Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (115)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Mahir Sokolija

bihPune četiri godine poslije završenog popisa stanovništva demografsko stanje u Bosni i Hercegovini znatno je lošije nego što je bilo prije 2013. godine. U RS-u se, naprimjer, 2016. godine rodilo samo 22 Hrvata, u Federaciji 117 Srba. Na svakog Hrvata rođenog od 2013. godine u RS-u umrlo ih je devet, a na svakog Srbina koji se rodio u posljednje četiri godine u Federaciji BiH umrlo je osam Srba. Broj Bošnjaka u blagom porastu, Srba i Hrvata u kontinuiranom padu
Nedavno objavljeni rezultati entitetskih statističkih zavoda o demografskim kretanjima za oktobar 2017. godine zatvaraju četverogodišnji krug od popisa stanovništva održanog u oktobru 2013. godine i pokazuju dramatične promjene nastale uslijed slabog prirodnog priraštaja. Podaci koji će ovdje biti objavljeni i analizirani prije svega su rezultat sabiranja i uspoređivanja velikog broja statističkih informacija objavljivanih u posljednje četiri godine od Zavoda sa statistiku Federacije BiH, Republičkog zavoda za statistiku Republike Srpske i Agencije za statistiku BiH.

Autostrada pakla

Pojednostavljeno gledano, postoji barem pet demografskih slika Bosne i Hercegovine koje trebamo imati na umu kada nešto analiziramo i planiramo. Krenuvši vremenskim slijedom, tu su i dalje sveprisutni rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine. Oni su relevantni kako za demografske analize, tako i za ustroj države – od policijskih i sudskih struktura pa nadalje. Zatim je tu i popis iz 2013. godine. On daje tačniju sliku stanja u državi i postao je nova tačka od koje se planiraju mnoge buduće aktivnosti u društvu i politici. Treća slika jeste trenutno stanje koje saznajemo iz mjesečnih i godišnjih izvještaja statističkih zavoda i koje najčešće poredimo s rezultatima posljednjeg popisa.

S tim u vezi saznajemo o demografskim trendovima, imamo priliku da ih analiziramo, ali i da na njih utječemo. Sljedeća demografska slika jeste ona koju dobijamo na osnovu broja rođenih i umrlih i govori nam šta nas to očekuje u budućnosti. Odnos, odnosno razlika između ovih dviju kategorija, koju još nazivamo i prirodnim priraštajem, pokazuje smjer u kojem se populacija kreće, koja to područja ostaju bez radne snage, koja stare, koja se prazne, koja su u stagnaciji, a koja napreduju. Petu sliku čine podaci o broju sklopljenih brakova, što predstavlja potencijal za dodatni demografski rast, odnosno pad. Ovu posljednju sliku upotpunjuju podaci o broju razvedenih brakova.

Etnička karta BiH doživjela je ogromne promjene između dvaju posljednjih popisa stanovništva. Takozvano etničko čišćenje, zapravo ubijanje, paljenje, rušenje i protjerivanje, kao i druge ratne okolnosti, zasnovane na strahu i nesigurnosti, izazvale su velike unutrašnje i vanjske migracije. One su nastavljene i nakon popisa 2013. godine, ogledaju se u sve većem iseljavanju, ali i padu nataliteta i povećanju mortaliteta.

Od popisa stanovništva, obavljenog u prve dvije sedmice oktobra 2013. godine, broj stanovnika u BiH kontinuirano se smanjivao, kako iseljavanjem, tako i prirodnim putem, odnosno znatno je više ljudi umiralo nego što ih se rađalo. U tome prednjači RS, u kojoj je broj stanovnika od novembra 2013. godine do oktobra 2017. godine smanjen za približno 20.500. U istom periodu, dakle, za punih 48 mjeseci, u Federaciji BiH umrlo je 5.800 stanovnika više nego što ih se rodilo. Uračuna li se u ukupan broj i Brčko Distrikt, u kojem je u ovom periodu negativan prirodni priraštaj iznosio nešto manje od 600, imamo podatak da je za četiri godine broj stanovnika u BiH prirodnim putem smanjen za približno 27.000, odnosno za 0,8%. Pri tome je smanjenje u Republici Srpskoj iznosilo 1,67%, u Federaciji BiH 0,26%, a u Brčko Distriktu 0,72%.

U ukupnom smanjenju na osnovu prirodnog priraštaja, Srbi su sudjelovali s -18.650, Hrvati, s -9.450, Bošnjaci su imali pozitivan prirodni priraštaj u iznosu od 5.450, dok su svi nekonstitutivni narodi i oni koji se nisu izjašnjavali u etničkom smislu imali prirodni priraštaj od -4,200. U odnosu na etničku strukturu zabilježenu na popisu 2013. godine, Bošnjaci su zabilježili rast od 0,31%, dok su Hrvati imali pad od 1,73%, a Srbi od 1,71%. Ukupno smanjenje stanovništva BiH na osnovu prirodnog priraštaja, dakle odnosa broja rođenih i broja umrlih, iznosilo je za četiri godine 0,76%.

Nit djecu rađaju, nit u svatove idu

Da bi se dobio dojam o kakvom je padu nataliteta riječ, treba istaknuti da je od 2004. do 2013. godine ukupan prirodni priraštaj iznosio približno -13.000. Dakle, za samo četiri godine nakon tog desetogodišnjeg perioda negativni prirodni priraštaj više se nego udvostručio. S obzirom na tendenciju iseljavanja, u čemu prednjači reproduktivno sposobni dio stanovništva, nesumnjivo je da će se negativni prirodni priraštaj povećavati, vjerovatno i brže nego u posljednje četiri godine.

