Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (115)

Ocijeni...
(0 glasova)

smartphone7Šta je glavni resurs savremene ekonomije? Odgovori su različiti: nafta, novac, znanje… I sve ostalo. Ne! Glavni resurs savremene ekonomije je budala. Njemu možeš da im podmetneš bilo šta.

U stvari, to nije šala, već “medicinska činjenica“. Pokretači savremenog razvoja su neznanje i mračnjaštvo.

Čovječanstvo je 60-ih godina prošlog vijeka dostiglo vrhunac svoje naučno-tehnološke moći. Nakon toga ništa se radikalno nije promijenilo u nauci i tehnologiji. Pokretačka snaga tog razvoja bila je trka u nuklearnom naorružanju. Simbol i apoteoza naučno-tehnološke moći bio je čovjekov let u kosmos.

U to vrijeme najmodernija i najprestižnija profesija bila je profesija naučnika. Bradati fizičari bili su književni i filmski junaci. Djevojke su ih voljele, a filozofski nastrojeni mladići oponašali.

Inženjeri-fizičari, matematičari bili su veoma traženi. Upravo fizičar je u to vrijeme bio prototip savremene verzije „super heroja“. Najbolji i najpametniji su pohađali matematičke škole. Nema sumnje, da bi neko postao svjetski šampion, na hiljade njih mora da zaigra fudbal u lokalnom timu. Isto tako, da bi neko stigao do svjetskog otkrića, nebrojeno mnoštvo mladih mora da počne da ozbiljno uči fiziku i matematiku, da rješava zadatke iz časopisa „Кvant“, pokušava da pobijedi na regionalnom takmičenju. I sve te aktivnosti moraju biti moderne, prestižne, cijenjene. Tako je i bilo onda. Bilo je u modi biti pametan. I djeca su zaista željela sve da znaju

Postepeno je nestajao ugled nauke, prirodno-tehničkih znanja, naučnog stila mišljenja.

Nauka nije sposobna da se razvija na sopstvenim osnovama, sama od sebe. Njoj se uvijek spolja postavljaju ciljevi i zadaci. U ogromnoj većini slučajeva, to su zadaci koji se odnose na usavršavanje vojne tehnologije. Naučno društvo samo od sebe može da iznjedri samo ono što se zove „zadovoljenje sopstvene radoznalosti na račun države“.

60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, naučni stil razmišljanja (tj. vjera u spoznaju svijeta, eksperiment i njegovu logičku interpretaciju) sve više je uzmicao pred raznim ezoterijskim razmišljanjima, mistikom, istočnjačkim učenjima. Racionalizam i pozitivizam, tako svojstveni nauci, počeli su da se urušavaju.

60-ih godina otprilike, napredno čovječanstvo zadesila je pošast posebne vrste. Tih godina u vodećim kapitalističkim zemljama dogodilo se ono što čovječanstvo nije vidjelo od izgnanstva iz raja. Činjenica da o tome niko nije govorio na sva zvona (i da i dalje ne govori) samo potvrđuje ono što je neosporno: i u svojim malim životima kao i u životu cijelog čovječanstva, ljudi se fokusiraju na sitnice, a ono što je važno i značajno – čak i ne primjećuju.
Šta se to dogodilo?

Dogodilo se nešto strašno. Elementarne, svakodnevne potrebe ogromne većine običnih građana bile su zadovoljene. Šta znači: elementarne? To znači one prirodne, razumne – potreba za zdravom hranom u dovoljnoj mjeri, potreba za normalnom kvalitetnom odjećom za svako godišnje doba, za mjestom stanovanja koje ispunjava prostorne i higijenske uslove. Porodice su počele da kupuju automobile, pojavili su se aparati za domaćinstvo.

Кrajem 60-ih i početkom 70-ih godina zadovoljavajući životni standard i materijalna obezbijeđenost postali su dostupni za otprilike dvije trećine stanovništva. S naporom i teškoćama, ali-dostupni. Naravno, radi se o „zlatnoj milijardi“.

To se ranije nikada nije desilo u istoriji, nigdje u svijetu! Do tada je životna norma običnih ljudi bilo siromaštvo i svakodnevna mukotrpna borba za parče hljeba. Tako je bilo u svim zemljama u svijetu.

I gle, sve se čudesno izmijenilo. Normalan, prosječan zaposleni građanin dobio je zadovoljavajuće mjesto stanovanja snabdijeveno svim mogućim komforom, aparatima za domaćinstvo, počeo je pristojno da se hrani, kupuje novu odjeću.

Ništa mi ne nedostaje. Imam sve. Šta dalje!?

Drugim riječima, model razvoja zasnovan na zadovoljenju osnovnih potreba novcem koji su ljudi zaradili, bio je iscrpljen. Кod ljudi nije bilo, niti se očekivalo ni uvećanje gotovog novca ni uvećanja potreba. Biznis je mogao da raste samo sa porastom broja stanovništva, koji je, na nesreću, u razvijenim zemljama počeo da se smanjuje.

Dostojevski je u romanu „Mladić“ predvidio: naješće se čovjek i upitaće: a šta dalje? Daj mu smisao života, ili neke druge ciljeve.

Ali, u stvarnosti, to pitanje nije postavio pojedinac. Njaga su preduhitrili. Globalni biznis ga je preduhitrio. On je prvi postavio pitanje „Šta dalje?“ i prvi našao odgovor.

Кapitalizam ne može da postoji bez ekspanzije. Globalnom biznisu su potrebna uvijek nova i nova tržišta. I on ih je pronašao. Nije ih pronašao preko okeana (tamo već u to vrijeme nije imao šta da ulovi), već u LJUSКIM DUŠAMA.

Кapitalizam je počeo ne samo da zadovoljava, već da stalno stvara nove i nove potrebe. I da ih trijumfalno zadovoljava. Tako su, na primjer, mobilni operateri stvorili potrebu kod ljudi da non-stop brbljaju preko telefona, farmaceutske korporacije – potrebu da ljudi neprekidno gutaju tablete, proizvođači odjeće – potrebu da se odjeća mijenja ako ne svakodnevno, ono bar svake sezone.

Moguće je takođe stvarati nove opasnosti – a zatim štititi ljude od nje pomoću (prodajom) odgovarajuće robe. Štite nas od svega: peruti, mikroba u klozetskoj šolji, zračenja mobilnih telefona.

U prvi plan je izbio marketing. Šta je marketing? U stvari to je nauka o tome kako da nekome utrapite nepotrebnu stvar. Zapravo, šta da uradite kako bi ono što je nepotrebno, postalo potrebno i kupljeno. Zašto, npr. marketing nije postojao u 19. vjeku? Pa, zato što nije bilo potrebe za tim. Tada se proizvodila potrebna roba i zadovoljavale su se realne potrebe. A kada su počele da se izmišljaju lažne potrebe, tada je marketing stupio na scenu. Takva je uloga totalne reklame.

Ljudi iz marketinga osjećaju profesionalni ponos: mi ne zadovoljavamo potrebe, mi ih stvaramo. To je zaista tako. Da bi ljudi kupovali bilo šta, treba ukinuti razumne argumente. Pošto se radi o nametnutim i lažnim potrebama, opasno je o njima racionalno rasuđivati. Vrlo lako može da se ispostavi da su one lažne, da to, o čemu one govore ne postoji u stvarnosti, niti može da postoji po zakonima prirode. Nametanje potreba dešava se strogo na emocionalnom nivou. Reklama računa na emocije – to je niži sloj psihe, za razliku od razuma. Niže od emocija su samo instinkti. Danas reklama sve više računa upravo na njih.

Da bi se proces odvijao življe, potrebno je ukloniti prepreke u vidu racionalne svijesti, navika kritičkog razmišljanja i naučnih saznanja koje su masovno rasprostranjene. Veoma je dobro što su te navike i znanja uzdrmana još u prethodnom periodu. Jer smetaju globalnoj ekspanziji kapitalizma! Smetaju prodaji mnoštva nepotrebnih i ništavnih stvari.

Uostalom, kritičko i racionalno razmišljanje danas nije ni potrebno. Nije ni moderno, ni savremeno, nije TRENDY. Ovdje se sada radi o globalnom formiranju idealnog potrošača, potpuno lišenog racionalne svijesti i naučnih saznanja o svijetu. Poznati filozof Aleksandar Zinovjev je rekao da je idealni potrošač – nešto kao cijev u koju se roba sa jedne strane trpa, a sa druge strane ta ista roba izlijeće na đubrište.

Кakav je idealni potrošač? To je apsolutno neobrazovana budala vesele naravi, koja živi elementarnim emocijama, uvijek željna nečeg novog. Malo finije rečeno, to nije budala, već – šestogodišnje dijete. Ali ako neko sa 30 godina ima psihu šestogodišnjaka, on je ipak budala, ma koliko bio fin. On ima glatku fizionomiju koja nije opterećena suvišnim mislima, brije se brijačom marke „žilet“ , ima snježno-bijeli osmijeh zahvaljujući dobro odabranoj zubnoj pasti. On je vedar, pozitivan, dinamičan i uvijek spreman. Spreman da troši. Šta da troši? Šta god kažu. Zbog toga je on idealan potrošač. On se neće žaliti: „Šta će mi novi ajfon, kada ni stari nisam upoznao? Uopšte mi to ne treba.“ Njemu izgleda treba – sve. Dočepavši se nove igračke, on mora što prije da se otarasi stare.

On mora neprestano da žvaće, osjećajući „rajsku nasladu“ i da se pritom herojski bori sa suvišnim kilogramima. I da pritom ne primjećuje sav idiotizam svog ponašanja. On mora neprestano da brblja preko telefona i da pritom panično štedi na uslugama mobilne telefonije. On (ili bolje reći ONA) neprekidno štiti svoje ukućane od mikroba, što je potpuno nepotrebno, i čak štetno. I, što je najvažnije, on mora da vjeruje – da vjeruje svemu što mu kažu i da ne traži dokaze.

Uopšte, sam fenomen racionalnog dokazivanja, koji je nekada važio za veliko dostignuće antičke civilizacije i koji je do tada neodvojiv od mislećeg dijela čovječanstva, sada se pred našim očima gasi i prijeti da nestane. Ljudi više ne osjećaju potrebu za njim.

MEDIJI КAO VIRTUELNO «OSTRVO BUDALA»

Da biste vaspitali pozitivnog hedonistu – idealnog potrošača koji sebe neprestano raduje novom kupovinom, prežderava se i pritom aktivno mršavi, ne primjećujući apsurdnost svog ponašanja, potreban je svakodnevni osmišljen rad na zaglupljivanju masa.

