Sadržaj iz rubrike Kolumne
ponedjeljak, 10 April 2017 00:00

Arkanov teatar smrti u Bijeljini

Ocijeni...
(0 glasova)

ratsarajevoU noći posljednjeg dana marta 1992. godine Bijeljince je probudila snažna eksplozija. Bila je to najava za rat u ovom gradu i teror koji će uslijediti narednih dana.

Te noći kroz ulicu do centra grada prošao je Željko Ražnatović Arkan i njegova Srpska dobrovoljačka garda. Bila je to jedna od ulica u kojoj će narednih dana ležati tijela ubijenih žena, djece i muškaraca civila.

Danas se ona zove Ulica Srpske dobrovoljačke garde, a spaja se sa Trgom Draže Mihailovića.

“Vidio sam mrtve na ulici, troje ljudi je bilo na trotoaru, u dvorištu džamije je bio čovjek pokriven kožnom jaknom, upucan u glavu. To je za mene bio šok. Mi smo slušali šta se radi u Vukovaru, ali nismo vjerovali da će doći i ovdje”, prisjeća se novinar i književnik Jusuf Trbić, koji je prije rata bio direktor Radija Bijeljina.

Fotografija Rona Haviva iz aprila 1992.

Tijela na ulicama vidio je kada su ga arkanovci zarobili i provodili do kriznog štaba Srpske demokratske stranke. Tu je pretučen toliko, kaže, da nije imao nijedan milimetar bijele kože. Smrt je, dodaje, jedva izbjegao, uz pomoć komšija Srba koji su ga na kraju sakrili.

Dok sjedimo s njim u bijeljinskom kafiću, počinje objašnjavati kako su pripreme za rat počele mjesecima ranije, kada Bošnjaci nisu mogli ostati ni na poziciji portira, a u okolnim selima se dijelilo oružje “kapom i šakom”.

Generalna proba za rat u BiH odigrala se upravo u Bijeljini, kaže Trbić, gdje se “testiralo dokle se može ići pred očima međunarodne zajednice, pokazivalo drugim ‘patriotama’ šta se treba raditi, a Bošnjacima šta ih čeka”.

“Mi smo danima slušali i gledali na televiziji Arkana, kojeg su prikazivali kao umjetnika, ljubitelja kulture, koji će doći u Bijeljinu da obiđe spomenike.”
'Mi ovo mjesecima pripremamo'

Narednih dana ubijeni su deseci civila, a Trbić je odveden iz kuće svog punca. Tih dana u Bijeljini se našao i fotoreporter Ron Haviv, koji je već ranije u Hrvatskoj napravio fotografiju Arkana sa mladunčetom tigra u ruci. U Bijeljini je snimio arkanovce kako ulaze u džamiju i šutaju tijela civila na ulicama.

“Mene je četnički vojvoda Mirko Blagojević odveo 2. aprila, popodne u četiri sata. Upravo su taj dan pričali kako se oko bolnice vode borbe, da su muslimanski ekstremisti okupirali bolnicu, što je bilo čudno, šta će kome bolnica? Mi smo tu provedeni i vidjeli smo da se ništa nije dešavalo, što je potvrdio i Ron Haviv. To je bila takva medijska propaganda, a sve je vodio Pero Simić, današnji savjetnik Milorada Dodika”, kaže Trbić.

Jusuf Trbić Foto: Al Jazeera

Nastavlja pričati kako su ga tog dana odveli u krizni štab SDS-a gdje je vidio arkanovce kako istovaraju oružje iz sanduka.

“I onda je počelo maltretiranje, poslije kojeg ja nisam imao ni milimetar bijele kože na sebi koliko su me tukli. To je trajalo negdje do četiri sata ujutro. Dok su me držali, zvala je Biljana Plavšić i razgovarala sa Ljubišom Savićem Mauzerom (komandantom paravojnih jedinica Pantere) koji je preda mnom rekao ‘ne brinite, nećemo mi njega, znamo mi koga trebamo, pa mi ovo mjesecima pripremamo’. Slušao sam cijelu noć kako on izdaje naloge ‘je’l to zelena ograda, nemojte to je naš, idite na bijelu ogradu’ i slično. Onda sam shvatio da oni sve drže u svojim rukama. U jednom momentu kada su me poveli da me ubiju, Mauzer je rekao ‘šta ti misliš zašto mi tebe puštamo da ovo slušaš? Sad ćeš ti na ahiret’. Upotrijebio je baš tu riječ.”
'Nisu mi dali da posljednji put vidim oca'

Trbić, koji je uspio na kraju da pobjegne i sakrije se kod komšija Srba koji su ga čuvali, bio je u kriznom štabu kada su vojnici razgovarali i o zarobljavanju Salke Nargalića Ćose, bokserskog šampiona koji je bio i član reprezentacije Jugoslavije.

Njega su nakon nekoliko dana mučenja ubili, a zarobili su ga tako što su mu rekli da drže njegovog tada 13-godišnjeg sina. Omera Nargalića srećemo ispred džamije. On odavno više ne živi u Bijeljini, a došao je tu zbog godišnjice smrti svog oca.

“Posljednji put sam ga vidio 2. aprila, kada sam mu napravio sendvič, a on se spremao i rekao mi da pazim majku i sestru. Navodno je htio, koliko sada mogu da povežem, da izađe iz Bijeljine, međutim, njegovog prijatelja, koji je tada bio s njim, pogodio je snajper, i to ga je spriječilo da se skloni iz Bijeljine.”