Odnos broja rođenih i umrlih takav je da BiH ima loš vitalni indeks, koji se izračunava tako što se broj rođenih podijeli s brojem umrlih, a zatim pomnoži sa sto, pri čemu svaki rezultat manji od sto ukazuje na negativni prirodni priraštaj. Vitalni godišnji indeks u BiH iznosi za posljednje četiri godine u prosjeku 82. On je kod Bošnjaka 109, kod Hrvata je 58, a kod Srba 65.

Podsjetimo se da su, prema popisu stanovništva 2013. godine, Bošnjaci činili 50,1% stanovništva BiH, Srbi 30,8%, Hrvati 15,4%, a svi ostali 3,7%. Kada se zbroje sva rođena djeca od popisa naovamo, dobije se podatak po kojem bošnjačka djeca čine 55,5% sve djece rođene u posljednjih 48 mjeseci, srpska 29,7%, hrvatska 11,1%, dok je ostalih 3,7%. Među umrlima, pak, Bošnjaka je 41,5%, Srba 37%, Hrvata 15,6%, a ostalih 5,9%, što skupa sugerira da je bošnjačko stanovništvo u prosjeku mlađe od drugog stanovništva u BiH.

U sklopljenim brakovima Bošnjaka je 56,2%, Hrvata 9,9%, Srba 26,8%, a ostalih 7,1%. Broj sklopljenih brakova na 1.000 stanovnika u BiH iznosi 5,3. Kod Bošnjaka je stopa 5,9, kod Hrvata 3,4, a kod Srba 4,6. Da bismo razumjeli koliko je to u odnosu na svjetske trendove, može nam pomoći podatak da, naprimjer, Evropska unija ima stopu od 4,5, Slovenija 3,1, Italija 3,2, Hrvatska 4,7, Njemačka 4,9, Srbija 5,2, SAD 6,9, Turska 7,7. Visina stope sklopljenih brakova u BiH u prosjeku je bolja od većine evropskih zemalja, uglavnom zahvaljujući Bošnjacima, dok se bosanski Hrvati svrstavaju u red nacija s najnižom svjetskom stopom sklopljenih brakova na 1.000 stanovnika.

Premda je riječ o ukupno lošoj demografskoj slici, s još lošijom perspektivom, imajući na umu da se ni na razini države ni na razini entiteta ne poduzimaju mjere koje bi radikalno utjecale na negativne trendove, te znajući za povećano iseljavanje, stanje na entitetskom nivou izgleda još i lošije jer pokazuju teritorijalnu distribuciju negativnih trendova kao posljedice etničkog čišćenja i slabog povratka, te poslijeratnih iseljavanja.

Trend iseljavanja naročito je porastao posljednjih nekoliko godina i izravno je povezan s ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju u junu 2013. godine, nakon čega su bosanskohercegovački Hrvati, koristeći povlasticu dvojnog državljanstva, u velikom broju otpočeli iseljavanje u inostranstvo. Da je to tako, pokazala je i nedavna analiza Stava čiji su dijelovi objavljeni u broju 134. Prema toj analizi, za samo tri godine, od 2013. do 2016, iz BiH je iselilo približno 32.000 katolika, od čega iz Vrhbosanske nadbiskupije 21.500. Od 2007. godine do 2013, do ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, broj iseljenih katolika iz ove nadbiskupije iznosio je 6.700. Znači da se za samo tri godine on više nego utrostručio u odnosu na sedam prethodnih godina.

Srbi u Federaciji i Hrvati u RS-u na nivou statističke greške

Bošnjaci su, prema popisu stanovništva iz 2013. godine, činili 70,4% stanovništva Federacije BiH, Hrvati 22,4%, Srbi 2,5%, a ostali 4,6%. Međutim, od popisa naovamo među novorođenom djecom bošnjačka čine 79,8%, hrvatska 16,6%, srpska 0,7% i sva ostala 2,9%. Broj Hrvata je u kontinuiranom padu. Tako je 2014. godine udio novorođene hrvatske djece u Federaciji BiH iznosio 17,5%, 2015. godine 16,3%, a 2016. godine 16,2%. Istovremeno je udio bošnjačke djece rastao sa 78%, koliko je iznosio 2014. godine, najprije na 78,6% u 2015. godini, a potom na 81,5% u 2016. godini.

Hrvati u demografskom smislu naročito loše stoje u RS-u, gdje se 2016. godine rodilo samo 22 djece čija je majka Hrvatica. Nije bilo mnogo bolje ni godinu prije, kada se rodilo 31 hrvatsko dijete, a više je nego dvostruko lošije u odnosu na 2014, kada se u RS-u rodilo pedesetero djece čija se majka izjasnila kao Hrvatica. Za tri godine, od 2014. do 2016, u RS-u rodilo se samo 103 hrvatske djece, što je 0,37% od sve rođene djece u RS-u, iako je na popisu stanovništva 2013. godine zabilježeno da u ovom entitetu živi 2,4% hrvatskog stanovništva, odnosno 29.645. U istom periodu u RS-u se ukupno rodilo 28.144 djece.

