Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (263)

Ocijeni...
(0 glasova)

mexicoHistorija razdvajanja porodica u Americi nije započela s Trumpom već sa tzv. 'otkrićem' novoga svijeta.
Ljudi učestvuju u protestu protiv nedavne američke imigracione politike razdvajanja djece od porodica kada uđu u SAD kao nedokumentovani imigrantiReuters

„Silom su ušli u domorodačka naselja, ubijajući sve koje su tamo zatekli, uključujući malu djecu, starce, trudne žene, pa čak i tek porođene žene.“

Ova priča je užasavajuća, poput noćne more i detaljna.

„Sjekli su ih na komade, otvarajući im trbuhe mačevima kao da su ovce u toru. Čak su se nadmetali u tome mogu li presjeći čovjeka na dva dijela jednim udarcem, ili odsjeći čovjeku glavu ili izvaditi utrobu sa samo jednim udarcem sjekire.“

Ko ovo piše i koju scenu opisuje? Kakva otvorena okrutnost je ovo – i zašto postoji takav savremeni odjek za ovaj izvještaj?

„Grabili su dojenčad za stopala, otrgnuvši ih s majčinih dojki, udarivši ih glavom o kamenje. Drugi, smijući se i šaleći cijelo vrijeme, su ih bacali preko ramena u rijeku, uz povike: 'Koprcaj se, malo derište'.“

Ovo je priča svjedoka koji opisuje masakr. Izvještaj je užasavajući za čitanje, ali potrebno je obratiti pažnju na njega.

„Klali su bilo koga i svakoga na svom putu, nekada prolazeći kroz majku i njenu bebu sa jednim udarcem mača. Nisu štedjeli nikoga, podizali su posebno široka vješala na kojima su redali žrtve sa stopalima tik iznad zemlje i spaljivali ih žive po trinaest odjednom, u slavu našeg Spasitelja i 12 apostola, ili su vezali suhu slamu za njih i onda ih palili.“

Ovo su kratki isječci iz „Kratkog prikaza o uništenju Indija“ dominikanskog fratra Bartolomeja de las Casasa, napisanog 1542. i objavljenog 1552. – priča iz prve ruke o pokolju nad američkim Indijancima od strane najranijih bandi evropskih doseljeničkih kolonizatora koji su dolazili na tlo koje su nazivali „novim svijetom“.
Historija se zrcali

Tokom mjeseca juna, pristojni ljudi u SAD-u i širom svijeta bili su užasnuti nad prizorom i zvukom imigrantske djece koja su nasilno oduzimana od svojih roditelja na američko-meksičkoj granici i poslata u pritvorne centre, zatvorena u kavezima i ostavljena da plaču za roditeljima u očaju. Američki predsjednik Donald Trump, njegov sekretar domovinske sigurnosti Kirstjen Nielsen i njegov viši savjetnik Stephen Miller branili su ovu praksu.

Zlurado barbarstvo ovih postupaka imalo je arhaični prizvuk. Većina Amerikanaca je mislila da su takva zvjerstva ostavljena u najtamnijim godinama zaboravljenih historija. Trump, vrhovno postignuće američke demokratije, izabran u najviši politički ured ove zemlje na slobodnim i fer izborima i njegova banda bezdušnih pristalica muškaraca i žena vratila je te mračne godine ponovo na svjetlo. Ljudi, milioni Amerikanaca pogotovo, bili su posramljeni.

Nedugo nakon što je Trump naredio razdvajanje imigrantske djece od njihovih roditelja, savjesni posmatrači su počeli iznositi na vidjelo dublje korijene takvih rasističkih okrutnosti – podsjećajući šokirane Amerikance kako su slični zločini počinjeni nad drugim, ranjivim ljudima u SAD-u u nedavnoj i ne tako nedavnoj historiji.

Trump, učimo iz ovih priča, nije prvi bijeli čovjek  na poziciji velike moći i surove okrutnosti, koji otima djecu od roditelja u Americi i stavlja ih u kaveze da plaču za svojom slobodom. Porijeklo takvih zločina je daleko dublje, daleko strašnije.

„Razdvajanje migrantskih porodica je barbarsko“, napisao je Shaun King u briljantnom tekstu za Intercept, dodajući „To je ono što SAD radi ljudima tamnije puti već stotinama godina“. King je s pravom odbacio liberalnu reakciju na ovo zvjerstvo od onih koji kažu da takve stvari „nisu američke“.

„Ono što se trenutno dešava u našoj državi je, bez sumnje“, napisao je on, „katastrofa za ljudska prava. Pa ipak svaki duboko ukorijenjeni mehanizam korišten u ovim politikama i duh koji podstiče ovu katastrofu jednako je američki kao i Facebook i Disneyland.“

Ključna fraza ovdje je „duh koji podstiče ovu katastrofu“. Kada i gdje je ovaj prokleti duh došao u ovu zemlju? Shaun King je razložio to pitanje na jednostavne činjenice:

Ovo se ovdje dešavalo i ranije. Zapravo se desilo milion puta kroz godine u ovoj državi. Afrikanci koji su prisilno odvedeni u roblje u ovoj državi su rutinski razdvajani od svoje djece – ne samo u transportu za Ameriku, već i ponovo na aukcijskom bloku. Ne hiljade, već milioni – majki i očeva, muževa i supruga, roditelja i djece, braće i sestara – su svi prisilno razdvajani jedni od drugih. I ovo nije bio kratki period historije ove nacije, već obilježje institucije ropstva koja je postojala u SAD-u gotovo 250 godina.

Ali historija takvih barbarskih postupaka evropskih doseljeničkih kolonijalista na ovom kontinentu starija je od 250 godina – i dugovječnost takve historije ima još strašniju lekciju da nas nauči.
Duga genocidna historija

Od duge historije ropstva do zatvaranja Amerikanaca japanskog porijekla tokom Drugog svjetskog rata (na što je „Vrhovni sud“ stavio pečat odobrenja) napad na nedužnu djecu kao primarne žrtve bjelačke supremacističke okrutnosti bio je zajedničko obilježje američke politike.

Ali porijeklo takvih genocidnih stavova i okrutnih praksi prema nebijelcima vodi nas natrag do prvog bijelog evropskog kolonizatora koji je kročio nogom na ovaj kontinent. Moramo početi , sa pričama koje nam daju izvještaji očevidaca kao što je „Kratka priča o uništenju Indija“ Bartolomeja de las Casasa da bismo došli do ovog događaja otvorenijih očiju.

Možete pomisliti da te davno prošle godine trebaju biti zakopane u prošlosti; da u vrijeme takvog evropskog pokolja američkih Indijanaca, SAD nije čak ni postojala; da se historija ne može čitati unatrag.

Od genocidnog osvajanja Amerika Kristofera Kolumba krajem 15. i početkom 16. stoljeća pa do osnivanja SAD-a krajem 18. stoljeća, sistematsko istrebljivanje američkih Indijanaca se nastavilo.

Mač i puška iz ranijih masakara su predati generacijama američkih vojnika koji su nastavili sa ubijanjem američkih Indijanaca – muškaraca, žena i djece – što se najgore očituje u neslavnom masakru kod Ranjenog koljena iz 1890. u kojem su stotine pripadnika naroda Lakota – muškaraca, žena i djece – ubijene od američke vojske.

Svi ti činovi fizičkog istrebljenja vremenom su doveli do barbarskih teorija i činova kulturnog genocida počinjenog od iste rasističke ideologije od generacija koje dolaze.
'Ubij Indijanca, spasi čovjeka'

Američka vojna doktrina 'Ubij Indijanca, spasi čovjeka' bila je dominantna ideologija bijele nadmoći koja je uslijedila nakon fizičkog istrebljenja američkih Indijanaca. Počevši krajem 19. stoljeća, američka i kanadska vlada su uspostavile „indijanske internate“ kako su ih zvali u kojima su domorodačka djeca oduzimana od roditelja i bila prisiljavanja da zaborave svoj jezik i kulturu, nauče engleski jezik svojih gospodara, pređu na kršćanstvo kojem su ih podučavali i budu preoblikovani tako da liče na svoje gospodare rasiste.

Ove škole nisu dio prošlosti. One se i dalje koriste. Ove škole su su simboli epistemologije pokornosti i servilnosti kojima su bijeli gospodari željeli podučiti ljude koje su osvojili i zvali su svoje barbarstvo „civilizacijom“.

Fraza „Ubij Indijanca, spasi čovjeka“ pripisuje se poručniku (1840-1924), osnivaču i ravnatelju "škole za Indijance Carlisle" – prvog prototipa koncentracionog logora po uzoru na nacističke osmišljenog za iskorijenjivanje kulture.

Od sredine 19. stoljeća pa naovamo, zvanične rasističke politike SAD-a sistematski su napadale djecu američkih Indijanaca da unište njihove karaktere i kulture, i do kraja stoljeća hiljade su terorizirane u ovim „internatima“.

Brijanje prekrasne duge kose kod ove djece bila je ritualna zamjena za skalpiranje i odsjecanje glava što su raniji kolonijalisti voljeli da rade. Ako mislite da je to pretjerano simbolično čitanje inače rasističkog čina, onda poslušajte šta je Pratt jednom rekao: „Veliki general je rekao da je jedini dobar Indijanac mrtav Indijanac, i ta visoka sankcija njegovog uništenja bila je veliki faktor u promoviranju indijskih masakara. Na neki način se slažem s ovim sentimentom, ali samo u ovome: da sve što je indijansko u rasi treba biti mrtvo. Ubij Indijanca u njemu i spasi čovjeka.“

Danas postoji čitav muzej, muzej Heard u Phoenixu u Arizoni posvećen sjećanju na ova zvjerstva. Ja sam otišao na skromno hodočašće ovom muzeju. Svaki novi imigrant u SAD-u treba uraditi isto. Slika koju sam vidio u muzeju bricine stolice sa razbacanom kosom djece američkih Indijanaca i dalje me progoni.  

U 2011, sveobuhvatna istraga je dokumentovala nastavak zvjerstava američke vlade koja je razdvajala stotine djece američkih Indijanaca od roditelja i podvrgavala ih rasističkoj akulturaciji smještanjem djece u hraniteljske porodice odabrane tako da im oduzmu kulturu i naslijeđe.

U ovom izvještaju „Hraniteljski domovi za domoroce: Izgubljena djeca, razorene porodice“:

Prije mnogo godina, hiljade djece američkih Indijanaca prisilno su odvedene iz svojih domova i poslate u internate...Kongres je 1978. pokušao to zaustaviti. Usvojili su Zakon o dobrobiti indijanske djece, koji kaže da osim u najrjeđim okolnostima, djeca američkih domorodaca moraju biti smještena sa rodbinom ili plemenom. Također piše da države moraju uraditi sve što je u njihovoj moći da zadrže domorodačke porodice zajedno. Ali 32 države ne poštuju ovaj zakon na ovaj ili onaj način, i istraga je otkrila da je to najočitije u Južnoj Dakoti.

Dakle jeste, kako je Andrew Mitrovica nedavno pisao za Al Jazeeru „Trump nije jedini američki predsjednik koji je razdvojio hiljade porodica.“ Ali historija i hrabro barbarstvo iza tih praksi daleko su dublji u Amerikama od Trumpa ili bilo kojeg drugog američkog predsjednika.

