Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (105)

Ocijeni...
(1 glasova)

virus"Podignimo zidove, ograničimo putovanja, smanjimo trgovinu. Ipak, iako se pokazalo da kratkoročne mere karantina daju neosporne rezultate u zaustavljanju epidemija, dugoročni izolacionizam vodio bi ekonomskom kolapsu i teško je zamisliti da bi ozbiljno doprineo sprečavanju širenja infektivnih bolesti. Izolacionisti greše. Odgovarajući protivotrov za epidemiju je kooperacija, nikako segregacija", navodi u tekstu u magazinu Tajm pisac Juval Noa Harari.

Epidemije su i pre ulaska u eru globalizacije odnosile milione žrtava. U 14. veku nije bilo aviona i brodova za krstarenje, a crna smrt je ipak prevalila put od istočne Azije do zapadne Evrope za tek nešto više od deset godina. U svom pohodu pokosila je između 75 i 200 miliona ljudi – više od četvrtine stanovništva Evroazije. U Engleskoj je stradalo oko 40% stanovništva, a Firenca je ostala bez 50.000 stanovnika.

U martu 1520, na obalu Meksika iskrcao se Francisko de Egija – jedan jedini nosilac virusa velikih boginja. U Centralnoj Americi u to doba nije bilo ni vozova, ni autobusa, pa čak ni magaraca. Pa ipak, epidemija velikih boginja je do decembra iste godine devastirala ovaj deo sveta, ubivši, prema nekim procenama, trećinu populacije.

Tokom 1918. jednom ekstremno virulentnom soju virusa gripa uspelo je da za samo nekoliko meseci stigne i do najudaljenijih kutaka sveta. Zarazio je pola milijarde ljudi, što je u to vreme predstavljalo više od četvrtine ukupne ljudske populacije. Procenjuje se da je tom prilikom stradalo 5 odsto stanovništva Indije. Na Tahitiju je umrlo 14 odsto ljudi. Na Samoi 20 odsto. Ova pandemija odnela je desetine miliona života – više nego četiri godine brutalnog ubijanja u Prvom svetskom ratu.

Od tada je proteklo stotinu godina, a čovečanstvo je zahvaljujući ubrzanom rastu populacije i razvoju različitih oblika saobraćaja postalo još ranjivije. Moderne metropole poput Tokija ili Meksiko Sitija predstavljaju daleko plodnije tlo za bujanje patogena od srednjovekovne Firence, a globalna saobraćajna mreža je neuporedivo brža od one koja je postojala 1918. Virus danas može stići iz Pariza u Tokio i Meksiko Siti za manje od 24 časa. Iz svega ovoga nije teško izvući zaključak da se svet nalazi na pragu infektivnog pakla u kome će se smrtonosne pošasti ređati jedna za drugom kao na fabričkoj traci.

U praksi se, međutim, pokazalo da su učestalost i uticaj epidemija dramatično opali. Uprkos tragičnom širenju side i ebole, u 21. veku epidemije ubijaju neuporedivo manji procenat stanovništva nego nekada. Razlog za to trebalo bi tražiti u činjenici da je čovečanstvo izabralo da se od zaraznih bolesti brani informisanošću, a ne izolacijom. Lekari danas odnose pobede u ratu protiv epidemija zahvaljujući stručnoj analizi informacija.

Kada se u 14. veku našlo na udaru crne smrti, čovečanstvo nije posedovalo saznanja o tome šta je njen uzročnik, niti kako se može zaustaviti. Sve do modernog doba ljudski rod je bio sklon da za pojavu bolesti okrivi bogove, zlonamerne demone ili zagađen vazduh, ne pomišljajući pritom ni u jednom trenutku na mogućnost postojanja bakterija i virusa. Verovali su u anđele i vile, ali i sama pomisao da se u jednoj jedinoj kapi vode može naći čitava armada smtronosnih neprijatelja bila im je potpuno strana. Kada bi došlo vreme za posetu crne smrti ili velikih boginja, jedina mera koje su tadašnji vlastodršci mogli da se sete bilo je organizovanje masovnih molitava raznim božanstvima i svecima. To, naravno, nije bilo od velike pomoći. Masovna okupljanja najčešće su vodila masovnim infekcijama.

Oslanjajući se na znanja i iskustva kojima su do tada raspolagali, naučnici i zdravstveni radnici su tokom prethodnog veka uspeli da otkriju mehanizme koji se kriju iza epidemija i pronađu sredstva da im se suprotstave. Teorija evolucije objasnila je zašto i kako dolazi do erupcije novih bolesti, ali i kako stare bolesti postaju virulentnije. Razvoj genetike omogućio je naučnicima da „špijuniraju“ patogene. Dok je srednjovekovnom čoveku uzrok crne smrti ostao zauvek nepoznat, današnjim naučnicima su bile potrebne samo dve nedelje da identifikuju novi koronavirus, sekvenciraju njegov genom i proizvedu pouzdan test kojim bi se otkrivali zaraženi.

Razotkrivanje mehanizma nastanka epidemija iz osnova je promenilo pristup borbi protiv zaraznih bolesti. Vakcinacije, antibiotici, unapređenje higijene i ubrzani razvoj medicinske infrastrukture pružili su šansu čovečanstvu da prvi put stekne prednost nad nevidljivom napašću. Uprkos promeni odnosa snaga, 1967. godine je od 15 miliona zaraženih virusom velikih boginja životom platilo dva miliona ljudi. Međutim, globalna kampanja vakcinacije je već tokom sledeće decenije bila toliko uspešna da je 1979. Svetska zdravstvena organizacija proglasila pobedu i objavila da je ova bolest u potpunosti iskorenjena.

Zatvaranje granica

Kakve pouke možemo izvući iz istorije kada je reč o aktuelnoj pandemiji koronavirusa?

Kao prvo, iz prošlih iskustava se stiče jasan utisak da se ne možemo odbraniti tako što ćemo trajno zatvoriti granice. Ne smemo zaboraviti da se epidemija nezaustavljivo širila još u srednjem veku, davno pre nego što je iko mogao i da sanja o globalizaciji. Dakle, čak i ako svedemo nivo globalne povezanosti na onaj koji je postojao u Engleskoj 1348, to još neće biti dovoljno. Da bismo se zaista zaštitili metodom izolacije, neće biti dovoljno da se vratimo u srednji vek – morali bismo da nastavimo sve do kamenog doba. Ne verujem da ima onih koji misle da bi nam to pošlo za rukom.

Kao drugo, istorija nas uči da stvarnu zaštitu treba tražiti u razmeni pouzdanih naučnih informacija i globalnoj solidarnosti. Kada jedna država postane talac epidemije, trebalo bi da bude voljna da sa drugima iskreno podeli ono što zna o širenju zaraze, bez straha od ekonomske katastrofe. Druge države bi u tom slučaju trebalo da sa poverenjem prihvate njihove informacije i da im pruže pomoć, a ne da se okrenu protiv žrtve. U ovom trenutku, Kina je u stanju da sa drugim državama širom sveta podeli svoja saznanja o koronavirusu, ali to zahteva visok nivo međusobnog poverenja i saradnje.

Međunarodna saradnja je od neprocenjivog značaja za efikasno sprovođenje mera karantina. Karantin i ograničenje slobode kretanja igraju presudnu ulogu u sprečavanju širenja zaraze. Ukoliko među državama ne postoji poverenje i ukoliko se neke od njih osete napuštenim od međunarodne zajednice, njihove vlade se plaše preduzimanja takvih mera. Ako otkrijete stotinu slučajeva zaraze koronavirusom u svojoj zemlji, da li biste automatski stavili pod ključ čitave gradove i regione? To u velikoj meri zavisi od onoga što očekujete od drugih zemalja. Potpuno zatvaranje gradova moglo bi voditi kolapsu ekonomije. Ako ste uvereni da će vam u tom slučaju druge države priskočiti u pomoć, bićete spremniji za uvođenje drastičnih mera. Ali ako smatrate da će vas ostaviti na milost i nemilost bolesti, verovatno ćete oklevati sve dok ne bude suviše kasno.

Verovatno najvažnija informacija koju bi ljudi trebalo da razumeju kada su u pitanju ovakve epidemije jeste da širenje zaraze u bilo kojoj zemlji ugrožava celo čovečanstvo. Razlog leži u činjenici da virusi evoluiraju. Virusi slični onom sa kojim se trenutno borimo razvijaju se u organizmu životinja, recimo slepih miševa. Kada se prenesu na ljude, odjednom se nađu u sredini na koju nisu navikli. Umnožavajući se u ljudskom organizmu, oni ponekad mutiraju. Većina tih mutacija je bezazlena. Međutim, s vremena na vreme dolazi do mutacija koje virus čine zaraznijim ili otpornijim na ljudske odbrambene mehanizme. Upravo ti mutirani sojevi virusa se zatim brzo šire kroz populaciju. Budući da samo jedan čovek može biti domaćin milijardi virusnih čestica koje se neprekidno razmnožavaju, svaka inficirana osoba pruža virusu milijarde novih mogućnosti da se adaptira na život u ljudskom organizmu. Svaki nosilac virusa je sličan kockarskom automatu koji virusu daje na milijarde lutrijskih tiketa – a virusu je potrebno da izvuče samo jedan dobitnički tiket kako bi ispunio svoju misiju.

Ovo nije puka spekulacija. Knjiga „Crisis in the Red Zone“ Ričarda Prestona opisuje upravo takav sled događaja u slučaju epidemije ebole iz 2014. godine. Zaraza je počela da se širi kada su izvesni virusi ebole prešli sa slepog miša na čoveka. Ljudi su teško oboljevali, ali virusima su još uvek više odgovarali uslovi u organizmu slepog miša. Ono što je ebolu od relativno retke bolesti pretvorilo u zastrašujuću epidemiju, bila je jedna jedina mutacija na jednom jedinom genu virusa ebole, koji je zarazio jednog jedinog čoveka negde u oblasti Makona u Zapadnoj Africi. Mutacija je omogućila mutiranom soju virusa – zvanom soj makona – da se veže za transportere holesterola u ćelijama ljudskog organizma. Tako su transporteri umesto holesterola u ćelije unosili ebolu. Soj makona je bio četiri puta zarazniji za ljude od ostalih sojeva.

Možda se, u trenutku kada čitate ove redove, slična mutacija dešava u jednom jedinom genu koronavirusa koji je zarazio neku osobu u Teheranu, Milanu ili Vuhanu. Ako se to zaista dešava, pretnja neće biti ograničena na stanovništvo Irana, Italije ili Kine, radiće se o direktnoj pretnji vama lično. U zajedničkom interesu stanovništva ove planete je da se koronavirusu ne pruži takva šansa. A to znači da moramo zaštititi svakog pojedinca u svakoj zemlji.

Sedamdesetih godina prošlog veka pošlo nam je za rukom da pobedimo virus velikih boginja zato što je u svim zemljama sveta sprovedena vakcinacija čitave populacije. Da samo jednoj državi nije uspelo da vakciniše svoje stanovništvo, bila bi to pretnja za ljudsku vrstu u celini, jer je mogućnost da virus postoji na jednom mestu predstavljala opasnost da se proširi po celoj zemaljskoj kugli.

Čovečanstvo se u svojoj borbi protiv virusa mora ozbiljno pozabaviti temom granica. Pritom ne mislim na granice između država. Ono o čemu moramo voditi računa jeste granica koja se proteže između našeg i sveta virusa. Na ovoj planeti virusa ima u izobilju. Oni zahvaljujući genetskim mutacijama neprestano evoluiraju u nove vrste. Granica koja nas razdvaja od sveta virusa prolazi kroz telo svakog ljudskog bića. Kada je probije neki opasan virus, cela ljudska vrsta se izlaže opasnosti.

Tokom proteklog stoleća smo ovu granicu obezbedili kao nikad dosad. Moderni sistemi zdravstvene zaštite su izgrađeni tako da služe kao svojevrstan zid, a naučnici i zdravstveni radnici su stražari koji odbijaju uljeze. Postoje, nažalost, i delovi granice koji su ostavljeni bez nadzora. Širom sveta žive milioni ljudi koji nemaju pristup najosnovnijim zdravstvenim uslugama, a to je ono što sve nas dovodi u opasnost. Većina ljudi navikla je da o zdravstvu razmišlja na nacionalnom nivou, ali bolja zdravstvena nega Iranaca i Kineza zaštitiće od epidemije i Izraelce i Amerikance. Ova jednostavna istina trebalo bi da je očigledna svima, ali ona, nažalost, ne dopire do najmoćnijih ljudi na svetu.

Svet bez pravih lidera

Čovečanstvo se danas suočava sa akutnom krizom, ne samo zbog epidemije koronavirusa, već i zbog nedostatka poverenja na međunarodnoj sceni. Kako bismo pobedili opasnu bolest, stanovništvo će morati da pokloni poverenje stručnjacima, građani vlastima, a države jedne drugima. Neodgovorni političari širom sveta već nekoliko godina namerno podrivaju poverenje u nauku, državne institucije i međunarodnu saradnju. Posledica toga je aktuelni trenutak u kome se suočavamo sa nedostatkom lidera koji bi inspirisali, organizovali i finansirali koordinirani, globalni odgovor na krizu.

Za vreme epidemije ebole 2014. godine, Sjedinjene Države su na sebe preuzele ulogu lidera. Slično se dogodilo i u vreme finansijske krize 2008, kada su uz pomoć ostalih država sprečile potpuni kolaps svetske ekonomije. U poslednje vreme, međutim, ta država se odrekla svoje uloge. Aktuelna američka administracija ukinula je podršku međunarodnim institucijama poput Svetske zdravstvene organizacije i svima jasno dala do znanja da Amerika u svetu više nema prijatelje, već samo svoje interese. Kada je došlo do eksplozije epidemije koronavirusa, držali su se po strani. Ako bi i pokušali da ponovo preuzmu ulogu lidera, veoma mali broj zemalja bi ih podržao, jer je poverenje u američku administraciju praktično nestalo.

Zašto bi iko pratio vođu čiji je moto „Ja sam najvažniji“?

Prazninu koja je nastala nije popunio niko drugi. Naprotiv. Ksenofobija, izolacionizam i nepoverenje zavladali su u mnogim delovima sveta. Bez poverenja i globalne solidarnosti borba protiv bolesti biće izuzetno teška, a u budućnosti nas verovatno čeka još sličnih pandemija. Ipak ne bi trebalo gubiti nadu, jer svaka kriza se može pretvoriti u šansu. Možda će nas ovo iskustvo naterati da shvatimo kakva opasnost preti od globalne razjedinjenosti.

