Sadržaj iz rubrike Kolumne
ponedjeljak, 18 Februar 2019 00:00

Goli otok kao neljudsko naličje socijalizma

Ocijeni...
(0 glasova)

goliotokPriča o Golom otoku, mjestu zatočenja, mučenja i stradanja, ali i smrti u godinama nakon Drugog svjetskog rata, oslobađanja od nacizma i fašizma te stvaranja slobodne Jugoslavije dugo je godina bila tabu tema. O onome što se potiho šaputalo glasnije se počelo pričati tek nakon smrti Josipa Broza Tita. I doznalo se mnogo o sudbini svih onih, a bilo ih je više od 16.000, koji su u sedam godina postojanja najzloglasnijeg zatvora bivše države iz raznih razloga, uglavnom političke prirode, završili na tom pustom jadranskom otoku.

Mladi hrvatski povjesničar Martin Previšić otišao je korak dalje, otvorio arhive Udbe, pretražio mnoge dokumente i čuo brojna svjedočanstva o jednoj od najmračnijih epizoda 20. stoljeća na jugoslavenskim prostorima. I tako je, u izdanju zagrebačke Frakture, nastala knjiga Povijest Golog otoka, predstavljena ovih dana.

Iz doktorata, koji ste obranili na Filozofskom fakultetu, a koja je bila posvećena jednom od događaja koji su 'prelomili' povijest druge Jugoslavije, rodila se ideja za knjigu o Golom otoku. Uslijedile su godine rada i, u konačnici, sedam desetljeća od osnutka Golog otoka objavljena je knjiga. Osim u znanstvenom smislu, zbog čega priča o Golom otoku zanima Vas, ali i mnoge na ex-YU prostorima?

- Knjiga je, zapravo, priča koja se tiče svih naroda bivše Jugoslavije. Iako se nakon 1991. godine mnoge teme pokušava, da tako kažem, etnificirati, pa su počele prevladavati "naše teme", knjiga o Golom otoku priča je koja ima ipak prvenstveno ideološko, pa tek onda nacionalno obilježje. Mene je zainteresirala ova tema jer sam, istražujući sukob Tito – Staljin 1948. godine, shvatio da tada nije bila napisana studija o Golom otoku nigdje na prostoru bivše Jugoslavije. To me itekako zainteresiralo, jer logor na Golom otoku je bila i ostala top tema. Razlog tome je što historičari nisu imali dokumente koji bi se mogli odmaknuti od svjedočanstava iz 1980-ih. Imao sam tu sreću kada sam počeo raditi ovu temu prije gotovo deset godina.

Dobitnik Fulbrightove stipendije

Martin Previšić (1984) docent je na katedri za Hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Područje interesa njegovih istraživanja je povijest socijalističke Jugoslavije i Hrvatske od 1945. godine te povijest komunizma.

Predavač je na Hrvatskom vojnom učilištu.

Autor je niza znanstvenih tekstova i suradnik na dokumentarnim filmovima i izložbama.

Bio je na kraćoj stipendiji u Yad Vashem International School for Holocaust Studies u Jeruzalemu.

Održao je gostujuća predavanja na University of California, Berkeley, University of Illinois at Urbana–Campaign, University of Pittsburgh, University of North Carolina at Chapel Hill, Furman University te Humboldt-Universität Berlin.

Dobitnik je Fulbrightove stipendije za 2019. godinu na Stanford Universityju.

Je li to zanimanje za Goli otok posljedica činjenice da je 'socijalizam s ljudskim licem' imao i svoje neljudsko naličje?

- Upravo tako. Odnosno, ono što je on bio prije nego što je postao "socijalizam s ljudskim licem", ako je to ikada i bio. Kada je ova tema kroz memoaristiku 1980. godine izašla u javnost, dakle nakon Titove smrti, ona je imala ubitačan učinak za Jugoslaviju. Zato jer je govorila o tome što su komunisti radili komunistima, borci svojim suborcima. Potkopala je snagu ideologije koja je ionako već bila na izdahu, a k tome i dala je drugu nijansu mitskoj 1948. godini. Mnoge je to razočaralo.