Glavnu ulogu u tom procesu ima televizija kao najčešće korišćeno sredstvo informisanja, ali se time proces ne ograničava. Potrošnja tog, nećemo reći „duhovnog“ , već „virtuelnog“ proizvoda mora da nas neprekidno raduje, ili da nas u svakom slučaju, ne opterećuje komplikovanošću, složenošću, nerazumljivošću. Sve treba da bude veselo i pozitivno. Bilo koja informacija, o bilo čemu, treba da bude svedena na nivo žvakaće gume. Npr. svi veliki ljudi moraju da budu prikazani kao objekti kuhinjskih spletkarenja, kao priprosti i priglupi, kao što su i sami gledaoci, i čak ne samo kao oni, već kao idealni potrošači kakve od tih gledalaca planiraju da naprave.

Potrošač ne smije ni za šta da kaže: „Ja to ne razumijem“ ili „Ovo ne shvatam“. To bi bilo uznemiravajuće i ne bi bilo pozitivno.

Jednom je M. Gorki napisao da postoje dva pristupa pisanju književnosti i štampe za narod. Buržujski – kad se trudiš da spustiš tekst na nivo čitaoca i drugi, sovjetski – da podigneš čitaoca na književni nivo. Sovjetski pisci i novinari, smatrao je Gorki, moraju da podignu čitaoca na nivo razumijevanja prave književnosti i uopšte, ozbiljnih tekstova. Savremeni mediji ne samo da se spuštaju do postojećeg nivoa čitaoca – oni čitaoca aktivno vuku nadole.

Sve se više objavljuju knjige-slikovnice, ali ne za trogodišnjake kao prije, već za odrasle.

Ustvari, savremeni mediji – to je virtuelno Ostrvo Budala, koje je sjajno opisao N. Nosov u knjizi „Neznalica na Mjesecu“ . Čini mi se da se u toj satiri autor podiže do sviftovskih visina. Ako je neko zaboravio, da podsjetimo o čemu se radi. Na neko ostrvo dovoze lutalice-beskućnike. Tamo ih bez prestanka zabavljaju, pokazuju krimiće i crtaće, oni se voze na vrteškama i drugim zabavnim spravama. Poslije nekog vremena tu provedenog, pošto su se nadisali otrovnog vazduha na tom ostrvu, normalni ljudi onižeg rasta pretvaraju se u ovce koje šišaju, ostvarujući dobit od prodaje njihove vune.

Naši mediji redovno dostavljaju naručiocima ovce za šišanje.

U užem smislu naručioci su proizvođači reklama, a u širem smislu – to je globalni biznis kome su potrebni veliki kontigenti potrošača. Кao što je sovjetska štampa imala za cilj da radničke mase vaspitava u duhu komunizma, upravo tako današnja sredstva informisanja teže da vaspitaju idealne potrošače. Samo ljudima potpuno ispranog mozga može biti životni cilj – neprekidna zamjena telefona ili neprestano trošenje novca na šarene laže. A pošto je to tako – onda ljude treba oblikovati, tj. napraviti od njih budale.

Ispiranje mozga kreće od škole, od dječijih stripova koje možete kupiti bilo gdje, dok se pritom ozbiljni časopisi nigdje ne reklamiraju, i možete ih kupiti samo putem pretplate.

Većina djece čita samo dječiju fantastiku koja ih priprema za percepciju glamurozne štampe, kriminalnih romana, romana za dame i tome slično.

Кarakteristično je da čak i ljudi sa formalno visokim nivoom obrazovanja (tj. oni koji su stekli diplome) ne osjećaju potrebu za racionalnim dokazivanjem bilo kakvih tvrdnji. Nisu im potrebne ni činjenice, ni logika – dovoljni su šamanski krici, nešto nalik na univerzalni način argumentovanja: „To je tako!“ , koji je u posljednje vrijeme veoma u opticaju.

Navika da posmatramo omiljene tv voditelje formira predstavu (možda nesvjesnu): nije važno šta se govori, već ko govori. Ako priča osoba koju poštuju i vole, koja je simpatična – onda se sve što ona kaže prihvata kao istina. Ljudi imaju potrebu da na ekranu vide „glavu koja govori“ , dok im je teško da percipiraju čak i jednostavan tekst u pisanoj formi.

ŠTA SE UČI U ŠКOLI?

U svojoj prostoti, jedan ministar obrazovanja se izrekao: cilj obrazovanja je – formiranje kulturnog potrošača. Savremena škola, srednja i visoka, polako se približava datom zadatku. Ne odjednom, ali postepeno.

Šta se sada uči u školi? Кako se ponašti u društvu, kako biti dio kolektiva, kako napraviti videoprezentaciju, ili napisati CV. A fizika i hemija – to je dosada, zaostalost, prošli vijek.

Uče nas da ne treba ništa ZNATI – u smislu držati u glavi. Sve se može naći na Google-u. To je veoma produktivna tačka gledišta. Ako čovjek ništa ne zna, može mu se nametnuti bilo šta. A prazna glava je vrlo pogodna da se u nju strpaju sve pojedinosti tarifnih planova, ili svojstva različitih vrsta toaletnog papira.

Neznanje i mračnjaštvo su posljednje utočište savremenog kapitalizma. To nije neki defekt savremenog društva, već je to njegova najvažnija komponenta. Bez njega savremeno tržište ne može da opstane.

Postavlja se logično pitanje: ko će u tom slučaju proizvoditi novu robu koja bi se uvaljivala idealnim potrošačima? I ko će voditi ljudsko stado a ko će biti pastiri? Očigledno, idealni potrošači za to nisu pogodni. U savremenim SAD danas tu ulogu imaju izbjeglice iz zemalja trećeg sveijta, iz bivšeg SSSR. Teško je reči šta će se dalje dogoditi. Savremeni kapitalizam i uopšte savremena zapadna civilizacija ne gleda unaprijed, za nju je važna sadašnja ekspanzija. Ona se postiže totalnom

(Leutar.net)

Ocijeni...
(0 glasova)

dzamija5Premijer Malezije Mahathir Mohamad upozorio je da je muslimanski svijet "u stanju krize" i pozvao na "provodljiva" rješenja, u njegovom govoru tokom otvaranju samita država s muslimanskom većinom u Kuala Lumpuru u decembru prošle godine.

"Svi znamo da su muslimani, njihova vjera i njihove države u stanju krize. Svuda vidimo kako se uništavaju muslimanske države, njihovi građani tjeraju se na bijeg, primorani tražiti spas u nemuslimanskim državama", rekao je Mahathir.

Taj 94-godišnji premijer istakao je da mnoge muslimanske nacije, dok su se druge države nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu oporavile i razvile, "nisu imale pravu upravu, a kamoli da su se razvile i napredovale", napominjući da "bratoubilački ratovi, građanski ratovi, propale vlade i mnoge druge katastrofe" nastavljaju prijetiti muslimanskim državama i islamu, "a da se ne vidi ozbiljan napor na njihovom okončanju ili ublažavanju ili obnavljanju religije".

Nakon američkog atentata 2. januara na iranskoga vojnog komandanta Qassema Soleimanija u Bagdadu, Mahathir je poručio da bi trebalo da se muslimanke zemlje ujedine i da se zaštite od vanjskih prijetelja.

Govoreći u intervjuu za Al Jazeeru o porukama malezijskog premijera, izvršni direktor Centra za islam u savremenom svijetu na Shenandoah univerzizetu u Virdžiniji u SAD-u Ermin Sinanović kaže da su reforme u nekim muslimanskim zemljama već započele, vjeruje da će one donijeti pozitivne primjene, ali napominje da se radi o dugotrajnom procesu koji iziskuje izuzetne napore, kao i ulogu svih segmenata društva.

Koliko je uopće realno očekivati konsenzus vlada muslimanskih zemalja u ovom trenutku, o kojem govori premijer Mahathir?

Očigledno je da takav konsenzus ne postoji. U stvari, nikada nije ni postojao. Države koje su najviše umiješane u sukobe na Bliskom Istoku: Iran, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Sirija, Turska, Irak, Jemen – sve su one na različitim stranama i u suprotstavljenim taborima. Ubistvo Soleimanija samo povećava i produbljuje ovaj razdor koji postoji već duže vremena. Ujedinjenje muslimana i nacionalne države su dvije stvari koje jednostavno ne idu zajedno. Te države, koje su uspostavljene u moderno doba i vrijeme postkolonijalizma, imaju svoje interese, kao i bilo koje druge države. Ti interesi su vrlo često vrlo oprečni. Tačno je da postoji veće jedinstvo muslimanskih naroda na emotivnom nivou. Ali i to ima svoje granice, kao što je opet bilo očigledno nakon ovog ubistva. Neki muslimani su protestovali, dok su se drugi – kao, npr. sirijske izbjeglice koje su puno propatile zbog iranske intervencije u Siriji – radovali. Uzmimo kao primjer OIC, Organizaciju islamske saradnje (koja se ranije zvala Organizacija islamske konferencije). Uspostavljena nakon pokušaja paljenja El-Aksa džamije, ta organizacija nikada nije funkcionirala na političkom nivou. Na kulturnom i humanitarnom možda jeste. Ako pogledamo bilo koju veću političku krizu sa kojom su se suočavali muslimani bilo gdje u svijetu, OIC je jednostavno uvijek bio nemoćna i neefikasna institucija. Ni drugi pokušaji stvaranja jedinstva muslimana nisu urodili plodom. Stoga poziv premijera Mahathira, iako lijepo zvuči, nije nimalo realan i stvari se neće promijeniti nakon njegovog apela.

Podjele između Irana i njihovih arapskih oponenata čine se dubokim. Jesu li možda ideološke razlike zapravo paravan političkom i ekonomskom nadmetanju?

Prvo, ni arapski oponenti, kako ste ih nazvali, nisu ujedinjeni. I oni su na različitim stranama. Katar je na jednoj strani, Saudijska Arabija i UAE na drugoj. Drugo, ideologija igra bitnu ulogu, bila ona šitsko revolucionarno usmjerenje, iranstvo, arapski nacionalizam, sekularizam, pan-islamizam, ili lokalni arapski nacionalizmi. No, ne smiju se zanemariti političke i ekonomske komponente ovih sukoba i rivalstava. Postoji jaka sprega ideološko-političko-ekonomskih dimenzija ovih sukoba. Baš zbog tog višedimenzionalnog opsega, vlade u regionu i drugi međunarodni činioci imaju širok izbor faktora koje mogu koristiti kako bi rasplamsali ova rivalstva. Nekada je to ideologija, drugi put politika, a ponekad, pak, ekonomski interesi, ili kombinacija nekih ili svih ovih dimenzija. Kada se tome dodaju velike sile, kao što su SAD ili Rusija, ili regionalne sile, kao što je Turska, onda dobivamo jako kompleksnu sliku koja nudi skoro neiscrpan izvor potencijalnih sukoba, savezništva i rivalstava. Tačno je da se ideologija često koristi kao paravan. Iranskoj vladi je puno lakše pozvati se na vjersku ideologiju režima i prikazati sukob kao borbu između dobra i zla, između Jezida i Huseina. No, ta ista vlada zapostavlja pravdu koju zagovara u međunarodnim odnosima u ophođenju prema sopstvenom stanovništvu koje je u većoj mjeri izmoreno nakon više od četiri desetljeća korumpirane vladavine šitskih vjerskih vođa i službenika koja često krši osnovna ljudska prava.