Američki Indijanci su fizički i kulturološki podvrgavani sistematskom istrebljenju. Afroamerikanci su meta jednako okrutnih činova rasisitičkog barbarstva. Djeca imigranata su bila mete sličnog strukturalnog nasilja s ciljem da se kod njih proizvede percepcija građana drugog reda.

To je prevalentna ideologija iza takvih bezobzirnih okrutnosti: da se u nama probudi strah i poslušnost, u starim i novim imigrantima, da nam ukradu naš karakter i kulturu, da nas pretvore u imitatore „bijelaca“.

Ali to nije puni razmjer zvjerstva. Morate staviti sve te pogubne radnje unutar većeg ludila predatorskog kapitalizma koji su zagovarali ovi evropski doseljenički kolonijalisti. Čitava ekonomija u SAD-u izgrađena je na radu djece. Zlostavljanje djece u katoličkim crkvama endemska je horor priča. Usmjeravanje djece za regrutovanje u američku vojsku sastavni je dio vojne logike kapitalizma. U istom tom sistemu, reklame stalno ciljaju na djecu i bez sumnje rezultiraju gojaznošću i drugim zdravstvenim problemima. Fanatična posvećenost oružju pretvorila je školarce u vježbalište za napade a njihove škole u polja ubijanja. Isti sentiment, ako ne i iste politike, poprimio je različite oblike na američkim granicama koje ljudi suočeni sa masovnim siromaštvom i očajem koji je američki imperijalizam pojačao pokušavaju preći.

Zlostavljanje domorodačke, afričke i imigrantske djece je duga „američka vrijednost“. Liberalni Amerikanci u zabludi lažu sami sebi i svijetu u globalu kada tvrde da takva okrutnost „nije američka“. Oni jesu američki, i ova endemska ludila militantnog evropskog fanatizma idu sve do Dječijeg krstaškog rata (1212).

Nije slučajno da je američki državni tužilac general Jeff Sessions citirao Bibliju u znak odbrane pograničnih politika. Njegova Bliblija – a ne Biblija teologije oslobođenja – govori mu i uči ga tome.

Ovo ne znači da su druge države i klime sasvim imune na zlostavljanje djece i infanticid raznih vrsta. Tokom iransko-iračkog rata (1980-1988), hiljade iranske djece su desetkovane kada su poslate da čiste mine na borbenom polju. Ajatolah Homeini glasno je hvalio suicidnu misiju 13-godišnjeg Mohammada Hosseina Fahmideha (1967-1980). On je bio jedno od hiljada djece koja su nestala u tom dugom, ubilačkom ratu.

Slično tome, u Africi, kriminalne bande kao što je Boko Haram, napadale su mlade djevojke, otimale ih i zlostavljale. Milioni jemenske djece sada su na ivici poništenja pod saudijskim i drugim arapskim bombama. Stotine hiljada sirijske djece i njihovih roditelja pobjegle su iz domovine i mnogi su nestali na putu u sigurnost, sva primarno (ali ne isključivo) uzrokovano ubilačkim Assadovim režimom.

Globalni fokus na kriminalna zvjerstva Trumpa na južnim granicama SAD-a samo je vrh ledenog brijega za u većoj mjeri globalne loše uslove za djecu. Ali Trumpova rasisitička zvjerstva na američkim granicama imaju posebnu genealogiju.

Ova posebna zvjerstva imaju korijen u Trumpovoj bijeloj supremacističkoj ideologiji sada odlučujućoj za ksenofobni nacionalizam Republikanske stranke koji je on u potpunosti iznio na vidjelo onakav kakav jeste. Ovaj rasizam ima svoja specifična obilježja i obilježava genocidnu logiku evropskog kolonijalizma u Aziji, Africi i Amerikama.

Da biste vidjeli veći kolonijalni kontekst ovog rasizma, sve što trebate uraditi je preusmjeriti pažnju sa SAD-a i njegovog historijskog evropskog doseljeničkog kolonijalizma na Izrael, gdje je ovaj kolonijalizam mnogo mlađeg evropskog karaktera. Sve što trebate uraditi je pročitati ovaj nedavni članak u kojem ćete naučiti „Kako je Netanyahuov otac usvojio ovaj pogled na Arape kao na divljake: Benzion Netanyahu, pokojni otac premijera Benjamina Netanyahua, ugledao se na historičara Josepha Klausnera kao svog intelektualnog mentora i potpuno je prihvatio njegov pogled na Arape kao naciju poludivljaka protiv kojih se treba braniti.“

To nisu samo jedan ili dvojica cionista koji gaje takve sentimente. Izraelski ministar pravde Ayelet Shaked, je rekao „Cijeli palestinski narod je neprijatelj, uključujući njihove stare i njihove žene, njihove gradove i njihova sela, njihovu imovinu i njihovu infrastrukturu.“ To uključuje i palestinske majke koje rađaju „male zmije“.

Prije nego što palestinsku ili meksičku ili nigerijsku djecu podvrgnu sistematskom zlostavljanju, bezočnoj okrutnosti, nesputanom nasilju i eventualnom istrebljenju, prvo im se mora oduzeti njihova zajednička ljudskost. Moraju biti viđeni kao divljaci i čak kao „male zmije“. Nakon tog: Šta radite sa divljim zvijerima i divljacima? Pa, naravno: Istrijebite ih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Hamid Dabashi (Al Jazeera)

subota, 14 Juli 2018 00:00

Genocid se piše 'Ćirilicom'

Ocijeni...
(1 glasova)

Piše: Tomislav Marković
srebrenica13Da li ste čuli za emisiju Gotica na nemačkoj televiziji s nacionanom frekvencijom, u kojoj su 18. maja 1968. godine, dva dana pred godišnjicu osnivanja Aušvica, gostovali Herman Gering, Joahim fon Ribentrop, Alfred Rozenberg i Julijus Štrajher? Da li znate da su u tom izdanju Gotice gosti dva i po sata negirali holokaust, umanjivali broj pobijenih Jevreja, čavrljali o tome kako je u konc-logorima vladala opuštena atmosfera, proglašavali holokaust za prevaru koja je podmetnuta nemačkom narodu i usput se rugali žrtvama? Niste čuli? Nisam ni ja. Takva emisija ne samo da nikad nije postojala, nego je njeno postojanje apsolutno nezamislivo.

Nezamislivo je ne samo zato što su navedeni nacisti na suđenju u Nirnbergu 1946. godine osuđeni na smrt, već i zato što se u Nemačkoj već decenijama odvija proces ovladavanja prošlošću, zato što je Nemačka osudila počinioce, učinila gigantski napor u suočavanju sa najmračnijim delom svoje istorije i raskrstila sa nacizmom.

Poznavaoci genocida iz ličnog iskustva
Međutim, ono što je drugde nezamislivo, u Srbiji je surova, nakaradna, pervertirana stvarnost. Na Televiziji Happy, koja ima nacionalnu frekvenciju, 9. jula, u udarnom terminu, dva dana pre 23. godišnjice genocida počinjenog u Srebrenici, emitovana je emisija Ćirilica, koju vodi Milomir "Rijaliti" Marić, u kojoj su ugledni gosti pokušali da odgovore na neka vrlo zanimljiva pitanja. Na primer: "Da li je zaista u Srebrenici bilo onako kako su plasirali zapadni mediji? Da li je reč o genocidu? Ko je kriv za taj zločinčić, ako se on uopšte desio?"

Marić je vrlo pažljivo odabrao goste, u skladu sa ciljevima emisije, a to su negiranje genocida u Srebrenici i ruganje žrtvama. U studiju su se našla dva osuđena ratna zločinca - Vojislav Šešelj i Vinko Pandurević (koji je učestvovao u napadu na Srebrenicu) i dva advokata ratnih zločinaca – Zoran Živanović (branilac Vujadina Popovića, osuđenog na doživotnu kaznu zbog genocida u Srebrenici) i Goran Petronijević (branilac Radovana Karadžića). Osim njih, tu je bio i jedan optuženik koji tek treba da bude osuđen za genocid – Tomo Kovač, kojeg je Sud Bosne i Hercegovine optužio za ratni zločin, ali je on nedostupan pravosudnim organima. Sad znamo i gde se krije: u Ćirilici, kod Milomira Marića. Sasvim logičan izbor gostiju, po principu koji bi Marić trebalo da primeni i na druga izdanja svoje emisije. Neka lepo dovede sve osuđene ubice iz Centralnog zatvora, da ispričaju svoju verziju priče, pošto su, najverovatnije, i oni osuđeni na-pravdi-boga, baš kao i Marićevi gosti i štićenici gostujućih advokata.

Šešeljevo iživljavanje nad žrtvama
Marić je na početku emisije dao genocidni šlagvort, rekavši: "Svake godine kada televizija prenosi, kada dođu strani državnici, oni donose mrtva tela ko zna odakle i sahranjuju u Srebrenici." Pošto je verbalno zapucao na žrtve, jer mu očigledno nije dovoljno što su 8.372 ljudska bića ubijena, već je morao i rečima-mecima da ih overi, najavio je da Šešelj sprema kapitalno delo, u kom će se saznati prava istina o Srebrenici, a potom je autoru tog remek-nedela dao reč. Šešelj je prihvatio krvavu štafetu, pa se bacio na iznošenje sumanutih teorija, kako su među pobijenima "neki bili zločinci, i to ne mali broj", kako je "streljano između 1.000 i 1.200 zarobljenika"... Nastavio je negiranjem da su pobijeni nenaoružani civili: "Kad se kaže streljani su civili, nije istina. Svi su imali oružje u rukama pre nego što su se predali."

Šešelj je za taj mali, beznačajni zločinčić, koji se, eto, nekako, neznano kako desio, svu krivicu svalio na Ljubišu Bearu, sa čim su se složili i ostali gosti u studiju. Pandurević je nekoliko puta naglasio da Srbija nije imala nikakve veze sa onim što se dogodilo u Srebrenici, a Marić je asistirao gostima da oslobode Srbiju svake odgovornosti, pa je rekao da "čak ni Slobodan Milošević nije znao šta se to dogodilo u Srebrenici". Među autobusima kojima su žrtve prevožene na streljanje bilo je i onih na kojima je pisalo "Raketa Užice" ili "Strela Valjevo", ali izgleda da ti gradovi nisu u Srbiji, čim neko pokuša da ih dovede u vezu sa genocidom u Srebrenici, oni volšebno nestanu sa mape Srbije. Ni to što su plate oficira Vojske Republike Srpske isplaćivane iz budžeta Srbije, naravno, nema ama baš nikakve veze sa Srbijom.

