Sadržaj iz rubrike Kolumne

nedjelja, 26 Juni 2016 00:00

Egipatske farse: 'Krivica' Katara i koordinacija s cionistima

Ocijeni...
(0 glasova)

egipatU novoj epizodi velike fascinantne farse u režiji pravosuđa egipatske vojne hunte - koje je, naravno, uzvišeno - egipatski sud je osudio legitimno izabranog predsjednika Mohammeda Mursija na doživotnu kaznu zatvora te izrekao smrtnu kaznu za šestericu njegovih kolega.

Svima nam je dobro poznato da u ambijentu vojnog udara nema pravde te da puč, ma koje on vrste bio, predstavlja atak na pravdu prije negoli atak na vladajući politički režim, koji je meta jednog takvog procesa. U skladu s tim, presude izrečene od prevratničke vlasti smatraju se ništavnim i izvan okvira zakona sve dok se ne povrati legitimitet, okonča vojni udar, uklone njegovi efekti, a počinitelji izvedu pred lice pravde.

Ovdje nam nije namjera govoriti o farsi egipatskog sudstva, jer je to samo dio ogromne parodije vojnog prevrata u politici, društvenom životu, kulturi, medijima, pravosudnom sistemu... te u svim aspektima otete države zbog vojne diktature, koja je upravljala Kairom još od vojnog udara na monarhiju 1952. godine. Ovdje želimo govoriti o pozadini presude, njenim simboličnim implikacijama na lokalnom, arapskom i međunarodnom nivou, u kontekstu onoga što se dešava nakon revolucija Arapskog proljeća i krvavog ishoda na kojeg je utjecala svirepost duboke države.

Konsolidacija prevratničkih snaga

Egipatska vojska je u ljeto 2013. godine uspjela izvesti jedan od najopasnijih vojnih udara u historiji moderne nacije, budući da je riječ o prevratu koji se dogodio u momentu pokretanja stvarne demokratske tranzicije u jednoj kvalitetnoj arapskoj državi, odnosno Egiptu, koji je srce arapskog svijeta i njegovo centralno jezgro.

Ova opasnost ne ogleda se u razmjerima masakra, kojeg su počinile egipatske oružane snage protiv nenaoružanih egipatskih civila, žena, djece i staraca, s obzirom na to da je brutalnost arapskih vojnih režima nadmašila sva iskustva suočavanja sa smrću u povijesti, što je očigledno iz primjera u Siriji, a prije toga i u Libiji i Iraku. Međutim, sva opasnost počiva u tome da je vojni aparat države osujetio takve planove te da sa na njihovoj meti našao san nacije i čitavih generacija u osnivanje i utemeljenje države pravde i ljudskih prava.

Vojni prevrat, dakle, nije imao za cilj samo napad na Muslimansku braću, ili bilo koju drugu političku ili društvenu frakciju, nego on seže još dublje i mnogo je opasniji od toga, jer želi uništiti egipatsko iskustvo, koje bi moglo biti model za arapsko, muslimansko iskustvo u kontekstu vala mirnoga otpora kroz spontane narodne ustanke.

Na osnovu toga, literatura, govori i medijske platforme prevratničke vlasti i mreže interesa povezane s njim koje se fokusiraju na pretvaranje Muslimanske braće u neprijatelje, na njihove planove i zločine... samo su retorika koja ljude vodi u zabludu, s ciljem redukcije zločina i traženja žrtvenog jarca kojeg može prihvatiti savjest pasivnog i odsutnog naroda decenijama suočenog s tlačenjem i tiranijom te isključivanja čovjeka u smislu savjesti i u smislu akcije.

Vojni udar nije se mogao desiti bez izričitog zelenog svjetla tri centralne strane umiješane u situaciju. Prva je naoružani policajac sa svojim vojnim bazama, koje se protežu duž cijele planete, što objašnjava učestale posjete egipatskih vojnih zvaničnika Washingtonu prije vojnog udara.

