Sadržaj iz rubrike Kolumne
utorak, 16 Maj 2017 00:00

AKP i predsjednički sistem u Turskoj

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Said Haj

erdogan6Kao i obično nakon svake izborne utakmice, turska Stranka pravde i razvoja (AKP) analizira rezultate nedavno provedenog referenduma o ustavnim reformama kako bi spoznali glavne poruke i pouke izbornog događaja.

Zatim se započinju pripreme za sljedeće izborne krugove, odnosno lokalne (općinske) izbore u martu 2019, te predsjedničke i parlamentarne izbore koji bi se trebali održati u novembru 2019. godine.

Glasanje AKP-a
Možda je jedan od najvažnijih zaključaka o rezultatima glasanja na posljednjem referendumu taj da dio biračke baze i pristalica AKP-a nije glasao za podršku ustavnim reformama. Iako je povod bio referendum o predsjedničkom sistemu, a ne parlamentarni ili predsjednički izbori, ovo ostaje bitna indikacija, jer se AKP smatra organiziranom i koherentnom političkom snagom koja je poznata po tradicionalno visokoj razini discipliniranosti.

Iako nije moguće iznijeti decidnu tvrdnju o stranačkim kadrovima i simpatizerima stranke koji su glasali protiv ustavnih reformi ili su ostali suzdržani, ipak postoje četiri indicije koje, u najmanju ruku, govore o tačnosti ovog zaključka.

Prvo, rezultat podrške ustavnim reformama u cijeloj Turskoj bio je malo veći od postotka koji je AKP dobila na posljednjim parlamentarnim izborima u novembru 2015. godine (51,4 posto nasuprot 49,5 posto).

Iako se može priznati da ova usporedba nije apsolutno precizna jer se radi o različitim izbornim okolnostima, kada je riječ o filozofiji, polazištima, dinamici i implikacijama rezultata, ipak treba uzeti u obzir da, uzmemo li u obzir podršku drugih strana i skupina ustavnim reformama, od islamista, konzervativaca, nacionalista i Kurda, jedan broj pobornika vladajuće AK partije nije glasao za ustavne reforme.

Druga indicija je usporedba procenta podrške ustavnim reformama u svim pokrajinama pojedinačno, što se tiče glasanja AKP-a i Stranke nacionalnog pokreta - MHP (dvije stranke koje su podržale ustavne reforme) na posljednjim izborima. U većini pokrajina procenti su bili veoma bliski, što ukazuje da je broj pristalica ustavnih reformi iz MHP-a otprilike jednak broju protivnika na strani AKP-a.

Glasanje u oblastima sa kurdskom većinom na istoku i jugoistoku zemlje je treći i veoma jasan pokazatelj, dok je četvrti broj onih koji su odbili ustavne reforme u nekim od većih gradova Turske u kojima tradicionalno pobjeđuje AKP, poput Istanbula, Ankare, Antalije, Adane, kao i Izmira, uporišta sekularista, i Diyarbakir, uporišta Kurda.

Oklijevanje jednog procenta kadrova AK Partije i njenih pristalica da podrže ustavne reforme nije bilo nešto što je nepoznato Erdoganu, koji je u noći objavljivanja rezultata rekao: ''Izgleda da pojedine nismo uspjeli ubijediti''. S druge strane, Binali Yildirim, predsjednik stranke i premijer Turske, insistirao je na uvođenju promjena u samoj stranci i Vladi. Pomenuto ukazuje da je stranka svjesna i uviđa koliko su bitne poruke glasanje i njihove implikacije. Pored toga, stranka je formirala komisiju koja će provesti detaljnu evaluaciju samih rezultata referenduma.