Navešću samo jedan očigledan primer. Ova epidemija pruža priliku Evropskoj uniji da ponovo osvoji simpatije svog stanovništva. Ako bogatije države budu velikodušne i slanjem novca, opreme i medicinskog osoblja pomognu najugroženijim članicama EU, to će pomoći oživljavanju evropskih ideala više od bilo kog političkog govora. Ako ih pak puste da se snalaze same, epidemija bi mogla označiti kraj Unije.

U ovom trenutku krize, odlučujuća bitka se odigrava na polju međuljudskih odnosa. Ako posledica epidemije budu još veća razjedinjenost i nepoverenje, to će značiti da je virus odneo pobedu. Ako se pak postigne jedinstvo i intenzivnija globalna saradnja, biće to pobeda čovečanstva. I to ne samo protiv koronavirusa, nego i protiv svih budućih patogena.

Copyright © Yuval Noah Harari 2020

Originalni tekst na engleskom jeziku objavljen u magazinu Tajm

 Jelena Tanasković (B92)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Edin Subašić
italija1Osim virusa koji Italiju obara na koljena ovu mediteransku zemlju pogađa i druga, pomalo neočekivana (?) nevolja – ignorancija i šutnja Evropske unije (EU) na pozive ove članice za pomoć!

Ovakav odnos izbacio je na vidjelo tinjajuće sukobe interesa među članicama, suptilne geostrateške igre Rusije i Kine zasnovane na korištenju snage kapitala za prodor u Evropu i interesne zone SAD.

Čini se da je Italija pri tome targetirana kao nelojalna članica koja vlastiti ekonomski interes pretpostavlja evropskim strategijama i politikama te da to određuje sporno ponašanje EU.

Italija u nemilosti, Hrvatskoj pomoć
Odmah po izbijanju epidemije, koncem februara, Italija je zatražila pomoć putem Koordinacijskog centra za hitno reagiranje, ali...

„Zatražili smo isporuku medicinske opreme, a Europska komisija je molbu proslijedila državama članicama. Ali, do sada nijedna država članica EU nije Italiji poslala potrebne zalihe“, izjavio je stalni predstavnik Italije pri EU Maurizio Massari.

Npr, kada je Zagreb pogodio potres 22. marta i Hrvatska je aktivirala isti Mehanizam civilne zaštite EU i nekoliko članica odmah je poslalo pomoć.

„Evropska komisija je već pomogla u slanju šatora, kreveta, madraca, grijalica i vreća za spavanje iz Slovenije, Mađarske, Austrije i Italije", izjavio je glasnogovornik Komisije Eric Mamer.

Tako je u nekoliko dana postalo jasno da je Italija svjesno u nemilosti ostalih članica te da se ne radi o konfuziji ili prioritetnoj brizi članica EU za vlastite potrebe, nego o selektivnom reagiranju.

Odmah potom, pomoć je Italiji stigla iz Kine, Rusije i Kube. Popratne političke poruke bacile su jasnije svjetlo na korijene evropskog ignoriranja talijanske tragedije. Italija unutar EU već nekoliko godina figurira kao članica koja je otvorila vrata ruskom i kineskom kapitalu suprotno evropskom i američkom shvatanju sankcija postavljenih Rusiji i njihovim interesima. Sadašnji odnos prema Italiji čini se da je evropski odgovor na to.

Kinesko osvajanje svijeta
Najviše kritika Bruxellesa u Washingtona Italija je pretrpjela kada su tačno prije godinu sporazum o saradnji na kineskom projektu “Jedan pojas, jedan put“ u Rimu potpisali predsjednici Xi Jinping i Sergio Mattarella. Ovim su se Italija i Kina obavezale na saradnju u strateškim sektorima - ceste, željeznice, mostovi, civilni avio-saobraćaj, luke, energija i telekomunikacije.

Suština protivljenja SAD i evropskih saveznika je u tome što ulazak Italije u projekat, kao članice G7, kako je tada pisao The New York Times „...izaziva pucanje ekonomskog saveza koji je nekada dominirao svijetom i nanosi veliki udarac Trumpovoj Administraciji koja je kritična prema inicijativi "Pojas i put“.

Konkretno, Zapad strahuje od činjenice da će taj projekat dati Kini direktan pristup pomorskim rutama sa više od 600 luka, povezati 48 kineskih gradova s 42 grada u Evropi, što bi rezultiralo potiskivanjem američko-evropske pomorske dominacije.

Nadalje, zemlje su zabrinute da bi posrnula italijanska ekonomija mogla doživjeti sudbinu nekih manjih zemalja (Šri Lanka, Džibuti) koje su već pale u kinesko ekonomsko ropstvo te da može doći do kineskog preuzimanja talijanske ekonomije, a zatim i do dalje penetracije kineskog kapitala u ekonomije i drugih članica.

Kao i u slučaju Zapadnog Balkana, prostor na kojem EU ne djeluje osvajaju drugi. Tako je 12. marta (i) u Rim stigao prvi kontigent kineske pomoći, avion sa 31 tonom sanitetskog materijala i opreme (dva miliona maski, 10.000 respiratora, 20.000 zaštitnih odijela, 50.000 testera, antivirusni lijekovi) i ekipom epidemiologa, a odmah zatim i kopnena pošiljka sa nekoliko desetina tona medicinske opreme.

Italija je već osjetila nesolidarnost EU 2015. godine prilikom enormnog priliva migranata iz Afrike kada su se zemlje EU oglušile o obavezu njihovog zbrinjavanja po utvrđenim kvotama. Ovaj put Italija reagira mnogo burnije, jer se radi o ignoranciji stradanja njenih građana. Korisnici društvenih mreža u Italiji, gdje se ovih dana skidaju plave zastave EU i na jarbole dižu kineske i ruske, ne ustručavaju se iznositi ogorčenost prema EU.

„Iz Rusije s ljubavlju“
Ruska strategija osvajanja ovog prostora počiva na višegodišnjem kontinuiranom i postepenom „udvaranju“ talijanskim euroskepticima i desno orjentiranim nacionalistima koji su istovremeno i najveći zagovornici približavanja Moskvi. Prethodno je Italija procijenjena kao najslabija karika EU, budući da tokom predizbornih kampanja mnogi glasači krive EU i euro za ekonomsko propadanje talijanske ekonomije.

Ruski predsjednik izuzetno je poentirao slanjem pomoći. U jeku epidemijske agonije i nakon što se EU oglušila o vapaje Rima, kako izvještavaju talijanski mediji, Vladimir Putin lično je telefonom pozvao premijera Giuseppea Contija i obavjestio ga da iz Moskve upravo polijeće avion sa medicinskom opremom i ljekarskim ekipama.

„To je dobar vanjskopolitički PR, koji prikazuje Rusiju kao snagu dobra“, rekao je Vladimir Frolov, ruski vanjskopolitički analitičar. „Medicinska pomoć pružit će nam priliku da u odnosima s Italijom podsjetimo na potrebu vraćanja usluge blokiranjem produljenje sankcija EU u junu,“ dodao je Frolov naglasivši još jedan bitan aspekt: „Važno je znati da pomoć za Rim ide vojnim letovima, što pokazuje koliko je NATO nemoćan!“

Pojašnjenja radi treba reći da su EU ili NATO prije nekoliko dana naložili svojim članicama da ne dozvole prelet ruskih vojnih aviona sa materijalima za Italiju i njih devet je to učinilo. Ipak, ruski transporteri Ilyushin II-76 pronašli su zaobilazne koridore i stigli u Rim, a da to NATO nije mogao spriječiti.

Ministar vanjskih poslova Italije Luigi Di Maio rekao je kako će se „Italija sjetiti ko je pomogao u trenucima najveće krize moderne Italije, a ko ne.“ Zatim, u vojnoj bazi kod Rima Ruse je dočekao general Enzo Vecciarelli koji se pred medijima zahvalio ruskom narodu za pružanje pomoći. Sve su to signali proruskog zaokreta.

Paketi su nosili naljepnice sa porukom „Iz Rusije s ljubavlju“, što je samo detalj iz Putinove suptilne taktike jačanja veza sa Italijom i podrivanja evropskog zajedništva. Osim humanitarnih paketa Rusija ima mnogo konkretnije ponude koje će Rim staviti na tešku dilemu o lojalnosti Uniji ili preferiranju vlastitih interesa.

Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov objavio je da će „Ruska vlada pomoći talijanskim kompanijama da nadomjeste finansijski gubitak proistekao iz evropskih sankcija Rusiji“. Naime, sankcije su prepolovile rusko-italijanski bilateralni promet sa 53,8 milijardi USD u 2013. na 26,9 milijardi USD u 2018. godini.

„Spremni smo pomoći talijanskim kompanijama da umjesto isporuke gotovih proizvoda pređu na proizvodnu saradnju uz lokalizaciju proizvodnje u Rusiji," objasnio je Lavrov.

Ili jasnije, da industriju čije proizvode Italija ne može prodavati zbog sankcija, preseli u Rusiju! Inače, u Rusiji posluje oko 500 talijanskih kompanija i ova je zemlja najveći ruski partner pored, Kine, Njemačka i Holandije.

Ruska igra s desnicom
U jačanju pozicija u Italiji Moskva se već godinama oslanja na desnicu – partiju Lega Nord Mattea Salvinija, koja je nakon posljednjih izbora ojačala u talijanskom Parlamentu, a njen lider postao zamjenik premijera.

U julu 2019. godine vrlo posjećeni medij BuzzFeed News izazvao je aferu objavivši transkript audio-snimka na kojem se čuje kako bliski Salvinijev saradnik sa neidentificiranim ljudima iz Putinovog okruženja pregovara kako da se desetine miliona dolara ruskog novca od nafte doznače Salvinijevoj stranci.

Autentičnost snimka nije potvrđena, ali sadržaj afere se uklopio u kontekst tj. među poznate činjenice o ruskom taktiziranju i saradnji sa evropskim desničarima. Poznato je da je Marine Le Pen dobila 11 miliona eura zajma od ruskih banaka, nakon što je javno podržala Putinovu aneksiju Krima. Najveći sponzor britanskog referenduma o EU-u i Brexita, Arron Banks sada je pod istragom britanske Nacionalne agencija za kriminal radi dokazivanja izvora 8 miliona funti, koje je donirao u Brexit kampanji, i zakonitosti trgovine dijamantima preko ruske ambasade u Londonu.

Lider austrijske desne stranke FPOe Heinz-Christian Strache morao je odstupiti u maju 2019. nakon što je snimljen kako ruskoj strani nudi pomoć u dobijanju unosnih ugovora u zamjenu za političku podršku njegovoj stranci. Dakle, ruski „rukopis“ u pristupu evropskim uporištima (desničara) širom Evrope više je nego očigledan.

Dove va l'Italia?
U aktuelnom trenutku, kada se kraj pandemijske krize i epilog još ne naziru, teško je procijeniti kakav će kurs zauzeti Italija. Talijanski analitičari tvrde da će „ovakav odnos EU sigurno uticati na redefiniranje položaja Italije i relacije sa članicama,“ dok su nacionalisti i euroskeptici najradikalniji sa ponovnim zahtjevom za napuštanje EU. Temeljno pitanje je šta je veći interes – novo partnerstvo sa Kinom i Rusijom ili nastavak sa EU.

Izlazak bi bio preradikalan potez, jer se talijanska privreda zasniva na jedinstvenom tržištu i euru, a čak 2,7 miliona Italijana radi u drugim državam EU. Napuštanje te pozicije značilo bi neizvjesnost. Istraživanje iz 2018. godine pokazalo je da 58 posto građana podržava članstvo. Da li će držanje EU prema Italiji bitno uticati i na državnu politiku donekle će se pokazati u junu, kada će se u Bruxellesu glasati o produženju sankcija prema Rusiji.

Moskva je jasno nagovijestila da očekuje da se Italija revanšira glasanjem protiv sankcija. Javno mnijenje, trenutno u afektu, danas bi sugeriralo svojim predstavicima u EU da budu „protiv“ sankcija. No, osim toga još je mnogo faktora koji će o tome odlučiti. Jedino je sigurno da će odnosi među članicama EU i mnogo šire nakon pandemije biti bitno promijenjeni.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

euparlament1Čovječanstvo se sada suočava sa globalnom krizom. Možda najvećom u ovoj generaciji. Odluke koje vlade donesu u ovom periodu će oblikovati svijet u narednim godinama. One neće odrediti samo naš zdravstveni sistem nego i ekonomiju, politiku i kulturu. Moramo biti brzi i odlučni. Moramo uzeti u obzir dugoročne posljedice naših odluka. Kad biramo između alternativa, moramo se zapitati ne samo kako da savladamo trenutnu prijetnju, već i u kakvom svijetu ćemo živjeti kad oluja prođe.

Da, oluja će proći, čovječanstvo će preživjeti, mnogi od nas će preživjeti - ali ćemo živjeti u drugačijem svijetu. Mnoge kratkotrajne urgentne mjere će biti dio naših života. One ubrzavaju istorijske procese. Odluke za koje su u normalnim okolnostima potrebne godine sada se donose odjednom. Neispitane i opasne tehnike se koriste zato što je mnogo veći rizik ne uraditi ništa. Čitave zemlje su zamorčići u velikim socijalnim eksperimentima.

Šta se dešava kad svako radi od kuće i komunicira samo na daljinu? Šta se dešava kad škole i fakulteti drže nastavu online? U normalnim okolnostima, vlade i ministarstva prosvjete nikad ne bi pristali na takav eksperiment. Ali ovo nisu normalne okolnosti. U vrijeme krize, imamo dva važna izbora. Prvi je između totalitarnog nadzora i građanske slobode. Drugi je između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti.

DRUGI VAŽAN IZBOR JE IZMEĐU NACIONALISTIČKE IZOLACIJE I GLOBALNE SOLIDARNOSTI

NADZOR ISPOD KOŽE

Da bi se zaustavila epidemija, čitava populacija mora slijediti određene instrukcije. To se može postići na dva načina. Jedan metod je da vlada nadzire ljude i kažnjava one koji krše pravila. Danas, prvi put u ljudskoj istoriji, uz pomoć tehnologije moguće je nadzirati nekog u svakom trenutku. Prije 50 godina, KGB nije mogao da slijedi građane 24 časa, niti bi mogao da adekvatno rasporedi dobijene informacije. KGB se oslanjao na agente i analitičare, i nije mogao da odredi agenta za svakog građanina. Ali vlada sad može da se osloni na senzore i algoritme.

