ogromnog uništenja, ali opasnost od masovnog raketnog napada bi zasigurno paralizirao velike izraelske gradove. Posljednji rat je također demonstrirao da su borci oružanih grupa sa sjedištem u Gazi u stanju da se infiltriraju i izvedu napade duboko u neprijateljskoj teritoriji.

Za Izrael bi ovo značilo teške ekonomske gubitke i smrt i ranjavanja desetaka vojnika i civila, što predstavlja ogroman politički rizik za vladu. Istovremeno, postoji rizik da Izrael ne bi uspio da izbriše Hamas sa Pojasa i da se suoči sa istom neugodnom pat pozicijom u Gazi u kojoj se trenutno nalazi.
Nezamisliva humanitarna katastrofa

Također, obje strane vrlo dobro znaju da bi četvrti veliki rat desetkovao Gazu i doveo do nezamislive humanitarne katastrofe. Ogromno uništenje izazvano prethodnim ratovima i danas otežava život u Pojasu i međunarodna zajednica još nije imala priliku da provede bilo kakvu smislenu obnovu.

Unatoč očitoj potrebi za deeskalacijom, i dalje su prisutne velike prepreke za zaključivanje ovog sporazuma. Jedan od najvećih izazova je nedostatak dogovora između dvije strane o tome šta bi trebao ovaj sporazum omogućiti. Hamas želi da se poduzmu veliki koraci kako bi se poboljšala humanitarna situacija u Gazi – takvi koraci da Palestinci koji žive tamo mogu osjetiti razliku u svojim životima. Izrael s druge strane ne želi da to dozvoli i umjesto toga se nada da će dobiti sporazum u zamjenu za skromnu količinu humanitarne pomoći.

Postoje i razni protivnici ideje deeskalacije, i među Palestincima u Gazi i među Izraelcima. Unutar izraelske vlade, primjera radi, premijer Benjamin Netanyahu se sukobljava sa ministrom odbrane Avigdorom Liebermanom, koji odbacuje svake pregovore sa Hamasu, uz tvrdnju da to omogućilo oružanoj grupi da se regrupira, naoruža i da bude bolje pripremljena za naredni rat.

Također se očekuje da Palestinska samouprava neće sjediti skrštenih ruku ako se postigne sporazum o deeskalaciji.

U skorije vrijeme su izraelski mediji objavili izvještaje u kojim se navodi da se Tel Aviv priprema za mogućnost da Abbas objavi novi niz eskalacijskih mjera protiv Gaze, koje bi mogle isprovocirati Hamas. Takav potez bi za cilj imao da osigura da bez obzira kakvo god olakšanje proiziđe iz postizanja sporazuma o deeskalaciji, da ono ne pravi pravu razliku na terenu i da Gaza nastavi da se suočava sa humanitarnom krizom i potencijalnom političkom nestabilnošću.

Hamas pokušava da u okviru sporazuma ispregovara garancije da će biti kompenziran za bilo kakve dodatne finansijske rezove koje Palestinska samouprava odluči da nametne. Ovo, međutim, bilo bi teško postići jer bi bilo kontradiktorno sa izraelskom strategijom da se dozvoli da u Gazu curi samo minimum sredstava i da se Palestinci drže u stanju "ni živi ni mrtvi".

U nadolazećim sedmicama ćemo vjerovatno vidjeti dodatne napore da se spriječi postizanje sporazuma za deeskalaciju, što će Gazu učiniti poprištem intenzivnijih vojnih i političkih dešavanja. Ali, bez obzira šta se desi, čini se da postoji veća šansa da se postigne sporazum o deeskalaciji nego o pomirenju između Fataha i Hamasa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Adnan Abu Amer (Al Jazeera)

ponedjeljak, 27 Avgust 2018 00:00

Edhemov let iznad Korićanskih stijena

Ocijeni...
(0 glasova)

koricanskestijeneDa si bio, dobri čovječe, prije 26 godina na Korićanskim stijenama, vidio bi užas ljudskom umu nepojmljiv. Vidio bi ljude iznad ambisa, iznad ralja smrti, 300 metara razjapljenih podno stradalnika kako čekaju u svoju kamenu utrobu da prime nevin svijet. Vidio bi dva reda, u svakom redu po stotinjak ljudi, kako kleče. Kao da se Bogu mole. U dva safa. Neki u suzama, neki u sebi i moltivi, neki pognutih glava, neki uperenog pogleda ka nebu. Dva reda spremnih za smrt. Vidio bi, čovječe dobri, i pet utvara, pet đavoljih radnika kako stoje naslonjeni na stijene. Oni bočni u rukama drže kalašnjikove, a trojica u sredini papovke.

A onda bi čuo promukli šejtanov glas kako se dere nad provalijom: "Ovdje mi mijenjamo mrtve za mrtve i žive za žive!"

To je glas zlotvora Darka Mrđe, to je glas poslije kojeg je smrt upila tijela i kosti 224 Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora i okoline. To je zvuk, koji je izašao iz grla, zvuk nakon koga se barut spario sa rafalima i počeo kopati po živom ljudskom mesu. Tako je srpska policija mijenjala mrtve za mrtve i žive za žive. To je bio način po kojem je funkcionisala "ljudskost".