U svakom slučaju, evidentno je da se na bliskom istoku dešavaju određeni procesi. Arapske i iranske vladajuće elite i njihovi građani sada se otvoreno bore i protive se jedni drugima. Može li otpor građana donijeti bitne reforme u tom dijelu Bliskog istoka?

Otpor građana je već donio reforme. Neke su bile kratkotrajne, kao vlada u Egiptu prije Sisijevog vojnog udara. Druge su dugotrajnije, kao nova vlada u Tunisu koja je započela proces demokratizacije i otvaranja. Općenite reforme zahtijevaju puno duži proces preobrazbe, ali je taj proces počeo i vjerujem da je nezaustavljiv. Političke reforme zahtijevaju jako dugo vrijeme. Mi to vidimo na našem primjeru u Bosni i Hercegovini, kao i na Balkanu uopće. Francuska revolucija se odigrala 1789., ali je francuskoj republici trebalo preko 150 godina da bude u potpunosti uspostavljena kako je to zamišljeno. Amerika je ukinula robovlasništvo tek skoro 90 godina nakon proglašavanja nezavisnosti, a afroamerikanci su čekali još jedno stoljeće nakon toga kako bi dobili svoja puna prava. Mnogi bi rekli da ta prava još nisu u potpunosti ostvarena. Arapsko proljeće ili buđenje se desilo prije manje od jednog desetljeća. Jednostavno nije u skladu sa historijom očekivati da će ovaj proces teći brzo i nesmetano. Demografska eksplozija, u kombinaciji sa društvenim medijima i drugim oblicima savremenog komuniciranja, onemogućavaju potpunu kontrolu nad informacijama koja je postojala do unazad nekoliko desetljeća. Obični ljudi sada mogu vidjeti kako izgleda život širom svijeta, kao i šta znači kada ljudi imaju slobodu, a i kada – s druge strane – njihove živote vlade potpuno kontroliraju. Ovo buđenje se može nazvati buđenjem ljudskog dostojanstva. Građani zahtijevaju da se prema njima odnosi na dostojanstven način, bez laži kojima su mnoge vlade u arapskom svijetu sklone, i bez svaljivanja krivice na vanjske faktore. Kao što kaže poslovica, možete lagati neke ljude na neko vrijeme, ali ne možete stalno lagati sve ljude. To je jednostavno nemoguće u današnje doba. Reforme će zahtijevati bar nekoliko desetljeća. One će morati uključiti sve oblasti: politiku, obrazovanje, društvo, ekonomiju, kulturu, vjersku misao. Čitav region je u zaostatku već najmanje dva stoljeća. Reforma je tu, ali će biti spora i bolna. Zahtijev za demokratijom je poziv na očuvanje ljudskog dostojanstva. To je ključni pojam i u islamu. Naravno, ovo ne ide u korist despotskim, diktatorskim režimima u regionu, a takvih je ponajviše. Iz ovih razloga, države kao što su S. Arabija i UAE bore se protiv ovih reformi i poziva na demokratiju jer znaju da bi vremenom ti režimi izgubili vlast. Zato je njihov prioritet borba protiv reforme, protiv ljudskog dostojanstva, i protiv demokratije.

Dio Amerikanaca je nezadovoljan Trumpovim odnosom prema Bliskom istoku. Rashida Tlaib i Ilhana Omar su prve muslimanke izabrane u Kongresu. Stječe se dojam da SAD kao društvo počinje bolje razumijevati islam?

Teško je generalizirati o ovim stvarima. No, sigurno je da u određenim slojevima američkog društva i javnog mnijenja postoji uvećana pozitivna volja prema muslimanima. Ti Amerikanci vide svoje sugrađane muslimane kao manjinu kojoj se često niječu prava, kao i drugim manjinama u Americi. Tako se i nastojanje muslimana za ostvarivanjem većih prava, kao i borba protiv islamofobije i drugih vidova disktriminacije, smatraju sveopćom američkom borbom za jednakost. Naravno, postoji i druga strana, oni koji žele još više suziti prostor muslimanima za život i javno djelovanje. Znači, ovdje se prije svega radi o političkoj borbi, unutar političkog prostora. Što se stavova prema islamu kao vjeri ili religiji, to je jako teško razlučiti. Logično bi bilo očekivati da je uvećano prisustvo islama u medijima poboljšalo razumijevanju islama u američkom društvu. Međutim, pošto je takvo pokrivanje islama u medijima skoro uvijek dosta negativno, može se očekivati i suprotan ishod. Gdje sam ja optimističan je da je izučavanje islama sada dosta prisutnije u američkim školama, kao i na univerzitetima i koledžima. Nove generacije američkih muslimana stasavaju u tipično američkom okruženju. To povećava direktan kontakt između njih i njihovih sugrađana koji nisu muslimani. Amerika je otvoreno društvo i veliki broj ljudi su spremni da prihvate različitosti. Na osnovu ovoga svega, bio bih umjereno optimističan da će se vremenom stavovi američkog društva prema islamu mijenjati ka boljem.

Sociolog Jovo Bakić govori o islamofobiji kao pojavi koja je zamijenila antisemitizam u Evropi. Vjeruje da je antisemitizam diskvalificirajući u političkom smislu, u odnosu na islamofobiju koja može donijeti političke poene. Koliko su sami muslimani krivi za takav status islama na zapadu?

Složio bih se, u principu, sa kolegom Bakićem. U nekim društveno-političkim krugovima u Evropi, ali ne samo i u Evropi, islamofobija se smatra posebnim postignućem, jednom vrstom ordena. Godišnji izvještaji o islamofobiji koje izdaju istraživačke institucije na Zapadu nude poraznu sliku o jako brzom porastu islamofobičnih činova i napada na muslimane. Evropski izvještaj o islamofobiji bilježi porast od 74 posto u broju napada na muslimane u Austriji u 2018. u odnosu na prethodnu godinu. U istom periodu, porast islamofobičnih napada je bio 52 posto u Francuskoj i 40 posto u Ujedinjenom Kraljevstvu. Dakle, problem postoji i postaje gori iz godine u godinu. S druge strane, muslimani sklapaju prijateljstva i savezništva sa mnogim pojedincima i institucijama koje se bore protiv islamofobije. Sam termin je postao skoro pa opće prihvaćen u zapadnim društvima. Pored ovih izvještaja koje sam spomenuo, održavaju se konferencije, radionice, objavljuju se stručni radovi i časopisi o problemu islamofobije. Sami muslimani su jako uključeni u ove aktivnosti u Evropi, kao i na drugim kontinentima. Što se pitanja tiče, nemam običaj kriviti žrtve. Tačno je da muslimani mogu i moraju raditi više na pozitivnom tumačenju i izlaganju svoje vjere i kulture. Trebamo biti više otvoreni prema drugima, slobodniji u izražavanju, iskreniji u pristupu našoj tradiciji. Naravno, tu postoje i problemi ekstremizma i terorizma koji su očiti, mada često prenaglašeni. Sve to stoji. Evropska društva imaju obavezu, kao i muslimani sami, da se obrazuju po pitanju islama. Muslimani su njihov prve komšije, vjera i kultura koje su bliske evropskoj kulturi i historiji. Svi imamo zadaću da, umjesto svaljivanja krivice, zajednički mijenjamo često negativnu sliku o islamu i muslimanima.

(Al Jazeera)

ponedjeljak, 06 Januar 2020 00:00

Izrael: Model za ekstremnu desnicu

Ocijeni...
(0 glasova)

izrael3Brazil je 15. decembra prošle godine otvorio trgovinski ured u Jerusalemu i objavio kako će uskoro premjestiti svoju ambasadu iz Tel Aviva u grad o kojem postoji spor. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu izrazio je zahvalnost kazavši kako Izrael „nema boljih prijatelja od naroda i Vlade Brazila“.

Brazilska podrška naseljeničkom kolonijalizmu i vojnoj okupaciji u Palestini dio je šireg globalnog trenda desnog krila, ekstremne desnice i fundamentalističkih pokreta koji podržavaju cionizam kao model uspješnog provođenja rasističkih politika.

Jačanje brazilske podrške

Vjerski nacionalista i bivši vojnik kapetan, brazilski ekstremno desničarski predsjednik Jair Bolsonaro je poznat po patrijarhalnim, ženomrzačkim i rasističkim komentarima. Uvrijedio je izbjeglice iz Afrike, Bliskog istoka i sa Haitija nazvavši ih „ološem čovječanstva“, napao LGBT populacije i zalagao se za nejednakost žena. Bolsonarov režim neki posmatrači opisuju kao fašistički.

Po preuzimanju ureda 2018. godine, Bolsonaro je raskrstio sa umjerenim stavom južnoameričke države prema Palestini. Tokom predsjedničke kampanje, Bolsonaro se zalagao za zatvaranje palestinske ambasade u Braziliji, nazvao Palestince „teroristima“ i obećao izmještanje brazilske ambasade u Jerusalem. Tokom izbornih skupova, izraelska zastava se često pojavljivala uz brazilsku. Nakon izborne pobjede Bolsonara, visokopozicionirani diplomatski izvor je za izraelski list Haaretz kazao kako će „Brazil biti bijel i plav“, navodeći boje izraelske zastave. Kao predsjednik, Bolsonarova prva zvanična posjeta kao državnog čelnika van Amerika je bila u Izraelu i bio je toplo dočekan u Tel Avivu gdje je svoju ljubav prema Izraelu iskazao na hebrejskom.

Izrael je odgovorio sa zanosom. Od samog početka njegova predsjednikovanja, Izrael je na Bolsonara gledao kao na novog saveznika. Kada je Netanyahu prisustvovao inauguraciji Bolsonara, pozdravili su ga brazilski kršćanski evanđelisti koji su izdali posebnu marku povodom 70. godišnjice naseljeničko-kolonijalne države. Na njoj je bilo Netanyahuovo lice i hebrejska riječ „spasitelj“.

Evanđelisti

Bolsonaro je dobio podršku brazilske evanđelističke populacije koja brzo raste i koja, pošto ima otprilike 45 miliona sljedbenika, ima politički i društveni utjecaj.