Prošlo je više od sedam desetljeća od 'povijesnog NE' koje je Jugoslaviju usmjerilo na neku drugu stranu, a ne putem država 'iza željezne zavjese'. Tko je, zapravo, kome rekao 'ne' – Tito Staljinu ili Staljin Titu?

- Staljin je Tita ekskomunicirao uz komunističkog svijeta Rezolucijom Informbiroa. Staljin je, nakon toga, stegnuo Tita ekonomskim pritiskom. Ono što se Titu mora priznati jeste to da je imao hrabrosti da se ne podvrgne diktatu i da ide do kraja. Od tuda to "mitsko" NE. I to je bilo hrabro kada se pogleda vrijeme i kontekst, premda je Tito znao što slijedi onima koji nisu na liniji. Ne zaboravite da je on bio u Rusiji tijekom velikih čistki.

Da nije bilo toga NE jasno je da bi Jugoslavija išla drugim putem, ali… kojim? Nisu sve države 'iza željezne zavjese' prošle isti put, svaka je imala svoje specifičnosti, a danas su sve, ili gotovo sve, daleko ispred bilo koje od bivših jugoslavenskih republika (posebice Češka i Poljska)?

- To je alternativna povijest i teško je proniknuti gdje i kako bi Jugoslavija završila. Čak i u sferi neke razumne spekulacije. Ne smijemo zaboraviti da je prije 1948. godine Jugoslavija bila najveći i najodaniji saveznik SSSR-a. Da su rigidni koncepti staljinizacije, ili bar većina njih, provođeni puno prije i brže nego u ostalim zemljama. Prema tome, mislim da bi to bio put koji bi završio u teškom sivilu. Međutim, 1948. godina je ipak Jugoslaviju usmjerila u nešto puno prihvatljivije i kvalitetnije, ako kao komparaciju uzmemo Lager.

Ako se vratimo Golom otoku… Nisu li tom idejom i njezinom realizacijom Tito i Komunistička partija Jugoslavije, zapravo, slijedili 'bolje' od sebe kad je progon neistomišljenika u pitanju, dakle Staljina i SSSR? I jesu li otišli korak dalje?

- Teško je reći da su otišli korak dalje, jer ipak Gulag je nešto stravično. Iz koje god ga perspektive gledali. Ono što je kod Golog otoka važno da je on posljedica iste ili vrlo slične filozofije odnosa prema protivnicima, i to onima koji su na istoj strani barikade. Za komuniste su ti protivnici, bili oni stvarni ili imaginarni, zapravo najopasniji oponenti. Zato jer ne prijete samo vlasti, nego i ideologiji. Na Golom otoku su prvo prijetili vlasti, bez da ulazimo koliko stvarno, a onda i nekoj novoj ideologiji u stvaranju. Međutim, da se vratimo na početak. Goli otok je tipičan staljinizam i staljinistički refleks na situaciju u kojoj se zemlja našla. Drugačiji nije niti mogao biti.

U svom djelu tvrdite da su neki detalji u funkcioniranju Golog preslikani iz nacističkih, ustaških, sovjetskih logora. Na koji način?

- Da, prvenstveno kada su u pitanju nacistički logori i gulazi. Naime, organizacijska struktura, naglašavam riječ organizacijska, bile su slične, da ne kažem identične. U ime tajne policije, u ovom slučaju UDB-e, logorom su, po njihovom nalogu, upravljali logoraši, i to podobni. Na taj način ruke UDB-e su bile čiste, pa su onda i neki visokopozicionirani šefovi UDB-e govorili da oni nisu tukli logoraše. Tako je upravljanje logorom, doduše iz drugih motiva, bilo slično uspostavljeno i u nacističkim logorima, ali i onim sovjetskim. I, nema sumnje, u tim logorima su bili utamničeni brojni jugoslavenski komunisti, pa su neka od tih iskustava primjenjivali i na Golom otoku.

Zbog čega u svim tim spomenutim režimima, pa i onome što se događalo za Titovog vremena i, posebice, na Golom otoku, nije bilo humanijeg pristupa? Ili je smisao takvih mjesta – zastrašiti, obeznaniti, mučiti, ubiti?