Postoje tri razloga koja možemo smatrati povodom za ovu neodlučnost: kao prvo, projekat predsjedničkog sistema nije prošao kroz duboku i podužu javnu i institucionalnu debatu prije iznošenja pred parlament a zatim i referendum. Drugi je suzdržanost na neke od amandmana predsjedničkoga sistema, posebno na one koji se tiču nadzora parlamenta nad vladom i veze između dvije vlasti – izvršne i sudske. Treći je strah da će doći do jasnog narušavanja ravnoteže između različitih nivoa vlasti u korist predsjednika na dugoročnom planu, odnosno u periodu nakon Erdogana.

Ranije rukovodstvo
Analize naginju tome da postoji organizirana opozicija unutar stranke AKP koju predvode raniji lideri ove stranke, poput bivšeg predsjednika republike Abdullaha Gula, i bivšeg premijera Ahmeda Davutoglua, Bulenta Arinca, Alija Babacana i drugih.

Ove osobe nisu javno podržale ustavne reforme, svoje račune i profile na društvenim mrežama nisu koristili za podršku ovom usmjerenju i nisu bili dio predizborne kampanje koju su vodili Erdogan i stranka. Pa čak i kada je Davutoglu učestvovao na stranačkim mitinzima u svome gradu Konyi u društvu Erdogana, njegovo obraćanje je bilo općenito, bez jasnog i direktnog odobravanja predsjedničkog sistema.

Ipak, čini se da ne postoji koordinacija o ustavnim reformama između ovih ličnosti, osim toga da nisu javno iznosili svoje pozitivne ili negativne stavove o tom pitanju. Oni su potvrdili, kao što je to bio slučaj i ranije, da interes stranke ili interes države stavljaju iznad svojih vlastitih interesa.

Gul je nestao iz političke arene u tišini, Davutoglu je ostavio predsjedavanje strankom i Vladom veoma mirno i mudro, dok od drugih nije bilo nikakvog javnog napada na stranku, uprkos kritikama nekih njenih politika i odluka.

Više od toga, svi znaju da je organizirano djelovanje unutar stranke protiv Erdoganovog usmjerenja nemoguće i beskorisno u praksi, budući da je on osoba sa izrazitim samopouzdanjem, karizmom i jakim utjecajem na rukovodstvo stranke, a da ne govorimo o drugim stranačkim kadrovima i njenim simpatizerima. Prema tome, čini se da ne postoji ovakav vid organiziranog djelovanja opozicije unutar stranke. U najmanju ruku, ne postoje nikakvi dokazi za to.

Buduće implikacije
Primjena predsjedničkog sistema ostavit će dubok trag na sve političke stranke, prije svega na stranku AKP. Za razliku od parlamentarnog sistema, u kojem stranke imaju primarnu ulogu zbog svoje težine u parlamentu, uloge u formiranju vlada te mnogih drugih ovlasti, u predsjedničkom sistemu će ova uloga biti umanjena. Izvršna vlast je koncentrirana u rukama predsjednika, a parlament ima zakonodavne i regulatorne odgovornosti.

Također, u trenutnom prelaznom periodu pa sve do 2019. godine, Parlament će raditi na ''usklađivanju zakona'' kako bi se postepeno prešlo sa parlamentarnog na predsjednički sistem. Očekuje se da će doći do promijene Zakona o političkim strankama i Izbornog zakona. Također, doći će do smanjivanja izbornog praga za ulazak stranaka u Parlament sa 10 na sedam ili pet posto.

Ovo znači da će doći do promjene stranačke mape u državi i da će veći broj stranaka (manjih) ući pod svod parlamenta. To će na dugoročnom planu umanjiti udio stranke AKP, koja je trenutno imala koristi od polarizacije i straha od smanjivanja utjecaja.

Što je najvažnije, primjena predsjedničkog sistema dugoročno će pretvoriti političku, stranačku i ideološku mapu u Turskoj sa više stranaka u dva osnovna pokreta. Prvi će obuhvatati stranke i pokrete koje su desnog, odnosno islamskog, konzervativnog i nacionalnog usmjerenja (turskog) dok bi drugi pokret obuhvatao stranke i pokrete sekularističkog, ljevičarskog i nacionalnog usmjerenja (kurdskog).