U borbi protiv koronavirusa vlade mnogih zemalja su razvile nove tehnike nadzora. Primjer je Kina. Nadziranjem ljudskih telefona i korišćenjem kamera za prepoznavanje lica, obavezujući ljude da mjere temperaturu i provjeravaju zdravstveno stanje, kineske vlasti mogu brzo da otkriju nosioce virusa, da prate gdje se kreću i sa kim dolaze u kontakt. Mobilne aplikacije upozoravaju građane o blizini inficiranih ljudi.

Ovakva tehologija ne postoji samo u istočnoj Aziji. Predsjednik izraela Benjamin Netanyahu je odredio da Izraelska agencija za bezbjednost upotrijebi tehniku nadzora za borbu protiv terorizma, u svrhu praćenja ljudi oboljelih od korone. Kada je mjera odbijena, Netanyahu je to riješio hitnim dekretom. Možete reći da tu nema ništa novo. Poslednjih godina vlade i firme koriste nove tehnologije da bi pratili, nadzirali i manipulisali ljudima. Ako nismo pažljivi, ova epidemija bi mogla postati značajna u istoriji nadzora.

Ne samo zato što će normalizovati upotrebu nadzora nad masama u onim zemljama koje su takve metode davno napustile, već još više zbog toga što dovode do prelaza sa spolašnjeg na unutrašnji nadzor. Kad tvoj prst dodirne ekran telefona i klikne na link, vlada je željela da zna na šta si kliknuo. Ali sa koronavirusom, fokus interesa se mijenja. Sada vlada želi da zna temperaturu tvog prsta i pritisak ispod kože.

HITNE MJERE ZA PRAVLJENJE PUDINGA

Jedan od problema sa kojim se suočavamo jeste što niko od nas ne zna tačno na koji način je nadziran, i šta slijedi u narednim godinama. Tehnologija se razvija ogromnom brzinom, i ono što je prije 10 godina djelovalo kao naučna fantastika danas je već viđena vijest. Zamislite vladu koja zahtijeva da svaki građanin nosi biometrijsku narukvicu koja 24 sata mjeri temperaturu i rad srca. Podatke prikupljaju i analiziraju vladini algoritmi. Alogoritmi znaju da ste bolesni prije nego što vi to znate, i oni znaju gdje si bio i koga si sreo.

Lanac infekcije bi mogao biti znatno skraćen ili u potpunosti presječen. Takav sistem bi u roku od nekoliko dana zaustavio epidemiju. Zvuči divno, zar ne? Loša strana je to što bi to podstaklo sistem nadzora. Ako znate da sam kliknuo na Fox news umjesto na CNN, to vam može reći nešto o mojim političkim ubeđenjima ili o mojoj ličnosti. Ali ako možete da mjerite moju temperaturu, pritisak i rad srca dok gledam neki klip, možete znati šta mi je smiješno, od čega mi se plače i šta me čini ljutim.

Važno je znati da su bijes, zadovoljstvo i dosada biološki fenomeni baš kao i groznica i kašalj. Ista tehnologija koja otkriva kašalj može otkriti smijeh. Ako firme i vlade počnu da masovno prikupljaju naše biometrijske podatke, upoznaće nas bolje nego mi sami sebe, i neće moći samo da predvide naša osećanja nego i da manipulišu našim osećanjima i da nam prodaju šta žele - proizvod ili političara .Biometrijsko nagledanje bi učinilo da Cambridge analiza podataka izgleda kao nešto iz kamenog doba. Zamislite Sjevernu Koreju 2030, gdje svaki građanin 24 sata nosi biometrijsku narukvicu. Ako slušate govor velikog vođe a narukvica zabilježi bijes, vi ste nadrljali.

Naravno, ovo može biti samo mjera u hitnom stanju. Prestaće kad se hitnost završi. Ali privremene mjere često traju i nakon što se hitnost završi, naročito ako na horizontu vreba nova hitnost. Izrael je proglasio vanredno stanje 1948. tokom rata za Nezavisnost, koje je opravdalo čitav set mjera kao što su cenzura štampe i oduzimanje zemlje sve do posebnih uputstava za pravljenje pudinga. Rat je dobijen, ali u Izreaelu hitnost nije prestala, i mnoge privremene mjere su zadržane (zakon o pudingu je ukinut 2011.). Č

ak i kad broj inficiranih padne na nula, neke vlade bi mogle zadržati mjere nadzora u strahu od novog talasa koronavirusa, ili zato što je ebola u Africi, ili zato… Velika bitka se vodi oko naše privatnosti. Ova kriza sa virusom bi mogla biti glavna tačka ove bitke. Ali kad je ljudima dat izbor između privatnosti i zdravlja, oni će uglavnom izabrati zdravlje.

POLICIJA ZA SAPUN

Zahtjev da se izabere između privatnosti i zdravlja je zapravo korijen problema. Zato što je to lažan izbor. Možemo i treba da imamo i privatnost i zdravlje. Možemo izabrati da zaštitimo zdravlje i zaustavimo epidemiju ne uz pomoć totalitarnih režima, nego uz pomoć osnaživanja građana. Poslednjih sedmica, neki od najuspješnijih metoda za zaustavjanje epidemije primijenila je Sjeverna Koreja, Tajvan i Singapur.

Iako su te zemlje koristile aplikacije za praćenje, oslanjale su se na detaljno testiranje, izvještavanje i dobrovoljnu saradnju građana. Centralizovano nadgledanje i oštre kazne nisu jedini način da se ljudi ubijede da slijede instrukcije. Kad se ljudima kažu naučne činjenice, i kad ljudi vjeruju vlastima, građani mogu da urade pravu stvar i bez velikog brata koji nas gleda preko ramena. Motivisana i informisana populacija je moćnija i efikasnija nego kontrolisana, neinformisana populacija. Uzećemo primjer pranja ruku sapunom.

To je jedan od najznačajnih napredaka u ljudskoj higijeni. Ta jednostavna stvar spašava milione života svake godine. Dok mi to uzimamo zdravo za gotovo, tek u 19. vijeku su naučnici shvatili važnost pranja ruku sapunom. Ranije su doktori prelazili sa jedne operacije na drugu bez pranja ruku. Danas milioni ljudi peru ruke, ne zato što se boje policije za sapun, već zato što razumiju činjenice.

Perem ruke sapunom jer sam čuo za viruse i bakterije, razumijem da uzrokuju bolesti, i znam da ih sapun može ukloniti. Ali da bi postigli takav nivo saradnje, potrebno je poverenje. Ljudi moraju da vjeruju nauci, javnosti i medijima. Prethodnih godina, neodgovorni političari su narušili vjerovanje nauci, javnosti i medijima. Sada ti isti neodgovorni političari mogu pasti u iskušenje da krenu u autoritarnost. Poverenje koje je godinama narušavano ne može biti odjednom izgrađeno. Ali ovo nisu normalne okolnosti. U trenucima krize mišljenja se brzo mijenjaju.

Možete biti godinama posvađani sa rođacima, ali kad se pojavi neka hitnost, iznenada otkrijete skriveni rezervoar povrenja i prijateljstva, i trčite u pomoć jedan drugom. Umjesto režima nadzora, nije prekasno da se vrati povrenje u nauku, javnost i medije. Možemo koristiti nove tehnologije, ali takve tehnologije koje osnažuju građane. Ja sam za mjerenje moje temperature i pritiska, ali ti podaci ne treba da se koriste za stvaranje svemoćne vlade. Ti podaci treba da mi omoguće da donosim zdrave odluke, i da vjerujem vladi.

Ako mogu da pratim svoje zdravstveno stanje 24 sata, shvatiću ne samo kada sam zdravstveni rizik po druge, već i koje navike doprinose mom zdravlju. I ako mogu da pristupim i analiziram statistiku o širenju koronavirusa, mogao bih da procijenim da li mi vlada govori istinu i da li preduzima adekvatne mjere u borbi protiv epidemije. Kad god ljudi pričaju o nadzoru, sjetite se da se taj isti nadzor može koristiti ne samo da bi vlada kontrolisala građane, već i da bi građani pratili vladu. Ova epidemija je veliki test građanstva.

U narednim danima, svako treba da vjeruje naučnim podacima i zdravstvenim radnicima prije nego teorijama zavjere i sebičnim političarima. Ako ne napravimo pravi izbor, možemo izgubiti naše slobode, misleći da je to jedini način da sačuvamo zdravlje.

ZAHTJEV DA SE IZABERE IZMEĐU PRIVATNOSTI I ZDRAVLJA JE ZAPRAVO KORIJEN PROBLEMA

TREBA NAM GLOBALNI PLAN

Drugi važan izbor je između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti. Epidemija i ekonomska kriza su globalni problemi. Oni se mogu riješiti samo globalnom saradnjom. Prvo, da bismo pobijedili virus moramo globalno dijeliti informacije. To je prednost ljudi nad virusima. Koronavirus u Kini i koronavirus u SAD ne mogu razmenjivati uputstva kako da inficiraju ljude. Ali Kina može da nauči SAD kako da se izbori sa virusom.

Ono što italijanski doktor otkrije u Milanu ovog jutra, može spasiti živote večeras u Teheranu. Dok vlada UK odlučuje između više režima, može dobiti savjet iz Južne Koreje koja je prije mjesec dana imali sličnu dilemu. Ali da bi se to dogodilo potrebna je globalna saradnja i poverenje. Države treba otvoreno da dijele informacije i pitaju za savjet, i treba da vjeruju podacima i preporukama koje dobijaju.

Potreban nam je globalni napor za distribuciju i proizvodnju medicinske opreme, testova i respiratora. Umjesto što svaka zemlja djeluje lokalno i nastoji da prikupi svaki komad opreme za sebe, koordinirani globalni napor bi ubrzao proizvodnju i obezbijedio da se oprema sa spašavanje života pravilinije rasporedi. Kao što zemlje nacionalizuju industrije tokom rata, ljudski rat protiv koronavirusa zahtijeva da se ,,humanizuju “glavne linije proizvodnje. Bogata zemlja sa malo slučajeva bi trebala da pošalje opremu siromašnijoj zemlji sa malo slučajeva, vjerujući da će u slučaju potrebe i druge zemlje priskočiti u pomoć. Možemo razmisliti o globalnom naporu za medicinsko osoblje.

Zemlje koje nisu mnogo pogođene treba da pošalju svoje ljekare u najviše ugožene djelove svijeta da im pomognu i da steknu iskustvo. A onda bi pomoć mogla biti uzvraćena. Globalna saradnja je neophodna i u ekonomskom smislu. Zbog globalne prirode ekonomije i lanca snabdijevanja, ako svaka vlada radi svoju stvar ignorišući druge, rezultat će biti haos i produbljenje krize. Potreban nam je globalni plan, i to brzo. Još jedan zahtjev je globalni dogovor o putovanju. Višemjesečno otkazivanje svih internacionalnih putovanja će izazvati teškoće, čak i u borbi protiv koronavirusa.

Zemlje moraju da sarađuju da bi dozvolile makar najvažnijim ljudima da putuju preko granice: naučnici, ljekari, novinari, političari, biznismeni. To se može uraditi ako se napravi globalni dogovor o prethodnom pregledu putnika u njihovoj matičnoj zemlji. Ako znate da su samo pregledani putnici dozvoljeni u avionu, lakše ćete ih primiti u zemlju. Nažalost, trenutno zemlje ne rade ništa od ovoga. Kolektivna paraliza je obuzela zajednicu. Kao da nema odraslih. Očekivano bi bilo da su se prije nekoliko nedelja sastali zvaničnici svih zemalja da bi donijeli globalno rešenje.

G7 lideri su ove nedelje organzovali videokonferenciju, i nije donesen nikakav plan. U prethodnim globalnim krizama - ekonomska kriza 2008. i epidemija ebole 2014. SAD su preuzele ulogu globalnog lidera. Ali trenutna vlada je odbila ulogu lidera. Jasno je izrazila da više brine o veličini Amerike nego o budućnosti čovečanstva. Administracija je napustila i svoje najbliže saveznike. Kad je zabranila sva putovanja iz EU, nije dala upozorenje unaprijed - niti je konsultovala EU o toj drastičnoj mjeri. Šokirala je Njemačku nudeći $1bn njemačkoj farmaceutskoj kompaniji za prava monopola nad covid 19 vakcinom. Čak i ako trenutna administracija promijeni plan i razvije globalnu strategiju, malo ljudi bi slijedilo lidera koji nikad ne preduzma odgovornost, nikad ne priznaje greške, i sve zasluge pripisuje sebi, okrivljujući druge.

Ako tu odgovornost ne preuzmu druge zemlje, neće samo borba sa epidemijom biti teža, već će narednih godina narušiti međunarodne odnose. Ali svaka kriza je takođe prilika. Nadamo se da će ova epidemija pomoći čovječanstvu da shvati opasnost globalnog nedostatka saradnje. Čovječanstvo mora napraviti izbor. Hoćemo li krenuti putem neslaganja ili putem globalne solidarnosti. Ako izabremo neslaganje, to neće samo produžiti krizu, već će izazvati veće katastrofe u budućnosti. Ako izaberemo globalnu solidarnost, to će biti pobjeda ne samo nad koronavirusom, već i nad svim budućim epidemijama i krizama koje snađu čovječanstvo u 21 vijek.

 

Juval Noah Harari (oslobođenje.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

dodik1COVID-19 ne smije postati saveznik vladajućih struktura Bosni i Hercegovini, nego javnosti i običnih ljudi.

Kažu da nas ništa ne ujedinjuje kao nesreća. Suočavanje s prijetnjom širenja korona virusa podsjetilo nas je na vrijeme poplava 2014. godine. Elementarna nepogoda tada je pokazala da u nama ima još nepotrošene ljudskosti, želje da pomognemo onima u nevolji, ponekad riskirajući i vlastite živote i komfor.

A onda je vrijeme nakon smirivanja vodostaja pokazalo da je u pojedinima ostalo još nečovještva, samoživosti i gramzivosti, pa smo se suočili s mnoštvom zloupotreba, od politike do trgovine. I shvatili smo da ima života i nakon poplava.

