Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (110)

Ocijeni...
(0 glasova)

Autor: Zvi Bar'el

saudijaJoš je rano da bismo mogli znati hoćeli ovogodišnji hadž biti otkazan ili ne. To nije samo epidemiološka dilema. Takva odluka imala bi enormne finansijske posljedice za Saudijsku Arabiju.

Hodočasnici tokom hadža i periodičnih umri tokom cijele godine potroše u Saudijskoj Arabiji prosječno 16 milijardi dolara, a to je 5% ukupnog GDP-a kraljevine.

Potrošnja hadžija čini ključni izvor prihoda za hiljade saudijskih ugostitelja, hotelskih radnika, taksista, vodiča i sl., desetine hiljada ljudi širom svijeta, također, ostvaruju prihode povezane s organiziranjem hodočašća.

Saudijska Arabija je najavila da će diverzificirati svoje izvore prihoda kao dio plana Saudi Vision 2030, kroz koji je KSA trebala da smanji svoju ovisnost o prihodima od nafte, ali sada bi se mogla suočiti sa srušenim snom u tom pogledu, ako ne bude hadža ove godine. Pored toga, Saudijska Arabija će morati posuditi oko 50 milijardi dolara od međunarodnih institucionalnih zajmodavaca. To je gotovo dvostruko više nego što se planiralo posuditi prije epidemije koronavirusa i slijedi prognoze da bi se prihodi mogli smanjiti za više od polovice.

Hoće li se ambiciozna gradnja futurističkog grada Neoma, koji će se proširiti preko granica triju zemalja, Saudijske Arabije, Egipta i Jordana, staviti na čekanje? Hoće li ulaganje u industriju zabave biti prisiljeno da čeka „bolja“ vremena? Možda će Saudijska Arabija također odlučiti da je rat u Jemenu nepotreban trošak koji bi najbolje bilo okončati što je prije moguće.

Ali, rat u Jemenu nije jedino što u velikoj mjeri prazni saudijske riznice. Saudijske blagajne također su uskraćene za priliv sredstava zbog rata s cijenama nafte koji je ta zemlja pokrenula protiv Rusije, što je uzrokovalo slobodan pad svjetske cijene nafte.

Ništa manje od ultimatuma

Novinska agencija Reuters nedavno je otkrila telefonski razgovor 2. marta između američkog predsjednika Donalda Trumpa i saudijskog prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, u kojem je Trump jasno rekao princu da bi on, ako OPEC ne uspije donijeti odluku ​​o smanjenju proizvodnje nafte od strane svojih članova, “bio bi nemoćan da spriječi zakonodavce da donesu zakone o povlačenju američkih trupa iz Kraljevine”, kako je javio Reuters, pozivajući se na četiri izvora. To nije ništa drugo do ultimatum, a u roku od 10 dana Rusi i Saudijci postigli su dogovor o smanjenju proizvodnje nafte za 10 miliona barela dnevno.

No, unatoč tim razumijevanjima, naftni rat nije prestao. Skladišta nafte puna, tankeri za naftu su iznajmljeni za skladištenje viška nafte koja se proizvodi, a prihodi zemalja proizvođača nafte isparavaju.

Trumpov doprinos naftnom ratu dosad je bio ograničen na obećanje da će Sjedinjene Države smanjiti količinu nafte koju proizvode.

Rusija nije Saudijska Arabija

Rusija se uvukla u rat za snižavanje cijena nafte kako bi američka proizvodnja nafte iz škriljavca, izvor nafte koji je SAD oslobodio ovisnosti o uvezenoj nafti, postala neisplativa. No, Rusi su se našli zarobljeni u vlastitoj klopci. Ogromni gubici oštetili su njihove devizne rezerve. Tržišta, koja su se smanjila zbog pandemije koronavirusa, zaustavila su zamah koji je Rusija uživala u preuzimanju kontrole nad novim tržišnim udjelom, a nije uspjela nametnuti svoje rješenje Saudijcima. Suprotno tome, Saudijci i dalje imaju impresivne rezerve u stranoj valuti i mogućnost da planovi potrošnje budu fleksibilni.

Rusiji će odgovarati samo cijena nafte od najmanje 45 dolara za barel da bi uravnotežila svoj budžet, dok Saudijcima treba 75 do 80 dolara za barel, ali razlika između dviju zemalja je u tome što Saudijska Arabija može postići mnogo nižu cijenu zbog svoje sposobnosti da suspenduje – ili čak ukine – planove koje je već planirala.

Rusija nema tu fleksibilnost. Nema ogromnih projekata koji bi se mogli zamrznuti kako bi se uštedio novac, a za redovne i stalne rashode potrebna joj je cijena nafte od 45 dolara za barel.

Još je prerano paničariti zbog mogućeg raskola između dva dugogodišnja saveznika (Trumpa i MBS-a), ali sama činjenica da je Trump stvorio vezu između cijene nafte i američke vojne prisutnosti u Saudijskoj Arabiji mogla bi itekako natjerati Saudijce da preispitaju svoje sljedeće korake i prirodu njihovog saveza s Washingtonom.

(Saff.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

planina4Napokon malo mira u svijetu i mislimo da je to najveća strahota koja nam se mogla desiti.

Ne rovimo po sebi, jer to jednostavno nismo u stanju, nego po teorijama zavjere.

Kao novorođenčad spavamo 18 sati dnevno, kasnije sve manje, pokrećući se sve više, da bismo kao zreli ljudi zapatili od nesanice i počeli se umrtvljavati sedativima.

Od čovjeka se očekuje da bude aktivan i u vječitom pokretu što je dobro, što je zdravo, što vodi ka napretku u društvu. Doduše, postoje i neosporivi dokazi da bi za naš prosperitet i uzlet bilo mnogo pametnije i bolje da su neki „djelatnici“ odustali od svojih ideja, angažmana i radnji, da su ih jednostavno prespavali, poput novorođenih beba. Ili da su pri tome bivali istočnjački melanholični i usporeni kad već nije bilo nikoga da im (kao u onom vicu iz Audicije) odozgo ili odozdo, na vrijeme izda naredbu: "Haso, nahrani kerove i ništa ne diraj!" Ali, Bože moj, kako bi se znalo za Hasu da nije samovoljno pipkao i tipkao po kosmosu.

Sve je samo montaža i šminka

Što se više kreće i djeluje, čovjek postaje sve sposobniji da podnosi svoje okruženja onakvo kakvo mu je ponuđeno, kakvo ga je strefilo i kakvo je izabrao, ako je izbor bio moguć. Uz razvijanje sposobnosti da podnese sve oko sebe, čovjek često postane nesposoban da podnese sebe lično. Sebe u sebi. Zato i reaguje burnim odbrambenim reakcijama. Nesposobni da izdrže sebe, ljudi na usamljenost i prinudnu izolaciju reaguju razdražljivo, agresivno, distancirano, kompulzivno, nedodirljivo i samopravedno.

Kroz život nam se svakodnevno nude prilike za kritičku samorefleksiju, ali takvu ponudu pokretni čovjek današnjice naviknut na "party kretanja i dešavanja" skoro nikada ne uzima u obzir kao soluciju i mogućnost osvještenja i smirivanja sebe u sebi.

Iako se čini da ljudi danas više nego ikada rade na sebi i po sebi, da su dotakli dubinu i srž, u svakoj kriznoj situaciji brzo se ustanovi kako je sve to samo montaža i šminka.

Čemu teži aktivan čovjek danas? Čini se svemu, samo ne povratku sebi. Čovjek treba nastavak "party-ja" u kojem može živjeti nametnuti mu patopsihološki hiperaktivitet. Čini sve kao da teži prezaposlenosti, shopingu, kafani, buki, nedostatku mjesta u sredstvima javnog prevoza, zastoju na putu zbog gužve, trčanju kroz aerodromske hale, čekanju na kasi, dozivanju konobara, nervozi zbog loše usluge, napetosti zbog rezultata utakmice i zaokružene kombinacije pod brojem pet… čini se kao su gužva i stres prvo i osnovno mjerilo normalnog života.

Čovjek danas ima svega mnogo, a vremena sve manje, jer mu je i bez njegove volje pošlo za rukom da usvoji „sreću po propisu“ i standardu društva u kojem živi, sve zasnovano na jeftinim obećanjima i zadržavanju vlastite zona komfora u apsolutizmu moderne tjeskobe.

Stanje tjeskobe i duhovne paralize

Predprosvjetitelji i prosvjetitelji su od pamtivijeka težili ka svijetu u kojem će nastupiti pomirenje ovozemaljskih suprotnosti, stapanje različitosti i mir za čovjeka. Što više odmičemo, postaje nam jasnije da pomirenja i stapanja u kosmosu nema i ne može biti, a nema ga zato što čovjek nije u stanju da bude pomiren sa sobom. On treba što više opštih mjesta, opštih ljudi, opštih pripadanja i opštih pravila o sreći.

Čovjek u zatvorenom prostoru nije prikladan za vođenje korporacija, za upravljanje projektima, ne može se integrirati u horde veselih potrošača, ne može učestvovati u javnom i kulturnom životu, ne može biti prezentan onako kako to norme vidljivosti i uspjeha nalažu.

Čovjek u prisilno stečenoj hiperaktivnosti nauči da se opija napitkom novog, brzog i površnog, da diskredituje usporenost, melanholiju, tugu i bol, da poraze i slabosti pripisuje disidentima i nesposobnjavkovićima; onima koji kao svijet vuku nadole, dok ga on kao vuče nagore.

I zato svaki put kad zemlja zastane na trenutak, kad ostanemo bez uhodane dinamike i novosti onako kako smo na njih navikli, kad izostane usklađivanje sa onim izvana i lakonska utjeha za boljim sutra, kad se moramo družiti sami sa sobom, mnogo ljudi se izobliči i uskoči u stanje tjeskobe i duhovne paralize.

Propisano i nametnuto mirovanje lišava nas (posebno zapadnjački orijentirana društva) ustaljenih i ideološki opojnih droga, suočava čovjeka i sa mogućnošću da smetnja u distribuciji potrebnih mu "narkotika" u skoroj budućnosti neće biti otklonjena, već da kao takva može postati neizostavni dio naše stvarnosti.

I kako onda, pod takvom prijetnjom, da živi potrošač i sudionik na tržištu, mali čovjek koji je prihvatio da mora biti redovno ažuriran, napredan, znatiželjan i suočen s budućnošću na koju kao ima veliki uticaj?!

Gušenje modernog čovjeka

Ono što čovjek, bez obzira na silna iskustva (društvena, tuđa i svoja) teško shvata i osviješćuje jeste činjenica da on u svakom kosmičkom projektu ostaje poslužitelj koji gura tuđi traktor sa unaprijed utvrđenom deponijom i rješenjima, da u događaje može uranjati samo onoliko koliko mu to vrhovnici dozvole i da je još davno čipovan tako što mu za sreću treba najnovija roba široke potrošnje.

S takvim čipom u sebi ljudi danas ne mogu živjeti bez nametnute dinamike, jer da mogu bilo bi im sasvim dovoljno to što imaju krov nad glavom, porodicu, mogućnost da prežive i prošetaju po livadi. Pa ipak, porodica i krov nad glavom, u krizama poput ove – koronarne, modernog čovjeka guše, jer u tom prostoru nema ništa novo, nema sinergije, nema interakcije, nema izazova i „utjehe za ljepše sutra“. Zato panika, tjeskoba i konsolidacija sa kolektivom izvana, ma kakav on bio.

Prisilno gurnut u „mir“ kojem kao teži u svojim životnim trkama, pokazuje se da čovjek danas sa mirom ne može mnogo započeti. Prevazišli smo melanholiju i razgovore sa sobom, tišinu i usku diobu prostora, jer u zapadnjački okrenutim kulturama to je odavno rabota za dangube, luđake i ezoterike. Ovakva stanja i vremena, ukazuju da je upravo "melanholična nesposobnost i usporenost modernog čovjeka" možda najveća slabost današnjeg društva, gledajući sa čisto ljudskog apsekta.

Napokon malo mira u svijetu (pa makar i prinudnog) i mi mislimo da je to najveća strahota koja nam se mogla desiti. Ne rovimo po sebi dokazanim i postojećim, jer to jednostavno nismo u stanju. Rovimo po nedokazanim teorijama zavjere. Tako je lakše, jer je to izvan nas. Peremo ruke i strijepimo od čipovanja zaboravljajući da je dužina života svakome od nas čipovana već… začećem i udisanjem prvog daha u prostoru na koji smo rođenjem spušteni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Mediha Šehidić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

mmfukrajinaJasno je već duže od 150 godina da slobodno tržište kreira znatnu nejednakost i destrukciju čak i u najboljim vremenima. Ali kada je u pitanju kriza, oslanjanje na ovakvo tržište može izazvati nezamislivo uništenje.

Piše: Nick Dearden

Danas se, usred krize izazvane korona virusom, najbogatije države na svijetu pozivaju na ratne ovlasti kako bi usmjerile ekonomsku aktivnost i kontrolisale tržišta. Trebat će, ako želimo ikakvu nadu da su suzbije korona virus, spase milioni života i spriječi potpuni ekonomski kolaps. Ali nažalost, ove ovlasti su mahom nedostupne državama u razvoju, kojima se četiri decenije govori da im nije potrebna kontrola nad ekonomijom i da ne mogu priuštiti da grade socijalne države. Ne brinite se, savjetovale su ih međunarodne institucije kakav je Međunarodni monetarni fond, tržište će vam dati ono što vam je potrebno.

Čak su i na Zapadu, godine štednje u kombinaciji sa ideologijom „tržište najbolje zna“ stanjile našu sposobnost da se nosimo sa korona virusom. SAD mnogo pati, ne samo zbog narcizma predsjednika Donalda Trumpa, već zato što je njegov zdravstveni sistem kojim upravlja tržište i koji kontrolišu veliki biznisi, najneefikasniji na svijetu. U najbogatijoj državi na svijetu, tinejdžer koji je bolovao od COVIDA-19 prošle sedmice je preminuo nakon što su ga odbili liječiti na klinici jer nije imao osiguranje.