Bezobzirno, hinjski i kukavički.
Razmjena za smrt

A ti stradalnici, njih 224, prvo su prošli pakao srpskih logora Keraterm, Omarska i Trnopolje. Ti stradalnici su bili hodajući leševi od trideset kilograma još prije ulaska u autobus smrti. A onda su im prijedorske vlasti, poput Lucifera, ponudile najmorbidniju igru. Predložili su logorašima da se dobrovoljno ukrcaju u autobuse i da krenu na razmjenu u Travnik.

Onaj monstrum Mrđa bio je, zapravo, posljednji šraf u mašineriji smrti. On je tek udarna igla ovog kalašnjikova. Okvir, mehanizam i meci su bili u Prijedoru, Banjaluci i Beogradu. Jer, trebalo je prevesti ljude do pod Vlašić, trebalo je odrediti lokaciju za egzekuciju, tako strašnu, izolovanu i nedostupnu da se i danas, 26 godina poslije, kosti teško pronalaze. Trebalo je osmisliti čitav taj mehanizam zla, prevare i smrti. Trebalo je provesti autobuse pored susjeda Srba iz Prijedora i Banjaluke, koji su nehajno promatrali komšije - buduće mrtve. Trebalo je zasuti leševe bombama, trebalo je urušiti okolne stijene, koje su samljele, izmiješale i pojele meso i kosti 224 Bošnjaka i Hrvata. Poduhvat je to...

Samo jedno zločinac nije očekivao - nije se nadao da će neko preživjeti i užasnu priču svijetu reći. A objektivno - ko je mogao preživjeti nepreživljenu kamenu grobnicu?
Misli iznad provalije

Tog 21. avgusta 1992. godine klečao je Edhem Hadžić Crni iznad ponora. Među prvima sa desne strane u prvom redu. Gledao je oko sebe. Sa njegove lijeve strane klečao je njegov prijatelj Rasim. Stisli su jedan drugome ruku. U smrt zajedno. Onda je čuo rafale - i sa lijeve, i desne strane.

Mozak radi nevjerovatno brzo. Brže od metka, sigurno. Kakva je računica čekati rafal koji će tijelo ionako gurnuti u 300 metara dubok bezdan, kada se čovjek može sam baciti dole, sebi muke skratiti, mislio je Edhem. U tom djeliću sekunde, koji mu je bio niša između života i smrti, on se bacio u ponor Korićanskih stijena.

Osjetio je momenat slobode, koji se odmah preklopio sa vatrom u butini. Veći naredni tren čuo je sebe kako teško diše. Nije vidio ništa, ali je osjećao tijela desetina ljudi, ubijenih ljudi, koja se slažu preko njega u ambisu.

Edhem čuje krkljanje. Ljudi koje spaja strah i smrt umiru doslovno sa svake njegove strane. Živ čovjek uokviren prijateljima, komšijama i rodbinom, iz kojih čili život. U idućem momentu, živ čovjek uokviren mrtvim ljudima.

I kako da se Edhem Hadžić razlikuje od mrtvih? To ni sam ne može znati u početku. Zna, ako je to znanje, da je u provaliji, da ne leti i osjeća bol. To bi moglo biti to! Osjeća bol. Mrtav čovjek ne osjeća ništa, a njegovu lijevu nogu reže bol.

Pada noć tog 21. avgusta i čini se da je svemu kraj. I zlu mora doći smiraj. A onda jedna, dvije, tri eksplozije... Geleri se zabijaju u mrtvi štit, u tijela iznad Edhema. "Kašikare"! Kao finalno dokusurivanje eventualno preživjelih.
Ustajanje iz postelje smrti

"Je** ti njima mater, oni su gotovi", bile su konačne riječi asasina.

Vozila su otišla u noć, a kamena grobnica Korićanskih stijena ostala je da samuje.

Edhem Hadžić Crni se izvukao ispod tijela poznanika, prijatelja i komšija. Edhem je napustio postelju smrt i za njega postavljenu tog 21. avgusta 1992. godine i, nakon pet dana lutanja, sakrivanja sa ranom koja se ucrvala, nekako se dočepao slobodne teritorije. Pronašli su ga pripadnici Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane, zajedno sa još nekoliko preživjelih. Edhem je imao trideset i nešto kilograma. Spasio se.

Njegov pad je bio let iznad Korićanskih stijena. Njegovo skakanje u ralje smrti je postalo put istine. Produžena ruka slabašne pravde, oči i uši onih 224 poginulih, koji, kroz Edhema i desetak preživjelih, žive sa nama i traže tu pravdu. A pravda je sporija i mračnija od one rupe podno Korićanskih stijena.

"Pravda" sa debelim navodnicima kaže sljedeće: Pripadnik Interventnog voda prijedorske policije Darko Mrđa osuđen je na 17 godina zatvora. Izašao je nakon devet godina i sada je siva eminencija u Prijedoru. Šetka se pored ljudi kojima je najmilije pobio na Korićanskim stijenama. To je onaj što je "mijenjao mrtve za mrtve, a žive za žive".
Edhem iznad stijena

Sud Bosne i Hercegovine je osudio ukupno devet pripadnika Interventnog voda: Marinku Ljepoja i Radoslava Kneževića na po 23 godine zatvora, Dušana Jankovića, Milorada Škrbića i Zorana Babića na po 21 godinu, Željka Stojnića 15 godina, Damira Ivankovića 14 godina, Ljubišu Četića 13 i Gordana Đurića na osam godina zatvora. Ako izračunate, to je 9,5 mjeseci za svakog ubijenog logoraša. Kao da su krali kukuruze, a ne ubijali ljude...

