Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (90)

Ocijeni...
(0 glasova)

francuska1Francuski predsjednik nije svjestan kakvu štetu može napraviti i Balkanu i Evropi i Sjevernoj Makedoniji.

Francuski predsjednik drži u ruci ključeve Balkana, jer bez francuske suglasnosti nema pristupnih pregovora.

Krajem ljeta, nakon samita G7, bilo je vidljivo da francuski predsjednik Emanuel Macron u trenutnim političkim odnosima vidi da bi mu relativno lako mogao "pasti u ruke" položaj ključnoga europskog igrača. Unatoč velikim ambicijama, tada nije bilo stvarnog rezultata - nije mu uspjelo reafirmirati degolističku ideju o Europi do Urala i u sklopu te zamisli pozvati Rusiju da se vrati u format G8, a niti to što je prigrabio položaj kontrolora pregovora i nadzora nad Iranom, vezano uz nuklearni program, nije rezultiralo nekom opipljivom dobiti za njega.

Sada, kad Angela Merkel polako odlazi, a Ursula von der Leyen tegobno formira svoj tim (između ostaloga i zbog neuspjeha kandidatkinje za euro-komesarku Sylvie Goulard, koju je predložio Macron kao francusku predstavnicu u „europskoj vladi“), Macron očito vidi priliku da ojača svoju europsku poziciju.

Odlučio se za potez koji je prilično neuobičajen u europskoj praksi. Naime, Francuska je sama u Europskom vijeću blokirala Sjevernu Makedoniju pri otvaranju pristupnih pregovora. U normalnim okolnostima, kad se neka država jedina protivi odluci koja se, doduše, donosi konsenzusom, i tako je blokira, obično počinju neformalni pritisci na tu državu da povuče svoj izdvojeni stav.
Skoplje već zaslužilo evropska vrata

Pri blokadi otvaranja pristupnih pregovora s Albanijom situacija je drukčija, jer otvaranje tih pregovora, osim Francuske, blokiraju i Nizozemska i Danska. Pitanje Sjeverne Makedonije naročito je osjetljivo, jer je aktualna makedonska vlada u vrlo kratkom roku napravila velik iskorak, potisnula utjecaj proruskih (dakle, protueuropskih i protuatlantskih) aktera u svojoj političkoj areni, postigla bolan sporazum sa Grčkom, koji je trebao biti garancijom da će se Sjevernoj Makedoniji otvoriti vrata za pregovore s EU i za članstvo u NATO savezu.

Sjeverna Makedonija je otvaranje europskih vrata zaslužila već Ohridskim mirovnim sporazumom, ali tada je nagradu za veliko demokratsko dostignuće zaustavila Grčka.

Finsko predsjedništvo mudro je nastojalo razdvojiti makedonski i albanski predmet u raspravi o otvaranju pregovora. Da su njihovi slučajevi bili formalno razdvojeni, Francuska bi imala manje manevarskog prostora za zaustavljanje otvaranja pregovora s Makedonijom ili bi za nju cijena Macronove avanture bila viša. Finsko predsjedništvo bilo je u pravu kad je nastojalo razdvojiti makedonski i albanski predmet, ali do tog razdvajanja nije došlo prije sastanka Europskog vijeća zbog optimizma dijela članica, koje su bile uvjerene da obje države mogu dobiti suglasnost za otvaranje pregovora.
Jedina priča o uspjehu na Balkanu

Ipak, finsko predsjedništvo smanjilo je rizik za Sjevernu Makedoniju uvrštavajući u izvješće o sastanku Europskog vijeća važnu rečenicu - da će se do kraja godine, dakle, u nastavku finskog predsjedanja, ponovno raspravljati o otvaranju pregovora sa Sjevernom Makedonijom.

Sjeverna Makedonija je trenutno država u kojoj valja prioritetno poduprijeti demokratske procese. Riječ je o jedinoj priči o uspjehu na Balkanu i zato je nedopustivo slabiti proeuropsku administraciju u toj državi, riskirati porast ili povratak ruskog utjecaja, a time i zaoštravanje fragilnih odnosa makedonske većine i albanske manjine.

Macron ima svoju ambicioznu računicu, a Balkan je samo karta kojom se služi da bi je proveo.

Načelno, temeljni je interes francuskog predsjednika dobronamjeran. On želi „više Europe“, on vidi perspektivu za jačanje uloge Eurozone unutar EU-a i za čvršće integriranje članica. Problem s njegovom vizijom je samo tajming, rizično odlaganje proširenja i time ugrožavanje povoljnih procesa u Sjevernoj Makedoniji i izlaganje te države riziku.

On misli da najprije treba čvršće integrirati sadašnje članice, a tek nakon toga širiti Uniju, pri čemu on granice Unije vidi „dalje“ nego što ih vidi većina članica, za koje je Balkan kraj njena širenja, a sve ostalo je za njih „Istočno susjedstvo“, s kojim treba surađivati na način kako je to započeto zajedničkim projektom Poljske i skandinavskih zemalja.
Hrvatska na udaru

Macron se na neki način prema Hrvatskoj odnosi jednako kao prema Sjevernoj Makedoniji. Naime, Francuska trenutno ne vidi mogućnost širenja Schengenske zone, jer je također želi stabilizirati i unutar nje otkloniti ograničenja i odustajanja od temeljnog principa slobodnog kretanja ljudi, koja su „spontano“ nastala, uglavnom tijekom migracijske krize. Kompromis zemalja članica Zone mogao bi dovesti do zaustavljanja širenja Schengenske zone, pa čak i njenog sužavanja, a zauzvrat osnaženja načela slobodnog kretanja na nešto manjem prostoru. Slična je perspektiva i Eurozone, a tu je ponovno Hrvatska na udaru, jer je ona „prva u redu“ koja čeka na pristupanje u ERM2 mehanizam, čekaonicu za euro.

Ipak, Hrvatska je u čekaonici za Euro i Schengensku zonu, kao punopravna članica Unije i NATO-a ipak „pod krovom“, a Sjeverna Makedonija je, protivno obećanjima, ostavljena na vjetrometini.

Temeljna je ideja predsjednika Macrona da bi on mogao postići da države članice EU popuste prema njegovim konceptima „više Europe“, koje često ne podupire niti njegova najvažnija saveznica, njemačka kancelarka Angela Merkel, i to u zamjenu za francusko popuštanje prema Sjevernoj Makedoniji.
Duboko pogrešna taktika

Ciljevi koje Macron želi postići vođeni su dobrim namjerama i europskim optimizmom, ali njegova taktika je duboko pogrešna i mogla bi dovesti do onoga što odavno znamo, naime, da je put u pakao često popločen dobrim namjerama.

Rečenica o tome da će se otvaranje pregovora sa Sjevernom Makedonijom još jednom razmatrati tijekom finskog predsjedanja Europskim vijećem nije dostatna garancija za sigurnost i stabilnost Sjeverne Makedonije, a pogotovo nije mehanizam koji bi osigurao očuvanje reformskih i demokratizacijskih energija u tom državi.

Ako realno gledamo na procese, mali zastoj u pristupnom procesu Albanije, homogene snažno prozapadne države, koja je već godinama članica NATO saveza, neće imati posljedica za procese u toj državi, jer nema velike opasnosti od ruskog uplitanja u tamošnji politički život, niti neka relevantna snaga u Albaniji nudi euroazijatizam kao alternativu europeizaciji. Čak i projekt „Balkanskog Schengena“, koji i Albaniji nudi Aleksandar Vučić, za nju ne predstavlja nikakav rizik.

Svakom racionalnom, osim dijelu eurobirokrata, jasno je da u ovom paketu, koji je zamotan u europskoj maniri, predsjednik Srbije ne nudi europsko rješenje za Balkan, nego inačicu onog projekta koji je prije nekog vremena upravo u Beogradu predstavio ruski ministar Sergej Lavrov - stvaranje zone „četiri neutralne balkanske države“, kojoj bi se postepeno, umjesto euroatlantskoga, davao euroazijski predznak.
Otvaranje vrata ruskom uticaju

Stvaranje balkanskog jedinstvenog tržišta, koje bi slijedilo nakon zone slobodnog kretanja, a koje bi podrazumijevalo i jedinstvenu carinsku zonu, ideja je koja je naoko kreirana kao utješna nagrada zbog izostanka europske integracije, ali je njena prava svrha odustajanje Balkana od EU-a i otvaranje širom vrata ruskom utjecaju.

Ključna država u kojoj se danas može zaustaviti takav proces nisu niti Srbija, niti Bosna i Hercegovina, koja je, nažalost, posve marginalizirana u regionalnoj politici, nego Sjeverna Makedonija. Crna Gora i Albanija, pa čak i Kosovo, stabilne su i u njima ne treba računati na neke ozbiljnije ruske udare, ali Sjeverna Makedonija je na prijelomnici - ona može postati novi regionalni europeizacijski lider, ali mogla bi i potonuti u novu letargiju, u kakvoj je bila u svojoj desetljetnoj nacionalističkoj fazi, u kojoj je napredak nadomještan nacionalnim kičem i mitovima.

Francuski predsjednik sada drži u ruci ključeve Balkana, jer bez francuske suglasnosti nema otvaranja pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom, a čini se da sam nije svjestan odgovornosti koju zbog toga snosi. Zato neodgovorno hazardira u svojoj igri moći unutar elitnog kluba središnjih evropskih država, nesvjestan kakvu štetu može napraviti i Balkanu i Evropi i Sjevernoj Makedoniji. A to je ono što bi nas sve moralo veoma zabrinuti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Davor Gjenero (Al Jazeera)

srijeda, 16 Oktobar 2019 00:00

Najveći zagađivači nismo mi

Ocijeni...
(0 glasova)

ekologija1Hajde da prestanemo da ovo što nam se dešava zovemo Šesto veliko izumiranje. Nazovimo ga pravim imenom: „prvo veliko istrebljenje“. Istoričar prirodne sredine Džastin Mekbrajan nedavno je ukazao da opis aktuelnog nestanka živih sistema (uključujući ljudska društva) pojmom izumiranja, čini da ova katastrofa zvuči kao nesrećan slučaj.

Mada svi učestvujemo u velikom istrebljenju, naša odgovornost nije pravilno raspoređena. Uticaj većine ljudi na svetu je minimalan. Čak su i ljudi iz srednje klase bogatog dela planete, čiji je uticaj značajan, samo podanici sistema ideja i postupaka koji velikim delom oblikuju korporacije.

Gardijanov serijal o zagađivačima upozorava da je samo 20 kompanija za fosilna goriva – od kojih su neke u vlasništvu država, a neke u vlasništvu deoničara – odgovorno za čak 35% ukupne količine ugljen dioksida i metana proizvedenih ljudskim aktivnostima od 1965. Te godine je predsednik američkog naftnog instituta rekao svojim članovima da bi ugljen dioksid koji oni proizvode mogao izazvati „zapažene promene u klimi“ do 2000. Znali su šta rade.

Čak i pošto su njihovi naučnici upozorili da bi neprekidna eksploatacija fosilnih goriva mogla dovesti do „katastrofalnih“ posledica, naftne kompanije su nastavile da troše milijarde dolara na ometanje aktivnosti vlada. Finansirali su stručne savete, plaćali penzionisane naučnike i lažne građanske inicijative da podstiču sumnje i potcenjivanje prema klimatologiji. Sponzorisali su političare, posebno u američkom kongresu, da blokiraju međunarodne napore za smanjenje emisija gasova staklene bašte. Ogroman novac su uložili u zeleno pranje svog javnog imidža.

