Sadržaj iz rubrike Kolumne

subota, 27 Avgust 2016 00:00

Karahasan: Evropa nikada nije bila bez islamskog prisustva

Ocijeni...
(0 glasova)

karahasanDževad Karahasan najzanimljiviji je i najvažniji bosanskohercegovački romansijer čija djela privlače pažnju podjednako čitalačke publike u BiH i diljem Europe. Jedini je književnik, sa širih postjugoslovenskih prostora, koji uspijeva uspješno komunicirati sa publikom, koja sa autorom ne dijeli isti maternji jezik.

Prijevodi njegovih dijela smatraju se kulturnim događajima, a njegovi romani i knjige eseja, posebice na prostoru njemačkog govornog područja, doživljavaju se kao literarna remek-djela. Karahasanov status, jednog od najvažnijih europskih romanopisaca današnjice, potvrđen je izlaskom romaneskne trilogije Što pepeo priča u kojoj je autor, iznova, uspio akribičnim modeliranjem fabule skrenuti pažnju na bogatu historijsku tradiciju islamskog Istoka.

Opisujući život srednjovjekovnog perzijskog pjesnika i filozofa Omara Hajjama, Karahasan je uspio napisati univerzalno vrijednu pripovijest u kojoj je prikazan složeni i turbulentni odnos vlasti i njenih podanika.

Autor je romana Istočni diwan, Šahrijarov prsten, Noćno vijeće, Sara i Serafina i knjiga eseja O jeziku i strahu, Knjiga vrtova, Dnevnik selidbe, među ostalim.

Dževad Karahasan nagrađivani je bosanskohercegovački autor, a najvažnija međunarodna priznanja koja je dobio su: Herderova nagrada za književnost, Lajpciška književna nagradu za europsko razumijevanje i Goetheova medalja.

    Ideja zajedničke Evrope imala je za cilj da pomiri, a zatim i udruži evropske nacije koje su kroz historiju prošle kroz konflikte različitog intenziteta. Koliko je ideja jedinstvene Evrope danas, zapravo, aktuelna i važna?

- Ideja jedinstvene ili ujedinjene Evrope je stara, mnogo starija od Evropske ekonomske zajednice s kojom je poratno ujedinjavanje Evrope počelo i od Evropske unije, koju Vaša generacija poznaje. Samo radi podsjećanja, napominjem da je Victor Hugo jedan od velikana koji su sanjali Ujedinjene evropske države, a bilo je mnogo poznatih i anonimnih mudraca prije i poslije njega, koji su sanjali isti san. Ali i prije toga, ideja politički ujedinjene Evrope živjela je sve vrijeme, recimo od ranog Srednjeg vijeka, a vezivala se u pravilu za obnovu Rimskog carstva.

Karlo Veliki se daje okruniti za cara u Rimu i time simbolično svoju državu upostavlja kao obnovljeno Rimsko carstvo, odnosno politički ujedinjenu Evropu. Ta država se nakon Karlove smrti raspada, ali nastaje Sveto Rimsko carstvo njemačke nacije, nekakva haman-država ili krajnje decentralizirana država, koja makar simbolično objedinjuje srednju Evropu i figurira kao zametak politički ujedinjene Evrope. Ta država traje sve do 1806. ili 1809. (ne sjećam se tačno), kad je ukida Napoleon. A ukida je zato što ima ambiciju da u svome carstvu obnovi Rimsko i ostvari politički jedinstvenu Evropu.

Bez obzira ne sve te snove i veličinu onih koji su ih sanjali, ništa se u stvarnosti nije pomjerilo s mjesta – evropske države su i dalje ratovale jedna s drugom, granice su se utvrđivale i kontrolirale, vlade se nadmudrivale ili jedna drugoj prijetile. Lijepo je i plemenito Vaše uvjerenje da je pomirenje evropskih naroda i pacifikacija kontinenta pokrenulo proces ujedinjavanja Evrope, ali ono nažalost ne odgovara stvarnosti, kao većina plemenitih uvjerenja.

Razlozi su bili čisto ekonomski, mislim da se ono što će kasnije postati EU u početku zvalo Zajednica za ugljen i čelik ili tako nekako. Trebalo je nakon Drugog svjetskog rata pokrenuti proizvodnju u razorenoj Evropi, pa se nekoliko pametnih ljudi sjetilo da će to mnogo brže i lakše ići ako se udruže Njemačka, koja ima ugljen, i Francuska, koja ima željeznu rudu. Od toga je krenuo jedan od, po mom mišljenju, najvažnijih političkih projekata u historiji.