Omer Nargalić Foto: Al Jazeera

Za to vrijeme Omer, njegova sestra i majka skrivali su se kod amidže. Prisjeća se da su oca odveli na Radio Bijeljinu da pozove muslimane da predaju oružje i stave bijele trake kako bi bili obilježeni.

“Neko kaže da je bio ošamućen, drogiran, da je bio pod nekim injekcijama, neko kaže da je neko drugi imitirao njegov glas. Ja ga pamtim kao čovjeka kojeg niko nije mogao prisiliti na bilo šta.”

Oca su, dodaje, dva dana poslije našli u podrumu kuće mesera Redžepa Šabanovića, gdje su bila tijela ubijenih. Tu je i snimljena fotografija kako Arkanov vojnik udara ženu koja leži u lokvi krvi.   

“Neko je otišao po nekoga svog i prepoznao mog oca, mogao se još malo prepoznati. Imao sam želju da ga vidim posljednji put, međutim, amidže mi nisu dale, kažu da je bio izmasakriran, da su ga mučili ta dva, tri dana što je bio kod njih zarobljen. Nisu mi dali da ga vidim da ga se sjećam takvog”, govori Omer, koji je sa porodicom pobjegao iz grada odmah nakon očeve dženaze.
Pekari, slastičari, mesari... proglašeni snajperistima

U Bijeljini je, zajedno sa Janjom, prije rata živjelo 37.000 Bošnjaka, a na kraju rata ostalo ih je 2.000, objašnjava nam Emir Musli, novinar i predsjednik Medžlisa Islamske zajednice u Bijeljini.

Pokazuje mjesto gdje je nekada bio krizni štab SDS-a. Danas je tu zgrada jedne banke.

“Ja sam u Bijeljinu došao u martu, jer sam studirao u Sarajevu, i nisam ni znao kako stvari ovdje izgledaju, koliko je bilo napeto. Onda je sve krenulo 27. noći Ramazana, kada je počelo to puškaranje, pa uslijedilo ubijanje. Tih dana smo porodica i ja sasvim slučajno ostali živi, zato što je jedan od ljudi koji je tada bio uz arkanovce, kojeg je moj otac znao, došao do nas i rekao nam da ne izlazimo. Moj otac je bio Albanac iz Tetova, a tada je ubijeno dvadesetak Albanaca. Svi su bili pekari, mesari, slastičari, ali su ih oni proglasili snajperistima i sve ih redom pobili.”

Emir Musli Foto: Al Jazeera

Početkom rata otvoren je i zloglasni logor Batkovići kroz koji je prošlo hiljade zatvorenika. Musli se sjeća kolona logoraša, ali i drugih sugrađana koji su bili pretučeni.

“Vidio sam kako je kroz naš sokak prošlo desetak ljudi, Bošnjaka koji su radili u elektrodistribuciji. Vidio sam ih krvave, sa velikim ranama, bili su pretučeni u kriznom štabu, kasnije sam upoznao jednog od njih i njemu je bila slomljena vilica bejzbol palicom. Sve je bilo tako mučno, ljudi su odlazili, a to ljeto se moglo izaći da nekome platiš ili da imaš neko jako poznanstvo.”

Musli objašnjava da su tada živjeli stotinjak metara od glavnog trga. Danas je tu podignut spomenik poginulim borcima, gdje je nedavno obilježena godišnjica “oslobođenja Bijeljine”, tog aprila prije 25 godina.
Gusta zavjesa zaborava

“Ovdje o tome šta se desilo ne možete ni s kim razgovarati, jer se ovdje godinama dešava sistematska, sveobuhvatna, planska strategija zaborava. Kada ne mogu ništa da kažu, onda samo govore ‘bile su borbe’. Pitanje koje ja svake godine postavljam - ako su oslobodili grad 1. aprila 1992. godine, zašto su istog dana otvorili logor Batković, zašto su porušili džamije, pa nije valjda da su ih džamije napadale? Niko vam na ta pitanja ne želi dati odgovore i ovdje zaista pada jedna gusta zavjesa zaborava”, kaže Trbić.

Spomenik ispred kojeg su položeni buketi cvijeća povodom godišnjice "oslobođenja" Bijeljine Foto: Al Jazeera

Kamere su zabilježile kako Biljana Plavšić 4. aprila 1992. godine, nakon obilaska grada, zahvaljuje Arkanu, te proglašava "oslobođenje" Bijeljine. Ipak, malo prije toga snimljena su i tijela ubijenih civila na ulicama kojima će Plavšić proći. One su obišle cijeli svijet i postale prikaz brutalnosti rata u BiH.

Arkanov vojnik koji šuta ženu u lokvi krvi navodno je nakon rata postao DJ u Srbiji, a uhapšen je, ne zbog ubistava u BiH, nego posjedovanja droge, kaže Trbić. Neke nevladine organizacije i pojedinci u Srbiji pokušavaju navesti nadležne da pokrenu istragu o tome.

“Da nema tih Ronovih fotografija, mi bi bili proglašeni ludima, rekli bi da se to nikada nije ni desilo”, kažu Trbić i Musli.

Njihove riječi dodatno potvrđuju veliki buketi cvijeća stranaka i organizacija iz bh. entiteta Republika Srpska, položeni pored spomenika u sjećanje na 'oslobođenje' grada - istih onih događaja koji će kod žrtava i njihovih porodica ostati zapamćeni kao 'krvavi Bajram' i 'Arkanov teatar smrti'.

 

Vedrana Maglajlija (Al Jazeera)

Procitano 324 puta

S5 Box