Brazilski evanđelistički pokret ima veze sa američkim kolegama. Sa jakim predstavnicima u američkoj Vladi, među kojima su potpredsjednik Mike Pence i državni sekretar Mike Pompeo, bijeli evanđelisti tvore konzervativnu bazu Republikanske Stranke i velikom većinom podržavaju Donalda Trumpa.

Izrael je od centralne važnosti za cionističke evanđeliste koji vjeruju kako jevreji moraju biti okupljeni u Palestini kako bi bilo pokrenuto drugo dolaženje Isusa. Čitajući historiju kroz religiozne naočale, evanđelistički cionisti vide uspostavu države Izraela 1948. kao ispunjenje vjerskog proročanstva. Izrael je tako izdignut iznad međunarodnog prava i obaveza prema ljudskim pravima.

Idoliziranje Izraela

Kršćanski cionisti nisu sami u svojoj podršci i divljenju Izraelu. Desničarski i ekstremno desničarski pokreti i političke partije iz cijelog svijeta također idoliziraju Izrael jer na cionistički kolonijalni projekt gledaju kao na uspješan model evropske dominacije nad domorodačkom populacijom država u razvoju.

Preuzimanjem ultrakonzervativnih briga o demografskom razvoju multikulturalnih društava za provođenje islamofobne, bjelačke supremacijske i drugih rasističkih ideologija, različiti ekstremno desničarski pokreti se poklapaju u svojoj privrženosti cionizmu.

Oblici pritvaranja stanovnika, kao što su zabrane putovanja, deportacije, izgradnje zidova i masovno pritvaranje, dugo su prisutni u praksi Izraela i testirani na Palestincima. Izrael je pretvorio islamofobne i orijentalističke stavove u genocidne politike koje mnogi sljedbenici ekstremne desnice vide kao inspiraciju za rad vlastitih država.

Evropska ekstremna desnica

Desničarski ideolozi lako kombiniraju antisemitizam sa proizraelskim stavom. Osnivač cionizma Theodor Herzl je 1895. godine predvidio kako će „antisemiti postati naši najovisniji prijatelji, a antisemitske države naši saveznici“.

Iako se antisemitizam i cionizam strukturalno presijecaju, pošto oba ovise o kolektivnoj politizaciji Jevreja kao „Ostalih“, trenutna kretanja su ovu jezivu alijansu učinila nemogućom za ignoriranje.

Ekstremno desničarske stranke su sve više dio etabliranog političkog spektra širom Evrope. Austrijske ekstremno desna Slobodarska partija (FPO) i njemačka ekstremno desna Alternativa za Njemačku (AfD) uvrstile su cionizam u svoje regresivne ideologije, smatrajući Izrael primjerom stvaranja rasističko/rasne hijerarhije. Obje stranke su dio glasnih antisemita.

Dok odbacuje prava Palestinaca, evropska ekstremna desnica je retorički zlostavljala palestinsku populaciju daljim jačanjem islamofobne propagande i opravdavanjem svog vlastitog antisemitizma. Izraelska nezakonita naselja na Zapadnoj obali se često predstavljaju kao granica Zapadne civilizacije. Neki od primjera, bivši lider FPO-a Hans Christian Strache objavio je kako je njegovo srce sa naseljenicima. Holandski islamofob Geert Wilders je poručio Palestincima da napuste Palestinu i odu u Jordan, opravdavši etničko čišće nje. Ekstremno desničarska stranka Švedski Demokrati se bore za priznanje Jerusalema kao izraelske prijestolnice.

Saradnja

Izraelski režim se dugo stavlja uz globalnu političku desnicu i, naročito za vrijeme Netanyahua, ponosno sarađuje sa ekstremnom desnicom. Čak i slavi neke istaknute ekstremno desničarske ličnosti kao što je italijanski političar Matteo Salvini za koga kažu kako je „veliki prijatelj Izraela“.

Među izraelskim ekstremno desničarskim „prijateljima“ je i mađarski Viktor Orban. Poznat po svojim islamofobnim i stavovima protiv izbjeglica, Orban je hvalio mađarskog nacističkog saradnika Miklosa Horthyja koji je nadgledao ubijanje pola miliona Jevreja u Mađarskoj.

Još jedan prijatelj je filipinski lider Rodrigo Duterte koji je zloglasan po svojim rasističkim, homofobnim i seksističkim izjavama. Duterte se nekad pohvalno poredio sa Hitlerom i šalio se na račun žrtava holokausta. Uprkos tomu, kasnije je posjetio Izrael i, sa Netanyahuom, bio dio memorijalne službe u memorijalnom centru holokausta Yad Vashem. Tokom posjete je potpisao ugovore o istraživanju nafte i novim poslovima sa oružjem.

No, ovo sve nije šokantno onome ko prati ekstremnu desnicu i izraelski Vladu. Zapravo, Jerusalem je ključno ukrštanje cionista i antisemita.

Nakon posjete memorijalnom centru holokausta, Bolsonaro je kazao kako je Nacizam bio ljevičarski i socijalistički pokret, te tako se uključio u revizionizam holokausta. Ovo je, međutim, u skladu sa vlastitim historijskim revizionizmom Netanyahua. Izraelski premijer je ranije tvrdio kako „Hitler nije želio iskorijeniti Jevreje“, pogrešno propagirajući teoriju o umiješanosti Palestinaca u holokaust.

Otvaranje ambasade

Na otvaranju nove ambasade Trumpove administracije u Jerusalemu 2018. godine, evanđelistički pastori Robert Jeffress i John Hagee su predvodili molitve. Istaknuti televanđelist Jeffress ranije je tvrdio: „Ne možete biti spašeni ako se Jevrej“. Odbacio je Islam, Mormone i Judaizam. U pokušaju da opravda jevrejska naselja u Palestini, osnivač cionističke organizacije Christians United fo Israel Hagee je koristio Bibliju da racionalizira holokaust, tvrđeći: „Bog je poslao lovca. Lovac je neko sa oružjem i on vrši silu nad vama. Hitler je bio lovac.“

Kako se ova dešavanja otkrivaju, Palestina/Izrael je u centru pažnje regresivnih vlada, političkih partija i pokreta iz cijelog svijeta. Bijeli supremacisti, antisemiti, neonacisti i vjerski fundamentalisti nalaze inspiraciju u cionizmu za mnoge ciljeve. Bilo da im je cilj prikrivanje antisemitizma, daljih rasističkih politika ili pokretanje apokalipse – dok god slave izraelsku Vladu, oni će biti prihvaćeni kao prijatelji.

Danas, Tel Aviv brzo sklapa prijateljstva sa novim desničarskim vladama, gdje god da se pojave. Taj pristup se vidi u Južnoj Americi, mimo Brazila. Venecuela i Bolivija su dugo bili među istaknutim protivnicima Izraela međunarodno. Karakas je prekinuo veze sa cionističkom državom nakon rada u Gazi 2008-2009. Bolivijski lider Morales je Izrael proglasio „terorističkom državom“, nakon što je osudio njegove ratove protiv Palestinaca. No, Juan Guaido, „privremeni predsjednik“ Venecuele koga je nametnuo SAD, odmah je priznat od strane Izraela i pokušava ponovo uspostaviti diplomatske veze. Kontraverzna privremena čelnica Bolivije Jeanine Anez, koju podržava SAD, odmah je uspostavila veze sa Izraelom i ukinula vizna ograničenja.

Uprkos stajanju uz globalnu desnicu, Izrael i dalje ima podršku liberalnih i ljevičarskih politika Zapada i, zbog duboko uvriježenog Orijentalizma u euro-američku sferu, cionistička država se često shvata kao liberalna demokratska ispostava na Bliskom istoku. Kao rezultat toga, opresija nad Palestincima nastavlja jačati i širiti se mimo političkih ideologija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Denijal Jegić (Al Jazeera English)

Ocijeni...
(0 glasova)

srbijaOd Garašanina i Moljevića do danas, Beograd nikad nije odustao od projekta „velike Srbije“ pa bi probosanski lideri konačno morali definirati efikasnu političku strategiju BiH!

Sa istoka ništa novo. Prijedlog Strategije odbrane Srbije koji se ovih dana našao pred poslanicima srbijanskog parlamenta nije donio suštinski otklon u politici Beograda prema susjednim republikama, najmanje od Memoranduma SANU 1986. godine pa do danas. Ukratko – pred usvajanjem u Skupštini Srbije je novi dokument koji se ponovo bavi statusom dijelova Bosne i Hercegovine i ozvaničavanjem patronata nad bosanskim Srbima te se pokušavaju inaugurirati navodne ingerencije Srbije prema BiH, koje ona ne može imati. Šta je sve sporno?

Miješanje u unutarnje stvari BiH

Ono što je najspornije jeste odredba o posebnom interesu Srbije u domenu odbrane koja kaže: „Očuvanje Republike Srpske kao entiteta u sastavu Bosne i Hercegovine u skladu sa Dejtonskim sporazumom i unapređenje položaja Srba u regionu i svetu od posebnog je značaja za bezbednost i odbranu Republike Srbije. Republika Srbija kao jedan od garanta Dejtonskog sporazuma nastaviće da unapređuje specijalne paralelne odnose sa Republikom Srpskom, uz uvažavanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine.“ (str. 13)

Pravni osnov za ovakav stav je ustvari obična mantra da je „Srbija garant Dejtonskog sporazuma,“ što uopće nije tačno. SRJ je bila jedna od potpisnica, kao učesnica međunarodnog ratnog konflikta, čime je preuzela obavezu poštivanja suvereniteta BiH. Ali, već činjenicom da državnom strategijom sebi propisuje zadatak djelovanja prema RS, entitetu u BiH, Srbija krši suverenitet jer se radi o – miješanju u unutrašnje stvari druge države. Ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin pri tome naglašava da se ne radi samo o odbrambenom interesu Srbije.

"Nikada, kao u dokumentu koji je pred vama, nije rečeno da su Republika Srpska i njeno očuvanje prioritet naše vanjske politike. Država Srbija na ovaj način veoma jasno kaže šta je nacionalni interes i šta se mora braniti," kaže Vulin u Skupštini. Iako su Vulinove izjave često diskutabilne, ova upravo dodatno pojašnjava bezlične fraze dokumenta. Naime, bavljenjem Republikom Srpskom i Srbima u njoj reafirmira se „briga o Srbima ma gde oni da žive“, a to već neodoljivo podsjeća na ključne dijelove Memoranduma SANU iz 1986. godine koji su kao okvir za velikosrpski projekat kreirali Dobrica Ćosić i akademici u Beogradu.

