Sadržaj iz rubrike Kolumne
nedjelja, 13 Januar 2019 00:00

Oduzimanje državljanstva: Kazna samo za muslimane

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Azeezah Kanji

australijaU ime „očuvanja“ civilizacije, sile koje vode „rat protiv terorizma“ oživjele su oblik kazne koje je nekada Vrhovni sud SAD-a opisao kao „primitivniji od mučenja“: oduzimanje državljanstva. Nasilna denacionalizacija podrazumijeva „potpuno uništavanje statusa osobe u organiziranom društvu […i] ona se podvrgava sve većem strahu i stresu. Ukratko, iseljenik gubi pravo da ima prava“, naveo je sud u presudi 1958. u slučaju Trop protiv Dullesa.

No, uprkos ovim ekstremnim efektima protjerivanja, određene države koje tvrde da ponajviše brane ljudska prava usvojile su zakone koji im omogućuju oduzimanje državljanstva onima koje proglase „teroristima“ ili nepoželjnima, a među njima su Velika Britanija, Francuska, Belgija, Danska, Holandija, Kanada (da bi to kasnije povukla) i Australija.

(Sa svoje strane, SAD se u svojoj protivterorističkoj strategiji drži navodno manje primitivne taktike mučenja, kao i vanpravnih ubistava bespilotnim letjelicama pošto je oduzimanje državljanstva Vrhovni sud 1967. proglasio neustavnim, pa je „lakše [za američku Vladu] da ubija [svoje građane] nego da oduzima državljanstva“, smatra profesor pravnog fakulteta Temple Peter Spiro.)

Dvije nedavne priče o oduzimanju državljanstva – jedna u Velikoj Britaniji, druga u Australiji – prikazuju nekoliko problematičnih aspekata ovakve prakse: opasno visoki nivoi tajnosti državnih zvaničnika, neproporcionalno ciljanje muslimana i uništavanje najosnovnijih prava prognanika.

U intervjuu za BBC 26. decembra, britanski ministar unutrašnjih poslova Sajid Javid branio je odluku o oduzimanju državljanstva i eventualnoj deportaciji pet muškaraca pakistansko-britanskog porijekla koji su osuđeni za seksualno zlostavljanje i trgovinu ranjivim mladim ženama u Rochdaleu – dijelu skandala „dotjerivanja bandi“ u kojem se dešavanje prikazuje kao jedinstvena muslimanska patologija iako se odnosi na 0,005 posto britanskih muslimana i skoro 90 posto bijelaca koji su osuđeni za zlostavlkanje djece.

Zaista, otkrivanje slične operacije u kojoj su napadane tinejdžerke 2012. u Derbyju – ali u kojoj su velikom većinom bili bijelci zlostavljači – nije dovelo ni blizu do histerije koju je izazvao slučaj u Rochdaleu, a ni medijski uopće nije bilo pokriveno.

Takva situacija, međutim, nije spriječila Javida da inzistira na značaju pakistanskog porijekla napadača u Rochdaleu i govori o postojanju „kulturalnih razloga… koji bi mogli dovesti do ovakvog ponašanja“.

Da je gledao mimo pakistanske „kulture“, ministar je mogao naći „razloge“ koje je tražio bliže svojoj kući – nedavna istraživanja su otkrila svakodnevnost sličnih predatorskih i „oblika ponašanja“ seksualnog iskorištavanja u britanskim crkvama, politici, školama, dječjim ustanovama i medijskim i industrijama zabave.

Bivši dugogodišnji parlamentarac iz samog Rochdalea (i nije Pakistanac) Cyril Smith navodno je seksualno napao najmanje osam dječaka koji su bili na brizi Vlade, a to je dokumentirano u prošlogodišnjem izvještaju Nezavisne komisije za seksualno zlostavljanje djece – umjesto da je tužen, on je dobio titulu viteza.

Terorizam i incidenti
Javidove tvrdnje, tako, bacaju malo svjetla na kulturalne osobitosti koje se pripisuju muslimanima, a ne na probleme koje profesorica prava sa univerziteta Berkeley Leti Volpp opisuje kao „optuživanje kulture za loše ponašanje“: „Kada su akteri incidenta imigranti obojene kože, onda to problematično ponašanje razmatramo kao 'kulturalno' i ovaj termin podrazumijevamo kao oznaku rasnog ili etničkog identiteta… Sa druge strane, kada bijela osoba počini sličan incident, onda to smatramo kao izoliran slučaj nenormalnog ponašanja“.

„Izmještanje problematičnog ponašanja njegovim projiciranjem mimo granica 'američkih vrijednosti'“, kako Volpp komentira dešavanje u američkom kontekstu, „ima za posljedicu i izjednačavanje rasne imigrantske kulture sa spolnom podređenošću i negiranje spolne podređenosti koja je prisutna u većinski bjelačkoj Americi“ – a ta se kritika jednako odnosi i na Veliku Britaniju.

Oduzimanje britanskog državljanstva muslimanima koji čine seksualne prekršaje reificira ovo izmještanje u zakon tako što dodaje dodatnu kaznu za muslimane koja se ne odnosi na bijele zločince nemuslimane. Dječji zabavljač Rolf Harris, na primjer, nije dobio prijetnju progonom u rodnu državu, Australiju, iako je proglašen krivim 2014. godine za 12 slučajeva napada na mlade djevojke.