Kriza nametnuta izvana

Ali za mnoge države u svijetu, oduzimanje sredstava javnom sektoru, tom djeliću naše ekonomije koji pruža sigurnost od hirova tržišta, nije bio izbor. To im je nemilosrdno nametnuto izvana. Na osnovu „krizom zbog duga država tećeg svijeta“ 1980-ih, krizom koju je izazvalo neodgovorno posuđivanje zapadnih banaka, MMF i Svjetska banka su silom nametnule politike „strukturalnog prilagođavanje“ desecima država u istočnoj Evropi, Africi, Aziji i Latinskoj Americi.

Oni su spasili banke i insistirali na tome da će cijenu platiti države koje će dodatno biti osiromašene, zahtijevajući oštre mjere štednje, posvemašnju privatizaciju i time što će se odreći bilo kakvog pokušaja da vode svoje ekonomije u interesu svojih ljudi.

Ove su politike kreirale trajnu krizu u mnogim državama, koje nisu bile u stanju izgraditi, naprimjer, onu vrstu javnim, univerzalnih zdravstvenih sistema poput onih na Zapadu. Pogledajte broj doktora koje različite države zapošljavaju, što je jasno ključni aspekt bavljenja krizom izazvanom korona virusom. Velika Britanija ima 28 doktora na 10 000 ljudi. To je zapravo nisko za razvijenu zemlju. Njemačka ima 42, a Danska 40. Čak i relativno bogate zemlje u razvoju imaju samo dio tog broja: devet doktora na 10 000 ljudi u Južnoj Africi, a osam u Indiji.

Ali čak je i to dosta dobro u odnosu na zaista siromašne države. Uzmimo za primjer Sierru Leone, kojoj je MMF sredinom 1990-ih rekao da smanji broj uposlenika u javnom sektoru za 28 posto i ograniči im plate. Broj zdravstvenih radnika je srezan i danas Sierra Leone ima svega 0,2 doktora na 10 000 ljudi.

Oštra politika MMF-a

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, najmanje polovina svjetske populacije nema osnovnu zdravstvenu njegu, čak i u normalnim vremenima. Iz Oxfama nam kažu da svakodnevno blizu 4000 ljudi umre od tuberkuloze, 1500 ubije malarija. Ovo je trajna kriza. Kada vlada Malija ima tri ventilatore na milion ljudi, kako da se nosi sa trenutnom pandemijom?

Oštrina politika MMF-a izazvala je tako mnogo patnje, da je takva katastrofa čak i u njihovim uslovima, koje ne mogu održavati zauvijek. U proteklih nekoliko godina MMF je shvatio značaj trošenja na zdravstvo, i počeo je koristiti lijep vokabular o „smanjenju siromaštva“. Ali u stvarnosti se malo šta promijenilo.

Nedavne brojke od Evropske mreže za dugove i razvoj pokazuju da 46 država sa niskim prihodima troši više na dugove nego na zdravstvo, u prosjeku 7.8 posto BDP-a na dug, a 1,8 posto BDP-a na javno zdravstvo.

Nema potrebe za brigu, Zapad je rekao tim državama. Istina je da ne možete ulagati u javne usluge, ali to nije važno jer će to osigurati tržište.

U posljednjih 15 godina, prisutan je podstrek, s Velikom Britanijom na čelu, da se koriste razvojni fondovi da se ohrabri privatni sektor da ulaže u siromašnije države. Umjesto da direktno podrže države da grade javne usluge ili da im pomognu da prikupe poreze od multinacionalnih kompanija koje već tamo rade, ideja je da se iskoristi javni novac kako bi se okolina učinila „pogodnijom“ za međunarodni kapital da u nju ulaže.

Javno-privatno partnerstvo

Partnerstva na relaciji javno-privatno su proširena radeći ono što im najbolje ide, pretvarajući javnu potrebu u dugoročne prihode za njihove finansijere. Neslavna memorijalna bolnica kraljice Mamohato u Lesothu je primjer toga.

Ovaj projekat je pokrenut 2008. da se zamijeni nacionalna bolnica u Lesothu i podržala ga je Svjetska banka, koja je rekla da neće koštati više od stare bolnice. Na kraju je odnijela više od polovine godišnjeg budžeta za zdravstvo u Lesothu, tri do četiri puta više od stare bolnice, a državni novac se razlio u tržišta.

Britanska potrošnja na humanitarnu pomoć i dalje podržava establišment privatne zdravstvene njege, uprkos svim dokazima da samo državno zdravstvo može riješiti trajnu zdravstvenu krizu u tako velikom broju država.

Ljudi u Lesothu i Sierra Leoneu nisu nesposobni da vode pristojne zdravstvene sisteme. Siromaštvo im nije urođeno. Oni su osiromašeni, prvo kroz stoljeća imperije, a u novije vrijeme, zahvaljujući eksperimentima sa ideologijom slobodnog tržišta.

Zdravstvo je samo jedan primjer; šteta je načinjena na raznim nivoima u državama u razvoju.

Pandemija koja razara ekonomiju

Pandemija korona virusa više nije samo zdravstveni problem i razorit će globalnu ekonomiju. Isto zmijsko ulje sa slobodnog tržišta koje je razorilo javni sektor, ostavilo je vlade država u razvoju bez sposobnosti da kontrolišu svoje ekonomije kao cjelinu.

Rečeno im je da ne trebaju kontrolisati finansije koje ulaze i izlaze iz njihovih ekonomija, jer će tržište naći ravnotežu. Rečeno im je da ne pokušaju proizvoditi osnovne potrepštine, već da dopuste robama da teku slobodno, i da će moći ovisiti o međunarodnom tržištu koji će osigurati njihovim stanovnicima ono što im je potrebno.

Danas se pokazalo da je taj savjet laž. Finansije su pobjegle, nazad na Zapad, gdje ih je zaštitila ogromna državna intervencija, u državama gdje su takve politike još moguće. Cijena proizvoda, od kojih je tako velikom broju država rečeno da zavisi za prihod, se urušila. Izvoz i međunarodna valuta su presušili.

U posebno indikativnom znaku, krajem marta, tržište je proglasilo južnoafričke obveznice „smećem“, što znači da dok SAD i Evropa mogu posuđivati besplatno, države poput Južne Afrike će morati plaćati astronomske cijene da bi dobili fondove koje očajnički zahtijevaju.

Ovim državama je uporno ponavljano „tržište će obezbijediti“. Sada gledaju kako upravo one države koje su im rekle ove laži, napuštaju principe tržišta sveukupno.

Specijalni porez na bogatstvo

Šta, dakle, da radimo? U proteklih nekoliko dana čuli smo glasne pozive da se isti primjeri paketa stimulansa koje smo vidjeli na Zapadu, primijene na zemlje u razvoju. Afrički lideri su zatražili 100 milijardi dolara finansijskog podsticaja i otkazivanje duga, koji mora biti oslobođen normalnih obaveza slobodnog tržišta.

UNCTAD je zatražio pakete podsticaja od 2,5 hiljada milijardi i ponovno uvođenje kontrole kapitala da se da zemljama u razvoju moć da intervenišu i kontrolišu tržište novca. Oxfam je zatražio 160 milijardi dolara u otpisivanju duga, deset miliona plaćenih pozicija za zdravstvene radnike i nacionalizaciju privatnih zdravstvenih ustanova, kao što smo vidjeli u Španiji.

Bilo je i poziva za specijalni porez na bogatstvo uzrokovano koronom da se prikupe sredstva od onih koje će profitirati uprkos, ili upravo zbog krize, i specijalno izdanje „valute“ MMF-a da se da besplatno državama da se podrže njihove ekonomije.

Ovi su pozivi ispravni i mora se uložiti svaki napor da se osigura ovo do sad neviđeno finansiranje. Ali ovo ne može biti privremeni odgovor na korona virus. Ako želimo ne samo spriječiti širenje COVIDA-19, već i minirati trajnu krizu koja pogađa tako mnogo država, potrebno nam je da ovo politike izvedu revoluciju.

Trebaju biti u stanju kontrolisati svoje ekonomije ako će postojati nada da te ekonomije rade za svoj narod.

Ovo je zahtjevna naredba. Zahtijeva ogromnu namjernu saradnju i reformu koju nismo vidjeli od postratnog perioda 1945. Istina, novac već postoji, ali nije ni blizu potrebnog nivoa. A budući da su neki svjetski lideri više zainteresovani za rasizam i ksenofobiju nego za rješavanje krize, čak je i osnovna diplomatija izazov.

Licemjerstvo u globalnoj ekonomiji

No, to ne znači da nema nade. Za početak, korona virus nam je pokazao da iako će nas ova bolest pogoditi na različite načine, ne možemo se sasvim izolovati od nepravdi svijeta u kojem živimo. Osim što je odvratno dopustiti da se zaraza širi u siromašnim zemljama, to bi nas i spriječilo da suzbijemo bolest svuda. Do neke mjere, ovaj virus pokazuje da smo sigurni samo onoliko koliko su sigurni najranjiviji članovi našeg društva.

Zatim, licemjerstvo u globalnoj ekonomiji nikada nije bilo ovako jako. Kada zemlje u razvoju vide da bogate države baš briga o principima tržišta kada su njihova društva u problemu, šanse su velike da možemo dovesti do trajne promjene u načinu razmišljanja ljudi svuda.

I moramo. Jer korona virus je nesreća koja je čekala da se desi. Ovo neće biti zadnja pandemija, možda čak ni najgora, a naša sposobnost da se nosimo s ovim poteškoćama direktno je povezana sa kratkoročnom ekonomskom logikom koja prioritet daje profitu nad javnim dobrom.

Zapravo, klimatske promjene dovode u opasnost daleko veći broj života od korona virusa. Tržište ne može riješiti ni taj problem, samo ga pogoršava. Za dobrobit cijelog čovječanstva, moramo vidjeti korona virus kao poziv na buđenje. Tržište nas neće spasiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

indexdowjonesSeljačka buna nakon kuge u 14. stoljeću svrgla je feudalizam. Nakon Covida-19, hoće li biti red na kapitalizam?

Piše: Paul Mason

Pandemija počinje u Aziji, opustoši glavne evropske gradove i zbriše najmanje trećinu populacije na svom putu. Kada se sve završilo, počinje revolt, cijenjene institucije padaju i cjelokupni ekonomski sistem mora biti ponovo konfigurisan.

To je kratka historije crne smrti, pandemije bubonske kuge koju uzrokuje bakterija Yersinia pestis, koja se proširila iz Mongolije do zapadne Evrope 1340-ih.

Iz razloga što je tadašnja ekonomija bila zasnovana na lokalnoj poljoprivredi i zanatima, svakodnevni život se vratio u normalu relativno brzo.

Ali, smanjivši radikalno broj radnika, dala je preživjelima povećanu mogućnost nagađanja, što je uskoro poprimilo oblik novih koncepata slobode među populacijom srednjovjekovnih gradova.

To je, zauzvrat, započelo proces ekonomske promjene koja je okončala feudalizam i, neki tvrde, započela rast kapitalizma.

Noćna mora kapitalizma

Danas se kapitalizam suočava sa svojom kugom koja mu je noćna mora. Iako bi virus Covid-19 mogao usmrtiti između jedan i četiri posto onih koje zarazi, imat će utjecaj na mnogo kompleksniju ekonomiju od one koja je postojala 1340-ih – ekonomije sa mnogo krhkijim geopolitičkim poretkom, i u društvu koje već sluti na loše zbog klimatskih promjena.

Hajdemo razmotriti ogromne promjene koje je pandemija već izazvala.

Prvo, djelomično ukidanje svakodnevnog života u velikim dijelovima Kine, Indije, većine Evrope i brojnih država u Americi.

Zatim, značajnu šteta za ugled vlada i političkih elita koji su ili poricali ozbiljnost ove krize, ili su se u prvobitnim fazama pokazali nesposobnima da mobiliziraju svoje zdravstvene sisteme da se s njom suoče.

Osim toga, desio se instant pad u potrošnji u svim većim ekonomijama koji će sigurno proizvesti najdublju recesiju otkako pamtimo: cijene dionica su se već urušile, a ovo, zatim pogađa porodice iz srednje klase čiji penzioni fondovi moraju ulagati u dionice. U međuvremenu je solventnost avionskih kompanija, aerodroma i hotelskih lanaca upitna.

Kao reakcija na datu situaciju, države su pokrenule pakete ekonomske pomoći tako velike da većina ljudi još nije uspjela pojmiti njihove implikacije. Američka vlada će ubrizgati dvije hiljade milijardi dolara u svoju ekonomiju, kroz mješavinu direktnih plaćanja građanima i zajmova za biznise, što je više od polovine godišnjih poreza koje prikupi.

U međuvremenu, centralne banke su prešle na novi i agresivan oblik kvantitativnog olakšanja. Baš kao i nakon prošle globalne finansijske krize 2008., oni će kreirati novi novac da otkupe vladin dug, ali ovaj put neće biti postepen ili fokusiran na najsigurnije vladine obveznice. Uvedeno kao mjera protiv panike u 2008., izgleda da će nas kvantitativno olakšanje pratiti decenijama.

Političari su zauzeti uvjeravanjem birača da će to biti „recesija u obliku slova V“ – oštar pad nakon kojeg će uslijediti uspon, jer je „prava ekonomija“, kako oni tvrde, zdrava.

Urušavajući temelji

Da bismo razumjeli zašto je ovo pretjerano optimistično, upotrijebit ćemo metaforu zgrade.

Za vrijeme finansijske krize 2008, izgledalo je kao da se „krov“ – finansijski sistem – urušio na glavnu strukturu, koja je, iako je bila oštećena, stajala čvrsto i mi smo nakon izvjesnog vremena popravili krov.

Ovog puta, za razliku od prošlog puta, urušavaju se temelji, jer je sav ekonomski život u kapitalističkom sistemu zasnovan na podsticanju ljudi da idu na posao i troše svoje plate.

Budući da sada ljude moramo podsticati da se drže dalje od posla i od svih mjesta na kojima obično troše svoje teško zarađene plate, nije važno koliko je izdržljiva sama zgrada.