I ove godine Edhem Hadžić Crni stoji na Korićanskim stijenama. Zajedno sa malobrojnim put provalije bacio je ružu. Jednu od njih 224. Za svakog ubijenog po ruža.

Edhem je kleknuo, pogledao put neba, pa spustio glavu dole, prema rodbini, prijateljima, komšijama u provaliji. Tijelo muškarca se zatreslo. Ridaj je zaparao Korićanske stijene. Bol živog koji je preživio da ispriča stradanje mrtvih.

Da se ne zaboravi!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Dragan Bursać (Al Jazeera)

srijeda, 22 Avgust 2018 00:00

Traži li Turska zaista alternative Zapadu

Ocijeni...
(0 glasova)

turskarusijaU autorskom tekstu, objavljenom 11. augusta u New York Timesu, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je napisao kako je tursko partnerstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama u opasnosti u upozorio kako bi Ankara mogla početi tražiti nove saveznike.

Odnosi Ankare i Washingtona pali su na najniži nivo u proteklih nekoliko decenija ranije ove godine zbog brojnih problema, među kojima je pritvor američkog Andrewa Brunsona po optužbama za povezanost sa terorizmom.

„Prije nego što bude prekasno, Washington mora odustati od pogrešnog stava da naš odnos može biti asimetričan i pomiriti se sa činjenicom da Turska ima alternative“, napisao je Erdogan u tom komentaru.
Sudbina slična ruskoj

Od početka krize sa SAD-om, turski predsjednik je u nekoliko navrata kazao kako Turska može potražiti nova partnerstva sa brojnim državama „od Irana, do Rusije, Kine i nekih evropskih država“. Također je izrazio zainteresiranost da Turska postane dio bloka BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička Republika).

Samo nekoliko dana nakon Erdoganove posljednje prijetnje „potragom za novim saveznicima“ 13. augusta, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov otputovao je u zvaničnu posjetu u Ankaru gdje se susreo sa turskim ambasadorima i govorio o nadolazećem samitu o Siriji sa svojim turskim kolegom Mevlutom Cavusogluom. Taj četverostrani samit, na kojem će biti lideri Turske, Rusije, Francuske i Njemačke, trebao bi biti održan u Istanbulu 7. septembra.

Posjeta Lavrova Turskoj napravila je prikaz novog povezivanja Rusije i Turske, a oba šefa diplomatije su izrazila želju za jačanjem bilateralnih odnosa dvije države. To nije bilo iznenađujuće jer je Erdogan ranije izrazio takvu namjeru, a obje se države nalaze u sličnoj vanjskopolitičkoj situaciji.

Rusija, nakon dešavanja u Ukrajini, poremetila je svoje odnose sa svojim glavnim političkim i ekonomskim partnerom, Evropskom unijom. Nadalje, sankcije, koje su na snazi od 2014. godine, ne da su prepolovile kursnu listu rublje već su dovele do stalnog deficita u ruskom budžetu.

Turska se kreće – premda nešto sporije – u sličnom mjeru. Odnosi Ankare za zapadnim državama su sve napetiji. Zbog beskrajnog spora Turske i Zapada, turska ekonomija stagnira, a lira pada.

No, uprkos njihovim sve većim problemima sa Zapadom, prividno povezivanje dvije države kao da ne ide dalje od priče. Nijedna država se ne čini željnom pronaći alternativu za zapadni svijet. Dapače, konačni cilj i turskih i ruskih lidera je obnova odnosa sa uobičajenim partnerima – SAD za prvog i EU za drugog.
Pitanje savezništva

Izjave Lavrova i Cavusoglua nakon susreta u Ankari o „pozitivnim trendovima u odnosima trgovine i ekonomije“, kao i o „rastu trgovinskih odnosa od 40 posto“ nikoga ne bi trebale zavarati. Robna razmjena između Rusije i Turske, iako je 2017. iznosila 21,6 milijardi dolara, daleko je od onog iznosa prije nego što je Turska oborila ruski borbeni avion nedaleko od tursko-sirijske granice novembra 2015. godine što je dovelo do velike napetosti odnosa dvije države (robna razmjena dvije države je 2014. iznosila 30 milijardi dolara).

Nadalje, uprkos obećavajućim izjavama obje strane, nijedna od država se ne čini brzom u odbacivanju trgovinskih restrikcija koje su međusobno uvele nakon tog incidenta. Naprimjer, maja prošle godine, nakon razgovora ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovog turskog kolege Recepa Tayyipa Erdogana, strane su se dogovorile da će ukinuti ograničenja u ekonomskim odnosima dvije države. No, nakon tog sporazuma, Ankara je nametnula dva dodatna ograničenja na uvoz ruske pšenice, a Moskva nije dozvolila Turskoj da uvozi paradajz u Rusiju.