U finoj, genocidnoj atmosferi, Šešelj se potpuno razulario, pa je objašnjavao sa kakvim su se sve problemima susretale ubice: "Streljali su po pet do osam u grupi, pokušali su sa onim mitraljezom M-48, takozvanim sejačem smrti, međutim, to je bilo nepraktično, on više zadaje velikih, teških rana nego što ubija." Kao da govori o lovu na komarce, a ne o ubijanju nevinih ljudskih bića. Njegove reči neobično podsećaju na nacističke dileme oko metoda ubijanja Jevreja, to je ista vrsta bešćutnosti, ista vrsta ledenog birokratskog vokabulara koji dehumanizuje žrtve da bi ih lakše poslao u smrt. Usput se bavio raznim disciplinama, kao što su primenjena genocidna logika i zanimljiva krvnička matematika: "Da je Beara imao asistenciju u streljanju Zvorničke i Bratunačke brigade, pa on bi to izveo istog dana. Na pet lokacija dođe pet grupa ljudi i završi streljanje."

Zona sumraka i 'prava istina'
Šešelj je, u sklopu otkrivanja te svoje "prave istine", otišao toliko daleko da je rekao i sledeće: "Ti Muslimani uopšte nisu bili vezani, bila je jedna ležerna, opuštena atmosfera, njima je bilo rečeno da će biti pušteni." Pa da, kakva druga atmosfera bi vladala među zarobljenim Bošnjacima koji će uskoro biti odvedeni na streljanje? Naravno da su ljudi opušteni i ležerni kad padnu u ruke masovnom ubici Ratku Mladiću, koji je pre toga godinama snajperisao i granatirao Sarajevo.

Čitava emisija ostavila je mučan, zbunjujući utisak, gledaoca bi povremeno obuzeo osećaj da je upao u neki paralelni svet, u neku zonu sumraka, gde vladaju sasvim drugačija pravila od onih u normalnom svetu. Nije da nismo navikli na raznolike vidove poricanja genocida, ali ovako bestidno igranje na grobovima žrtava se retko viđa čak i na srpskim televizijama. Nešto slično moglo se videti samo u filmu Džošue Openhajmera The Act of Killing, gde je prikazana emisija na indonežanskoj televiziji u kojoj se o ubijanju preko milion komunista govori kao o nečem sasvim normalnom.

U tom rangu je i Šešeljevo žalovanje, ne nad pobijenim ljudima, baš briga četničkog vojvodu za žrtve, puca mu kokarda – već nad nesmotrenošću koju su ubice počinile nakon genocida: "Najveća glupost je napravljena posle streljanja, kada se išlo na otkopavanje leševa, prevoz na nove lokacije i mešanje sa leševima onih koji su pobijeni u proboju. Tu je pravi haos napravljen i omogućeno je tim lažnim forenzičarima sa Zapada da preuveličavaju brojke žrtava." Nisam siguran da li ljudi koji ovakve stvari izgovaraju uopšte imaju zakonsko pravo da se nalaze na slobodi, pošto je očigledno da su opasni po okolinu. Svakako im nije mesto u parlamentu.

Kako su nam 'smjestili' Srebrenicu
Marić je dodatno podsticao goste da se opuste i odaju genocidnim raspoloženjima. Tako je Karadžićevom advokatu uputio antologijski debilno pitanje: "Da li je Radovan Karadžić optužen za Srebrenicu?" Goran Petronijević mu je odgovorio da je i osuđen, ali odmah potom se bacio na relativizaciju, sve pod krinkom navodno stručnog pravničkog objašnjenja: "Naravno, mi to svi znamo, pogotovo pravnici, da ta definicja krivično-pravna genocida nije takva da bi odgovarala onome što je napisano, odnosno onome što genocid jeste po svojoj definiciji, po bitnim obeležjima tog krivičnog dela. Tu, pre svega, nedostaje ta famozna genocidna namera, na koju se oni pozivaju."

Džaba silne presude Haškog tribunala, džaba svi dokazi i svedočenja, džaba hiljade i hiljade stranica zapisnika sa suđenja zločincima – više od svega toga vredi reč đavolovog advokata, bar za javnost Srbije. Na kraju je Petronijević čitavu temu sažeo u jednu rečenicu: "Ja sam ubeđen da je Srebrenica jedna od najgorih, najtežih prevara koje su podmetnute srpskom narodu." A mogao je da bude i sažetiji, samo da se setio univerzalnog odgovora svakog osuđenika kad ga pitaju zašto je u zatvoru: "Smestili su mi."

Šaroliki stilovi negiranja genocida
Pošto se Ćirilica emituje i na banjalučkoj Alternativnoj televiziji (kakav li je tek mejnstrim ako je ovo alternativa), Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine primila je prigovor zbog sadržaja ove emisije povećanog genocidnog zračenja. U Srbiji se, naravno, ništa slično nije desilo. A i zašto bi? Pa zvanična politika Srbije je da u Srebrenici nije bilo genocida. Genocid poriču najviši srpski zvaničnici, od predsednika Srbije Aleksandra Vučića i premijerke Ane Brnabić, pa naniže po partijskoj i vlastodržačkoj hijerarhiji. Jedina razlika je u stilu negiranja. Dok Vučić, Brnabić & co. genocid poriču onako fino, u rukavicama, dotle Šešelj i slični zločinci to čine bahato i bezobzirno, ali suština ostaje ista.

Uprkos nadrealnoj, sumanutoj atmosferi koja je vladala u ovom genocidnom izdanju Ćirilice, nema mesta ni čuđenju, ni zgražavanju. Poricanje je poslednja faza genocida, u kojoj učestvuju široki slojevi aktera: ratni zločinci, njihovi advokati, političari, mediji, kulturni poslenici, intelektualci, crkveni velikodostojnici, čitave institucije i veći deo javnosti. Od kojih su mnogi učestvovali i u pripremi rata. Ako su sve prethodne faze genocida obavili najefikasnije moguće, glupo bi bilo očekivati da zabrljaju na samom kraju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

izbjeglice8Odnos Europe prema imigrantima, uključujući i naš region Balkana, koji sa svih njenih južnih i istočnih granica nadiru tražeći spas i bolji život, najteži je i vjerovatno krucijani test opstanka ideje o Europskoj uniji, kao institucionalno uređenoj supra-nacionalnoj tvrorevini koja ima aspiracije da Europljanima osigura mir, sigurnost i prosperitet. Budući da je apsolutna većina tih ljudi muslimanskog porijekla i da dolaze iz ratovima razorenih društava koje je prvo osakatio europski kolonijalizam, a potom dotukao američki intervencionizam, onda nije teško zaključiti da su aveti, duhovi i sablasti tih prošlosti i neprincipjelnih politika došli na vrata Europe!

Posljednje najave nekih europskih političkih lidera poput Emanuela Macrona, od kojih se očekivala vizija i državništvo kako bi Europsku uniju, poljuljanu krizom Brexita i odnosom Sjedinjenih Država sa Trumpom na čelu, spasili od kolapsa uveliko su zabrinjavajuće. S jedne strane taj odnos urušava proklamirane vrijednosti i ideale na kojima je sazdana Europa, a od Europske unije kao njenog ideološko-političkog projekta praktički pravi "birokratsku tvrđavu opasanu bodljikavom žicom" kako je to lucidno primjetio srbijanski istoričar Milivoj Bešlin, a s druge, barem kada je naš region u pitanju "očekuje od Balkana da postane 'pritvorski centar' za nepoželjne migrante".
Uskrsnuće neofašističkih agendi

Budući da je apsolutna većina imigranata muslimanska, te imajući u vidu sve izraženije potonuće europskih društava u krajnji desničarski, ali i ljevičarski populizam - jer se po pitanju migranata vrlo lahko nađu u svojim naizgled nespojivim političkim agendama, populizam sa dobrim naznakama uskrsnuća neofašističkih agendi – možda je uputno u ovom slučaju balkanske zemlje koje teže eurointegracijama nazvati novim Antemurale Christianitatis odnosno "predziđem kršćanstva" starim križarskim terminom, kolikogod tog kršćanstva i njegovih vrijednosti bilo sve manje i manje u Europi?

O problemima s kojima se suočava današnja Europa, a posebno o njenim sve mučnijim susretanjem sa islamom i muslimanima govori izvanredna studija američko-pakistanskog profesora i učenjaka islama, vrsnog svjetskog antropologa Akbara Ahmeda. Knjiga Putovanje u Europu: islam, imigracija i identitet izašla je u februaru, ove godine, u izdanju renomiranog Brookings Institution Pressa iz Washingtona D.C. i na 573 stranice pokušava odgovoriti na najteža pitanja i izazove odnosa muslimana i Europe današnjice.

Profesor Ahmed je šef "Katedre "Ibn Haldun" za islamske studije na Američkom univerzitetu u Washingtonu D.C., a najnoviju studiju je uradio sa timom svojih stručnjaka u proteklih četiri godine. Čini mi osobito zadovoljstvo da sam pomogao ovom izuzetnom učenjaku prilikom njegove posjete Bosni, te da će ova knjiga uskoro biti dostupna i na bosanskom jeziku u mom prijevodu. Od 2014. profesor Ahmed se uputio da na tragu svojih ranijih studija: Putovanje u islam (2007), Putovanje u Ameriku (2010) i Čičak i dron (2013), kao četvrtu studiju ovog kvarteta ponudi knjigu Putovanje u Europu (2018) i pokuša identificirati najvažnije izazove muslimanskog susretanja sa Europom u svijetu nakon 11. septembra, 2001. kojeg je obilježila borba protiv terorizma, ratovi i razaranje središnjih muslimanskih zemalja, kreiranje haosa u muslimanskom svijetu, izbjeglička kriza, te sve izraženija sekjuritizacija islama kao svjetske religije. Profesor Ahmed se dubinski dotiče i unutarmuslimanskih problema u pokušaju da odgovore na savremena pitanja i izazove koji se postavljaju njihovom religijskom identitetu. Prema njemu u današnjoj Europi žive tri kategorije muslimana: imigranti, autohtoni muslimani i konvertiti, a shodno njihovim ubjeđenjima mogu se podijeliti na bukvaliste, moderniste i mistike. Ipak, kakvagod bila njihova ubjeđenja, tvrdi Ahmed, muslimani se suočavaju sa rasnim i vjerskim predrasudama.

