Sadržaj iz rubrike Kolumne
utorak, 14 April 2020 00:00

Slobodno tržište će samo produbiti krizu

Ocijeni...
(0 glasova)

mmfukrajinaJasno je već duže od 150 godina da slobodno tržište kreira znatnu nejednakost i destrukciju čak i u najboljim vremenima. Ali kada je u pitanju kriza, oslanjanje na ovakvo tržište može izazvati nezamislivo uništenje.

Piše: Nick Dearden

Danas se, usred krize izazvane korona virusom, najbogatije države na svijetu pozivaju na ratne ovlasti kako bi usmjerile ekonomsku aktivnost i kontrolisale tržišta. Trebat će, ako želimo ikakvu nadu da su suzbije korona virus, spase milioni života i spriječi potpuni ekonomski kolaps. Ali nažalost, ove ovlasti su mahom nedostupne državama u razvoju, kojima se četiri decenije govori da im nije potrebna kontrola nad ekonomijom i da ne mogu priuštiti da grade socijalne države. Ne brinite se, savjetovale su ih međunarodne institucije kakav je Međunarodni monetarni fond, tržište će vam dati ono što vam je potrebno.

Čak su i na Zapadu, godine štednje u kombinaciji sa ideologijom „tržište najbolje zna“ stanjile našu sposobnost da se nosimo sa korona virusom. SAD mnogo pati, ne samo zbog narcizma predsjednika Donalda Trumpa, već zato što je njegov zdravstveni sistem kojim upravlja tržište i koji kontrolišu veliki biznisi, najneefikasniji na svijetu. U najbogatijoj državi na svijetu, tinejdžer koji je bolovao od COVIDA-19 prošle sedmice je preminuo nakon što su ga odbili liječiti na klinici jer nije imao osiguranje.

Kriza nametnuta izvana

Ali za mnoge države u svijetu, oduzimanje sredstava javnom sektoru, tom djeliću naše ekonomije koji pruža sigurnost od hirova tržišta, nije bio izbor. To im je nemilosrdno nametnuto izvana. Na osnovu „krizom zbog duga država tećeg svijeta“ 1980-ih, krizom koju je izazvalo neodgovorno posuđivanje zapadnih banaka, MMF i Svjetska banka su silom nametnule politike „strukturalnog prilagođavanje“ desecima država u istočnoj Evropi, Africi, Aziji i Latinskoj Americi.

Oni su spasili banke i insistirali na tome da će cijenu platiti države koje će dodatno biti osiromašene, zahtijevajući oštre mjere štednje, posvemašnju privatizaciju i time što će se odreći bilo kakvog pokušaja da vode svoje ekonomije u interesu svojih ljudi.

Ove su politike kreirale trajnu krizu u mnogim državama, koje nisu bile u stanju izgraditi, naprimjer, onu vrstu javnim, univerzalnih zdravstvenih sistema poput onih na Zapadu. Pogledajte broj doktora koje različite države zapošljavaju, što je jasno ključni aspekt bavljenja krizom izazvanom korona virusom. Velika Britanija ima 28 doktora na 10 000 ljudi. To je zapravo nisko za razvijenu zemlju. Njemačka ima 42, a Danska 40. Čak i relativno bogate zemlje u razvoju imaju samo dio tog broja: devet doktora na 10 000 ljudi u Južnoj Africi, a osam u Indiji.

Ali čak je i to dosta dobro u odnosu na zaista siromašne države. Uzmimo za primjer Sierru Leone, kojoj je MMF sredinom 1990-ih rekao da smanji broj uposlenika u javnom sektoru za 28 posto i ograniči im plate. Broj zdravstvenih radnika je srezan i danas Sierra Leone ima svega 0,2 doktora na 10 000 ljudi.

Oštra politika MMF-a

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, najmanje polovina svjetske populacije nema osnovnu zdravstvenu njegu, čak i u normalnim vremenima. Iz Oxfama nam kažu da svakodnevno blizu 4000 ljudi umre od tuberkuloze, 1500 ubije malarija. Ovo je trajna kriza. Kada vlada Malija ima tri ventilatore na milion ljudi, kako da se nosi sa trenutnom pandemijom?

