Sadržaj iz rubrike Kolumne
petak, 25 Januar 2019 00:00

National Interest: Američki ratovi stvorili gomile dugova

Ocijeni...
(0 glasova)

americkavojska1Urednik američkog lista National Interest Jacob Heilbrunn smatra kako su američki ratovi u inostranstvu donijeli samo gomile dugova i skromnu stratešku korist.

Kaže kako su sloventnost države i balansiranje između preuzetih obaveza i moći stalna tema vanjskopolitičkih realista.

Heilbrunn u opširnijem tekstu citira rečenice iz knjige Vanjska politika Sjedinjenih Američkih Država: Štit Republike, autora Waltera Lippmanna, istaknutog predstavnika američkih realističkih mislilaca, u kojoj kaže: "Neka niko ne misli da ima fiskalnu politiku ako ne razmatra zajedno rashode i prihode, obaveze i sredstva. Međutim, kada su u pitanju vanjski odnosi, navikli smo praviti razliku između naših ratnih i mirnodobskih ciljeva, naših ideala, interesa i obaveza; našeg naoružanja, strateškog položaja, potencijalnih saveznika i potencijalnih neprijatelja."

Poznati politički komentator Lippmann dodaje da iz takve diskusije neće proizaći nikakva politika, ističući da bi ove polemike moglo okončati neophodno uspostavljanje ravnoteže između sredstava i ciljeva.

Navodi i to da je Samuel Huntington, američki politolog i akademik, napisao tekst za Foreign Affairs 1987. godine u kojem tvrdi kako Amerika preuzima obaveze u inostranstvu koje nije spremna platiti kod kuće.
Uvjerljiv argument

Heilbrunn kaže da se nivo duga Amerike stalno povećavao od završetka predsjedničkog mandata Bila Clintona, kada je zabilježen budžetski suficit. Dug je sa 10,6 triliona dolara tokom administracije Georgea W. Busha skočio na 19,9 triliona dolara u vrijeme Baracka Obame.

Iako je Donald Trump u 2017. godini rekao da će eliminirati dug "u periodu od osam godina", prestao je govoriti o tome kada je preuzeo vlast, s tim da se očekuje da će dug premašiti 21 trilijun dolara.

Iako potrošnja i nenaplaćeni smanjeni porezi čine veliki dio priče o američkoj dužničkoj krizi, uplitanje u ratove u inostranstvu ima veći utjecaj na deficit saveznog budžeta nego što se to često priznaje.

Sarah E. Kreps, profesorica političkih nauka na Univerzitetu Cornell, u svojoj knjizi pod nazivom ''Oporezivanje ratova'' kaže da se od 1945. godine desila fundamentalna promjena kada su Sjedinjene Američke Države u više navrata propustile da nametnu poreze na ratove, oslanjajući se na zaduživanje kako bi se finansirali ratovi izvan zemlje, bilo u Vijetnamu, Iraku ili Afganistanu.  

Heilbrunn smatra da je argument profesorice Kreps tačan, jer trošenje pozajmica kako bi se pokrio deficit pruža mogućnost političkim liderima da priguše bilo kakva protivljenja uplitanju u ograničene konflikte, umjesto da se od građana traže dodatna finansijska žrtvovanja.      

Podlegavši iskušenju da se uključe u sukobe 'ispod radara', američki zvaničnici doprinijeli potkopavanju američke demokratije izbjegavajući ograničenja i pritisak javnosti koji često prati sukobe u inostranstvu, navodi se u članku.
Filozofi prosvjetiteljstva

Heilbrunn u tekstu navodi da su prosvjetiteljski filozofi u Evropi, poput njemačkog filozofa Immanuela Kanta, smatrali da će troškovi rata pomoći da se demokratski lideri odvrate od činjenja "nepromišljenih postupaka".   

Prema Kantovom mišljenju, ako se od građana traži saglasnost prije proglašenja bilo kakvog rata, onda nema ništa prirodnije od toga da mase budu opreznije kada se radi o započinjanju tako loše avanture. Također, u tom slučaju neće se upuštati u situaciju gdje bi teret u cjelosti podnosili upravo oni.

Suprotno tome, škotski ekonomista Adam Smith izrazio je zabrinutost da će vladari praviti enormne troškove koji će rezultirati ekstremnim deficitima u njihovim državama. U svome djelu Bogatstvo naroda Smith primjećuje da će mase možda gledati na rat kao na avanturu koja ih odvlači od nevolja svakodnevnog života.

Urednik National Interesta u svom tekstu dalje spominje da su Prvi i Drugi svjetski rat u Americi bili popularni sukobi koji nisu izazvali averziju javnosti prema ratnim troškovima koje su opisali Kant i Smith.
Planetarni rat

Tokom Drugog svjetskog rata također je došlo do dramatičnoga porasta poreskih stopa. Međutim, New Deal, odnosno niz ekonomskih programa koje su Sjedinjene Američke Države pokrenule između 1933. i 1936. godine, bio je samo privremena mjera.

Nakon japanskog napada na luku Pearl Harbor, američki Kongres je povećao porez na dohodak 1942. godine, dodajući 90 posto povećanje poreza na dobit i pet posto poreza za "pobjedu" na neto prihod.

Za razliku od Prvog svjetskog rata, Kongres nije srezao poreze nakon završetka Drugog svjetskog rata i poraza nacističke Njemačke i imperijalnog Japana, kako to primjećuje Heilbrunn.

Nakon 1945. godine, SAD ulazi u nove ratove manjeg intenziteta za razliku od žestokih bitaka koje su izbile nakon Drugog svjetskog rata. Javnost nije željela ugroziti socijalnu sigurnost ili povećati poreze kako bi se pokrili troškovi vojnih sukoba izvan zemlje.

Autor teksta tvrdi da je neuspjeh SAD-a u pokrivanju troškova rata u Vijetnamu doveo do naglog porasta inflacije u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Nakon napada 11. septembra 2001. godine, Sjedinjene Američke Države nisu uspjele pokriti troškove svojih ratova ograničenog intenziteta.

Umjesto da predsjednik George W. Bush pozove građane da više izdvoje, on ih je poticao da više troše na kupovinu, a njegov nasljednik Barack Obama je pokušao umanjiti stvarne troškove raspoređivanja američkih trupa u Afganistanu.

Heilbrunn zaključuje da se Washington nekada pokušava osloniti na snage koje bi se borile za njega kao posrednici, ali da to nije stvarno riješenje. Na kraju kaže da Amerika, u slučaju da ne uspostavi balans između svojih obaveza i moći, rizikuje da opet upadne u iste opasnosti uzrokovane njenom ekonomskom i vanjskom politikom, na šta je politički komentator Lippmann upozorio prije gotovo jednog stoljeća.

 

(Al Jazeera i agencije)

Procitano 243 puta

S5 Box