Sadržaj iz rubrike Kolumne
utorak, 24 Mart 2020 00:00

Juval Noah Harari: Svijet poslije koronavirusa

Ocijeni...
(0 glasova)

euparlament1Čovječanstvo se sada suočava sa globalnom krizom. Možda najvećom u ovoj generaciji. Odluke koje vlade donesu u ovom periodu će oblikovati svijet u narednim godinama. One neće odrediti samo naš zdravstveni sistem nego i ekonomiju, politiku i kulturu. Moramo biti brzi i odlučni. Moramo uzeti u obzir dugoročne posljedice naših odluka. Kad biramo između alternativa, moramo se zapitati ne samo kako da savladamo trenutnu prijetnju, već i u kakvom svijetu ćemo živjeti kad oluja prođe.

Da, oluja će proći, čovječanstvo će preživjeti, mnogi od nas će preživjeti - ali ćemo živjeti u drugačijem svijetu. Mnoge kratkotrajne urgentne mjere će biti dio naših života. One ubrzavaju istorijske procese. Odluke za koje su u normalnim okolnostima potrebne godine sada se donose odjednom. Neispitane i opasne tehnike se koriste zato što je mnogo veći rizik ne uraditi ništa. Čitave zemlje su zamorčići u velikim socijalnim eksperimentima.

Šta se dešava kad svako radi od kuće i komunicira samo na daljinu? Šta se dešava kad škole i fakulteti drže nastavu online? U normalnim okolnostima, vlade i ministarstva prosvjete nikad ne bi pristali na takav eksperiment. Ali ovo nisu normalne okolnosti. U vrijeme krize, imamo dva važna izbora. Prvi je između totalitarnog nadzora i građanske slobode. Drugi je između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti.

DRUGI VAŽAN IZBOR JE IZMEĐU NACIONALISTIČKE IZOLACIJE I GLOBALNE SOLIDARNOSTI

NADZOR ISPOD KOŽE

Da bi se zaustavila epidemija, čitava populacija mora slijediti određene instrukcije. To se može postići na dva načina. Jedan metod je da vlada nadzire ljude i kažnjava one koji krše pravila. Danas, prvi put u ljudskoj istoriji, uz pomoć tehnologije moguće je nadzirati nekog u svakom trenutku. Prije 50 godina, KGB nije mogao da slijedi građane 24 časa, niti bi mogao da adekvatno rasporedi dobijene informacije. KGB se oslanjao na agente i analitičare, i nije mogao da odredi agenta za svakog građanina. Ali vlada sad može da se osloni na senzore i algoritme.

U borbi protiv koronavirusa vlade mnogih zemalja su razvile nove tehnike nadzora. Primjer je Kina. Nadziranjem ljudskih telefona i korišćenjem kamera za prepoznavanje lica, obavezujući ljude da mjere temperaturu i provjeravaju zdravstveno stanje, kineske vlasti mogu brzo da otkriju nosioce virusa, da prate gdje se kreću i sa kim dolaze u kontakt. Mobilne aplikacije upozoravaju građane o blizini inficiranih ljudi.

Ovakva tehologija ne postoji samo u istočnoj Aziji. Predsjednik izraela Benjamin Netanyahu je odredio da Izraelska agencija za bezbjednost upotrijebi tehniku nadzora za borbu protiv terorizma, u svrhu praćenja ljudi oboljelih od korone. Kada je mjera odbijena, Netanyahu je to riješio hitnim dekretom. Možete reći da tu nema ništa novo. Poslednjih godina vlade i firme koriste nove tehnologije da bi pratili, nadzirali i manipulisali ljudima. Ako nismo pažljivi, ova epidemija bi mogla postati značajna u istoriji nadzora.

Ne samo zato što će normalizovati upotrebu nadzora nad masama u onim zemljama koje su takve metode davno napustile, već još više zbog toga što dovode do prelaza sa spolašnjeg na unutrašnji nadzor. Kad tvoj prst dodirne ekran telefona i klikne na link, vlada je željela da zna na šta si kliknuo. Ali sa koronavirusom, fokus interesa se mijenja. Sada vlada želi da zna temperaturu tvog prsta i pritisak ispod kože.