Važno je primijetiti da u ovom poduhvatu od samog početka idu, ruku pod ruku, pragmatizam i idealizam, ekonomisti i vizionari, ljudi djela i naivni sanjari. Dok su o ujedinjenoj Evropi govorili mislioci i umjetnici, dok su ideje i snovi bili razlozi za njezin nastanak – ništa se nije dogodilo. Da su, ne daj Bože, o njoj vodili brigu samo pragmatičari, nakon što se stvar jednom pokrenula, pedesetih godina 20. stoljeća, ona bi danas bila manje vrijedna truda nego što jeste.

Srećom, ovaj put su, kao rijetko kada, ideja i čin, plemenitost i gramzivost, išli zajedno i djelo se zaista posrećilo: EU se razvijala kao ekonomska, politička i kulturna zajednica istovremeno, tako da je danas ona projekt vrijedan svakog truda. Ne znam danas ni jedan politički nacrt koji bi po važnosti mogao konkurirati EU. Ideja Eurazije, koju je artikuliralo nekoliko političkih mislilaca iz Rusije, sigurno je zanimljiva i mogla bi, daj Bože, sutra pokrenuti brda. Loša osobina ideja je to da ih treba ostvariti, a za to je neophodna energija, sredstva, moć, ljudi sposobni da vode... Bojim se da Eurazija u ovom trenutku nema zagovornike koji bi mogli sve to ponuditi. A EU srećom nije više ideja, ona je stvarnost.   

    Na kojim se duhovnim temeljima zasnovala ideja o jedinstvenoj Evropi i koliko je Evropa, u stvarnom i simboličkom smislu, moguća kao prostor državnog, administrativnog i kulturnog jedinstva u kojem je njena kršćanska tradicija ustupila mjesto savremenim idejama sekularizma?

- Jasno je da moramo pojednostavljivati u okvirima jednog popularnog razgovora, ali ne bismo trebali pretjerati s pojednostavljenjima. Bilo je mnogo ideja o jedinstvenoj Evropi, a u EU kakvu danas imamo objedinjene su, srećom, mnoge od njih. Hugoova vizija jedinstvene Evrope bila je, recimo, sasvim apstraktna, sanjarska, onakva kakvu očekujemo od romantičnog pjesnika.

Ali je austrijski princ Rudolf, naprimjer, zamišljao jednu sasvim konkretnu ujedinjenu Evropu utemeljenu na balansu različitih etničkih i kulturnih grupa ili identiteta, kako bi se danas reklo. On je, ako se dobro sjećam, govorio o germanskom, slavenskom i ugarskom elementu u državi kojom je jednog dana trebao vladati, tvrdeći da Austro-Ugarska Monarhija objedinjuje te elemente i po tome može biti jezgra budućih Ujedinjenih evropskih država.

Životna stvarnost je neizmjerno kompleksna, zato se jedna zajednica ne može izgraditi na ideji, jednostavnom i jednostranom planu ili nečemu sličnome. Kulturni temelji Evrope i njezino kulturno naslijeđe su također kompleksni i nesvodivi na jednostavne formule. Ne možemo reći „kršćanski“, jer to je katolički, pravoslavni i protestantski element kršćanske tradicije u Evropi. Mnogo je Evropljana koji bi rado zanemarili bizantsko, odnosno pravoslavno naslijeđe Evrope, ali se ono ne da zanemariti, jer je previše važno i suviše očigledno, ne samo u Grčkoj i Turskoj, Srbiji i Bugarskoj, Rusiji i Ukrajini, nego i u Italiji, u kojoj čitavi regioni do danas imaju vidljiv pečat bizantske kulturne tradicije. Tom „trojedinom“ kršćanskom naslijeđu treba dodati židovsku tradiciju, koja se ne može i ne smije zanemariti kad se misli i govori o Evropi, a koje su utjecaji i tragovi rasuti širom kontinenta.

A tu je onda islamsko naslijeđe. Evropa nikad nije bila bez islamskog prisustva, prije nego su muslimani protjerani s Iberskog, oni su se pojavili na Balkanskom poluotoku, a na obje strane kontinenta su ostavili duboke tragove koji se ne daju izbrisati ni zanemariti. Ne smijemo zaboraviti ni intenzivnu razmjenu talijanskih gradova-država s islamskim Istokom, razmjenu koja je ostavila duboke kulturne tragove. Svemu tome treba dodati racionalizam, koji se politički manifestira kao sekularizam (država nije Božije djelo, nego proizvod društvenog ugovora, kako je mislio Rousseau), a u Evropi je prisutan od Rima naovamo. Sve to i još mnogo drugoga su „duhovni temelji Evrope“, sve to i još mnogo drugoga valja integrirati u današnja evropska društva.

