Print this page
srijeda, 22 Januar 2020 00:00

Sinanović: Koliki su izgledi za postizanje muslimanskog jedinstva

Ocijeni...
(0 glasova)

dzamija5Premijer Malezije Mahathir Mohamad upozorio je da je muslimanski svijet "u stanju krize" i pozvao na "provodljiva" rješenja, u njegovom govoru tokom otvaranju samita država s muslimanskom većinom u Kuala Lumpuru u decembru prošle godine.

"Svi znamo da su muslimani, njihova vjera i njihove države u stanju krize. Svuda vidimo kako se uništavaju muslimanske države, njihovi građani tjeraju se na bijeg, primorani tražiti spas u nemuslimanskim državama", rekao je Mahathir.

Taj 94-godišnji premijer istakao je da mnoge muslimanske nacije, dok su se druge države nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu oporavile i razvile, "nisu imale pravu upravu, a kamoli da su se razvile i napredovale", napominjući da "bratoubilački ratovi, građanski ratovi, propale vlade i mnoge druge katastrofe" nastavljaju prijetiti muslimanskim državama i islamu, "a da se ne vidi ozbiljan napor na njihovom okončanju ili ublažavanju ili obnavljanju religije".

Nakon američkog atentata 2. januara na iranskoga vojnog komandanta Qassema Soleimanija u Bagdadu, Mahathir je poručio da bi trebalo da se muslimanke zemlje ujedine i da se zaštite od vanjskih prijetelja.

Govoreći u intervjuu za Al Jazeeru o porukama malezijskog premijera, izvršni direktor Centra za islam u savremenom svijetu na Shenandoah univerzizetu u Virdžiniji u SAD-u Ermin Sinanović kaže da su reforme u nekim muslimanskim zemljama već započele, vjeruje da će one donijeti pozitivne primjene, ali napominje da se radi o dugotrajnom procesu koji iziskuje izuzetne napore, kao i ulogu svih segmenata društva.

Koliko je uopće realno očekivati konsenzus vlada muslimanskih zemalja u ovom trenutku, o kojem govori premijer Mahathir?

Očigledno je da takav konsenzus ne postoji. U stvari, nikada nije ni postojao. Države koje su najviše umiješane u sukobe na Bliskom Istoku: Iran, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Sirija, Turska, Irak, Jemen – sve su one na različitim stranama i u suprotstavljenim taborima. Ubistvo Soleimanija samo povećava i produbljuje ovaj razdor koji postoji već duže vremena. Ujedinjenje muslimana i nacionalne države su dvije stvari koje jednostavno ne idu zajedno. Te države, koje su uspostavljene u moderno doba i vrijeme postkolonijalizma, imaju svoje interese, kao i bilo koje druge države. Ti interesi su vrlo često vrlo oprečni. Tačno je da postoji veće jedinstvo muslimanskih naroda na emotivnom nivou. Ali i to ima svoje granice, kao što je opet bilo očigledno nakon ovog ubistva. Neki muslimani su protestovali, dok su se drugi – kao, npr. sirijske izbjeglice koje su puno propatile zbog iranske intervencije u Siriji – radovali. Uzmimo kao primjer OIC, Organizaciju islamske saradnje (koja se ranije zvala Organizacija islamske konferencije). Uspostavljena nakon pokušaja paljenja El-Aksa džamije, ta organizacija nikada nije funkcionirala na političkom nivou. Na kulturnom i humanitarnom možda jeste. Ako pogledamo bilo koju veću političku krizu sa kojom su se suočavali muslimani bilo gdje u svijetu, OIC je jednostavno uvijek bio nemoćna i neefikasna institucija. Ni drugi pokušaji stvaranja jedinstva muslimana nisu urodili plodom. Stoga poziv premijera Mahathira, iako lijepo zvuči, nije nimalo realan i stvari se neće promijeniti nakon njegovog apela.

Podjele između Irana i njihovih arapskih oponenata čine se dubokim. Jesu li možda ideološke razlike zapravo paravan političkom i ekonomskom nadmetanju?