HITNE MJERE ZA PRAVLJENJE PUDINGA

Jedan od problema sa kojim se suočavamo jeste što niko od nas ne zna tačno na koji način je nadziran, i šta slijedi u narednim godinama. Tehnologija se razvija ogromnom brzinom, i ono što je prije 10 godina djelovalo kao naučna fantastika danas je već viđena vijest. Zamislite vladu koja zahtijeva da svaki građanin nosi biometrijsku narukvicu koja 24 sata mjeri temperaturu i rad srca. Podatke prikupljaju i analiziraju vladini algoritmi. Alogoritmi znaju da ste bolesni prije nego što vi to znate, i oni znaju gdje si bio i koga si sreo.

Lanac infekcije bi mogao biti znatno skraćen ili u potpunosti presječen. Takav sistem bi u roku od nekoliko dana zaustavio epidemiju. Zvuči divno, zar ne? Loša strana je to što bi to podstaklo sistem nadzora. Ako znate da sam kliknuo na Fox news umjesto na CNN, to vam može reći nešto o mojim političkim ubeđenjima ili o mojoj ličnosti. Ali ako možete da mjerite moju temperaturu, pritisak i rad srca dok gledam neki klip, možete znati šta mi je smiješno, od čega mi se plače i šta me čini ljutim.

Važno je znati da su bijes, zadovoljstvo i dosada biološki fenomeni baš kao i groznica i kašalj. Ista tehnologija koja otkriva kašalj može otkriti smijeh. Ako firme i vlade počnu da masovno prikupljaju naše biometrijske podatke, upoznaće nas bolje nego mi sami sebe, i neće moći samo da predvide naša osećanja nego i da manipulišu našim osećanjima i da nam prodaju šta žele - proizvod ili političara .Biometrijsko nagledanje bi učinilo da Cambridge analiza podataka izgleda kao nešto iz kamenog doba. Zamislite Sjevernu Koreju 2030, gdje svaki građanin 24 sata nosi biometrijsku narukvicu. Ako slušate govor velikog vođe a narukvica zabilježi bijes, vi ste nadrljali.

Naravno, ovo može biti samo mjera u hitnom stanju. Prestaće kad se hitnost završi. Ali privremene mjere često traju i nakon što se hitnost završi, naročito ako na horizontu vreba nova hitnost. Izrael je proglasio vanredno stanje 1948. tokom rata za Nezavisnost, koje je opravdalo čitav set mjera kao što su cenzura štampe i oduzimanje zemlje sve do posebnih uputstava za pravljenje pudinga. Rat je dobijen, ali u Izreaelu hitnost nije prestala, i mnoge privremene mjere su zadržane (zakon o pudingu je ukinut 2011.). Č

ak i kad broj inficiranih padne na nula, neke vlade bi mogle zadržati mjere nadzora u strahu od novog talasa koronavirusa, ili zato što je ebola u Africi, ili zato… Velika bitka se vodi oko naše privatnosti. Ova kriza sa virusom bi mogla biti glavna tačka ove bitke. Ali kad je ljudima dat izbor između privatnosti i zdravlja, oni će uglavnom izabrati zdravlje.

POLICIJA ZA SAPUN

Zahtjev da se izabere između privatnosti i zdravlja je zapravo korijen problema. Zato što je to lažan izbor. Možemo i treba da imamo i privatnost i zdravlje. Možemo izabrati da zaštitimo zdravlje i zaustavimo epidemiju ne uz pomoć totalitarnih režima, nego uz pomoć osnaživanja građana. Poslednjih sedmica, neki od najuspješnijih metoda za zaustavjanje epidemije primijenila je Sjeverna Koreja, Tajvan i Singapur.