Temelji u Memorandumu SANU

Podsjetimo, u tom svojevrsnom vodiču za tragičan raspad SFRJ i enormno uništavanje i zločine devedesetih stajalo je u tački 10: „Uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda, nezavisno od toga u kojoj se republici ili pokrajini nalazio, njegovo je istorijsko i demokratsko pravo.“

Upravo u ovom stavu „...bez obzira u kojoj se republici ili pokrajini nalazio...“ tada se preko promoviranja prava na nacionalni integritet, te 1986. lansiralo „pravo“ uticaja Beograda na Srbe izvan Srbije.. Danas, 2019. godine ponovo imamo isti, ali parafrazirani stav „očuvanje RS i unapređenje položaja Srba u regionu i svetu od posebnog je značaja za Srbiju“!

Podudarnost i istovjetnost značenja su evidentni. Ni 1986. godine se prvim Memorandumom nije osporavao suverenitet jugoslovenskih republika. Ali, znamo da je sva politika Srbije devedesetih bila zasnovana na manipuliranju položajem Srba izvan Srbije i njihovom paradržavnom organiziranju. Dejtonskim sporazumom i „specijalnim vezama“ taj je uticaj Srbije u BiH čak i institucionaliziran, a pored svega toga Beograd sada i vlastitom odbrambenom strategijom, kao nekad Memorandumom, pokušava dodatno legitimizirati svoje pretenzije spram BiH!

U vezi s tim politički lideri probosanske orjentacije moraju poduzeti mnogo konkretnije mjere nego što su pravno zaklanjanje za dejtonski suverenitet BiH (i 1992. BiH je bila suverena) ili populističko „pucanje poprstima“ i isprazne prijetnje NATO trupama na Drini. Državnički i lični kapacitet mora se ovaj put demontrirati mnogo konkretnijim političkim i diplomatskim potezima prema uticajnim i dokazanim prijateljima ove zemlje koji nemaju dilemu oko suvereniteta BiH, niti iluzija o aktuelnosti pretenzija Srbije prema susjedima. Ne samo prema BiH, previranja u Crnoj Gori to najbolje pokazuju.
Opasne aluzije na Sandžak

Analitičarima je promakla jedna odredba iz Strategije gdje se opravdava intenzivno naoružavanje Vojske Srbije u posljednje vrijeme, iako realno nije vidljiva nikakva vojna prijetnja prema Srbiji. Na strani 6 dokumenta kao razlog svega što slijedi kaže se: „Oružana agresija na Republiku Srbiju u narednom periodu ne može se isključiti.“

Ili, što bi Slobodan Milošević na Gazimestanu rekao: „A ni oružane bitke nisu isključene!“

O čijoj bi se agresiji moglo raditi objašnjava se na istoj strani u odjeljku Separatističke težnje gdje se osim lamentiranja o opasnosti od kosovskih separatista navodi da su takve težnje „... izražene su na jugu Srbije, sa posebnim intenzitetom ispoljavanja u aktivnostima lokalnih političkih, verskih i kulturnih subjekata, koji neargumentovanim dimenzioniranjem problema manjinskih i ljudskih prava u Republici Srbiji podstiču separatističke težnje.“

Iako se to izričajem ne navodi, iz konteksta izvire opasna aluzija na Sandžak, gdje već decenijama bošnjačko stanovništvo preko lokalnih, političkih i nacionalnih institucija i udruženja nastoji izboriti nacionalna prava i ravnopravnost, a što srbijanske vlasti svih nivoa također decenijama opstruiraju.

Citirana formulacija iz Strategije njihovu borbu za manjinska i ljudska prava sada kriminalizira kvalificirajući je kao – separatizam. U bliskoj historiji, tj. osamdesetih godina u SFRJ, kada su kosovski Albanci tražili da im se vrate uskraćena prava i prestane državna represija republičkih srbijanskih organa, također su bili optuženi za kontrarevoluciju i separatizam. Stoga, zvanično kvalificiranje političkih i kulturnih aktivnosti kao separatizam iskustveno se u Srbiji može tumačiti kao zlokobno pripremanje pravnog alibija za vojno-policijsko suprotstavljanje političkoj borbi bilo koje manjine.

Na kursu Memoranduma 2

Neovisno od Strategije odbrane Srbije (ali i u vezi s njom) ponovo treba podsjetiti na dokument iz 2011. godine – Memorandum 2. Kao i prvi iz 1986. godine i ovaj drugi je nastao iz glave prvenstveno Dobrice Ćosića i nekoliko koautora iz SANU bosanskog porijekla. Kreiran je kao nezvanični dokument za internu upotrebu u Vladi Srbije i služi kao vodič političarima iz Srbije i RS za ponašanje prema institucijama BiH. Dezavuiranje i unutrašnja destrukcija državnih organa preko kadrova iz RS, preferiranje interesa Srbije u bilateralnim odnosima, razvoj specijalnih veza sa entitetom, a zanemarivanje međudržavnih odnosa itd. osnovne su upute tog dokumenta što smo u praksi vidjeli bezbroj puta.

Jedno od uputstava iz glasi: „Neophodno je RS i Srbiju uvezivati infrastrukturno i ekonomski a posebno čvrstu saradnju treba ostvariti kroz izgradnju komunikacija i hidro i termoelektrana.“ Osam godina kasnije, Milorad Dodik kao član Predsjedništva BiH, zajedno sa raznim komisijama iz Srbije opstruira utvrđivanje državne granice i prava vlasništva na hidroelektranama na Drini (HE Bajina Bašta i Zvornik) i korištenim resursima, koje Srbija od 1992. godine tretira kao ratni plijen.

Također, trasa kružnog autoputa Sarajevo – Beograd – Sarajevo je prema procjenama prometnih i ekonomskih stručnjaka neisplativa zbog slabe naseljenosti i nerazvijenosti područja. Ali, u političkom smislu postiže se „strateško uvezivanje Srbije i RS“. Zato bi, prije nego nepopravljivo prevagne politički interes Beograda i Banjaluke i ekonomski interes turskih investitora, probosanski političari trebali još jednom ozbiljno razmotriti trasu autoputa, a također i suvislo pitanje – treba li Bosni i Hercegovini uopće tako veliki projekat puta prema istoku, ako su strateška opredjeljenja BiH prema Zapadu?!

A što se tiče aktuelnih političkih talasanja oko najnovijeg dokumenta srbijanskog establišmenta, pažljivim čitanjem dokumenata od Ilije Garašanina, preko Stevana Moljevića, akademika SANU pa do ove Strategije odbrane Srbije jedino je sigurno da Beograd nikad nije odustao od pretenzija na BiH i projekta velike Srbije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Edin Subašić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

crnagoraProces je započeo onog časa kad je Milo Đukanović, bilo vlastitom intuicijom i odlukom ili nečijom sugestijom, što je u konačnici nebitno, odlučio okrenuti leđa tom projektu koji je i sam aktivno podržavao.

Piše: Dragan Markovina

Za sve one koji su imali tu sreću da su propustili uživo gledati scenarije događanja naroda, mitinge istine, nošenje moštiju svetaca, jogurt-revolucije i slične specijalne efekte koji su korišteni u svrhu postizanja ili održavanja nacionalističkih ciljeva srpske politike, ali i tu nesreću da žive s posljedicama istih, ovih dana se u Crnog Gori održava, tko zna koja po redu, loša repriza svih navedenih događaja.
Baš kao u filmu “Beskrajni dan”, ponavljaju se sve iste radnje, s potpuno nerazumljivim uvjerenjem da će jednog dana ipak dati drukčiji rezultat. Za one neupućene, pojednostavljeno govoreći u Crnoj Gori se upravo privodi kraju proces definitivnog raskidanja svih veza te zemlje sa srpskim nacionalističkim projektom. Taj je proces započeo onog časa kad je Milo Đukanović, bilo vlastitom intuicijom i odlukom ili nečijom sugestijom, što je u konačnici nebitno, odlučio okrenuti leđa tom projektu koji je i sam aktivno podržavao.

Iako je jedno vrijeme konačni ishod te borbe izgledao neizvjestan, s obzirom na odnose snaga na terenu, ali i s obzirom na odluke međunarodne zajednice koja je, primjerice, tražila da je za valjanost referenduma o nezavisnosti potrebno 55 posto plus jedan glas za nezavisnost, ili inzistirala da državna zajednica Srbije i Crne Gore nastavi egzistirati još neko vrijeme, bilo je jasno da je od onog časa od kojeg je Milo Đukanović, tj. stvarna vlast izabrala nezavisnost, ta politika ima znatno veće izglede.

Inače, prijepori oko političkog smjera Crne Gore u tamošnjem društvu traju još od prijelomne Podgoričke skupštine iz 1918. i tijesne odluke da se ta zemlja bezuvjetno pripoji Srbiji, odnosno budućoj jugoslavenskoj zajednici i tako zapravo dokine vlastitu samostalnost te ukloni vlastitu dinastiju s prijestolja. Ti su prijepori nekad bili izraženiji, kao u Drugom svjetskom ratu ili posljednjih godina, nekad niskog intenziteta, kao u socijalističkom razdoblju, ali nikad nisu prestali i prilično je izgledno i da neće nakon što se aktualna bura stiša.

No, ono što je također prilično izgledno i predstavlja konačnu novost, jest činjenica da se trend promijenio i da je ideja bliske povezanosti sa Srbijom i srpskim nacionalizmom prije svega doživjela ozbiljan poraz. Upravo zahvaljujući nemogućnosti da se taj poraz prihvati i da se od te ideje odustane, pored toga što društvo iznova vodi ka iracionalnom nasilju, u punom smislu riječi onemogućava opoziciju da smijeni Đukanovića s vlasti, za što postoji čitav niz realnih argumenata koji jednostavno padnu u vodu kad se građani suoče s tim što je s druge strane, a to su vječne devedesete.

Zahvaljujući svemu navedenom, Đukanović ima podršku svih nacionalnih manjina, naravno s izuzetkom srpske, ako nju uopće možemo promatrati u tom ključu. Nakon što je oduzeo moć svim drugim faktorima otpora, posljednja je preostala Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, vođena od strane uvjerenog nacionaliste Amfilohija Radovića, čije huškačke i besmislene izjave zatrpavaju javni prostor već desetljećima. Jednu od pamtljivijih je svojevremeno Feral Tribune izabrao za “Shit of the week”, kad je u ratu rekao da “hoće Bog nešto veliko od ovog naroda, čim ga stalno gura u žižu svjetskih zbivanja”.

Dakle, pored procesa pokušaja definitivnog legaliziranja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, što će puno teže ići, Đukanovićeva vlast je jučer u burnoj atmosferi i na rubu građanskog rata, izglasala novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, s ključnom stavkom o nacionalizaciji crkvene imovine, koja je do 1.12.1918., odnosno prije utemeljenja Kraljevine SHS bila u državnom vlasništvu.