Bit će života i poslije korona virusa. Korona ne smije postati saveznikom vladajućih struktura, nego javnosti, običnih ljudi, kako se to obično kaže. A da će biti života i nakon virusa COVID19 uvjeravaju nas trgovci i apotekari, koji su krenuli u sticanje ekstra zarade. Neki su otkriveni i novčano kažnjeni, a mnogi nisu.

Nakon što su vlasti proglasile vanrednu situaciju u bh. entitetu Republika Srpska, a stanje nesreće u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, sve koji se odvaže zarađivati na muci i strahu naroda treba hapsiti.

U Titovo doba, na koje se mnogi pozivaju posljednjih godina posebno, bilo bi tako. Ako hapšenja izostanu, onda s pravom možemo sumnjati da dijelovi političkih struktura imaju veze s takvim nemoralnim ponašanjem trgovaca, prodavaca, apotekara i svih drugih. Novčane kazne nisu efikasne, jer da jesu, ne bi bilo utaje poreza, neprijavljenih radnika i drugih marifetluka.

Mjere prevencije koje su vlasti u Bosni i Hercegovini poduzele za smanjenje širenja virusa COVID-19 su za pohvalu. Ali, neke od mjera moraju dobro biti odmjerene, kako ne bi bilo zloupotreba. Jaki kamionski lobi već je poslao prijedlog da se od obavezne izolacije izuzmu vozači u prekograničnom prevozu koji su se nalazili na turama u inozemstvu, pod izgovorom da ih ionako ima malo. Koliko god ih malo bilo, njihovi potencijalni socijalni kontakti predstavljaju rizik - kako za one s kojima mogu doći u dodir, tako i po njih same. Entitetske vlade ionako upravljaju željeznicama RS-a i Federacije, a osnovne živežne namirnice, medicinska oprema i materijal, ukoliko je to moguće, dok traje krizni period, treba prevoziti prugama. Smanjuje se rizik, a povećava kapacitet prevoza. Još ako se ukalkuliraju neke subvencije, eto rješenja.

Čija je Centralna izborna komisija?

Bit će života i poslije korone - znaju to i politički predstavnici konstitutivnih naroda, građana i ostalih u Bosni i Hercegovini. Dio njih preko razumne mjere dramatiziranjem stanja stvara apokaliptičnu atmosferu, čime pokušaju prikriti važne procese koji se odvijaju u sjeni. Prvi proces koji je krenuo neposredno nakon saznanja da se korona uselila na tlo Bosne i Hercegovine jeste ovladavanje državnom Centralnom izbornom komisijom i stvaranje uporedne prednosti uoči skore objave lokalnih izbora. Ova institucija je, zbog razuđene ustavnopravne strukture Bosne i Hercegovine, mnogih izmjena elemenata prema kojima se izračunavaju mandati, ali i direktnog upravljanja izbornim procesom, vrlo važan plijen vladajućih stranaka.

Stranci demokratske akcije bilo je važno da zadrži dvojicu bivših članova i potvrdi im novi mandat, a da istovremeno izbaci dvojicu članova koje preferira Savez nezavisnih socijaldemokrata. SDA je kao partnere u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine za taj posao našla zastupnike opozicionih Srpske demokratske stranke i Partije demokratskog progresa te tako osigurala neophodnu većinu sa teritorije RS-a. Nezvanična koalicija Milorada Dodika i Dragana Čovića potvrđena je tako što su zastupnici SNSD-a i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine napustili skupštinsku salu tokom izjašnjavanja. SDA je čak riskirala vrlo jak zemljotres u koaliciji sa Savezom za bolju budućnost Bosne i Hercegovine Fahrudina Radončića, ali cilj je bio visok.

Centralna izborna komisija već godinama je na meti kritika - i političkih stranaka, i javnosti - da je pod direktnim političkim uticajem, a kao najveći grijeh joj se pripisuje što je dozvolila da noć uoči posljednjih općih izbora bude zamijenjeno 6.500 članova biračkih odbora, što je teško kompromitiralo rezultate izbora.

'Juriš' na novac Centralne banke

Da će biti života i poslije korone pokazao je i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik, najavivši pokretanje inicijative za korištenje dijela obaveznih rezervi Centralne banke Bosne i Hercegovine u saniranju šteta nastalih u ovom periodu. Dodik je već dugo fokusiran na potencijale ove, ne našom zaslugom, najstabilnije institucije Bosne i Hercegovine.

Državno Predsjedništvo je usvojilo zaključak da će, zajedno s nadležnim institucijama, razmotriti mogućnost upotrebe ovog novca. Vlast, opozicija, a prije svih javnost, ovaj proces mora držati pod budnim okom i svako narušavanje monetarne stabilnosti u bilo kom smislu mora spriječiti. Ako im se dozvoli samostalno donošenje odluka u tom pravcu, štamparija na Topčideru u bivšoj Jugoslaviji bit će šala, a čitaoci koji pamte monetarno stanje u bivšoj državi znaju o čemu govorim. Za tim fondovima treba posegnuti tek kad se iscrpe budžetske rezerve i međunarodna pomoć za ovu namjenu.

Očekuje nas život poslije korone i u njemu suočavanje s posljedicama migrantske i izbjegličke krize. Migranti i izbjeglice, koji su već tu, pored nas, također zaslužuju brigu zdravstvenih vlasti. Sudim prema onome što vidim, a vidim da nisu informirani o opasnosti od korone na jezicima njima razumljivim. Domaće stanovništvo je pozvano da ostane u svojim kućama. Migranti i izbjeglice lutaju ulicama. U migrantskim centrima nije organizirana nikakva medicinska trijaža, bar o tome nema informacija u javnosti. Šta će se dogoditi s prvim toplijim danima, kad će, preko nekontroliranih dijelova granice Bosne i Hercegovine nahrupiti nove kolone migranata i izbjeglica?

Prije nekoliko dana je bivši državni ministar Mirko Šarović otkrio da je jedna firma iz RS-a izvozila robu u Iran, kršeći tako međunarodne sankcije koje Bosna i Hercegovina podržava. Državni ministar sigurnosti Fahrudin Radončić rekao je da se radilo o državnoj tajni, a potom kasnije otkrio detalje. Govori li iko o tome danas? Firma je u međuvremenu demantirala vijest. Ko je odlučio o stepenu tajnosti, ko je odlučio da to više nije državna tajna? Hoće li protiv rukovodstva firme biti pokrenut bilo kakav postupak? Radončić kaže da je Dodik telefonom naložio da se s izvozom prekine. Prema kojim ovlaštenjima? I sve je to pokrila korona.

A da će biti života i poslije korone pokazuje i proces koordiniran u RS-u i Srbiji. Javnost nije krila čuđenje što je, objavljujući proglašenje vanrednog stanja u Srbiji, presjednik ove države Aleksandar Vučić pomenuo Srebrenicu, gradi koji se nalazi u susjednoj državi, Bosni i Hercegovini. Ne bez razloga. "Preduzet ćemo najteže mjere, prošli smo kroz teške ekonomske krize, gde smo dolazili gotovo do bankrotstva da bismo bili jedna od dve zemlje sa najvećim rastom u Evropi. Prošli smo kroz teške situacije na Kosovu ... kroz milion migranata, da vas ne podsećam na druge situacije, od Srebrenice i nadalje, ali ovo će biti najveća bitka do sada. Ovo je najgori dan u Evropi nakon Drugog svetskog rata", rekao je, između ostalog, Vučić.

Vučić, Srebrenica i 'najgori dani'

Prvo, najgori dani poslije Drugog svjetskog rata su dani počinjenja genocida. Drugo, Vučić je dobro zapamtio obećanje visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka da će, ukoliko to ne učini Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, nametnuti zakon o zabrani negiranja genocida počinjenog u Srebrenici. Ne postoji mogućnost da državni parlament, zbog protivljenja zastupnika stranaka iz RS-a, usvoji ovakav zakon. Ostalo je da se kroz kampanju pokuša relativizirati ova prijetnja, ne bi li članice Vijeća za provedbu mira, svojevrsni šefovi visokom predstavniku, izdali nalog da odustane. Korona je zgodna prigoda da se sa Inzkovog obećanja reflektori prebace na drugi teren. Prozrijeti ovakav pokušaj civilizacijski je zadatak, a promjena stava bila bi nova izdaja žrtava genocida.

U kampanju su već uključeni vladine institucije, nevladin sektor, a prije nekoliko dana otvorenim pismom oglasilo se 65 intelektualaca. Pismo su poslali domaćoj javnosti, ali i Uredu viskog predstavnika, OSCE-a, ambasadama zemalja članica Evropske unije, PIC-u... Tvrdi se da bi nametanje zakona obesmislilo svako dalje naučno i dokumentirano istraživanje događaja u Srebrenici 1995. godine Autori tvrde da se na osnovu pojedinačnih zločina i presuda Haškog tribunala ne može etiketirati cijeli srpski narod i entitet. Kada bi slijedili logiku potpisnika otvorenog pisma, savremeni naučnici ne bi istraživali holokaust, čije negiranje osuđuje sav civilizirani svijet. Poseban je problem što srpski intelektualci nameću kolektivnu krivicu, iako se u presudama govori o organiziranom i sistematskom zločinu pojedinaca.

Širenja korona virusa, kao nečega što nas je zadesilo, a nepoznato nam je, s pravom smo se uplašili. Terapija je odgovornost, prvo prema sebi, onda prema drugima. Ali, od svega je važnije pratiti aktivnosti vlasti. Naglašavam, pratiti. Jer, ima života i nakon korone.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Benjamin Butković (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

smartphone7Šta je glavni resurs savremene ekonomije? Odgovori su različiti: nafta, novac, znanje… I sve ostalo. Ne! Glavni resurs savremene ekonomije je budala. Njemu možeš da im podmetneš bilo šta.

U stvari, to nije šala, već “medicinska činjenica“. Pokretači savremenog razvoja su neznanje i mračnjaštvo.

Čovječanstvo je 60-ih godina prošlog vijeka dostiglo vrhunac svoje naučno-tehnološke moći. Nakon toga ništa se radikalno nije promijenilo u nauci i tehnologiji. Pokretačka snaga tog razvoja bila je trka u nuklearnom naorružanju. Simbol i apoteoza naučno-tehnološke moći bio je čovjekov let u kosmos.

U to vrijeme najmodernija i najprestižnija profesija bila je profesija naučnika. Bradati fizičari bili su književni i filmski junaci. Djevojke su ih voljele, a filozofski nastrojeni mladići oponašali.

Inženjeri-fizičari, matematičari bili su veoma traženi. Upravo fizičar je u to vrijeme bio prototip savremene verzije „super heroja“. Najbolji i najpametniji su pohađali matematičke škole. Nema sumnje, da bi neko postao svjetski šampion, na hiljade njih mora da zaigra fudbal u lokalnom timu. Isto tako, da bi neko stigao do svjetskog otkrića, nebrojeno mnoštvo mladih mora da počne da ozbiljno uči fiziku i matematiku, da rješava zadatke iz časopisa „Кvant“, pokušava da pobijedi na regionalnom takmičenju. I sve te aktivnosti moraju biti moderne, prestižne, cijenjene. Tako je i bilo onda. Bilo je u modi biti pametan. I djeca su zaista željela sve da znaju

Postepeno je nestajao ugled nauke, prirodno-tehničkih znanja, naučnog stila mišljenja.

Nauka nije sposobna da se razvija na sopstvenim osnovama, sama od sebe. Njoj se uvijek spolja postavljaju ciljevi i zadaci. U ogromnoj većini slučajeva, to su zadaci koji se odnose na usavršavanje vojne tehnologije. Naučno društvo samo od sebe može da iznjedri samo ono što se zove „zadovoljenje sopstvene radoznalosti na račun države“.

60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, naučni stil razmišljanja (tj. vjera u spoznaju svijeta, eksperiment i njegovu logičku interpretaciju) sve više je uzmicao pred raznim ezoterijskim razmišljanjima, mistikom, istočnjačkim učenjima. Racionalizam i pozitivizam, tako svojstveni nauci, počeli su da se urušavaju.

60-ih godina otprilike, napredno čovječanstvo zadesila je pošast posebne vrste. Tih godina u vodećim kapitalističkim zemljama dogodilo se ono što čovječanstvo nije vidjelo od izgnanstva iz raja. Činjenica da o tome niko nije govorio na sva zvona (i da i dalje ne govori) samo potvrđuje ono što je neosporno: i u svojim malim životima kao i u životu cijelog čovječanstva, ljudi se fokusiraju na sitnice, a ono što je važno i značajno – čak i ne primjećuju.
Šta se to dogodilo?

Dogodilo se nešto strašno. Elementarne, svakodnevne potrebe ogromne većine običnih građana bile su zadovoljene. Šta znači: elementarne? To znači one prirodne, razumne – potreba za zdravom hranom u dovoljnoj mjeri, potreba za normalnom kvalitetnom odjećom za svako godišnje doba, za mjestom stanovanja koje ispunjava prostorne i higijenske uslove. Porodice su počele da kupuju automobile, pojavili su se aparati za domaćinstvo.

Кrajem 60-ih i početkom 70-ih godina zadovoljavajući životni standard i materijalna obezbijeđenost postali su dostupni za otprilike dvije trećine stanovništva. S naporom i teškoćama, ali-dostupni. Naravno, radi se o „zlatnoj milijardi“.

To se ranije nikada nije desilo u istoriji, nigdje u svijetu! Do tada je životna norma običnih ljudi bilo siromaštvo i svakodnevna mukotrpna borba za parče hljeba. Tako je bilo u svim zemljama u svijetu.

I gle, sve se čudesno izmijenilo. Normalan, prosječan zaposleni građanin dobio je zadovoljavajuće mjesto stanovanja snabdijeveno svim mogućim komforom, aparatima za domaćinstvo, počeo je pristojno da se hrani, kupuje novu odjeću.

Ništa mi ne nedostaje. Imam sve. Šta dalje!?

Drugim riječima, model razvoja zasnovan na zadovoljenju osnovnih potreba novcem koji su ljudi zaradili, bio je iscrpljen. Кod ljudi nije bilo, niti se očekivalo ni uvećanje gotovog novca ni uvećanja potreba. Biznis je mogao da raste samo sa porastom broja stanovništva, koji je, na nesreću, u razvijenim zemljama počeo da se smanjuje.

Dostojevski je u romanu „Mladić“ predvidio: naješće se čovjek i upitaće: a šta dalje? Daj mu smisao života, ili neke druge ciljeve.