Zgrada zapravo i nije tako izdržljiva. Veći dio rasta koji smo iskusili tokom 12 godina od zadnje finansijske krize, podstaknut je centralnim bankama koje su štampale novac i vladama koje su spašavale bankovni sistem i dug.

Umjesto da otplaćujemo dug, nakupili smo, prema procjenama, još 72 hiljade milijardi dolara duga.

Za razliku od vremena bubonske kuge, trgovinski i finansijski sistemi 21. stoljeća su kompleksni, što, kao što smo naučili 2008., znači da su krhki.

Mnoga od sredstava koja kruže u finansijskom sistemu su, kao i pred krizu 2008., komplikovani svežnji potvrda o dugu koje izdaju banke, osiguravajuće grupe i druge finansijske kompanije. Njihova vrijednost leži u činjenici da oni daju vlasniku pravo na budući prihod.

Naše članarine u teretani, naši studentski krediti, naše rate za auto ove godine, iduće godine i dalje se već računaju kao „plaćene“, a ljudi u finansijskom sistemu se sofisticirano klade na njihovu vrijednost.

Ali šta se dešava kada mi ne idemo u teretanu, ne kupimo novi auto? Neke od tih potvrda o dugu postanu bezvrijedne i finansijski sistem mora država spašavati.

Nezamislivo se već dešava

Iako većina običnih ljudi ne razumije koliko je ovo opasno, ljudi na vlasti su toga svjesni. Zato su ubijedili centralne banke da nacionaliziraju tržišta obveznica.

Ovo znači da države izdaju dugove da spase ljude i kompanije, kao sa Trumpovim sporazumom od 2 hiljade milijardi dolara, a te dugove guta drugi dio države, centralna banka.

Ljevičarski ekonomisti, i ja, upozoravaju da će, dugoročno, stagnirajući rast i veliki dug dovesti do ove tri politike: države će plaćati građanima univerzalni prihod jer automatizacija čini dobro plaćeni posao nepouzdanim i rijetkim; centralne banke će posuđivati novac direktno državi da je održe na površini; masovno javno vlasništvo glavnih korporacija da se održe vitalne usluge koje ne mogu donijeti profit.

U rijetkim prilikama kada su takve sugestije iznošene investitorima u prošlosti, odgovor je bio obično uljudno odmahivanje glavom ili, među ljudima koji su svjedočili padu sovjetskog komunizma, zaprepaštenje. To bi ubilo kapitalizam, kažu oni.

Ali sada se nezamislivo već dešava, sve je tu: univerzalne isplate, pomoć državi i finansiranje državnih dugova od strane centralnih banaka već je usvojeno brzinom koja je šokirala i one koji obično zagovaraju ove mjere.

Pitanje je hoćemo li ovo napraviti s entuzijazmom i sa jasnom vizijom društva koje će izroniti na drugoj strani, ili nevoljko, s namjerom da oživimo sistem koji se upravo raspao?

Pokušajmo shvatiti zašto su ekonomisti protiv ovih kriznih mjera do sada.

Kada su u pitanju univerzalne isplate prihoda, britanski konzervativni političar Iain Duncan Smith je istakao, problem je što bi one mogle „odvratiti ljude od odlaska na posao“.

Kada je u pitanju državno vlasništvo i pokušaj da se planira proizvodnja (naprimjer trenutna pometnja za ventilatorima), ekonomisti slobodnog tržišta vjeruju da se takvi pokušaji ljudske kontrole nalaze na putu tržištu, koje, prema njihovom mišljenju, funkcioniše kao inteligentna mašina, donoseći red u svijet na način koji nijedna agencija za planiranje ili vlada nikada ne bi mogli.

Što se tiče finansiranja državnih dugova od strane centralnih banaka, ovo se posmatra kao priznanje moralnog poraza od strane kapitalizma: poduzetništvo i konkurencija trebaju biti pokretači rasta, a ne Banka Engleske ili Federalne rezerve koji štampaju novac i posuđuju ga ministarstvima finansija. Stoga je kapitalizam koji se trajno oslanja na ove mehanizme nezamisliv za većinu tradicionalnih ekonomista.
Kratkoročno gledano

Za mene su ove vanredne mjere oduvijek zamislive. Od 2015. tvrdim da ćemo biti prisiljeni usvojiti novi i veoma drugačiji model kapitalizma; ako ne zbog ekonomskih troškova podržavanja populacija koje stare, onda zbog prijetnje klimatskog haosa.

Ali kriza zbog bolesti Covid-19 sve je to dovela u ravan kratkoročnog.

Kapitalizam koji izranja iz ove sredine 2020-ih već je isplatio desetke milijardi dolara u isplatama osnovnog prihoda; aviokompanije i hotelski lanci će biti nacionalizirani; a vladini dugovi naprednih ekonomija, koji trenutno iznose 103 posto BDP-a, bit će daleko iznad tog. Još ne znamo koliko više, jer ne znamo koliko će BDP pasti.

Ako baš ne budemo imali sreće, niz dugova i dezintegracija vladine koherentnosti u nekim krhkim državama mogli bi ozbiljno oštetiti multilateralni globalni poredak. Ljudi koji izrađuju sigurnosne planove strahuju da bi u državama kao što su Venecuela, Sjeverna Koreja ili Ukrajina, ako bi zapale u stanje haosa, iskušenje za susjedne divove poput SAD-a, Kine i Rusije da ih „spase“ tako što će poslati vojsku bilo veliko.

I ranije smo vidjeli brzu deglobalizaciju, u ranim 1930-im. Ona započinje bankarskom krizom, vodi ka razvrgavanju međunarodnih valutnih sporazuma i završava odbijanjem sporazuma i prisilnim pripajanjima.

Iako sadašnja kriza započinje sa mnogo jačim institucijama – Međunarodnim monetarnim fondom, Svjetskom zdravstvenom organizacijom, Ujedninjim nacijama, između ostalih - suočavamo se sa istim bazičnim problemom kao i 1930-ih: odsustvom jedne moćne države spremne da povede, postavi standarde ponašanja i djeluje kao lider u slučaju nužde.

Ako budemo slijedili ortodoksne ekonomske savjete sada, kao i nakon 2008, kada kriza bude gotova, političke elite će pozvati na još štednje – rezovi u budžetu za zdravstvo, smanjenje plata i povećanje poreza za obične ljude da se reducira trošenje vlade i umanji dug.

To je logika slobodnog tržišta, ali mnogi će je ljudi vidjeti kao ludilo.

U 14. stoljeću kada je faza masovne smrtnosti od kuge bila gotova, to je upravo ono što su feudalne elite pokušale napraviti: da ponovo nametnu svoje stare privilegije i tradicije i ekonomsku logiku populaciji koja je upravo preživjela najtraumatičniji mogući događaj.

Tada je to dovelo do krvavih ustanaka – Seljačke bune u Engleskoj, tzv. Žakerije u Francuskoj i zauzimanja gradova kao što su Ghent, Pariz i Firenca od strane zanatlija – predvođenih veoma borbenom grupom građana nazvanom, na francuskom, buržoazija.

Iako su ustanci nakon kuge propali, piše historičar Samuel Kline Cohn u svojoj knjizi Lust for Liberty (Žudnja za slobodom), doveli su do trajne promjene načina razmišljanja među masama, „od krajnje utučenosti do novog samopouzdanja...da i oni, mogu promijeniti svijet, suštinski promijenivši socijalne i političke uslove svog života“. A to je otvorilo put za buržujske revolucije koje su iznjedrile kapitalizam.

Planeta kapitalizam

Da bismo shvatili šta trebamo uraditi danas, potreban nam je širi okvir od onog koji postoji u umovima većine političara.

Za njih i Covid-19 i klimatska kriza izgledaju kao asteroidi koji udaraju u planetu: vanjski šokovi koji zahtijevaju privremeni i reverzibilan odgovor.

Oni su zapravo šokovi koje je proizvela sama „planeta kapitalizam“, ili barem u obliku u kojem smo je usvojili.

Mi ne znamo kako bi izgledao industrijski kapitalizam bez karbona jer su naše institucije, prakse i kulture sve zasnovane na ekstrakciji fosilnih goriva.

Isto tako, ne znamo kako bi globalizacija izgledala bez milijardu ljudi koji žive u sirotinjskim četvrtima, bez deforestacije, bez tržišta živih životinja i bez raširene bolesti siromaštva u razvijenom svijetu – opet zato što su ove značajke postane osnovne značajke kapitalizma kakav postoji.

Zato se ja zalažem za tezu da kapitalizam dugoročno neće preživjeti, a kratkoročno može preživjeti samo usvajanjem karakteristika „postkapitalizma“.

Prije napada korona virusa, to je izgledalo poput povika u divljini. Čak su i relativno blage programe državne intervencije koje su zagovarale ličnosti poput ljevičarskih političara kakav je lider britanskih Laburista, Jeremy Corbyn ili demokratski predsjednički kandidat Bernie Sanders, birači odbili.

Bio sam zapanjen vidjevši da su analitičari iz australske investicione grupe Macquarie Wealth, jedne od najkapitalističkijih kompanija u svijetu, rekli investitorima: „Konvencionalni kapitalizam umire, ili barem mutira u nešto bliže verziji komunizma“.

Analitičari iz Macquarieja razumiju da ovo nije samo zato što nam odjednom treba intervencija države, već i zato što su prioriteti običnih ljudi pomjerili izbore tržišta prema konceptima poštenja i dobrobiti.

Ako je velika kuga iz 14. stoljeća pokrenula postfeudalnu imaginaciju, moguće je, i poželjno, da ova pokrene postkapitalistički imaginaciju. Čim prije.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

novac5Profesori ekonomije očito su vrlo svjesni toga da epidemija teško ugrožava kapitalistički sistem. Ne zato što trga „privredne tokove“ – već zato što budi pamet ljudi. Tko još sada vjeruje vladi da treba uništiti javno zdravsto i privatizirati ga? Tko još vjeruje dogmi EU da „slobodna i neograničena konkurencija“ donosi blagostanje? Tko još vjeruje u kapitalizam?

Tomaž Mastnak je u svojoj kolumni u Dnevniku (18.3.2020.) kratko i jasno opisao dvije strategije borbe protiv pandemije. Kinezi su zaštitili ljude na račun kapitala – i zaustavili epidemiju. EU i SAD spašavaju kapital na štetu ljudi – i epidemija se širi.

Profesor ekonomije Jože P. Damijan ne slaže se s Kinezima. Predvidio je da može doći do trenutka u kojem će „čelnici država i izabrani predstavnici naroda doći do nužnosti nepriličnog izbora između broja mrtvih i uništenja privrede“ (Dnevnik, 20.3.2020.). Vrijedilo bi dodati: „uništenja kapitalističke privrede“.

Profesor Damijan nije jedini koji o pandemiji razmišlja sa stajališta kapitala. Još početkom marta britanski je novinar Jeremy Warner napisao: „S čisto nezainteresiranog ekonomskog stajališta će COVID-19 na dugi rok biti možda čak i blago koristan, jer će pospješiti škartiranje starijih ovisnih osoba.“

Kapitalizam još od svoga početka proizvodi problem „suvišnog“ stanovništva. „Nezainteresirana“ ekonomska znanost, koja gleda sa stanovišta kapitala, još je odavno tražila rješenja, koja bi otpravila posljedicu („suvišne ljude“), a sačuvala uzrok (kapitalizam). Klasik kapitalističke političke demografije Thomas Malthus izračunao je da se stanovništvo razmnožava brže nego li što narasta proizvodnja hrane. Zašto? Jer ljudi pojedu sve raspoloživo, ako previše jedu i previše se razmnožavaju. Rješenja su u tome da se pritišću prema dnu nadnice, povremeno zakuha rat, obaveže radnike na seksualnu apstinenciju – i, naravno, poštovati blagotvornost bolesti, koje škartiraju boležljive i neproduktivne.

U duhu Malthusa profesoru Damijanu pridružio se profesor Bogomir Kovač (Mladina, 20.3.2020, preneseno u Dnevniku 21.3.2020): „Protiv pandemije se ne možemo boriti tako da u ime zaštite ljudi zaustavimo privredne tokove, jer ćemo na kraju svi izgubiti.“ I profesor Kovač nije dodao da misli na kapitalističke „privredne tokove“. Tim propuštanjem prikrio je da želi osigurati uzrok (kapitalizam) – i da zahtijeva da se pomirimo s posljedicom (umiranjem boležjivih, slabih, osjetljivih, starih).

Profesori ekonomije računali su zbrzano. Nisu uvažili da slovenski zdravstveni sistem ne bi izdržao ako bismo virusu omogućili režim „laissez faire, laissez passer – pustite da radim što hoću; pustite da idem kamo hoću“. Trideset godina kapitalističkih „privrednih tokova“ u farmaceutskoj industriji, u preprodaji opreme, u privatizaciji, uzdrmalo je slovensko javno zdravstvo. Ali ga na sreću nije uništilo. Ta javno je zdravstvo jedino sposobno da se uhvati u koštac s pandemijom.

Dokaz je Italija u ovom trenutku najgore žarište s apsolutno najvećim brojem umrlih (u međuvremenu su ju pretekle SAD, op.p.). Godine 1975. bilo je u Italiji 10,6 bolničkih kreveta na tisuću stanovnika, sada ih je 2,6. Između godina 2009. i 2017. tamo su u zdravstvu ukinuli 46.500 radnih mjesta. Prednost su davali „privrednim tokovima“ – sada gube ljude, a i privredni tokovi su zastali.

Dilema nije: ili privreda ili ljudi, jer ako se odlučite za privredu izgubit ćete oboje. Odlučite li se za ljude, sačuvat ćete oboje. Pravo je pitanje: kakva privreda, da bi bila u službi ljudi? Sada se okrutno pokazalo da neoliberalni kapitalizam nije privreda koja bi koristila ljudima. Države pod pritiskom pandemije već krše neoliberalnu dogmu EU: da bi zaštitile ljude (kao Španjolska, koja je nacionalizirala zdravstvene ustanove), ili da bi zaštitile kapitalizam (kao Italija, koja je nacionalizirala avionska dioničarska društva). Od neoliberalizma treba braniti kako ljude tako i sami kapitalizam.