Za te tri godine u ovom entitetu umrlo je 43.438 stanovnika, od čega 860 Hrvata, pa je njihov udio među umrlim stanovništvom iznosio 1,98%. Dokaz je to da je hrvatsko stanovništvo u RS-u mahom starije, bez mogućnosti obnavljanja prirodnim putem, i da je, s obzirom na to da se ne naziru načini zaustavljanja takvih trendova, a imajući u vidu ukupno njihov neveliki broj, osuđeno na nestanak. Koliko će on biti brz, ovisi i o trendu iseljavanja, ali o stvarnom broju Hrvata u RS‑u, koji je vjerovatno manju u odnosu na popisanih skoro 30.000. Prema službenim podacima, u RS-u se 2013. godine rodilo samo 52 Hrvata, što bi značilo da se na 1.000 stanovnika rodilo 1,76 Hrvata. Tako lošu statistiku nema nijedna država na svijetu; najniža stopa nataliteta zabilježena je 2016. godine u Monaku i iznosi 6,6 rođene djece na 1.000 stanovnika.

Iste te 2013. godine u RS-u se rodilo 617 Bošnjaka, što iznosi svega 3,6 rođene djece na 1.000 stanovnika, što također ukazuje na, doduše nešto sporiji, ali sigurni nestanak Bošnjaka u RS-u. I kod Bošnjaka je taj trend kao i kod Hrvata zadržan, pa se 2014. godine rodilo 543 bošnjačke djece, 2015. godine 534, a 2016. godine 493. Dakle, od 2013. do 2016. rodilo se u RS-u ukupno 2.187 bošnjačke djece, a umrla su 3.643 Bošnjaka. Time je broj Bošnjaka u RS‑u prirodnim putem u četiri godine smanjen za 1.456, odnosno za 0,85%, Hrvata je u ovom dijelu BiH manje za 3,4%, a Srba za 1,4%. Prosječni vitalni indeks u RS-u u posljednje četiri godine iznosi samo 64,5, dok je u Federaciji BiH 93,1.

Srbi su u RS-u od 2013. do 2016. godine imali ukupan pad od 13.598. Rodilo se u ovom periodu 33.588 djece čija se majka izjasnila kao Srpkinja, a umrlo 47.186 osoba koje su se etnički izjasnile kao Srbi. Vitalni indeks kod Srba je u RS-u iznosio 70,5, kod Bošnjaka 59,7, a kod Hrvata 11,4.

Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, Srba u ovom entitetu svake godine umire u prosjeku približno za hiljadu više nego što ih se rađa. Tako je bilo i prošle godine, kada ih se rodilo 117, a umrlo 1155, ali i 2015. godine, kada se rodilo 140 djece čiji se otac izjasnio kao Srbin, a umrlo 1.288 Srba, ili 2014. godine, kada ih se rodilo 142, a umrlo 1.162. Drugim riječima, od popisa do danas, za samo četiri godine, broj Srba u Federaciji prirodnim je putem smanjen za približno 4.200, odnosno za 7,8%. U isto vrijeme broj Hrvata u Federaciji BiH, kao odnos broja umrlih i rođenih, smanjio se za približno 7.700, odnosno za 1,6%, dok je broj Bošnjaka porastao za 6.800, što iznosi 0,47%.

Samo dva kantona bilježe rast

Nakon što je u sedam uzastopnih mjeseci, od decembra 2016. do juna 2017. godine, natalitet u Federaciji BiH bio je negativan, prema posljednjim podacima, objavljenim 13. decembra, u ovom dijelu BiH već četiri mjeseca u nizu broj rođenih premašuje broj umrlih. Pozitivni rezultati nisu ravnomjerno raspoređeni, ni po mjesecima, ali ni po kantonima, pa je u prvih deset mjeseci ove godine broj stanovnika Federacije BiH prirodnim putem smanjen za 1.502, a ukupno u posljednjih 12 mjeseci za 1.578.

Pozitivan prirodni priraštaj u 2016. godini imala su samo dva kantona, Zeničko-dobojski i Sarajevski, a naročito je loše stanje u Posavskom i Kantonu 10, u kojima je vitalni indeks ispod 50 i koji su u fazi ozbiljne depopulacije. Bošnjaci su pozitivan prirodni priraštaj imali u pet kantona: Unsko-sanskom, Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom, Srednjobosanskom i Kantonu Sarajevo. Hrvati i Srbi nisu imali pozitivan prirodni priraštaj ni u jednom kantonu, entitetu kao ni u Distriktu Brčko. Štaviše, Srbi su među svim općinama u RS-u pozitivan prirodni priraštaj u posljednje četiri godine imali jedino u Banjoj Luci. Izrazito negativan prirodni priraštaj imali su Hrvati u svim kantonima osim u Hercegovačko-neretvanskom i Zapadnohercegovačkom, u kojima negativna kretanja nisu toliko alarmantna.

Među deset federalnih kantona najbolje stoji Sarajevski, u kojem od kraja rata naovamo ni u jednoj godini nije zabilježen negativni prirodni priraštaj. U posljednjih dvanaest mjeseci u ovom kantonu on je iznosio 547, a za prvih deset mjeseci 2017. godine 457. Riječ je o kontinuiranom porastu, i to izrazitijem u odnosu na posljednje dvije godine, jer je od januara do oktobra 2016. godine porast uslijed prirodnog priraštaja iznosio 354, a u istom razdoblju 2015. godine 190. Vitalni indeks u ovom kantonu iznosi 111, zahvaljujući Bošnjacima kod kojih je 140, dok je kod Hrvata i kod Srba, ali kod ostalih iznimno nizak.