Ali, u stvarnosti, to pitanje nije postavio pojedinac. Njaga su preduhitrili. Globalni biznis ga je preduhitrio. On je prvi postavio pitanje „Šta dalje?“ i prvi našao odgovor.

Кapitalizam ne može da postoji bez ekspanzije. Globalnom biznisu su potrebna uvijek nova i nova tržišta. I on ih je pronašao. Nije ih pronašao preko okeana (tamo već u to vrijeme nije imao šta da ulovi), već u LJUSКIM DUŠAMA.

Кapitalizam je počeo ne samo da zadovoljava, već da stalno stvara nove i nove potrebe. I da ih trijumfalno zadovoljava. Tako su, na primjer, mobilni operateri stvorili potrebu kod ljudi da non-stop brbljaju preko telefona, farmaceutske korporacije – potrebu da ljudi neprekidno gutaju tablete, proizvođači odjeće – potrebu da se odjeća mijenja ako ne svakodnevno, ono bar svake sezone.

Moguće je takođe stvarati nove opasnosti – a zatim štititi ljude od nje pomoću (prodajom) odgovarajuće robe. Štite nas od svega: peruti, mikroba u klozetskoj šolji, zračenja mobilnih telefona.

U prvi plan je izbio marketing. Šta je marketing? U stvari to je nauka o tome kako da nekome utrapite nepotrebnu stvar. Zapravo, šta da uradite kako bi ono što je nepotrebno, postalo potrebno i kupljeno. Zašto, npr. marketing nije postojao u 19. vjeku? Pa, zato što nije bilo potrebe za tim. Tada se proizvodila potrebna roba i zadovoljavale su se realne potrebe. A kada su počele da se izmišljaju lažne potrebe, tada je marketing stupio na scenu. Takva je uloga totalne reklame.

Ljudi iz marketinga osjećaju profesionalni ponos: mi ne zadovoljavamo potrebe, mi ih stvaramo. To je zaista tako. Da bi ljudi kupovali bilo šta, treba ukinuti razumne argumente. Pošto se radi o nametnutim i lažnim potrebama, opasno je o njima racionalno rasuđivati. Vrlo lako može da se ispostavi da su one lažne, da to, o čemu one govore ne postoji u stvarnosti, niti može da postoji po zakonima prirode. Nametanje potreba dešava se strogo na emocionalnom nivou. Reklama računa na emocije – to je niži sloj psihe, za razliku od razuma. Niže od emocija su samo instinkti. Danas reklama sve više računa upravo na njih.

Da bi se proces odvijao življe, potrebno je ukloniti prepreke u vidu racionalne svijesti, navika kritičkog razmišljanja i naučnih saznanja koje su masovno rasprostranjene. Veoma je dobro što su te navike i znanja uzdrmana još u prethodnom periodu. Jer smetaju globalnoj ekspanziji kapitalizma! Smetaju prodaji mnoštva nepotrebnih i ništavnih stvari.

Uostalom, kritičko i racionalno razmišljanje danas nije ni potrebno. Nije ni moderno, ni savremeno, nije TRENDY. Ovdje se sada radi o globalnom formiranju idealnog potrošača, potpuno lišenog racionalne svijesti i naučnih saznanja o svijetu. Poznati filozof Aleksandar Zinovjev je rekao da je idealni potrošač – nešto kao cijev u koju se roba sa jedne strane trpa, a sa druge strane ta ista roba izlijeće na đubrište.

Кakav je idealni potrošač? To je apsolutno neobrazovana budala vesele naravi, koja živi elementarnim emocijama, uvijek željna nečeg novog. Malo finije rečeno, to nije budala, već – šestogodišnje dijete. Ali ako neko sa 30 godina ima psihu šestogodišnjaka, on je ipak budala, ma koliko bio fin. On ima glatku fizionomiju koja nije opterećena suvišnim mislima, brije se brijačom marke „žilet“ , ima snježno-bijeli osmijeh zahvaljujući dobro odabranoj zubnoj pasti. On je vedar, pozitivan, dinamičan i uvijek spreman. Spreman da troši. Šta da troši? Šta god kažu. Zbog toga je on idealan potrošač. On se neće žaliti: „Šta će mi novi ajfon, kada ni stari nisam upoznao? Uopšte mi to ne treba.“ Njemu izgleda treba – sve. Dočepavši se nove igračke, on mora što prije da se otarasi stare.

On mora neprestano da žvaće, osjećajući „rajsku nasladu“ i da se pritom herojski bori sa suvišnim kilogramima. I da pritom ne primjećuje sav idiotizam svog ponašanja. On mora neprestano da brblja preko telefona i da pritom panično štedi na uslugama mobilne telefonije. On (ili bolje reći ONA) neprekidno štiti svoje ukućane od mikroba, što je potpuno nepotrebno, i čak štetno. I, što je najvažnije, on mora da vjeruje – da vjeruje svemu što mu kažu i da ne traži dokaze.

Uopšte, sam fenomen racionalnog dokazivanja, koji je nekada važio za veliko dostignuće antičke civilizacije i koji je do tada neodvojiv od mislećeg dijela čovječanstva, sada se pred našim očima gasi i prijeti da nestane. Ljudi više ne osjećaju potrebu za njim.

MEDIJI КAO VIRTUELNO «OSTRVO BUDALA»

Da biste vaspitali pozitivnog hedonistu – idealnog potrošača koji sebe neprestano raduje novom kupovinom, prežderava se i pritom aktivno mršavi, ne primjećujući apsurdnost svog ponašanja, potreban je svakodnevni osmišljen rad na zaglupljivanju masa.

Glavnu ulogu u tom procesu ima televizija kao najčešće korišćeno sredstvo informisanja, ali se time proces ne ograničava. Potrošnja tog, nećemo reći „duhovnog“ , već „virtuelnog“ proizvoda mora da nas neprekidno raduje, ili da nas u svakom slučaju, ne opterećuje komplikovanošću, složenošću, nerazumljivošću. Sve treba da bude veselo i pozitivno. Bilo koja informacija, o bilo čemu, treba da bude svedena na nivo žvakaće gume. Npr. svi veliki ljudi moraju da budu prikazani kao objekti kuhinjskih spletkarenja, kao priprosti i priglupi, kao što su i sami gledaoci, i čak ne samo kao oni, već kao idealni potrošači kakve od tih gledalaca planiraju da naprave.

Potrošač ne smije ni za šta da kaže: „Ja to ne razumijem“ ili „Ovo ne shvatam“. To bi bilo uznemiravajuće i ne bi bilo pozitivno.

Jednom je M. Gorki napisao da postoje dva pristupa pisanju književnosti i štampe za narod. Buržujski – kad se trudiš da spustiš tekst na nivo čitaoca i drugi, sovjetski – da podigneš čitaoca na književni nivo. Sovjetski pisci i novinari, smatrao je Gorki, moraju da podignu čitaoca na nivo razumijevanja prave književnosti i uopšte, ozbiljnih tekstova. Savremeni mediji ne samo da se spuštaju do postojećeg nivoa čitaoca – oni čitaoca aktivno vuku nadole.

Sve se više objavljuju knjige-slikovnice, ali ne za trogodišnjake kao prije, već za odrasle.

Ustvari, savremeni mediji – to je virtuelno Ostrvo Budala, koje je sjajno opisao N. Nosov u knjizi „Neznalica na Mjesecu“ . Čini mi se da se u toj satiri autor podiže do sviftovskih visina. Ako je neko zaboravio, da podsjetimo o čemu se radi. Na neko ostrvo dovoze lutalice-beskućnike. Tamo ih bez prestanka zabavljaju, pokazuju krimiće i crtaće, oni se voze na vrteškama i drugim zabavnim spravama. Poslije nekog vremena tu provedenog, pošto su se nadisali otrovnog vazduha na tom ostrvu, normalni ljudi onižeg rasta pretvaraju se u ovce koje šišaju, ostvarujući dobit od prodaje njihove vune.

Naši mediji redovno dostavljaju naručiocima ovce za šišanje.

U užem smislu naručioci su proizvođači reklama, a u širem smislu – to je globalni biznis kome su potrebni veliki kontigenti potrošača. Кao što je sovjetska štampa imala za cilj da radničke mase vaspitava u duhu komunizma, upravo tako današnja sredstva informisanja teže da vaspitaju idealne potrošače. Samo ljudima potpuno ispranog mozga može biti životni cilj – neprekidna zamjena telefona ili neprestano trošenje novca na šarene laže. A pošto je to tako – onda ljude treba oblikovati, tj. napraviti od njih budale.

Ispiranje mozga kreće od škole, od dječijih stripova koje možete kupiti bilo gdje, dok se pritom ozbiljni časopisi nigdje ne reklamiraju, i možete ih kupiti samo putem pretplate.

Većina djece čita samo dječiju fantastiku koja ih priprema za percepciju glamurozne štampe, kriminalnih romana, romana za dame i tome slično.

Кarakteristično je da čak i ljudi sa formalno visokim nivoom obrazovanja (tj. oni koji su stekli diplome) ne osjećaju potrebu za racionalnim dokazivanjem bilo kakvih tvrdnji. Nisu im potrebne ni činjenice, ni logika – dovoljni su šamanski krici, nešto nalik na univerzalni način argumentovanja: „To je tako!“ , koji je u posljednje vrijeme veoma u opticaju.

Navika da posmatramo omiljene tv voditelje formira predstavu (možda nesvjesnu): nije važno šta se govori, već ko govori. Ako priča osoba koju poštuju i vole, koja je simpatična – onda se sve što ona kaže prihvata kao istina. Ljudi imaju potrebu da na ekranu vide „glavu koja govori“ , dok im je teško da percipiraju čak i jednostavan tekst u pisanoj formi.

ŠTA SE UČI U ŠКOLI?

U svojoj prostoti, jedan ministar obrazovanja se izrekao: cilj obrazovanja je – formiranje kulturnog potrošača. Savremena škola, srednja i visoka, polako se približava datom zadatku. Ne odjednom, ali postepeno.

Šta se sada uči u školi? Кako se ponašti u društvu, kako biti dio kolektiva, kako napraviti videoprezentaciju, ili napisati CV. A fizika i hemija – to je dosada, zaostalost, prošli vijek.

Uče nas da ne treba ništa ZNATI – u smislu držati u glavi. Sve se može naći na Google-u. To je veoma produktivna tačka gledišta. Ako čovjek ništa ne zna, može mu se nametnuti bilo šta. A prazna glava je vrlo pogodna da se u nju strpaju sve pojedinosti tarifnih planova, ili svojstva različitih vrsta toaletnog papira.

Neznanje i mračnjaštvo su posljednje utočište savremenog kapitalizma. To nije neki defekt savremenog društva, već je to njegova najvažnija komponenta. Bez njega savremeno tržište ne može da opstane.

Postavlja se logično pitanje: ko će u tom slučaju proizvoditi novu robu koja bi se uvaljivala idealnim potrošačima? I ko će voditi ljudsko stado a ko će biti pastiri? Očigledno, idealni potrošači za to nisu pogodni. U savremenim SAD danas tu ulogu imaju izbjeglice iz zemalja trećeg sveijta, iz bivšeg SSSR. Teško je reči šta će se dalje dogoditi. Savremeni kapitalizam i uopšte savremena zapadna civilizacija ne gleda unaprijed, za nju je važna sadašnja ekspanzija. Ona se postiže totalnom

(Leutar.net)

Ocijeni...
(0 glasova)

dzamija5Premijer Malezije Mahathir Mohamad upozorio je da je muslimanski svijet "u stanju krize" i pozvao na "provodljiva" rješenja, u njegovom govoru tokom otvaranju samita država s muslimanskom većinom u Kuala Lumpuru u decembru prošle godine.

"Svi znamo da su muslimani, njihova vjera i njihove države u stanju krize. Svuda vidimo kako se uništavaju muslimanske države, njihovi građani tjeraju se na bijeg, primorani tražiti spas u nemuslimanskim državama", rekao je Mahathir.

Taj 94-godišnji premijer istakao je da mnoge muslimanske nacije, dok su se druge države nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu oporavile i razvile, "nisu imale pravu upravu, a kamoli da su se razvile i napredovale", napominjući da "bratoubilački ratovi, građanski ratovi, propale vlade i mnoge druge katastrofe" nastavljaju prijetiti muslimanskim državama i islamu, "a da se ne vidi ozbiljan napor na njihovom okončanju ili ublažavanju ili obnavljanju religije".

Nakon američkog atentata 2. januara na iranskoga vojnog komandanta Qassema Soleimanija u Bagdadu, Mahathir je poručio da bi trebalo da se muslimanke zemlje ujedine i da se zaštite od vanjskih prijetelja.

Govoreći u intervjuu za Al Jazeeru o porukama malezijskog premijera, izvršni direktor Centra za islam u savremenom svijetu na Shenandoah univerzizetu u Virdžiniji u SAD-u Ermin Sinanović kaže da su reforme u nekim muslimanskim zemljama već započele, vjeruje da će one donijeti pozitivne primjene, ali napominje da se radi o dugotrajnom procesu koji iziskuje izuzetne napore, kao i ulogu svih segmenata društva.

Koliko je uopće realno očekivati konsenzus vlada muslimanskih zemalja u ovom trenutku, o kojem govori premijer Mahathir?

Očigledno je da takav konsenzus ne postoji. U stvari, nikada nije ni postojao. Države koje su najviše umiješane u sukobe na Bliskom Istoku: Iran, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Sirija, Turska, Irak, Jemen – sve su one na različitim stranama i u suprotstavljenim taborima. Ubistvo Soleimanija samo povećava i produbljuje ovaj razdor koji postoji već duže vremena. Ujedinjenje muslimana i nacionalne države su dvije stvari koje jednostavno ne idu zajedno. Te države, koje su uspostavljene u moderno doba i vrijeme postkolonijalizma, imaju svoje interese, kao i bilo koje druge države. Ti interesi su vrlo često vrlo oprečni. Tačno je da postoji veće jedinstvo muslimanskih naroda na emotivnom nivou. Ali i to ima svoje granice, kao što je opet bilo očigledno nakon ovog ubistva. Neki muslimani su protestovali, dok su se drugi – kao, npr. sirijske izbjeglice koje su puno propatile zbog iranske intervencije u Siriji – radovali. Uzmimo kao primjer OIC, Organizaciju islamske saradnje (koja se ranije zvala Organizacija islamske konferencije). Uspostavljena nakon pokušaja paljenja El-Aksa džamije, ta organizacija nikada nije funkcionirala na političkom nivou. Na kulturnom i humanitarnom možda jeste. Ako pogledamo bilo koju veću političku krizu sa kojom su se suočavali muslimani bilo gdje u svijetu, OIC je jednostavno uvijek bio nemoćna i neefikasna institucija. Ni drugi pokušaji stvaranja jedinstva muslimana nisu urodili plodom. Stoga poziv premijera Mahathira, iako lijepo zvuči, nije nimalo realan i stvari se neće promijeniti nakon njegovog apela.