"Važno je istaknuti da se termini islam i muslimani često koriste naizmjenično u medijima i od strane komentatora. Ustvari, ponašanje nekih muslimana, posebno u djelima nasilja, ima malo ili ništa sa samim islamom. Rasprava u našoj studiji nije toliko o teologiji, tekstu i svetom, koliko je o društvu, vođstvu i tumačenjima kako živjeti kao prakticirajući pripadnik vjere u našem sadašnjem vremenu. Čak i letimičan pogled na veliki broj, nekih 5.000 ili više, europskih muslimana koji su iz Europe otišli da se bore za ISIL na Bliskom Istoku, podiže zabrinutost o stepenu integracije i prilagodbe muslimana u europskom društvu. Ne samo da komentatori i eksperti za islam i protuterorizam, koji bi trebali pružati jasnoću i upute, nisu mnogo pomogli. Mnogi koji su se pojavili skoro preko noći, namirisavši sredstva i fondove, međunarodne konferencije, te neglo ali kratkotrajno priznanje, svojim vlastitim teorijama i terminologijom su jedino uspjeli u stvaranju dodatne obmane. Njihova retorika i žargon – islamizam, islamski radikalizam, džihadizam, selefi-džihadizam – na način na koji se koriste su toliko daleko od svojih socioloških i teoloških sidrišta tako da imaju veoma malo stvarnog značaja," kritičan je profesor Ahmed prema sadašnjim dominantnim pristupima ovoj problematici.
Potreba sinteze

Profesor Ahmed u prvom dijelu knjige u kojem problematizira europsku dijalektiku koja odbacuje ideju razumijevanja društvenih procesa kroz veoma važan koncept tribalizma čije korijene je danas moguće pronaći i u modernim europskim društvima, a čiji se primordijalni identitet često aktivira u predatorski i simplificirajuće podvode pod generalni i nejasni koncept rasta desničarstva. Širom studije profesor Ahmed iznosi pokazatelje zasnovane na opsežnom terenskom istraživanju "da su ideja i praksa uspješne modernosti koja u sebi obuhvata ljudska prava, građanska prava i demokraciju pod prijetnjom." Stoga, Ahmed nastoji u svojoj studiji potaknuti na razmišljanje o potrebi sinteze, odnosno re-konceptualizacije i obnove i ojačavanja europskog pluralističkog identiteta, kako bi se sačuvale vrijednosti i ideali na kojima je sazdana ona obećavajuća Europa inkluzivnosti. Kao vrsni učenjak Ahmed za sagledavanje trenutnih procesa traži i sociološke teze Maxa Webera, ali uključuje i važne postavke muslimanskog polihistora, oca onoga što se danas naziva sociologijom Ibn Halduna. "Weberu bi vjerovatno bilo teško objasniti muslimane koji bjesomučno trče u središtu Pariza i milione migranata koji se pojavljuju u njegovoj domovini, ali za Ibn Halduna bi to bilo pojmljivo u kontekstu njegovih teorija: kretanja zajednica u potrazi za boljim životom iz jednog dijela svijeta u drugi, a što je često bilo popraćeno nasiljem i raseljavanjem," primjećuje profesor Ahmed.

"Danas, dolazak više od milion izbjeglica i rastuća kontraverza koja ih okružuje doprinosi propagandi krajnjih desničarskih grupa koje dovode u izazov same temelje moderne Europe. Te grupe imaju kumulativni učinak oživljavanja ekskluzivističkog europskog identiteta zasnovanog na krvi i porijeklu. Rastuća islamofobija i anti-semitizam se moraju zauzdati ukoliko Europa želi svoj dom dovesti u red. Akti nasilja doprinose i počinju potresati povjerenje u postratni projekat Europe. Ne može biti stabilne i uspješne moderne Europe bez jednakosti i pravde za sve," tvrdi Akbar napominjući da razumijevanje tribalizma kao koncepta isključivo primjenjenog na društva "u razvoju" u mjestima kao što su Afrika i Azija nije ispravno.

"Tribalizam je daleko prisutniji i preovladavajući nego što znanstvenici društvenih nauka misle. Klasična svojstva ili atributi plemena prisutni su u modernim europskim društvima ma koliko oni duboko bili pokopani ili zamaskirani u kulturološkim normama, jeziku, retorici, simbolizmu i pretpostavkama o tome ko smo to "mi". Historija, tvrdim, nije linearna. Prije samo pola stoljeća bili smo šokirani kada smo otkrili strahote koje je moderna Europa nanijela samoj sebi – uvlačeći planetu u svoje suštinski plemenske ratove koji su koštali gotovo 100 miliona ljudskih života i dajući svijetu primjer u što ekstremni tribalizam može odvesti kroz luđačku pomamu krvoločništva koja se desila kroz Holokaust. I dok se Njemačka bori da ponovno definira svoj karakter, čujemo krajnje desničarske skupine širom kontinenta kako odbacuju bezuvjetni humanizam vapaja "Nikada više". Premda većina Europljana nisu odbacili krilaticu "Nikada više" odnosno dosl. "Nikada ponovo" (Never Again), postoje bučni i uporni glasovi koji uzvikuju "Ponovo" (Again)," upozorava profesor Ahmed u ovoj izvanrednoj studiji koja navalu muslimanskih imigranata u Europu u četvrtom poglavlju označava kao duhove, aveti ili sablasti europske imperijalne prošlosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Mirnes Kovač (Al Jazeera)

četvrtak, 14 Juni 2018 00:00

Izrael ima tri opcije u Gazi

Ocijeni...
(0 glasova)

gaza8Kada su Palestinci pokrenuli Veliki marš povratka 30. marta, Izrael je osjetio priliku za sukob. Počeo je snajperom ubijati jednog po jednog nenaoružanog demonstranta, a istovremeno je pokrenuo propagandu o tome kako Palestinci predstavljaju "prijetnju" njegovoj sigurnosti i kako ima "pravo na samoodbranu". Do danas su izraelski vojnici ubil više od 120 mirnih palestinskih demonstranata.

No, Izraelci nisu stali na tome. Kako se međunarodno javno mišljenje opasno zanjihalo protiv njih, izraelski okupacijske snage počele su odgovarati na mirne demonstracije napadima na oružane grupe otpora u Gazi, bombardirajući njihove lokacije za obuku, lagere oružja, tunele i logističke kapacitete te ubijajući neke njihove članove. Izraelska vojska nije imala opravdanje za ove napade; jednostavno je željela uvesti novu stvarnost na teren: Mirni otpor dobit će odgovor u obliku sirove sile i svaka eskalacija izazvat će širi vojni napad.

Nakon određenog razmatranja, vojni odgovor je pokrenut iz Gaze. Mnogi u redovima oružanog otpora bili su uvjereni kako Izraelu ne smije biti dozvoljeno nametanje nove stvarnosti na terenu i kako mu treba pokazati da će biti odgovora na njegove vojne napade. Ono što ova epizoda pokazuje, međutim, činjenica je kako je sve teže Izraelu da sačuva status quo. Njegova strategija "Gaza neće živjeti i neće umrijeti" izgleda da više ne radi. On sad strahuje kako mali ustupci i djela više neće zadovoljiti Palestince.

Tako, u ovom kontekstu situacije, kako se čini, Izrael ima tri opcije u Gazi: reokupacija, novi rat ili ukidanje opsade.
Reokupacija

Neki članovi ekstremne desnice u izraelskoj Vladi, vojsci i intelektualnoj eliti pozivaju na reokupaciju Gaze. Oni vjeruju kako ponovno uspostavljanje vojne kontrole nad Pojasom moglo bi ukloniti prijetnju koju on predstavlja. Oni pozivaju na zauzimanje cijele teritorije, s vojnicima na terenu, i izvođenje operacije detaljnog uništavanja oružanih grupa u Gazi. Nakon što se to uradi, Gaza bi, navodno, bila predana trećoj strani, kao što je palestinska vlada ili neko međunarodno tijelo, kako bi se pozabavili i pratili humanitarne potrebe stanovništva.

Oni koji se zalažu za ovu situaciju zasigurno znaju kako gledaju u krvavi užas. Izrael će, bez sumnje, naići na žestok otpor u Gazi, koji će dovesti do pogibija desetaka, ako ne i stotina izraelskih vojnika. Ništa ne nanosi veću bol Izraelu od toga kada mu se vojnici sa bojnog polja vraćaju u crnim vrećama. Ako uspostavi reokupaciju Pojasa, izraelska država će onda morati dati minimalne količine hrane, vode i električne energije ekonomski izmučenom stanovništvu. To će biti veliki teret državnom budžetu.

Crni bilans poginulih koji bi takva vojna operacija nanijela civilnom stanovništvu Gaze značio bi užasan poraz izraelske priče na međunarodnoj sceni. Međunarodna ljutnja zbog izraelskih zločina raste iz dana u dan i s vremenom će doći do prijelomne tačke. Važno je napomenuti kako ova opcija nije veoma popularna u krugovima Tel Aviva gdje se donose odluke, bilo da je riječ o vlastima, vojsci ili obavještajcima, jer su svjesni kako je visoka cijena koju bi platili.
Žestoki rat

Ova opcija novog velikog vojnog napada na Gazu je popularna među utjecajnim političkim i vojnim figurama Izraela, jer se smatra manje skupom od reokupacije Pojasa. Izgleda kako ispunjava hitnu potrebu pronalaska nove mete Hamasu, nakon njegovih nedavnih raketnih napada na izraelska naselja nedaleko od Gaze.

Izrael se, izgleda, navikao da pokreće napade na Gazu svakih nekoliko godina, u sklopu njegove politike "kosidbe trave". Kadgod se kapaciteti Hamasa – bilo da je riječ o ljudstvu ili logistiki – povećaju, dođe do potrebe da se oni sasjeku zračnim udarima ili ubistvima na terenu, kako bi se supostavila brana ka Izraelu za nekoliko narednih godina.

Nakon što je Izrael pokrenuo nekoliko operacija od 2006. do 2014. godine, kao da je došlo vrijeme za pokretanje nove. Uprkos njihovom uvjerenju kako je ovaj potez neophodno uskoro napraviti, visokorangirani generali su sumnjičavi za to, jer znaju kako su palestinske oružane grupe obnovile svoje kapacitete i pripremile svoje jedinice u protekle četiri godine.

Rat u Gazi ne bi bio izlet, ali ga vide kao neophodno zlo ili "neizabrani rat".
Potpuno povlačenje

Ova opcija bi značila ukidanje izraelske opsade Pojasa Gaze - i ekonomski, i administrativno. Također bi značila i izgradnju luke ili aerodroma pod jakom izraelskom kontrolom i s međunarodnim garancijama.

Također, ova opcija bi značila uklanjanje tereta izdržavanja dva miliona žitelja Gaze sa ramena Izraela, ali njene strateške posljedice udaljavaju izraelske lidere od nje. To bi značilo da je stvaranje palestinskog entiteta održivo sa svim karakteristikama države, bez da moraju predstavljati uobičajene "instrumente poslušnosti" Izraelu, kao što to radi Zapadna obala. Dodatno, ne bi bilo dovoljno garancija da Hamas neće iskoristiti prednosti kapaciteta nove luke kako bi uvezao novo oružje, koje bi veoma moglo poremetiti vojni status quo.

Kako se situacija na terenu u Gazi mijenja i kako se pojačava izraelska prijetnja Palestincima, sve tri opcije su moguće. Izrael će za sve tri napraviti detaljne proračune, no na kraju priče, razvoj na terenu će odlučiti koji događaji će uslijediti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Adnan Abu Amer (Al Jazeera)

 

Ocijeni...
(0 glasova)

egipat4Martin Gehlen, dopisnik njemačkog lista Frankfurter Rundschau iz Kaira, osvrnuo se na pitanje presude kojom je vojni sud osudio novinara i istraživača Ismaila Alexandranija na deset godina zatvora, rekavši da su ovakve proizvoljne presude već duže vrijeme dio svakodnevnice u Egiptu.

Niko ne može uputiti ni najmanju kritiku na račun predsjednika Egipta Abdel Fattaha al-Sisija a da mu život i zdravlje ostanu bezbjedni, kazao je on.

Alexandrani je istraživač i stručnjak za probleme na Sinajskom poluotoku, o kojima je i izvještavao.

