Sadržaj iz rubrike Kolumne
subota, 09 April 2016 00:00

Zastrašajući prizori i izjave: Arapsko društvo u raljama divljaštva

Ocijeni...
(0 glasova)

idil2Ljudi u kavezima koje vode na gubilište gdje će ih spaliti ili utopiti, glave iz kojih kaplje krv u rukama moćnika širokog osmijeha… Potom bujica psovki i uvreda na račun onih koji su stradali u najstravičnijim prizorima. Mnoštvo ljudi na molitvi na kojima se smjenjuju meci i geleri sve dok ih ne potope u lokvama krvi… To su prizori divljaštva sa kojim u ponorima realnosti ili u okruženju komunikacijskih mreža i ekrana žive današnje generacije Arapa.

Raste nova arapska generacija uz ovakve zastrašujuće  rituale koji  vrijeđaju ljudsko dostojanstvo,  jer putem sredstava komunikacije ti rituali je neprestano okružuju ili je na bojištu direktno prožimaju. Glava divljaštva strši sa ekrana, i diljem arapskog svijeta u dnevne sobe nasrću strahoviti prizori i nevjerovatne izjave.

Uz neprekidni smrtni ples, kultura brutalnosti sa bojišta se prelijeva u društvene zajednice. Mnogostruko se uvećava protok pomoću sredstava mobilnog virtualnog svijeta.

Pojedine ubice vole dokumentovati strahote i njima se hvalisati, dok drugi snimaju 'selfije' sa glavama žrtava. Narod zatim posredstvom društvenih mreža i mobilnih aparata proživljava zastrašujuće prizore i ponekad se procenat gledanost uvećava srazmjerno nivou brutalnosti.                                                                                     

Zajednički fenomen

Frontovi se otimaju za svoj udio u terorisanju i razaranju u vremenima fragmentacije i unutarnjih sukoba pravdajući se osvetom, odmazdom, odvraćanjem, ratnom nužnošću, izvršenjem naredbi sa više instance, ili pod isprikom poštivanja zakona i pravde. Društvene zajednice pokušavaju zadovoljiti želju za osvetom tako što će činiti strašne zločine, a sa svakim novim zločinom narasta divljaštvo koje nadjačava glas ljudske savjesti, vjerskih osjećanja i moralnih obaveza. Što se tiče glasa uma i mudrosti, on se optužuje popustljivost i neuspjeh.

Ne postoji društvo zaštićeno od divljaštva. Riječ je samo o pokoravanju na samom početku te pojave. Kad društvene zajednice počnu tolerisati ubistva, mučenje i kršenje prava, tada dolazi do transformacije u kojem divljaštvo s vremenom prerasta u rastući fenomen u kojem se ustrojavaju  novi običaji gdje okrutna djela postaju pohvalna, a učešće u njima je mjerilo ugleda i motiv za pohvalu.

To je kultura divljaštva koja je u kumulativnoj  interakciji sa percepcijama, riječima i dijelima. U njoj se neizostavno koriste slavne parole, uguravaju citati svetih knjiga i reinterpretira istorija u kontekstu pravdanja odvratnog ponašanja kako bi se smrtnim grijesima dao legalitet.

Ne pozivaju se na istoriju radi pouke, nego da bi iz nje za sadašnja  i buduća vremena potpalili varnicu skrivenog revanšizma. Ali, naivna istorija koju oni prizivaju nije prava prošlost nego je, bolje rečeno, funkcionalno  predanje kojeg po pitanju prošlosti formuliše svaka skupina podupirući ga svojom proizvoljnom interpretacijom.

Grupa Islamska država Irak i Levant (ISIL) je divljaštvo usvojila kao svoje opredjeljenje za koji je izdvojila svoju teoretsku imaginaciju i potom nastavila da je javno propagira u  operacijama koje imaju za cilj angažovanje, mobilisanje i terorisanje. Pravedno bi bilo priznati da "ISIL i njegove sestre" nemaju monopol nad divljaštvom, nego ga dijele sa zvaničnim vlastima, oružanim snagama, paravojnim postrojbama i mobilisanim grupama koje djeluju i tajno i javno.

Poznato je da progresija divljaštva nastaje u momentu kad diktatorske vlasti osjete da su njihovi interesi ugroženi. Tada se neće dvoumiti da pokažu svoje zube i da počnu sa zvjerstvima, što nagovještava opasno divljaštvo sve dok ga ne dovede do stanja opće kulture i rasprostranjenog ponašanja. Fizičke likvidacije i priredbe ponižavanja bivaju u početku donekle teško podnošljive da bi kasnije postale uobičajena događanja gdje žrtve postaju ogoljeni statistički izvještaji ukoliko ih se iko sjeti, a poznato je i da izvršioci divljačkih dijela dobijaju odlikovanja od režima.