Podjele između Irana i njihovih arapskih oponenata čine se dubokim. Jesu li možda ideološke razlike zapravo paravan političkom i ekonomskom nadmetanju?

Prvo, ni arapski oponenti, kako ste ih nazvali, nisu ujedinjeni. I oni su na različitim stranama. Katar je na jednoj strani, Saudijska Arabija i UAE na drugoj. Drugo, ideologija igra bitnu ulogu, bila ona šitsko revolucionarno usmjerenje, iranstvo, arapski nacionalizam, sekularizam, pan-islamizam, ili lokalni arapski nacionalizmi. No, ne smiju se zanemariti političke i ekonomske komponente ovih sukoba i rivalstava. Postoji jaka sprega ideološko-političko-ekonomskih dimenzija ovih sukoba. Baš zbog tog višedimenzionalnog opsega, vlade u regionu i drugi međunarodni činioci imaju širok izbor faktora koje mogu koristiti kako bi rasplamsali ova rivalstva. Nekada je to ideologija, drugi put politika, a ponekad, pak, ekonomski interesi, ili kombinacija nekih ili svih ovih dimenzija. Kada se tome dodaju velike sile, kao što su SAD ili Rusija, ili regionalne sile, kao što je Turska, onda dobivamo jako kompleksnu sliku koja nudi skoro neiscrpan izvor potencijalnih sukoba, savezništva i rivalstava. Tačno je da se ideologija često koristi kao paravan. Iranskoj vladi je puno lakše pozvati se na vjersku ideologiju režima i prikazati sukob kao borbu između dobra i zla, između Jezida i Huseina. No, ta ista vlada zapostavlja pravdu koju zagovara u međunarodnim odnosima u ophođenju prema sopstvenom stanovništvu koje je u većoj mjeri izmoreno nakon više od četiri desetljeća korumpirane vladavine šitskih vjerskih vođa i službenika koja često krši osnovna ljudska prava.

U svakom slučaju, evidentno je da se na bliskom istoku dešavaju određeni procesi. Arapske i iranske vladajuće elite i njihovi građani sada se otvoreno bore i protive se jedni drugima. Može li otpor građana donijeti bitne reforme u tom dijelu Bliskog istoka?

Otpor građana je već donio reforme. Neke su bile kratkotrajne, kao vlada u Egiptu prije Sisijevog vojnog udara. Druge su dugotrajnije, kao nova vlada u Tunisu koja je započela proces demokratizacije i otvaranja. Općenite reforme zahtijevaju puno duži proces preobrazbe, ali je taj proces počeo i vjerujem da je nezaustavljiv. Političke reforme zahtijevaju jako dugo vrijeme. Mi to vidimo na našem primjeru u Bosni i Hercegovini, kao i na Balkanu uopće. Francuska revolucija se odigrala 1789., ali je francuskoj republici trebalo preko 150 godina da bude u potpunosti uspostavljena kako je to zamišljeno. Amerika je ukinula robovlasništvo tek skoro 90 godina nakon proglašavanja nezavisnosti, a afroamerikanci su čekali još jedno stoljeće nakon toga kako bi dobili svoja puna prava. Mnogi bi rekli da ta prava još nisu u potpunosti ostvarena. Arapsko proljeće ili buđenje se desilo prije manje od jednog desetljeća. Jednostavno nije u skladu sa historijom očekivati da će ovaj proces teći brzo i nesmetano. Demografska eksplozija, u kombinaciji sa društvenim medijima i drugim oblicima savremenog komuniciranja, onemogućavaju potpunu kontrolu nad informacijama koja je postojala do unazad nekoliko desetljeća. Obični ljudi sada mogu vidjeti kako izgleda život širom svijeta, kao i šta znači kada ljudi imaju slobodu, a i kada – s druge strane – njihove živote vlade potpuno kontroliraju. Ovo buđenje se može nazvati buđenjem ljudskog dostojanstva. Građani zahtijevaju da se prema njima odnosi na dostojanstven način, bez laži kojima su mnoge vlade u arapskom svijetu sklone, i bez svaljivanja krivice na vanjske faktore. Kao što kaže poslovica, možete lagati neke ljude na neko vrijeme, ali ne možete stalno lagati sve ljude. To je jednostavno nemoguće u današnje doba. Reforme će zahtijevati bar nekoliko desetljeća. One će morati uključiti sve oblasti: politiku, obrazovanje, društvo, ekonomiju, kulturu, vjersku misao. Čitav region je u zaostatku već najmanje dva stoljeća. Reforma je tu, ali će biti spora i bolna. Zahtijev za demokratijom je poziv na očuvanje ljudskog dostojanstva. To je ključni pojam i u islamu. Naravno, ovo ne ide u korist despotskim, diktatorskim režimima u regionu, a takvih je ponajviše. Iz ovih razloga, države kao što su S. Arabija i UAE bore se protiv ovih reformi i poziva na demokratiju jer znaju da bi vremenom ti režimi izgubili vlast. Zato je njihov prioritet borba protiv reforme, protiv ljudskog dostojanstva, i protiv demokratije.

Dio Amerikanaca je nezadovoljan Trumpovim odnosom prema Bliskom istoku. Rashida Tlaib i Ilhana Omar su prve muslimanke izabrane u Kongresu. Stječe se dojam da SAD kao društvo počinje bolje razumijevati islam?

Teško je generalizirati o ovim stvarima. No, sigurno je da u određenim slojevima američkog društva i javnog mnijenja postoji uvećana pozitivna volja prema muslimanima. Ti Amerikanci vide svoje sugrađane muslimane kao manjinu kojoj se često niječu prava, kao i drugim manjinama u Americi. Tako se i nastojanje muslimana za ostvarivanjem većih prava, kao i borba protiv islamofobije i drugih vidova disktriminacije, smatraju sveopćom američkom borbom za jednakost. Naravno, postoji i druga strana, oni koji žele još više suziti prostor muslimanima za život i javno djelovanje. Znači, ovdje se prije svega radi o političkoj borbi, unutar političkog prostora. Što se stavova prema islamu kao vjeri ili religiji, to je jako teško razlučiti. Logično bi bilo očekivati da je uvećano prisustvo islama u medijima poboljšalo razumijevanju islama u američkom društvu. Međutim, pošto je takvo pokrivanje islama u medijima skoro uvijek dosta negativno, može se očekivati i suprotan ishod. Gdje sam ja optimističan je da je izučavanje islama sada dosta prisutnije u američkim školama, kao i na univerzitetima i koledžima. Nove generacije američkih muslimana stasavaju u tipično američkom okruženju. To povećava direktan kontakt između njih i njihovih sugrađana koji nisu muslimani. Amerika je otvoreno društvo i veliki broj ljudi su spremni da prihvate različitosti. Na osnovu ovoga svega, bio bih umjereno optimističan da će se vremenom stavovi američkog društva prema islamu mijenjati ka boljem.

Sociolog Jovo Bakić govori o islamofobiji kao pojavi koja je zamijenila antisemitizam u Evropi. Vjeruje da je antisemitizam diskvalificirajući u političkom smislu, u odnosu na islamofobiju koja može donijeti političke poene. Koliko su sami muslimani krivi za takav status islama na zapadu?

Složio bih se, u principu, sa kolegom Bakićem. U nekim društveno-političkim krugovima u Evropi, ali ne samo i u Evropi, islamofobija se smatra posebnim postignućem, jednom vrstom ordena. Godišnji izvještaji o islamofobiji koje izdaju istraživačke institucije na Zapadu nude poraznu sliku o jako brzom porastu islamofobičnih činova i napada na muslimane. Evropski izvještaj o islamofobiji bilježi porast od 74 posto u broju napada na muslimane u Austriji u 2018. u odnosu na prethodnu godinu. U istom periodu, porast islamofobičnih napada je bio 52 posto u Francuskoj i 40 posto u Ujedinjenom Kraljevstvu. Dakle, problem postoji i postaje gori iz godine u godinu. S druge strane, muslimani sklapaju prijateljstva i savezništva sa mnogim pojedincima i institucijama koje se bore protiv islamofobije. Sam termin je postao skoro pa opće prihvaćen u zapadnim društvima. Pored ovih izvještaja koje sam spomenuo, održavaju se konferencije, radionice, objavljuju se stručni radovi i časopisi o problemu islamofobije. Sami muslimani su jako uključeni u ove aktivnosti u Evropi, kao i na drugim kontinentima. Što se pitanja tiče, nemam običaj kriviti žrtve. Tačno je da muslimani mogu i moraju raditi više na pozitivnom tumačenju i izlaganju svoje vjere i kulture. Trebamo biti više otvoreni prema drugima, slobodniji u izražavanju, iskreniji u pristupu našoj tradiciji. Naravno, tu postoje i problemi ekstremizma i terorizma koji su očiti, mada često prenaglašeni. Sve to stoji. Evropska društva imaju obavezu, kao i muslimani sami, da se obrazuju po pitanju islama. Muslimani su njihov prve komšije, vjera i kultura koje su bliske evropskoj kulturi i historiji. Svi imamo zadaću da, umjesto svaljivanja krivice, zajednički mijenjamo često negativnu sliku o islamu i muslimanima.

(Al Jazeera)

ponedjeljak, 06 Januar 2020 00:00

Izrael: Model za ekstremnu desnicu

Ocijeni...
(0 glasova)

izrael3Brazil je 15. decembra prošle godine otvorio trgovinski ured u Jerusalemu i objavio kako će uskoro premjestiti svoju ambasadu iz Tel Aviva u grad o kojem postoji spor. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu izrazio je zahvalnost kazavši kako Izrael „nema boljih prijatelja od naroda i Vlade Brazila“.

Brazilska podrška naseljeničkom kolonijalizmu i vojnoj okupaciji u Palestini dio je šireg globalnog trenda desnog krila, ekstremne desnice i fundamentalističkih pokreta koji podržavaju cionizam kao model uspješnog provođenja rasističkih politika.

Jačanje brazilske podrške

Vjerski nacionalista i bivši vojnik kapetan, brazilski ekstremno desničarski predsjednik Jair Bolsonaro je poznat po patrijarhalnim, ženomrzačkim i rasističkim komentarima. Uvrijedio je izbjeglice iz Afrike, Bliskog istoka i sa Haitija nazvavši ih „ološem čovječanstva“, napao LGBT populacije i zalagao se za nejednakost žena. Bolsonarov režim neki posmatrači opisuju kao fašistički.

Po preuzimanju ureda 2018. godine, Bolsonaro je raskrstio sa umjerenim stavom južnoameričke države prema Palestini. Tokom predsjedničke kampanje, Bolsonaro se zalagao za zatvaranje palestinske ambasade u Braziliji, nazvao Palestince „teroristima“ i obećao izmještanje brazilske ambasade u Jerusalem. Tokom izbornih skupova, izraelska zastava se često pojavljivala uz brazilsku. Nakon izborne pobjede Bolsonara, visokopozicionirani diplomatski izvor je za izraelski list Haaretz kazao kako će „Brazil biti bijel i plav“, navodeći boje izraelske zastave. Kao predsjednik, Bolsonarova prva zvanična posjeta kao državnog čelnika van Amerika je bila u Izraelu i bio je toplo dočekan u Tel Avivu gdje je svoju ljubav prema Izraelu iskazao na hebrejskom.

Izrael je odgovorio sa zanosom. Od samog početka njegova predsjednikovanja, Izrael je na Bolsonara gledao kao na novog saveznika. Kada je Netanyahu prisustvovao inauguraciji Bolsonara, pozdravili su ga brazilski kršćanski evanđelisti koji su izdali posebnu marku povodom 70. godišnjice naseljeničko-kolonijalne države. Na njoj je bilo Netanyahuovo lice i hebrejska riječ „spasitelj“.

Evanđelisti

Bolsonaro je dobio podršku brazilske evanđelističke populacije koja brzo raste i koja, pošto ima otprilike 45 miliona sljedbenika, ima politički i društveni utjecaj.

Brazilski evanđelistički pokret ima veze sa američkim kolegama. Sa jakim predstavnicima u američkoj Vladi, među kojima su potpredsjednik Mike Pence i državni sekretar Mike Pompeo, bijeli evanđelisti tvore konzervativnu bazu Republikanske Stranke i velikom većinom podržavaju Donalda Trumpa.

Izrael je od centralne važnosti za cionističke evanđeliste koji vjeruju kako jevreji moraju biti okupljeni u Palestini kako bi bilo pokrenuto drugo dolaženje Isusa. Čitajući historiju kroz religiozne naočale, evanđelistički cionisti vide uspostavu države Izraela 1948. kao ispunjenje vjerskog proročanstva. Izrael je tako izdignut iznad međunarodnog prava i obaveza prema ljudskim pravima.

Idoliziranje Izraela

Kršćanski cionisti nisu sami u svojoj podršci i divljenju Izraelu. Desničarski i ekstremno desničarski pokreti i političke partije iz cijelog svijeta također idoliziraju Izrael jer na cionistički kolonijalni projekt gledaju kao na uspješan model evropske dominacije nad domorodačkom populacijom država u razvoju.

Preuzimanjem ultrakonzervativnih briga o demografskom razvoju multikulturalnih društava za provođenje islamofobne, bjelačke supremacijske i drugih rasističkih ideologija, različiti ekstremno desničarski pokreti se poklapaju u svojoj privrženosti cionizmu.

Oblici pritvaranja stanovnika, kao što su zabrane putovanja, deportacije, izgradnje zidova i masovno pritvaranje, dugo su prisutni u praksi Izraela i testirani na Palestincima. Izrael je pretvorio islamofobne i orijentalističke stavove u genocidne politike koje mnogi sljedbenici ekstremne desnice vide kao inspiraciju za rad vlastitih država.