Takva praksa se i danas nastavlja, sa reklamama kompanija Shell i Exon kojima se javnost obmanjuje pričama o prelasku sa fosilnih goriva na obnovljive energije. Njihov godišnji izveštaj otkriva da je Shell prošle godine zapravo uložio 25 milijardi dolara u naftu i gas. Izveštaj ne prikazuje iznose pompezno najavljivanih investicija u tehnologije sa niskim emisijama ugljenika, niti je kompanija bila u stanju da ih dostavi kada sam im to zatražio.

Rad objavljen u časopisu Nature ukazuje da su male šanse da se spreči rast globalne temperature za više od 1,5 stepeni Celzijusovih ukoliko postojeća infrastruktura fosilnih goriva ne bude rashodovana. Nasuprot tome, industrija namerava da ubrza proizvodnju, dok planirana ulaganja za razvoj novih rezervi u narednih 10 godina iznose blizu pet biliona dolara. Industrija se posvetila ekocidu.

Međutim, najveća i najuverljivija laž koja nam se nameće jeste da je prvo veliko istrebljenje zapravo stvar izbora potrošača. U odgovoru na naša pitanja, neke od naftnih kompanija naglašavaju da one nisu odgovorne za našu odluku da koristimo njihove proizvode. Svi smo ugrađeni u sistem koji su oni stvorili – političku, ekonomsku i fizičku instrastrukturu koja stvara iluziju izbora dok ga zapravo ukida.

Svi smo vođeni jednom ideologijom, tako uobičajenom i sveprisutnom da je više ni ne razaznajemo kao ideologiju. Ona se zove konzumerizam, a uz pomoć veštih oglašivača i promotera skovali su ga korporativna kultura slavnih i mediji koji nas tretiraju kao korisnike roba i usluga a ne kao tvorce političke stvarnosti. Ta ideologija je utvrđena transportnim, urbanističkim i energetskim sistemima koji onemogućavaju dobre izbore. Širi se kao naftna mrlja kroz političke strukture, koje se sistematski zarobljavaju novcem za lobiranje i kampanje, sve dok politički lideri ne prestanu da predstavljaju nas, nego počnu da rade za plutokrate koji ih plaćaju.

U takvom sistemu opšti šum guši individualne izbore. Pokušaji organizovanja bojkota notorno su teški i uglavnom uspevaju samo kada postoji precizan i neposredan cilj. Ideologija konzumerizma je vrlo efikasna u prebacivanju krivice: svedoci smo aktuelnih izliva besa po medijima u vlasništvu milijardera zbog navodnog licemerja ekoloških aktivista. Bogati ljudi na zapadu uporno okrivljuju ili „Kineze“ ili siromašne za uništenje planete zbog velike stope nataliteta. Od prebacivanja odgovornosti, svojstvenog konzumerizmu, ne vidimo prave izvore uništenja.

Moć konzumerizma leži u tome da nas čini nemoćnima. Zarobljava nas u malom krugu odlučivanja, u kome nam se beznačajni izbori između različitih oblika uništenja prikazuju kao efektivna promena. Mora se priznati, to je vrhunski izvedena prevara.

Treba promeniti sistem, a ne njegove proizvode. Moramo delati kao građani, a ne kao potrošači. Ali kako? Odgovor se delimično nalazi u sažetoj knjizi koju je objavio jedan od osnivača pokreta Pobuna protiv izumiranja (Extinction Rebellion) Rodžer Halam, pod naslovom Zdrav razum za 21. vek. Ne slažem se sa svime što on piše, ali verujem da će njegova stroga i opsežna analiza svakako postati klasik političke teorije.

Tekst polazi od pretpostavke da segmentirane kampanje sa skromnim zahtevima ne mogu da spreče sticaj katastrofa klimatskog i ekološkog sloma. Samo masovni politički poremećaj, iz koga se mogu izgraditi nove i pristupačnije demokratske strukture, može doneti neophodnu transformaciju.

Proučavajući uspešne mobilizacije kao što su to bili Dečiji marš u Birmingemu u Alabami 1963 (koji je odigrao ključnu ulogu u ukidanju rasne segregacije u SAD), Demonstracije ponedeljkom u Lajpcigu 1989 (koje su rasle sve dok nisu oborile istočnonemački režim) i Narodni pokret u Nepalu 2006 (koji je srušio apsolutnu vlast monarhije i uticao na okončanje oružane pobune), Rodžer Halam je razvio formulu za efikasne „akcije dileme“. To su akcije koje stavljaju vlasti u nezgodan položaj – ili će policija pustiti da građanska neposlušnost traje, i time ohrabriti još više ljudi da se priključe akciji, ili će krenuti silom na demonstrante što će doprineti moćnoj „simbolici neustrašive žrtve“ što će, opet, ohrabriti još više ljudi da se pridruže. Ako se to dobro odigra, vlast nema šanse da pobedi.

Ključni zajednički elementi uspešnih pokreta, utvrdio je Halam, jesu okupljanje hiljada ljudi u centru glavnog grada, strogo čuvanje discipline nenasilja, usmerenost pažnje na vlasti i istrajnost tokom dužeg vremenskog perioda. Radikalna promena, otkriva njegovo istraživanje, „primarno je igra brojkama. Istorijski, deset hiljada ljudi koji krše zakon imaju više uticaja nego aktivizam u malim razmerama, a visokog rizika“. Glavni izazov je organizovati akcije koje podstiču što veći broj ljudi na učešće. To znači da one treba da budu planirane na otvoren način, inkluzivne, zabavne, mirne i uljudne. Takva jedna akcija, koju organizuje Pobuna protiv izumiranja održava se u centralnom Londonu.

Halamovo istraživanje sugeriše da ovakav pristup bar pruža mogućnost za pokušaj slamanja infrastrukture laži koju su izgradile kompanije za fosilna goriva, da bi se razvila politika adekvatna razmerama izazova s kojima smo suočeni. Teško jeste, a uspeh je neizvestan. Ali, ističe Halam, šanse da će se politika, ovakva kakva je sad, isprečiti našoj kolektivnoj nesreći nekakvom efikasnom akcijom ravne su nuli. Masovne akcije dileme mogle bi biti naša poslednja, najbolja šansa za sprečavanje masovnog istrebljenja.

The Guardian, 09.10.2019.

Prevela Milica Jovanović

(Peščanik.net, 16.10.2019.)

Ocijeni...
(0 glasova)

britanija1Stanovništvo Hong Konga, Kašmira i Palestine ima dugu historiju otpora ugnjetavanju.

Demonstrant stoji na britanskoj zastavi tokom antiizraelskog skupa u Karačiju 21. jula 2006.Zahid Hussein/Reuters

Kontinuirani nered u Palestini, sve veće krvoproliće u Kašmiru, masovni protesti u Hong Kongu – kako povezujemo ove tačke? Jesu li povezane?

Pa, naravno: sunce nikada ne zalazi u Britanskoj imperiji! U sutonu te imperije – kao što je neizbježno za sve imperije – haos i neredi su morali uslijediti.

„Svijet žanje nered koji je zasijalo Britansko carstvo“, Amy Hawkins je nedavno napisala za Foreign Policy, „lokalno stanovništvo još plaća za nered koji su Britanci ostavili iza sebe u Hong Kongu i Kašmiru“. Autorica je izostavila Palestinu, glavnu među mjestima širom svijeta, gdje je Britansko carstvo širilo nered i neprijateljstvo da olakša svoju vladavinu i pripremi teren za katastrofu nakon svog odlaska.

Zaista, antikolonijalni ustanci na Indijskom potkontinentu, u Kini, u arapskom svijetu i drugdje nisu rezultirali slobodom ili demokratijom za nacije kojima je vladala Britanska imperija.

U Kašmiru su Britanci ostavili ranu koja je krvarila usred podjele kolonijalne Indije.

U Palestini su ostavili evropsku doseljeničku koloniju i nazvali je „Izrael“ da uključe svoj interes i muče Palestince.

U Hong Kongu su ostavili veliki kozmopolis koji niti je uistinu nezavisan entitet, niti dio kopnene Kine.

Pokupili su svoju zastavu i otišli, ostavivši iza sebe ruševno naslijeđe za decenije i generacije da krvare. Te posljedice nisu samo historijske i zakopane u prošlosti. One se još odmotavaju.

Kada je sunce konačno zašlo

Ironično, danas se Velike Britanija muči da se održi na okupu, dok je debakl Brexita cijepa. Posmatrate ovu državu i divite se poetskoj pravdi da se obijesna okrutnost vraća da progoni bivšu imperiju.

Velika Britanija se nalazi licem u lice sa svojom imperijalnom prošlošću, a Irci i Škoti ponovo prkose engleskim nacionalistima i njihovom šizofrenom vjerovanju u svoju izvrsnost. Kako bizarna, kako pravedna, kako nevjerovatna, kako homerska ta sudbina jeste!

Mogli bismo, zapravo, svjedočiti, konačnom raspadu „Ujedinjenog“ kraljevstva u našem životnom vijeku. Ali postojao je period kada su, sa tog malog otoka, oni vladali svijetom od Amerika na zapadu do Azije i Australije na istoku.

Teror britanskog imperijalizma – koji je stvarao nered u svijetu ne samo tada već i sada – historijski je najočitiji izvor koji ujedinjuje Hong Kong, Kašmir i Palestinu kao i mnoga druga tipična mjesta kolonijalnih i postkolonijalnih nevolja koja vidimo oko sebe danas. Ali koji je tačno uzrok današnjih nemira?

U Hong Kongu, Kašmiru i Palestini se dešava uspon tri nacije, „krštene“ vatrom, na način da su nastala – tri naroda, tri kolektivna sjećanja, koja su odbila pristati na svoju kolonijalnu sudbinu. Što su okrutnije maltretirani, to moćnija postaje njihova kolektivna volja da se odupru moći.

Velika Britanija je zaposjela Hong Kong 1842. nakon Prvog opijumskog rata s Kinom. Preobrazili su ga u vodeću trgovačku i vojnu ispostavu, i insistirali su na tome da ga zadrže dugo nakon urušavanja svoje imperije. Velika Britanija je 1997. predala Hong Kong Kini, pristajući na ideju formule „jedna država, dva sistema“ koja omogućava određeni stepen ekonomske autonomije za Hong Kong.

Ali ni Kina ni Velika Britanija nisu razmotrile činjenicu da je ova nacija od gotovo osam miliona ljudi kroz dugu kolonijalnu i postkolonijalnu historiju akumulirala vlastitu robusnu kolektivnu memoriju, koja nije bila ni britanska ni kineska – bila je posebna.

Kašmir je došao pod britanski utjecaj nedugo nakon Hong Konga – 1846, nakon što je britanska Istočnoindijska kompanija porazila Sikhsku imperiju koja je vladala ovom regijom u to vrijeme. Stotinu godina kasnije, Kašmir je usisan u krvavu podjelu Indije i Pakistana nakon odlaska Britanaca sa potkontinenta, a obje postkolonijalne države imaju uzajamno isključiva potraživanja na svoju teritoriju. I ovdje, i Indija i Pakistan zaboravljaju činjenicu da je gotovo 13 miliona stanovnika Kašmira imalo dugu historiju bezbrojnih kolonijalnih i postkolonijalnih iskustava, čineći Kašmir fundamentalno drugačijim od oboje.

Isto važi i za Palestinu, koja je pala pod britansku vladavinu 1920. nakon poraza Osmanskog carstva u Prvom svjetskom ratu. Prije nego što su Britanci spakovali svoje kolonijalno vlasništvo i otišli gotovo tri decenije kasnije, ustoličili su nasljedničku doseljeničku koloniju u obliku cionističke garnizonske države. Decenije neumoljive borbe protiv barbarstava Britanaca i cionista ostavile su Palestincima jednu od najhrabrijih i najpostojanijih historija otpora kolonijalnoj dominaciji.
Uspomene na otpor

U pobuni protiv Kine, Indije i Izraela, ove tri nacije u Hong Kongu, Kašmiru i Palestini postale su jezgra otpora, odbijanja da odustanu od svojih domovina.