Budući da se u Kantonu Sarajevo 2016. godine rodilo samo 73 Hrvata i 30 Srba, a umrlo ih 287, odnosno 312, stopa vitalnog indeksa kod Hrvata iznosi 27,8, a kod Srba 10,5, dok je kod ostalih 37,6. Zanimljivo je da se u ovom kantonu veliki broj mladih i mladoženja izjašnjava kao ostali. Iako u ukupnom broju stanovnika prema popisu iz 2013. godine ostali u Kantonu Sarajevo sudjeluju s 8,8%, a među rođenom djecom s 4,1%, među novosklopljenim brakovima ih je čak 16,1%. Ostali imaju i visok procent umrlih u ovom kantonu i njihov udio iznosi 12%, što se može objasniti činjenicom da je u prijeratnom stanovništvu Sarajeva bio visok procent ostalih, naročito onih koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni, te da su oni koji su i nakon rata zadržali nenacionalno izjašnjavanje uglavnom pripadnici starije generacije koja prirodno nestaje.

Osim Kantona Sarajevo, samo je još Zeničko-dobojski, u kojem je broj stanovnika prirodnim putem porastao za 126, imao pozitivan prirodni priraštaj u posljednjih 10 mjeseci. Isto tako bilo je i 2016. godine, dok je 2015. pozitivan prirodni priraštaj bio zabilježen samo u Kantonu Sarajevo.

Egzodus u Posavskom kantonu

U odnosu na ukupan broj stanovnika, najlošije stvari stoje u Posavskom kantonu, u kojem je od novembra prošle do oktobra ove godine broj stanovnika prirodnim putem smanjen za 314. Riječ je o smanjenju od 7,2 na 1.000 stanovnika, što ga po međunarodnim mjerilima svrstava među teritorije s visokim negativnim prirodnim priraštajem. Kada ne bi bilo iseljavanja, do kraja 2050. godine došlo bi prirodnim putem da smanjenja stanovništva od približno jedne četvrtine. Ali, uzmu li se u obzir tendencije iseljavanja, Posavskom kantonu prijeti potpuna depopulacija, a vrlo skoro može se očekivati i potpuni kolaps ovog kantona.

U njemu se od septembra 2013. godine, kada je obavljen popis, broj stanovnika prirodnim putem smanjio za 1.203, odnosno za 2,8%, a putem iseljavanja iz Šamačkog, Derventskog i Doborskog dekanata, koji obuhvaćaju nešto šire područje od ovog kantona, dodatnih približno 5.500 katolika od početka 2013. do kraja 2016. godine. Dodaju li se njima iseljeni Bošnjaci i Srbi, kao i ostali (što bez Hrvata čini ukupno 22,7% stanovništva Posavskog kantona), te imajući na umu nastavljene tendencije iseljavanja u 2017. godini, procjenjuje se da je broj stanovnika ovog kantona od oktobra 2013. godine do danas smanjen za približno 8.000, odnosno za 18% u odnosu na rezultate popisa, kada su u njemu živjela 43.454 stanovnika. Da bismo razumjeli koliko je taj procent visok, neka nam posluži podatak da bi u slučaju iste takve situacije u cijeloj BiH u njoj broj stanovnika za četiri godine bio smanjen za 635.000.

I u Srednjobosanskom kantonu osjeti se snažan trend iseljavanja hrvatskog stanovništva. Iako je na popisu 2013. godine u ovom kantonu zabilježeno 38,3% Hrvata, među novorođenom djecom bilo ih je 2016. godine samo 25,7%, dok su među umrlima sudjelovali s 40,6%. Bošnjaka je u ovom kantonu na popisu bilo 57,6%, a među novorođenom djecom 2016. godine 73%. Vitalni indeks u ovom kantonu je 91,2, i to ponajviše zbog lošeg odnosa između broja rođenih i umrlih Hrvata, kojih se 2016. godine rodilo 404 manje nego što ih je umrlo, dok je u istom periodu broj Bošnjaka porastao za 229. Stopa sklopljenih brakova u ovom kantonu iznosi 5,1, što je nešto niže od četverogodišnjeg federalnog prosjeka koji je 5,7. Bošnjaci u Srednjobosanskom kantonu imaju stopu od 6,3, Hrvati 3,7, a Srbi 0,7.

Jedan od kantona s najlošijom demografskom situacijom je Kanton 10 u kojem se kontinuirano smanjuje broj stanovnika prirodnim putem. U 2016. godini u ovom kantonu je broj stanovnika smanjen za 486, u 2015. za 447, a za prvih deset mjeseci 2017. godine za 368. Ukupan vitlani indeks u ovom kantonu je svega 43, što je više nego dvostruko slabije od Federalnog prosjeka koji iznosi 93.

Bošnjaci su u Unsko-sanskom kantonu činili 2013. godine 90,1% stanovništva, ali ih je u ukupnom broju rođene djece 2016. godine bilo 99%. Slična je situacija i u Tuzlanskom kantonu, u kojem udio bošnjačke djece među novorođenom iznosi 96,4%, i u Zeničko-dobojskom kantonu, gdje je taj procent 93,3%.