Safavidski projekat

Što se tiče druge strane, riječ je o regionalnim snagama koje bdiju nad centrom vojnog udara, a radi se o režimima koji smatraju da će biti ugroženi u slučaju da egipatsko iskustvo uspije, posebno kada se radi o cionističkom entitetu, Iranu i pojedinim zaljevskim državama koje su direktno učestvovale u obaranju egipatskog iskustva, koje je počinilo smrtonosnu stratešku pogrešku. Danas možemo vidjeti rezultate toga kroz safavidski projekat, koji prodire u srce Arapskog poluotoka preko njegovih uspavanih i probuđenih ćelija.

Treća strana je duboko ukorijenjeni režim u Egiptu, a radi se o staroj i duž cijele države razastrtoj mreži veza, privilegija i utjecaja koja je, kroz period duži od pola stoljeća historije savremene egipatske države, akumulirala brda imovine, relacija i koristi.

Demonizacija islamskog pokreta i aktiviranje triju strana - međunarodnih, regionalnih i lokalnih - prvo je razdoblje pripreme za vojni udar. Međutim, istrajnost u osveti i odmazdi prema legitimno izabranom predstavniku volje egipatskog naroda koja je srušena bez sumnje će pokazati i prve čavle zabijene u kovčeg vojnog prevrata, i to uskoro.

Optužba za "saradnju s Katarom", koju je izabralo "uzvišeno" egipatsko sudstvo, pokrenula je buru ironije i podsmijeha na društvenim mrežama, zbog nivoa na koji je spalo egipatsko pravosuđe i predstavnici pravde u 21. stoljeću u državi s populacijom od oko 100 miliona stanovnika.

Upečatljiva je i brojnost komentara u kojima se ne krije čuđenje zbog optužbe za dosluh s arapskom bratskom državom po logici službenih odnosa. Kako dosluh s Katarom može biti optužba, ili pokazatelj izdaje? Je li Katar neprijateljska država Egiptu? Da li je saradnja s Muslimanskom braćom zločin, ili obaveza koju su morali ispuniti?

Svijest o Sykes-Picotu

Ovdje ne želimo stati u odbranu jedne ili druge strane, jer to nema neki značaj. Međutim, ono što je bitno u svemu tome jeste otkriti koliko je samo duboko ukorijenjena svijest Sykes-Picota, kao najpoznatijeg dogovora u historiji Arapa, gdje egipatsko sudstvo predstavlja najistaknutiju manifestaciju te svijesti.

Optužba o "dosluhu" između dvije zemlje koje pripadaju istoj naciji i civilizaciji i koje ne dijeli ništa drugo osim kolonijalnih granica predstavlja najveću razinu uspjeha samog kolonijalnog razdvajanja. Kažemo da ovo razdvajanje nije više djelo kolonijalizma na terenu, nego je, zapravo, postao proizvod svijesti koja ga čuva na terenu. Rečeno jednostavnijim jezikom, autoritarni i prevratnički režimi postali su proizvod svijesti koja treba čuvati ono što je kolonijalni sistem ostavio iza sebe, u smislu sprečavanja vlastitog dokidanja.

Tačno je da Katar plaća cijenu svog stajanja uz arapske revolucije onako kako u medijskom smislu plaća cijenu odbijanja podrške vojnim udarima, koji su atak na proljeće naroda, kao što su to učinile neke druge bogate arapske zemlje sposobne da velikodušno plate u cilju sprečavanja ustanka naroda i oslobađanja ljudske volje.

Tačno je da je Katar država koja se može kritizirati poput svih drugih država, pa čak i Platonova država i njegov idealni grad, ali arapska lekcija iz posljednjih mirnih i spontanih revolucija pokazuje kolika je šteta nanesena jedinoj funkcionalnoj arapskoj državi zbog toga što je prešla liniju koja je odranije zacrtana za nju i ostale arapske države.

U prilog navedenom najbolje govore izjave bivšeg čuvara u noćnom klubu u Moldaviji, sadašnjeg cionističkog ministra rata i bivšeg ministra vanjskih poslova, koji uporno optužuje Katar da podržava terorizam, a pod tim misli na otpor protiv njega i, naravno, protiv njegove uzurpatorske tvorevine.