Oni su upleli svoju priču u historiju koju su pisale sile koje su sistematski pokušale da izbrišu i njih i njihove kolektivne uspomene. „Domovina“ nije samo komad zemlje. To je memorijalno prisustvo historije.

Te uspomene, potvrđene cjelokupnom historijom otpora imperijalnom osvajanju i kolonijalnoj okupaciji, sada su se vratile da progone svoje mučitelje.

Kina, Indija i Izrael moraju pribjeći nagom i brutalnom nasilju da poreknu istinitost tih prkosnih uspomena, koje su sada evidentne kao činjenice na terenu. Radeći to, ove su sile nastavile tamo gdje je stalo Britansko carstvo.

I oni žele terorizirati, podijeliti i vladati, ali do sada su oni koje pokušavaju potčiniti usavršili otpor; njihova borba je nadživjela jednog imperijalnog ugnjetavača, sigurno može preživjeti još jednog.

Drugim riječima, nema te količine imperijalne brutalnosti, doseljeničkog kolonijalizma ili historijskog revizionizma koja može učiniti da posebni identiteti, uspomene i historije ovih ljudi nestanu.

Danas ljudi u Palestini, Kašmiru i Hong Kongu vide sebe kao nacije bez države kojima vlada brutalna vojna okupacija. U postkolonijalnoj igri formiranja države, uskraćen im je nacionalni suverenitet.

Što su brutalnije ugnjetavani i što im je više uskraćivan suverenitet, to će ga oni gorljivije zahtijevati i tražiti.

Ni Kina u Hong Kongu, ni Indija u Kašmiru, niti Izrael u Palestini ne mogu imati dan mirne dominacije dok i osim ako ove prkosne nacije kojima vladaju i koje zlostavljaju ne postignu i ne održe svoje mjesto u svijetu na koje imaju pravo.

Hamid Dabashi (Al Jazeera)

subota, 28 Septembar 2019 00:00

Sinoć je opet napadnuto Sarajevo!

Ocijeni...
(0 glasova)

novinariU redakciju Radio Sarajeva upadaju huligani i pod prijetnjama smrću drže zaposlene novinare i urednike. Zašto? Zbog istine. Puno se mi kao država nominalno borimo za "fer i poštenu državu, pravde i pravičnosti" dok nam huligani cijelu noć drže redakciju jednog od prominentnijih bh. portala pod opsadom. Ironično ili ne, sami zaključite, sinoć je opet napadnuto Sarajevo.

Zločinci-heroji

Jedan osuđeni zločinac postaje direktor sarajevskih toplana. Plače po TV emisijama i kaže kako po drugi put proživljava traumu. Naređivao je ubistva ljudi, ali nije to toliki grijeh po njemu. Veći je grijeh, kako kaže, što ga novinari napominju i stalno podsjećaju da je ubijao nedužne civile. To ga nervira. Zločinac se zove Enver Zornić.

Jedan drugi osuđeni zločinac bio je direktor Doma zdravlja jedne opštine u RS-u. Godinama. Kao i gore pomenuti sarajevski zločinac, imao je uvjerenje o nekažnjavanju. Sud kaže- bitno je da se protiv njih ne vode trenutno bilo kakav krivični postupci i eto ih na čelnim pozicijama. Zločinci postaju legalni rukovodeći kadar. Ovaj drugi se zove Blagoje Simić i moćnik je u Bosanskom Šamcu.

Jedan treći zločinac, proslavio je svoj izlazak iz zatvora uz helikopterski entitetski doček. On je mnogo poznatiji. Zove se Momčilo Krajišnik. Jedan četvrti ima svoj studentski dom koji nosi ime o njemu. On je Radovan Karadžić.

I kakve veze ima ova mraka sa upadom u prostorije Radio Sarajeva i držanjem taoca-novinara i urednika u pola 21. vijeka u glavnom gradu jedne evropske države?
Zločinačkim stazama kontrarevolucije

Ima, kako nema!

Samo je pitanje vremena, kad će huligan i otmičar iz prve rečenice završiti kao savjetnik, član upravnog odbora, kao ministar ili premijer. Ili je već možda na nekoj funkciji. Samo je pitanje vremena kada će društvo uzraslo i odraslo na sili valorizirati sinoćnji upad huligana u redakciju jednog BiH portala i dati mu prolaznu ocjenu u lokalnoj nomenklaturi razbojničkog napretka.

Samo je pitanje vremena kada će se silnik i huligan naći sa ove, utemeljene strane zakona i kad će početi da ocjenjuje obični puk.
Kriv si zbog istine

Jer, puno se mi dičimo poštenjem za zemlju u kojoj nam ratni zločinci, kriminalci, kokošari i lupeži sjede u komisijama i na konkursu za posao traže od nas uvjerenje o nekažnjavanju. Puno se mi kao država nominalno borimo za «fer i poštenu državu, pravde i pravičnosti» dok nam huligani cijelu noć drže redakciju jednog od prominentnijih BiH portala pod opsadom. Ironično ili ne, sami zaključite, sinoć je opet napadnuto Sarajevo.

A zbog čega? Zbog kokaina u krvi našeg mangupa koji se bahatio u Ukrajini, pa dobio zatvor. Zapravo, zbog istine. I kao sve što nastrada u ovoj zemlji, tako i dobro novinarstvo, nastrada zbog istine!

Samo u nas!

To što je Faruk Vele, urednik Radio Sarajeva, sa svojim timom, pod prijetnjama smrću doživio u petak naveče, čini se-tek je poligon i priprema za neke buduće zločince na funkcijama. Zbog istine, kažem.

A šta vidimo?

Vidimo Carstvo Huligana u našem pokušaju od države!

Ovo što se dešava Radio Sarajevu do sad je najozbiljniji i najužasniji pokušaj gušenja slobode štampe.

I boli donji dio leđa nove aplikante na visoke funkcije (čitaj otmičare) za pravdu i istinu.

Upasti u redakciju, prijetiti novinarima i uredniku, držati ljude kao taoce, a sve samo zato što je neko istinito informisao da je tzv. navijač FK Sarajeva drogiran i uhapšen-pa to je dno dna.
Manimo se patetike

I ovdje bi autor ovih redova trebao patetično da kaže, kako ti i takvi nisu nikakvi navijači, barem zbog onih iskrenih fanova ovog fudbalskog kluba, ali bestraga JESU, jesu navijači i pitaju se za (gotovo) sve. I dok se ne donesu iskopirani engleski zakoni o huliganima, možemo se mi ulagivati njima do besvijesti, ali sutra će stradati neki novi neistomišljenik. E, a da bi prepisali engleske zakone, za početak, fali nam jedna mala sitnica – DRŽAVA.

Države (još uvijek) nema ali postoji paradržava u kojoj se o potpuno legalno donose legitimne i izvršne odluke o upadanju u novinske redakcije kako bi se držali ljudi kao taoci.

Ako se sad ne podvuče crta, ako se od ove noći novinari ne prestanu tretirati kao glineni golubovi i boks-vreće, idemo svi zajedno na dno.

Mala je i utopistička, donkihotovska nada, no šta nam preostaje? Da svi zajedno-kolegijalno obučemo pancire i da se samoizolujemo u bunker-redakcijama čekajući kad će neku novu osjetljivu huligansku dušicu taknuti u srdašce istina i kad će krenuti u malu matineju talačke krize (sic!)

Kakvi crni navijači, kakva crna demokratija-ovo je zlo na kojem bi pozavidjeli svi totalitarni režimi svijeta. Ovo je potpuna anarhija, ovo je momenat kada država postaje opasna po život pojedinaca koji samo rade svoj posao.

Osuda ovog čina, bez epiloga-NE ZNAČI NIŠTA!!!

Podržati i ustati protiv nasilja i primitivizma-to je LJUDSKI ČIN!
Ti si sljedeći

Hoćemo li to uraditi samovoljno ili pod barjakom makar virtuelnim države-do države je. Svaki pojedinac, koliko god hrabar, smion i pravdoljubiv bio, samo je pojedinac. Njegov strah za sebe, za svoju porodicu, za svoju djecu, bračnog druga, za najmilije, to je ukorijenjen i normalan strah kojem su u lice gledali novinari Radio Sarajeva, dok su sa portala brisali vijest-istinitu vijest i dok su moljakali druge medije da obrišu istinitu vijest. Ucijenjeni, devalvirani, sa glavom doslovno u torbi, sa poslom koji je cijenjen taman toliko da se svaka fukara može iživljavati do besvijesti nad vama...

"Danas je meta redakcija Radiosarajevo.ba, a sutra može biti bilo ko od nas", stoji na kraju saopštenja uređivačkog kolegijuma ove medijske kuće.

Potpisnik ovih redova bi dodao – ti, baš ti što čitaš ovo, ti si sljedeći ako država ne poduzme nešto.

Jesmo li ubili Sarajevo u nama?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

saudija3Nakon udara izgledna je jedna od dvije mogućnosti: prva je vojni odgovor Saudijske Arabije, a druga daljnje iscrpljivanje saudijskog bogatstva novim dogovorima o naoružavanju.

Napadi koje je pokret Husi izveo na Saudijsku Arabiju ne bi bili mogući bez implicitnih američkih uvjeravanja Husa ili njihovih operatora u Iranu.

Prošlo je više od četiri godine otkad je tzv. arapska koalicija pod vodstvom Saudijske Arabije počela intervenciju u Jemenu, tačnije, 25. marta 2015, uz izgovor da želi pružiti podršku legitimitetu, koji personificira predsjednik Abdrabbuh Mansur Hadi, i eliminirati pokret Husi.

Saudijska Arabija izjavila je tada da je riječ o jednostavnoj akciji koja neće potrajati duže od dvije sedmice. Međutim, svjedočimo drugačiju stvarnost jer smo u petoj godini rata, a na kraju tunela ne nazire se ni tračak svjetlosti. Saudijska Arabija i njen "saveznik" Ujedinjeni Arapski Emirati zapravo ne samo da nisu mogli istrijebiti Huse nego ih nisu mogli natjerati ni da se predaju.

Zapravo suprotno od toga, Husi, koje podržava Iran, prebacili su se iz odbrane u napad. Unutrašnjost Saudijske Arabije primila je brojne bolne udarce u ključne objekte, poput aerodroma i energetskih postrojenja, dok su dva naftna postrojenja u Abqaiqu i Khuraisu bili meta posljednjeg, ujedno i najbolnijeg udara. Time je nanesena šteta koja je zaustavila polovinu proizvodnje nafte u Kraljevini. Ovaj članak pokušat će dati odgovor na mnoga centralna pitanja vezana za rat u Jemenu, njegove regionalne i međunarodne posljedice i stav SAD-a prema tome.

Ispravna i mudra strateška odluka

Prvo: Je li odluka Saudijske Arabije da intervenira u Jemenu bila ispravna?

Ustvari, smatramo da je iznenadna odluka Saudijske Arabije da intervenira u Jemenu u zoru 25. marta 2015. u principu bila ispravna i mudra sa strateškog aspekta. U to vrijeme grupa Husi, koja je povezana s Iranom, bila je u stanju proširiti svoj utjecaj na velikim područjima Jemena i ući u jemensku prijestonicu Sanu.

Stoga je bilo prirodno da Saudijska Arabija krene sa zaustavljanjem te ekspanzije i suprotstavi joj se imajući u vidu neprijateljstvo između Rijada i Teherana, te uzimajući u obzir nove strateške podatke na regionalnom nivou koji se odnose na ​​iransku ekspanziju u blizini Arapskog poluotoka, posebno u Siriji i Iraku.

