Sadržaj iz rubrike Kolumne
subota, 03 Decembar 2016 00:00

Kraj historije i humanosti u Halepu

Ocijeni...
(2 glasova)

homsSvima je danas više nego jasno koliko je ishitrena bila teza o "kraju historije", koju je u ljeto 1989. godine, u američkom časopisu National Interest, a potom i u proširenom naslovu knjige Kraj historije i posljednji čovjek 1992. godine, plasirao američki politolog Francis Fukuyama. Nakon kolapsa komunizma Fukuyama je zapadnjački slavodobitno ustvrdio da, "po svoj prilici", liberalna demokratija čini "krajnju tačku ideološke evolucije čovječanstva". Kao takva, liberalna demokratija, po Fukuyami, ustvari je i "konačni oblik vladavine", a, shodno tome, predstavlja svojevrsni "kraj historije".

O kraju "kraja historije" 15. novembra ove godine, sedmicu nakon pobjede Donalda Trumpa, u magazinu Foreign Policy također interesantnu opservaciju iznio je američki učenjak Shadi Hamid, ustvrdivši da su izborom Trumpa Amerikanci ušli u fazu neliberalne demokratije te na taj način restartirali američki politički sistem i vratili ga sa liberalnih tračnica na "borbu oko identiteta, morala i religije".

Razumljivo je što je argument Hamida "obojen", kako je sam priznao, nervozom i strahom njega osobno, kao pripadnika manjine i muslimana u Sjedinjenim Američkim Državama, ali mu ne nedostaje dokaza da je ono što nas čeka na Zapadu također opasno političko preslojavanje. Možda nije u potpunosti slično onome koje je na Istoku izazvalo pometnju i haos te odnijelo milione života, ali da može stvoriti velike probleme - u to sve manji broj umnih ljudi sumnja.
Erozija i pad liberalnog poretka

Jer ipak su pripadnici većine ti koji će na Zapadu trpjeti eventualne posljedice urušavanja liberalnog poretka. Zagovornici univerzalnih prava i sloboda sada će biti iskušani da na svom tlu brane one vrijednosti koje dosljedno nisu branili posljednjih nekoliko decenija na Istoku, posebno u regionu Bliskog istoka, a povrh svega u Siriji i Iraku.

Ovih dana humanitarna kriza u Halepu (a mogli bismo dodati i Mosul, koji trenutno nije u žiži), ustvari, ponajbolje oslikava eroziju, pad, posrnuće globalnog liberalnog poretka. Cijenu, nažalost, plaćaju civili, žene i djeca, koji bježe od Putinovih i Assadovih bombi, u akcijama koje potonji pravdaju borbom i progonom terorista. Vjerovatno su ti "teroristi" slični onima koje su "proizvele" intervencionističke politike liberalnih zapadnih sila po Afganistanu, Pakistanu, Iraku, Libiji, Somaliji i drugim "propalim državama", kako se one često označavaju.

Kako je moguće da svijet danas bezosjećajno gleda na tijela izmasakriranih civila, koji nisu birali kvart Halepa u kojem će živjeti i koji su se drznuli povjerovati u liberalne svetinje "pravā i slobodā" i u svojoj zemlji te su, nakon što su se pobunili protiv brutalnog diktatora, ostavljeni na cjedilu i "u zaštiti" militantnih ekstremista, kojima je upravo to neprincipijelno interveniranje Zapada, kombinirano sa domaćim opresivnim diktaturama, stvorilo uvjete za bujanje, rast i mutacije do nezamislivih granica?

Filozofi su stoljećima pokušavali odgovoriti na pitanja u kojem se smjeru kreće historija, ima li početka ili kraja, krećemo li se ka kraju historije i je li, na koncu, takvo pitanje uopće moguće postaviti. Kako je moguće da su nas sile ljudske historije, bilo da ih promatramo, po Hegelovom naputku, kao "motor historije" ili, po očigledno propalom Fukuyaminom proročanstvu, "logiku moderne nauke" i "borbu za priznanjem", dovele do novog uskrsnuća njihovih najmračnijih demona iz prošlosti? Jer kako drugačije shvatiti gromoglasnu šutnju na svakodnevne masakre ljudi koje gledamo uživo iz Halepa na Istoku danas ili, ne daj Bože, iz nekog drugog grada na Zapadu sutra?
Možda se samo 'zagubila'