- Čini mi se da je na neki način odgovor već dat gore. Naime, bez obzira na neke sličnosti, koji ima dosta po pitanju organizacijskih aspekata, postoje razlike u ciljevima samih logora. Nacistički logori su, bar oni najpoznatiji, bili logori smrti. Sovjetskim logorima jedan od glavnih ciljeva je bila eksploatacija robovske radne snage za projekte industrijalizacije i eliminaciju političkih protivnika i stvarnih ili navodnih neistomišljenika, dok je Goli otok u ideji zamišljen kao mjesto političkog preodgoja. Na koncu, sve ih spaja nasilje kojima su se razni ciljevi htjeli postići.

Jesu li logori, uz ratove, obilježili 20. stoljeće na balkanskih prostorima? I otkuda potječe brutalnost koja se tamo stvori (znam da je pitanje pomalo iz područja nekih drugih znanosti, ali… ima li povijest na njih odgovor)?

- Oni su obilježili čitavo 20. stoljeće. Ne samo Balkan. Na neki način, 20. stoljeće i jeste stoljeće logora. Osmišljena, ciljana, organizirana ideja internacije ljudi u logore zahvaća velikim dijelom cijelo stoljeće i, naravno, najviše se veže uz nacističke, sovjetske i logore iz tih ideoloških orbita. Ali se ne smije zaboraviti da nikako to nisu jedini logori. Recimo, oko 120.000 Japanaca bilo je internirano u SAD na početku rata na isključivo rasnim osnovama. Teško je to elaborirati zašto, ali čini se da su ideologije povezane s razvojem društva u raznim aspektima, pa i onim industrijskim i tehničkim, dovele do mogućnosti provedbe takvih ideja.

Ipak je Goli otok mjesto patnje, stradanja, smrti… kako istinu o njemu pričati svijetu – ovako ad hoc i neozbiljno, kako se sada pokušava, ili osmisliti projekt kompleksa poput bivših logora iz Drugog svjetskog rata?

- Mislim da je ova knjiga, i općenito znanstveni pristup, prvi nužni korak kako bi se započeo proces koji bi na koncu doveo do nekog oblika memorijalizacije Golog otoka. Ovako je on kao slon u sobi, kojeg svi vide, a ujedno i ignoriraju. Jedini pravi način je na Golom otoku napraviti muzej ili memorijalni kompleks, koji će na dostojan način obilježiti sve što se tamo događalo, a onda i pomoći u prevladavanju s našom prošlošću. Treba naglasiti da je najmanji problem u ovom slučaju novac, koji bi Europska unija jako lako našla za ovaj slučaj. A i Hrvatska država.

Glavni problem je kratkovidnost naših rukovodstava, koja, čini mi se, ne vide neki naročiti politički kapital u Golom otoku, jer, eto, to nije "naš" problem. Moraju li i mrtvi imati naciju, ili mogu li biti samo mrtvi? I da li je bitno mučenje, ili je mnogo važnije koga se muči. Na koncu, memorijalni kompleks, osim svih očitih društvenih prednosti, imao bi i jako važan doprinos turizmu u toj regiji.

Povijest Golog otoka napisali ste kao kombinaciju znanstvenog rada, analiziranja brojnih dokumenata i prenošenja svjedočanstava. I sve to nastojali ste približiti čitateljima kako bi shvatili sve razmjere zla. Koliko je bilo teško obuhvatiti tako kompleksnu priču u realan prikaz sedam mračnih godina?

- Meni se čini da povjesničar koji se bavi kontroverznim i teškim temama, posebno ako živi na području bivše Jugoslavije, ima obavezu, da ne kažem i poslanje, da svoj rad na što adekvatniji način približi čitateljima i široj publici. Uvjeren sam da je to njegova šira društvena uloga, osim one znanstvene. Posebno kada imamo višak povijesti i toliko traumatičnih mjesta u našoj bližoj prošlosti da ona koče razne konstruktivne procese. Naravno da se, kao i u nizu drugih slučajeva, često i u historiografiji javljaju crno-bijele stereotipizirane slike, ali ja se nadam, a to će šira javnost prosuditi, da sam u svojoj knjizi do jedne mjere uspio prikazati što se dogodilo na Golom otoku od 1949. do 1956. godine – tada, a ne danas.

 Mladen Obrenović (Al Jazeera)

Procitano 546 puta

S5 Box