U skladu s tim, reći ćemo ukratko da je, prema političkim i vojnim podacima na terenu, saudijska intervencija bila neizbježna u 2015. Dodao bih da je čak došla i prekasno. Problem nije bio načelno u samoj intervenciji nego u načinu na koji se njome upravljalo, što je dovelo do problema i katastrofa kojima danas svjedočimo na svim nivoima: od političkog, vojnog, ekonomskog do humanitarnog.
Direktna intervencija ne bi donijela poboljšanje

Drugo: Da Saudijska Arabija 2015. nije direktno intervenirala u Jemenu i da je prepustila zemlju Husima, bi li situacija u Jemenu danas bila bolja?

Ne vjerujemo da bi situacija u Jemenu bila bolja da nije došlo do direktne saudijske intervencije, i to iz nekoliko razloga. Među najvažnijima možemo spomenuti složenu prirodu jemenskog društva i preklapanje međunarodnih interesa na tlu Jemena, osim strukturnih i hroničnih ekonomskih problema koje zemlja doživljava. Kontrola Husa nad državnim institucijama u Jemenu nije odgovarala velikom dijelu jemenskog naroda, što bi bio temelj za početak sukoba i građanski rat između pristalica i protivnika Husa.

Takav sukob sigurno ne bi bio čisto jemenski imajući u vidu položaj Jemena i preplitanje interesa mnogih sila na tom prostoru. To bi zemlju sigurno pretvorilo u poprište međunarodnih i regionalnih intervencija, kao podrška ovoj ili onoj strani. Takve intervencije, poput situacije u Siriji, zakomplicirale bi sukob na terenu i pretvorile ga u jednačinu s nultom sumom. To bi vodilo razaranju i iscrpljivanju zemlje, uništavanju njenog naroda i svega na njoj, a jedini rezultat bio bi propast. Saudijska intervencija značila je spas za Jemen od jednog takvog scenarija, što je operaciji "Oluja odlučnosti" u početku davalo snagu, zamah i legitimitet.
Ponavljanje katastrofalnih grešaka

Treće: Koja je istina o stavu SAD-a prema ratu u Jemenu?

Saudijska intervencija na čelu arapske koalicije u Jemenu ne bi bila moguća bez dobijanja američkog zelenog svjetla. Međutim, koji je cilj Amerika željela postići time što je dala Saudijcima dozvolu da formiraju koaliciju u čijem će sastavu uglavnom biti zemlje pod američkim okriljem? Najlakše bi bilo odgovoriti: cilj je bio suprotstaviti se iranskom utjecaju u regiji jer su Sjedinjene Američke Države i Iran na suprotnim stranama na Bliskom istoku. Zbog toga je SAD dozvolio da se formira ta koalicija, kojoj je čak pružio i podršku.

Iz našeg gledišta, jasno je da SAD zapravo ni na koji način ne cilja Iran – baš suprotno tome. Iranska ekspanzija u zemljama regije, poput Iraka, Sirije, pa čak i Jemena, odvijala se pred očima Amerikanaca, koji su namjerno i očito ignorirali takva dešavanja. Nećemo reći da se odvijala uz direktnu podršku kako ne bismo bili radikalni u analizi. Dokaza za to je i previše i oni su očiti. Kao primjer ćemo navesti ono što je bivši američki ambasador u Iraku Khalilzad spomenuo u svojoj knjizi Izaslanik o američko-iranskoj koordinaciji na visokom nivou vezano za invaziju na Irak. Ambasador kaže da su se američko-iranski sastanci nastavili odvijati tokom i nakon te invazije .

Također je skrenuo pažnju i na skup, kako ih naziva, "katastrofalnih grešaka" koje je SAD napravio u Iraku, poput raspuštanja vojske uprkos mogućnosti da se provede njena reforma, zatim ostavljanje iračke granice bez osiguranja, što je dovelo do masovnog i nekontroliranog priljeva Iranaca u Irak.

Khalilzad je istakao da je američki State Department bio nezadovoljan ponašanjem Bijele kuće i Pentagona u Iraku, pogotovo kada je riječ o očitom rastu iranskog utjecaja u toj zemlji. Nekoliko puta suprotstavio se tome, ali to nije imalo efekta!
Ključna uloga Izraela

Zašto je onda SAD dozvolio Saudijskoj Arabiji da intervenira u Jemenu? Najlogičniji odgovor, koji se slaže i s našim analitičkim viđenjem američke politike u regiji, glasi: radi uplitanja Saudijske Arabije u sukob, njenog iscrpljivanja i uništavanja njenog ugleda u arapskom i muslimanskom svijetu te pripremanja puta za njenu fragmentaciju u kasnijoj fazi. Ali zašto? Zar Saudijska Arabija nije blizak saveznik Sjedinjenih Američkih Država?

Suština odgovora na to pitanje, po našem mišljenju, jest ključna uloga Izraela u oblikovanju američke vanjske politike u regiji kako bi odgovarala planovima i ciljevima Izraela, bez obzira na američke interese. Izraelska politika u regiji zasniva se na principu fragmentiranja i transformacije tog područja u sukobljene i slabe entitete kojima je lako upravljati kako bi Izrael ostao jedina sila u njoj. Da bi se cilj postigao, potrebno je iscrpiti i rasparčati sve velike sile u regiji, poput onoga što se desilo u Iraku i Siriji. Kad je riječ o Saudijskoj Arabiji, ona se smatra jednom od najvažnijih snaga u regiji, i to iz tri razloga:

– ogromno bogatstvo koje posjeduje;

– vjerski status koji ima kao mjesto dvije svete džamije;

– prostrano geografsko područje koje se pruža na gotovo dva miliona kvadratnih kilometara, pred strateškog izlaza na Crveno more i Zaljev.
Faktori moći

Da bi došlo Kraljevina oslabila, treba se pozabaviti svakim od tih faktora moći. Kad je riječ o bogatstvu, ono se već uveliko iscrpljuje preko nameta ili ugovora o naoružanju teških milijarde dolara, koji nisu mogli zaštititi Saudijsku Arabiju od nekolicine bespilotnih letjelica lokalne proizvodnje. Tu je još i rat u Jemenu, čiji se ogromni troškovi samo gomilaju. Bogatstvo Saudijske Arabije svakodnevno se iscrpljuje i to niko ne može poreći.

Religijski status Kraljevine mora se uništiti i iznutra, politikama koje su svima poznate i kojima se ovdje ne želimo baviti. Izvana se to čini tako što se Saudijska Arabija prikazuje kao država koja se odrekla svoje vjerske dužnosti da štiti Al-Aksu. Prema našem mišljenju, kako bi ovaj posljednji cilj bio postignut, Izrael insistira na tome da se javno uspostave odnosi sa Saudijskom Arabijom, jer bi to garantiralo uništavanje njenog religijskog imidža u očima muslimana širom svijeta.

Gospodo, Izraelci nemaju za cilj normalizirati odnose sa Saudijskom Arabijom nego razbiti Kraljevinu na male komade. Da bi se to i postiglo, potrebno je uništiti njen imidž i vjerski status u očima muslimana kako bi ostala sama, bez ikoga da joj pritekne u pomoć. Najefikasniji način da se to postigne jest javno uspostavljanje odnosa s Kraljevinom. Zar nije tako?

Sve dublje pod američkim okriljem

Što se tiče treće stavke, koja se odnosi na geografsku dimenziju, u skladu s načelima izraelske politike, Saudijska Arabija mora biti fragmentirana. Da bi se to desilo, potrebno je raspiriti oružani sukob između Irana i Saudijske Arabije. To je ono na čemu se trenutno i radi.

Na osnovu svega spomenutog vjerujemo da napadi koje su Husi izveli na Saudijsku Arabiju ne bi bili mogući bez implicitnih američkih uvjeravanja Husa ili njihovih operatora u Iranu. Nakon ovih udara vidjet ćemo jednu od dvije mogućnosti: prva su provokacije i poticanje Saudijske Arabije da vojno odgovori uz američko "lažno" obećanje da će joj pružiti pomoć i podršku.

Druga mogućnost jest daljnje iscrpljivanje saudijskog bogatstva novim dogovorima o naoružavanju. To je i sam Trump doslovno rekao kad je komentirao napade: "Saudijska Arabija mora platiti". Možda uspijemo vidjeti mješavinu ovoga i onoga. Ograničena vojna akcija gura Saudijsku Arabiju dublje pod američko okrilje. Jesu li Saudijci svjesni dimenzija bitke koju vode?

*Autor je doktor političkih nauka i istraživač na Univerzitetu u Leuvenu u Belgiji

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Mohammed Alomar (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

americkavojska4Stanje na Bliskom istoku je napeto. Koliko je ova izjava anakrona toliko je i permanentna. No, takvo stanje je odraz determiniranog kaosa u kojemu su Izrael i Saudijska Arabija premoćni ako se Turska čvrsto drži u NATO-u, Iran pod sankcijama, arapske zemlje pod vojnim diktaturama, a petromonarhije u uskoj povezanosti s Rijadom, kroz Vijeće za zaljevsku suradnju (GCC). Tako determiniran kaos je sada nepostojeći: Turska se sve više udaljava od NATO-a, Iran prkosi američko-izraelsko-saudijskoj ideji o Bliskom istoku unatoč sankcijama, arapske zemlje doživljavaju snažne narodne pokrete, a GCC je praktično neučinkovit, ako ne i pred raspadom.

U tom kontekstu, valja promatrati trenutačne odnose nastale nakon bombardiranja naftnih postrojenja u Saudijskoj Arabiji, uz što se može promatrati pozicija prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana u zemlji i van nje, očigledni neuspjeh izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da ostvari jasnu pobjedu na izborima u Izraelu, kao i odlazak brkatog kauboja Johna Boltona, čovjeka čija se geopolitička teorija može svesti na bombardiranje svake zemlje koja se ne slaže s Washingtonom kako bi se stvorio Pax Americana.

Sve su to nervoze i napetosti koje su dovele do sadašnjeg stanja. Nakon napada na dvije naftne rafinerije u vlasništvu Aramcoa, Saudijci i Amerikanci raspravljaju moguće odgovore. Pokret Husija, Ansarallah, u Jemenu preuzeo je odgovornost za ovaj napad, ali Rijad tuži Iran za izravan napad.

Saudijska nastojanja za ukazivanjem kako se radi o sofisticiranom napadu su pomalo čudna. Skupina od desetak primitivnih i malih bespilotnih dronova, opremljenih ručnim bombama, preletjela je nekoliko stotina kilometara i pogodila desetine naftnih polja oko dva saudijska grada Al-Khurais i Abqaiq. U blizini prvog grada nalazi se drugo najveće svjetsko nalazište nafte, a u blizini drugoga je najveća rafinerija nafte na planeti. Takvi dronovi su odmah paralizirali do 50 posto proizvodnje nafte, značajno smanjili izvoz sirovina i poremetili rad nekoliko saudijskih rafinerija.

Napadi na naftnu infrastrukturu pokazali su nam neke važne i zanimljive stvari na koje moramo paziti. Ovo nije prvi napad dronova u posljednjih nekoliko godina, ali je sigurno jedan od najuspješnijih. To pokazuje koliko se rat promijenio u novom stoljeću. Skupina malih bespilotnih dronova vrijednih desetak tisuća dolara oštetila je milijarde dolara, paralizirala pet posto svjetske proizvodnje nafte i urušila (iako nakratko) burze.
Nejasna američka pozicija

Udari na rafinerije i druge objekte saudijskog energetskog giganta Saudi Aramco remete planove princa Mohammeda bin Salmana da ostvari svoje ambiciozne, pomalo fantastične ciljeve zacrtane strategijom Vision 2030. U prošloj godini princ Mohammed i njegove pristaše pokušavali su napraviti svoju prvu prodaju u Aramcu, što će kraljevstvu omogućiti da zaradi do dva trilijuna dolara. Međutim, uspješni udari na postrojenja tvrtke smanjili su vrijednost njegovih dionica, tvrtke za koju je vezana cjelokupna naftna industrija kraljevstva i čija je vrijednost danas zalog za budućnost prestolonasljednika i političke elite Rijada.