Iako su te zemlje koristile aplikacije za praćenje, oslanjale su se na detaljno testiranje, izvještavanje i dobrovoljnu saradnju građana. Centralizovano nadgledanje i oštre kazne nisu jedini način da se ljudi ubijede da slijede instrukcije. Kad se ljudima kažu naučne činjenice, i kad ljudi vjeruju vlastima, građani mogu da urade pravu stvar i bez velikog brata koji nas gleda preko ramena. Motivisana i informisana populacija je moćnija i efikasnija nego kontrolisana, neinformisana populacija. Uzećemo primjer pranja ruku sapunom.

To je jedan od najznačajnih napredaka u ljudskoj higijeni. Ta jednostavna stvar spašava milione života svake godine. Dok mi to uzimamo zdravo za gotovo, tek u 19. vijeku su naučnici shvatili važnost pranja ruku sapunom. Ranije su doktori prelazili sa jedne operacije na drugu bez pranja ruku. Danas milioni ljudi peru ruke, ne zato što se boje policije za sapun, već zato što razumiju činjenice.

Perem ruke sapunom jer sam čuo za viruse i bakterije, razumijem da uzrokuju bolesti, i znam da ih sapun može ukloniti. Ali da bi postigli takav nivo saradnje, potrebno je poverenje. Ljudi moraju da vjeruju nauci, javnosti i medijima. Prethodnih godina, neodgovorni političari su narušili vjerovanje nauci, javnosti i medijima. Sada ti isti neodgovorni političari mogu pasti u iskušenje da krenu u autoritarnost. Poverenje koje je godinama narušavano ne može biti odjednom izgrađeno. Ali ovo nisu normalne okolnosti. U trenucima krize mišljenja se brzo mijenjaju.

Možete biti godinama posvađani sa rođacima, ali kad se pojavi neka hitnost, iznenada otkrijete skriveni rezervoar povrenja i prijateljstva, i trčite u pomoć jedan drugom. Umjesto režima nadzora, nije prekasno da se vrati povrenje u nauku, javnost i medije. Možemo koristiti nove tehnologije, ali takve tehnologije koje osnažuju građane. Ja sam za mjerenje moje temperature i pritiska, ali ti podaci ne treba da se koriste za stvaranje svemoćne vlade. Ti podaci treba da mi omoguće da donosim zdrave odluke, i da vjerujem vladi.

Ako mogu da pratim svoje zdravstveno stanje 24 sata, shvatiću ne samo kada sam zdravstveni rizik po druge, već i koje navike doprinose mom zdravlju. I ako mogu da pristupim i analiziram statistiku o širenju koronavirusa, mogao bih da procijenim da li mi vlada govori istinu i da li preduzima adekvatne mjere u borbi protiv epidemije. Kad god ljudi pričaju o nadzoru, sjetite se da se taj isti nadzor može koristiti ne samo da bi vlada kontrolisala građane, već i da bi građani pratili vladu. Ova epidemija je veliki test građanstva.

U narednim danima, svako treba da vjeruje naučnim podacima i zdravstvenim radnicima prije nego teorijama zavjere i sebičnim političarima. Ako ne napravimo pravi izbor, možemo izgubiti naše slobode, misleći da je to jedini način da sačuvamo zdravlje.

ZAHTJEV DA SE IZABERE IZMEĐU PRIVATNOSTI I ZDRAVLJA JE ZAPRAVO KORIJEN PROBLEMA

TREBA NAM GLOBALNI PLAN

Drugi važan izbor je između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti. Epidemija i ekonomska kriza su globalni problemi. Oni se mogu riješiti samo globalnom saradnjom. Prvo, da bismo pobijedili virus moramo globalno dijeliti informacije. To je prednost ljudi nad virusima. Koronavirus u Kini i koronavirus u SAD ne mogu razmenjivati uputstva kako da inficiraju ljude. Ali Kina može da nauči SAD kako da se izbori sa virusom.

Ono što italijanski doktor otkrije u Milanu ovog jutra, može spasiti živote večeras u Teheranu. Dok vlada UK odlučuje između više režima, može dobiti savjet iz Južne Koreje koja je prije mjesec dana imali sličnu dilemu. Ali da bi se to dogodilo potrebna je globalna saradnja i poverenje. Države treba otvoreno da dijele informacije i pitaju za savjet, i treba da vjeruju podacima i preporukama koje dobijaju.