Ali neoliberalizam je samo do krajnosti dotjerana logika kapitalizma. Pokazalo se da je kapitalizam uopće, a neoliberalni još i posebno, krut sistem, koji se ne može prilagoditi na vanjske udarce. A krut je zato jer je unutrašnje nestabilan i svaki ga vanjski udarac zanjiše. Ako ga ne zaljulja vanjski udar, podlokavaju ga unutrašnja proturječja.

Do epidemije su nas apologeti kapitalizma uvjeravali da moramo prije ili kasnije očekivati krizu. To je govorila i „nezainteresirana“ ekonomska znanost: odrecite se sada, da omogućite viškove profita kapitalu – da biste se mogli još više odricati za vrijeme krize i omogućili kapitalu barem prosječne profite. Sada nas znanost uvjerava da će epidemija prouzročiti krizu. Ali sistem će upasti u krizu jer je unutrašnje nestabilan, jer je sam u sebi proturječan.

Profesori ekonomije očito su vrlo svjesni toga da epidemija teško ugrožava kapitalistički sistem. Ne zato što trga „privredne tokove“ – već zato što budi pamet ljudi. Tko još sada vjeruje vladi da treba uništiti javno zdravsto i privatizirati ga? Tko još vjeruje dogmi EU da „slobodna i neograničena konkurencija“ donosi blagostanje? Tko još vjeruje u kapitalizam?

Dnevnik, Ljubljana 25.3.2020, sa slovenskog preveo Srećko Pulig

(Forum.tm)

Ocijeni...
(1 glasova)

virus"Podignimo zidove, ograničimo putovanja, smanjimo trgovinu. Ipak, iako se pokazalo da kratkoročne mere karantina daju neosporne rezultate u zaustavljanju epidemija, dugoročni izolacionizam vodio bi ekonomskom kolapsu i teško je zamisliti da bi ozbiljno doprineo sprečavanju širenja infektivnih bolesti. Izolacionisti greše. Odgovarajući protivotrov za epidemiju je kooperacija, nikako segregacija", navodi u tekstu u magazinu Tajm pisac Juval Noa Harari.

Epidemije su i pre ulaska u eru globalizacije odnosile milione žrtava. U 14. veku nije bilo aviona i brodova za krstarenje, a crna smrt je ipak prevalila put od istočne Azije do zapadne Evrope za tek nešto više od deset godina. U svom pohodu pokosila je između 75 i 200 miliona ljudi – više od četvrtine stanovništva Evroazije. U Engleskoj je stradalo oko 40% stanovništva, a Firenca je ostala bez 50.000 stanovnika.

U martu 1520, na obalu Meksika iskrcao se Francisko de Egija – jedan jedini nosilac virusa velikih boginja. U Centralnoj Americi u to doba nije bilo ni vozova, ni autobusa, pa čak ni magaraca. Pa ipak, epidemija velikih boginja je do decembra iste godine devastirala ovaj deo sveta, ubivši, prema nekim procenama, trećinu populacije.

Tokom 1918. jednom ekstremno virulentnom soju virusa gripa uspelo je da za samo nekoliko meseci stigne i do najudaljenijih kutaka sveta. Zarazio je pola milijarde ljudi, što je u to vreme predstavljalo više od četvrtine ukupne ljudske populacije. Procenjuje se da je tom prilikom stradalo 5 odsto stanovništva Indije. Na Tahitiju je umrlo 14 odsto ljudi. Na Samoi 20 odsto. Ova pandemija odnela je desetine miliona života – više nego četiri godine brutalnog ubijanja u Prvom svetskom ratu.

Od tada je proteklo stotinu godina, a čovečanstvo je zahvaljujući ubrzanom rastu populacije i razvoju različitih oblika saobraćaja postalo još ranjivije. Moderne metropole poput Tokija ili Meksiko Sitija predstavljaju daleko plodnije tlo za bujanje patogena od srednjovekovne Firence, a globalna saobraćajna mreža je neuporedivo brža od one koja je postojala 1918. Virus danas može stići iz Pariza u Tokio i Meksiko Siti za manje od 24 časa. Iz svega ovoga nije teško izvući zaključak da se svet nalazi na pragu infektivnog pakla u kome će se smrtonosne pošasti ređati jedna za drugom kao na fabričkoj traci.

U praksi se, međutim, pokazalo da su učestalost i uticaj epidemija dramatično opali. Uprkos tragičnom širenju side i ebole, u 21. veku epidemije ubijaju neuporedivo manji procenat stanovništva nego nekada. Razlog za to trebalo bi tražiti u činjenici da je čovečanstvo izabralo da se od zaraznih bolesti brani informisanošću, a ne izolacijom. Lekari danas odnose pobede u ratu protiv epidemija zahvaljujući stručnoj analizi informacija.

Kada se u 14. veku našlo na udaru crne smrti, čovečanstvo nije posedovalo saznanja o tome šta je njen uzročnik, niti kako se može zaustaviti. Sve do modernog doba ljudski rod je bio sklon da za pojavu bolesti okrivi bogove, zlonamerne demone ili zagađen vazduh, ne pomišljajući pritom ni u jednom trenutku na mogućnost postojanja bakterija i virusa. Verovali su u anđele i vile, ali i sama pomisao da se u jednoj jedinoj kapi vode može naći čitava armada smtronosnih neprijatelja bila im je potpuno strana. Kada bi došlo vreme za posetu crne smrti ili velikih boginja, jedina mera koje su tadašnji vlastodršci mogli da se sete bilo je organizovanje masovnih molitava raznim božanstvima i svecima. To, naravno, nije bilo od velike pomoći. Masovna okupljanja najčešće su vodila masovnim infekcijama.

Oslanjajući se na znanja i iskustva kojima su do tada raspolagali, naučnici i zdravstveni radnici su tokom prethodnog veka uspeli da otkriju mehanizme koji se kriju iza epidemija i pronađu sredstva da im se suprotstave. Teorija evolucije objasnila je zašto i kako dolazi do erupcije novih bolesti, ali i kako stare bolesti postaju virulentnije. Razvoj genetike omogućio je naučnicima da „špijuniraju“ patogene. Dok je srednjovekovnom čoveku uzrok crne smrti ostao zauvek nepoznat, današnjim naučnicima su bile potrebne samo dve nedelje da identifikuju novi koronavirus, sekvenciraju njegov genom i proizvedu pouzdan test kojim bi se otkrivali zaraženi.

Razotkrivanje mehanizma nastanka epidemija iz osnova je promenilo pristup borbi protiv zaraznih bolesti. Vakcinacije, antibiotici, unapređenje higijene i ubrzani razvoj medicinske infrastrukture pružili su šansu čovečanstvu da prvi put stekne prednost nad nevidljivom napašću. Uprkos promeni odnosa snaga, 1967. godine je od 15 miliona zaraženih virusom velikih boginja životom platilo dva miliona ljudi. Međutim, globalna kampanja vakcinacije je već tokom sledeće decenije bila toliko uspešna da je 1979. Svetska zdravstvena organizacija proglasila pobedu i objavila da je ova bolest u potpunosti iskorenjena.

Zatvaranje granica

Kakve pouke možemo izvući iz istorije kada je reč o aktuelnoj pandemiji koronavirusa?

Kao prvo, iz prošlih iskustava se stiče jasan utisak da se ne možemo odbraniti tako što ćemo trajno zatvoriti granice. Ne smemo zaboraviti da se epidemija nezaustavljivo širila još u srednjem veku, davno pre nego što je iko mogao i da sanja o globalizaciji. Dakle, čak i ako svedemo nivo globalne povezanosti na onaj koji je postojao u Engleskoj 1348, to još neće biti dovoljno. Da bismo se zaista zaštitili metodom izolacije, neće biti dovoljno da se vratimo u srednji vek – morali bismo da nastavimo sve do kamenog doba. Ne verujem da ima onih koji misle da bi nam to pošlo za rukom.

Kao drugo, istorija nas uči da stvarnu zaštitu treba tražiti u razmeni pouzdanih naučnih informacija i globalnoj solidarnosti. Kada jedna država postane talac epidemije, trebalo bi da bude voljna da sa drugima iskreno podeli ono što zna o širenju zaraze, bez straha od ekonomske katastrofe. Druge države bi u tom slučaju trebalo da sa poverenjem prihvate njihove informacije i da im pruže pomoć, a ne da se okrenu protiv žrtve. U ovom trenutku, Kina je u stanju da sa drugim državama širom sveta podeli svoja saznanja o koronavirusu, ali to zahteva visok nivo međusobnog poverenja i saradnje.

Međunarodna saradnja je od neprocenjivog značaja za efikasno sprovođenje mera karantina. Karantin i ograničenje slobode kretanja igraju presudnu ulogu u sprečavanju širenja zaraze. Ukoliko među državama ne postoji poverenje i ukoliko se neke od njih osete napuštenim od međunarodne zajednice, njihove vlade se plaše preduzimanja takvih mera. Ako otkrijete stotinu slučajeva zaraze koronavirusom u svojoj zemlji, da li biste automatski stavili pod ključ čitave gradove i regione? To u velikoj meri zavisi od onoga što očekujete od drugih zemalja. Potpuno zatvaranje gradova moglo bi voditi kolapsu ekonomije. Ako ste uvereni da će vam u tom slučaju druge države priskočiti u pomoć, bićete spremniji za uvođenje drastičnih mera. Ali ako smatrate da će vas ostaviti na milost i nemilost bolesti, verovatno ćete oklevati sve dok ne bude suviše kasno.

Verovatno najvažnija informacija koju bi ljudi trebalo da razumeju kada su u pitanju ovakve epidemije jeste da širenje zaraze u bilo kojoj zemlji ugrožava celo čovečanstvo. Razlog leži u činjenici da virusi evoluiraju. Virusi slični onom sa kojim se trenutno borimo razvijaju se u organizmu životinja, recimo slepih miševa. Kada se prenesu na ljude, odjednom se nađu u sredini na koju nisu navikli. Umnožavajući se u ljudskom organizmu, oni ponekad mutiraju. Većina tih mutacija je bezazlena. Međutim, s vremena na vreme dolazi do mutacija koje virus čine zaraznijim ili otpornijim na ljudske odbrambene mehanizme. Upravo ti mutirani sojevi virusa se zatim brzo šire kroz populaciju. Budući da samo jedan čovek može biti domaćin milijardi virusnih čestica koje se neprekidno razmnožavaju, svaka inficirana osoba pruža virusu milijarde novih mogućnosti da se adaptira na život u ljudskom organizmu. Svaki nosilac virusa je sličan kockarskom automatu koji virusu daje na milijarde lutrijskih tiketa – a virusu je potrebno da izvuče samo jedan dobitnički tiket kako bi ispunio svoju misiju.

Ovo nije puka spekulacija. Knjiga „Crisis in the Red Zone“ Ričarda Prestona opisuje upravo takav sled događaja u slučaju epidemije ebole iz 2014. godine. Zaraza je počela da se širi kada su izvesni virusi ebole prešli sa slepog miša na čoveka. Ljudi su teško oboljevali, ali virusima su još uvek više odgovarali uslovi u organizmu slepog miša. Ono što je ebolu od relativno retke bolesti pretvorilo u zastrašujuću epidemiju, bila je jedna jedina mutacija na jednom jedinom genu virusa ebole, koji je zarazio jednog jedinog čoveka negde u oblasti Makona u Zapadnoj Africi. Mutacija je omogućila mutiranom soju virusa – zvanom soj makona – da se veže za transportere holesterola u ćelijama ljudskog organizma. Tako su transporteri umesto holesterola u ćelije unosili ebolu. Soj makona je bio četiri puta zarazniji za ljude od ostalih sojeva.

Možda se, u trenutku kada čitate ove redove, slična mutacija dešava u jednom jedinom genu koronavirusa koji je zarazio neku osobu u Teheranu, Milanu ili Vuhanu. Ako se to zaista dešava, pretnja neće biti ograničena na stanovništvo Irana, Italije ili Kine, radiće se o direktnoj pretnji vama lično. U zajedničkom interesu stanovništva ove planete je da se koronavirusu ne pruži takva šansa. A to znači da moramo zaštititi svakog pojedinca u svakoj zemlji.

Sedamdesetih godina prošlog veka pošlo nam je za rukom da pobedimo virus velikih boginja zato što je u svim zemljama sveta sprovedena vakcinacija čitave populacije. Da samo jednoj državi nije uspelo da vakciniše svoje stanovništvo, bila bi to pretnja za ljudsku vrstu u celini, jer je mogućnost da virus postoji na jednom mestu predstavljala opasnost da se proširi po celoj zemaljskoj kugli.

Čovečanstvo se u svojoj borbi protiv virusa mora ozbiljno pozabaviti temom granica. Pritom ne mislim na granice između država. Ono o čemu moramo voditi računa jeste granica koja se proteže između našeg i sveta virusa. Na ovoj planeti virusa ima u izobilju. Oni zahvaljujući genetskim mutacijama neprestano evoluiraju u nove vrste. Granica koja nas razdvaja od sveta virusa prolazi kroz telo svakog ljudskog bića. Kada je probije neki opasan virus, cela ljudska vrsta se izlaže opasnosti.

Tokom proteklog stoleća smo ovu granicu obezbedili kao nikad dosad. Moderni sistemi zdravstvene zaštite su izgrađeni tako da služe kao svojevrstan zid, a naučnici i zdravstveni radnici su stražari koji odbijaju uljeze. Postoje, nažalost, i delovi granice koji su ostavljeni bez nadzora. Širom sveta žive milioni ljudi koji nemaju pristup najosnovnijim zdravstvenim uslugama, a to je ono što sve nas dovodi u opasnost. Većina ljudi navikla je da o zdravstvu razmišlja na nacionalnom nivou, ali bolja zdravstvena nega Iranaca i Kineza zaštitiće od epidemije i Izraelce i Amerikance. Ova jednostavna istina trebalo bi da je očigledna svima, ali ona, nažalost, ne dopire do najmoćnijih ljudi na svetu.