Oštrina politika MMF-a izazvala je tako mnogo patnje, da je takva katastrofa čak i u njihovim uslovima, koje ne mogu održavati zauvijek. U proteklih nekoliko godina MMF je shvatio značaj trošenja na zdravstvo, i počeo je koristiti lijep vokabular o „smanjenju siromaštva“. Ali u stvarnosti se malo šta promijenilo.

Nedavne brojke od Evropske mreže za dugove i razvoj pokazuju da 46 država sa niskim prihodima troši više na dugove nego na zdravstvo, u prosjeku 7.8 posto BDP-a na dug, a 1,8 posto BDP-a na javno zdravstvo.

Nema potrebe za brigu, Zapad je rekao tim državama. Istina je da ne možete ulagati u javne usluge, ali to nije važno jer će to osigurati tržište.

U posljednjih 15 godina, prisutan je podstrek, s Velikom Britanijom na čelu, da se koriste razvojni fondovi da se ohrabri privatni sektor da ulaže u siromašnije države. Umjesto da direktno podrže države da grade javne usluge ili da im pomognu da prikupe poreze od multinacionalnih kompanija koje već tamo rade, ideja je da se iskoristi javni novac kako bi se okolina učinila „pogodnijom“ za međunarodni kapital da u nju ulaže.

Javno-privatno partnerstvo

Partnerstva na relaciji javno-privatno su proširena radeći ono što im najbolje ide, pretvarajući javnu potrebu u dugoročne prihode za njihove finansijere. Neslavna memorijalna bolnica kraljice Mamohato u Lesothu je primjer toga.

Ovaj projekat je pokrenut 2008. da se zamijeni nacionalna bolnica u Lesothu i podržala ga je Svjetska banka, koja je rekla da neće koštati više od stare bolnice. Na kraju je odnijela više od polovine godišnjeg budžeta za zdravstvo u Lesothu, tri do četiri puta više od stare bolnice, a državni novac se razlio u tržišta.

Britanska potrošnja na humanitarnu pomoć i dalje podržava establišment privatne zdravstvene njege, uprkos svim dokazima da samo državno zdravstvo može riješiti trajnu zdravstvenu krizu u tako velikom broju država.

Ljudi u Lesothu i Sierra Leoneu nisu nesposobni da vode pristojne zdravstvene sisteme. Siromaštvo im nije urođeno. Oni su osiromašeni, prvo kroz stoljeća imperije, a u novije vrijeme, zahvaljujući eksperimentima sa ideologijom slobodnog tržišta.

Zdravstvo je samo jedan primjer; šteta je načinjena na raznim nivoima u državama u razvoju.

Pandemija koja razara ekonomiju

Pandemija korona virusa više nije samo zdravstveni problem i razorit će globalnu ekonomiju. Isto zmijsko ulje sa slobodnog tržišta koje je razorilo javni sektor, ostavilo je vlade država u razvoju bez sposobnosti da kontrolišu svoje ekonomije kao cjelinu.

Rečeno im je da ne trebaju kontrolisati finansije koje ulaze i izlaze iz njihovih ekonomija, jer će tržište naći ravnotežu. Rečeno im je da ne pokušaju proizvoditi osnovne potrepštine, već da dopuste robama da teku slobodno, i da će moći ovisiti o međunarodnom tržištu koji će osigurati njihovim stanovnicima ono što im je potrebno.

Danas se pokazalo da je taj savjet laž. Finansije su pobjegle, nazad na Zapad, gdje ih je zaštitila ogromna državna intervencija, u državama gdje su takve politike još moguće. Cijena proizvoda, od kojih je tako velikom broju država rečeno da zavisi za prihod, se urušila. Izvoz i međunarodna valuta su presušili.