Ništa manje izvještačeno u njihovoj saradnji nije ni na polju energije koja, kako je naveo Sergej Lavrov, igra „ključnu ulogu u bilateralnim odnosima“. Plinovod Turski tok, za koji je aktivno lobirala Moskva, stalno Ankara koristi pri ucjenjivanju. Naprimjer, januara 2018. godine, kako bi dozvolila izgradnju novog ogranka plinovoda, Ankara je zahtijevala pristup zračnim koridorima koje kontrolira Rusija iznad Sirije, a koji su joj bili potrebni za Operaciju Maslinova Grančica.

A 12. juna su Erdogan i lider Azerbejdžana Ilham Alijev predstavili Transanadolski plinovod (TANAP). Ovaj plinovod će početi prevoziti plin do Evrope sredinom naredne godine, a sad kapacitetom od 16 milijardi kubnih metara godišnje, postat će direktan rival Turskom toku koji podržava Rusija.
Koja je alternativa

Drugi turski pokušaji da stvori nova partnerstva kojima bi se zamijenila ona sa Zapadom, jednako se čine vještačkim.

Naprimjer, tokom posljednjeg samita BRICS-a u Johannesburgu, Erdogan je predstavio ideju da se Turska pridruži ovom bloku. No, niti Turska niti trenutne članice bloka – uključujući Rusiju – nisu izgledali previše zainteresirani za širenje.

Trenutne članice nisu zainteresirane za širenje bloka sve dok se odgovarajući mehanizam interakcije unutar asocijacije ne napravi. „Članice su spremne sarađivati sa drugim državama i ne odbacuju ideju širenja BRICS-a u budućnosti, no one vjeruju kako to iziskuje dodatne analize“, kazao je ruski predsjednik Putin na konferenciji za medije tokom samita.

Nadalje, Turska nema saveznika u bloku koji će lobirati za njeno članstvo. Naprimjer, južnoafričko pridruženje bloku je bio najviše zbog agresivnog lobiranja Brazila i Indije – ove tri države su dio Dijaloškog foruma IBSA od 2003. godine. Očito, Turska trenutno nema saveznike u bloku koji su jednako oduševljeni njenim ulaskom. To je najviše posljedica zapadne orijentacije turske ekonomije. Skoro polovina svih turskih uvoza dolazi iz EU-a i SAD-a, a među uvoznicama svih turskih proizvoda na BRICS otpada samo 4,2 posto.

Ankara je bez sumnje svjesna ovih blokada, ali se ne čini previše zabrinutom što nema reakcija na njene ponude.

Ista je situacija i kada je riječ o turskoj želji da se pridruži Šangajskoj organizaciji saradnje (SCO). Erdogan je prvi put tu ideju spomenuo prije dvije godine. A to je uradio na isti način kao i u slučaju BRICS-a: „Zašto Turska ne bi bila među Šangajskom Petorkom“, usputno se upitao turski lider.

Turska ponuda da se priključi SCO-u zabrinula je i Moskvu i Peking.
Mrtvorođene inicijative

Za ruske lidere, tursko članstvo u SCO-u bi signaliziralo dolazak novog takmičara u postsovjetskoj Centralnoj Aziji gdje većinom žive turski narodi.

Za Kinu, turski ulazak u organizaciju bi također značio povećanje konkurencije u Centralnoj Aziji. Nadalje, Peking je ozbiljno zabrinut zbog stava Ankare o Ujgurima koji žive u ujgurskoj Autonomnoj Regiji Xinjiang. Nakon proglašenja Xinjianga „frontom svjetskog terorizma“, Kina želi predstaviti oružanu borbu Ujgura kao terorizam na međunarodnoj areni. Sa druge strane, Turci, koji imaju vjerske, etničke i jezičke veze sa ovom grupom, stanje u Xinjiangu vide kao krizu ljudskih prava. Čak je i Erdogan 2009. optužio kineske vlasti za činjenje „genocida“ nad Ujgurima.

Stoga, nema ništa iznenađujućeg u činjenici da se tursko pridruženje SCO-u ne smatra ozbiljnom mogućnošću – jednako kao turske inicijative da se pridruži BRICS-u.

Međutim, malo je vjerovatno kako će to ikoga uznemiriti jer ove mrtvorođene inicijative turskih lidera primarno za cilj imaju da razljute Zapad.

Turska nema ozbiljnu želju da zamijeni svoja tradicionalna partnerstva sa novima. Ona šalje ove ponude Rusiji i njenim partnerima u pokušaju da uvjeri Washington kako može izgubiti važnog saveznika i ekonomskog partnera ako ne promijeni svoje ponašanje. Samo će vrijeme pokazati da li će planovi Ankare biti uspješni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

(Al Jazeera)

četvrtak, 09 Avgust 2018 00:00

Krajnja desnica ima utopiju, a koja je naša?

Ocijeni...
(0 glasova)

obama1Trumpov bivši strateg Steve Bannon je obećao pomoći da se pokrene ultradesničarska revolucija u Evropi - ko će mu se suprotstaviti?
Nije slučajnost da je Steve Bannon odlučio uspostaviti novu fondaciju, ambiciozno nazvanu 'Pokret' EPA.

Postoji nešto što spaja nacionalističke lidere širom svijeta: od američkog predsjednika Donalda Trumpa do novog talijanskog ministra unutrašnjih poslova Mattea Salvinija, od indijskog premijera Narendre Modija do mađarskog premijera Viktora Orbana. Da, svi oni dijele sklonost ka autoritarnoj vladi i generalni prezir spram liberalne demokratije. I da, oni su u globalu ksenofobi koji maltretiraju manjine da bi opravdali politički poraz. Ali postoji nešto još strašnije od tog: Šta ako su oni jedini vizionari na sceni?