Svet bez pravih lidera

Čovečanstvo se danas suočava sa akutnom krizom, ne samo zbog epidemije koronavirusa, već i zbog nedostatka poverenja na međunarodnoj sceni. Kako bismo pobedili opasnu bolest, stanovništvo će morati da pokloni poverenje stručnjacima, građani vlastima, a države jedne drugima. Neodgovorni političari širom sveta već nekoliko godina namerno podrivaju poverenje u nauku, državne institucije i međunarodnu saradnju. Posledica toga je aktuelni trenutak u kome se suočavamo sa nedostatkom lidera koji bi inspirisali, organizovali i finansirali koordinirani, globalni odgovor na krizu.

Za vreme epidemije ebole 2014. godine, Sjedinjene Države su na sebe preuzele ulogu lidera. Slično se dogodilo i u vreme finansijske krize 2008, kada su uz pomoć ostalih država sprečile potpuni kolaps svetske ekonomije. U poslednje vreme, međutim, ta država se odrekla svoje uloge. Aktuelna američka administracija ukinula je podršku međunarodnim institucijama poput Svetske zdravstvene organizacije i svima jasno dala do znanja da Amerika u svetu više nema prijatelje, već samo svoje interese. Kada je došlo do eksplozije epidemije koronavirusa, držali su se po strani. Ako bi i pokušali da ponovo preuzmu ulogu lidera, veoma mali broj zemalja bi ih podržao, jer je poverenje u američku administraciju praktično nestalo.

Zašto bi iko pratio vođu čiji je moto „Ja sam najvažniji“?

Prazninu koja je nastala nije popunio niko drugi. Naprotiv. Ksenofobija, izolacionizam i nepoverenje zavladali su u mnogim delovima sveta. Bez poverenja i globalne solidarnosti borba protiv bolesti biće izuzetno teška, a u budućnosti nas verovatno čeka još sličnih pandemija. Ipak ne bi trebalo gubiti nadu, jer svaka kriza se može pretvoriti u šansu. Možda će nas ovo iskustvo naterati da shvatimo kakva opasnost preti od globalne razjedinjenosti.

Navešću samo jedan očigledan primer. Ova epidemija pruža priliku Evropskoj uniji da ponovo osvoji simpatije svog stanovništva. Ako bogatije države budu velikodušne i slanjem novca, opreme i medicinskog osoblja pomognu najugroženijim članicama EU, to će pomoći oživljavanju evropskih ideala više od bilo kog političkog govora. Ako ih pak puste da se snalaze same, epidemija bi mogla označiti kraj Unije.

U ovom trenutku krize, odlučujuća bitka se odigrava na polju međuljudskih odnosa. Ako posledica epidemije budu još veća razjedinjenost i nepoverenje, to će značiti da je virus odneo pobedu. Ako se pak postigne jedinstvo i intenzivnija globalna saradnja, biće to pobeda čovečanstva. I to ne samo protiv koronavirusa, nego i protiv svih budućih patogena.

Copyright © Yuval Noah Harari 2020

Originalni tekst na engleskom jeziku objavljen u magazinu Tajm

 Jelena Tanasković (B92)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Edin Subašić
italija1Osim virusa koji Italiju obara na koljena ovu mediteransku zemlju pogađa i druga, pomalo neočekivana (?) nevolja – ignorancija i šutnja Evropske unije (EU) na pozive ove članice za pomoć!

Ovakav odnos izbacio je na vidjelo tinjajuće sukobe interesa među članicama, suptilne geostrateške igre Rusije i Kine zasnovane na korištenju snage kapitala za prodor u Evropu i interesne zone SAD.

Čini se da je Italija pri tome targetirana kao nelojalna članica koja vlastiti ekonomski interes pretpostavlja evropskim strategijama i politikama te da to određuje sporno ponašanje EU.

Italija u nemilosti, Hrvatskoj pomoć
Odmah po izbijanju epidemije, koncem februara, Italija je zatražila pomoć putem Koordinacijskog centra za hitno reagiranje, ali...

„Zatražili smo isporuku medicinske opreme, a Europska komisija je molbu proslijedila državama članicama. Ali, do sada nijedna država članica EU nije Italiji poslala potrebne zalihe“, izjavio je stalni predstavnik Italije pri EU Maurizio Massari.

Npr, kada je Zagreb pogodio potres 22. marta i Hrvatska je aktivirala isti Mehanizam civilne zaštite EU i nekoliko članica odmah je poslalo pomoć.

„Evropska komisija je već pomogla u slanju šatora, kreveta, madraca, grijalica i vreća za spavanje iz Slovenije, Mađarske, Austrije i Italije", izjavio je glasnogovornik Komisije Eric Mamer.

Tako je u nekoliko dana postalo jasno da je Italija svjesno u nemilosti ostalih članica te da se ne radi o konfuziji ili prioritetnoj brizi članica EU za vlastite potrebe, nego o selektivnom reagiranju.

Odmah potom, pomoć je Italiji stigla iz Kine, Rusije i Kube. Popratne političke poruke bacile su jasnije svjetlo na korijene evropskog ignoriranja talijanske tragedije. Italija unutar EU već nekoliko godina figurira kao članica koja je otvorila vrata ruskom i kineskom kapitalu suprotno evropskom i američkom shvatanju sankcija postavljenih Rusiji i njihovim interesima. Sadašnji odnos prema Italiji čini se da je evropski odgovor na to.

Kinesko osvajanje svijeta
Najviše kritika Bruxellesa u Washingtona Italija je pretrpjela kada su tačno prije godinu sporazum o saradnji na kineskom projektu “Jedan pojas, jedan put“ u Rimu potpisali predsjednici Xi Jinping i Sergio Mattarella. Ovim su se Italija i Kina obavezale na saradnju u strateškim sektorima - ceste, željeznice, mostovi, civilni avio-saobraćaj, luke, energija i telekomunikacije.

Suština protivljenja SAD i evropskih saveznika je u tome što ulazak Italije u projekat, kao članice G7, kako je tada pisao The New York Times „...izaziva pucanje ekonomskog saveza koji je nekada dominirao svijetom i nanosi veliki udarac Trumpovoj Administraciji koja je kritična prema inicijativi "Pojas i put“.

Konkretno, Zapad strahuje od činjenice da će taj projekat dati Kini direktan pristup pomorskim rutama sa više od 600 luka, povezati 48 kineskih gradova s 42 grada u Evropi, što bi rezultiralo potiskivanjem američko-evropske pomorske dominacije.

Nadalje, zemlje su zabrinute da bi posrnula italijanska ekonomija mogla doživjeti sudbinu nekih manjih zemalja (Šri Lanka, Džibuti) koje su već pale u kinesko ekonomsko ropstvo te da može doći do kineskog preuzimanja talijanske ekonomije, a zatim i do dalje penetracije kineskog kapitala u ekonomije i drugih članica.

Kao i u slučaju Zapadnog Balkana, prostor na kojem EU ne djeluje osvajaju drugi. Tako je 12. marta (i) u Rim stigao prvi kontigent kineske pomoći, avion sa 31 tonom sanitetskog materijala i opreme (dva miliona maski, 10.000 respiratora, 20.000 zaštitnih odijela, 50.000 testera, antivirusni lijekovi) i ekipom epidemiologa, a odmah zatim i kopnena pošiljka sa nekoliko desetina tona medicinske opreme.

Italija je već osjetila nesolidarnost EU 2015. godine prilikom enormnog priliva migranata iz Afrike kada su se zemlje EU oglušile o obavezu njihovog zbrinjavanja po utvrđenim kvotama. Ovaj put Italija reagira mnogo burnije, jer se radi o ignoranciji stradanja njenih građana. Korisnici društvenih mreža u Italiji, gdje se ovih dana skidaju plave zastave EU i na jarbole dižu kineske i ruske, ne ustručavaju se iznositi ogorčenost prema EU.

„Iz Rusije s ljubavlju“
Ruska strategija osvajanja ovog prostora počiva na višegodišnjem kontinuiranom i postepenom „udvaranju“ talijanskim euroskepticima i desno orjentiranim nacionalistima koji su istovremeno i najveći zagovornici približavanja Moskvi. Prethodno je Italija procijenjena kao najslabija karika EU, budući da tokom predizbornih kampanja mnogi glasači krive EU i euro za ekonomsko propadanje talijanske ekonomije.

Ruski predsjednik izuzetno je poentirao slanjem pomoći. U jeku epidemijske agonije i nakon što se EU oglušila o vapaje Rima, kako izvještavaju talijanski mediji, Vladimir Putin lično je telefonom pozvao premijera Giuseppea Contija i obavjestio ga da iz Moskve upravo polijeće avion sa medicinskom opremom i ljekarskim ekipama.

„To je dobar vanjskopolitički PR, koji prikazuje Rusiju kao snagu dobra“, rekao je Vladimir Frolov, ruski vanjskopolitički analitičar. „Medicinska pomoć pružit će nam priliku da u odnosima s Italijom podsjetimo na potrebu vraćanja usluge blokiranjem produljenje sankcija EU u junu,“ dodao je Frolov naglasivši još jedan bitan aspekt: „Važno je znati da pomoć za Rim ide vojnim letovima, što pokazuje koliko je NATO nemoćan!“

Pojašnjenja radi treba reći da su EU ili NATO prije nekoliko dana naložili svojim članicama da ne dozvole prelet ruskih vojnih aviona sa materijalima za Italiju i njih devet je to učinilo. Ipak, ruski transporteri Ilyushin II-76 pronašli su zaobilazne koridore i stigli u Rim, a da to NATO nije mogao spriječiti.

Ministar vanjskih poslova Italije Luigi Di Maio rekao je kako će se „Italija sjetiti ko je pomogao u trenucima najveće krize moderne Italije, a ko ne.“ Zatim, u vojnoj bazi kod Rima Ruse je dočekao general Enzo Vecciarelli koji se pred medijima zahvalio ruskom narodu za pružanje pomoći. Sve su to signali proruskog zaokreta.

Paketi su nosili naljepnice sa porukom „Iz Rusije s ljubavlju“, što je samo detalj iz Putinove suptilne taktike jačanja veza sa Italijom i podrivanja evropskog zajedništva. Osim humanitarnih paketa Rusija ima mnogo konkretnije ponude koje će Rim staviti na tešku dilemu o lojalnosti Uniji ili preferiranju vlastitih interesa.

Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov objavio je da će „Ruska vlada pomoći talijanskim kompanijama da nadomjeste finansijski gubitak proistekao iz evropskih sankcija Rusiji“. Naime, sankcije su prepolovile rusko-italijanski bilateralni promet sa 53,8 milijardi USD u 2013. na 26,9 milijardi USD u 2018. godini.

„Spremni smo pomoći talijanskim kompanijama da umjesto isporuke gotovih proizvoda pređu na proizvodnu saradnju uz lokalizaciju proizvodnje u Rusiji," objasnio je Lavrov.

Ili jasnije, da industriju čije proizvode Italija ne može prodavati zbog sankcija, preseli u Rusiju! Inače, u Rusiji posluje oko 500 talijanskih kompanija i ova je zemlja najveći ruski partner pored, Kine, Njemačka i Holandije.

Ruska igra s desnicom
U jačanju pozicija u Italiji Moskva se već godinama oslanja na desnicu – partiju Lega Nord Mattea Salvinija, koja je nakon posljednjih izbora ojačala u talijanskom Parlamentu, a njen lider postao zamjenik premijera.

U julu 2019. godine vrlo posjećeni medij BuzzFeed News izazvao je aferu objavivši transkript audio-snimka na kojem se čuje kako bliski Salvinijev saradnik sa neidentificiranim ljudima iz Putinovog okruženja pregovara kako da se desetine miliona dolara ruskog novca od nafte doznače Salvinijevoj stranci.

Autentičnost snimka nije potvrđena, ali sadržaj afere se uklopio u kontekst tj. među poznate činjenice o ruskom taktiziranju i saradnji sa evropskim desničarima. Poznato je da je Marine Le Pen dobila 11 miliona eura zajma od ruskih banaka, nakon što je javno podržala Putinovu aneksiju Krima. Najveći sponzor britanskog referenduma o EU-u i Brexita, Arron Banks sada je pod istragom britanske Nacionalne agencija za kriminal radi dokazivanja izvora 8 miliona funti, koje je donirao u Brexit kampanji, i zakonitosti trgovine dijamantima preko ruske ambasade u Londonu.

Lider austrijske desne stranke FPOe Heinz-Christian Strache morao je odstupiti u maju 2019. nakon što je snimljen kako ruskoj strani nudi pomoć u dobijanju unosnih ugovora u zamjenu za političku podršku njegovoj stranci. Dakle, ruski „rukopis“ u pristupu evropskim uporištima (desničara) širom Evrope više je nego očigledan.

Dove va l'Italia?
U aktuelnom trenutku, kada se kraj pandemijske krize i epilog još ne naziru, teško je procijeniti kakav će kurs zauzeti Italija. Talijanski analitičari tvrde da će „ovakav odnos EU sigurno uticati na redefiniranje položaja Italije i relacije sa članicama,“ dok su nacionalisti i euroskeptici najradikalniji sa ponovnim zahtjevom za napuštanje EU. Temeljno pitanje je šta je veći interes – novo partnerstvo sa Kinom i Rusijom ili nastavak sa EU.

Izlazak bi bio preradikalan potez, jer se talijanska privreda zasniva na jedinstvenom tržištu i euru, a čak 2,7 miliona Italijana radi u drugim državam EU. Napuštanje te pozicije značilo bi neizvjesnost. Istraživanje iz 2018. godine pokazalo je da 58 posto građana podržava članstvo. Da li će držanje EU prema Italiji bitno uticati i na državnu politiku donekle će se pokazati u junu, kada će se u Bruxellesu glasati o produženju sankcija prema Rusiji.