Možda ovo nije "kraj historije", možda se ona samo "zagubila", kako to poentira izvrsni američki autor Michael Hamilton Morgan u svojoj knjizi Izgubljena historija (2008) kada kaže: "Za neke ljude historija je nevažna; oni vjeruju da su doživjeli kraj historije i stigli u novi, bezvremeni svijet brzine i napretka. Oni vjeruju da mogu savladati duboke strukture historije uz pomoć pukog bogatstva, moći i tehnologije. Prečesto, oni osjećaju da ne trebaju poštovati povijest, ili sebi mogu priuštiti da ne znaju ništa o njoj. Za druge, prošlost je tako aktuelna kao da se desila prije nekoliko trenutaka, i ona je intenzivna i snažna te prožima svaki aspekt njihovog života.

Oni još nisu zavedeni snagom sadašnjosti. Za njih prošlost može izgledati veća od sadašnjosti i prečesto može biti izvor ljutnje, ogorčenosti i osvete. Oni neće stati dok ne isprave stvarne ili zamišljene nepravde i zločine iz prošlosti. Šta nam donosi budućnost kada je čovječanstvo tako podijeljeno oko historije i vremena? Postoji li treći način da se izgradi budućnost, način koji priznaje realnost sadašnjosti i vrijednost prošlosti?"

Koliko god bilo sujevjerno gledati na krvava geopolitička preslojavanja na Bliskom istoku, u smislu da se takva zla mogu "vratiti" i zapaliti Zapad - usuđujem se, gledajući slike stradanja civila Halepa, kazati da strahujem, u nekoj dubokoj osobnoj intimi, da se takve slike vrlo lahko, opet ne daj Bože, mogu desiti i na Zapadu. Mi ovdje, u Bosni, itekako smo se u to uvjerili na samom kraju 20. stoljeća. Možda je vjera u liberalne ideale izgubljena na Istoku upravo zbog neprincipijelnosti i abortiranja demokratskog pokušaja na Bliskom istoku. Međutim, sigurno rješenja za budućnost i stabilna društva ovog regiona, time i svijeta u cjelini, nisu autokratski obrasci, koji se danas uspinju i potiru sve što im staje na put.
Kraj humanosti

Nismo sigurni je li Halep, koji neki historičari ubrajaju u najstarije ljudske naseobine na Zemlji (jer dokazi da je bio naseljen datiraju i do 6.000 godina prije nove ere, dok iskopine na sjeveru grada ukazuju na to da su okolni nomadi čak 5.000 godina prije toga počeli formirati povremena naselja), započeo historiju kao što, naposljetku, nismo sigurni ni da li će se u Halepu desiti "kraj historije".

Jednako kao što je Fukuyama profulio u svojoj tezi da će uspostava kapitalističke liberalne demokratije biti konačno stanje ili oblik države u historijskom procesu. Naravno, o tome kada će se desiti "kraj historije" ne mogu ništa kazati ljudi, ma koliko oni moćni i znani bili. Lav Nikolajevič Tolstoj napisao je 2.000 stranica svog romana Rat i mir da bi dokazao upravo tu tezu. "Jer ljudi ne upravljaju historijom. Bog upravlja historijom. Bit će onako kako to Bog kaže", kazao je ovo kao komentar Alija Izetbegović u najtežim danima opsade Sarajeva.

Ipak, ono što možemo reći danas s priličnom sigurnošću, gledajući zločine nad civilima Halepa, jest da svjedočimo "kraju humanosti". Situacija u Halepu kao da potvrđuje tezu Michaela Hamiltona Morgana da je historija izgubljena i da ćemo njene ostatke vjerovatno tražiti na "gigantskom groblju" Halepa, kako je to prije nekoliko dana upozorio visoki izaslanik Ujedinjenih nacija Stephen O'Brien, apelirajući kod članica Vijeća sigurnosti UN-a da zaštite civile "za dobrobit čovječanstva".

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Mirnes Kovač (Al Jazeera)

Procitano 252 puta

S5 Box