Za razliku od stanja u Posavskom i Srednjobosanskom kantonu, te Kantonu 10, Hrvati su u HNK-u uspjeli sačuvati supstancu i spriječiti potpuni prodor negativnih demografskih trendova. Važnost Mostara za hrvatsku politiku utjecala je na to da je vitalni indeks kod Hrvata 92,9, i iznimno je viši u odnosu na sva druga područja BiH, osim u Zapadnohercegovačkom kantonu, u kojem iznosi 80. Bošnjaci u HNK-u i pokraj negativnih trendova ostali su procentualno na nivou iz 2013. godine.

Kada se imaju na umu ovdje izneseni podaci, ali i mnogi drugi s kojima raspolažemo, jasno je da je ukupno demografsko stanje u BiH zapravo dramatično loše. Činjenice da je u Unsko‑sanskom kantonu 2016. godine rođeno samo deset Hrvata i pet Srba, u Posavskom nijedan Srbin, u Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom po 12 Srba, u HNK-a 18, da je u Sarajevskom kantonu rođeno samo 30 Srba i 73 Hrvata, te da su se u RS-u rodila samo 22 Hrvata u cijeloj 2016. godini, da je na jednog Srbina rođenog u posljednje četiri godine u Federaciji BiH umrlo osam Srba, a da je na jednog rođenog Hrvata u RS-u u istom periodu umrlo njih devet, pokazuju još jednom da gubici uslijed ratova imaju dugoročne demografske posljedice i da BiH u etničkom smislu ne samo što nije ista država kakva je bila prije 1992. godine već je svake godine sve udaljenija i od izvitoperene i užasavajuće slike dobivene na popisu u oktobru 2013. godine.

(Napomena: Neznatna odstupanja u brojevima posljedica su zaokruživanja, zbog čega je uz podatke često stavljana oznaka “približno”. Treba naznačiti da su odstupanja u odnosu na stvarne brojeve takva da ne utječu na procente. U ovoj analizi korišteni su službeni podaci koje su objavile Agencija za statistiku BiH i entitetski statistički zavodi. Za sve godine objavljeni su i podaci po etničkoj pripadnosti, osim za 2017. godinu, za koju je u analizi uzet procent etničke raspodjele stanovništva iz 2016. godine i primijenjen na poznate i objavljene ukupne podatke o broju rođenih i umrlih.)

(Stav.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

izrael2Ahed Tamimi, 16-godišnja palestinska djevojčica, nedavno je uhapšena, u toku noćne racije u njenom domu. Izraelske vlasti je optužuju za „napad“ na izraelskog vojnika i oficira. Ona se dan ranije suprotstavila izraelskim vojnicima koji je ušli u dvorište njene porodične kuće. Ovaj incident se desio nedugo nakon što je jedan vojnik ustrijelio njenog 14-godišnjeg rođaka u glavu gumenim metkom i bacio suzavac direktno na njenu kuću, polomivši prozore.

Njeni majka i rođak također su kasnije uhapšeni. Sve troje su i dalje u pritvoru.

Zanimljivo je da je izostala podrška za Ahed od zapadnjačkih feminističkih grupa, boraca za ljudska prava i državnih zvaničnika koji se inače predstavljaju kao branitelji ljudskih prava i šampioni u osnaživanju djevojaka.

Njihove kampanje o osnaživanju djevojaka na jugu teško je pobrojati: Naprijed djevojke (Girl Up), Djevojke ustaju (Girl Rising), Djevojački samit 20 (G(irls)20 Summit), Zato što sam djevojka (Because I am a Girl), Dopustite djevojkama da uče (Let Girls Learn), Djevojačka deklaracija (Girl Declaration).

Kada je 15-godišnju pakistansku aktivistkinju Malalu Yousafzai ustrijelio u glavu član grupe Tehrik-e-Taliban, uslijedila je potpuno drugačija reakcija. Gordon Brown, bivši premijer Velike Britanije, pokrenuo je peticiju pod naslovom „Ja sam Malala“. UNESCO je pokrenuo kampanju pod nazivom „Zauzmimo se za Malalu“.

Malala je pozvana da upozna tadašnjeg američkog predsjednika Baracka Obamu, kao i tadašnjeg generalnog sekretara UN-a Ban Ki-moona, i obratila se Generalnoj skupštini UN-a. Primila je brojna priznanja, od tog da ju je časopis Time imenovao jednom od 100 najutjecajnijih osoba, a časopis Glamour Ženom godine, do nominacije za Nobelovu nagradu za mir 2013, i ponovo 2014, kada ju je i dobila.

Nedostatak podrške
Državne predstavnice kao što su Hillary Clinton i Julia Gillard, te istaknuti novinar kao što je Nicholas Kristof izrazili su podršku Malali. Postoji čak i Malalin dan!

No, ne vidimo na naslovnicama kampanje pod nazivom #IamAhed (ja sam Ahed) ili #StandUpForAhed (Zauzmimo se za Ahed). Niko od uobičajenih feminističkih ili grupa za ljudska prava ili poznatih političara nije dao izjavu u znak podrške ovoj djevojci, niti je iko ukorio državu Izrael. Niko nije proglasio Ahedin dan. Kad smo kod tog, SAD joj je ranije odbio izdati vizu za govorničku turneju.