Napad bespilotnih letjelica također pokazuje koliko skup i katastrofalan može biti potencijalni rat između Saudijske Arabije i Irana. Ako su jemenski Husi sposobni nanijeti tako bolne udarce kraljevstvu, kako bi izgledao saudijski sukob s Iranom?

Napadi bespilotnih letjelica ponovno su pokrenuli pitanje rizika od regionalnog ratovanja na Bliskom Istoku na koji se stranke pripremaju posljednjih pet godina. Nakon unilateralnog povlačenja Sjedinjenih Američkih Država iz nuklearnog dogovora s Iranom u svibnju 2018. i nastavka sankcija protiv Irana, regionalna situacija na Bliskom istoku naglo se pogoršala. I iranski napadi na američke bespilotne letjelica iznad Hormuškog tjesnaca u lipnju umalo su izazvali izravni vojni sukob Washingtona i Teherana.

U tom je kontekstu važno da se položaj Sjedinjenih Američkih Država nakon napada dronova ne čini jasnim. Isprva svi priznaju da su jemenski Husi izvršili napade, a kasnije Michael Pompeo javno optužuje Iran za navodno lansiranje desetaka krstarećih raketa s njegova teritorija (ili Iraka, prema saudijskim medijima). I već neko vrijeme Donald Trump izvještava da ne želi rat s Iranom, već nekako „reagira“ na udare protiv Saudijaca, unatoč činjenici da, prema njegovim riječima, Amerikancima „ne treba bliskoistočna nafta“.
Dvije mogućnosti za rješenje situacije

Dio američkih institucija vjeruje da bi Sjedinjene Države trebale postići mir s Teheranom: ili ponovno potpisati "nuklearni sporazum" ili se vratiti svojoj verziji iz 2015. godine. S njihove strane, javno mnijenje ih podržava - većina Amerikanaca ne želi rat s Irancima. Drugi dio institucija - uključujući i velike tvrtke, iako podržava plan administracije u vezi sankcioniranja Irana, uopće ne želi rat. Dovoljno im je da Irance izbace sa svjetskog tržišta energije.

Nije posljednji argument ovih skupina da će još jedan rat uoči predsjedničkih izbora 2020. godine, rat kojem se uvijek protivio Donald Trump, umanjiti njegove mogućnosti za drugi mandat. Međutim, postoji mala, ali agresivna i mobilna skupina republikanskih tvrdolinijaša koji danas dominiraju Trumpovom Bijelom kućom. Oni iskreno vjeruju u ideju „snažnog rješenja“ iranskog pitanja - stalnim pritiskom, izazivanjem oružanih sukoba i puča u Teheranu, do raspada zemlje. Ova skupina uključuje Johna Boltona (bivšeg savjetnika predsjednika američke nacionalne sigurnosti), njegove savjetnike za Bliski Istok i američkog državnog tajnika Michaela Pompea.

Za prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana to je pitanje prestiža, ugleda u očima stanovništva i vlastite kraljevske obitelji, gdje je on dvosmislen (čak i u napetosti s vlastitim ocem, kraljem Salmanom). Za američkog predsjednika Donalda Trumpa to je također pitanje njegovog osobnog imidža i učinkovitosti njegove iranske politike. I evo dvije mogućnosti kako se sve ovo može rasplesti.

Prva opcija je ojačati sankcije i eskalirati kao odgovor na eskalaciju, povećavajući tako napetosti i izazivajući oružane sukobe s Iranom u Perzijskom zaljevu i Hormuškom tjesnacu. To može uključivati ​​ograničene vojne udare na Husije u Jemenu (koji su bombardirani četiri godine, ali što očito nema učinka) i teritorij Irana. Druga opcija je krenuti ka oštrom porastu retorike, ali onda se odjednom uključuje deeskalacija. Saudijska Arabija napokon izlazi iz Jemena, sklopivši privremeni međunarodni sporazum o prekidu vatre, a Sjedinjene Države pokušavaju ponovno potpisati "nuklearni sporazum" pod novim (čak i ako su kozmetički modificirani) uvjetima koji će omogućiti svima da formalno spase svoje lice. Službena potvrda Trumpove administracije da drži diskretne razgovore s jemenskim pobunjenicima pokazuje da je Washington shvatio da je njegova vojna intervencija u Jemenu nezamisliva katastrofa koja zahtijeva izlazak.
Washington suočen s porazom u Jemenu

Kad su Ujedinjeni Arapski Emirati - drugi glavni koalicijski partner Rijada - prije mjesec dana objavili da su smanjili svoje sudjelovanje u Jemenu, bio je to potez koji je morao uzdrmati Washington i Rijad te im poručiti da je rat doista uzaludan. Poraz je dodatno kompliciran otvorenim sukobom koji je proteklih tjedana izbio između suparničkih militanata pod pokroviteljstvom Saudijaca i Emirata u južnom lučkom gradu Adenu. Postoje izvještaji o ratnim avionima UAE-a koji napadaju saudijske militante i nagomilavanju saudijskih snaga. Između Rijada i Abu Dabija izbio je rat riječi. Postoji velika mogućnost da bi suparničke frakcije mogle povesti proxy rat između Saudijske Arabije i UAE, navodnih saveznika koalicije.

Washington je nesumnjivo primio na znanje nezaustavljivu katastrofu u Jemenu i kako je njegov položaj neizreciv i neizvediv. Poput mnogih drugih opscenih američkih ratova kroz desetljeća, Washington je suočen sa još jednim sramotnim porazom u Jemenu.

Kad Sjedinjene Američke Države počnu govoriti o 'okončanju rata', zabrinutosti zbog 'zajedničkog mira', tada znate da je sumorna igra napokon gotova. No, koju će opciju izabrati strane - vrijeme će pokazati. Ali o tome će ovisiti sudbina milijuna ljudi i sam Bliski Istok.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Vedran Obućina (Al Jazeera)

četvrtak, 19 Septembar 2019 00:00

Ko je 'američki musliman'?

Ocijeni...
(1 glasova)

muslimani u americiJa sam musliman. Također sam i američki građanin. Da li sam i ja ‛američki musliman’?

Američka muslimanka senegalskog porijekla Fatou Goumbala učestvuje skupu Svjetski dan hidžaba u New Yorku 1. februara 2018. Reuters

Proteklih dana sam pročitao dva veoma informirana i informativna teksta na Al Jazeeri o situaciji „američkih muslimana“. Jedan je bio veoma kritičan, a drugi u potpunosti suprotan. Oba autora ova dva kratka eseja su istakli važne i logične stvari. Nisam razmišljao da se trebam prikloniti jednom ili drugom. Oba su imala važne stavove.

U jednom od članaka sam čitao o „političkoj impotenciji zajednice američkih muslimana“, gdje je Ali Al-Arian tvrdio: „Istaknute ličnosti i organizacije američkih muslimana danas guše duh političkog otpora u našoj zajednici“. U drugom Abbas Barzegar tvrdi suprotno: „Zapravo, američki muslimani su u centru otpora“, a dalje nam govori: „Uprkos izazovima u i izvan zajednice, američki muslimani se opiru islamofobiji i ekstremnoj desnici“.

Uvijek čitam ovakve tekstove sa očitim interesom i zrnom znatiželje gdje se pitam kod dobija ovu titulu da ga zovu „američkim muslimanom“? Između čitanja dva članka, pitao sam se pitanje koje su oni uzeli zdravo za gotovo.

Ko je „američki musliman“? Ja sam musliman Također sam i američki građanin. Da li sam i ja „američki musliman? Da, ne, možda – i ako je tako zbog čega? Kada oni kažu „naša zajednica“, ko su zapravo članovi te zajednice? Da li su to svi Amerikanci koji kažu da su muslimani ili oni koji se okupljaju u određenim vrstama džamija? Ovo pitanje u određenoj tački postaje veoma egzistencijalno.
Rušenje stereotipa

Određene vrste muslimana su sada zauzele tržište definirajući ko ili šta je „američki musliman“. Njih pozivaju u Bijelu kuću, dio su određenih odbora, izvode određene rituale. Oni, naravno, imaju svako pravo definirati kako oni razumiju termin „američki musliman“. No, da li oni zaista mogu ograničiti značenje ove kategorije na inkluzivni ili ekskluzivni način?

Ako imate bradu ili nosite „hidžab“, kako to sad nazivaju, onda ste musliman. Ako se molite na posebno određen način ili postite tokom mjeseca ramazana ili ste išli na hadž, pa onda ste svakako musliman, a ako ste istovremeno Amerikanac, onda vas sve to čini „američkim muslimanom“.

Tokom posljednjih američkih predsjedničkih izbora, izvjesni Khizr Khan i njegova supruga Ghazala Khan, ožalošćeni roditelji kapetana američke vojske Humayun Khana koji je poginuo 2004. tokom rata u Iraku, istaknuti su kao cijenjeni muslimanski par koji je govorio u ime ovih „američkih muslimana“. Oni su bili za Clintona i protiv Trumpa.

No, pretpostavimo da se nijedna od navedenih stvari ne odnosi na vas – ne molite se kako je propisano, ne postite tokom ramazana, nemate bradu, ne nosite hidžab i niste išli na hadž – i kategorički ste protiv rata naročito nelegalne i nemoralne američke invazije na Irak, a musliman ste i Amerikanac – da li se i dalje kvalificirate za naslov „američki musliman“ i da li ste dio „naše zajednice“?

Pretpostavimo da ne nosite svoj islam u dužini odjeće, u šalu za glavu, skrivate ga i ne prikazujete ga osebujnom bradom. Šta onda? Da li i dalje možete doći na augustovski skup „američkih muslimana“? Ako se molite, da li se molite privatno u kući ili u skrivenom labirintu svoga srca i duše, a ne u džamiji ili centru zajednice. Ako svoj post skrivate za sebe i to činite u svetoj samoći sebe i svog stvoritelja, a ne reklamirate to.

Imam dragu prijateljicu i kolegicu koja je viši profesor na poznatom univerzitetu Ivy lige, istaknuta je učenjakinja, privržena supruga i majka četvero djece. Jednog dana mi se povjerila i rekla „znaš“, gotovo šapatom, „nedavno sam otišla na hadž i to sam zadržala za sebe“. Ne nosi hidžab niti se svakodnevno moli niti posti na očiti način. Ona je također Amerikanka. Da li to nju čini „američkom muslimankom“? „Muslimanska zajednica“ bi bila jako siromašnija ako bi joj se to negiralo.
Historijski razvoj

Mi, nedavno došli muslimanski imigranti koji su došli u Sjedinjene Američke Države prije nego su nas zabranili Donald Trump i Stephen Miller kako bi učinili Ameriku Velikom Za Bijeli Narod Ponovo, stigli smo iz cijelog svijeta. Mi smo Arapi, Iranci, sa juga Azije, Indonežani, Malezijci… bijeli, crni, smeđi, ma sami izaberite. Mi smo suniti, šiiti i, bili svi blagoslovljeni, također i „su-šiji“. No, sve takve odrednice zajedno ne objašnjavaju ni blizu nešto što se naziva „američkim muslimanima“.

Naša snaga kao muslimana koji žive u SAD-u, po mom mišljenju, te ako želimo imati stalni utjecaj u ovoj državi, leži upravo u našoj različitosti, množiti i zapravo neodređenosti, u činjenici kako ne možemo biti samo kategorizirani, definirani i potčinjeni.