U posebno indikativnom znaku, krajem marta, tržište je proglasilo južnoafričke obveznice „smećem“, što znači da dok SAD i Evropa mogu posuđivati besplatno, države poput Južne Afrike će morati plaćati astronomske cijene da bi dobili fondove koje očajnički zahtijevaju.

Ovim državama je uporno ponavljano „tržište će obezbijediti“. Sada gledaju kako upravo one države koje su im rekle ove laži, napuštaju principe tržišta sveukupno.

Specijalni porez na bogatstvo

Šta, dakle, da radimo? U proteklih nekoliko dana čuli smo glasne pozive da se isti primjeri paketa stimulansa koje smo vidjeli na Zapadu, primijene na zemlje u razvoju. Afrički lideri su zatražili 100 milijardi dolara finansijskog podsticaja i otkazivanje duga, koji mora biti oslobođen normalnih obaveza slobodnog tržišta.

UNCTAD je zatražio pakete podsticaja od 2,5 hiljada milijardi i ponovno uvođenje kontrole kapitala da se da zemljama u razvoju moć da intervenišu i kontrolišu tržište novca. Oxfam je zatražio 160 milijardi dolara u otpisivanju duga, deset miliona plaćenih pozicija za zdravstvene radnike i nacionalizaciju privatnih zdravstvenih ustanova, kao što smo vidjeli u Španiji.

Bilo je i poziva za specijalni porez na bogatstvo uzrokovano koronom da se prikupe sredstva od onih koje će profitirati uprkos, ili upravo zbog krize, i specijalno izdanje „valute“ MMF-a da se da besplatno državama da se podrže njihove ekonomije.

Ovi su pozivi ispravni i mora se uložiti svaki napor da se osigura ovo do sad neviđeno finansiranje. Ali ovo ne može biti privremeni odgovor na korona virus. Ako želimo ne samo spriječiti širenje COVIDA-19, već i minirati trajnu krizu koja pogađa tako mnogo država, potrebno nam je da ovo politike izvedu revoluciju.

Trebaju biti u stanju kontrolisati svoje ekonomije ako će postojati nada da te ekonomije rade za svoj narod.

Ovo je zahtjevna naredba. Zahtijeva ogromnu namjernu saradnju i reformu koju nismo vidjeli od postratnog perioda 1945. Istina, novac već postoji, ali nije ni blizu potrebnog nivoa. A budući da su neki svjetski lideri više zainteresovani za rasizam i ksenofobiju nego za rješavanje krize, čak je i osnovna diplomatija izazov.

Licemjerstvo u globalnoj ekonomiji

No, to ne znači da nema nade. Za početak, korona virus nam je pokazao da iako će nas ova bolest pogoditi na različite načine, ne možemo se sasvim izolovati od nepravdi svijeta u kojem živimo. Osim što je odvratno dopustiti da se zaraza širi u siromašnim zemljama, to bi nas i spriječilo da suzbijemo bolest svuda. Do neke mjere, ovaj virus pokazuje da smo sigurni samo onoliko koliko su sigurni najranjiviji članovi našeg društva.

Zatim, licemjerstvo u globalnoj ekonomiji nikada nije bilo ovako jako. Kada zemlje u razvoju vide da bogate države baš briga o principima tržišta kada su njihova društva u problemu, šanse su velike da možemo dovesti do trajne promjene u načinu razmišljanja ljudi svuda.

I moramo. Jer korona virus je nesreća koja je čekala da se desi. Ovo neće biti zadnja pandemija, možda čak ni najgora, a naša sposobnost da se nosimo s ovim poteškoćama direktno je povezana sa kratkoročnom ekonomskom logikom koja prioritet daje profitu nad javnim dobrom.

Zapravo, klimatske promjene dovode u opasnost daleko veći broj života od korona virusa. Tržište ne može riješiti ni taj problem, samo ga pogoršava. Za dobrobit cijelog čovječanstva, moramo vidjeti korona virus kao poziv na buđenje. Tržište nas neće spasiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Procitano 876 puta

S5 Box