Ahed, kao i Malala, bilježi značajnu historiju borbe protiv nepravdi. Protestovala je protiv krađe zemlje i vode koju vrše izraelski doseljenici. Podnijela je i ličnu žrtvu, jer je zbog okupacije izgubila daidžu i rođaka. Njeni roditelji i brat su nebrojeno puta hapšeni. Majku su joj ustrijelili u nogu. Prije dvije godine, viralan je postao drugi videosnimak na kojem se ona pojavljuje – tada je pokušavala spriječiti da vojnik odvede njenog malog brata.

Jedanaestogodišnja Ahed plače na sahrani rođaka Rushdija Tamimija, kojeg su izraelske snage ustrijelile tokom protesta u novembru 2012. Reuters
Zašto Ahed ne dobija jednaku međunarodnu podršku kao i Malala? Zašto je reakcija na Ahed toliko drugačija?

Postoje višestruki razlozi za ovu zaglušujuću tišinu. Prvi među njima je rasprostranjeno prihvatanje nasilja koje odobrava država kao legitimnog. Dok se neprijateljske akcije nedržavnih aktera kao što su talibani ili borci Boko Harama smatraju nezakonitim, slična agresija koju provodi država često se smatra prikladnom.

To ne uključuje samo otvorene oblike nasilja kao što su napadi dronovima, nezakonita hapšenja i brutalnost policije, već i manje očigledne napade kao što su dodjeljivanje resursa, uključujući zemlju i vodu. Država opravdava ove postupke predstavljajući žrtve nepravdi kao prijetnju funkcionisanju države.

Život bez vrijednosti
Jednom kada se proglasi prijetnjom, pojedinac se lako reducira na goli život – život bez političke vrijednosti. Italijanski filozof Giorgio Agamben opisao je ovo kao vrijeme/mjesto koje odobrava moć vladara gdje zakoni mogu biti suspendovani; taj pojedinac stoga može biti meta vladarevog nasilja. Teroristi često spadaju u ovu kategoriju. Zato, pogubljenje osoba za koje se sumnja da su teroristi putem napada dronom bez obaveznog sudskog procesa prođe bez mnogo buke u javnosti.

Izraelska policija je ovdje primijenila sličnu strategiju. Oni traže da se produži pritvor za Ahed jer ona „predstavlja opasnost“ za vojnike (predstavnike države) i mogla bi omesti funkcionisanje države (istragu).

Smjestiti nenaoružane Palestince poput Ahed – koja je naprosto koristila svoje pravo da zaštiti dobrobit svoje porodice uz svu moć ruke jedne 16-godišnjakinje – u isti kontekst sa teroristima je nepojmljivo. Takvi okviri otvaraju put za odobravanje pretjerane torture – izraelska ministrica obrazovanja Naftali Bennett, naprimjer, želi da Ahed i njena porodica „završe život u zatvoru“.

Ahedin otac, Bassem Tamimi stoji u ćeliji uoči presude na suđenju na izraelskom vojnom sudu Ofer blizu Ramallaha na Zapadnoj obali 20. maja 2012. AP
Osim tog, Ahedina patnja na vidjelo iznosi selektivni humanitarni pristup Zapada, gdje se samo određena tijela i pokreti smatraju vrijednim intervencije.

Antropologinja Miriam Ticktin smatra da iako je jezik moralnosti da se olakša tjelesna patnja postao dominantan u humanitarnim agencijama danas, samo se određene vrste izmučenih tijela smatraju vrijednim ove brige. Ta uključuju iznimno ranjeno žensko tijelo i patološki bolesno tijelo.

Takva ideja normalizira teškim radom opterećena i iskorištena tijela: „oni nisu izuzetak, već pravilo, pa su stoga diskvalifikovani“.

Humanitarna intervencija
Pitanja nezaposlenosti, gladi, prijetnji nasiljem, policijske brutalnosti i omalovažavanje kultura stoga se ne smatraju dostojnim humanitarne intervencije. Takvi oblici patnje smatraju se neophodnim i čak neizbježnim. Ahed se, stoga, ne uklapa u ideal žrtva-subjekt za transnacionalno zastupanje interesa.

Slično tome, djevojčice kao što je Ahed, koje kritikuju kolonijalizam doseljenika i izražavaju viziju brige za zajednicu nisu simbol osnažene ženstvenosti kojoj Zapad želi odati priznanje. Ona traži pravdu protiv ugnjetavanja, a ne osnaživanje od kojeg samo ona ima koristi.

Njen feminizam je politički, prije nego onaj usredotočen na robu i spol. Njeno žensko samopouzdanje prijeti da otkrije ružno lice doseljeničkog kolonijalizma i stoga je označeno kao „opasno“. Njena hrabrost i neustrašivost živopisno pokazuju sve što je pogrešno u vezi ove okupacije.

Ahedina patnja bi nas trebala podstaknuti da ispitamo vlastito selektivno humanitarno djelovanje. Pojedinci koji su žrtve državnog nasilja, čiji aktivizam otkriva okrutnost moćnih, ili koji se svojim djelovanjem fokusiraju na brigu o zajednici zaslužuju da budu uključeni u našu viziju pravde.

