Sadržaj iz rubrike Kolumne
srijeda, 22 Avgust 2018 00:00

Traži li Turska zaista alternative Zapadu

Ocijeni...
(0 glasova)

turskarusijaU autorskom tekstu, objavljenom 11. augusta u New York Timesu, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je napisao kako je tursko partnerstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama u opasnosti u upozorio kako bi Ankara mogla početi tražiti nove saveznike.

Odnosi Ankare i Washingtona pali su na najniži nivo u proteklih nekoliko decenija ranije ove godine zbog brojnih problema, među kojima je pritvor američkog Andrewa Brunsona po optužbama za povezanost sa terorizmom.

„Prije nego što bude prekasno, Washington mora odustati od pogrešnog stava da naš odnos može biti asimetričan i pomiriti se sa činjenicom da Turska ima alternative“, napisao je Erdogan u tom komentaru.
Sudbina slična ruskoj

Od početka krize sa SAD-om, turski predsjednik je u nekoliko navrata kazao kako Turska može potražiti nova partnerstva sa brojnim državama „od Irana, do Rusije, Kine i nekih evropskih država“. Također je izrazio zainteresiranost da Turska postane dio bloka BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička Republika).

Samo nekoliko dana nakon Erdoganove posljednje prijetnje „potragom za novim saveznicima“ 13. augusta, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov otputovao je u zvaničnu posjetu u Ankaru gdje se susreo sa turskim ambasadorima i govorio o nadolazećem samitu o Siriji sa svojim turskim kolegom Mevlutom Cavusogluom. Taj četverostrani samit, na kojem će biti lideri Turske, Rusije, Francuske i Njemačke, trebao bi biti održan u Istanbulu 7. septembra.

Posjeta Lavrova Turskoj napravila je prikaz novog povezivanja Rusije i Turske, a oba šefa diplomatije su izrazila želju za jačanjem bilateralnih odnosa dvije države. To nije bilo iznenađujuće jer je Erdogan ranije izrazio takvu namjeru, a obje se države nalaze u sličnoj vanjskopolitičkoj situaciji.

Rusija, nakon dešavanja u Ukrajini, poremetila je svoje odnose sa svojim glavnim političkim i ekonomskim partnerom, Evropskom unijom. Nadalje, sankcije, koje su na snazi od 2014. godine, ne da su prepolovile kursnu listu rublje već su dovele do stalnog deficita u ruskom budžetu.

Turska se kreće – premda nešto sporije – u sličnom mjeru. Odnosi Ankare za zapadnim državama su sve napetiji. Zbog beskrajnog spora Turske i Zapada, turska ekonomija stagnira, a lira pada.

No, uprkos njihovim sve većim problemima sa Zapadom, prividno povezivanje dvije države kao da ne ide dalje od priče. Nijedna država se ne čini željnom pronaći alternativu za zapadni svijet. Dapače, konačni cilj i turskih i ruskih lidera je obnova odnosa sa uobičajenim partnerima – SAD za prvog i EU za drugog.
Pitanje savezništva

Izjave Lavrova i Cavusoglua nakon susreta u Ankari o „pozitivnim trendovima u odnosima trgovine i ekonomije“, kao i o „rastu trgovinskih odnosa od 40 posto“ nikoga ne bi trebale zavarati. Robna razmjena između Rusije i Turske, iako je 2017. iznosila 21,6 milijardi dolara, daleko je od onog iznosa prije nego što je Turska oborila ruski borbeni avion nedaleko od tursko-sirijske granice novembra 2015. godine što je dovelo do velike napetosti odnosa dvije države (robna razmjena dvije države je 2014. iznosila 30 milijardi dolara).

Nadalje, uprkos obećavajućim izjavama obje strane, nijedna od država se ne čini brzom u odbacivanju trgovinskih restrikcija koje su međusobno uvele nakon tog incidenta. Naprimjer, maja prošle godine, nakon razgovora ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovog turskog kolege Recepa Tayyipa Erdogana, strane su se dogovorile da će ukinuti ograničenja u ekonomskim odnosima dvije države. No, nakon tog sporazuma, Ankara je nametnula dva dodatna ograničenja na uvoz ruske pšenice, a Moskva nije dozvolila Turskoj da uvozi paradajz u Rusiju.