Moskva je jasno nagovijestila da očekuje da se Italija revanšira glasanjem protiv sankcija. Javno mnijenje, trenutno u afektu, danas bi sugeriralo svojim predstavicima u EU da budu „protiv“ sankcija. No, osim toga još je mnogo faktora koji će o tome odlučiti. Jedino je sigurno da će odnosi među članicama EU i mnogo šire nakon pandemije biti bitno promijenjeni.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

euparlament1Čovječanstvo se sada suočava sa globalnom krizom. Možda najvećom u ovoj generaciji. Odluke koje vlade donesu u ovom periodu će oblikovati svijet u narednim godinama. One neće odrediti samo naš zdravstveni sistem nego i ekonomiju, politiku i kulturu. Moramo biti brzi i odlučni. Moramo uzeti u obzir dugoročne posljedice naših odluka. Kad biramo između alternativa, moramo se zapitati ne samo kako da savladamo trenutnu prijetnju, već i u kakvom svijetu ćemo živjeti kad oluja prođe.

Da, oluja će proći, čovječanstvo će preživjeti, mnogi od nas će preživjeti - ali ćemo živjeti u drugačijem svijetu. Mnoge kratkotrajne urgentne mjere će biti dio naših života. One ubrzavaju istorijske procese. Odluke za koje su u normalnim okolnostima potrebne godine sada se donose odjednom. Neispitane i opasne tehnike se koriste zato što je mnogo veći rizik ne uraditi ništa. Čitave zemlje su zamorčići u velikim socijalnim eksperimentima.

Šta se dešava kad svako radi od kuće i komunicira samo na daljinu? Šta se dešava kad škole i fakulteti drže nastavu online? U normalnim okolnostima, vlade i ministarstva prosvjete nikad ne bi pristali na takav eksperiment. Ali ovo nisu normalne okolnosti. U vrijeme krize, imamo dva važna izbora. Prvi je između totalitarnog nadzora i građanske slobode. Drugi je između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti.

DRUGI VAŽAN IZBOR JE IZMEĐU NACIONALISTIČKE IZOLACIJE I GLOBALNE SOLIDARNOSTI

NADZOR ISPOD KOŽE

Da bi se zaustavila epidemija, čitava populacija mora slijediti određene instrukcije. To se može postići na dva načina. Jedan metod je da vlada nadzire ljude i kažnjava one koji krše pravila. Danas, prvi put u ljudskoj istoriji, uz pomoć tehnologije moguće je nadzirati nekog u svakom trenutku. Prije 50 godina, KGB nije mogao da slijedi građane 24 časa, niti bi mogao da adekvatno rasporedi dobijene informacije. KGB se oslanjao na agente i analitičare, i nije mogao da odredi agenta za svakog građanina. Ali vlada sad može da se osloni na senzore i algoritme.

U borbi protiv koronavirusa vlade mnogih zemalja su razvile nove tehnike nadzora. Primjer je Kina. Nadziranjem ljudskih telefona i korišćenjem kamera za prepoznavanje lica, obavezujući ljude da mjere temperaturu i provjeravaju zdravstveno stanje, kineske vlasti mogu brzo da otkriju nosioce virusa, da prate gdje se kreću i sa kim dolaze u kontakt. Mobilne aplikacije upozoravaju građane o blizini inficiranih ljudi.

Ovakva tehologija ne postoji samo u istočnoj Aziji. Predsjednik izraela Benjamin Netanyahu je odredio da Izraelska agencija za bezbjednost upotrijebi tehniku nadzora za borbu protiv terorizma, u svrhu praćenja ljudi oboljelih od korone. Kada je mjera odbijena, Netanyahu je to riješio hitnim dekretom. Možete reći da tu nema ništa novo. Poslednjih godina vlade i firme koriste nove tehnologije da bi pratili, nadzirali i manipulisali ljudima. Ako nismo pažljivi, ova epidemija bi mogla postati značajna u istoriji nadzora.

Ne samo zato što će normalizovati upotrebu nadzora nad masama u onim zemljama koje su takve metode davno napustile, već još više zbog toga što dovode do prelaza sa spolašnjeg na unutrašnji nadzor. Kad tvoj prst dodirne ekran telefona i klikne na link, vlada je željela da zna na šta si kliknuo. Ali sa koronavirusom, fokus interesa se mijenja. Sada vlada želi da zna temperaturu tvog prsta i pritisak ispod kože.

HITNE MJERE ZA PRAVLJENJE PUDINGA

Jedan od problema sa kojim se suočavamo jeste što niko od nas ne zna tačno na koji način je nadziran, i šta slijedi u narednim godinama. Tehnologija se razvija ogromnom brzinom, i ono što je prije 10 godina djelovalo kao naučna fantastika danas je već viđena vijest. Zamislite vladu koja zahtijeva da svaki građanin nosi biometrijsku narukvicu koja 24 sata mjeri temperaturu i rad srca. Podatke prikupljaju i analiziraju vladini algoritmi. Alogoritmi znaju da ste bolesni prije nego što vi to znate, i oni znaju gdje si bio i koga si sreo.

Lanac infekcije bi mogao biti znatno skraćen ili u potpunosti presječen. Takav sistem bi u roku od nekoliko dana zaustavio epidemiju. Zvuči divno, zar ne? Loša strana je to što bi to podstaklo sistem nadzora. Ako znate da sam kliknuo na Fox news umjesto na CNN, to vam može reći nešto o mojim političkim ubeđenjima ili o mojoj ličnosti. Ali ako možete da mjerite moju temperaturu, pritisak i rad srca dok gledam neki klip, možete znati šta mi je smiješno, od čega mi se plače i šta me čini ljutim.

Važno je znati da su bijes, zadovoljstvo i dosada biološki fenomeni baš kao i groznica i kašalj. Ista tehnologija koja otkriva kašalj može otkriti smijeh. Ako firme i vlade počnu da masovno prikupljaju naše biometrijske podatke, upoznaće nas bolje nego mi sami sebe, i neće moći samo da predvide naša osećanja nego i da manipulišu našim osećanjima i da nam prodaju šta žele - proizvod ili političara .Biometrijsko nagledanje bi učinilo da Cambridge analiza podataka izgleda kao nešto iz kamenog doba. Zamislite Sjevernu Koreju 2030, gdje svaki građanin 24 sata nosi biometrijsku narukvicu. Ako slušate govor velikog vođe a narukvica zabilježi bijes, vi ste nadrljali.

Naravno, ovo može biti samo mjera u hitnom stanju. Prestaće kad se hitnost završi. Ali privremene mjere često traju i nakon što se hitnost završi, naročito ako na horizontu vreba nova hitnost. Izrael je proglasio vanredno stanje 1948. tokom rata za Nezavisnost, koje je opravdalo čitav set mjera kao što su cenzura štampe i oduzimanje zemlje sve do posebnih uputstava za pravljenje pudinga. Rat je dobijen, ali u Izreaelu hitnost nije prestala, i mnoge privremene mjere su zadržane (zakon o pudingu je ukinut 2011.). Č

ak i kad broj inficiranih padne na nula, neke vlade bi mogle zadržati mjere nadzora u strahu od novog talasa koronavirusa, ili zato što je ebola u Africi, ili zato… Velika bitka se vodi oko naše privatnosti. Ova kriza sa virusom bi mogla biti glavna tačka ove bitke. Ali kad je ljudima dat izbor između privatnosti i zdravlja, oni će uglavnom izabrati zdravlje.

POLICIJA ZA SAPUN

Zahtjev da se izabere između privatnosti i zdravlja je zapravo korijen problema. Zato što je to lažan izbor. Možemo i treba da imamo i privatnost i zdravlje. Možemo izabrati da zaštitimo zdravlje i zaustavimo epidemiju ne uz pomoć totalitarnih režima, nego uz pomoć osnaživanja građana. Poslednjih sedmica, neki od najuspješnijih metoda za zaustavjanje epidemije primijenila je Sjeverna Koreja, Tajvan i Singapur.

Iako su te zemlje koristile aplikacije za praćenje, oslanjale su se na detaljno testiranje, izvještavanje i dobrovoljnu saradnju građana. Centralizovano nadgledanje i oštre kazne nisu jedini način da se ljudi ubijede da slijede instrukcije. Kad se ljudima kažu naučne činjenice, i kad ljudi vjeruju vlastima, građani mogu da urade pravu stvar i bez velikog brata koji nas gleda preko ramena. Motivisana i informisana populacija je moćnija i efikasnija nego kontrolisana, neinformisana populacija. Uzećemo primjer pranja ruku sapunom.

To je jedan od najznačajnih napredaka u ljudskoj higijeni. Ta jednostavna stvar spašava milione života svake godine. Dok mi to uzimamo zdravo za gotovo, tek u 19. vijeku su naučnici shvatili važnost pranja ruku sapunom. Ranije su doktori prelazili sa jedne operacije na drugu bez pranja ruku. Danas milioni ljudi peru ruke, ne zato što se boje policije za sapun, već zato što razumiju činjenice.

Perem ruke sapunom jer sam čuo za viruse i bakterije, razumijem da uzrokuju bolesti, i znam da ih sapun može ukloniti. Ali da bi postigli takav nivo saradnje, potrebno je poverenje. Ljudi moraju da vjeruju nauci, javnosti i medijima. Prethodnih godina, neodgovorni političari su narušili vjerovanje nauci, javnosti i medijima. Sada ti isti neodgovorni političari mogu pasti u iskušenje da krenu u autoritarnost. Poverenje koje je godinama narušavano ne može biti odjednom izgrađeno. Ali ovo nisu normalne okolnosti. U trenucima krize mišljenja se brzo mijenjaju.

Možete biti godinama posvađani sa rođacima, ali kad se pojavi neka hitnost, iznenada otkrijete skriveni rezervoar povrenja i prijateljstva, i trčite u pomoć jedan drugom. Umjesto režima nadzora, nije prekasno da se vrati povrenje u nauku, javnost i medije. Možemo koristiti nove tehnologije, ali takve tehnologije koje osnažuju građane. Ja sam za mjerenje moje temperature i pritiska, ali ti podaci ne treba da se koriste za stvaranje svemoćne vlade. Ti podaci treba da mi omoguće da donosim zdrave odluke, i da vjerujem vladi.

Ako mogu da pratim svoje zdravstveno stanje 24 sata, shvatiću ne samo kada sam zdravstveni rizik po druge, već i koje navike doprinose mom zdravlju. I ako mogu da pristupim i analiziram statistiku o širenju koronavirusa, mogao bih da procijenim da li mi vlada govori istinu i da li preduzima adekvatne mjere u borbi protiv epidemije. Kad god ljudi pričaju o nadzoru, sjetite se da se taj isti nadzor može koristiti ne samo da bi vlada kontrolisala građane, već i da bi građani pratili vladu. Ova epidemija je veliki test građanstva.

U narednim danima, svako treba da vjeruje naučnim podacima i zdravstvenim radnicima prije nego teorijama zavjere i sebičnim političarima. Ako ne napravimo pravi izbor, možemo izgubiti naše slobode, misleći da je to jedini način da sačuvamo zdravlje.

ZAHTJEV DA SE IZABERE IZMEĐU PRIVATNOSTI I ZDRAVLJA JE ZAPRAVO KORIJEN PROBLEMA

TREBA NAM GLOBALNI PLAN

Drugi važan izbor je između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti. Epidemija i ekonomska kriza su globalni problemi. Oni se mogu riješiti samo globalnom saradnjom. Prvo, da bismo pobijedili virus moramo globalno dijeliti informacije. To je prednost ljudi nad virusima. Koronavirus u Kini i koronavirus u SAD ne mogu razmenjivati uputstva kako da inficiraju ljude. Ali Kina može da nauči SAD kako da se izbori sa virusom.

Ono što italijanski doktor otkrije u Milanu ovog jutra, može spasiti živote večeras u Teheranu. Dok vlada UK odlučuje između više režima, može dobiti savjet iz Južne Koreje koja je prije mjesec dana imali sličnu dilemu. Ali da bi se to dogodilo potrebna je globalna saradnja i poverenje. Države treba otvoreno da dijele informacije i pitaju za savjet, i treba da vjeruju podacima i preporukama koje dobijaju.

Potreban nam je globalni napor za distribuciju i proizvodnju medicinske opreme, testova i respiratora. Umjesto što svaka zemlja djeluje lokalno i nastoji da prikupi svaki komad opreme za sebe, koordinirani globalni napor bi ubrzao proizvodnju i obezbijedio da se oprema sa spašavanje života pravilinije rasporedi. Kao što zemlje nacionalizuju industrije tokom rata, ljudski rat protiv koronavirusa zahtijeva da se ,,humanizuju “glavne linije proizvodnje. Bogata zemlja sa malo slučajeva bi trebala da pošalje opremu siromašnijoj zemlji sa malo slučajeva, vjerujući da će u slučaju potrebe i druge zemlje priskočiti u pomoć. Možemo razmisliti o globalnom naporu za medicinsko osoblje.

Zemlje koje nisu mnogo pogođene treba da pošalju svoje ljekare u najviše ugožene djelove svijeta da im pomognu i da steknu iskustvo. A onda bi pomoć mogla biti uzvraćena. Globalna saradnja je neophodna i u ekonomskom smislu. Zbog globalne prirode ekonomije i lanca snabdijevanja, ako svaka vlada radi svoju stvar ignorišući druge, rezultat će biti haos i produbljenje krize. Potreban nam je globalni plan, i to brzo. Još jedan zahtjev je globalni dogovor o putovanju. Višemjesečno otkazivanje svih internacionalnih putovanja će izazvati teškoće, čak i u borbi protiv koronavirusa.

Zemlje moraju da sarađuju da bi dozvolile makar najvažnijim ljudima da putuju preko granice: naučnici, ljekari, novinari, političari, biznismeni. To se može uraditi ako se napravi globalni dogovor o prethodnom pregledu putnika u njihovoj matičnoj zemlji. Ako znate da su samo pregledani putnici dozvoljeni u avionu, lakše ćete ih primiti u zemlju. Nažalost, trenutno zemlje ne rade ništa od ovoga. Kolektivna paraliza je obuzela zajednicu. Kao da nema odraslih. Očekivano bi bilo da su se prije nekoliko nedelja sastali zvaničnici svih zemalja da bi donijeli globalno rešenje.