"Skoro da ne može proći dan u Egiptu a da neki od aktivista ne bude odveden bez traga nakon što ga u noći otmu maskirana lica", dodao je Gehlen.
Zatvori pretrpani političkim zatvorenicima

Ovakva realnost u Egiptu, smatra on, nameće pitanje koje traži hitan odgovor: hoće li Njemačka i države Evropske unije nastaviti s politikom popuštanja koju vode prema vladaru Egipta, sa svojim blagim kritikama putem medija, tihim posjetama i velikim ugovorima o prodaji oružja?

Gehlen navodi da brutalna strategija koju slijedi Sisijev režim sada više nije pitanje koje se tiče samo Egipta.

Egipatski zatvori su pretrpani političkim zatvorenicima, što je postalo plodno tlo za nove skupine pobunjenika.

Slijepa kampanja koju je egipatska vojska pokrenula protiv svih stanovnika Sinajskog poluotoka dovest će samo do očaja i želje za osvetom i radikalizmom.

Dopisnik njemačkog lista Frankfurter Rundschau zaključuje da partnerima ovakvih režima, kao što je Sisijev, više nije dozvoljeno da nastave dalju saradnju kao da se ništa nije dogodilo, jer će veliki račun ovakvih "brutalnih akcija" neminovno doći na naplatu i Evropi.

Egipatski vojni sud je donio presudu kojom se Ismail Alexandrani osuđuje na deset godina zatvora nakon učešća na sastanku Njemačkog društva za vanjsku politiku, što je izazvalo rasprave u Berlinu o budućem pravcu Sisisijevog režima.

Franziska Brantner, predsjedavajuća pododbora i zastupnica Bundestaga iz stranke Zelenih, smatra da ovakva presuda ponovo uništava svaku nadu da kod egipatskog predsjednika postoji volja da inicira promjene prema demokratskom životu u svojoj zemlji.
Režim gazi slobodu izražavanja i štampe

Brantner je pozvala njemačku kancelarku Angelu Merkel da okonča podršku egipatskom sektoru sigurnosti, budući da je Bundestag usvojio sporazum o sigurnosti s Egiptom s ciljem proširenja policijske saradnje između dvije zemlje.

Kai Gehring, predstavnik Zelenih u Odboru za ljudska prava u Bundestagu, smatra kako dešavanja u Egiptu govore da Sisijev režim gazi slobodu izražavanja i štampe.

Istakao je da se zbog toga od njemačke Vlade traži da intervenira u korist napadnutog civilnog društva u Egiptu, a da saradnja s Kairom ne bude ograničena samo na ekonomske odnose, kontrolu migracije i pitanja borbe protiv terorizma.

 

(Agencije)

srijeda, 23 Maj 2018 00:00

Dodik sprema Srbima 'Oluju 2'

Ocijeni...
(1 glasova)

dodik7Predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik je u utorak, na otvaranju Međunarodne konferencije o Jasenovcu, ustvrdio da se on ne boji da kaže kako je "srpska nacionalna ideja ovog vijeka državno jedinstvo RS-a i Srbije. Pazite dobro, Dodik postulira: "Ne smijemo da oklijavamo da kažemo da je jedna od stvari koje treba da ostvarimo državno jedinstvo RS-a i Srbije. Koliko god se to nekome ne sviđalo ili nekoga vrijeđalo, to je srpska nacionalna ideja ovog vijeka, ne ove ili sljedeće godine. Mnogima se na ovo diže kosa na glavi, ali mi na to imamo istorijsko pravo."

Osim što je neustavna, protivzakonita i antidržavna, ova "ideja" je, predsjedniče Dodik, baš Srbe desetkovala, raselila, sablaznila svijet, a pojedince iz redova srpskog naroda učinila genocidnim monstrumima, kojih se Srbi trebaju sramiti za vijek vijekova. Osim što je "ideja" potpuna nebuloza, ratno huškanje, osim što je protivustavni akt, ovo je direktno spremanje "Oluje 2" za Srbe.

Ne treba biti puno pametan pa sagledati povijesnu situaciju od Ilije Garašanina, preko Dobrice Ćosića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, do Milana Martića pa vidjeti kako je "ideja" o jedinstvu Srba u jednoj državi samo u 20. vijeku izazvala doslovno pomor Srba. Baš Srba. Ne treba veliko istorijsko znanje pa da se čovjeku zavrti u glavi šta je srpski narod preživio zbog ove "ideje" od svojih "očeva".

Ubi nas pogrešna ideja
Pa samo u zadnje tri decenije nestalo je Srba iz Hrvatske, koji su nošeni monstruoznim SANU-ovskim nakanama, pravili državu u državi. Isto je bilo i sa Kosovom, koje odavno nema nikakve veze sa realnim životom prosječnog Srbina. I to sve zato što su oligarhije srBske zahtijevale implementaciju "ideje": "Gdje su Srbi - tu je srbska zemlja."

A danas Dodik zaziva "ideju" o ujedinjenju RS-a i Srbije. Valjda je vidio od člana bh. Predsjedništva i lidera Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine Dragana Čovića da niko ne kažnjava protivustavno djelovanje u Bosni i Hercegovini, pa je i on podigao glas. A Drina sve jednako teče sa svojom granicom između Bosne i Srbije, dvije suverene države. I da, dabome da Dodik vrlo dobro zna kako je priznanje Bosne i Hercegovine od Srba, kao njihove zemlje, uslov opstanka srpskog naroda zapadno od Drine. Samo on nije za to. Prvo, neće on svoju djecu slati u nekakve buduće isforsirane sukobe, a drugo, stanovniku Dedinja je ionako svejedno ko će gubiti glavu za njegovu, a navijek staru i opasnu "ideju".

Nego, Srbi u Bosni i Hercegovini moraju shvatiti da su državljani Bosne i Hercegovine. Jer, jednom za svagda, RS nije nikakva država, a ponajmanje republika, to je tek ustavno-pravni konstrukt iz Dejtona, jedan entitet. Svaki Srbin iz Bosne i Hercegovne može se prošetati ulicama Beograda ili Novog Sada pa da se uvjeri svojim očima i ušima šta je on ustvari. A on je Bosanac ili Hercegovac. Taman koliko i neki Anto, Ivo, Haris ili Muharem. U uncu toliko. Pa je onda besprizorno glupo, jadno i otrcano služiti se izmišljenim konceptima o "unitarnoj velikoj Srbiji". Pogotovo u kontekstu srpske nesreće, koju je indukovala zadnja dva vijeka ta opsesivna "ideja".

Sjetite se gdje su Karadžić i Mladić
Braćo Srbi, sjetite se gdje su Karadžić i Mladić, sjetite se koliko je stida prosuto po vama, običnim i poštenim građanima Bosne i Hercegovine, zarad sumanutih "ideja" o nekakvom ujedinjenju i prisajedinjenju. Ako vam ni to nije dosta, prisjetite se da vam takvu šarenu lažu umočenu u arsenik, kao predizborno jelo za gladne, servira Dodik, i to na dan Međunarodne konferencije o Jasenovcu. E taj isti Dodik se rukuje sa čovjekom koji se prije nekoliko dana u Blajburgu poklonio mrtvim ustašama, koljačima i ubicama u Jasenovcu, Jadovnu i Staroj Gradišci. Njegovo ime je Dragan Čović. Znate, to je isti onaj Dodik koji za ustaše kaže da su tek obični "politički refleks".

Ako su mu ustaše na dan jasenovačke konferencije "politički refleks", šta ćete mu biti vi? Tek obično meso dvonožnih sitnozubih glasača, koje na ovaj ili onaj način treba "istretirati" prije izbora. "Oluja 2"? Nema Dodik problema sa tim. Neka se narod iseli u Srbiju, ili u robovlasnički najam negdje u Evropu. Sve dok je on na vlasti. Šta je narod, ili, preciznije, sasvim ko j**e narod maksima je koju je pozajmio od ratnog zločinca Radovana Karadžića, takođe jedno vrijeme "uposlenog" na mjestu predsjednika entiteta RS. Kako je on prošao i šta je prošao narod pod njim, svi znate.

U političkom smislu, i hrvatski i bošnjački narod mogu biti poprilično bezbrižni i ostati hladni na Dodikove skaradne izjave. Jer, ionako je njegov posao da kinji i zlostavlja "svoje" Srbe. Svi ostali imaju svoje vedete, poput Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića. A Dodik se istako u torturisanju sopstvenog naroda, tu spora nema. Evo, svom blajburškom drugu je, kao znak dobre volje, poklonio glasove protiv konsitutivnosti Srba u kantonima sa hrvatskom većinom. Jer Srbin mimo RS-a i Srbije za Dodika je bezvrijedno meso, doslovno. A Srbin u RS-u je vrijedan onoliko koliko ulaže u Dodikovu moć.

'Oluja 2' je u punom jeku
Odistinski, svi zajedno bi se trebali zabaviti i zabrinuti radom institucija naše zemlje. A svaka ocjena umjesto one "kilavo" bila bi im previše velika. Vidjeli smo prije neki dan kako su vinovnici pokušaja državnog udara na Ivan-sedlu prošli nekažnjeno. A posve je sigurno da Dodik i klika mu neće odgovrati za izjave kojima se direktno podriva ustavno-pravni sitem i poredak Bosne i Hercegovine. Ne, dok je ovakvog pravosuđa, neće Dodiku biti ništa, zato što virtuelno prisajedinjuje 49 odsto teritorije Bosne i Hercegovine drugoj državi. I ne samo da mu neće biti ništa, nego će, ako postane član bh. Predsjedništva iz reda srpskog naroda, nastaviti svoju šaradu u Sarajevu, sve za naše novce.

Nego, šta ćemo sa idejom o "državnom jedinstvu RS-a i Srbije"? Na stranu što je to glupa i neizvodiva "ideja", kojom se, zarad političkih poena, huška i ono malo nesretnika što je ostalo u RS-u. Na stranu i gore pobrojane žrtve te ideje, od genocida nad Bošnjacima do desetkovanja sopstvenog naroda, nego ima jedna stvar o kojoj se glasno ćuti na ovim našim prostorima.

"Oluja 2" je, poštovana gospodo, drugarice i drugovi, počela i u punom je jeku. Režim Milorada Dodika, svojom zastrašujućom ekonomskom politikom, šalje na hiljade, desetine hiljada ljudi u pečalbu i robovlasništvo. Samo ne preko Drine, nego negdje gore u pravcu sjever-sjeverozapad. Samo, ovaj put ne ide narod na "vijekovna srBska ognjišta", nego na vijekovne slovačke i češke zemlje, e da bi svojim nadnicama i najtežim poslovima obezbijedio sebi stan i hranu, a Češkoj i Slovačkoj bolji bruto domaći proizvod. "Oluja 2" je u punom zamahu, a kako je krenulo, sve i da svijet trkom spoji RS i Srbiju, što se neće desiti, neće ostati ljudi u ovim našim bestragijama da se nekome ili nečemu prisajedine. Kako sada stvari stoje, neće biti više Srba u RS-u da im se od Dodikove politike diže kosa na glavi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

Piše: DANIJAL HADŽOVIĆ

erdogan6Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan jučer je u Sarajevu održao predizborni skup na kojem je Turke koji žive u BiH ali i one koji su u naš glavni grad stigli iz čitave Evrope, pozvao da na vanrednim parlamentarniima izborima u Turskoj podrže njegovu stranku. Ipak, od samog predizbornog skupa za našu zemlju su daleko važnije druge posredne koristi koje smo dobili od ove posjete.