Slučaj oduzimanja državljanstva u Rochdaleu predstavlja značajno širenje državnih napada na muslimane „i služi za primjer kako mjere oduzimanja državljanstva mogu biti korištene mimo slučajeva nacionalne sigurnosti i terorizma i korištene češće“, ističe sociologinja sa Univerziteta York Nisha Kapoor u svojoj knjizi „Deport, Deprive, Extradite: 21st Century State Extremism“.

U sve češćoj praksi oduzimanja državljanstva, britanska Vlada se pokazala kao uobičajeni prekršitelj istih „britanskih vrijednosti“ koje navodno štiti od muslimanskog „ekstremizma“ – tačnije „vladavine prava, demokratije, pojedinačnih sloboda i međusobnog poštovanja, tolerancije i razumijevanja različitih vjera i vjerovanja“.

Britanski ministar unutrašnjih poslova ima skoro nesputano diskreciono pravo oduzimanja britanskog državljanstva od pojedinaca – nije potrebno suđenje niti presuda – ako on ili ona odluče kako to „čini za javno dobro“.

Premda se ova odluka treba koristiti samo prema korisnicima dvojnog državljanstva, britanski sudovi su potvrdili oduzimanje državljanstva čak i u slučajevima gdje je drugo državljanstvo tek nešto više od pravne fikcije, pa su tako ljudi ostali bez države. Zakon o imigraciji usvojen 2014. godine dalje širi već široke ovlasti ministra unutrašnjih poslova da proglasi pojedince zvanično apatridima, čime ostaju ne samo bez državne pripadnosti, već i bez „prava da imaju prava“.

Žalbe u slučajevima oduzimanja državljanstva kada je riječ o državnoj sigurnosti saslušavaju se pred Specijalnom komisijom za imigracijske žalbe (SIAC), specijalnom tijelu koje može koristiti tajne dokaze koje optuženi ne može vidjeti: taj aranžman kritizirao je Zajednički komitet britanskog Parlamenta za ljudska prava jer „krši osnovne principe pravde“ i „fair-playa“.

Mogućnost istinske žalbe još više postaje iluzija zbog državnog obrasca izvođenja progona kada je osoba van države i brani joj se povratak da se žali na to. Dva muškarca su bila progonjena i ubijena američkim dronovima u Somaliji nakon što im je oduzeto britansko državljanstvo – demonstracija smrtonosne sile denacionalizacije.

Australski slučajevi
Izgleda kako su muslimani najčešće žrtve oduzimanja državljanstva i u Australiji. Tamošnji zakon o denacionalizaciji nedavno je korišten protiv Neila Prakasha koji je optužen za regrutiranje u ime ISIL-a.

Australski ministar unutrašnjih poslova Peter Dutton 29. decembra je objavio kako je Prakashu, koji je iz Melbournea, državljanstvo oduzeto, a tu odluku je odbio ponovo razmotriti uprkos otkriću da će on tako ostati bez države što je protiv i australskih i međunarodnih zakona.

Ciljanje australskih muslimana mjerama ekspatrijacije otkriva stalno nastojanje prikazivanja muslimana kao izvora „ideološkog ekstremizma“ u australskom društvu. Ipak, „pažnja onome što se predstavlja kao islamski ekstremizam je daleko od samog njegovog utjecaja na australsko društvo, a iznosi skoro 0“, ističu australski akademici Scott Poynting i Linda Briskman.

Opasnosti „desničarskog ekstremizma“, sa druge strane, „generalno se minimiziraju u javnim i političkim arenama“, ističu oni. Jedan od političara koji je dokazano blizak takvoj propagandi je i sami ministar Dutton koji je predložio ekspresno izdavanje viza za bijele južnoafričke farmere – navodne žrtve „bijelog genocida“ koji su izmislili ekstremni desničari – dok Rohinje i druge izbjeglice koje bježe od istinskog genocida zatvara u pritvorne kampove van teritorije države.

Od 45 „terorističkih“ incidenata koji su navedeni u Globalnoj bazi podataka terorizma Univerziteta Maryland od 2001. godine, devet su počinili muslimani, dok ih je 10 počinjeno nad muslimanima. Dok su bijelci muslimani osuđeni za „terorizam“ i osuđeni na dugogodišnji zatvor za početne zavjere – bez ključnih elemenata kao što su oružje, provodivi planovi i konkretne mete – počinitelji izvedenog nasilja nad muslimanima su dobili značajno manje kazne.

Na primjer, neonacista koji je pucao na džamiju Suleymaniye u Perthu platio je globu, bez zatvorske kazne. Drugi čovjek koji je bacio zapaljivu bombu na džamiju u Brisbaneu nije krivično kažnjen, jer je sudija brinuo da li će moći naći posao, pa je morao raditi društveno korisne poslove.

Različitost posljedica će biti uvećana prihvatanjem nedavno predloženih amandmana na australski Zakon o oduzimanju državljanstva kojima se traži niži prag za denacionalizaciju povezanu sa „terorizmom“. Amandmani će olakšati, poput situacije u Velikoj Britaniji, da mnogi ostanu apatridi.

Kampanja oduzimanja državljanstva takozvanim „ekstremistima“ otkriva „ekstremizam“ samog „rata protiv terorizma“ – koji je s vremenom normalizirao stavove da muslimani optuženi da su opasni trebaju biti „prognani“ ne samo od zapadnjačkog zakona i politike, već i od samih ljudskih prava.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Procitano 331 puta

S5 Box