Sadržaj iz rubrike Kolumne
četvrtak, 28 Novembar 2019 00:00

Mogu li ustanci običnog naroda promijeniti svijet?

Ocijeni...
(0 glasova)

egipatČini se da su ustanci globalni val, koji odbacuje temelje trenutnog ekonomskog i socijalnog sistema.

Obični ljudi pokušavaju nametnuti svoje zahtjeve i planove centru koji ih je ignorirao i marginalizirao dok se nisu pobunili protiv njega.

Od Hong Konga, na istoku, do Alžira, na zapadu; od Francuske, na sjeveru, do Čilea, na jugu - obični narod diže pobune nadajući se promjenama. Čini se da su njihovi ustanci globalni val koji odbacuje temelje trenutnog ekonomskog i socijalnog sistema. Možda postoji neka sličnost između ovog vala i onog koji mu je prethodio prije deset godina, no ovog puta, čini se, pokazuje mnogo više odlučnosti i želje da proturječi postojećem stanju, nastojeći ga promijeniti. Postoji nekoliko opažanja koja se mogu pratiti kada je riječ o aktualnim ustancima u svijetu:

Prvo opažanje se odnosi na aktere i one koji su uključeni u te ustanke. Uglavnom se radi o običnim ljudima, koji nemaju političku pozadinu u direktnom smislu (pod pretpostavkom da je politika profesija, kako kaže Max Weber). Oni izlaze na ulice kako bi izrazili svoje zahtjeve nakon što su izgubili povjerenje u političku klasu u svojim zemljama, bilo da je riječ o vlasti ili opoziciji. Drugim riječima, dolaze sa političke margine, a ne iz centra koji je desetljećima monopolizirao politiku.

Odlučnost do ispunjenja zahtjeva

Ovo možda predstavlja veliko iznenađenje za političare i istraživače podjednako. To nas podsjeća na ono što je poznati sociolog Asef Bayat napisao prije desetak godina o "običnim ljudima" koji će promijeniti svijet, a posebno Bliski istok. Ti "obični ljudi" odjednom su se preselili sa margine u centar kako bi bili u žiži događanja, došavši u središte medijske i političke pažnje. Oni pokušavaju nametnuti svoje zahtjeve i planove tom "centru", koji ih je ignorirao i marginalizirao dok se nisu pobunili protiv njega.

Drugo zapažanje je da kod ovih "običnih" ljudi postoji odlučnost i ne žele se vratiti kućama bez ispunjenja svojih zahtjeva, posebno onih koji se tiču ostvarivanja njihovih ekonomskih i socijalnih prava, čak i ako je potrebno da te demonstracije potraju i da se na ulicama ostane sedmicama, mjesecima, pa i godinama, kao što je slučaj s protestima "Žutih prsluka", koji su počeli prije otprilike godinu dana u Francuskoj i još uvijek okupiraju ulice centralnog Pariza.

U Hong Kongu i Alžiru, a prije toga i Sudanu, sve do Iraka i Libana ovih dana, demonstranti i dalje izlaze na ulice i važne trgove kako bi se suprotstavili politikama i odlukama svojih vlada. To nije mogla spriječiti nikakva represija, ubijanje i nasilje koje su pretrpjeli, zbog čega su stradali deseci žrtava u Hong Kongu, Iraku, a ranije i Sudanu, gdje je ustanak trajao od decembra 2018. godine, pa sve do ispunjenja zahtjeva, u augustu 2019. godine. To je pojava koja zavređuje pažnju i analizu, jer podsjeća na demonstracije građanskih, studentskih i pokreta za ljudska prava koji su se pojavili krajem šezdesetih i protezali do sredine sedamdesetih godina, što je doprinijelo promjeni mnogih društava u Evropi i Americi.

Nove taktike demonstranata

Treće zapažanje - postoje nove i različite taktike koje koriste ovi "obični" ljudi na protestima. Pored poznatih metoda protesta, kao što su demonstriranja, mirna okupljanja i štrajkovi, tu su i druge metode, poput okupiranja ulica i trgova, upotreba tehnologije za taktiziranje s vlastima, korištenje društvenih medija kako bi se mogli nositi s nadzorom i uznemirivanjem koje vlasti vrše nad njima. Možda je glavni razlog što su ovi protesti opstali sedmicama i mjesecima zapravo njihova sposobnost osmišljavanja novih sredstava i alata protesta, čime su vlasti dovedene više u položaj branitelja nego napadača.

Četvrto zapažanje je da okupljene mase koje protestiraju nemaju centralno rukovodstvo. "Obični" ljudi se oslanjaju na decentralizirani pokret, bilo da se radi o vodstvu ili teritorijalnom djelovanju. Takav fenomen počinje se manifestirati na protestima 2011. godine, koji nisu imali jasno vodstvo. To je doprinijelo njihovom uspjehu u svrgavanju autoritarnih i korumpiranih režima, bez obzira na kasniji ishod.

Aktualne demonstracije - bilo da je riječ o u Libanu, Iraku, Hong Kongu ili Francuskoj - nemaju vodstvo ili određeno rukovodstvo pokreta. Postoje vođe na terenu, čija se uloga svodi na organiziranje događaja i akcija na terenu, ali ne i da govore u ime javnosti. To odražava zrelost i svijest o ishodu monopolizacije vodstva ili govora u ime masa kao uvodu u polarizaciju, potčinjavanje i ostavljanje pokreta bez njegovog sadržaja.

Pretvaranje margine u centar

Međutim, to nije spriječilo pojavu spontanih i prirodnih vodstava iz samog središta pokreta, koji su donosili odluke srcem i razumom te pokazali spremnost za ulazak u pregovore s vlastima. Takav primjer se desio u slučaju Sudana, gdje dolazi do formiranja alijanse "Snage deklaracije o slobodi i promjenama", rođene u srcu revolucionarnog ustanka. Ona je spontano iznjedrila vođe koji su pregovarali s vojskom i učestvovali u kreiranju mape za tranzicijski period.

Na kraju, ekonomski i socijalni aspekt dominiraju zahtjevima demonstranata na istoku i zapadu, ali postoji jasna svijest da su ta dva aspekta povezana i s političkim, koji ima ulogu u tome da situacija izgleda onakva kakva jeste. Dakle, u zahtjevima za promjenama ne pravi se distinkcija između te dvije stvari. Naprotiv, "obični" ljudi koji protestiraju korijen problema vide u političkom djelovanju, bilo da je riječ o korupciji, odsustvu socijalne pravde, nezaposlenosti ili odsustvu osnovnih usluga, kao što su zdravstvo, obrazovanje i penzije.

Stoga ne iznenađuje što su demonstranti podigli parole tražeći odlazak režima ili vladajuće elite u većini ovih ustanka, kao glavnih odgovornih za situaciju u tim zemljama, kao što je slučaj u Libanu, Iraku, Alžiru, Čileu i Boliviji. Nevjerovatna stvar – barem do sada - u ovim ustancima jeste sposobnost tih "običnih" ljudi da promijene pravila igre i da pretvore marginu u centar i centar u marginu. Štaviše, da natjeraju centar da udovolji njihovim zahtjevima i, što je najvažnije, da poštuje njihovu volju i dostojanstvo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Khalil al-Anani (Al Jazeera)

Procitano 163 puta

S5 Box