Treba priznati da tekući razvoj događaja u mnogim zemljama dokazuju da brojni politički i konfensionalni sukobi zasigurno imaju svoj udio u fenomenu divljaštva, svako od njih na svoj način, premda su neke armije i zvanične oružane snage u prednosti u praksi i u utemeljenju ovog fenomena u arapskoj stvarnosti.

Ako govornici oslobode odgovornosti  neku od strana upletenih u širenje fenomena divljaštva, sama priča o njemu će prerasti u bespredmetnu raspravu i možda će ovakvo skriveno svrstavanje dovesti do obmanjujućih zaključaka kojima se prikrivaju određene činjenice.

Širenje govora divljaštva

Sročene riječi u govoru mržnje  su obična prethodnica eksplozivnoj napravi  koju će  neko opasati mladiću oko pojasa, i koji će pojuriti usred mase na pijaci ili bogomolji jer sukobi uglavnom počinju izrečenim riječima prije nego se materijalizuju na terenu sukoba.

Kad god neka društvo zanemari  jezičko divljaštvo, upasti će u zasjedu stvarnosti. Čim jedna skupina odriče ljudsko svojstvo drugoj, ta će biti lakše na dohvatu da bude zgažena, zaklana, sravljena sa zemljom ili bombardovana.

Govornici se oslobađaju od moralnih obaveza te negiraju ljudsko svojstvo svojim protivnicima ubrajajući ih, npr., u životinje, insekte ili viruse, manifestujući na taj način spremnost na gaženje njihovih prava ili na početak masovnog istrebljenja. Ovakvo ponašanje nije posvećeno samo golom poniženju ili preziru nego u sebi implicira pravdanje za razaranje i ubijanje ili za kršenje prava i sloboda i ljudskog dostojanstva koje bi trebalo da garantuje država zakona.

Govor divljaštva negira ljudsko svojstvo svojim mogućim žrtvama i počinje sa izlivom slijepih optužbi prebacujući na njih odgovornost za sve vrste patnji kroz koje će proći. Ovakvim i ostalim zamkama se postavlja zastor između žrtava i savjesti kolektivne svijesti iz bojazni da se društvo ne poistovijeti sa svojim humanim bićem, da se stanovništvo anestezira kako bi se spriječio saosjećaj sa boli i patnjama u sebi ili oko sebe.

U večernjim i noćnim emisijama oglašavaju se govornici koji nemilosrdnim rječnikom bombarduju ekrane gledalaca. Teče nevjerovatan govor divljaštva jezikom visokih dužnosnika i javnih ličnosti. Kakav, onda, zakon može da zavlada ukoliko se lično ministar pravde koristi jezikom fašističke odmazde upućujući prijetnje stotinama hiljada građana svoje nacionalne države da će se izvršiti masovno pogubljenje uz direktan prenos?

Zar neće divljaštvo zahvatiti sudstvo ako se ono koristi za izricanje smrtnih presuda stotinama časnih ljudi? To su verbalne okolnosti  zločina masovnog ubijanja, upravo onako kako su  klaonicama sa arapskih trgova prethodile parole i pjesme koje su negirale svojim oponentima svojstvo zajedničke pripadnosti  i nacionalnog identiteta, kao npr. "mi smo jedan narod i oni su drugi narod".

Pametni se sklanjaju srameći se svoje mudrosti, dok se profesionalni raspirivači napetosti i nemira uspinju na leđima onih koji će kasnije platiti cijenu svojim živim mesom, i tako odlaze u grotlo vulkana čekajući trenutak smrti koja iz njegovih dubina kulja u lavinama. Šokirat će ih užasne posljedice i goleme nevolje nakon što sukobi skrenu iz emocija u stvarnost. A trebali su na samom početku da progovore i pozovu na skidanje eksplozivnog fitilja- ispruženih jezika i da zaustave proljevanje krvi koja se perom prolila.

Moderno divljaštvo

Svako društvo nosi u sebi sjeme divljaštva koliko god ono izgledalo miroljubivo u prošlosti i sadašnjosti. To je jedna od velikih opomena društvenoj zajednici kako je to već dokazao ljudski rod od davnina na svojim staništima. Zato bi gušenje ovakve sklonosti bio jedan od prioriteta obrazovanja, odgoja i disciplinovanja civilizovanog društva kako bi se ostvarilo poštivanje vrijednosti kanona, sistema, tradicije i zakona.

A kada se divljaštvo pojavi u tzv. modernim društvima, tada se kaže da se ona žele usavršiti i organizovati daleko očiju javnosti, upravo onako kako se izoluju fabrike koje kontaminiraju okolinu, klaonice stoke, ili odlagališta smeća na periferiji gradova. Potom slijede pažljivo sročene vijesti upućene pučanstvu o činjenicama koje se dešavaju na periferiji. Tako se javnosti pruža slika koja liči načinu na koji moderni gradovi dobivaju zaklano meso, koje dolazi u elegantnoj formi i blistavom pakovanju gdje se ne vide tragovi prolivene krvi, niti scene klanja i deranja.