Prvo, ni arapski oponenti, kako ste ih nazvali, nisu ujedinjeni. I oni su na različitim stranama. Katar je na jednoj strani, Saudijska Arabija i UAE na drugoj. Drugo, ideologija igra bitnu ulogu, bila ona šitsko revolucionarno usmjerenje, iranstvo, arapski nacionalizam, sekularizam, pan-islamizam, ili lokalni arapski nacionalizmi. No, ne smiju se zanemariti političke i ekonomske komponente ovih sukoba i rivalstava. Postoji jaka sprega ideološko-političko-ekonomskih dimenzija ovih sukoba. Baš zbog tog višedimenzionalnog opsega, vlade u regionu i drugi međunarodni činioci imaju širok izbor faktora koje mogu koristiti kako bi rasplamsali ova rivalstva. Nekada je to ideologija, drugi put politika, a ponekad, pak, ekonomski interesi, ili kombinacija nekih ili svih ovih dimenzija. Kada se tome dodaju velike sile, kao što su SAD ili Rusija, ili regionalne sile, kao što je Turska, onda dobivamo jako kompleksnu sliku koja nudi skoro neiscrpan izvor potencijalnih sukoba, savezništva i rivalstava. Tačno je da se ideologija često koristi kao paravan. Iranskoj vladi je puno lakše pozvati se na vjersku ideologiju režima i prikazati sukob kao borbu između dobra i zla, između Jezida i Huseina. No, ta ista vlada zapostavlja pravdu koju zagovara u međunarodnim odnosima u ophođenju prema sopstvenom stanovništvu koje je u većoj mjeri izmoreno nakon više od četiri desetljeća korumpirane vladavine šitskih vjerskih vođa i službenika koja često krši osnovna ljudska prava.

U svakom slučaju, evidentno je da se na bliskom istoku dešavaju određeni procesi. Arapske i iranske vladajuće elite i njihovi građani sada se otvoreno bore i protive se jedni drugima. Može li otpor građana donijeti bitne reforme u tom dijelu Bliskog istoka?

Otpor građana je već donio reforme. Neke su bile kratkotrajne, kao vlada u Egiptu prije Sisijevog vojnog udara. Druge su dugotrajnije, kao nova vlada u Tunisu koja je započela proces demokratizacije i otvaranja. Općenite reforme zahtijevaju puno duži proces preobrazbe, ali je taj proces počeo i vjerujem da je nezaustavljiv. Političke reforme zahtijevaju jako dugo vrijeme. Mi to vidimo na našem primjeru u Bosni i Hercegovini, kao i na Balkanu uopće. Francuska revolucija se odigrala 1789., ali je francuskoj republici trebalo preko 150 godina da bude u potpunosti uspostavljena kako je to zamišljeno. Amerika je ukinula robovlasništvo tek skoro 90 godina nakon proglašavanja nezavisnosti, a afroamerikanci su čekali još jedno stoljeće nakon toga kako bi dobili svoja puna prava. Mnogi bi rekli da ta prava još nisu u potpunosti ostvarena. Arapsko proljeće ili buđenje se desilo prije manje od jednog desetljeća. Jednostavno nije u skladu sa historijom očekivati da će ovaj proces teći brzo i nesmetano. Demografska eksplozija, u kombinaciji sa društvenim medijima i drugim oblicima savremenog komuniciranja, onemogućavaju potpunu kontrolu nad informacijama koja je postojala do unazad nekoliko desetljeća. Obični ljudi sada mogu vidjeti kako izgleda život širom svijeta, kao i šta znači kada ljudi imaju slobodu, a i kada – s druge strane – njihove živote vlade potpuno kontroliraju. Ovo buđenje se može nazvati buđenjem ljudskog dostojanstva. Građani zahtijevaju da se prema njima odnosi na dostojanstven način, bez laži kojima su mnoge vlade u arapskom svijetu sklone, i bez svaljivanja krivice na vanjske faktore. Kao što kaže poslovica, možete lagati neke ljude na neko vrijeme, ali ne možete stalno lagati sve ljude. To je jednostavno nemoguće u današnje doba. Reforme će zahtijevati bar nekoliko desetljeća. One će morati uključiti sve oblasti: politiku, obrazovanje, društvo, ekonomiju, kulturu, vjersku misao. Čitav region je u zaostatku već najmanje dva stoljeća. Reforma je tu, ali će biti spora i bolna. Zahtijev za demokratijom je poziv na očuvanje ljudskog dostojanstva. To je ključni pojam i u islamu. Naravno, ovo ne ide u korist despotskim, diktatorskim režimima u regionu, a takvih je ponajviše. Iz ovih razloga, države kao što su S. Arabija i UAE bore se protiv ovih reformi i poziva na demokratiju jer znaju da bi vremenom ti režimi izgubili vlast. Zato je njihov prioritet borba protiv reforme, protiv ljudskog dostojanstva, i protiv demokratije.