U ovoj jednačini, AKP će biti na čelu prvog pokreta i njegova okosnica, s tim da neće imati istu težinu, prisustvo i centralnu ulogu u političkom životu kao što je to slučaj danas.

Jedan od tri amandmana koji otvora prostor za trenutnu primjenu jeste pitanje pripadnosti predsjednika nekoj od političkih stranaka. Zato se predsjednik Turske 2. maja vratio u redove AKP-a, nakon potpisivanja zahtjeva za ponovno priključenje na svečanosti organiziranoj u sjedištu stranke u Ankari.

Stranka se također priprema za vanredni kongres 21. ovog mjeseca na kojem će Erdogan iznova biti izabran za predsjednika stranke, nakon što su ustavni amandmani otvorili put da se to i učini.

Erdoganov povratak na čelo stranke neće biti formalnog karaktera, naravno, već će ostaviti svoj trag i dubok utjecaj na stranku i na politički život u Turskoj općenito. To će biti početak priprema za sve što ih očekuje na izborima 2019.

Erdogan će, tokom prelaznog perioda, biti predsjednik Republike i predsjednik najveće turske stranke koja formira vladu. Binali Yildirim ostat će premijer, a ova nova kombinacija u Turskoj zasigurno će nositi sa sobom i neke izazove.

Liderska struktura stranke
Oslanjajući se na poruke i indikacije rezultata referenduma, a pripremajući se za sljedeće izborne cikluse, doći će do promjena u liderskoj strukturi stranke i njenoj organizaciji u gradovima i na lokalnim nivoima, ali i u strukturi vlade. Stoga veoma često cure informacije o ministarskim rekonstrukcijama uoči ili nakon vanrednog kongresa, što bi po prvi put moglo uključivati i imena iz MHP-a.

Rezime svega gore navedenog glasi: Turska se priprema za ulazak u potpuno novo razdoblje u savremenoj povijesti koje će staviti u drugi plan sve snage prisutne na unutrašnjoj političkoj sceni, na čelu sa AK Partijom koja je na vlasti još od 2002. godine.

Na dugoročnom planu, AKP neće imati istu jačinu, ulogu i utjecaj. Možda će se struktura upravljačkih mehanizama i kadrovi promijeniti, što bi moglo dovesti do odvajanja ili pripajanja nekih drugih manjih stranaka u budućnosti. Međutim, to nema nikakve veze s trenutnim stavovima pojedinih ličnosti i skupina unutar stranke prema ustavnim reformama i predsjedničkom sistemu, koliko je to odraz sučeljavanja koje proizilazi iz primjene predsjedničkog sistema u državi.

Dvije i po godine, odnosno do sljedećih predsjedničkih i parlamentarnih izbora krajem 2019. godine, trebale bi biti dovoljan period za Erdogana i stranku da organiziraju unutrašnje odnose, komunikaciju i dubok dijalog sa protivnicima, skepticima i onima koji osjećaju strah za budućnost koju nosi primjena predsjedničkog sistema ili nekih ustavnih amandmana.

Osim toga, potrebna je otvorenost u budućnosti za sve neophodne reforme, dopune ili korekcije koje će nalagati praksa, što će nužno otkriti neke od grešaka i/ili nedostataka i/ili praznina u stavkama o kojima se nedavno glasalo na referendumu, jer je praktična primjena daleko bitnija od pukih tekstova zakonskih amandmana.

Međutim, najveći dugoročni izazov za stranku AKP ostat će priprema za period nakon Erdogana, u smislu pripremanja lidera, na svim nivoima, i pokušaja da se oni etabliraju, jer stranke i politički pokreti uglavnom gube na svojoj snazi nakon odlaska njihovih utemeljitelja.

(AJB)

Procitano 361 puta

S5 Box