Evropska ekstremna desnica

Desničarski ideolozi lako kombiniraju antisemitizam sa proizraelskim stavom. Osnivač cionizma Theodor Herzl je 1895. godine predvidio kako će „antisemiti postati naši najovisniji prijatelji, a antisemitske države naši saveznici“.

Iako se antisemitizam i cionizam strukturalno presijecaju, pošto oba ovise o kolektivnoj politizaciji Jevreja kao „Ostalih“, trenutna kretanja su ovu jezivu alijansu učinila nemogućom za ignoriranje.

Ekstremno desničarske stranke su sve više dio etabliranog političkog spektra širom Evrope. Austrijske ekstremno desna Slobodarska partija (FPO) i njemačka ekstremno desna Alternativa za Njemačku (AfD) uvrstile su cionizam u svoje regresivne ideologije, smatrajući Izrael primjerom stvaranja rasističko/rasne hijerarhije. Obje stranke su dio glasnih antisemita.

Dok odbacuje prava Palestinaca, evropska ekstremna desnica je retorički zlostavljala palestinsku populaciju daljim jačanjem islamofobne propagande i opravdavanjem svog vlastitog antisemitizma. Izraelska nezakonita naselja na Zapadnoj obali se često predstavljaju kao granica Zapadne civilizacije. Neki od primjera, bivši lider FPO-a Hans Christian Strache objavio je kako je njegovo srce sa naseljenicima. Holandski islamofob Geert Wilders je poručio Palestincima da napuste Palestinu i odu u Jordan, opravdavši etničko čišće nje. Ekstremno desničarska stranka Švedski Demokrati se bore za priznanje Jerusalema kao izraelske prijestolnice.

Saradnja

Izraelski režim se dugo stavlja uz globalnu političku desnicu i, naročito za vrijeme Netanyahua, ponosno sarađuje sa ekstremnom desnicom. Čak i slavi neke istaknute ekstremno desničarske ličnosti kao što je italijanski političar Matteo Salvini za koga kažu kako je „veliki prijatelj Izraela“.

Među izraelskim ekstremno desničarskim „prijateljima“ je i mađarski Viktor Orban. Poznat po svojim islamofobnim i stavovima protiv izbjeglica, Orban je hvalio mađarskog nacističkog saradnika Miklosa Horthyja koji je nadgledao ubijanje pola miliona Jevreja u Mađarskoj.

Još jedan prijatelj je filipinski lider Rodrigo Duterte koji je zloglasan po svojim rasističkim, homofobnim i seksističkim izjavama. Duterte se nekad pohvalno poredio sa Hitlerom i šalio se na račun žrtava holokausta. Uprkos tomu, kasnije je posjetio Izrael i, sa Netanyahuom, bio dio memorijalne službe u memorijalnom centru holokausta Yad Vashem. Tokom posjete je potpisao ugovore o istraživanju nafte i novim poslovima sa oružjem.

No, ovo sve nije šokantno onome ko prati ekstremnu desnicu i izraelski Vladu. Zapravo, Jerusalem je ključno ukrštanje cionista i antisemita.

Nakon posjete memorijalnom centru holokausta, Bolsonaro je kazao kako je Nacizam bio ljevičarski i socijalistički pokret, te tako se uključio u revizionizam holokausta. Ovo je, međutim, u skladu sa vlastitim historijskim revizionizmom Netanyahua. Izraelski premijer je ranije tvrdio kako „Hitler nije želio iskorijeniti Jevreje“, pogrešno propagirajući teoriju o umiješanosti Palestinaca u holokaust.

Otvaranje ambasade

Na otvaranju nove ambasade Trumpove administracije u Jerusalemu 2018. godine, evanđelistički pastori Robert Jeffress i John Hagee su predvodili molitve. Istaknuti televanđelist Jeffress ranije je tvrdio: „Ne možete biti spašeni ako se Jevrej“. Odbacio je Islam, Mormone i Judaizam. U pokušaju da opravda jevrejska naselja u Palestini, osnivač cionističke organizacije Christians United fo Israel Hagee je koristio Bibliju da racionalizira holokaust, tvrđeći: „Bog je poslao lovca. Lovac je neko sa oružjem i on vrši silu nad vama. Hitler je bio lovac.“

Kako se ova dešavanja otkrivaju, Palestina/Izrael je u centru pažnje regresivnih vlada, političkih partija i pokreta iz cijelog svijeta. Bijeli supremacisti, antisemiti, neonacisti i vjerski fundamentalisti nalaze inspiraciju u cionizmu za mnoge ciljeve. Bilo da im je cilj prikrivanje antisemitizma, daljih rasističkih politika ili pokretanje apokalipse – dok god slave izraelsku Vladu, oni će biti prihvaćeni kao prijatelji.

Danas, Tel Aviv brzo sklapa prijateljstva sa novim desničarskim vladama, gdje god da se pojave. Taj pristup se vidi u Južnoj Americi, mimo Brazila. Venecuela i Bolivija su dugo bili među istaknutim protivnicima Izraela međunarodno. Karakas je prekinuo veze sa cionističkom državom nakon rada u Gazi 2008-2009. Bolivijski lider Morales je Izrael proglasio „terorističkom državom“, nakon što je osudio njegove ratove protiv Palestinaca. No, Juan Guaido, „privremeni predsjednik“ Venecuele koga je nametnuo SAD, odmah je priznat od strane Izraela i pokušava ponovo uspostaviti diplomatske veze. Kontraverzna privremena čelnica Bolivije Jeanine Anez, koju podržava SAD, odmah je uspostavila veze sa Izraelom i ukinula vizna ograničenja.

Uprkos stajanju uz globalnu desnicu, Izrael i dalje ima podršku liberalnih i ljevičarskih politika Zapada i, zbog duboko uvriježenog Orijentalizma u euro-američku sferu, cionistička država se često shvata kao liberalna demokratska ispostava na Bliskom istoku. Kao rezultat toga, opresija nad Palestincima nastavlja jačati i širiti se mimo političkih ideologija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Denijal Jegić (Al Jazeera English)

Ocijeni...
(0 glasova)

srbijaOd Garašanina i Moljevića do danas, Beograd nikad nije odustao od projekta „velike Srbije“ pa bi probosanski lideri konačno morali definirati efikasnu političku strategiju BiH!

Sa istoka ništa novo. Prijedlog Strategije odbrane Srbije koji se ovih dana našao pred poslanicima srbijanskog parlamenta nije donio suštinski otklon u politici Beograda prema susjednim republikama, najmanje od Memoranduma SANU 1986. godine pa do danas. Ukratko – pred usvajanjem u Skupštini Srbije je novi dokument koji se ponovo bavi statusom dijelova Bosne i Hercegovine i ozvaničavanjem patronata nad bosanskim Srbima te se pokušavaju inaugurirati navodne ingerencije Srbije prema BiH, koje ona ne može imati. Šta je sve sporno?

Miješanje u unutarnje stvari BiH

Ono što je najspornije jeste odredba o posebnom interesu Srbije u domenu odbrane koja kaže: „Očuvanje Republike Srpske kao entiteta u sastavu Bosne i Hercegovine u skladu sa Dejtonskim sporazumom i unapređenje položaja Srba u regionu i svetu od posebnog je značaja za bezbednost i odbranu Republike Srbije. Republika Srbija kao jedan od garanta Dejtonskog sporazuma nastaviće da unapređuje specijalne paralelne odnose sa Republikom Srpskom, uz uvažavanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine.“ (str. 13)

Pravni osnov za ovakav stav je ustvari obična mantra da je „Srbija garant Dejtonskog sporazuma,“ što uopće nije tačno. SRJ je bila jedna od potpisnica, kao učesnica međunarodnog ratnog konflikta, čime je preuzela obavezu poštivanja suvereniteta BiH. Ali, već činjenicom da državnom strategijom sebi propisuje zadatak djelovanja prema RS, entitetu u BiH, Srbija krši suverenitet jer se radi o – miješanju u unutrašnje stvari druge države. Ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin pri tome naglašava da se ne radi samo o odbrambenom interesu Srbije.

"Nikada, kao u dokumentu koji je pred vama, nije rečeno da su Republika Srpska i njeno očuvanje prioritet naše vanjske politike. Država Srbija na ovaj način veoma jasno kaže šta je nacionalni interes i šta se mora braniti," kaže Vulin u Skupštini. Iako su Vulinove izjave često diskutabilne, ova upravo dodatno pojašnjava bezlične fraze dokumenta. Naime, bavljenjem Republikom Srpskom i Srbima u njoj reafirmira se „briga o Srbima ma gde oni da žive“, a to već neodoljivo podsjeća na ključne dijelove Memoranduma SANU iz 1986. godine koji su kao okvir za velikosrpski projekat kreirali Dobrica Ćosić i akademici u Beogradu.

Temelji u Memorandumu SANU

Podsjetimo, u tom svojevrsnom vodiču za tragičan raspad SFRJ i enormno uništavanje i zločine devedesetih stajalo je u tački 10: „Uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda, nezavisno od toga u kojoj se republici ili pokrajini nalazio, njegovo je istorijsko i demokratsko pravo.“

Upravo u ovom stavu „...bez obzira u kojoj se republici ili pokrajini nalazio...“ tada se preko promoviranja prava na nacionalni integritet, te 1986. lansiralo „pravo“ uticaja Beograda na Srbe izvan Srbije.. Danas, 2019. godine ponovo imamo isti, ali parafrazirani stav „očuvanje RS i unapređenje položaja Srba u regionu i svetu od posebnog je značaja za Srbiju“!

Podudarnost i istovjetnost značenja su evidentni. Ni 1986. godine se prvim Memorandumom nije osporavao suverenitet jugoslovenskih republika. Ali, znamo da je sva politika Srbije devedesetih bila zasnovana na manipuliranju položajem Srba izvan Srbije i njihovom paradržavnom organiziranju. Dejtonskim sporazumom i „specijalnim vezama“ taj je uticaj Srbije u BiH čak i institucionaliziran, a pored svega toga Beograd sada i vlastitom odbrambenom strategijom, kao nekad Memorandumom, pokušava dodatno legitimizirati svoje pretenzije spram BiH!

U vezi s tim politički lideri probosanske orjentacije moraju poduzeti mnogo konkretnije mjere nego što su pravno zaklanjanje za dejtonski suverenitet BiH (i 1992. BiH je bila suverena) ili populističko „pucanje poprstima“ i isprazne prijetnje NATO trupama na Drini. Državnički i lični kapacitet mora se ovaj put demontrirati mnogo konkretnijim političkim i diplomatskim potezima prema uticajnim i dokazanim prijateljima ove zemlje koji nemaju dilemu oko suvereniteta BiH, niti iluzija o aktuelnosti pretenzija Srbije prema susjedima. Ne samo prema BiH, previranja u Crnoj Gori to najbolje pokazuju.
Opasne aluzije na Sandžak

Analitičarima je promakla jedna odredba iz Strategije gdje se opravdava intenzivno naoružavanje Vojske Srbije u posljednje vrijeme, iako realno nije vidljiva nikakva vojna prijetnja prema Srbiji. Na strani 6 dokumenta kao razlog svega što slijedi kaže se: „Oružana agresija na Republiku Srbiju u narednom periodu ne može se isključiti.“

Ili, što bi Slobodan Milošević na Gazimestanu rekao: „A ni oružane bitke nisu isključene!“

O čijoj bi se agresiji moglo raditi objašnjava se na istoj strani u odjeljku Separatističke težnje gdje se osim lamentiranja o opasnosti od kosovskih separatista navodi da su takve težnje „... izražene su na jugu Srbije, sa posebnim intenzitetom ispoljavanja u aktivnostima lokalnih političkih, verskih i kulturnih subjekata, koji neargumentovanim dimenzioniranjem problema manjinskih i ljudskih prava u Republici Srbiji podstiču separatističke težnje.“

Iako se to izričajem ne navodi, iz konteksta izvire opasna aluzija na Sandžak, gdje već decenijama bošnjačko stanovništvo preko lokalnih, političkih i nacionalnih institucija i udruženja nastoji izboriti nacionalna prava i ravnopravnost, a što srbijanske vlasti svih nivoa također decenijama opstruiraju.

Citirana formulacija iz Strategije njihovu borbu za manjinska i ljudska prava sada kriminalizira kvalificirajući je kao – separatizam. U bliskoj historiji, tj. osamdesetih godina u SFRJ, kada su kosovski Albanci tražili da im se vrate uskraćena prava i prestane državna represija republičkih srbijanskih organa, također su bili optuženi za kontrarevoluciju i separatizam. Stoga, zvanično kvalificiranje političkih i kulturnih aktivnosti kao separatizam iskustveno se u Srbiji može tumačiti kao zlokobno pripremanje pravnog alibija za vojno-policijsko suprotstavljanje političkoj borbi bilo koje manjine.

Na kursu Memoranduma 2

Neovisno od Strategije odbrane Srbije (ali i u vezi s njom) ponovo treba podsjetiti na dokument iz 2011. godine – Memorandum 2. Kao i prvi iz 1986. godine i ovaj drugi je nastao iz glave prvenstveno Dobrice Ćosića i nekoliko koautora iz SANU bosanskog porijekla. Kreiran je kao nezvanični dokument za internu upotrebu u Vladi Srbije i služi kao vodič političarima iz Srbije i RS za ponašanje prema institucijama BiH. Dezavuiranje i unutrašnja destrukcija državnih organa preko kadrova iz RS, preferiranje interesa Srbije u bilateralnim odnosima, razvoj specijalnih veza sa entitetom, a zanemarivanje međudržavnih odnosa itd. osnovne su upute tog dokumenta što smo u praksi vidjeli bezbroj puta.

Jedno od uputstava iz glasi: „Neophodno je RS i Srbiju uvezivati infrastrukturno i ekonomski a posebno čvrstu saradnju treba ostvariti kroz izgradnju komunikacija i hidro i termoelektrana.“ Osam godina kasnije, Milorad Dodik kao član Predsjedništva BiH, zajedno sa raznim komisijama iz Srbije opstruira utvrđivanje državne granice i prava vlasništva na hidroelektranama na Drini (HE Bajina Bašta i Zvornik) i korištenim resursima, koje Srbija od 1992. godine tretira kao ratni plijen.

