Sadržaj iz rubrike Kolumne
ponedjeljak, 07 Januar 2019 00:00

Brutalnost arapskih režima u potpunosti je izložena vidjelu

Ocijeni...
(1 glasova)

mbsTokom 2018, arapski svijet je nastavio tonuti sve dublje. Stojimo pred brutalnošću koju predvode krvožedni generali, despotski prinčevi i korumpirani političari. To je prizor koji će biti teret na savjesti čovječanstva u mnogim narednim decenijama. Sve se ovo desilo zbog jednog glavnog razloga: ubistva nade. Ako se išta dobro izrodi ikad iz ove godine, to će biti činjenica da je brutalnost zvaničnih arapskih režima u potpunosti izložena da je svi vide.

Kada je u 2011. počelo Arapsko proljeće, najavilo je dvije vrijednosti: slobodu i dostojanstvo. Predvodila ga je nova generacija opremljena ogromnom energijom nade koja gleda naprijed u kombinaciji sa dubokim ubjeđenjem da je demokratija rješenje; religiozni, kulturološki i etnički diverzitet je viđen kao izvor snage. Arapi su živjeli svoje najbolje dane a svijet je počeo obraćati pažnju, sa znatnim divljenjem, po prvi put u sto godina, Arapi su izvozili sa ponosom veliki politički proizvod svijetu.

Gotovo da smo prešli u budućnost i odbacili terete proizvedene osjećajem nedovoljnog kapaciteta i inferiornosti. Međutim, ovaj mladalački san nikada nije stigao na svoje odredište. Ubile su ga sile kontrarevolucije, sa regionalnim državama na čelu koje su posjedovale ono što mladalačke snage Arapskog proljeća nisu posjedovale: bogatstvo i podršku Zapada.

Taj dvojni kapacitet je bio destruktivan i žetva proteklih pet godina širom regije je bila gorka. Saudijska Arabija i UAE su potrošili znatne svote novca na organiziranje i održavanje vojnog udara u Egiptu 2013. Onda su pružile podršku generalu Haftaru u Libiji i potrošile novac da potkopaju demokratsku tranziciju u Tunisu. U međuvremenu se sirijski režim okoristio od progona demokratskih snaga i nastavio je svoj krvavi rat protiv svog naroda. Rat u Jemenu koji predvodi Saudijska Arabija gurnuo je ovu državu u katastrofu, sa 17 miliona stanovnika koji su dovedeni na ivicu gladi. Činjenica da je Zapad mogao zažmiriti pred situacijom u Jemenu do te mjere pokazuje koliko je destruktivan dvojni kapacitet podrške Zapada i bogatstva.
Inherentno autokratska politika

Prestolonasljednik Mohammed bin Salman nalazi se na čelu kreiranja saudijske politike u proteklih 18 mjeseci. Budući da se prvo umiljavao zapadnjačkim nacijama implementiranjem reformi koje su sugerisale novi smjer ekonomske otvorenosti i društvene tolerancije za Saudijsku Arabiju (dozvolio je ženama da voze i obećao velike profite međunarodnim firmama), princ je uspio nagovoriti zapadnjačke lidere da zažmire na njegove inherentno autokratske politike. Čak i dok je usmjeravao užasni rat u Jemenu, Bin Salman je zatvorio libanskog premijera, pokrenuo opsadu Katara i poslao u zatvor više od 1600 aktivista i intelektualaca uključujući žene koje su vodile borbu za pravo da voze automobile. Njegovo divljanje nekažnjivosti kulminiralo je barbarskim ubistvom novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu.

Prinčeva prava narav je izašla na vidjelo. Apsolutna moć vodi do apsolutne korupcije, a princ je sebe vidio kao nepogrešivog, pojedinca koji uživa božansko pravo na kraljevsku poziciju, čovjeka koji je iznad svake kritike. Vjerovao je da može uraditi bilo šta i izvući se; ovaj osjećaj nekažnjivosti u paru sa njegovom impulsivnošću doveo ga je do ubistva Khashoggija.

Ako postoji jedna pozitivna stvar u vezi ubistva Khashoggija, to je da su svjetski mediji konačno došli na nivo odgovornosti. Formiran je spontani međunarodni savez novinara i aktivista za ljudska prava koji je pokrenuo kampanju koja je uskoro odjeknula unutar vlada i parlamenata. Tek je tada prava priroda princa, koji odijeva lažnu halju reforme, otkrivena i on je stajao nag pred svijetom, bez ijedne vrline.

Nakon sveobuhvatnog sažetka koji je predstavio direktor CIA-e, i uprkos ustrajnosti predsjednika Trumpa da odbrani svog saveznika, američki Senat je jednoglasno glasao da pozove Mohammeda bin Salmana na odgovornost zbog ubistva Khashoggija. Ovo je, uistinu, pozitivan razvoj.
Bliski istok je prirodni produžetak Evrope

Pa ipak, u evropskim prijestolnicama, zvanični odgovori su bili slabiji nego što bi trebalo. Evropske vlade su osudile ubistvo ali nisu osudile ubicu, a to je ozbiljna greška.

Evropa bi trebala postati svjesna ove činjenice: bliskoistočno susjedstvo nije više geopolitička tačka koja je odvojena od Evrope. Ona je prije prirodni produžetak evropske realnosti, i u političkom i u socijalnom smislu. Bliskoistočno susjedstvo, zapravo, oblikuje evropsku stvarnost. Haos uzrokovan ignorisanjem zločina ubistva Arapskog proljeća uskoro je našao svoj put do Evrope. Rastuća krajnja desnica u srcu svog populističkog diskursa sije strah među Evropljanima od imigranata i od muslimana. Arapske diktatorske stvarnosti više ne mogu biti nešto o čemu neko može šutjeti pod izgovorom da održavaju stabilnost ili se bore protiv terorizma. Ovi diktatorski režimi su odgovorni za realnost koja proizvodi haos i začinje terorizam.

Zapadne prijestolnice ne bi trebale oklijevati pred realnošću koja se sukobljava sa svim ljudskim vrijednostima. Trebaju podići glasove u odbrani demokratije u arapskom svijetu, ako ne zbog ljubavi prema vrlinama, onda zbog svojih najboljih interesa i da održe sigurnost i stabilnost u Evropi i šire. Ključni primjer je Tunis. U proteklih nekoliko godina, Tunis je simbol uspješne demokratske stvarnosti u regiji; Zapad bi trebao zaštiti vrijednosti tolerancije i liberalizma koji proizilaze iz Tunisa i trebali bi tražiti način da podrže daljnji demokratski razvoj tamo. Tunis, jedina uspješna bliskoistočna demokratska realnost trebala bi biti svjetionik nade koju bi Zapad trebao podržati. Zaštiti tunižanski slučaj je moralna nužnost i strateški interes, jer će njegov pad poslati jednu poruku arapskom narodu: nada za mirnu promjenu nije više ovdje.

 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Wadah Khanfar (Agencije)

Procitano 731 puta

S5 Box