G7 lideri su ove nedelje organzovali videokonferenciju, i nije donesen nikakav plan. U prethodnim globalnim krizama - ekonomska kriza 2008. i epidemija ebole 2014. SAD su preuzele ulogu globalnog lidera. Ali trenutna vlada je odbila ulogu lidera. Jasno je izrazila da više brine o veličini Amerike nego o budućnosti čovečanstva. Administracija je napustila i svoje najbliže saveznike. Kad je zabranila sva putovanja iz EU, nije dala upozorenje unaprijed - niti je konsultovala EU o toj drastičnoj mjeri. Šokirala je Njemačku nudeći $1bn njemačkoj farmaceutskoj kompaniji za prava monopola nad covid 19 vakcinom. Čak i ako trenutna administracija promijeni plan i razvije globalnu strategiju, malo ljudi bi slijedilo lidera koji nikad ne preduzma odgovornost, nikad ne priznaje greške, i sve zasluge pripisuje sebi, okrivljujući druge.

Ako tu odgovornost ne preuzmu druge zemlje, neće samo borba sa epidemijom biti teža, već će narednih godina narušiti međunarodne odnose. Ali svaka kriza je takođe prilika. Nadamo se da će ova epidemija pomoći čovječanstvu da shvati opasnost globalnog nedostatka saradnje. Čovječanstvo mora napraviti izbor. Hoćemo li krenuti putem neslaganja ili putem globalne solidarnosti. Ako izabremo neslaganje, to neće samo produžiti krizu, već će izazvati veće katastrofe u budućnosti. Ako izaberemo globalnu solidarnost, to će biti pobjeda ne samo nad koronavirusom, već i nad svim budućim epidemijama i krizama koje snađu čovječanstvo u 21 vijek.

 

Juval Noah Harari (oslobođenje.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

dodik1COVID-19 ne smije postati saveznik vladajućih struktura Bosni i Hercegovini, nego javnosti i običnih ljudi.

Kažu da nas ništa ne ujedinjuje kao nesreća. Suočavanje s prijetnjom širenja korona virusa podsjetilo nas je na vrijeme poplava 2014. godine. Elementarna nepogoda tada je pokazala da u nama ima još nepotrošene ljudskosti, želje da pomognemo onima u nevolji, ponekad riskirajući i vlastite živote i komfor.

A onda je vrijeme nakon smirivanja vodostaja pokazalo da je u pojedinima ostalo još nečovještva, samoživosti i gramzivosti, pa smo se suočili s mnoštvom zloupotreba, od politike do trgovine. I shvatili smo da ima života i nakon poplava.

Bit će života i poslije korona virusa. Korona ne smije postati saveznikom vladajućih struktura, nego javnosti, običnih ljudi, kako se to obično kaže. A da će biti života i nakon virusa COVID19 uvjeravaju nas trgovci i apotekari, koji su krenuli u sticanje ekstra zarade. Neki su otkriveni i novčano kažnjeni, a mnogi nisu.

Nakon što su vlasti proglasile vanrednu situaciju u bh. entitetu Republika Srpska, a stanje nesreće u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, sve koji se odvaže zarađivati na muci i strahu naroda treba hapsiti.

U Titovo doba, na koje se mnogi pozivaju posljednjih godina posebno, bilo bi tako. Ako hapšenja izostanu, onda s pravom možemo sumnjati da dijelovi političkih struktura imaju veze s takvim nemoralnim ponašanjem trgovaca, prodavaca, apotekara i svih drugih. Novčane kazne nisu efikasne, jer da jesu, ne bi bilo utaje poreza, neprijavljenih radnika i drugih marifetluka.

Mjere prevencije koje su vlasti u Bosni i Hercegovini poduzele za smanjenje širenja virusa COVID-19 su za pohvalu. Ali, neke od mjera moraju dobro biti odmjerene, kako ne bi bilo zloupotreba. Jaki kamionski lobi već je poslao prijedlog da se od obavezne izolacije izuzmu vozači u prekograničnom prevozu koji su se nalazili na turama u inozemstvu, pod izgovorom da ih ionako ima malo. Koliko god ih malo bilo, njihovi potencijalni socijalni kontakti predstavljaju rizik - kako za one s kojima mogu doći u dodir, tako i po njih same. Entitetske vlade ionako upravljaju željeznicama RS-a i Federacije, a osnovne živežne namirnice, medicinska oprema i materijal, ukoliko je to moguće, dok traje krizni period, treba prevoziti prugama. Smanjuje se rizik, a povećava kapacitet prevoza. Još ako se ukalkuliraju neke subvencije, eto rješenja.

Čija je Centralna izborna komisija?

Bit će života i poslije korone - znaju to i politički predstavnici konstitutivnih naroda, građana i ostalih u Bosni i Hercegovini. Dio njih preko razumne mjere dramatiziranjem stanja stvara apokaliptičnu atmosferu, čime pokušaju prikriti važne procese koji se odvijaju u sjeni. Prvi proces koji je krenuo neposredno nakon saznanja da se korona uselila na tlo Bosne i Hercegovine jeste ovladavanje državnom Centralnom izbornom komisijom i stvaranje uporedne prednosti uoči skore objave lokalnih izbora. Ova institucija je, zbog razuđene ustavnopravne strukture Bosne i Hercegovine, mnogih izmjena elemenata prema kojima se izračunavaju mandati, ali i direktnog upravljanja izbornim procesom, vrlo važan plijen vladajućih stranaka.

Stranci demokratske akcije bilo je važno da zadrži dvojicu bivših članova i potvrdi im novi mandat, a da istovremeno izbaci dvojicu članova koje preferira Savez nezavisnih socijaldemokrata. SDA je kao partnere u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine za taj posao našla zastupnike opozicionih Srpske demokratske stranke i Partije demokratskog progresa te tako osigurala neophodnu većinu sa teritorije RS-a. Nezvanična koalicija Milorada Dodika i Dragana Čovića potvrđena je tako što su zastupnici SNSD-a i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine napustili skupštinsku salu tokom izjašnjavanja. SDA je čak riskirala vrlo jak zemljotres u koaliciji sa Savezom za bolju budućnost Bosne i Hercegovine Fahrudina Radončića, ali cilj je bio visok.

Centralna izborna komisija već godinama je na meti kritika - i političkih stranaka, i javnosti - da je pod direktnim političkim uticajem, a kao najveći grijeh joj se pripisuje što je dozvolila da noć uoči posljednjih općih izbora bude zamijenjeno 6.500 članova biračkih odbora, što je teško kompromitiralo rezultate izbora.

'Juriš' na novac Centralne banke

Da će biti života i poslije korone pokazao je i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik, najavivši pokretanje inicijative za korištenje dijela obaveznih rezervi Centralne banke Bosne i Hercegovine u saniranju šteta nastalih u ovom periodu. Dodik je već dugo fokusiran na potencijale ove, ne našom zaslugom, najstabilnije institucije Bosne i Hercegovine.

Državno Predsjedništvo je usvojilo zaključak da će, zajedno s nadležnim institucijama, razmotriti mogućnost upotrebe ovog novca. Vlast, opozicija, a prije svih javnost, ovaj proces mora držati pod budnim okom i svako narušavanje monetarne stabilnosti u bilo kom smislu mora spriječiti. Ako im se dozvoli samostalno donošenje odluka u tom pravcu, štamparija na Topčideru u bivšoj Jugoslaviji bit će šala, a čitaoci koji pamte monetarno stanje u bivšoj državi znaju o čemu govorim. Za tim fondovima treba posegnuti tek kad se iscrpe budžetske rezerve i međunarodna pomoć za ovu namjenu.

Očekuje nas život poslije korone i u njemu suočavanje s posljedicama migrantske i izbjegličke krize. Migranti i izbjeglice, koji su već tu, pored nas, također zaslužuju brigu zdravstvenih vlasti. Sudim prema onome što vidim, a vidim da nisu informirani o opasnosti od korone na jezicima njima razumljivim. Domaće stanovništvo je pozvano da ostane u svojim kućama. Migranti i izbjeglice lutaju ulicama. U migrantskim centrima nije organizirana nikakva medicinska trijaža, bar o tome nema informacija u javnosti. Šta će se dogoditi s prvim toplijim danima, kad će, preko nekontroliranih dijelova granice Bosne i Hercegovine nahrupiti nove kolone migranata i izbjeglica?

Prije nekoliko dana je bivši državni ministar Mirko Šarović otkrio da je jedna firma iz RS-a izvozila robu u Iran, kršeći tako međunarodne sankcije koje Bosna i Hercegovina podržava. Državni ministar sigurnosti Fahrudin Radončić rekao je da se radilo o državnoj tajni, a potom kasnije otkrio detalje. Govori li iko o tome danas? Firma je u međuvremenu demantirala vijest. Ko je odlučio o stepenu tajnosti, ko je odlučio da to više nije državna tajna? Hoće li protiv rukovodstva firme biti pokrenut bilo kakav postupak? Radončić kaže da je Dodik telefonom naložio da se s izvozom prekine. Prema kojim ovlaštenjima? I sve je to pokrila korona.

A da će biti života i poslije korone pokazuje i proces koordiniran u RS-u i Srbiji. Javnost nije krila čuđenje što je, objavljujući proglašenje vanrednog stanja u Srbiji, presjednik ove države Aleksandar Vučić pomenuo Srebrenicu, gradi koji se nalazi u susjednoj državi, Bosni i Hercegovini. Ne bez razloga. "Preduzet ćemo najteže mjere, prošli smo kroz teške ekonomske krize, gde smo dolazili gotovo do bankrotstva da bismo bili jedna od dve zemlje sa najvećim rastom u Evropi. Prošli smo kroz teške situacije na Kosovu ... kroz milion migranata, da vas ne podsećam na druge situacije, od Srebrenice i nadalje, ali ovo će biti najveća bitka do sada. Ovo je najgori dan u Evropi nakon Drugog svetskog rata", rekao je, između ostalog, Vučić.

Vučić, Srebrenica i 'najgori dani'

Prvo, najgori dani poslije Drugog svjetskog rata su dani počinjenja genocida. Drugo, Vučić je dobro zapamtio obećanje visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka da će, ukoliko to ne učini Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, nametnuti zakon o zabrani negiranja genocida počinjenog u Srebrenici. Ne postoji mogućnost da državni parlament, zbog protivljenja zastupnika stranaka iz RS-a, usvoji ovakav zakon. Ostalo je da se kroz kampanju pokuša relativizirati ova prijetnja, ne bi li članice Vijeća za provedbu mira, svojevrsni šefovi visokom predstavniku, izdali nalog da odustane. Korona je zgodna prigoda da se sa Inzkovog obećanja reflektori prebace na drugi teren. Prozrijeti ovakav pokušaj civilizacijski je zadatak, a promjena stava bila bi nova izdaja žrtava genocida.

U kampanju su već uključeni vladine institucije, nevladin sektor, a prije nekoliko dana otvorenim pismom oglasilo se 65 intelektualaca. Pismo su poslali domaćoj javnosti, ali i Uredu viskog predstavnika, OSCE-a, ambasadama zemalja članica Evropske unije, PIC-u... Tvrdi se da bi nametanje zakona obesmislilo svako dalje naučno i dokumentirano istraživanje događaja u Srebrenici 1995. godine Autori tvrde da se na osnovu pojedinačnih zločina i presuda Haškog tribunala ne može etiketirati cijeli srpski narod i entitet. Kada bi slijedili logiku potpisnika otvorenog pisma, savremeni naučnici ne bi istraživali holokaust, čije negiranje osuđuje sav civilizirani svijet. Poseban je problem što srpski intelektualci nameću kolektivnu krivicu, iako se u presudama govori o organiziranom i sistematskom zločinu pojedinaca.

Širenja korona virusa, kao nečega što nas je zadesilo, a nepoznato nam je, s pravom smo se uplašili. Terapija je odgovornost, prvo prema sebi, onda prema drugima. Ali, od svega je važnije pratiti aktivnosti vlasti. Naglašavam, pratiti. Jer, ima života i nakon korone.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Benjamin Butković (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

smartphone7Šta je glavni resurs savremene ekonomije? Odgovori su različiti: nafta, novac, znanje… I sve ostalo. Ne! Glavni resurs savremene ekonomije je budala. Njemu možeš da im podmetneš bilo šta.

U stvari, to nije šala, već “medicinska činjenica“. Pokretači savremenog razvoja su neznanje i mračnjaštvo.

Čovječanstvo je 60-ih godina prošlog vijeka dostiglo vrhunac svoje naučno-tehnološke moći. Nakon toga ništa se radikalno nije promijenilo u nauci i tehnologiji. Pokretačka snaga tog razvoja bila je trka u nuklearnom naorružanju. Simbol i apoteoza naučno-tehnološke moći bio je čovjekov let u kosmos.

U to vrijeme najmodernija i najprestižnija profesija bila je profesija naučnika. Bradati fizičari bili su književni i filmski junaci. Djevojke su ih voljele, a filozofski nastrojeni mladići oponašali.

Inženjeri-fizičari, matematičari bili su veoma traženi. Upravo fizičar je u to vrijeme bio prototip savremene verzije „super heroja“. Najbolji i najpametniji su pohađali matematičke škole. Nema sumnje, da bi neko postao svjetski šampion, na hiljade njih mora da zaigra fudbal u lokalnom timu. Isto tako, da bi neko stigao do svjetskog otkrića, nebrojeno mnoštvo mladih mora da počne da ozbiljno uči fiziku i matematiku, da rješava zadatke iz časopisa „Кvant“, pokušava da pobijedi na regionalnom takmičenju. I sve te aktivnosti moraju biti moderne, prestižne, cijenjene. Tako je i bilo onda. Bilo je u modi biti pametan. I djeca su zaista željela sve da znaju

Postepeno je nestajao ugled nauke, prirodno-tehničkih znanja, naučnog stila mišljenja.

Nauka nije sposobna da se razvija na sopstvenim osnovama, sama od sebe. Njoj se uvijek spolja postavljaju ciljevi i zadaci. U ogromnoj većini slučajeva, to su zadaci koji se odnose na usavršavanje vojne tehnologije. Naučno društvo samo od sebe može da iznjedri samo ono što se zove „zadovoljenje sopstvene radoznalosti na račun države“.