Dobro je što ne možemo, a zaista ne možemo, staviti sva naša muslimanska jaja u jednu košaru određenja kako bi nas ostrašćeni islamofobi mogli lakše napadati. Srećom, više nije pitanje ko je sunit, a ko šiit. U pitanju je nešto daleko važnije i hitnije.

U pitanju je budućnost vjere naših predaka koja treba oslobađanje, ali i učvršćivanje moralne iskrenosti koja će omogućiti našim potomcima da misle svojim glavama, imaju svoje osjećaje i sjećaju se roditelja sa poštovanjem, a ne sa strahom. Ova i naredna generacija muslimana mora se boriti sa nekim velikim moralnim problemima. Prijeteće ekološke katastrofe, ogromne izbjegličke i radničke migracije, prava žena, ključna doktrinarna zagonetka istospolnih brakova i prava LGBTQ+… Ova pitanja će ujediniti i dijeliti muslimane u generacijama koje dolaze daleko ozbiljnije od bilo koje doktrinske svađe o nasljedniku Poslanika Muhammeda.

Činjenica da nas užasni islamofobi mrze i da mi njih mrzimo 10 puta više ne može biti jedina snaga odlučivanja ko i šta smo.
Sjećanje na prošle stvari

Ključni dio analize same ideje muslimana u Americi je pronalazak njenog korijena u historiji afroameričkih muslimana, a ponajviše o zaostavštini Malcoma X. Moramo se sjetiti kako su prvi muslimani koji su došli u američke kolonije, a kasnije u SAD, zapravo robovi iz Afrike.

Jednako je važno ukazati na prevaru i izmišljotinu bijelih supremacista koju oni nazivaju „jevrejsko-kršćanskom“ tradicijom – namjerno negirajući historijske činjenice o „jevrejsko-islamskim tradicijama“. No, nije dovoljno samo ukazati na ovu rasističku kamuflažu kršćanskih cionista. Muslimani uz to trebaju način kako njihova zajednička vjera može uči u nešto što istaknuti američki sociolog Robert Bellah naziva „građanskom religijom“.

Nije dovoljno reagirati na islamofobiju. Moramo usvojiti daleko napredniji plan ojačanja i osvježenja američkih građanskih sloboda tako što pridružimo glasove neprocjenjivom nasljeđu koje već imamo u zaostavštinama Muhammada Alija i Malcoma X.

Naša nedavna iskustva od Palestine do Iraka, do Afganistana i Jemena stavljaju nas u aktivno saosjećanje sa drugim Amerikancima koji nisu muslimani, sa Afroamerikancima koji su možda kršćani, sa hrabrim anticionističkim aktivistima gdje je velika jevrejska komponenta, sa Latinoamerikancima i drugim izbjeglicama, sa borcima za zaštitu okoliša, građanska prava, LGBTQ+ zajednicom…

Sve su ovo formativne moralne i političke snage koje će definirati termine post-islamske teologije oslobađanja koja će početi ukazivati na metafizičke temelje naprednog islama upravo odavde, iz Sjedinjenih Država.

Ogromna snaga islamofoba i masovni milioni dolara koje imaju na raspolaganju ne bi smjeli skrenuti pažnju sa činjenice kako su ovi većinom kršćanski cionisti moralno i intelektualno propali diletanti, te kako je njihovo zagovaranje za Izrael zapravo izvrdavanje zbog njihovog neizlječivog antisemitizma i islamofobije što je po sebi slaba krinika za njihove ideologije bjelačke nadmoći koje iskazuju u lažnom iskazivanju „jevrejsko-kršćanske tradicije“.

Što se više ukorjenjuju u progresivnu politiku, muslimani će biti sve više udaljeni od opakih muslimanskih oportunista koji se kače za voz predsjedničke politike bilo da je riječ o Obami ili o Trumpu. Biti musliman danas znači otvarati i širiti moralne vrijednosti islama tačno u vrijeme kada se pridružujemo snagama kršćana, jevreja, pa čak i ateista i agnostika u aktivnoj obnovi američkog građanskoj vjeri za veće, zajedničko, dobro.

U Kashf al-Mahjubu, cijenjenom sufijskom tekstu iz 11. stoljeća koji je napisao Ali b. Uthman al-Hujwiri (otprilike 1009-1077), čitamo o uzvišenom paradoksu: Kada je postojao sufizam, piše on, nije bilo imena za njega, a kada se ono našlo, tada nije bilo sufizma. Na neki način možete zaključiti, i mi muslimani – crni, smeđi, bijeli ili bilo koje druge boje – koji smo došli u ovu državu, bili smo „američki muslimani“ kada nije bilo imena za nas, a kada pronađu ime za nas, koliko politički nastrojeno, mi ćemo možda zaboraviti ko smo zaista.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Hamid Dabashi (Al Jazeera English)

Ocijeni...
(0 glasova)

vucic1Prava je šteta što Srbija nije pozvana u Poljsku na obeležavanje 80. godišnjice od početka Drugog svetskog rata. Da su se na tom komemorativnom skupu obreli predsednik Aleksandar Vučić ili premijerka Ana Brnabić, ne bi predsednik Nemačke Frank Valter Štajnmajer tako lako izgovarao kojekakve sumnjive floskule o nemačkoj istorijskoj krivici, niti bi mu palo na pamet da zatraži oproštaj za silne zločine koje je njegova zemlja počinila. A čak i ako bi mu jezik bio brži od pameti, pa bi ipak prozborio koju reč o nemačkom agresoru, odgovornosti za torturu i milione mrtvih, bar bi se našao neko ko bi mu skrenuo pažnju gde greši, kako bi ga izvukao iz autošovinističkih obmana i zabluda.

Jer ti Nemci kad počnu da se posipaju pepelom po glavi glede Drugog svetskog rata, prosto ne znaju za dosta, a to nežno srce pravog srpskog patriote jednostavno ne može da podnese. U govoru koji je održao u Vjelunju, prvom gradiću koji su nacisti bombardovali, Štajnmajer je rekao da „nema težeg mesta u Evropi za obraćanje na nemačkom jeziku”, a potom je nastavio: „Kao nemački gost stojim ispred vas, gledam sa divljenjem na borbu za slobodu poljskog naroda. Poklanjam se žrtvama rata, tražim oprost zbog nemačke istorijske krivice i prihvatam odgovornost“.

Njemački autošovinizam

Da se Vučić zatekao na licu mesta mogao je lepo neobaveštenom Štajnmajeru da objasni kako nipošto ne treba da priznaje nikakvu krivicu ni odgovornost, pogotovo ne istorijsku, jer to njegovu državu vodi direktno u propast. Što je najgore, nemački predsednik nije nikakav izuzetak, svi nemački funkcioneri imaju isti stav u pogledu nacističke prošlosti. Pre koju godinu nemačka kancelarka Angela Merkel je povodom Dana sećanja na holokaust izjavila: "Naravno da smo večno odgovorni za zločine nacional-socijalizma, za žrtve tokom Drugog svetskog rata, a pre svega, za holokaust”.

Na ovakve reči Vučić i hiljade njegovih istomišljenika u Srbiji mogu samo da se zgroze, jer je njima nezamislivo da politički funkcioner jedne zemlje progovori iskreno o zlodelima koja je ta zemlja u prošlosti počinila, da prizna krivicu i zamoli žrtve za oproštaj. Vučićev odnos prema prošlosti je dijametralno suprotan, on neprestano ponavlja da Srbija ne sme priznati da je u Srebrenici počinjen genocid, jer bi u tom slučaju svi Srbi bili proglašeni za genocidan narod. Po njegovoj logici, ono što govore Štajnmajer i Merkel je čin izdaje nemačkog naroda, čist autošovinizam i izraz mržnje prema Nemcima.

Šteta što Vučić nije u prilici da objasni liderima Nemačke kako su svojim nesmotrenim izjavama čitav nemački narod oklevetali kao zločinački, genocidan i holokaustičan. Za razliku od pravog patriote Vučića koji se onomad zahvaljivao odlazećem ruskom ambasadoru Aleksandru Čepurinu što je u Savetu bezbednosti UN Rusija pomogla “da zaštitimo svoj narod i zemlju od večne stigme da smo genocidan narod”. Dok nemački funkcioneri govore o večnoj odgovornosti, srpski guslaju o večnoj stigmi. Šteta što nesrećni Nemci nemaju tako dobre prijatelje kao Srbi, niko da im priskoči u pomoć, pa da im pomogne da falsifikuju istoriju.

Poricanje zločinačke prošlosti

Nije se Štajnmajer zaustavio na citiranim izjavama, već je nastavio u istom autošovinističkom duhu, njemu blaćenja sopstvenog naroda nikad dosta, kao da je – božemeprosti – uposlenik Helsinškog odbora za ljudska prava ili žena u crnom, a ne predsednik Nemačke. "Cinizam nemačkog agresora bio je bezgraničan, posledice strašne, ali bez obzira na to nema mnogo Nemaca koji znaju za događaje u Vjelunju i došlo je vreme da se to promeni. Vjelunj mora da ostane u našim mislima i srcima. Prošlost ne može da se zaboravi. Ona ne prolazi. Želimo to da pamtimo i prihvatamo tu odgovornost koju nam nameće naša istorija", rekao je Štajnmajer i dodao: „Prošlost nije gotova, to sećanje postaje sve važnije što je rat dalje od nas. Ali njegov uticaj je nasleđe za sve generacije”.

Od ovakvih reči Vučiću se prevrće utroba, Ana Brnabić dobija lupanje srca na nervnoj bazi, ostatak Vlade Srbije pada u fras, vladikama Srpske pravoslavne crkve pada mrak na oči, velikosrpskoj intelektualnoj eliti se manta u glavi, a medijski poslenici doživljavaju lakši nervni slom. Prošlost koja ne može da se zaboravi? Prošlost koja ne prolazi? Prošlost koja se ne završava? To su jeretičke ideje koje u Srbiji nemaju nikakvu prođu. Kod nas svi navedeni društveni slojevi troše silnu energiju kako bi zločinačku prošlost potisnuli što dublje u mrak zaborava, kako bi Srebrenicu, opsadu Sarajeva, logore, Vukovar, hladnjače, masovne grobnice gurnuli pod tepih i zatrli svako sećanje na devedesete godine prošlog veka i na zlodela Miloševićevog režima prema susednim narodima.

Poricanje prošlosti je zvanična politika srpskih vlasti koja se odvija pod maskom okretanja budućnosti. Nakon izricanja presude Ratku Mladiću Vučić je blagoizvoleo izjaviti kako treba “da se okrenemo budućnosti i otvaranju fabrika, da ne treba da se gušimo u suzama prošlosti”. Tu ni najveći deo opozicije nije ništa bolji od vlasti, istu mantru o zaboravljanju prošlosti i okretanju budućnosti onomad je ponavljao Dragan Đilas, a Boris Tadić je preporučivao da ne gledamo unazad, jer “moramo da okrećemo pedale” na biciklu koji nas vodi u svetlu sutrašnjicu.

Nacistički zločini kao nesporazum

Povodom godišnjice genocida u Srebrenici premijerka Brnabić je ove godine imala da kaže sledeće: “Ako se stalno vraćamo na jedne pa iste nesporazume među nama, neslaganja, prošlost, a ne gledamo u budućnost, onda ni region neće biti nikako drugačiji nego što je bio u prošlosti. Mislim da to nije u interesu apsolutno nikome”. Zaista je velika šteta što Ana Brnabić nije bila u Poljskoj, mogla je lepo da objasni Štajnmajeru kako se Nemačka nikada neće promeniti ukoliko stalno gleda u prošlost, te kako je taj Drugi svetski rat i taj, kako se ono beše zove, da, holokaust – najobičniji nesporazum iz prošlosti, jedno manje neslaganje između Hitlerovog nacističkog režima i ostatka Evrope i sveta. I kako nije u ničijem interesu da se o tom, kako ono beše, holokaustu, Drugom svetskom ratu i nemačkim zločinima neprestano govori, a pogotovo o tome ne bi trebalo da zbore predstavnici Nemačke, jer to nije u skladu sa našom omiljenom narodnom poslovicom

“Ćutanje o zločinima je zlato”.