Najprije u pogledu geostrateškog interesa, Erdogan je istakao da Turska nikada neće ostaviti BiH na putu ka NATO savezu. Ova poruka naročito je važna, značajna, prijeko potrebna u trenutku kada Rusija u BiH i regionu vrši sve snažniji utjecaj i destabilizaciju, te sve otvorenije širi propagandu protiv članstva u NATO-u, dok rukovodstvo manjeg entiteta slavodobitno najavljuje blokadu ulaska naše zemlje u najveći svjetski vojni savez. Ulazak BiH u savez s najrazvijenim zapadnim državama svakako je možda i ključni vanjskopolitički cilj koji našoj zemlji garantuje, kako sigurnost i stabilnost granica, tako i definitivni ulazak u taj civilizacijsko-politički krug, i podrška Turske kao jedne od najvažnijih članica NATO-a na tom putu može biti i presudna.

Stvari, naravno, ne staju samo na ohrabrujućim riječima i lobiranju. Bosna i Hercegovina iz odnosa s Turskom u sve većoj mjeri izvlači i konkretnu ekonomsku i društvenu korist. Tako je, zahvaljujući donaciji Turske agencije za saradnju i koordinaciju (TIKA) od 3,5 miliona KM, jučer u prisustvu supruge predsjednika Turske, Emine Erdogan, otvorena Klinika za hematologiju na KCUS.

Također, Turska nam je odlučila „halaliti“ nedavni incident s pokvarenim meso koje smo pokušali izvesti i umjesto sankcija za naše proizvođače, povećana nam je kvota za izvoz mesa i brašna u Tursku, što će predstavljati dodatni podsticaj za ekonomski razvoj i nova zapošljavanja.

Trenutno najvažniji projekat koji Turska trebao da realizira u našoj zemlji je svakako put Sarajevo-Beograd, o kojem su nadležni ministri već potpisali pismo namjera. Cijeli projekat bi trebao da košta oko 3 milijarde dolara, a Erdogan je jučer istakao da će direktna investiicja Turske iznositi između 15 i 20 posto, dok će ostatak biti pokriven kreditima. I pritom našu zemlju, za razliku od nekih, nije uslovljavao dizanjem akciza i drugih nameta kako bi se kredit vraćao.

Povrh svega, Erdogan najvaljuje i da je u narednom periodu cilj trgovinsku razmjenu između BiH i Turske podići na dvije milijarde dolara. Da stvar bude bolja, BiH je u razmjeni s Turskom potpuno istopila trgovinski deficit, te je posljednjih mjeseci zabilježen veći izvoz iz BiH u Tursku, nego izvoz iz Turske u BiH.

Cinici i kritičari na sve znaju reći da“ ljubav“ Turske prema Bosni i Hercegovini ostaje samo na lijepim riječima od koje građani nemaju nikakvu korist, dok turske investicije zaobilaze BiH i radije idu primjerice u Srbiju. I uistinu, statisički gledano Turska je posljednjih dvadesetak godina tek 11. investitor u BiH. Ipak, ono što autori ovakvih kritika, da li uslijed zlonamjernosti ili pak neznanja zaboravljaju je da živimo u kapitalizmu i da zapravo ključni investitori u BiH ne mogu biti Erdogan ili turska vlada, nego turski poduzetnici. A tu već dolazimo do dubljih sistemskih problema s kojima se naša zemlja suočava, poput prilično lošeg poslovnog okruženja (86. u svijetu prema Doing Bussines indexu) i krajnje neučinkovite birokratije. O ovom problemu nedavno je prilikom susreta sa Denisom Zvizdićem govorio i turski premijer Binar Jildirim koji je istakao da Turska mora povećati investicije u BiH, ali da u tom cilju i naša država mora poboljšati investicioni okvir.

Dakle, kada se podvuče crta BiH od dobrih odnosa s Turskom dobija podršku za jačanje unutrašnje stabilnosti, međunarodne pozicije i puta ka NATO-u, poboljšanje ekonomske saradnje na obostranu korist i direktna ulaganja u infrastrukturne projekate, što one manjeg obima, što one krucijalne. Postoji li neka osoba, a da nije bezgranično zlonamjerna, koja bi mogla biti protiv ovakve saradnje. Nažalost, itekako.
Još od dana kada je najavljena posjeta Erdogana svjedočimo čitavoj bujici negativnih komentara u bh. javnom prostoru. Tako se u golemoj ostrašćenosti i gnjevu spominju „turčenje“, prodaja suvereniteta, podsjeća se na Gradaščevićevu borbu protiv Osmanskog carstva, velika briga se brine kako će na sve da reagira EU… Teško je reći šta je od svega neutemeljenije.

Najprije nije baš najjasnije u kakvoj konkretnoj su vezi Gradaščevićeva borba protiv sasvim druge Osmanske države prije kojih 190 godina i odnos BiH s današnjom Turskom, što posebno banalno zvuči kad dolazi iz usta onih koji nam inače govore da prošlost i rat od prije dvadesetak godina trebamo ostaviti iza sebe i okrenuti se budućnosti.

Što se tiče bojazni da bi nam zbog Erdoganovog skupa mogli zamjeriti iz EU, treba postaviti pitanje, kojoj EU? Tvorevini u kojoj Britaniji trenutno dovršava posljednje aktivnosti za izlazak iz nje, čijim cijelim istočnim dijelom vladaju kršćanski konzervativci koji grade bodljikave žice kako bi spriječili fizički ulazak muslimana i u kojoj nikada manje sloge oko budućnosti i zajedničke politike nije bilo no što je danas? Šta dugujemo bilo kojoj članici EU da bismo zbog toga doveli u pitanje odnose sa Turskom? Možda skuplje gorivo koje plaćamo kako bi se vratio kredit evropskim bankama?

Onim pak koje brine „gubitak suvereniteta“ BiH, bi valjalo objasniti da je turski predsjednik Erdogan donedavno držao predizborne mitinge širom EU i da su zabranu skupova zvanično uvele samo tri njene članice, i to nakon pogoršanja odnosa s Turskom i plime islamofobije u Evropi, pa je zaista teško pronaći racionalan razlog zbog čega bi takav skup u Sarajavu uskraćivali svom savezniku. Usput je zanimljivo primjetiti da ni približno isti otpor ili briga za suverenitet od dotičnih protagonista nisu dolazili do izražaja kada je nekoć predsjednik Srbije Boris Tadić mitingovao s Dodikom po RS-u, ili kada vlasti i političari iz Hrvatske redovno pred svoje izbore dolaze u BiH u potragu za glasovima.

I sve bi se ove kritike, negodovanja i bunt i mogli razumjeti i bili bi benigni kada bi ostali ograničeni na kafane, društvene mreže, pa možda čak i pojedine medije. Međutim, kada vam dolaze od političkih stranaka koje ozbiljno pretenduju da preuzmu vlast u ovoj zemlji, onda cijela stvar već ima mnogo dublju političku, a potencijalno i državnu i međudržavnu težinu. Pošto o Čovićevoj nedobronamjernosti kada je ta vrsta kritike u pitanju ne treba ni govoriti, spomenimo samo da su se čak tri nominalno probosanske stranke javno i zvanično pobunile protiv Erdoganove posjete: SDP, Naša stranka i SBB, manje-više koristeći većinu gore navedenih argumenata.

A tu već imamo ozbiljan problem koji pokazuje da dotične političke snage ili su krajnje zlonamjerne pa se koriste najjeftinijim politikanstvom ili jednostavno ne razumiju osnove politike i geopolitičkih interesa, što ih dakako čini problematičnim za ulogu potencijalne vlasti u ovoj zemlji.

Koliko god da bi turkofilija i zaklinjanje u Erdogana i mogli i biti samoponižavajući i štetni, kreiranje politike i odnosa prema Turskoj na osnovu emocija turkofobije i ideoloških nesimpatija prema Erdoganu su ipak čisto idiotski. Pametni ljudi i države se ne koriste emocijama nego u svemu gledaju svoje interese. BiH nema niti jedan racionalan ili razuman motiv da na bilo koji način ugrožava svoje odnose s Turskom. Oni koji smatraju drugačije bi za to trebali ili ponuditi ozbiljne i utemeljene argumente ili se kaniti posla koji očigledno ne znaju.

(Slobodna Bosna)

Ocijeni...
(0 glasova)

izrael10Sa željom da izgleda kao demokratsko društvo sa jevrejskom većinom, Izrael je izabrao - prikriveni aparthejd.

Piše: Robert Wintemute

Policija ili vojnici koji koriste bojevu municiju protiv nenaoružanih demonstranata koji zahtijevaju jednaka prava, pri čemu mnogi budu ubijeni ili ozbiljno ranjeni: Sharpeville, Južnoafrička Republika, 21. mart 1960; Soweto, Južnoafrička Republika, 16. jun 1976; Gaza, palestinska teritorija pod kontrolom Izraela, 14. maj 2018.

Slično nasilje, sličan sistem?

Premisa rastućeg, međunarodnog globalnog pokreta za bojkot Izraela (BDS) jeste da je izraelski tretman palestinskog narod uporediv sa aparthejdskim režimom koji je postojao u Južnoafričkoj Republici od 1948. do 1991. godine i da stoga opravdava uporedive mjere. Da li je to istina, kao što je južnoafrički crnac, Desmond Tutu, govorio dugi niz godina? Ili je to "lažna i zlonamjerna" "kleveta", kako je to tvrdio bijeli južnoafrički Jevrej Richard Goldstone?

Srž aparthejda (razdvojenosti) je rasna diskriminacija u pristupu državljanstvu i pravu na glasanje na određenoj teritoriji (među grupama sa uporedivim vezama sa teritorijom).

Historijski gledano, sistem je razvijen kada su evropske doseljenike brojčano nadmašili autohtoni narodi. To je izbjegnuto ili ukinuto u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu jer su (uglavnom) kršćanski evropski doseljenici reducirali autohtone narode na male manjine (i brojčano nadmašili potomke Afrikanca otetih i prisiljenih na ropstvo). Ali u Južnoafričkoj Republici u maju 1948. godine su se kršćanski evropski doseljenici suočili sa crnom većinom. A u Palestini u maju 1948. godine su se jevrejski evropski doseljenici suočili sa arapskom većinom.

Različite metode
Dvije različite metode su izabrane kako bi se odgovorilo na ovu zajedničku dilemu i odolijevalo trendu prisutnom nakon 1945. godine, trendu protiv rasne diskriminacije i poticanja za postizanje demokratije u kojoj vrijedi jedna osoba - jedan glas. Sa željom da zadrži crnu radnu snagu kako bi je iskorištavali, Južnoafrička Republika je izabrala "samoproglašeni (i bez pardona) aparthejd". Crnci nikada neće biti jednaki građani i nikada neće imati pravo glasa.