Također, trasa kružnog autoputa Sarajevo – Beograd – Sarajevo je prema procjenama prometnih i ekonomskih stručnjaka neisplativa zbog slabe naseljenosti i nerazvijenosti područja. Ali, u političkom smislu postiže se „strateško uvezivanje Srbije i RS“. Zato bi, prije nego nepopravljivo prevagne politički interes Beograda i Banjaluke i ekonomski interes turskih investitora, probosanski političari trebali još jednom ozbiljno razmotriti trasu autoputa, a također i suvislo pitanje – treba li Bosni i Hercegovini uopće tako veliki projekat puta prema istoku, ako su strateška opredjeljenja BiH prema Zapadu?!

A što se tiče aktuelnih političkih talasanja oko najnovijeg dokumenta srbijanskog establišmenta, pažljivim čitanjem dokumenata od Ilije Garašanina, preko Stevana Moljevića, akademika SANU pa do ove Strategije odbrane Srbije jedino je sigurno da Beograd nikad nije odustao od pretenzija na BiH i projekta velike Srbije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Edin Subašić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

crnagoraProces je započeo onog časa kad je Milo Đukanović, bilo vlastitom intuicijom i odlukom ili nečijom sugestijom, što je u konačnici nebitno, odlučio okrenuti leđa tom projektu koji je i sam aktivno podržavao.

Piše: Dragan Markovina

Za sve one koji su imali tu sreću da su propustili uživo gledati scenarije događanja naroda, mitinge istine, nošenje moštiju svetaca, jogurt-revolucije i slične specijalne efekte koji su korišteni u svrhu postizanja ili održavanja nacionalističkih ciljeva srpske politike, ali i tu nesreću da žive s posljedicama istih, ovih dana se u Crnog Gori održava, tko zna koja po redu, loša repriza svih navedenih događaja.
Baš kao u filmu “Beskrajni dan”, ponavljaju se sve iste radnje, s potpuno nerazumljivim uvjerenjem da će jednog dana ipak dati drukčiji rezultat. Za one neupućene, pojednostavljeno govoreći u Crnoj Gori se upravo privodi kraju proces definitivnog raskidanja svih veza te zemlje sa srpskim nacionalističkim projektom. Taj je proces započeo onog časa kad je Milo Đukanović, bilo vlastitom intuicijom i odlukom ili nečijom sugestijom, što je u konačnici nebitno, odlučio okrenuti leđa tom projektu koji je i sam aktivno podržavao.

Iako je jedno vrijeme konačni ishod te borbe izgledao neizvjestan, s obzirom na odnose snaga na terenu, ali i s obzirom na odluke međunarodne zajednice koja je, primjerice, tražila da je za valjanost referenduma o nezavisnosti potrebno 55 posto plus jedan glas za nezavisnost, ili inzistirala da državna zajednica Srbije i Crne Gore nastavi egzistirati još neko vrijeme, bilo je jasno da je od onog časa od kojeg je Milo Đukanović, tj. stvarna vlast izabrala nezavisnost, ta politika ima znatno veće izglede.

Inače, prijepori oko političkog smjera Crne Gore u tamošnjem društvu traju još od prijelomne Podgoričke skupštine iz 1918. i tijesne odluke da se ta zemlja bezuvjetno pripoji Srbiji, odnosno budućoj jugoslavenskoj zajednici i tako zapravo dokine vlastitu samostalnost te ukloni vlastitu dinastiju s prijestolja. Ti su prijepori nekad bili izraženiji, kao u Drugom svjetskom ratu ili posljednjih godina, nekad niskog intenziteta, kao u socijalističkom razdoblju, ali nikad nisu prestali i prilično je izgledno i da neće nakon što se aktualna bura stiša.

No, ono što je također prilično izgledno i predstavlja konačnu novost, jest činjenica da se trend promijenio i da je ideja bliske povezanosti sa Srbijom i srpskim nacionalizmom prije svega doživjela ozbiljan poraz. Upravo zahvaljujući nemogućnosti da se taj poraz prihvati i da se od te ideje odustane, pored toga što društvo iznova vodi ka iracionalnom nasilju, u punom smislu riječi onemogućava opoziciju da smijeni Đukanovića s vlasti, za što postoji čitav niz realnih argumenata koji jednostavno padnu u vodu kad se građani suoče s tim što je s druge strane, a to su vječne devedesete.

Zahvaljujući svemu navedenom, Đukanović ima podršku svih nacionalnih manjina, naravno s izuzetkom srpske, ako nju uopće možemo promatrati u tom ključu. Nakon što je oduzeo moć svim drugim faktorima otpora, posljednja je preostala Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, vođena od strane uvjerenog nacionaliste Amfilohija Radovića, čije huškačke i besmislene izjave zatrpavaju javni prostor već desetljećima. Jednu od pamtljivijih je svojevremeno Feral Tribune izabrao za “Shit of the week”, kad je u ratu rekao da “hoće Bog nešto veliko od ovog naroda, čim ga stalno gura u žižu svjetskih zbivanja”.

Dakle, pored procesa pokušaja definitivnog legaliziranja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, što će puno teže ići, Đukanovićeva vlast je jučer u burnoj atmosferi i na rubu građanskog rata, izglasala novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, s ključnom stavkom o nacionalizaciji crkvene imovine, koja je do 1.12.1918., odnosno prije utemeljenja Kraljevine SHS bila u državnom vlasništvu.

Bez obzira na snažan otpor, vođen od strane tamošnjeg SPC-a i opozicijskih stranaka te u bliskoj vezi s Beogradom, vrlo je izvjesno da će se stvari na koncu smiriti bez ikakve mogućnosti da se ova odluka promijeni, jer je srpski nacionalizam jednostavno izgubio sve poluge moći. Ono što je negdje duboko iza svega zapravo tužno, je činjenica da mnogi ljudi odbijaju napustiti takvu matricu razmišljanja i inzistiraju na nečemu što realno nema nikakve veze sa stvarnim životom, živeći duboko ukopani u prošlost i u devedesete. Otprilike kao aktualna predsjednica Hrvatske.

(Aktuelno.me)

četvrtak, 12 Decembar 2019 00:00

Perić: Kako odbraniti slobodu

Ocijeni...
(0 glasova)

sud1Sloboda, jednakost i bratstvo su tri neraskidivo povezana koncepta koja su dva i po vijeka naša slika svijeta. (Norveški pisac i anarhista Jens Bjornbue, smatra da su ona direktna parafraza hrišćanskog koncepta svetog Trojstva - pred Ocem smo svi jednaki, pred Duhom smo slobodni, a pred Sinom svi smo braća).

Slobodom smo napajali svoja srca i svoje duše, uvjereni da bez slobode, bratstva i jednakosti ljudska egzistencija gubi smisao. Ni jedna velika misao nije mogla mimoići slobodu. Ona je nadahnjivala i hranila čovjekova stremljenja. Ona ga je vodila kroz mračne predjele pregalaštva, ona je bila svetionik civilizacijskog progresa.

Nisu pregaoci u osvajanju slobode uvijek bili srećni. Bo je to trnovit i težak put. Sloboda je uzimala mnoge žrtve. Nisu se ni sve nade slobodarskih pohoda ostvarivale. Nije se bez razloga mladi pjesnik Branko Miljković pitao «da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj».

I danas nas zavarava sjaj ove velike ideje. Ni danas čovjek nije svjestan koliko je sloboda važna i šta znači. Sva njena veličina vidi se samo onda kad bude oskrnavljena ili oduzeta. Zatvori i tamnice su mjesto gdje se čovjeku susreće sa vrijednostima slobodom i gdje mu se ona ukazuje u svom punom značenju.

Danas jedan čovjek, teško bolestan, leži utamničen u zatvoru u Belmaršu, pored Londona, u tamnici građenoj za najopasnije teroriste. Prebačen je u državni zatvor nakon što je šest godina bio zatvoren u prostoriji bez dnevne svjetlosti u ambasadi Ekvadora u Londonu. Riječ je o Džulijanu Asanžu, čovjeku koji je danas najzaslužniji za odbranu ljudskih prava. Da ova civilizacija poštuje i brani svoje vrijednosti, Asanž bi za odbranu ljudskih prava dobio Nobelovu nagradu.

Asanž je prije sedam godina objavio istinite informacije od javnog značaja (Vikiliks)! Otkrio je kako moćne državne institucije koriste lažne informacije kako bi svrgavale režime u drugim državama. Bježeći od progona i prijetnji hapšenjem, sklonio se u ambasadu Ekvadora. Izgubio je slobodu da bi se spasio progona.

Slučaj Asanž bi trebao biti poziv za globalnu akciju za odbranu pravde. O tome se nije smjelo ćutati. Novinari koji su koristili Asanžova dostignuća, pozivajući se na zaštićene izvore i Prvi amandman američkog Ustava, bili su dužni da ustanu u zaštitu Asanža i medijskih sloboda. Oni su ćutali i pristali da štite neodgovornu vlast. Neodgovorna vlast poslala je novinarima i medijima poruku da će im uništiti živote ako otkriju njihove zločine. Zašto su novinari na takvu ucjenu pristali? Zašto građani pristaju na uništenje vlastite slobode?

Ništa manje nisu uznemirujući naši primjeri atakovanja na slobodu. Kada je postalo jasno da se ubistvo mladog Davida Dragičevića zataškava morali smo da shvatimo da nestaje i naša sloboda. Morali smo da se suočimo sa pitanjem da li smo bezbjedni u našim gradovima i našim domovima. Morali smo glasno pitati da li smo slobodni i imali ko da štiti našu slobodu! Nismo pitali jer nismo shvatili da je nečija moć postala jača od moći države koju plaćamo da se brine o našoj bezbijednosti. Onda se u Banja Luci desilo ubistvo uglednog privrednika Slaviše Krunića. Ni ono još nije razjašnjeno. Nije se probudila naša savjest ni kada smo nakon tri godine vidjeli da ni smrt mladog Dženana Memića u Sarajevu neće biti razjašnjena. U Sarajevu su se potom desilo ubistvo dvojice policajaca, koje, takođe, nije razjašnjeno. Pitaju li se građani Banjaluke i Sarajeva kuda nas vodi naše ćutanje? Da li će jednog dana doći red na nas i našu djecu?

Kada su rijetki i hrabri građanu Banjaluke okupljanjem i javnim protestom odlučili da brane svoju slobodu, vlasti su odlučile da im ograniče i slobodu okupljanja i javnog izražavanja mišljenja: zabranile su okupljanje na jednom mjestu više od troje ljudi! Umjesto da otkrije ubice Davida Dragičevića i građanima vrati narušenu slobodu, vlast im je oduzele i pravo na mirno okupljanje i javno izražavanje svog mišljenja bez ikakvog razumnog razloga! Vlast zna da se slobode zagarantovane ustavom i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima mogu zakonom ograničiti samo ako postoji opravdan recipročan interes društva, ali neće da zna da su ljudske slobode i pravda važnija drutvena vrijednost od javnog reda. Neustavni potezi države razbili su građanski bunt na način kako se totalitarna vlast obračunava sa građanima u državama mračnih diktatura. Ni to nije probudilo uspavanu savjest naših građana.

U gradu Mostaru, koji je u ratu postao čuven po rušenju Starog mosta - zločinu nad zločinima - građani 11 godina nemaju pravo da na izborima biraju vlast. Neko je suspendovao njihovu slobodu biranja i glasanja iz ko zna kakvih razloga i ko zna do kada, a oni ćute. Ne dižu svoj glas pobune kao da ih se ne tiče ko umjesto njih odlučuje o njihovim građanskim pravima. Ćuti o tome i Evropska unija! Ne oglašava se ni Odbor za zaštitu ljudskih prava UN! Čitav svijet pristaje da se ljudske slobode širom svijeta guše i ukidaju!

Svuda ima mnoštvo primjera gušenja ljudskih sloboda. Ali nema primjera građanskog aktivizma i pobune za odbranu slobode. Bernard Šo je govorio da sloboda znači odgovornost i da je se zbog toga većina ljudi boji. Izgleda da je mudri cinik bio u pravu: mi smo u svemu neodgovorni pa i u odbrani vlastitih prava. Kada je čovjek neodgovoran, ništa ga ne obavezuje. A ishodište neodgovornosti je nemoralnost. Naša nemoralnost objašnjava našu ravnodušnost prema opštem rasulu i sunovratu svega.

Istorija civilizacije nas uči da se ljudska sloboda mora krvavo braniti. Za slobodu i pravdu se neprestano moralo boriti. To danas nema ko da čini. Ćuti sva pamet ovog društva. Nemoralnost je svoj vrhunac doživjela korumpiranjem uma. Obrazovani ljudi su se prodali za sitne sinekure. Ćutanje umnih ljudi je jedino ćutanje (ali ne i jedini nerad!) koje se plaća iz državnog budžeta. Ta vrsta pokvarenosti ima bagatelnu cijenu zato što čovjek ne vrijedi ništa.

Džeferdson je govorio američkom narodu da ne smije očekivati da će iz despotizama u slobodu biti prenesen u krevetu od perja. Nas je narednička pamet podučavala o značaju slobode samo kad nas je uvodila u besmislene ratove. Nije pjesnik Jovan Ilić (1824), u svoje vrijeme i ministar pravde i državni savjetnik, bez razloga pisao da «srpski pevac od posečenog drveta slobode odmah sdelja gusle».

Potkresavati drvo slobode da bi se što dalje čulo političko guslanje je nerazumna politika. Ta vrsta kratkovidosti se okrutno osvetila svim diktatorima. Političko pamćenje je kratko i nesigurno. Mnogi vlastodržci su se uspeli na tron zahvaljujući talasu pobune i odbrani slobode da bi to odmah zaboravili i postali isti oni protiv kojih su juče bili. Čovjek sve više postaje ono protiv čega se juče borio.

Vraćam se na slučajeve Džulijana Asanža, Davida Dragičevića, Dženana Memića i građana Mostara. Države su propustile da stanu u odbranu ljudskih prava i sloboda i pokažu da su na strani građana i civilizacijskih vrijednosti. Pogrešno su stale u zaštitu pojedinaca koji su im potkopali temelje nesprovođenjem i kršenjem njihovih zakona. Žrtvovati načela i principe državnog poretka da bi se sačuvali nedostojni ili nesposobni pojedinci u strukturama vlasti bilo je moralno nedopustivo i politički nerazmno.

Uzalud nerazumne politike prijete, zabranjuju i hapse. Što se sloboda više guši, glad za slobodom je sve veća.

 

Branko Perić, sudija Suda BiH (6yka.com)

Stranica 1 od 8

S5 Box