Kad je u pitanju odnos prema zločinačkoj prošlosti, srpska politička, crkvena i intelektualna elita se drži reči Miloša Crnjanskog: “Prošlost je grozan, mutan bezdan; što u taj sumrak ode, ne postoji više i nije nikad ni postojalo”. Jedino što u tom mutnom, sumračnom ambisu uspevaju da vide su srpske žrtve i srpska stradanja; sve drugo je obavijeno gustom, neprozirnom tamom.

Vučić kao Steinmeierr, Brnabić kao Merkel

Znam da je to apsolutno nezamislivo, ali pustimo za trenutak mašti na volju i zamislimo da je nekim nesrećnim slučajem Vučić predsednik, a Brnabić kancelarka Nemačke. Kako bi izgledali njihovi govori posvećeni početku Drugog svetskog rata, Danu sećanja na holokaust ili Danu pobede nad fašizmom? Otprilike ovako: Nemačka treba da poštuje žrtve drugih naroda, ali mi ni od koga ne možemo da očekujemo da poštuje naše žrtve. Ne može se govoriti o holokaustu, to je bio užasan, užasan, užasan zločin, zločin koji je stvorio sliku o Nemcima kakva ne treba da se stvara o našoj zemlji, ali ipak nije reč o genocidu. U Nirnbergu se sudilo samo Nemcima, jer je taj sud očigledno antinemački, formiran samo kako bi Nemce proglasio genocidnim narodom. Ovo je težak dan, ali molim građane Nemačke da podignu glavu i nastave da žive ponosno u suverenoj zemlji Nemačkoj, koja nikome neće dozvoliti da je ponizi. Nemačka je možda i počinila neki zločinčić, ali to je sitnica u odnosu na nepravdu koju su saveznici naneli Nemcima. A šta ste tek vi nama radili… I sve u tom poznatom stilu poricanja odgovornosti za zločine.

A kad bi kojim slučajem godišnjicu početka Drugog svetskog rata trebalo da obeleži Vladimir Đukanović, poslanik i član Predsedništva Srpske napredne stranke, mogli bismo da čujemo i luđe stvari tipa: “Nemačkom narodu želim da čestitam dan oslobođenja Poljske. Hvala generalu Valteru fon Brauhiču na briljantno izvedenoj vojničkoj operaciji Polenfeldzug.” Ako je naprednjak Đukanović bio u stanju da 11. jula čestita srpskom narodu oslobođenje Srebrenice, zašto ne bi i nemačkom narodu 1. septembra čestitao oslobođenje Poljske?

Kultura sistematskog zaborava

Usput bi srpski političari mogli da objasne nemačkim kolegama kako bi pod hitno trebalo da sruše Memorijal ubijenim Jevrejima Evrope i spomenik ubijenim Sintima i Romima; da zatvore Topografiju terora, Kuću konferencije u Vanzeu, Jevrejski muzej i Dokumentacioni centar o nacionalsocijalizmu; da ukinu muzejske postavke u konc-logorima, da povade iz kaldrme kamenje spoticanja Guntera Demniga, da izbace iz školskih programa sve negativne činjenice iz nemačke prošlosti, jer to od dece pravi autošoviniste a ne patriote; da spale na lomači hiljade napisanih studija o Drugom svetskom ratu i holokaustu, te da kulturu sećanja zamene mnogo patriotskijom kulturom sistematskog zaborava. Po ugledu na uzornu Srbiju.

Možda srpske političke i intelektualne elite ne slede nemački model suočavanja sa prošlošću zato što su odane ideologiji velikosrpskog nacionalizma, potpuno lišene empatije prema žrtvama i osećaja odgovornosti za počinjena zlodela. A možda se tu krije i jedan pragmatičniji razlog. Nisu naši politički lideri ludi da započnu proces ovladavanja prošlošću, da priznaju zločine, zatraže oproštaj od žrtava i neguju kulturu sećanja, pa da Srbija završi kao Nemačka.

Nemački sociolog i univerzitetski profesor Helmut Dubil u knjizi “Niko nije oslobođen istorije” u kojoj se bavio debatama u Bundestagu o nacionalsocijalističkom režimu, pokazao je kako su suočavanje s prošlošću i demokratizacija Nemačke bili usko povezani procesi. Što je nemačko društvo dublje i potpunije ovladavalo nacističkom prošlošću, što se više i intenzivnije suočavalo sa sopstvenim zločinima – to je Nemačka postajala demokratskija, slobodnija i uređenija država. Nema sumnje da bi sličan proces Srbiju odveo u istom pravcu, a to je upravo ono što naše političke i intelektualne elite nipošto ne žele. Za njih je stvaranje slobodnog društva ravno samoubistvu.

U uređenoj, istinski demokratskoj zemlji naši sadašnji politički lideri ne bi sedeli po predsedničkim i premijerskim kabinetima, niti bi se kojekakvi bardovi krvi i tla baškarili po akademiji, već bi cela ta retrogradna nacionalistička bulumenta tavorila na margini. Tamo gde im je i suđeno da budu, samo da je Srbija krajem osamdesetih odabrala reformski put Ante Markovića u Evropsku zajednicu umesto Miloševićeve nacionalističke histerije, šovinističke mržnje, rata i masovnih zločina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Tomislav Marković (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

hrvatska1Na „buretu baruta“, kakav je Balkan već desetljećima, političari vrlo često radi dnevno političkih potreba daju brojne izjave koje još češće izazivaju brojne žestoke reakcije.

Ako se samo malo vratimo unazad u medijima možemo pronaći niz, u najmanju ruku, nekorektnih i zapaljivih izjava od strane političara koji ne razmišljaju o posljedicama, ili pak dobro razmišljaju, pa znaju što to sve može uzrokovati.

Kako to obično bude jedna takva izjava uzrokuje automatski brojne ništa manje neodgovorne i zapaljive reakcije druge pa i treće strane.

Sprema se 'veliko zlo'

Tako je, komentirajući jednu od takvih izjava, reisul – ulema islamske zajednice u BiH Husein Kavazović upozorio Bošnjake da im se sprema „veliko zlo“. Reis Kavazović je govoreći na tu temu kazao da u njegovoj zemlji i Bošnjacima ponovo prijete s istih strana s kojih su to činili i prije dva i pol desetljeća.

„Samo je oružje drugačije. I danas moramo ukazivati na pokušaje dehumanizacije nas, bosanskih muslimana, koju vode politike iz susjednih zemalja, izmišljajući laži o našem čistom islamu. U isto vrijeme oni se naoružavaju, spremni da započeto nastave, kao da im zla nije malo. Odlikuju ratne zločince i veličaju zločinačke ideologije, uzdižu ih i ponose se njima", rekao je reis Kavazović.

Poslije svega toga logično se još jednom postavilo i pitanje položaja pripadnika bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj koji su po brojnosti druga nacionalna manjina uopće u Hrvatskoj. Unatoč tome Bošnjaci u Hrvatskom saboru nemaju svoga predstavnika tako da svoju izbornu jedinicu dijele s četiri druge nacionalne manjine.

Na tu temu govorio je i predsjednik SDA Hrvatske Armin Hodžić rekavši kako je i sam gotovo svakodnevno izložen uvredama i prijetnjama tako da ga se naziva „balijom“, „Turčinom“, „izdajnikom“ i drugim pogrdnim imenima. Jednom prilikom mu je upućena poruka i da će mu se desiti „ono što su Srbi Bošnjacima radili u Srebrenici".

Član Savjeta za nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj ispred bošnjačke nacionalne manjine Ishak Hodžić kaže kako ne želi ulaziti u to što je mislio i rekao reis Kavazović, ali da Bošnjaci u RH mogu biti zadovoljni s položajem kojega ostvaruju i da Bošnjaci u Hrvatskoj „nemaju tih problema“.

Uglavnom zadovoljni

„Možemo reći da smo uglavnom zadovoljni iako uvijek ima mjesta za napredak i poboljšanje stanja. Bošnjacima u Hrvatskoj je Hrvatska domovina i mi je kao takvu prihvatamo. Voljeli bi kada bi na isti način i drugi narodi koji žive u BiH prihvatali BiH, iako svi znamo što se i kako radi i govori. Branili smo Hrvatsku kada je trebalo, živimo ovdje te imamo sva prava i obveze kao i većinski narod te pripadnici drugih nacionalnih manjina“, kaže Hodžić.

Dodaje kako su zakoni u Hrvatskoj jako dobro napisani ali i da se redovito čovjek pojavljuje kao nekakav faktor koji je smetnja ili ih ne provodi kako bi trebalo. Kada je riječ o problemima s kojima se suočavaju posebno ističe problem zapošljavanja Bošnjaka u državnim institucijama. Primjera radi, sa zapošljavanjem u Gradu Zagrebu su, kaže Hodžić, zadovoljni.

Međutim, kada je riječ o zapošljavanju u državnim institucijama stalno, i tako već godinama, nailaze na probleme tako da izostaje bilo kakav napredak. Pokušali su do rješenja problema doći i preko predsjednice RH, ali uzalud.

„Na prošlim izborima mi smo podržali Kolindu Grabar Kitarović za predsjednicu. Međutim, sada već više od četiri godine, usmeno i pismeno, pokušavamo dogovoriti sastanak kako bi probali riješiti ovo nama goruće pitanje. Nažalost, predsjednica za sve to vrijeme nije zaposlila nikoga od Bošnjaka niti je našla vremena da nas primi i sasluša kako bi zajednički vidjeli ima li mogućnosti za rješavanje ovoga našega problema. Samim tim i mi ćemo vidjeti kako ćemo se postaviti na idućim skorim predsjedničkim izborima i koga ćemo podržati“, kaže Hodžić.

Dodaje kako ne pomaže niti činjenica što među svojim redovima imaju visoko obrazovanih i stručnih ljudi koji bi zasigurno mogli pomoći i dati svoj doprinos u raznim oblastima društvenoga života. Slikovito je to pojasnio da se, kada dođe u BiH, tamo osjeća kao „stranac“ jer u državnim institucijama u velikom broju rade Hrvati i Srbi.

Okrenimo se budućnosti

„To je svakako dobro, ali toga u Hrvatskoj nema. Rat je bio i prošao i sve ono što se događalo ne smije se zaboraviti. Međutim, moramo krenuti naprijed radi bolje i sretnije budućnosti svih nas pri čemu svi oni koji su napravili neko zlo moraju odgovarati“, istakao je Hodžić.

Sličnog je mišljenja i imam gunjanski Idriz Bešić koji također nema velike zamjerke na položaj bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj, napominjući kako nekih većih problema zapravo nema. Za riječi reisa Kavazovića kaže kako se one ne odnose na Bošnjake u Hrvatskoj nego se one odnose na globalni plan.

„Mi smo lokalni ljudi i mi to ne osjećamo. Mogu reći kako je u najvećem dijelu sve u redu iako uvijek može i mora biti bolje. Moram napomenuti kako su Bošnjaci jedna zahvalna manjina koja je uvijek bila kooperativna i konstruktivna. Ovakav svoj položaj u Hrvatskoj mi smo zaslužili i za njega smo se izborili“, smatra imam Bešić.