Bez obzira na snažan otpor, vođen od strane tamošnjeg SPC-a i opozicijskih stranaka te u bliskoj vezi s Beogradom, vrlo je izvjesno da će se stvari na koncu smiriti bez ikakve mogućnosti da se ova odluka promijeni, jer je srpski nacionalizam jednostavno izgubio sve poluge moći. Ono što je negdje duboko iza svega zapravo tužno, je činjenica da mnogi ljudi odbijaju napustiti takvu matricu razmišljanja i inzistiraju na nečemu što realno nema nikakve veze sa stvarnim životom, živeći duboko ukopani u prošlost i u devedesete. Otprilike kao aktualna predsjednica Hrvatske.

(Aktuelno.me)

četvrtak, 12 Decembar 2019 00:00

Perić: Kako odbraniti slobodu

Ocijeni...
(0 glasova)

sud1Sloboda, jednakost i bratstvo su tri neraskidivo povezana koncepta koja su dva i po vijeka naša slika svijeta. (Norveški pisac i anarhista Jens Bjornbue, smatra da su ona direktna parafraza hrišćanskog koncepta svetog Trojstva - pred Ocem smo svi jednaki, pred Duhom smo slobodni, a pred Sinom svi smo braća).

Slobodom smo napajali svoja srca i svoje duše, uvjereni da bez slobode, bratstva i jednakosti ljudska egzistencija gubi smisao. Ni jedna velika misao nije mogla mimoići slobodu. Ona je nadahnjivala i hranila čovjekova stremljenja. Ona ga je vodila kroz mračne predjele pregalaštva, ona je bila svetionik civilizacijskog progresa.

Nisu pregaoci u osvajanju slobode uvijek bili srećni. Bo je to trnovit i težak put. Sloboda je uzimala mnoge žrtve. Nisu se ni sve nade slobodarskih pohoda ostvarivale. Nije se bez razloga mladi pjesnik Branko Miljković pitao «da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj».

I danas nas zavarava sjaj ove velike ideje. Ni danas čovjek nije svjestan koliko je sloboda važna i šta znači. Sva njena veličina vidi se samo onda kad bude oskrnavljena ili oduzeta. Zatvori i tamnice su mjesto gdje se čovjeku susreće sa vrijednostima slobodom i gdje mu se ona ukazuje u svom punom značenju.

Danas jedan čovjek, teško bolestan, leži utamničen u zatvoru u Belmaršu, pored Londona, u tamnici građenoj za najopasnije teroriste. Prebačen je u državni zatvor nakon što je šest godina bio zatvoren u prostoriji bez dnevne svjetlosti u ambasadi Ekvadora u Londonu. Riječ je o Džulijanu Asanžu, čovjeku koji je danas najzaslužniji za odbranu ljudskih prava. Da ova civilizacija poštuje i brani svoje vrijednosti, Asanž bi za odbranu ljudskih prava dobio Nobelovu nagradu.

Asanž je prije sedam godina objavio istinite informacije od javnog značaja (Vikiliks)! Otkrio je kako moćne državne institucije koriste lažne informacije kako bi svrgavale režime u drugim državama. Bježeći od progona i prijetnji hapšenjem, sklonio se u ambasadu Ekvadora. Izgubio je slobodu da bi se spasio progona.

Slučaj Asanž bi trebao biti poziv za globalnu akciju za odbranu pravde. O tome se nije smjelo ćutati. Novinari koji su koristili Asanžova dostignuća, pozivajući se na zaštićene izvore i Prvi amandman američkog Ustava, bili su dužni da ustanu u zaštitu Asanža i medijskih sloboda. Oni su ćutali i pristali da štite neodgovornu vlast. Neodgovorna vlast poslala je novinarima i medijima poruku da će im uništiti živote ako otkriju njihove zločine. Zašto su novinari na takvu ucjenu pristali? Zašto građani pristaju na uništenje vlastite slobode?

Ništa manje nisu uznemirujući naši primjeri atakovanja na slobodu. Kada je postalo jasno da se ubistvo mladog Davida Dragičevića zataškava morali smo da shvatimo da nestaje i naša sloboda. Morali smo da se suočimo sa pitanjem da li smo bezbjedni u našim gradovima i našim domovima. Morali smo glasno pitati da li smo slobodni i imali ko da štiti našu slobodu! Nismo pitali jer nismo shvatili da je nečija moć postala jača od moći države koju plaćamo da se brine o našoj bezbijednosti. Onda se u Banja Luci desilo ubistvo uglednog privrednika Slaviše Krunića. Ni ono još nije razjašnjeno. Nije se probudila naša savjest ni kada smo nakon tri godine vidjeli da ni smrt mladog Dženana Memića u Sarajevu neće biti razjašnjena. U Sarajevu su se potom desilo ubistvo dvojice policajaca, koje, takođe, nije razjašnjeno. Pitaju li se građani Banjaluke i Sarajeva kuda nas vodi naše ćutanje? Da li će jednog dana doći red na nas i našu djecu?

Kada su rijetki i hrabri građanu Banjaluke okupljanjem i javnim protestom odlučili da brane svoju slobodu, vlasti su odlučile da im ograniče i slobodu okupljanja i javnog izražavanja mišljenja: zabranile su okupljanje na jednom mjestu više od troje ljudi! Umjesto da otkrije ubice Davida Dragičevića i građanima vrati narušenu slobodu, vlast im je oduzele i pravo na mirno okupljanje i javno izražavanje svog mišljenja bez ikakvog razumnog razloga! Vlast zna da se slobode zagarantovane ustavom i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima mogu zakonom ograničiti samo ako postoji opravdan recipročan interes društva, ali neće da zna da su ljudske slobode i pravda važnija drutvena vrijednost od javnog reda. Neustavni potezi države razbili su građanski bunt na način kako se totalitarna vlast obračunava sa građanima u državama mračnih diktatura. Ni to nije probudilo uspavanu savjest naših građana.

U gradu Mostaru, koji je u ratu postao čuven po rušenju Starog mosta - zločinu nad zločinima - građani 11 godina nemaju pravo da na izborima biraju vlast. Neko je suspendovao njihovu slobodu biranja i glasanja iz ko zna kakvih razloga i ko zna do kada, a oni ćute. Ne dižu svoj glas pobune kao da ih se ne tiče ko umjesto njih odlučuje o njihovim građanskim pravima. Ćuti o tome i Evropska unija! Ne oglašava se ni Odbor za zaštitu ljudskih prava UN! Čitav svijet pristaje da se ljudske slobode širom svijeta guše i ukidaju!

Svuda ima mnoštvo primjera gušenja ljudskih sloboda. Ali nema primjera građanskog aktivizma i pobune za odbranu slobode. Bernard Šo je govorio da sloboda znači odgovornost i da je se zbog toga većina ljudi boji. Izgleda da je mudri cinik bio u pravu: mi smo u svemu neodgovorni pa i u odbrani vlastitih prava. Kada je čovjek neodgovoran, ništa ga ne obavezuje. A ishodište neodgovornosti je nemoralnost. Naša nemoralnost objašnjava našu ravnodušnost prema opštem rasulu i sunovratu svega.

Istorija civilizacije nas uči da se ljudska sloboda mora krvavo braniti. Za slobodu i pravdu se neprestano moralo boriti. To danas nema ko da čini. Ćuti sva pamet ovog društva. Nemoralnost je svoj vrhunac doživjela korumpiranjem uma. Obrazovani ljudi su se prodali za sitne sinekure. Ćutanje umnih ljudi je jedino ćutanje (ali ne i jedini nerad!) koje se plaća iz državnog budžeta. Ta vrsta pokvarenosti ima bagatelnu cijenu zato što čovjek ne vrijedi ništa.

Džeferdson je govorio američkom narodu da ne smije očekivati da će iz despotizama u slobodu biti prenesen u krevetu od perja. Nas je narednička pamet podučavala o značaju slobode samo kad nas je uvodila u besmislene ratove. Nije pjesnik Jovan Ilić (1824), u svoje vrijeme i ministar pravde i državni savjetnik, bez razloga pisao da «srpski pevac od posečenog drveta slobode odmah sdelja gusle».

Potkresavati drvo slobode da bi se što dalje čulo političko guslanje je nerazumna politika. Ta vrsta kratkovidosti se okrutno osvetila svim diktatorima. Političko pamćenje je kratko i nesigurno. Mnogi vlastodržci su se uspeli na tron zahvaljujući talasu pobune i odbrani slobode da bi to odmah zaboravili i postali isti oni protiv kojih su juče bili. Čovjek sve više postaje ono protiv čega se juče borio.

Vraćam se na slučajeve Džulijana Asanža, Davida Dragičevića, Dženana Memića i građana Mostara. Države su propustile da stanu u odbranu ljudskih prava i sloboda i pokažu da su na strani građana i civilizacijskih vrijednosti. Pogrešno su stale u zaštitu pojedinaca koji su im potkopali temelje nesprovođenjem i kršenjem njihovih zakona. Žrtvovati načela i principe državnog poretka da bi se sačuvali nedostojni ili nesposobni pojedinci u strukturama vlasti bilo je moralno nedopustivo i politički nerazmno.

Uzalud nerazumne politike prijete, zabranjuju i hapse. Što se sloboda više guši, glad za slobodom je sve veća.

 

Branko Perić, sudija Suda BiH (6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

britanijaOpći izbori u Velikoj Britaniji pružaju potencijal za neke seizmičke promjene na globalnoj političkoj sceni. Laburistička stranka kreira ozbiljan i radikalan izazov Konzervativnoj stranci, što bi mogli imati dalekosežne efekte. Jeremy Corbyn, lider laburista, riješio nas je Novih laburista Tonyja Blaira i vratio stranku nazad politici o radničkoj klasi i socijalističkim korijenima.

Ova je internacionalistička politika, koja priznaje solidarnosti među ljudima obojene kože, ženama, radničkom klasom, sindikatima i drugima u borbi protiv kapitalizma, neoliberalizma, patrijarhata i kolonijalizma. To je politika koja bi trebala upotpuniti palestinsku borbu. No, idalje ne mogu prikriti kako je moj odnos s Laburističkom strankom komplicirane prirode.

Preselila sam u Veliku Britaniju iz Palestine 2001. godine, samo nekoliko godina prije rata u Iraku. Kao mlada tinejdžerka, marširala sam ulicama, sa stotinama hiljada drugih, uoči rata, pozivajući vladu da ne vrši invaziju na Irak. Pošto nikada prije nisam vidjela toliko ljudi pokrenutih na ulicama, dobro se sjećam osjećaja snage naroda. Još se bolje sjećam užasnog osjećaja kada je Parlament Velike Britanije, na čelu s Blairovim Novim laburistima, odobrio invaziju.