Sa željom da izgleda kao demokratsko društvo sa jevrejskom većinom, Izrael je izabrao "prikriveni (i snažno osporeni) aparthejd". Protjeravši više od 700.000 arapskih stanovnika sa onog što je postala njegova teritorija (njihovo pravo na povratak, koji je priznao UN, odbijeno je na rasnoj osnovi da nisu etnički Jevreji), Izrael je magijom pretvorio ono što bi bila nova država sa arapskom većino od nekih 55 posto u državu sa jevrejskom većinom od više od 80 posto. Kao što je južnoafrički naučnik Daryl Glaser primijetio: "teško je vidjeti kako je ostvarivanje većine protjerivanjem i izbacivanjem moralno superiornije od postizanja većine jednostavnim oduzimanjem temeljnih ljudskih prava ljudima u zemlji".

Većina Palestinaca koji danas žive u veoma teškim uvjetima u Gazi su i sami protjerani iz Izraela 1948. ili naredne godine, ili su djeca, unuci ili praunučad protjeranih Palestinaca.

Osporavanje aparthejda
Kada se okupe u blizini granice između Gaze i izraelske teritorije iz perioda 1949-1967. kako bi razgovarali o "Velikom maršu za povratak", oni predlažu osporavanja sistema aparthejda koji ih je isključio iz Izraela i koji se sada poziva na pravo na korištenje sile kako bi spriječio njihov povratak. Međunarodni zakoni za zaštitu ljudskih prava (uključujući presude Evropskog suda za ljudska prava koje se odnose na protjerane osobe iz Kipra, Armenije i Azerbejdžana) podržavaju njihovo pravo na povratak u najbliže područje onom gdje su bila smještena njihova sela.

Većina jevrejskih Izraelaca povratak smatra nezamislivim jer bi doveo do palestinske većine na području koje je obuhvatao Izrael u periodu od 1949. do 1967. godine. Ali zašto bi se očuvala jevrejska većina stvorena nezakonitim sredstvima 1948. godine?

Izraelski aparthejdski sistem je proširen na cijelu teritoriju historijske Palestine 1967. godine, kada je Izrael okupirao Zapadnu Obalu (uključujući Istočni Jerusalem) i Gazu. Iako bi stvarno privremena vojna okupacija opravdala neodobravanje izraelskog državljanstva stanovnicima Zapadne Obale i Gaze (koji nisu prethodno protjerani iz Izraela), izraelska okupacija traje više od 50 godina, u poređenju sa 46 godina koliko je trajala južnoafrička aparthejdska vlada.

Teško da bi se mogla nazvati "privremenom" pogotovo kada se uzme u obzir gradnja nelegalnih naselja za više od 500.000 jevrejskih Izraelaca na Zapadnoj obali (uključujući Istočni Jerusalem). Od 1948. godine, palestinskim stanovnicima Zapadne obale (isključujući Istočni Jerusalem) i Gaze, bez obzira što žive pod izraelskom kontrolom, na rasnoj osnovi uskraćeno je izraelsko državljanstvo i pravo glasa: oni nisu etnički Jevreji.

Palestinski Izraelci
Ali, šta je sa palestinskim građanima Izraela, manjinom koja nije protjerana 1948. godine? Imaju pravo glasa, pa stoga, kako Izrael može biti optužen za aparthejd? U aparthejdskoj Južnoafričkoj Republici nije postojao ekvivalent palestinskim građanima Izraela. Zbog toga oni prigodno služe kao izraelski "demokratski smokvin list". Ali su oni na više načina građani drugog reda, odobreno im je državljanstvo samo zato što je većina arapskih stanovnika protjerano 1948. godine. Odobravanje izraelskog državljanstva manjini Palestinaca ne opravdava izraelsko odbijanje da to državljanstvo dodijeli većini.

Južnoafrička Republika je predložila "višedržavno rješenje": deset malih, nepovezanih plemenskih zavičaja ili bantustana za crnačku većinu, i većinu zemlje za bjelačku manjinu. Svijet je odbacio otvorenu nepravednost prijedloga.

Slično, izraelska de facto verzija "dvodržavnog rješenja" se sastoji od malih, nepovezanih područja palestinske "autonomije" (Oslo Područje A i B na Zapadnoj obali, plus Gaza), što izgleda veoma slično južnoafričkim bantustanima. Izraelski ministar obrazovanja, Naftali Bennett, predložio je da Izrael nelegalno anektira većinu Zapadne obale (Oslo Područje C), kao što je nelegalno anektirao Istočni Jerusalem i Golansku visoravan.

Njegov prijedlog bi, ustvari, išao u prilog palestinskom narodu, jer bi okončao fikciju da je pravedno dvodržavno rješenje i dalje moguće, i koji bi izraelski aparthejdski sistem učinio još transparentnijim.

Ključne razlike
Glavna razlika između južnoafričkog aparthejda i izraelskog aparthejda jeste ta da se zbog osjećaja krivice kršćanskog svijeta zbog užasnih progona jevrejske manjine u Evropi (koji su kulminirali u Holokaust) i njegovog pogrešnog i sebičnog stava da Palestina (umjesto dijela države s kršćanskom većinom) treba biti korištena za kompenzaciju jevrejskom narodu, Izrael duže izvukao sa svojim aparthejdom.

Petnaestog maja 2018. obilježena je 70. godišnjica Nakbe (katastrofe), osnivanja države Izraela protiv volje arapske većine u Palestini i protjerivanja hiljada Arapa iz njihove domovine - drugim riječima, obilježeno je 70 godina aparthejda.

Ali sve više ljudi širom svijeta (uključujući jevrejske studente na univerzitetima u SAD-u) postepeno saznaje istinu o trajnim nepravdama u Izraelu-Palestini i historijskim događajima koji su omogućili njihov rast. Ovo će postepeno povećati podršku za građanski pokret BDS, koji bi u konačnici trebao uvjeriti vlade, prije svega u Evropi i Sjevernoj Americi, da izvrše stvarni pritisak na Izrael da okonča svoj aparthejdski sistem.

U odsustvu kredibilnog izraelskog prijedloga za pravedno dvodržavno rješenje, zadana pozicija mora biti jednodržavno rješenje poput onog u Južnoafričkoj Republici: jedinstvena, sekularna, demokratska država, sa jednakim pravima na državljanstvo i glasanje za jevrejske Izraelce i Palestince, snažan ustav koji zabranjuje direktne ili indirektne rasne ili vjerske diskriminacije svakog pojedinca ili grupe, te snažan ustavni sud koji će ga provoditi.

Ako to bude konačan ishod, nenaoružani demonstranti u Gazi, koji se trebaju smatrati izraelskim Sowetom, nisu umrli uzalud.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

 

Ocijeni...
(0 glasova)

nakbaKroz svoje 70-godišnje postojanje, Izrael nije pokušavao ograničiti svoje kršenje međunarodnog prava i zakona ratovanja u Palestini. Zapravo, ima dugu i dobro dokumentiranu historiju prekršaja ljudskih prava i činjenja ratnih zločina u Libanu.

I tu je UN većinom u tišini posmatrao dok je Izrael napadao civilne zajednice i ispostave UN-a, koristio zabranjeno oružje i učestvovao u masakrima nad bespomoćnim ženama i djecom.

Invazija 1982.
Izraelska armija je 1982. izvršila invaziju na Liban pod izgovorom odgovora na napade Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) čije je sjedište tada bilo u Zapadnom Bejrutu. Libanski građanski rat pružio je pogodnu izliku za izraelsko nasilje kojim su bili pogođeni i libanski i palestinski civili.

Kako bi protjerao PLO, Izrael je lansirao barbarski napad na Bejrut iz zraka i sa mora, istovremeno prekinuvši dostavu hrane, vode i električne energije. Tokom dvomjesečne opsade, na udaru Izraela našlo se „pet UN-ovih zgrada, 134 ambasade ili diplomatske rezidencije, šest bolnica ili klinika, jedna duševna bolnica, Centralna banka, pet hotela, Crveni krst, uredi libanskih i stranih medija i nebrojeni privatni domovi“.

Procjenjuje se kako je od 6. juna do 25. avgusta te godine, tokom izraelskog pokolja ubijeno više od 17.000 Libanaca i Palestinaca, većinom civila. Krajem mjeseca, američki predsjednik je nazvao ta ubistva „holokaustom“ tokom ljutitog telefonskog razgovora sa tadašnjim izraelskim premijerom.

Dok je većina svijeta pratila masovna ubistva sa strahom, malo djelovanja je bilo da se to prekine. To je ohrabrilo Izraelce da idu dalje. Mjesec dana nakon evakuacije hiljada boraca PLO-a iz Libana, izraelska vojska je okupirala Bejrut, okruživši palestinske kampove Sabra i Shatila. Kršćanski falangisti, proizraleski borci, upali su u kamp i mučili, silovali, sakatili i ubijali. Bilo je više od 3.000 žrtava palestinskih civila, mnogi od njih su bile žene, djeca i starije osobe.

Krajme 1982. godine je Generalna skupština UN-a proglasila taj krvavi pohod činom genocida i osudila „najoštrijim riječima masakr velikog obima nad palestinskim civilima u izbjegličkim kampovima Sabra i Shatila“. Međutim, niti UN niti bilo koje drugo međunarodno tijelo nije pokrenulo neku akciju protiv Izraela niti njegovih saradnika za masakr.

Masakr u Qani
Izrael je 1985. povukao svoje snage u takozvanu „sigurnosnu zonu“ na jugu Libana gdje je bio prisutan do 2000. godine. Tokom tih 15 godina je lansirao smrtonosne napade na Liban i libanske civile.

Aprila 18. 1996. godine, izraelska vojska je napala UN-ovu ispostavu u selu Qana gdje se sklonilo 800 civila od izraelskog bombardiranja tokom bitke sa Hezbollahom. Više od 100 civila je poginulo, a 116 osoba je ranjeno prilikom napada na jasno označenu lokaciju.

Iako je iskazao saučešće zbog civilnih gubitaka, UN nije poduzeo nikakve korake protiv Izraela. Amnesty International je opisao napad u svom izvještaju kao „bešćutno zanemarivanje civilnih života i kršenje zakona rata tokom direktnog napada na civile“.

On ne ukazuje kako je UN bio u potpunosti indiferentan za granatiranje njegove ispostave jer je Generalna skupština, sa 66 glasova „za“, dva „protiv“ i 59 „suzdržanih“ usvojila rezoluciju kojom se traži od Izraela 1,7 miliona dolara za obnovu napadnute lokacije.

Predvidljivo, SAD i Izrael su glasali protiv rezolucije i nije iznenadilo kako ova druga država nije realizirala odluku. No, UN nije poduzeo dalje korake protiv Izraela zbog odbijanja ispunjenja rezolucije.

Rat 2006.
Deset godina kasnije, 12. jula 2006. godine, Izrael je pokrenuo novi razarajući napad na južni Liban.

Izraelski mediji objavili su kako je izraelska vojska koristila velike količine zabranjenog oružja. Jedan oficir koji je učestvovao u ratu opisao je obim korištenja takvog oružja nad civilima kao „ludo i čudovišno“.

Kako je on naveo, izraelska vojska je ispalila približno 1.800 kasetnih bombi sa 1,2 miliona punjenja. Drugi vojnici su naveli kako je obimno korištenje oružja sa bijelim fosforom bilo primarno oružje rata.

Izraelska vojska je 30. jula gađala kuću u selu Qana gdje su dvije velike porodice zatražile sklonište. U napadu su ubijena 54 civila, od čega 37 djece.