60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, naučni stil razmišljanja (tj. vjera u spoznaju svijeta, eksperiment i njegovu logičku interpretaciju) sve više je uzmicao pred raznim ezoterijskim razmišljanjima, mistikom, istočnjačkim učenjima. Racionalizam i pozitivizam, tako svojstveni nauci, počeli su da se urušavaju.

60-ih godina otprilike, napredno čovječanstvo zadesila je pošast posebne vrste. Tih godina u vodećim kapitalističkim zemljama dogodilo se ono što čovječanstvo nije vidjelo od izgnanstva iz raja. Činjenica da o tome niko nije govorio na sva zvona (i da i dalje ne govori) samo potvrđuje ono što je neosporno: i u svojim malim životima kao i u životu cijelog čovječanstva, ljudi se fokusiraju na sitnice, a ono što je važno i značajno – čak i ne primjećuju.
Šta se to dogodilo?

Dogodilo se nešto strašno. Elementarne, svakodnevne potrebe ogromne većine običnih građana bile su zadovoljene. Šta znači: elementarne? To znači one prirodne, razumne – potreba za zdravom hranom u dovoljnoj mjeri, potreba za normalnom kvalitetnom odjećom za svako godišnje doba, za mjestom stanovanja koje ispunjava prostorne i higijenske uslove. Porodice su počele da kupuju automobile, pojavili su se aparati za domaćinstvo.

Кrajem 60-ih i početkom 70-ih godina zadovoljavajući životni standard i materijalna obezbijeđenost postali su dostupni za otprilike dvije trećine stanovništva. S naporom i teškoćama, ali-dostupni. Naravno, radi se o „zlatnoj milijardi“.

To se ranije nikada nije desilo u istoriji, nigdje u svijetu! Do tada je životna norma običnih ljudi bilo siromaštvo i svakodnevna mukotrpna borba za parče hljeba. Tako je bilo u svim zemljama u svijetu.

I gle, sve se čudesno izmijenilo. Normalan, prosječan zaposleni građanin dobio je zadovoljavajuće mjesto stanovanja snabdijeveno svim mogućim komforom, aparatima za domaćinstvo, počeo je pristojno da se hrani, kupuje novu odjeću.

Ništa mi ne nedostaje. Imam sve. Šta dalje!?

Drugim riječima, model razvoja zasnovan na zadovoljenju osnovnih potreba novcem koji su ljudi zaradili, bio je iscrpljen. Кod ljudi nije bilo, niti se očekivalo ni uvećanje gotovog novca ni uvećanja potreba. Biznis je mogao da raste samo sa porastom broja stanovništva, koji je, na nesreću, u razvijenim zemljama počeo da se smanjuje.

Dostojevski je u romanu „Mladić“ predvidio: naješće se čovjek i upitaće: a šta dalje? Daj mu smisao života, ili neke druge ciljeve.

Ali, u stvarnosti, to pitanje nije postavio pojedinac. Njaga su preduhitrili. Globalni biznis ga je preduhitrio. On je prvi postavio pitanje „Šta dalje?“ i prvi našao odgovor.

Кapitalizam ne može da postoji bez ekspanzije. Globalnom biznisu su potrebna uvijek nova i nova tržišta. I on ih je pronašao. Nije ih pronašao preko okeana (tamo već u to vrijeme nije imao šta da ulovi), već u LJUSКIM DUŠAMA.

Кapitalizam je počeo ne samo da zadovoljava, već da stalno stvara nove i nove potrebe. I da ih trijumfalno zadovoljava. Tako su, na primjer, mobilni operateri stvorili potrebu kod ljudi da non-stop brbljaju preko telefona, farmaceutske korporacije – potrebu da ljudi neprekidno gutaju tablete, proizvođači odjeće – potrebu da se odjeća mijenja ako ne svakodnevno, ono bar svake sezone.

Moguće je takođe stvarati nove opasnosti – a zatim štititi ljude od nje pomoću (prodajom) odgovarajuće robe. Štite nas od svega: peruti, mikroba u klozetskoj šolji, zračenja mobilnih telefona.

U prvi plan je izbio marketing. Šta je marketing? U stvari to je nauka o tome kako da nekome utrapite nepotrebnu stvar. Zapravo, šta da uradite kako bi ono što je nepotrebno, postalo potrebno i kupljeno. Zašto, npr. marketing nije postojao u 19. vjeku? Pa, zato što nije bilo potrebe za tim. Tada se proizvodila potrebna roba i zadovoljavale su se realne potrebe. A kada su počele da se izmišljaju lažne potrebe, tada je marketing stupio na scenu. Takva je uloga totalne reklame.

Ljudi iz marketinga osjećaju profesionalni ponos: mi ne zadovoljavamo potrebe, mi ih stvaramo. To je zaista tako. Da bi ljudi kupovali bilo šta, treba ukinuti razumne argumente. Pošto se radi o nametnutim i lažnim potrebama, opasno je o njima racionalno rasuđivati. Vrlo lako može da se ispostavi da su one lažne, da to, o čemu one govore ne postoji u stvarnosti, niti može da postoji po zakonima prirode. Nametanje potreba dešava se strogo na emocionalnom nivou. Reklama računa na emocije – to je niži sloj psihe, za razliku od razuma. Niže od emocija su samo instinkti. Danas reklama sve više računa upravo na njih.

Da bi se proces odvijao življe, potrebno je ukloniti prepreke u vidu racionalne svijesti, navika kritičkog razmišljanja i naučnih saznanja koje su masovno rasprostranjene. Veoma je dobro što su te navike i znanja uzdrmana još u prethodnom periodu. Jer smetaju globalnoj ekspanziji kapitalizma! Smetaju prodaji mnoštva nepotrebnih i ništavnih stvari.

Uostalom, kritičko i racionalno razmišljanje danas nije ni potrebno. Nije ni moderno, ni savremeno, nije TRENDY. Ovdje se sada radi o globalnom formiranju idealnog potrošača, potpuno lišenog racionalne svijesti i naučnih saznanja o svijetu. Poznati filozof Aleksandar Zinovjev je rekao da je idealni potrošač – nešto kao cijev u koju se roba sa jedne strane trpa, a sa druge strane ta ista roba izlijeće na đubrište.

Кakav je idealni potrošač? To je apsolutno neobrazovana budala vesele naravi, koja živi elementarnim emocijama, uvijek željna nečeg novog. Malo finije rečeno, to nije budala, već – šestogodišnje dijete. Ali ako neko sa 30 godina ima psihu šestogodišnjaka, on je ipak budala, ma koliko bio fin. On ima glatku fizionomiju koja nije opterećena suvišnim mislima, brije se brijačom marke „žilet“ , ima snježno-bijeli osmijeh zahvaljujući dobro odabranoj zubnoj pasti. On je vedar, pozitivan, dinamičan i uvijek spreman. Spreman da troši. Šta da troši? Šta god kažu. Zbog toga je on idealan potrošač. On se neće žaliti: „Šta će mi novi ajfon, kada ni stari nisam upoznao? Uopšte mi to ne treba.“ Njemu izgleda treba – sve. Dočepavši se nove igračke, on mora što prije da se otarasi stare.

On mora neprestano da žvaće, osjećajući „rajsku nasladu“ i da se pritom herojski bori sa suvišnim kilogramima. I da pritom ne primjećuje sav idiotizam svog ponašanja. On mora neprestano da brblja preko telefona i da pritom panično štedi na uslugama mobilne telefonije. On (ili bolje reći ONA) neprekidno štiti svoje ukućane od mikroba, što je potpuno nepotrebno, i čak štetno. I, što je najvažnije, on mora da vjeruje – da vjeruje svemu što mu kažu i da ne traži dokaze.

Uopšte, sam fenomen racionalnog dokazivanja, koji je nekada važio za veliko dostignuće antičke civilizacije i koji je do tada neodvojiv od mislećeg dijela čovječanstva, sada se pred našim očima gasi i prijeti da nestane. Ljudi više ne osjećaju potrebu za njim.

MEDIJI КAO VIRTUELNO «OSTRVO BUDALA»

Da biste vaspitali pozitivnog hedonistu – idealnog potrošača koji sebe neprestano raduje novom kupovinom, prežderava se i pritom aktivno mršavi, ne primjećujući apsurdnost svog ponašanja, potreban je svakodnevni osmišljen rad na zaglupljivanju masa.

Glavnu ulogu u tom procesu ima televizija kao najčešće korišćeno sredstvo informisanja, ali se time proces ne ograničava. Potrošnja tog, nećemo reći „duhovnog“ , već „virtuelnog“ proizvoda mora da nas neprekidno raduje, ili da nas u svakom slučaju, ne opterećuje komplikovanošću, složenošću, nerazumljivošću. Sve treba da bude veselo i pozitivno. Bilo koja informacija, o bilo čemu, treba da bude svedena na nivo žvakaće gume. Npr. svi veliki ljudi moraju da budu prikazani kao objekti kuhinjskih spletkarenja, kao priprosti i priglupi, kao što su i sami gledaoci, i čak ne samo kao oni, već kao idealni potrošači kakve od tih gledalaca planiraju da naprave.

Potrošač ne smije ni za šta da kaže: „Ja to ne razumijem“ ili „Ovo ne shvatam“. To bi bilo uznemiravajuće i ne bi bilo pozitivno.

Jednom je M. Gorki napisao da postoje dva pristupa pisanju književnosti i štampe za narod. Buržujski – kad se trudiš da spustiš tekst na nivo čitaoca i drugi, sovjetski – da podigneš čitaoca na književni nivo. Sovjetski pisci i novinari, smatrao je Gorki, moraju da podignu čitaoca na nivo razumijevanja prave književnosti i uopšte, ozbiljnih tekstova. Savremeni mediji ne samo da se spuštaju do postojećeg nivoa čitaoca – oni čitaoca aktivno vuku nadole.

Sve se više objavljuju knjige-slikovnice, ali ne za trogodišnjake kao prije, već za odrasle.

Ustvari, savremeni mediji – to je virtuelno Ostrvo Budala, koje je sjajno opisao N. Nosov u knjizi „Neznalica na Mjesecu“ . Čini mi se da se u toj satiri autor podiže do sviftovskih visina. Ako je neko zaboravio, da podsjetimo o čemu se radi. Na neko ostrvo dovoze lutalice-beskućnike. Tamo ih bez prestanka zabavljaju, pokazuju krimiće i crtaće, oni se voze na vrteškama i drugim zabavnim spravama. Poslije nekog vremena tu provedenog, pošto su se nadisali otrovnog vazduha na tom ostrvu, normalni ljudi onižeg rasta pretvaraju se u ovce koje šišaju, ostvarujući dobit od prodaje njihove vune.

Naši mediji redovno dostavljaju naručiocima ovce za šišanje.

U užem smislu naručioci su proizvođači reklama, a u širem smislu – to je globalni biznis kome su potrebni veliki kontigenti potrošača. Кao što je sovjetska štampa imala za cilj da radničke mase vaspitava u duhu komunizma, upravo tako današnja sredstva informisanja teže da vaspitaju idealne potrošače. Samo ljudima potpuno ispranog mozga može biti životni cilj – neprekidna zamjena telefona ili neprestano trošenje novca na šarene laže. A pošto je to tako – onda ljude treba oblikovati, tj. napraviti od njih budale.

Ispiranje mozga kreće od škole, od dječijih stripova koje možete kupiti bilo gdje, dok se pritom ozbiljni časopisi nigdje ne reklamiraju, i možete ih kupiti samo putem pretplate.

Većina djece čita samo dječiju fantastiku koja ih priprema za percepciju glamurozne štampe, kriminalnih romana, romana za dame i tome slično.

Кarakteristično je da čak i ljudi sa formalno visokim nivoom obrazovanja (tj. oni koji su stekli diplome) ne osjećaju potrebu za racionalnim dokazivanjem bilo kakvih tvrdnji. Nisu im potrebne ni činjenice, ni logika – dovoljni su šamanski krici, nešto nalik na univerzalni način argumentovanja: „To je tako!“ , koji je u posljednje vrijeme veoma u opticaju.

Navika da posmatramo omiljene tv voditelje formira predstavu (možda nesvjesnu): nije važno šta se govori, već ko govori. Ako priča osoba koju poštuju i vole, koja je simpatična – onda se sve što ona kaže prihvata kao istina. Ljudi imaju potrebu da na ekranu vide „glavu koja govori“ , dok im je teško da percipiraju čak i jednostavan tekst u pisanoj formi.

ŠTA SE UČI U ŠКOLI?

U svojoj prostoti, jedan ministar obrazovanja se izrekao: cilj obrazovanja je – formiranje kulturnog potrošača. Savremena škola, srednja i visoka, polako se približava datom zadatku. Ne odjednom, ali postepeno.

Šta se sada uči u školi? Кako se ponašti u društvu, kako biti dio kolektiva, kako napraviti videoprezentaciju, ili napisati CV. A fizika i hemija – to je dosada, zaostalost, prošli vijek.

Uče nas da ne treba ništa ZNATI – u smislu držati u glavi. Sve se može naći na Google-u. To je veoma produktivna tačka gledišta. Ako čovjek ništa ne zna, može mu se nametnuti bilo šta. A prazna glava je vrlo pogodna da se u nju strpaju sve pojedinosti tarifnih planova, ili svojstva različitih vrsta toaletnog papira.

Neznanje i mračnjaštvo su posljednje utočište savremenog kapitalizma. To nije neki defekt savremenog društva, već je to njegova najvažnija komponenta. Bez njega savremeno tržište ne može da opstane.

Postavlja se logično pitanje: ko će u tom slučaju proizvoditi novu robu koja bi se uvaljivala idealnim potrošačima? I ko će voditi ljudsko stado a ko će biti pastiri? Očigledno, idealni potrošači za to nisu pogodni. U savremenim SAD danas tu ulogu imaju izbjeglice iz zemalja trećeg sveijta, iz bivšeg SSSR. Teško je reči šta će se dalje dogoditi. Savremeni kapitalizam i uopšte savremena zapadna civilizacija ne gleda unaprijed, za nju je važna sadašnja ekspanzija. Ona se postiže totalnom

(Leutar.net)

Stranica 1 od 8

S5 Box