Sve i ako ne pokrenemo kampanje za Ahed, nemoguće je da pobjegnemo od njenog poziva da svjedočimo masovnom iscrpljivanju, raseljavanju i otimanju od njenog naroda. Kao što je rekao Nelson Mandela: „Mi dobro znamo da je naša sloboda nepotpuna bez slobode Palestinaca“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Shenila Khoja-Moolji (Al Jazeera)

ponedjeljak, 18 Decembar 2017 00:00

Sanski Most - demografski bankrot

Ocijeni...
(0 glasova)

sanskimostGrad je lijep, ali ima jednu falinku – nema stanovnika. Tačnije, sve ih je manje. Grad je umiven i infrastrukturno sređen, ali od ljepote se ne živi, niti se u njoj umire. Iseljavanje nije pomodarstvo, već opora činjenica. Ovdje ne važi ona Andrićeva misao da „nema veće planine nego što je kućni prag“. Po podacima Unije za održivi povratak i integraciju u BiH Sanski Most je bh. rekorder sa čak 7113 stanovnika koji su se odselili u protekle četiri godine. Oni koji ovdje žive odmahuju - broj odseljenih mnogo je veći . Preko 15.000. Statistika je kao bikini - mnogo otkriva, ali i mnogo skriva, a istina treba biti gola, reći će.

Ovaj gradić koji je prvih godina po oslobođenju bio izbjegličko–raseljenička 'Meka' sa oko 100.000 stanovnika danas broji oko 15.000 duša. Orijentir za ovu brojku je 4000 aktivnih električnih brojila. Ko misli drugačije, nek' broji.

Metafizička ljubav
Noću pod svjetlima grad djeluje otmjeno, a prazne ponoćne ulice sa rijetkim policijskim patrolama nude idilu o sretnim građanima koji spavaju mirnim snom. Noć skriva javnu tajnu da se iz grada na devet rijeka „bježi“ kao sa broda koji lagano tone na pučini. Dan je surovo realan - grad na Sani je demografski Titanik. Izgubljene su ekonomske bitke, divlja privatizacija progutala je sve što je „onaj sistem“ stvorio u pola stoljeća. Sanski Most nije grad duhova, krajiška inačica Pompeja ili Machu Pichua, ili napuštenih sablasnih američkih western gradića u vrijeme „zlatne groznice“. Ali, ljudi se „tope“. U njemu aktuelna vlast ne priznaje demografski bankrot, dok kompletne porodice, i malo i veliko, u jezivoj anonimnosti sa „kartom u jednom smjeru“ odlaze put Evrope i dalje. I svi ponavljaju isto - neće da budu dušmani svojoj djeci. Ovdje futur živi samo u gramatici bosanskog jezika, a nekoliko kranova stvaraju lažni dojam.

Izuzimajući ljeto i novogodišnje praznike kad pokulja dijaspora kao proljetne bujice. Tada je Sanski Most „grad svijeta“ i tada se pale mjesecima i godinama ugašene žarulje po selima i stanovima na čije su brave dokone legije pauka isplele svoje čudesne kristalizirane mreže.

Sijede glave,kladionice,droga
Gotovo 35.000 bh. građana ove je godine napustilo granice matične države u potrazi za boljim životom. U zadnje tri godine 90.000! Od 2013. godine do danas brojka je surova- 150.000 sugrađana, od čega 80.000 mladih koji su odbili da žive u ovom carstvu kriminala korupcije , nepotizma i bijede. Bosna i Hercegovina se pretvorila u najzgodnije mjesto za izbjegavanje, a Sanski Most po tome „nosi barjak“. To je grad sijedih perčina, tri staračka doma, „Premierovih“ kladionica, dramatično sužene školske populacije, ugašene privrede. I droge. Ovdje , kažu policijski izvori, ima 57 registriranih na heroinu, među njima i jedna 14-godišnja djevojčica. Oni koji uživaju druge narkotike, na stotine njih, nisu dio socijalnih, medicinskih i policijskih dosjea.

Edin Topić Kuso (62) jednom godišnje napusti Edinburg i „dođe kući“. Uvijek je to ljeti, jer tada, kruh te rodio, dođe raja odsvuda - „Šveđani„ Edo Zeka, Šefkija, Fiko Hrnić, Meho Bilajbeg, Aba Maličević, Amar Škopić, vojni ljekar u Americi... Kuso je došao u zimu zbog ostavinske rasprave. Karate majstor 5. dan, vrhunski borac u bijelom kimonu i neustrašivi skakač sa Starog mosta u Mostaru; sa 14 i po godina kao najmlađi ikada vinuo se u zelenu Neretvu. Slatke uspomene kad je sa Sekulom Mučibabićem dijelio treće mjesto. Četrdeset godina kasnije njega i suprugu Majdu za Edinburg neraskidivo veže i smrt sina Adnana u 35. godini od plućne embolije.

„Volim Sanu metafizički, srce i duša spavaju ovdje. Željan sam čaršije, ali kada dođem, razočaram se. Ljeti, haj' nekako, a sada nigdje nikoga. Kao da je kolera napala. Porazno je što, kako čujem, odlaze ljudi koji imaju posao. Ovdje su uništene fabrike, nestao je sa lica zemlje moj „Famos“ u kome sam radio kao portir, bio „prvi čovjek“ fabrike, a onda referent za protivpožarnu i zaštitu na radu. Nema ni Rudnika Kamengrad ni Sanakerama, ni Ciglane, ni ŠIP „Sane“, najveće drvne industrije u ovoj regiji u kojoj je radilo pola grada, a namještaj se izvozio u Ameriku. Sada vladaju neke čudne, politike etnobudala i etnopodanika. Moj grad je izgubio ljude, ali i svoje dostojanstvo“, razmišlja Topić.