Vratimo se korak unazad. Nema mnogo izraza koji su efikasno uhvatili oholost epohe od poznatog eseja Francisa Fukuyame iz 1989 o „kraju historije“. Tri decenije taj je izraz izgleda bio tačan opis realnosti.

Svijet se sporo kretao ali se primicao, po kontradiktornom neravnom putu ali čiji je smjer bio jasan. Bez obzira na to koliko će trebati kineskim seljacima da se preobraze u srednju klasu i zahtijevaju demokratsku reformu i bez obzira koliko dugo trebalo da se preoblikuje Bliski istok, krajnju cilj je bio samo jedan: neoliberalni kapitalizam i liberalna demokratija za sve.

Ta se osuda slomila pod težinom vlastitih pretenzija. Ekstremni nivoi nejednakosti izložili su neoliberalno obećanje prosperiteta za sve kao prevaru.

Liberalni finansijski sistem dodao je nestabilnost nepravdi, pokrečući ubrzane krize širom svijeta i gotovo globalnu imploziju 2008. Zapadna vanjska politika, pod izgovorom da izvozi demokratiju, izvozila je rat i ekstremizam. A zemlje u razvoju koje su se zaista razvile – Kina, iznad svih, učinile su to totalno ne vodeći računa o neoliberalnim receptima MMF-a.

Svijet je sada u zastoju. Ali već predugo, vodeći političari ranije poznati kao „establišment“ – pokušavali su ga održati na životu dugo nakon isteka roka.

Uzmimo za primjer američkog predsjednika Baracka Obamu. Nekoliko dana nakon što je prvi put izabran 2008, časopis Newsweek je otvoreno pisao da će njegov zadatak biti „da vodi konceptualnu kontrarevoluciju protiv ideje koja dominira svijetom od kraja Hladnog rata, ali je sada u zadnjim fazama izgaranja: apsolutizam slobodnog tržišta“.

Obama je došao na vlast nedugo nakon što je finansijski mjehurić pukao, na nevjerovatnom talasu učešća ljudi. Mnogi su očekivali da će on zgrabiti priliku i raskinuti sa sistemom u krizi.
Neki su molili da se razlikuju

Ali on je odabrao stari put. Imenovao je Tim Geithner i Larryja Summersa u Ministarstvo finansija, iste pojedince koji su entuzijastično otklonili posljednje prepreke koje su zadržavale finansijski sektor. Ovo nije bila moralna drama kajanja i iskupljenja, već reprodukcija istih finansijskih privilegija koji su prvobitno doveli svijet na ivicu provalije.

I dok su stranke i lijevog i desnog centra nastavile zahtijevati pokoravanje neoliberalnim pravilima, uprkos sve većem ekonomskom jadu; dok su njihovi prazni glasovi nastavljali odjekivati u sve neuvjerljivijem povike „nema alternative“, uprkos raširenom protestu, neki su molili da se razlikuju.

Među njima su mnogi od današnjih „populista“ lidera koji nude mješavinu autoritarne vladavine i isključive politike ponovno upakovane kao vizija za vrli novi svijet: zidovi umjesto globalizacije, mišićna diplomatija umjesto multilataralizma, „moja država na prvom mjestu“ umjesto slobodne trgovine i protekcionističke ili čak socijalno-nacionalističke mreže da se ukroti neoliberalizam.

I tako, nakon godina u kojima je izgledalo da je glasanje postalo impotentan izbor između identičnih proizvoda, za mnoge je konačno desničarski populizam vratio težinu glasačkom listiću.
Revolucionarna retorika je prevara

Neka ne bude zabune: njihova revolucionarna retorika je prevara isto tako. Desničarski populizam je tu da pogura narodno nezadovoljstvo i učinit ga pokornim interesima ekonomskih elita. Nije slučajno da Trumpov porezni režim neproporcionalno pogoduje bogatima, da se Turska Recepa Tayyipa Erdogana ili Orbanova Mađarska pretvaraju u oligarhijske kleptokracije, ili da je austrijska ksenofobna vlada u potrazi protiv države blagostanja.

Ali entuzijazam i uvjerenost su opipljivi – i zarazni. Narativ je često herojski. Kako kaže Beppe Grillo, komičar i osnivač vladajućeg talijanskog pokreta Pet zvjezdica: „Mi smo pravi heroji!...oni koji pokušavaju, uporno, barbari će povesti svijet naprijed. A mi smo ti barbari!“

Dvije godine nakon što se Grillo obavezao da će povesti svijet naprijed, talijanski lutkarski premijer Giuseppe Conte, odletio je u Washington da se sretne sa Donaldom Trumpom i izrazio svoju solidarnost sljedećim riječima: „Mi smo veoma bliski: naše obje vlade su vlade promjene“. Trump, predsjednik koji je gotovo unišio G7, jezgro neoliberalne globalizacije, sa ničim više nego tvitom, klimao je sa odobravanjem.