Dio Amerikanaca je nezadovoljan Trumpovim odnosom prema Bliskom istoku. Rashida Tlaib i Ilhana Omar su prve muslimanke izabrane u Kongresu. Stječe se dojam da SAD kao društvo počinje bolje razumijevati islam?

Teško je generalizirati o ovim stvarima. No, sigurno je da u određenim slojevima američkog društva i javnog mnijenja postoji uvećana pozitivna volja prema muslimanima. Ti Amerikanci vide svoje sugrađane muslimane kao manjinu kojoj se često niječu prava, kao i drugim manjinama u Americi. Tako se i nastojanje muslimana za ostvarivanjem većih prava, kao i borba protiv islamofobije i drugih vidova disktriminacije, smatraju sveopćom američkom borbom za jednakost. Naravno, postoji i druga strana, oni koji žele još više suziti prostor muslimanima za život i javno djelovanje. Znači, ovdje se prije svega radi o političkoj borbi, unutar političkog prostora. Što se stavova prema islamu kao vjeri ili religiji, to je jako teško razlučiti. Logično bi bilo očekivati da je uvećano prisustvo islama u medijima poboljšalo razumijevanju islama u američkom društvu. Međutim, pošto je takvo pokrivanje islama u medijima skoro uvijek dosta negativno, može se očekivati i suprotan ishod. Gdje sam ja optimističan je da je izučavanje islama sada dosta prisutnije u američkim školama, kao i na univerzitetima i koledžima. Nove generacije američkih muslimana stasavaju u tipično američkom okruženju. To povećava direktan kontakt između njih i njihovih sugrađana koji nisu muslimani. Amerika je otvoreno društvo i veliki broj ljudi su spremni da prihvate različitosti. Na osnovu ovoga svega, bio bih umjereno optimističan da će se vremenom stavovi američkog društva prema islamu mijenjati ka boljem.

Sociolog Jovo Bakić govori o islamofobiji kao pojavi koja je zamijenila antisemitizam u Evropi. Vjeruje da je antisemitizam diskvalificirajući u političkom smislu, u odnosu na islamofobiju koja može donijeti političke poene. Koliko su sami muslimani krivi za takav status islama na zapadu?

Složio bih se, u principu, sa kolegom Bakićem. U nekim društveno-političkim krugovima u Evropi, ali ne samo i u Evropi, islamofobija se smatra posebnim postignućem, jednom vrstom ordena. Godišnji izvještaji o islamofobiji koje izdaju istraživačke institucije na Zapadu nude poraznu sliku o jako brzom porastu islamofobičnih činova i napada na muslimane. Evropski izvještaj o islamofobiji bilježi porast od 74 posto u broju napada na muslimane u Austriji u 2018. u odnosu na prethodnu godinu. U istom periodu, porast islamofobičnih napada je bio 52 posto u Francuskoj i 40 posto u Ujedinjenom Kraljevstvu. Dakle, problem postoji i postaje gori iz godine u godinu. S druge strane, muslimani sklapaju prijateljstva i savezništva sa mnogim pojedincima i institucijama koje se bore protiv islamofobije. Sam termin je postao skoro pa opće prihvaćen u zapadnim društvima. Pored ovih izvještaja koje sam spomenuo, održavaju se konferencije, radionice, objavljuju se stručni radovi i časopisi o problemu islamofobije. Sami muslimani su jako uključeni u ove aktivnosti u Evropi, kao i na drugim kontinentima. Što se pitanja tiče, nemam običaj kriviti žrtve. Tačno je da muslimani mogu i moraju raditi više na pozitivnom tumačenju i izlaganju svoje vjere i kulture. Trebamo biti više otvoreni prema drugima, slobodniji u izražavanju, iskreniji u pristupu našoj tradiciji. Naravno, tu postoje i problemi ekstremizma i terorizma koji su očiti, mada često prenaglašeni. Sve to stoji. Evropska društva imaju obavezu, kao i muslimani sami, da se obrazuju po pitanju islama. Muslimani su njihov prve komšije, vjera i kultura koje su bliske evropskoj kulturi i historiji. Svi imamo zadaću da, umjesto svaljivanja krivice, zajednički mijenjamo često negativnu sliku o islamu i muslimanima.

(Al Jazeera)

Procitano 642 puta