Ništa manje izvještačeno u njihovoj saradnji nije ni na polju energije koja, kako je naveo Sergej Lavrov, igra „ključnu ulogu u bilateralnim odnosima“. Plinovod Turski tok, za koji je aktivno lobirala Moskva, stalno Ankara koristi pri ucjenjivanju. Naprimjer, januara 2018. godine, kako bi dozvolila izgradnju novog ogranka plinovoda, Ankara je zahtijevala pristup zračnim koridorima koje kontrolira Rusija iznad Sirije, a koji su joj bili potrebni za Operaciju Maslinova Grančica.

A 12. juna su Erdogan i lider Azerbejdžana Ilham Alijev predstavili Transanadolski plinovod (TANAP). Ovaj plinovod će početi prevoziti plin do Evrope sredinom naredne godine, a sad kapacitetom od 16 milijardi kubnih metara godišnje, postat će direktan rival Turskom toku koji podržava Rusija.
Koja je alternativa

Drugi turski pokušaji da stvori nova partnerstva kojima bi se zamijenila ona sa Zapadom, jednako se čine vještačkim.

Naprimjer, tokom posljednjeg samita BRICS-a u Johannesburgu, Erdogan je predstavio ideju da se Turska pridruži ovom bloku. No, niti Turska niti trenutne članice bloka – uključujući Rusiju – nisu izgledali previše zainteresirani za širenje.

Trenutne članice nisu zainteresirane za širenje bloka sve dok se odgovarajući mehanizam interakcije unutar asocijacije ne napravi. „Članice su spremne sarađivati sa drugim državama i ne odbacuju ideju širenja BRICS-a u budućnosti, no one vjeruju kako to iziskuje dodatne analize“, kazao je ruski predsjednik Putin na konferenciji za medije tokom samita.

Nadalje, Turska nema saveznika u bloku koji će lobirati za njeno članstvo. Naprimjer, južnoafričko pridruženje bloku je bio najviše zbog agresivnog lobiranja Brazila i Indije – ove tri države su dio Dijaloškog foruma IBSA od 2003. godine. Očito, Turska trenutno nema saveznike u bloku koji su jednako oduševljeni njenim ulaskom. To je najviše posljedica zapadne orijentacije turske ekonomije. Skoro polovina svih turskih uvoza dolazi iz EU-a i SAD-a, a među uvoznicama svih turskih proizvoda na BRICS otpada samo 4,2 posto.

Ankara je bez sumnje svjesna ovih blokada, ali se ne čini previše zabrinutom što nema reakcija na njene ponude.

Ista je situacija i kada je riječ o turskoj želji da se pridruži Šangajskoj organizaciji saradnje (SCO). Erdogan je prvi put tu ideju spomenuo prije dvije godine. A to je uradio na isti način kao i u slučaju BRICS-a: „Zašto Turska ne bi bila među Šangajskom Petorkom“, usputno se upitao turski lider.

Turska ponuda da se priključi SCO-u zabrinula je i Moskvu i Peking.
Mrtvorođene inicijative

Za ruske lidere, tursko članstvo u SCO-u bi signaliziralo dolazak novog takmičara u postsovjetskoj Centralnoj Aziji gdje većinom žive turski narodi.

Za Kinu, turski ulazak u organizaciju bi također značio povećanje konkurencije u Centralnoj Aziji. Nadalje, Peking je ozbiljno zabrinut zbog stava Ankare o Ujgurima koji žive u ujgurskoj Autonomnoj Regiji Xinjiang. Nakon proglašenja Xinjianga „frontom svjetskog terorizma“, Kina želi predstaviti oružanu borbu Ujgura kao terorizam na međunarodnoj areni. Sa druge strane, Turci, koji imaju vjerske, etničke i jezičke veze sa ovom grupom, stanje u Xinjiangu vide kao krizu ljudskih prava. Čak je i Erdogan 2009. optužio kineske vlasti za činjenje „genocida“ nad Ujgurima.

Stoga, nema ništa iznenađujućeg u činjenici da se tursko pridruženje SCO-u ne smatra ozbiljnom mogućnošću – jednako kao turske inicijative da se pridruži BRICS-u.

Međutim, malo je vjerovatno kako će to ikoga uznemiriti jer ove mrtvorođene inicijative turskih lidera primarno za cilj imaju da razljute Zapad.

Turska nema ozbiljnu želju da zamijeni svoja tradicionalna partnerstva sa novima. Ona šalje ove ponude Rusiji i njenim partnerima u pokušaju da uvjeri Washington kako može izgubiti važnog saveznika i ekonomskog partnera ako ne promijeni svoje ponašanje. Samo će vrijeme pokazati da li će planovi Ankare biti uspješni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

(Al Jazeera)

Procitano 318 puta

S5 Box