I dok su evropski progresivci usporeni i često flertuju sa ljevičarskim nacionalizmom dok odbacuju svaku uvjerenost u njihovu moć da promijene Evropsku uniju, krajnja desnica ima ambiciozan spin. Kada je upitan bi li napustio EU, Matteo Salvini, koji je obećao da će donijeti revoluciju u srce Evrope, odgovorio je prkosno: „Ne. Ja ću primijeniti Evropu iznutra.“

Nije slučajnost da je Steve Bannon, bivši Trumpov glavni strateg, odlučio uspostaviti novu fondaciju, ambiciozno nazvanu „Pokret“, da podrži desničarske stranke pred izbore za evropski Parlament u maju 2019. godine.

Ovo će biti lakmus papir za stanje demokratije širom svijeta, dotičući blizu 500 miliona ljudi u 27 demokratija. Plan je jednostavan. Pretvoriti evropske izbore u konfrontaciju između entuzijastičnih pristalica novog svjetskog poretka i umornih branitelja već prošlog jučerašnjeg svijeta: strategija koja je dobro funkcionisala u utrci između Trumpa i Hillary Clinton.
Humanistička internacionala utopista

Postoji samo jedan način da se reaguje. A to je da se konačno formuliše sveobuhvatna vizija za novi svijet izvan propadanja neoliberalizma. Treba nam vizionarski program promjene koji bi doticao neka od najvažnijih globalnih pitanja našeg vremena sa idejama koje remete i koje bi bile nezamislive u starom sistemu: politike kao što je univerzalni prihod, garant posla, tehnološki suverenitet, zatvaranje poreskih utočišta, zajednički međunarodni sistem azila, ekološka transformacija i redistribucija između država.

Ko bi trebao razbiti čaroliju? Tokom vrhunca prve faze globalizacije, na prelazu u 21. stoljeće, veliki pokret za globalnu pravdu organizovan je i borio se od Puerto Alegra do Mumbaija.

Danas, u kontekstu nacionalističke internacionale distopista, treba nam humanistička internacionala utopista – ona koja se proteže od demokratskog socijalističkog pokreta u SAD-u do progresivaca u Mexico Cityju i Londonu, od evropskih pokreta kao što DiEM25 do branitelja klime, migracionih i poreskih aktivista u cijelom svijetu. Potreban nam je pokret ideja sposobnih da oblikuju javnu debatu, inspirišu umjetničke kreacije i natječu se za političke pozicije.

Zašto ne početi već u novembru kada će G20 imati svoj godišnji samit lidera u Buenos Airesu? I zašto ne zgrabiti priliku koju nude transnacionalni evropski izbori da se predstavi zajednički program promjene širom 27 evropskih država?

To zvuči dalekosežno? Tako i jeste. Postoji stara poslovica koju Angela Merkel navodno mnogo voli: „Ko god ima vizije, treba posjetiti psihijatra“. Ovakav poredak bi mogao objasniti zašto je njemačka kancelarka nemaštovito predsjedavala nad izgubljenom decenijom evropskih kriza.

*Lorenzo Marsili je pisac, politički aktivista i osnovač međunarodne NVO Evropske alternative.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Lorenzo Masili (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

sirija5Slučaj zatvorenika u zatvorima sirijskog režima predstavlja glavnu dilemu u sirijskom pitanju i jedan od kompleksnih problema, s obzirom na to da nijedna međunarodna instanca do danas nije uspjela pozvati na odgovornost krivce za hapšenja i mučenja u zatvorima sirijskog režima, koje organizacije za zaštitu ljudskih prava opisuju kao ''ljudske klaonice''.     

Ovo bolno pitanje ponovo je izbilo na površinu otkako je sirijski režim u posljednje vrijeme, i to u više navrata, počeo slati matičnim uredima u sirijskim gradovima i općinama spiskove s imenima zatvorenika koji su umrli usljed mučenja u tajnim zatvorima. Ovakve vijesti su šok za porodice zatvorenika koje žive u nadi da će se jednoga dana ponovo sastati sa svojim najmilijim.       

Apsurd je u tome što se na spiskovima koje šalje sirijski režim navodi da je uzrok smrti zatvorenika bolest, a ne mučenje. Kao razlozi se navode srčani i moždani udari, snajpersko djelovanje ili bombaški napadi ''terorista'', a posmatrači se pitaju zašto su ovi spiskovi poslani upravo sada.
Nemoć međunarodne zajednice

U manje od sedmicu dana, otkrivena je sudbina više od osam hiljada zatvorenika čija su imena navedena na smrtnim listama koje je režim poslao matičnim uredima u gradovima Darayya, Halep, Al-Hasakah i Daraa. Otkrivena je istina o onome što se desilo desetinama mirnih demonstranata koji su učestvovali na samom početku revolucionarnih aktivnosti u Siriji, prije početka oružanih akcija.

Ovih osam hiljada je dio od gotovo 13.100 žrtava koje su podlegle usljed zlostavljanja u zatvorima sirijskog režima od marta 2011. godine pa sve do juna 2018,  prema izvještaju Sirijske mreže za ljudska prava (SNHR).

Neki smatraju kako je nemoć međunarodne zajednice da podrži sirijski narod tokom sedam godina sirijske revolucije, zatim napredak koji je režim ostvario i sve manje teritorija pod kontrolom opozicije to što je podstaklo režim na slanje ovih spiskova.