Ključni u prekrajanju Bliskog istoka

Kao Palestinka s britanskim pasošem, bila sam duboko tužna, znajući kako će se britanske bombe i vojnici zaputiti ka mojoj braći i sestrama u Iraku. Nekoliko godina kasnije, Novi laburisti su bili u prvim redovima podrške prodaji oružja Saudijskoj Arabiji. Mnoge saudijske borbene mlažnjake, koji se koriste danas za bombardiranje Jemena, prodala je novolaburistička vlada, prvo za vrijeme Blaira, a onda i za vrijeme Gordona Browna. Laburisti nemaju čiste ruke kada je riječ o umiješanosti britanske Vlade na Bliskom istoku.

"Umiješanost" je vjerovatno slaba riječ za dugu i nasilnu historiju Velike Britanije u ovoj regiji. Kao kolonijalna sila, ona je bila ključna u prekrajanju Bliskog istoka. Podijelila je narode, progurala elite lojalne kolonijalnim silama i gušila pokrete za nezavisnost. Ono što je najzloglasnije desilo se u Palestini, kada su Britanci potpisali i pospješili zauzimanje zemlje – gdje su već živjeli starosjeditelji Palestinci – kroz cionistički naseljeničko-kolonijalni pokret.

Upravo je britanska Laburistička stranka podržala Arthura Balfoura i njegovu objavu podrške jevrejskoj domovini na zemlji Palestini. Britanska stalna podrška cionizmu i Državi Izrael, u obliku diplomatskih, obavještajnih i trgovinskih veza, kao i prodajom oružja, ima užasne razarajuće posljedice za palestinski narod.

Kako Izraelci ubijaju Palestince

Sada je više nego ikada vrijeme da Velika Britanija bude odgovorna za kolonijalne zločine počinjene u Palestini i drugdje i također je vrijeme da prestane britansko saučesništvo na kršenjima palestinskih prava koja traju. Laburistička partija Jeremyja Corbyna bi mogla početi to raditi. Corbyn je često govorio o odnosu prema kolonijalizmu u britanskom obrazovnom sistemu, a Laburistički manifest spominje stvaranje "Fonda za obrazovnu emancipaciju", kako bi se obrazovala britanska omladina o kolonijalizmu i ropstvu. Corbyn je bio i glasni i istaknuti govornik o palestinskim pravima, nedavno je na Twitteru istakao svoju podršku pravu na povratak.

U svom Manifestu laburisti, također, govore o raznim politikama prema Palestincima. Ono što je bitno, kaže se kako bi laburistička vlada odmah suspendirala prodaju naoružanja Saudijskoj Arabiji i Izraelu. Trenutno je Izrael osmo najveće britansko tržište za oružje i on kupuje široki spektar naoružanja, od oklopljenih vozila, jurišnik pušaka, snajperskih pušaka i komponenti za njih, do municije za manje komade oružja. Ove vrste naoružanja se često koriste u izraelskim vojnim napadima na Gazu – napadima gdje se ubija veliki broj palestinski civila.

Oružje se koristi i za ubijanje Palestinaca na Zapadnoj obali. Laburistički planovi obustave prodaje oružja Izraelu je ključni korak ka okončanju saučesništva. Naravno, glasanje za laburiste neće spasiti Palestince od izraelske opresije, niti će ispraviti krivicu britanske kolonijalne prošlosti. No, s laburističkom vladom, predvođenom Corbynom, izraelski režim će vjerovatnije snositi posljedice prekršaja i užasnog nasilja koje čini nad Palestincima. Ovo bi moglo stvoriti domino efekat, kojim bi i druge države tražile odgovornost Izraela.
Izvinjenje za Irak i Palestinu

Iako mislim kako trebamo ostati oprezni kada je riječ o optimizmu za Palestinu ako se izabere laburistička vlada, najviše zbog šire geopolitike i struktura moći, Corbynova višedecenijska posvećenost pravdi i slobodi govori kako će biti više prostora za pozivanje izraelskog režima na odgovornost. Naravno, svjesna sam kako Palestina nije jedini problem koji postoji; spašavanje NHS (britanski zdravstveni sistem), zaštita okoliša i borba protiv siromaštva su neka od pitanja koja su, također, krucijalna na ovim općim izborima.

Bilo kako bilo, moj odnos s britanskom Laburističkom strankom i britanskom politikom općenito će uvijek ostati kompliciran zbog njegova zaostavštine na Bliskom istoku i širom svijeta. Nadam se kako će se posvetiti pažnja svim zločinima koji su tamo počinjeni, kao i da će biti ponuđeno izvinjenje za kolonijalne zločine i rat u Iraku, ali sumnjam da ćemo dobiti takvo izvinjenje za Palestinu.

Nemam iluzija da će Palestina biti oslobođena ako Corbyn bude izabran za premijera. Ima mnogo posla pred nama prije dolaska tog dana, ali mislim kako će nam Corbynova laburistička vlada olakšati put do tog dana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Yara Hawari (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

egipatČini se da su ustanci globalni val, koji odbacuje temelje trenutnog ekonomskog i socijalnog sistema.

Obični ljudi pokušavaju nametnuti svoje zahtjeve i planove centru koji ih je ignorirao i marginalizirao dok se nisu pobunili protiv njega.

Od Hong Konga, na istoku, do Alžira, na zapadu; od Francuske, na sjeveru, do Čilea, na jugu - obični narod diže pobune nadajući se promjenama. Čini se da su njihovi ustanci globalni val koji odbacuje temelje trenutnog ekonomskog i socijalnog sistema. Možda postoji neka sličnost između ovog vala i onog koji mu je prethodio prije deset godina, no ovog puta, čini se, pokazuje mnogo više odlučnosti i želje da proturječi postojećem stanju, nastojeći ga promijeniti. Postoji nekoliko opažanja koja se mogu pratiti kada je riječ o aktualnim ustancima u svijetu:

Prvo opažanje se odnosi na aktere i one koji su uključeni u te ustanke. Uglavnom se radi o običnim ljudima, koji nemaju političku pozadinu u direktnom smislu (pod pretpostavkom da je politika profesija, kako kaže Max Weber). Oni izlaze na ulice kako bi izrazili svoje zahtjeve nakon što su izgubili povjerenje u političku klasu u svojim zemljama, bilo da je riječ o vlasti ili opoziciji. Drugim riječima, dolaze sa političke margine, a ne iz centra koji je desetljećima monopolizirao politiku.

Odlučnost do ispunjenja zahtjeva

Ovo možda predstavlja veliko iznenađenje za političare i istraživače podjednako. To nas podsjeća na ono što je poznati sociolog Asef Bayat napisao prije desetak godina o "običnim ljudima" koji će promijeniti svijet, a posebno Bliski istok. Ti "obični ljudi" odjednom su se preselili sa margine u centar kako bi bili u žiži događanja, došavši u središte medijske i političke pažnje. Oni pokušavaju nametnuti svoje zahtjeve i planove tom "centru", koji ih je ignorirao i marginalizirao dok se nisu pobunili protiv njega.

Drugo zapažanje je da kod ovih "običnih" ljudi postoji odlučnost i ne žele se vratiti kućama bez ispunjenja svojih zahtjeva, posebno onih koji se tiču ostvarivanja njihovih ekonomskih i socijalnih prava, čak i ako je potrebno da te demonstracije potraju i da se na ulicama ostane sedmicama, mjesecima, pa i godinama, kao što je slučaj s protestima "Žutih prsluka", koji su počeli prije otprilike godinu dana u Francuskoj i još uvijek okupiraju ulice centralnog Pariza.

U Hong Kongu i Alžiru, a prije toga i Sudanu, sve do Iraka i Libana ovih dana, demonstranti i dalje izlaze na ulice i važne trgove kako bi se suprotstavili politikama i odlukama svojih vlada. To nije mogla spriječiti nikakva represija, ubijanje i nasilje koje su pretrpjeli, zbog čega su stradali deseci žrtava u Hong Kongu, Iraku, a ranije i Sudanu, gdje je ustanak trajao od decembra 2018. godine, pa sve do ispunjenja zahtjeva, u augustu 2019. godine. To je pojava koja zavređuje pažnju i analizu, jer podsjeća na demonstracije građanskih, studentskih i pokreta za ljudska prava koji su se pojavili krajem šezdesetih i protezali do sredine sedamdesetih godina, što je doprinijelo promjeni mnogih društava u Evropi i Americi.

Nove taktike demonstranata

Treće zapažanje - postoje nove i različite taktike koje koriste ovi "obični" ljudi na protestima. Pored poznatih metoda protesta, kao što su demonstriranja, mirna okupljanja i štrajkovi, tu su i druge metode, poput okupiranja ulica i trgova, upotreba tehnologije za taktiziranje s vlastima, korištenje društvenih medija kako bi se mogli nositi s nadzorom i uznemirivanjem koje vlasti vrše nad njima. Možda je glavni razlog što su ovi protesti opstali sedmicama i mjesecima zapravo njihova sposobnost osmišljavanja novih sredstava i alata protesta, čime su vlasti dovedene više u položaj branitelja nego napadača.

Četvrto zapažanje je da okupljene mase koje protestiraju nemaju centralno rukovodstvo. "Obični" ljudi se oslanjaju na decentralizirani pokret, bilo da se radi o vodstvu ili teritorijalnom djelovanju. Takav fenomen počinje se manifestirati na protestima 2011. godine, koji nisu imali jasno vodstvo. To je doprinijelo njihovom uspjehu u svrgavanju autoritarnih i korumpiranih režima, bez obzira na kasniji ishod.

Aktualne demonstracije - bilo da je riječ o u Libanu, Iraku, Hong Kongu ili Francuskoj - nemaju vodstvo ili određeno rukovodstvo pokreta. Postoje vođe na terenu, čija se uloga svodi na organiziranje događaja i akcija na terenu, ali ne i da govore u ime javnosti. To odražava zrelost i svijest o ishodu monopolizacije vodstva ili govora u ime masa kao uvodu u polarizaciju, potčinjavanje i ostavljanje pokreta bez njegovog sadržaja.

Pretvaranje margine u centar

Međutim, to nije spriječilo pojavu spontanih i prirodnih vodstava iz samog središta pokreta, koji su donosili odluke srcem i razumom te pokazali spremnost za ulazak u pregovore s vlastima. Takav primjer se desio u slučaju Sudana, gdje dolazi do formiranja alijanse "Snage deklaracije o slobodi i promjenama", rođene u srcu revolucionarnog ustanka. Ona je spontano iznjedrila vođe koji su pregovarali s vojskom i učestvovali u kreiranju mape za tranzicijski period.