Sloboda protiv udara

Tokom proteklih pet godina mediji arapskih režima i njihove ekspoziture na Zapadu pokušavaju mobilizirati sve kako bi se ugrozio Katar, posebno mišljenje Katara, koje se suprotstavlja zvaničnim pogledima, kao što to Al Jazeera često iskazuje. To se desilo i onda kada je direktno prenosila povike slobode iz dubine predgrađa u Tunisu, ili onda kada je prenosila masakre pučista i njihove zločine na Trgu Rabia al-Adawiya.

Za državni udar nema ništa teže - s obzirom na to da je on najeklatantniji primjer nepravde - od slobodnog mišljenja i svijesti koja ga razotkriva, što pojašnjava i izricanje smrtne presude za dvojicu novinara Al Jazeere, koji se nalaze među šestericom osuđenih.

Ono što je ironično u samom suđenju i što predstavlja parodiju egipatskog pravosuđa jeste da strana koja je izdala presudu o "dosluhu" s drugom arapskom državom otvoreno sarađuje, i nije samo u "dosluhu", s tvorevinom koja je najžešći neprijatelj nacije. Čak i više od toga, javno koordinira s njom i time se ponosi unutar svoje vojne prevratničke strukture.

Koordinacija između Izraela i Egipta nikada nije dosegla nivo otvorenosti kao što je slučaj u protekle tri godine, od kako je izvršen vojni udar. Stoga su visoki zvaničnici cionističke države izjavili da je prevratnički režim "strateško izraelsko blago",  kako to prenosi jedan od njihovih najreferentnijih medija. Egipatsko-izraelska koordinacija odvija se na tri ključna nivoa. Prvi se očituje kroz bolesnu upornost da se Pojas Gaze drži pod opsadom i mučenje palestinskog otpora tako što mu se presijecaju žile kucavice, i to potapanjem i dizanjem u zrak palestinskih tunela.

Drugi nivo koordinacije manifestira se kroz konsolidaciju diktatorske prakse i sprečavanje svih mogućnosti slobode, pravde, jednakosti i ostvarivanja uvjeta preko kojih čovjek uistinu može biti čovjek u Egiptu, gdje su slobodni ljudi došli u takvu situaciju da se tretiraju kao robovi u starim društvenim sistemima.

Krilo koje krvari

Ovakvo produbljivanje odnosa dozvolit će da se egipatski front zadrži sigurnim, a cionističke granice stabilnim u mjeri u kojoj će se spriječiti bilo kakva prijetnja cionističkoj tvorevini, jer će se egipatski građanin isključivo boriti protiv visokih troškova života i stalnog rasta cijena, širenja bolesti i korupcije, i to na način koji do sada Egipat nije vidio.

Treći nivo koordinacije manifestira se na regionalnom nivou kroz pozicioniranje prevratničkog režima kao produžetka sistema koji rade za kolonijalne interese u regionu te podrške drugim prevratničkim projektima u susjedstvu, konkretno u Libiji, ali i na drugim mjestima. Umjesto da Kairo bude pokretač i predvodnik nacije te srce koje kuca za nju, on se pretvara u krilo koja krvari i ranu koja nikako da zacijeli.

Nećemo kriviti prevratnički režim zbog masakra koji su počinili, ni za zločine prema arapskom ustanku, jer je to nužan preduvjet njegovog postojanja i misija zbog koje je stvoren još od početka osnivanja vojne države u Siriji, Libiji, Egiptu, Alžiru i Jemenu... Međutim, krivica ide na teret zvaničnom arapskom sistemu, bez obzira da li se radi o njegovim ispraznim i neefikasnim institucijama, poput Lige arapskih država ili drugih oronulih struktura.

Možda će nas, također, iznenaditi šutnja Zaljevskog vijeća za saradnju dok se jedna od njihovih država članica optužuje tako besmislenim optužbama - koje su čak ponavljali lideri iranskih milicija u Siriji, Iraku i Teheranu. Međutim, neka nas sutra ne čudi kada se okupatorski imperijalistički projekat proširi u arapskim zemljama zbog odsustva pravde i vladavine laži. Još davno je rečeno da "nepravda najavljuje propast civilizacije", a pod tim se misli na svaku civilizaciju.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Mohamed Hnid (Al Jazeera)

Procitano 583 puta

S5 Box