To naravno nije jednostavno, ali je sigurno moguće, Bosna je dobar dokaz za to, a možda još bolji dokaz su brojne multikulturne zajednice na Bliskom istoku. I danas stotine ljudi sanjaju Aleksandriju i Izmir kakvi su nekad bili, Etel Adnan ne uspijeva duhovno izići iz svog Bejruta, koji je bio univerzum u malome, cijela Sirija je bila jedna čudesna mješavina kultura, jezika, formi života, vjerovanja i druženja.

I sve je to sjajno funkcioniralo do prodora industrijske logike sa Zapada. Industrija ne trpi odstupanja, mješavine, razlike i nesigurnosti, temelj industrije je standard, propisana norma i obaveza da se svemu nametne ta propisana norma. Danas u EU imamo postindustrijska društva, zajednice koje ne prihvataju logiku industrijskog standarda, unifikacije i uniformiranja, zato su ta društva opet sposobna za kompleksne kulturne strukture. Mnogi gradovi Njemačke, Švedske i nekih drugih članica EU dokazuju da se to može ostvariti, da je EU na dobrom putu da to postigne... Vjerujem da je bijes desničarskih udara na do sada dominantnu politiku EU motiviran upravo uspjesima u izgradnji tih komleksnih kulturnih struktura u mnogim evropskim gradovima.  

    

    Ideja jedinstvene Evrope pomalo nalikuje Goetheovoj ideji svjetske književnosti, ali čini se da neke nacionalne kulture, kao i njihovi jezici, dominiraju u kreiranju zajedničkog evropskog identiteta. Koliko je moguće da „male“ kulture, „male“ književnosti i „mali“ jezici značajnije utječu na kreiranje evropskog kulturnog identiteta?

- To o čemu sad govorimo mehanička je nužnost, a protiv mehaničke nužnosti se može uraditi relativno malo. Velika stijena baca veću sjenu i pritišće zemlju jače od male stijene, ma koliko njih obje bile demokratične, dobronamjerne, kultuvirane...Može se ona velika do besvijesti truditi da bude diskretna i pokaže poštovanje prema maloj, ostat će, ipak, činjenica da je velika teška dvije tone a mala 700 kilograma, pa će obje pritiskati tlo u skladu s tim i bacati odgovarajuće veliku sjenu. Slično je s jezicima: jezik koji govori milion ljudi ne može se izjednačiti s jezikom koji govori pedeset miliona, koliko god se mi trudili oko njihove ravnopravnosti.

Ono što društvo, politika, kultura, mogu uraditi protiv mehaničke nužnosti ovog tipa, jeste da male jezike zaštite i  osiguraju im ravnopravnost. A to se  u EU itekako čini. Možemo li uopće razumjeti šta znači činjenica da su u EU službeni jezici svih članica? U vremenu najmračnijeg financijskog i tehničkog fundamentalizma, EU sebi dozvoljava luksuz da 27 jezika smatra službenim! Možemo li zamisliti koliko to košta? Koliko komplicira svakodnevni rad? Prije trista godina, kad smo imali neke druge svetinje, naprimjer život, to se moglo zamisliti, ali danas, kad su novac i tehnička efikasnost jedine svetinje, to je nešto jedinstveno. Ako ništa drugo, to pokazuje da su u EU još uvijek zna da ima stvari koje su važnije od novca.

Ali ovo je samo jedna dimenzija, druge dimenzije brige za male jezike u EU meni se čine još važnijim. EU ima fondove koji financiraju prevođenje književnih djela između takozvanih malih jezika. Možete li zamisliti kad bi se, da nije tih fondova, neka knjiga prevela sa finskog na bugarski?! Tako se EU uspostavlja kao zajednica kulture, a ne samo kao akcionarsko društvo. Ako se sačuva svijest o tome da je kultura ljude povezuje dublje od novca, jer ih povezuje i emotivno, a ne samo prisilno, kao novac ili zakoni, EU bi mogla imati sjajnu budućnost.