Šta bi Nikola Tesla radio u Sanskom Mostu
Ismet Biščević, veterinar u penziji, sa švedskim i bh. državljanstvom, poput neukroćenog lososa „pliva protiv struje“ – jednom godišnje ode u Švedsku gdje mu je supruga i kćerka sa unučadima.

„Logično bi bilo da sam „gore“, ali isuviše sam vezan za ovu dolinu, rijeke, brda, ljude, lovce i ribare“, iskreno će Biščević. On i Topić slažu se u jednom - prvi ne zna šta bi radio u Švedskoj, a drugi u Sani.

Upis manji za dvije trećine
U sanskim selima Gorica, Naprelje, Fajtovci, Kamengrad i Husimovci iseljavanje najvitalnijeg dijela populacije najvažnija je „sportska disciplina”. U Vrhpolju i Hrustovu na stotine prekrasnih kuća je pod ključem, a vlasnici su vani. U vrhpoljskoj školi upisalo se tek 20 prvačića. Iz fajtovačke osnovne škole puta za Njemačku prihvatili su se pedagog Šerif Cerić i supruga, profesorica bosanskog jezika i književnosti, a iz jedne druge škole sad već bivša učiteljica radi u Finskoj u plasteniku. Ovakvih primjera je „milion“. Broj upisane djece u 7 sanskih škola ( bolje bi bilo spojiti ih u dvije) ove godine je svega 220, tvrdi se i manje,prije 15 godina ovaj broj iznosio je više od 700. Škole obično kriju podatke kada im u toku godine odu učenici pa ih ne ispisuju do kraja školske godine.Najveća osnovna škola „5.oktobar“ danas ima 515 učenika, a „zlatno doba“ brojala ih je 1490. Još jedan podatak iz ove škole puno kazuje-u 9. razredima imaju 65 učenika.Prije četiri godine bilo ih je 125.

U Vankuveru je prije 20 dana klanjana dženaza Mirsadu Jakupoviću, poznatom sanskom krojaču, tako voljenom zbog vesele prirode. Umro je na Kubi gdje je odletio da proslavi 60. rođendan.

„Mi koji smo ovdje „na čekanju“ smo. Svako od nas lovi svoju šansu za odlazak", kaže Nihad Hasanbegović, Sanjanin „sa dna kace“. Njegov britki humor sve više zamjenjuje rezignacija. Grad napuštaju medicinari, ljekari opće prakse, specijalisti, pa se ovdje crnohumorno šale kako će se ljudi liječiti kod travara na pijacama.

„Da je Nikola Tesla živ i da živi u Sani, eventualno bi mogao očitavati struju po kućama. Za nešto konkretnije morao bi „ganjati“ preko stranke“, oslikava političku zbilju ovog gradića sanski konobar, inače najbolji „portparol“ čaršije. Istina je - zapošljavanje ide preko stranačke knjižice. Taj sistem vrijednosti tjera ljude što dalje odavde. U prva tri mjeseca sa sanskog biroa skinuto je 431 lice, od čega 109 KV radnika, 66 sa srednjom, 56 „en-ka“, 22 sa visokom, tri sa višom i pet „ ve-ka-ve“ majstora. Završili su negdje vani.

„Znaš li da je sanski profesor istorije proglašen za najboljeg keramičara Bavarske u 2017.?!, „propituje“ nas „portparol“ sa šanka i smije se. Ne znaš je li vic ili stvarnost.

Profesorice Aiša i Dženana
Enes Eminić Austriji je poklonio sina Admira, magistra telekomunikacija, snahu, diplomiranog logopeda i unuka.

"Mlađi sin Mirza sa djevojkom i ne razmišlja o ostanku, jer ovdje nema perspektive", kaže Eminić. On i supruga ostaju sami u ogromnoj kućerini.

Čak četiri općinska vijećnika napustila su Sanski Most: Ibrahim Alihodžić, Tahira Kadić, Muhamed Bilajbegović i Emina Halilović. Sanski frizer Hajrudin Hrustić, rodom iz Bijeljine, otpremio je oba sina u Njemačku.

„Senad živi u Erfurtu, a Benjamin (21) u Minhenu, izučio je za „alteflegera“ (njegovatelj, ). Sami su se odlučili na taj korak, nažalost ovdje za njih nije bilo posla od kojeg bi se moglo živjeti", kaže Hrustić.

„Poučna“ je iseljenička priča o dvije sanske profesorice Aiši Hadžiahmetović i Dženani Draganović koje sa porodicama žive u Melbournu i Perthu. Aiša, profesorica bosanskog jezika i književnosti, uz rad u školi koji je ostavio duboke svijetle tragove među njenim generacijama stvorila je bila i pozorišnu skupinu mladih entuzijasta, prvo sansko pozorište uopće; pisala i dramske tekstove, vodila uspješno svoju „trupu“ i mimo sanskih „pozorišnih dasaka“. Dženana je bila student generacije na Pedagoškom fakultetu u Bihaću, izvrstan predavač u školi, i znalac svog posla.

Otišle su i one - da žive u uređenom sistemu.

 

Midhat Dedić (Al Jazeera)

Stranica 9 od 9

S5 Box