Također, oni koji prate dešavanja u Siriji smatraju da režim ovim spiskovima želi poručiti svojim protivnicima da će proći nekažnjen, da ga međunarodni organi ili zakoni ne mogu pozvati na odgovornost, te da pitanje zatvorenika vodi na sebi svojstven krvavi način kako je to i običavao činiti od početka sirijske revolucije.   
Nestali, a ne uhapšeni

Omar Kush, sirijski pisac i istraživač, smatra kako je odabir upravo ovog momenta za slanje spiskova s imenima žrtava došao po naredbi Rusije. Sirijski režim je počeo otvarati pitanje zatvorenika i nestalih osoba uoči desete runde pregovora o Siriji u Sočiju u astanskom formatu, u kojima se razgovaralo o nestalim osobama i razmjeni tijela žrtava, istakavši da sirijski režim ne priznaje da se oni nalaze u zatvorima.   

Kush je dodao za Al Jazeeru da iranska strana želi da zatvorenici u zatvorima sirijskog režima budu teretani kao ratni zarobljenici, što bi dovelo do razvodnjavanja slučaja političkog hapšenja i sudbine desetine hiljada žrtava koje su umrle od gladi i mučenja u tim zatvorima.  

Kada je riječ o tome da li su uzaludni pozivi porodica stradalih osoba da se krivci pozovu na odgovornost zbog pogubljenja, Kush je rekao da je većina porodica bespomoćna. Oni žive na teritorijama koje su pod kontrolom sirijskog režima i niko od njih ne može tražiti obdukciju tijela umrlih ili medicinski izvještaj u strahu od represije i osvete režima. ''Oni ne mogu učiniti ništa. Nastoje potisnuti svoju bol i ćutati o svemu.'', kazao je Kush.      

Smatra da sirijski režim neće odgovarati za svoje zločine protiv zatvorenika u skorije vrijeme, jer je međunarodna zajednica pitanje Sirije prepustila u ruke Rusiji i saveznicima sirijskog režima.

Sirijski novinar Omar Abu Saleh kaže da vrijeme za slanje spiskova s imenima ubijenih nije tek onako odabrano niti je to slučajnost. Naprotiv, to je pažljivo razrađen plan kako bi se poklopio s vojnim dešavanjima na terenu i napretkom sirijske vojske na velikom dijelu teritorija pod kontrolom opozicije. Smatra kako je to je poruka da je sirijski režim odnio pobjedu u borbi.

Abu Saleh kaže da sirijski režim u mirnim demonstrantima vidi veliku opasnost "jer oni zastupaju jaku ideju koja je u stanju da mijenja i usmjerava javno mnijenje."

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere

 

Omar Youssef (Al Jazeera)

petak, 03 Avgust 2018 00:00

U tuzlanskom kraju više nema ko da radi

Ocijeni...
(0 glasova)

tuzlaSvakodnevno slušamo o sve većem broju bh. stanovnika koji traže i pronalaze zaposlenje daleko od domovine. Podaci su zabrinjavajući. Svega ovoga nije pošteđen ni Tuzlanski kanton, najmnogoljudniji kanton u Federaciji BiH.

Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku sa područja Tuzlanskog kantona u periodu 2013.-2017. godina ukupno je odseljeno 19.048 osoba uključujući kretanje stanovništva unutar BiH kao i inostranstvo.

Da je situacija iz godine u godinu sve lošija govori kontinuirano povećanje broja odjava sa evidencije u periodu 2013.-2017. godina građana sa područja Tuzlanskog kantona koji su se odjavili sa evidencije kao razlog navodeći zaposlenje u inostranstvu (530 u 2013. godini, 2.626 u 2017. godini).

Dvadeset posto građana iz pet gradova Tuzlanskog kantona sigurno bi napustilo BiH kako bi se trajno nastanili u nekoj drugoj zemlji, dok je naročito velika stopa takvih građana mlađe starosne dobi ispod 31 godine i iznosi 46,6 posto, rezultati su istraživanja Fondacije tuzlanske zajednice.
Odlaze radno sposobni ljudi

Odlazak, prije svega mladih ljudi, dovodi do mnogobrojnih problema. Jedan od njih jeste nedostatak radne snage.

“Činjenica je da je veliki broj ljudi odselio. Uglavnom su to stručni ljudi, kvalifikovani radnici koji su potrebni našoj privredi, ali i društvu u cjelini. Sve je veći problem naći radnike, posebno u proizvodnji”, kaže Nedret Kikanović, direktor Kantonalne privredne komore Tuzla.

Privrednici u Tuzlanskom kantonu se već sada susreću sa ozbiljnim problemima kada je u pitanju radna snaga.

“Kratkoročno, u građevinarstvu, drvnoj i metalnoj industriji, ali i svim drugim industrijama koje su osnova naše privrede, sve je teže pronaći radnike. Firme konstantno traže kvalifikovane radnike, posebno u proizvodnji, ali jako teško ih pronalaze.  To dovodi u opasnost poslovanje firmi. Ne mogu prihvatati nove poslove, a ako se nastavi ovaj trend i postojeći ugovori i rokovi mogu biti dovedeni u pitanje. Napominjem da je naša industrija uglavnom izvozno orijentisana, a vanjski kupac će, u slučaju nepoštivanja ugovorenih poslova, brzo svoje zahtjeve usmjeriti ka nekim drugim državama i privredama”, upozorava Kikanović.