Potreban nam je globalni napor za distribuciju i proizvodnju medicinske opreme, testova i respiratora. Umjesto što svaka zemlja djeluje lokalno i nastoji da prikupi svaki komad opreme za sebe, koordinirani globalni napor bi ubrzao proizvodnju i obezbijedio da se oprema sa spašavanje života pravilinije rasporedi. Kao što zemlje nacionalizuju industrije tokom rata, ljudski rat protiv koronavirusa zahtijeva da se ,,humanizuju “glavne linije proizvodnje. Bogata zemlja sa malo slučajeva bi trebala da pošalje opremu siromašnijoj zemlji sa malo slučajeva, vjerujući da će u slučaju potrebe i druge zemlje priskočiti u pomoć. Možemo razmisliti o globalnom naporu za medicinsko osoblje.

Zemlje koje nisu mnogo pogođene treba da pošalju svoje ljekare u najviše ugožene djelove svijeta da im pomognu i da steknu iskustvo. A onda bi pomoć mogla biti uzvraćena. Globalna saradnja je neophodna i u ekonomskom smislu. Zbog globalne prirode ekonomije i lanca snabdijevanja, ako svaka vlada radi svoju stvar ignorišući druge, rezultat će biti haos i produbljenje krize. Potreban nam je globalni plan, i to brzo. Još jedan zahtjev je globalni dogovor o putovanju. Višemjesečno otkazivanje svih internacionalnih putovanja će izazvati teškoće, čak i u borbi protiv koronavirusa.

Zemlje moraju da sarađuju da bi dozvolile makar najvažnijim ljudima da putuju preko granice: naučnici, ljekari, novinari, političari, biznismeni. To se može uraditi ako se napravi globalni dogovor o prethodnom pregledu putnika u njihovoj matičnoj zemlji. Ako znate da su samo pregledani putnici dozvoljeni u avionu, lakše ćete ih primiti u zemlju. Nažalost, trenutno zemlje ne rade ništa od ovoga. Kolektivna paraliza je obuzela zajednicu. Kao da nema odraslih. Očekivano bi bilo da su se prije nekoliko nedelja sastali zvaničnici svih zemalja da bi donijeli globalno rešenje.

G7 lideri su ove nedelje organzovali videokonferenciju, i nije donesen nikakav plan. U prethodnim globalnim krizama - ekonomska kriza 2008. i epidemija ebole 2014. SAD su preuzele ulogu globalnog lidera. Ali trenutna vlada je odbila ulogu lidera. Jasno je izrazila da više brine o veličini Amerike nego o budućnosti čovečanstva. Administracija je napustila i svoje najbliže saveznike. Kad je zabranila sva putovanja iz EU, nije dala upozorenje unaprijed - niti je konsultovala EU o toj drastičnoj mjeri. Šokirala je Njemačku nudeći $1bn njemačkoj farmaceutskoj kompaniji za prava monopola nad covid 19 vakcinom. Čak i ako trenutna administracija promijeni plan i razvije globalnu strategiju, malo ljudi bi slijedilo lidera koji nikad ne preduzma odgovornost, nikad ne priznaje greške, i sve zasluge pripisuje sebi, okrivljujući druge.

Ako tu odgovornost ne preuzmu druge zemlje, neće samo borba sa epidemijom biti teža, već će narednih godina narušiti međunarodne odnose. Ali svaka kriza je takođe prilika. Nadamo se da će ova epidemija pomoći čovječanstvu da shvati opasnost globalnog nedostatka saradnje. Čovječanstvo mora napraviti izbor. Hoćemo li krenuti putem neslaganja ili putem globalne solidarnosti. Ako izabremo neslaganje, to neće samo produžiti krizu, već će izazvati veće katastrofe u budućnosti. Ako izaberemo globalnu solidarnost, to će biti pobjeda ne samo nad koronavirusom, već i nad svim budućim epidemijama i krizama koje snađu čovječanstvo u 21 vijek.

 

Juval Noah Harari (oslobođenje.ba)

Procitano 142 puta

S5 Box