To je trasa na kojoj "napredne" nacije vode razorne ratove pri čemu koriste svoje razvijene mogućnosti i nisu prinuđene da upotrebljavaju eksplozivnu burad ili da se vraćaju uspomenama na sprženu zemlju. Narod od svega toga vidi samo bombardovanje snimljeno u stilu videoigara. Tu se ne vide lica žrtava niti se podstiče naklonost prema zadatim metama na zemlji. Bespilotne letjelice ispunjavaju zahtjeve novog vremena i  rasterećuju  od grižnje savjesti. Mase nikad ne vide one koji su počeli razaranja i navođene letjelice će se krišom vratiti u svoje baze, ne obazirući se na one koji su ostali smrvljeni. Sve ovo je na račun onih koji plaćaju poreze uz otvoreni mandat birača demokratije.

Guantanamo je primjeran slučaj organizovanja modernog divljaštva koji podrazumijeva izolaciju daleko od zapadne civilne pozornice. Slučaj je ograničen na američku vanjsku nekategorisanu vojnu bazu, tako da ista niti je u SAD –u, niti je pod suverenitetom Kube od čije je teritorije odsječena, i u potpunosti je pogodna da prihvati one koji su izvedeni iz priznatih zakonskih kategorija domaćih ili ratnih zatvorenika.

Ova trasa ima svoju duboku tradiciju ukorijenjenu u kolonizatorskim vremenima kroz diversifikaciju vidova ponašanja između evropske unutrašnjosti i u kolonijalnog inostranstva. Npr. Francuska koja je povela revoluciju i uzdigla  vrijednosti republike nije se ophodila u skladu s tim vrijednostima, prema narodima koje je pokorila i terorisala svojom dominacijom i okupacijom. Protekli dotrajali fašistički režim je uveo u praksu novi vid nevjerovatnog divljaštva kada je osnovao koncentracione logore daleko od glavnih gradova i naselja i učinio ga staništem najvećih grozota.

Mnoge društvene zajednice su na vrhuncu svog divljaštva skliznule u različite oblike pokolja, paljevina, maltretiranja što se desilo na svakom kontinentu, bez izuzetka. Čak i ako se na površini uguše sadašnja zvjerstva bez obzira na novine koje donosi svijet komunikacija i globalizacije, ne postoji nacija u kojoj nije ostalo divljaštva i za njegovo obnavljanje potrebno je samo pripremiti potrebne uslove da oživi, kao što su npr. naučno dijagnosticirani ti uslovi u slučaju pokušaja Miligram (1963) i u slučaju zatvora Starford (1971) itd. Divljaštvo ostaje biti fenomen koji će, ako se realizuje biti obilno stimulisano i imati tajnih saveznika iz svog okruženja i neće mu se suprotstaviti nikakve prepreke niti ozbiljan otpor.

Na ovaj način se rasvjetljava jedna strana okolnosti u kojima su evropski vojnici počinili grozna nedjela protiv mrtvih i živih Somalijaca. Neka nedjela su dokumentovana slikama u vrijeme njihove službe  tokom operacije zvane "Vraćanje nade“ 1993. god. a slične tome su i strahote zvjerskog divljaštva koje su počinili američki oficiri i vojnici protiv Iračana u zatvoru Abu Graib 2004 godine i mnoštvo drugih.

Kada se jednom području nametne zaostalost to će gurnuti njegovo stanovništvo da se nazadno ponaša, da rasipaju svoje resurse na primitivan način, te da se primitivno ljute i vode međusobne sukobe. Neki se pomame za sječom glava i spaljivanjem naselja kao u davnoj prošlosti i neće ih, uz pomoć raspoložive tehnike, mimoići prenos prizora u svijet kojeg će okrvaviti i ljudima san poremetiti.

Svakodnevna arapske stvarnost negira ljudsku vrijednost u kolektivnoj svijesti jer svakog jutra stotine stradaju u bombardiranju, podmetnutom eksplozivu, klanju i bivaju dodati dugačkim statističkim spiskovima. Scene neprekidnog masovnog stradanja djeluju kako bi se kolektivni arapski osjećaj pomirio sa strahotama koje su se transformisale u zanimljivi gledalački materijal.

Jedan od simptoma nesreće je kada se u društvu pokrene osjećaj selektivne solidarnosti sa žrtvama među starcima, ženama i djecom u skladu sa etničkim, konfesionalnim i plemenskim okvirima i stoga možda "neće ni provrijeti krv u nečijim žilama“ kada taj vidi starca koji krvari ili raskomadanog dječaka ili gomilu ljudskog mesa na bilo kojem mjestu.

Ovo je ogromna prijetnja arapskom društvu i istorijska provjera njegove jezgre i njegovih snaga koje bi usred snažnih oluja morale shvatiti šta znači da njene generacije padnu u sake divljaštva i pokore se kulturi "ubojitih udaraca“ i da, dok ne bude prekasno, postanu svjesni okolnosti koje vode u još gore stanje.

 

Husam Shaker (AJB)

Procitano 763 puta

S5 Box