Jasno je da ima, jer je uvijek bilo, mnogo ljudi kojima to ide na nerve, snage koje se protive tom „novom Babilonu“ u posljednje vrijeme su, nažalost, porasle i danas već ugrožavaju sve što je urađeno u posljednjih 70 godina, ali se s takvim stvarima mora računati. Ovo je jedan od najkrupnijih kulturnih poduhvata u historiji (kažem kulturni, jer zahvata život u svim njegovim aspektima), a kulturni procesi traju veoma dugo i računaju s velikim jedinicama vremena. Nužno je da u ovome bude koraka unazad, kriza, trenutaka u kojima sve izgleda izgubljeno, jer mora biti perioda u kojima su na vlasti oni koji mnogo gube u ovim procesima.

   

Jedan ste od pisaca koji u svome djelu sistemski promovira Evropi drugačije ideje religijske tradicije, drugačijeg načina mišljenja i drugačijeg odnosa prema životu i svijetu. Ali, ideja islama kao dijela evropskog bića i dalje je strana velikom dijelu Evropljana. Koji su, po Vašem mišljenju, razlozi upornog evropskog pretvaranja muslimana u paradigmatske neprijatelje?

- Mislim da se mogu složiti s Vama, ja nikad nisam pristao (koliko ja to mogu ocijeniti) na prenemaganja takozvane postkolonijalne književnosti koja govori o susretima drugih  kultura sa zapadnom, ali uvijek iz perspektive zapadnjaka. Tu se ambijent u kojem se susret događa oboji malo egzotično (jer se zbivanje naravno uvijek odvija u „egzotičnim krajevima“, da ne kažem u okupiranim zemljama), taman onoliko koliko treba da turistima bude uzbudljivo „poznanstvo“ s tim ambijentom, a time i čitanje postkolonijalne knjige. A knjiga u pravilu pripovijeda kako su zapadnjaci domaće stanovništvo naučili da hoda i jede, slika i koristi svoje tradicionalne muzičke instrumente. Čak i onda kad knjigu pripovijeda domorodac, ona je pisana iz perspektive zapadnog posjetioca i očigledno za zapadnog čitaoca.

Ja nemam ništa protiv te književnosti, ima u tom korpusu mnogo knjiga koje poštujem i volim, ali mislim da tu ima malo prenemaganja i znam da to nije ono što bih ja znao i mogao pisati. Ne pada mi na um slikati egzotično ambijent u kojem se zbivaju moji romani, to bi automatski onemogućilo pripovijedanje iz unutrašnje perspektive, o svijetu iz moje knjige progovorili bi stranci umjesto ljudi koji u tom svijetu žive. Ja sam, elhamdulillah, musliman i nije mi nimalo stran svijet islamskog istoka. Istovremeno sam Evropljanin i ne pada mi na um mojim evropskim sugrađanima prodavati druge kulture kao turističku robu. Suviše poštujem svoje čitaoce da bih makar pomislio prodavati im Istanbul i Isfahan kao suvenire. Iz vlastitog života znam da evropska i islamska kultura mogu razumjeti jedna drugu, mogu dobro komunicirati i dopunjavati se, bez „egzotičnih razblaživanja“, „postkolonijalnih limunada“ i bez njihovog pretvaranja u „soft varijante“.

Jasno je da to smanjuje tiraže mojih knjiga, jer je na svijetu uvijek više turista nego čitalaca, ali to je cijena koju mora platiti pisac koji svoje čitaoce poštuje i smatra ih svojim sugovornicima. Turist je konzument, osoba koja vjeruje da je naučila Francusku nakon što je vidjela Trijumfalnu kapiju i uslikala se kod Ajfelova tornja. A pravi čitalac nije i ne može biti konzument, on zna da nema prave komunikacije bez otpora, napora, duhovne razmjene.

Jedan teoretičar komunikacije, mislim da je to bio Abraham Moles, pisao je da komunikacija podrazumijeva kombinaciju poznatog i nepoznatog, starog i novog – bez poznatoga čitalac/slušalac neće razumjeti šta mu govorite, a bez nepoznatog, novog, originalnog, neće ništa dobiti iz razgovora ili lektire. Svaka komunikacija, dakle, podrazumijeva određeni napor, spremnost na odgonetanje, a književnost je komunikacija.

Svaka književnost pruža otpor čitanju i čitaocu, bez tog otpora čitalac ne bi imao mogućnosti da u djelo projicira svoja iskustva, pitanja, osjećanja, na neki način sebe. Zato kažem da čitalac ne trebaju suveniri, jer on nije turist, on je čovjek koji se drugoj kulturi ili drugom ljudskom iskustvu, drugoj sudbini, drugom čovjeku, otvara i upoznaje ih sve dok ih ne bude u stanju vidjeti iznutra, iz unutrašnje perspektive.