I on smatra kako su važeći zakoni u Hrvatskoj odlično napisani i gotovo idealni, ali i da dolazi do problema kada se neki od njih, ili neki njihovi dijelovi, trebaju provoditi na terenu. Osnovni razlog tome su ljudi koji ih trebaju provoditi. Radi toga sve ono što je u okvirima zakona najčešće i dobiju.

Po riječima imama Bešića u visokoj politici treba voditi i računa kakva se slika ostavlja i na političkom planu. Kao primjer iznio je obnovu džamije u Gunji, koja je bila poplavljena u proljeće 2014. godine kada je županjsku Posavinu pogodila poplavu, a za čiju obnovu RH nije dala niti kune.

Izostala pomoć Hrvatske

„To su stvari koje se znaju, vide, i o kojima treba voditi računa. Nije normalno niti korektno da u obnovi džamije Hrvatska nije uopće sudjelovala. Isto se ponovilo i kod izgradnje Islamskog centra. Država Hrvatska je morala da sudjeluje u obnovi barem s nekim dijelom, a ne da cijeli iznos pokrije Turska. U takvim stvarima treba imati malo dobre volje i razmišljati šire i unaprijed, a to je očigledno iz nekog razloga izostalo“, kaže imam Bešić.

Podsjetio je kako je u svibnju 2014. godine u gunjanskoj džamiji bilo preko dva metra vode. U međuvremenu džamija je obnovljena, a i Islamski centar je stavljen u funkciju iako nije do kraja uređen i opremljen. Kaže kako je na sličan način gotovo izgrađena i džamija u Sisku gdje je također izostalo bilo kakvo sudjelovanje države.

U svojim ranijim izjavama o položaju pripadnika bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, muftija Aziz ef. Hasanović, izrazio je zadovoljstvo položajem i razvojem muslimanske zajednice te pohvalio model rješavanja islamskog pitanja u Hrvatskoj.

„Primjer dobro uređenih odnosa Islamske zajednice u Hrvatskoj sa državom možemo zahvaliti dvjema stvarima - otvorenosti hrvatske države da integrira jednu muslimansku zajednicu i spremnosti Islamske zajednice u Hrvatskoj da se integrira u hrvatsko društvo te da na taj način izbjegne asimilaciju, koja po prirodi stvari prijeti manjinama“, rekao je muftija Hasanović.

Bošnjaci u Hrvatskoj su jedna od 22 priznate nacionalne manjine. Prema Popisu stanovništva 2011. godine u Hrvatskoj živi 31.479 Bošnjaka od čega najviše njih u Gradu Zagrebu. U Domovinskom ratu u obrani Hrvatske sudjelovalo je oko 25.000

Bošnjaka od kojih je njih 1.180 poginulo.

Kada je riječ o vjerskim objektima u Hrvatskoj postoje četiri džamije i to ona u Zagrebu, Rijeci, selu Bogovolja kao i Gunji koja će 28. rujna ove godine obilježiti 50. godina od izgradnje.

Govoreći o izgradnji džamije u Gunji imam Bešić podsjeća kako je ista građena u vrijeme komunizma i to na način da su sav građevinski materijal donirali i osigurali sami vjernici.

„I to je podatak koji govori kako Bošnjaci u Hrvatskoj gledaju na Hrvatsku i koliko su riješeni da tu ostanu živjeti“, zaključio je imam Bešić.

Branimir Bradić (Al Jazeera)

utorak, 03 Septembar 2019 00:00

Ko se plaši Grete Thunberg?

Ocijeni...
(0 glasova)

gretaDok svijet počinje obraćati pažnju na klimatsku aktivisticu tinejdžerku, njeni kritičari pokreću sve više lične napade.

Iracionalni, apsurdni napadi na Thunberginu ličnost i motive nisu ekskluzivna tekovina pokvarene tabloidne štampeReuters

Bio je to, na suptilan način, odlučujući trenutak.

Nakon 15-dnevnog putovanja preko Atlantskog okeana, Thunberg je izgledala iscrpljeno. Ipak, ova 16-godišnja klimatska aktivistica je znala da mora govoriti o značenju i svrsi svog neuobičajenog putovanja pristalicama koje su je pozdravile na oblačnoj njujorškoj obali.

Predvidivo umorna, sićušna švedska djevojčica je zamuckivala, izgubivši nit nakratko prije nego se izvinila. „Žao mi je“, rekla je, „mozak mi ne radi kako treba“.

Okupljeni su aplaudirali. Enenrgizirana ovim podstrekom, Thunberg je završila svoj kratki govor, u kojem je pozvala nas ostale „da radimo zajedno uprkos našim razlikama“ da bismo spriječili „najveći krizu s kojom se čovječanstvo suočilo... jer bi u suprotnom moglo biti prekasno. Ne čekajmo više. Učinimo to sada.“

Meni je taj izrazito ljudski trenutak učinio jasnim njen apel – mlada žena koja je, uznemirena zbog neumoljivog uništenja svijeta, bila ponukana da nešto napravi. Sama, ako treba.
Poricanje klimatskih promjena

Ona prezire kult slavnih. Ne smatra se heroinom. Odbija nastojanja da ju idoliziraju. Ne kalkuliše i nije preokupirana slavom ili egom. Nema kod nje lukavstva. Govori jednostavno, bez prenemaganja ili nakićenosti.

Riječima i djelima, Thunberg predstavlja utjelovljenje upozorenja filozofa Howarda Zinna: „Ne moramo se uključiti u velike, herojske postupke da bismo učestvovali u procesu promjene. Mali postupci, kada ih umnože milioni ljudi, mogu tiho postati moć koju nijedna vlada ne može potisnuti, moć koja može promijeniti svijet.“

Naravno, pljačkaško jato zajedljivih desničarskih poricatelja klimatskih promjena vide Thunberg, ne onako kako ju je vidio proročki Zinn, već kao malog, pretencioznog fanatika koji prijeti postojećem poretku. Njihovom poretku. Njihovim ugodama. Njihovom tradicionalnom „načinu života“.

Naravno, potrudili su se da diskredituju i, ako je moguće, unište Thunberg svojim, do sada poznatim i grubim načinom djelovanja.

Ismijavali su je. Omalovažavali su je. Ocrnili su je. Vrijeđali su je. Odbacili su je. Doveli su u pitanje njene motive. Sugerisali su da djeluje antidemokratski. Čak su joj, u smrdljivim nišama interneta, i prijetili.

Kako bi priuštili sebi sve ljutite, ohole napade obilježja ozbiljnosti, oni insistiraju, kao i uvijek, da su oni neumoljive realiste koje za razliku od zanesenih ljevičara, nije prevarilo medijsko divljenje spram tinejdžerke koja prodaje crne slutnje u vezi navodno još osporavane nauke oko tog je li ili nije blizu kraj.
Naučno nepismeni nasilnici

Oni bi, bez sumnje, ustuknuli na svaki nagovještaj da je njihovo bijesno neprijateljstvo prema Thunberg također proizvod očvrsnutog cinizma, ljutite zlobe ili karakteristične okrutnosti.

To je prije, insistiraju oni, izraz njihove nužne uloge skeptika ili kontraša u plemenitoj tradiciji njihovog filozofskog sveca zaštitnika samo imenom, Galileja, koji je također osporavao preovladavajuću naučnu ortodoksiju.

To je laž i uvreda. Oni nisu „skeptici“ ili „kontraši“. Oni su naučno nepismeni nasilnici koji pojačavaju svoju zlobu i neznanje uz pomoć megafona na TV-u ili tastature na Twitteru.

Oni ne dijele nikakav intelektualni afinitet sa Galileom. Nijedan. Lišeni argumenta koji bi mogao koliko toliko biti smatran empirijskim ili racionalno postojanim, oni koriste hiperbolu i mrlje osmišljene tako da od Thunberg naprave nevažnu naknadnu misao.

Ova tinejdžerka revolucionarka mora biti zaustavljena prije nego što klimatska revolucija koju predvodi prevaziđe njihovu sposobnost da je zaustavi.

Uzmite u obzir ono što je o njoj imao za reći australski kolumnista Andrew Bolt.

„Nijedan tinejdžer nije nakaradno utjecajniji od Thunberg, duboko poremećeni mesija pokreta globalnog zagrijavanja“, napisao je on. „Nikada nisam vidio tako mladu djevojku sa toliko mentalnih poremećaja koju tako veliki broj odraslih tretira kao gurua.“

Nije se zadovoljio time što ju je nazvao nakaradnom i poremećenom, Bolt je zazvao navodni Thunbergin poremećaj u ishrani od ranije, te emocionalne i psihološke borbe i autizam kao batinu protiv nje.
Napad na lik tinejdžerke

Psiholozima povjeravam da razluče patologiju koja bi potakla takvu zlobu. Ali strah koji Bolt osjeća prema fenomenu Thunberg je prost. Ona opstaje. On gubi. Nju slušaju, dok on viče prostote. Ona svakim danom postaje relevantnija, dok on zapada u nerelevantnost i histeriju.

Kada predvidivi gambit napada na lik tinejdžerke propadne, vrijeme da se potegnu „pitanja“ o tome ko ili koje moćne sile djeluju kao Svengali (lik iz britanskog romana) i iskorištavaju ranjivo, oštećeno „dijete“ za svoje lokalne ciljeve i mogući profit.

„Je li Thunberg zeleni prorok ili školarka marioneta koju kontrolišu jezivije sile iza nje?“, uvijek umjereni londonski The Sun je upitao retorički.

Koristeći aluziju i reciklirane besmislice, The Sun tvrdi da „naivnom“ Thunberg manipuliše njena majka „gladne slave“ i „energetski giganti“.

Kao i same novine, sve su to prazna nagađanja osmišljena tako da potkopaju Thunbergin legitimitet i autentičnost i njen pravedan motiv. To neće djelovati jer ona očito nije ničija marioneta.

Iracionalni, apsurdni napadi na Thunberginu ličnost i motive nisu ekskluzivna tekovina pokvarene tabloidne štampe.

The New York Times je dozvolio jednom novinaru Christopheru Caldwellu, da zastupa stav da su Thunbergini apeli za ishitrenu akciju, nevjerovatno „u sukobu s demokratijom“.

„Gospođica Thunberg vjeruje da bismo trebali djelovati, a ne raspravljati se“, napisao je Caldwell u svom pismu, prepunom snishodljivosti o njenom manjku životnog iskustva, „nezrelom jeziku“, „nerealističnom“ pogledu na svijet i „neizbalansiranim“ prioritetima.

Strpljenje je odricanje od odgovornosti

Istovremeno priznajući da se „relevantni autoriteti“ slažu s Thunberg u tome da klimatska kriza predstavlja „hitnu situaciju“, Caldwell tvrdi da ovu mladu Šveđanku samo zanima „sijanje panike“ i „pojednostavljivanje“.

Njegov blesavi recept: više strpljenja. „Demokratija vas zove da sačekate i vidite.“

Ovo je poricanje klimatskih promjena sa patinom ozbiljnosti.

Thunberg, kao i preovladavajući naučni konsenzus s kojim je pobliže upoznata, jasno i glasno ističe imperativ: vrijeme da se čeka i vidi je davno završilo.

Strpljenje, u ovom hitnom kontekstu, nije vrlina, to je odricanje od odgovornosti.

Thunberg je upotrijebila svaki demokratski alat koji joj je na raspolaganju da istakne ovu očiglednu poentu. Ona je personifikacija demokratskog impulsa, a ne njegova antiteza.

Zato se ja pridružujem milionima drugih građana svijeta koje je Thunbergina čelična upornost pred često odbojnim skakavcima koji su došli da je pokopaju a ne hvale, učinila poniznim, inspirisala i pokrenula.

Gledamo u tebe, djevojčice.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Andrew Mitrovica (Al Jazeera)

Stranica 1 od 7

S5 Box