Iako je Vijeće sigurnosti izrazilo „šok i pogođenost“ zbog bombardiranja i izrazilo sućut zbog pogibija, nije poduzelo dalje akcije protiv Izraela zbog ovog zločina.

Dvije rakete, ispaljene 7. avgusta iz izraelskog ratnog aviona, uništile su i oštetile stambene zgrade u predgrađu Bejruta Shiyyah. Najmanje 60 ljudi je poginulo. Kasnije istog dana, izraelska vojska je pogodila zgradu u gradu Ghaziyeh, usmrtivši 16 civila.

Narednog dana je Izrael ponovo gađao civilne zgrade u Ghaziyehom, ubivši 13 osoba. Kao i u slučaju napada u Qani i Shiyyahu, UN je izrazio saučešće, ali nije činio ništa više.

UN na usluzi svima
Nijedan od ovih zločina nije izoliran u vremenu i prostoru niti je historijska anomalija. Veoma su ono ko smo i šta smo postali.

Dugo prije masakra Sabra i Shatila, Izrael je protjerao miliona Palestinaca iz njihove višestoljetne domovine koristeći svjesno i precizno etničko čišćenje, praćeno silovanjem, ubistvima i paljevinom. Historija Deir Yassina, Ramleha i Lydde je veoma poznata i dokumentirana.

U decenijama koje su uslijedile nije se mnogo promijenilo, Izraelci su dodali Qibyu, Rafah, Jenin, Beit Hanoun i druge palestinske zajednice onima koje su ugravirane među analima netuženih i nesuđenih ratnih zločina.

Drugdje i danas, u Mijanmaru, Siriji, Kašmiru i drugim ratnim zonama su silovanje, mučenje, prisilno raseljavanje, obimno bombardiranje i korištenje zabranjenih hemikalija preferirana ratna oružja sa civilima kao glavnim metama.

Nisu civili uvijek sistematski gađani. Kako piše na blogu Međunarodnog komiteta Crvenog križa, tokom Bitke za Solferino 1859. godine u Drugom italijanskom ratu za nezavisnost, poginulo je 6.000 vojnika i samo jedan civil.

Od tada smo svjedočili širenju zakona ratovanja i usvajanju Konvencije za poboljšanje uvjeta za ranjene u vrijeme rata koja je preteča Ženevskim konvencijama.

Oba obilježja međunarodnog prava su napravljena da sačuvaju ljude i imovinu koji ne pridonose ratovanju i zaštiti civila i civilnih zajednica od nepotrebnog uništavanja i tegoba. Ipak, uprkos principima koji su se razvijali i naporima da se sklone ne-borci od strahota rata, sada su upravo oni, više no ikada, postali glavne žrtve ciljane smrti i razaranja.

Kako navode iz UNICEF-a, tokom 20. stoljeća je odnos civilnih i vojnih žrtava povećan sa 15 posto u Prvom svjetskom ratu, do 65 posto u Drugom svjetskom ratu, na 90 posto u sukobima u posljednjih nekoliko decenija. Većina civilnih žrtava su djeca i žene.

Može li biti samo slučajnost da je dramatično povećanje nasilja i civilnih žrtava paralelno sa razvojem i jačanjem UN-a?

Da li činjenica da pet stalnih članica Vijeća sigurnosti na kraju diktiraju gdje i kada UN djeluje kao nezavisno i sigurno tijelo pruža sve osim garancija kako nikada neće biti više od političkog igrališta gdje dominira njih nekoliko koji ispunjavaju svoju jedinstvenu agendu?

U 2018. jednostavni nije dovoljno objavljivati saopćenja za javnost ili lomiti podije za govore, veličajući uzvišene UN-ove ideale onima koji su dovoljno blesavi da to kupe. Bezube rezolucije o osudama ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti ili prekršaja bilo kojeg on stotina UN-ovih konvencija i zabrana ostaju samo provokacija sve dok to tijelo ne bude djelovalo odlučno da osiguranje međunarodnog obećanja i jednako pravo za sve postanu realnost.

Odavno je prošlo vrijeme da svjetsko tijelo bude jednako za sve u svjetskoj zajednici.

U više od sedam decenija, hodnici UN-a su služili kao uzbudljiva izletišta za mlade studente i posjetitelje iz cijelog svijeta. Znam – ja sam bio jedan od njih.

Zadivljeni veličanstvenošću Generalne skupštine, njenih francuskih slika, zelenih mramornih klupa, govornica i UN-ova znaka na zlatnoj podlozi, turisti bježe od realnosti trenutka inspirativnim i snimljenim narativom uspjeha ovog tijela.

Ipak, u stvarnosti, na stvarnim mjestima, stotine miliona najsiromašnijih, neosjetljivih plaćaju svakodnevno cijenu šupljeg obećanja – UN-a.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Stanley L. Cohen (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Abdel Rahman Mohamed

egipat5Egipatski parlamentarci pripremaju se za mjesec ramazan pokretanjem kampanje protiv mesdžida, odnosno manjih prostora za obavljanje molitve, u kojoj zahtijevaju da se neki od ovih objekta zatvore a drugi stave pod strogu kontrolu.

Svoje stavove su obrazložili time da ovi objekti dovode do širenja ''terorističkih ideja i radikalizma'' i pridruživanja mladih ljudi skupinama koje se opisuju kao terorističke.

S tim u vezi, egipatski ministar vakufa Muhamed Mukhtar Gomaa uputio je cirkular svim odjelima svog Ministarstva u nekoliko guvernorata o zabrani obavljanja molitve u blizu 25 hiljada mesdžida i prostora koji se koriste u te svrhe, što bi trebalo stupiti na snagu od nastupajućeg mjeseca ramazana.

Dok pojedini smatraju ovu odluku neophodnom kako bi se omladina u Egiptu zaštitila od radikalizacije na mjestima koja su izvan kontrole nadležnih institucija, protivnici ističu da ova odluka odražava krizu aktualnog režima sa simbolima islama, te da je direktno usmjerena protiv bogomolja.

Ministar ovakvu odluku tumači time da je, na osnovu postojećih sigurnosnih izvještaja, primijećena zloupotreba ovakvih mjesta za obavljanje molitve s ciljem promoviranja terorističkih ideja, kako ih je opisao, te za podsticanje ekstremizma i radikalizma u Egiptu. Takva situacija, smatra ministar, nalaže da se ovi objekti zatvore kako bi se ovo zlo izbjeglo, prenose izvori iz ministarstva i njegovih područnih jedinica.

U cirkularu ministarstva se naglašava potreba poštivanja ranije datih smjernica koje su bile na snazi proteklih godina, poput toga da se teravih-namaz (molitva koja se obavlja tokom mjeseca ramazana) može obavljati isključivo u velikim džamijama u gradovima i selima, zatim da se na molitvi ne uči više od pola džuza (10 stranica Kur'ana). Također, neovlaštenim osobama se ne dozvoljava da predvode molitve, drže predavanja i propovijedi, osim u skladu s onim što je odobreno planom nadležnog ministarstva.

Stara metodologija
Ovakva eskalacija u odnosu parlamentaraca prema vjerskim objektima poklopila se sa procurjelim informacijama o direktivama ministra vakufa da se zatvori jedan broj takvih objekata. Mohamed Al-Saghir, bivši savjetnik ministra vakufa, smatra da ovakvo ponašanje odgovara pravcu kojeg režim slijedi još od vojnog udara iz jula 2013. godine, odnosno da se mjesec ramazan dočekuje donošenjem odluka koje ograničavaju ulogu vjerskih objekata i otežavaju misionarske aktivnosti u njima.

Al-Saghir je ukazao na jedan broj odluka koje je ministar vakufa donio u proteklim godinama vezano za teravih-namaz, itikaf (boravak u džamiji jedan vremenski period) i ramazanska predavanja. Smatra da su takve ministrove odluke bile sastavni dio njegove politike dodvoravanja aktualnom režimu. To od njega zahtjeva da ove godine ide i korak dalje te donese odluke o zatvaranju jednog boja džamija i prostora za obavljanje molitve.

Ovaj bivši savjetnik ministra vakufa, koji je bio i glavni upravitelj državnih džamija u Egiptu, smatra kako su izgovori ministarstva za zatvaranje bogomolja (podsticanje terorizma i radikalizma) pretjerani. Naglašava da 170 hiljada vjerskih objekata u Egiptu, od čega je 50 hiljada mesdžida, teško može primiti sve vjernike. Prema tome, zatvaranje jednog broja bogomolja predstavlja veliku krizu, smatra on.

Al-Saghir kaže da uznemiravanja kojim se služi ministar nisu samo politika borbe protiv islamskih organizacija u Egiptu, već govori i o krizi koju postojeći režim u Egiptu ima sa simbolima islama, što se s vremena na vrijeme očituje kroz takve odluke.

Wasfi Abu Zeid, profesor islamskog prava i član Unije islamskih učenjaka, ovakve mjere vidi kao ''borbu protiv Božije vjere i odvraćanje od nje''.

Neopravdana odluka
Abu Zeid smatra da se ovom odlukom građani bespotrebno maltretiraju, jer je nedovoljan broj velikih džamija opće poznati problem, kao i njihova udaljenost od pojedinih naselja. Prema tome, manji mesdžidi i prostori predviđeni za molitvu, koji su obuhvaćeni ovom odlukom, znatno olakšavaju stanovnicima obavljanje zajedničkih molitvi. Zatvaranjem ovakvih objekata, smatra on, vjernicima će biti uskraćeno obavljanje ovih vjerskih obreda.

Također, kaže kako su ministrove odluke o zabrani imamima i propovjednicima da rade svoj posao u ramazanu pokušaji ''ućutkivanja i militarizacije zemlje'', istakavši da se takvim ponašanjem dodatno povećava nezadovoljstvo egipatske javnosti.

Abdul Aziz Rajab, jedan od učenjaka s Al-Azhara, kaže da je ovakva odluka ministra Mukhtara Gomae usmjerena protiv umjerenog pravca koji podiže svijest egipatskog naroda o njegovom pravu da se bori protiv neistine svim raspoloživim sredstvima, i da to nema nikakve vez s njihovim tvrdnjama o postojanju radikalnih i terorističkih ideologija.

Rajab smatra da je ova odluka dio plana Ministarstva vakufa da se svi istaknuti imam udalje s njihovih pozicija, rada u džamijama, pa čak i pojavljivanja u medijima. Na njihova mjesta bi trebali doći drugi imami kojima ne smeta da podlegnu diktatu sigurnosnih institucija, kaže on.

Nasuprot tome, Saleh Abdul Hamid, član Odbora za fetve na Univerzitetu Al-Azhar, smatra kako su ovi mali mesdžidi poput tempiranih bombi, zbog čega zvaničnici u Ministarstvu vakufa moraju što prije reagirati kako se oni ne bi pretvorili u utočišta za grupe koje promoviraju terorističke ideje. U svojim izjavama za medije je zatražio da se pooštri kontrola nad zaposlenicima u ovim objektima i da se zabrani da oni budu uvijek otvoreni.

(Al Jazeera)

Stranica 1 od 19

S5 Box