A činjenica da se moje knjige prodaju i čitaju u mnogim evropskim zemljama dokazuje da nije sasvim tačna Vaša tvrdnja iz drugog dijela pitanja. Ima, naravno, mnogo ljudi u Evropi, koji muslimane vide i osjećaju kao „paradigmatske neprijatelje“, ali ima mnogo i onih koji islam i muslimane vide kao dobrodošlog Drugog, koji njima može pomoći da bolje saznaju i shvate sebe.

    Vi ste pisac koji piše o islamskoj tradiciji kao živom duhovnom sagovorniku. U posljednjem romanu Što pepeo priča pisali ste o Omaru Hajjamu kao o čovjeku koji je u sebi sjedinio neke renesansne vrline. Hajjam je bio matematičar, fizičar, pjesnik, politički savjetnik, geograf, bio je, jednom rječju, čovjek kojem je potraga za znanjem bila vrhunaravni životni cilj. Koliko su takvi ideali danas, u vrijeme bešćutne informatizacije znanja, iskustva i osjećanja, i dalje mogući?

- Dobro pitanje. Bojim se da ljudi poput Omara Hajjama ili Leonarda danas nisu mogući, ne toliko zbog informatizacije znanja, koliko zbog razlike u mjestu i samom pojmu znanja između naše i njihovih kultura. Prva upadljiva razlika je uvjerenje naše kulture da je informacija jednako znanje, što je za stare mudrace apsolutno nezamislivo. Poznavao sam čovjeka koji je o plivanju raspolagao svim informacijama koje se uopće mogu imati – on je znao koji se mišić kada aktivira kod plivanja određenim stilom, koliko se kalorija troši u jedinici vremena, on je znao koliko koji plivački stil pomaže u oblikovanju tijela... Više ga ne poznajem, jer je jednom trenutku, oslanjajući se na informacije, skočio u vodu, zaboravljajući da ne zna plivati. Stari su znali da znate ono što je dio vašeg bića.

Zamislite čovjeka koji je doktorirao na fiziologiji poljupca, sada u novinama vodi rubrike i odgovara na pisma čitalaca koji bi da nešto saznaju o poljupcima, kompetentno nastupa u emisijama na televiziji i drži predavanja – a nije se nikad poljubio. To je u naše vrijeme sasvim moguće, čak vjerovatno i uobičajeno. Za nas je znanje informacija, ono vanjsko, prenosivo, zato o poljupcu najviše zna onaj ko raspolaže s najviše informacija o njemu. Kojeg se vraga on ima ljubiti, neka se ljube sudionici eksperimenata, kojima je on mjerio potrošnju energije, reakcije krvotoka i pojedinih žlijezda za vrijeme poljupca i nakon njega, ponašanje želuca i bubrega...Jer nama znanje ne služi da usavršimo sebe, nego da ovladamo svijetom.

To su dvije temeljne razlike između suvremene zapadne kulture i klasične islamske, odnosno renesansne kulture. Prva je priroda znanja: za nas je znanje informacija, anonimno, vanjsko, prenosivo – a za njih je bilo ono što je ugrađeno u biće, unutrašnje. Druga razlika odnosi se na svrhu znanja: oni su sticali znanje da bi usavršili sebe ili bolje upoznali biće onoga što nastoje saznati, a mi stičemo znanje da bismo ovladali onim što saznajemo. Zato je njihovo znanje bilo integrirajuće i temeljilo se na trudu da što više saznamo o cjelini nekog bića, predmeta, svijeta – ne razarajući ono što nastoje saznati.

Mi radimo upravo suprotno, nas cjelina bilo čega uopće ne zanima, zato se naše znanje sve više specijalizira. Platon se ozbiljno pitao šta je dobro i tom pitanju posvetio brojne spise, danas ćete se to upitati ako želite izazvati smijeh među učenim ljudima. Jer za Platona je stvarno bilo ono što ima svoju prirodu, cjelovitost i unutrašnji red, dok je za nas stvarno samo ono što je mjerljivo. Dobro se ne može izmjeriti, pa ga prema tome nema. Ljubav također. Istina postoji isključivo kao statistički fenomen. Hajjam je cijeli svoj dugi život proveo vjerujući u istinu i tražeći je, sluteći da će ona njemu vjerovatno ostati uskraćena.

Razgovarao: Jasmin Agić (Al Jazeera)

Procitano 535 puta

S5 Box