Dugoročne posljedice, kada je riječ o privredi jesu usporen rast i razvoj, ako ne i stagnacija, u ovom slučaju kantona, ali i cijele države. Ljudi su osnova svakog privrednog razvoja.

“Ne možemo sebi dozvoliti luksuz da ulažemo novac i vrijeme u obrazovanje ljudi, da investiramo u njih, a da oni, obrazovani, osposobljeni svoju privrednu aktivnost obavljaju u nekoj drugoj državi”,  kaže Kikanović.

Prema njegovom mišljenju potrebno je radnicima ponuditi bolje uslove rada, prije svega veću cijenu satnice. Privrednici to ne mogu uraditi bez podrške države, jer uz ovakve troškove radnog mjesta, povećanjem cijene satnice bi postali nekonkurentni na vanjskim tržištima. Stoga je potrebno izvršiti rasterećenje privrednika, posebno po pitanju doprinosa, ali i ostalih nameta koji su izuzetno visoki, te na taj način stvoriti prostor za povećanje neto plaće koja će radnika motivisati da ostane u Bosni i Hercegovini.
Odlazak čitavih porodica

Nermin Mehić je iz Srebrenika. U Njemačku je otišao 2016. godine. Kaže da iz BiH nije otišao samo zbog nezaposlenosti, iako je to primarni razlog, već i zbog političke situacije u našoj zemlji.

“Otišao sam u Njemačku u potrazi za boljim životom. Želim sebi obezbijediti bolji život i u budućnosti život svojoj porodici. Ovdje radim kao šef kuhar u jednom restoranu”, kaže Mehić uz napomenu da bi se vrlo rado vratio kad bi se stvorili uvjeti za to.

Ali ne odlazi se samo pojedinačno, odlaze cijele porodice. Damir Babajić, takođe iz Srebrenika sa djecom uskoro napušta BiH. Njegova supruga je već prošle godine otišla u Njemačku i radi u državnoj klinici u Minhenu. Iako je Babajićeva supruga doktor nauka, a i on sam je u završnoj fazi izrade doktorske disertacije svoju budućnost ne vide ovdje.

“Onoga trenutka kada je u pitanje došla egzistencija odlučili smo se za odlazak. Iako nije samo egzistencija u pitanju, puno je još razloga, od nesigurnosti, nepovjerenja, korupcije. Jedan od najvećih razloga jeste i budućnost naše djece. Šta im kazati, koje razloge navesti da ostanu ovdje, mogu li mu garantirati slobodu i sigurnost, adekvatno obrazovanje? Mogu li?”, pita se Babajić.

Kao i Mehić i on bi se vratio u zemlju ukoliko bi se stanje popravilo.

“Naravno, i to vrlo rado. Ali tek onda kada se bude poštivalo obrazovanje, struka, kada se stvore uvjeti za normalno egzistiranje, kada institucije budu institucije u pravom smislu te riječi, kada se u ljude bude ulijevala sigurnost, povjerenje, tada bih se vratio”, ističe Babajić.
Novo ministarstvo za mlade

Poseban problem jeste odlazak mladih. Ovim problemom bi se u budućnosti trebalo baviti novoosnovano Ministarstvo kulture, sporta i mladih Tuzlanskog kantona.

“Skupština Tuzlanskog kantona je usvojila zaključak sa mjerama koje će doprinijeti rješavanju problematike odlaska građana i mladih sa područja Tuzlanskog kantona, pri čemu su neke od definisanih mjera i: izraditi Strategiju za mlade na području Tuzlanskog kantona, izraditi Strategiju razvoja sporta sa jasnim smjernicama za plansko ulaganje u sportsku infrastrukturu, realizovati programe promocije uspješnih mladih ljudi u zajednici, uskladiti upisnu politiku sa potrebama tržišta rada te ubrzati proceduru donošenja Zakona o dopunama Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava kojim se od plaćanja poreza na promet nepokretnosti i prava oslobođaju mladi bračni parovi”, kaže ministrica kulture, sporta i mladih Tuzlanskog kantona, Slavena Vojinović.

Vlada Tuzlanskog kantona, ističe ministrica Vojinović, u 2018. godini već je sprovela niz aktivnosti u kontekstu implementacije navedenih mjera, objavljen je Javni poziv za odabir korisnika sredstava sa potrošačke jedinice „Podrška mladima“ u 2018. godini. Ukupno 100.000,00 KM će putem Javnog poziva biti dodijeljeno za dva programa. 100.000,00 KM je obezbjeđeno i za stipendiranje učenika prvih razreda srednjih škola sa liste deficitarnih zanimanja.

Iako iz Ministarstva za kulturu, sport i mlade Tuzlanskog kantona navode da se može izvući generalni zaključak da su nizak životni standard i nezaposlenost najčešći razlozi zbog kojih se građani i mladi odlučuju da napuste zemlju, što su ujedno vjerovatno i najveći problemi sa kojima se susreću, iz razgovora sa mladima evidentno je postojanje mnoštva drugih faktora od korupcije, stranačkog i rodbinskog zapošljavanja, nesigurnosti do komplicirane i skupocjene birokracije i neuređenog sistema.

 

Alem Dedić (Al Jazeera)

Stranica 1 od 20

S5 Box