Na kraju, ekonomski i socijalni aspekt dominiraju zahtjevima demonstranata na istoku i zapadu, ali postoji jasna svijest da su ta dva aspekta povezana i s političkim, koji ima ulogu u tome da situacija izgleda onakva kakva jeste. Dakle, u zahtjevima za promjenama ne pravi se distinkcija između te dvije stvari. Naprotiv, "obični" ljudi koji protestiraju korijen problema vide u političkom djelovanju, bilo da je riječ o korupciji, odsustvu socijalne pravde, nezaposlenosti ili odsustvu osnovnih usluga, kao što su zdravstvo, obrazovanje i penzije.

Stoga ne iznenađuje što su demonstranti podigli parole tražeći odlazak režima ili vladajuće elite u većini ovih ustanka, kao glavnih odgovornih za situaciju u tim zemljama, kao što je slučaj u Libanu, Iraku, Alžiru, Čileu i Boliviji. Nevjerovatna stvar – barem do sada - u ovim ustancima jeste sposobnost tih "običnih" ljudi da promijene pravila igre i da pretvore marginu u centar i centar u marginu. Štaviše, da natjeraju centar da udovolji njihovim zahtjevima i, što je najvažnije, da poštuje njihovu volju i dostojanstvo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Khalil al-Anani (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

spijuniPolitika izvođenja atentata i fizičke likvidacije predstavlja kamen-temeljac izraelske sigurnosne doktrine u odnosu s Palestincima.

Postavljanje bombi u automobile je jedna od metoda koje Mossad koristi u atentatima na palestinske čelnike.

Od osnivanja 1948. godine na okupiranoj palestinskoj teritoriji, politika izvođenja atentata i fizičke likvidacije predstavlja kamen-temeljac izraelske sigurnosne doktrine u odnosu s Palestincima, bez osvrtanja na bilo kakve političke ili pravne posljedice.

Svega nekoliko mjeseci od proglašenja postojanja, atentati su ostavili dubok trag u historiji Izraela, kada su cionističke bande ubile posrednika Ujedinjenih naroda između Arapa i Jevreja grofa Folkea Bernadottea, koji je predložio ideje za mir, između ostalog prestanak jevrejske imigracije na palestinske teritorije i zadržavanje Jerusalema pod arapskim suverenitetom, prenosi Anadolija.

Nakon ubistva grofa Bernadottea, ova praksa nije zaustavljena, a posljednji takav slučaj desio se prije dvije sedmice, kada je Izrael izvršio atentat na Bahaa Abu al-Attaa, vojnog zvaničnika palestinskog pokreta Islamski džihad u Pojasu Gaze.

Više od 2.770 atentata za 71 godinu

Atentat na Abu al-Attaa podudario se vremenski s pokušajem atentata na Akrama al-Ajourija, člana političkog vodstva pokreta Islamski džihad, u bombardiranju glavnog sirijskog grada Damaska.

Međutim, Al-Ajourij je preživio napad, dok su njegov sin i pratilac poginuli.

Za 71 godinu Izraelci su izvršili više od 2.700 atentata, u prosjeku 38 atentata godišnje, unutar i izvan Izraela, izjavio je Ronen Bergman u intervjuu za Times of Israel, objavljenom 30. januara 2018. godine.

Izrael po broju atentata nadmašuje bilo koju drugu zemlju, ignorirajući pri tome međunarodne konvencije, ugovore, zakone i povelje.

Bergman je rekao kako izraelski čelnici vide to kao "korisno sredstvo za mijenjanje historije, ili da se učini nešto bez pribjegavanja ratu".

Na meti naučnici i pisci

Atentati nisu bili ograničeni samo na vojne vođe i aktiviste, jer su meta bili i politički lideri, naučnici i pisci.

Izrael na poprištima atentata uglavnom nije pravio razliku između arapske ili strane zemlje, prijatelja ili neprijatelja.

Izrael obično ne preuzima zvanično odgovornost za prekogranična ubistva, a priznanja uglavnom dolaze preko izraelskih novinara, pisaca i medija, i to godinama nakon likvidacije.

U julu 1972. godine Izrael je izvršio atentat na palestinskog pisca i novinara Ghassana Kanafanija, raznijevši njegov automobil eksplozivnom napravom u Bejrutu.

U martu 1979. godine izraelska obavještajna služba Mossad ubila je Wadiea Haddada, vođu Narodnog fronta za oslobođenje Palestine, u hotelu u Istočnoj Njemačkoj, stavljanjem otrova u njegovu omiljenu čokoladu.
Intenzivne operacije sedamdesetih

Tokom uspostavljanja rukovodstva Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) u Libanu i Tunisu između 1970-ih i 1980-ih Mossad je izvršio atentate na političke i vojne vođe, među kojima se posebno ističu Khalil al-Wazir, Salah Khalaf, Kamal Adwan, Abu Youssef al-Najjar, Hayel Abdel Hamid.

Mossad je u oktobru 1995. godine poslao na Maltu svoju jedinicu obučenu za ubistva "Kidon", gdje je likvidiran bivši šef pokreta Islamski džihad Fathi Shaqiqi hicem u glavu.

U januaru 1996. godine Izrael je izvršio atentat na Yahya Ayyasha, inženjera Brigada Ezzedeen al-Qassam (vojno krilo pokreta Hamas) putem eksplozivne naprave postavljene u mobitel.

Detonirana je pomoću daljinskog upravljanja, kada je Ayyash upotrijebio uređaj u jednom stanu na sjeveru Gaze.

U februaru 1992. godine Izrael je izvršio atentat na generalnog sekretara Hezbollaha Abasa al-Musawija u raketnom napadu na njegov automobil u gradu Tefahata (južni Liban), ubivši njega, suprugu i sina.

Uzlazna putanja i Druga Intifada

S izbijanjem Druge Intifade 2000. godine, poznate i kao Intifada Al-Aqsa, počinje nova faza uspona oružanog djelovanja, kojeg su predvodile palestinske frakcije.

Izrael je u vrijeme vladavine Ariela Sharona izveo atentate na desetke vođa frakcija i aktivista Intifade.

Među najistaknutije političke ličnosti koje su ubijene u ovom periodu spadaju vođa Hamasa šejh Ahmed Yassin i njegov nasljednik u Gazi Abdel Aziz al-Rantissi, generalni sekretar Narodnog fronta za oslobođenje Palestine Abu Ali Mustafa i čelnici Hamasa: Ismail Abu Shanab, Ibrahim Al-Maqadmah, Jamal Mansour i Jamal Saleem.

Izvršeni su atentati i na desetke vojnih zapovjednika, među kojima su vođa Brigada Al-Qassam i Al-Aqsa: Salah Shehadeh, Adnan al-Ghoul, Mahmud Abu al-Hanoud, Raed al-Karmi i Jihad al-Amarin.

Izrael je držao dvije godine pod opsadom palestinskog lidera Yassera Arafata u Ramallahu, dok nije umro pod nerazjašnjenim okolnostima u novembru 2004. godine, nakon što je prebačen na liječenje u Francusku.

Prema rezultatima medicinskih testiranja i medijskim istragama, Arafat je umro od posljedica trovanja polonijem.

Ponovno aktiviranje posljednjih godina

Tokom posljednjeg desetljeća, za vrijeme drugog mandata premijera Benjamina Netanyahua, Izrael je intenzivirao ove operacije preko obavještajnih službi Shin Bet i Mossad.

U januaru 2010. godine Mossad je izvršio atentat na vođu Brigada Al-Qassam Mahmouda al-Mabhouha u hotelu u Dubaiju.

Tokom ratova u Gazi 2008, 2012. i 2014. godine u izraelskim zračnim napadima izvedeni su atentati na Hamasove vođe Saida Siama i Nizara Rayana, kao i na vojne komandante Ahmeda Jabrija, Raeda al-Atara i Mohammeda Abu Shamalaha.

U Bugarskoj je Mossad ubio bivšeg aktivistu Narodnog fronta za oslobođenje Palestine Omara al-Naya, koji je pronađen mrtav u automobilu 26. februara 2016. godine.

U decembru 2016. godine ubijen je tuniski inženjer Mohamed Zouari ispred svoje kuće u gradu Sfaxu, na kojeg su agenti Mossada pucali iz vatrenog oružja.

Kasnije je objavljeno da Zouari pripada Brigadama Al-Qassam i da nadgleda projekat izgradnje dronova.

Atentati nisu zaobišli ni Maleziju, na čijoj teritoriji je 21. aprila 2018. godine ubijen Fadi al-Batsh, inženjer elektrotehnike blizak Hamasu.

Neuspjele operacije i hapšenja

Iako je većina atentata izvedena uspješno, dešavali su se i neuspjeli pokušaji.

Mossad je u septembru 1997. godine pokušao izvršiti atentat na tadašnjeg šefa Hamasovog političkog biroa Khaleda Meshaala.

Mossadova ćelija Kidon ubrizgala je Meshaalu otrovnu supstancu, nakon čega je prebačen u bolnicu na intenzivnu njegu.

Operacija je osujećena, a dvojica Mossadovih agenata uhapšena.

Pokušaj atentata je razbjesnio tadašnjeg jordanskog kralja Husseina Bin Talala, koji je insistirao na tome da Izrael preda protuotrov kako bi se spasio Meshaalov život.

U posljednjih 30 godina Izrael nije uspio izvršiti atentat na Mohammeda Deifa, glavnog zapovjednika Brigada al-Qassam u Gazi, iako je to pokušavao tri puta bombardiranjem iz zraka.

Posljednji takav pokušaj desio se u ratu 2014. godine, kada su ubijeni njegova supruga i dijete, dok je Deif preživio napad.

Sumnja u svrsishodnost atentata

Izrael se oslanja na atentate kao vid "preventivne" politike za osujećenje oružanih operacija, čiji je cilj ubijanje Izraelaca, izjavio je izraelski stručnjak Eli Ashkenazi za izraelski portal Walla.

Bivši šef Šin Beta Yoram Cohen kaže da su atentati često efikasno oružje na vodećim nivoima palestinskih organizacija.

Prema njegovim riječima, raketne sposobnosti Palestinaca u Gazi "odvraćaju nas od provođenja direktnih atentata na njihove vođe".

Izraelski stručnjak Ronen Bergman kritizirao je stalno oslanjanje Izraela na atentate.

Smatra da se njima ostvaruju taktički ciljevi, ali da na kraju dovode do strateškog neuspjeha.

Prema njegovim riječima, strateški ciljevi postižu se promišljenijim politikama i političkim diskursom, a ne posebnim operacijama.

Izraelski pisac Nati Yefet zaključuje da je efikasnost atentata i dalje ograničena u smislu slabljenja palestinskih organizacija; atentati imaju koristi kada je riječ o malim organizacijama, dok ubistva političkih lidera imaju mnogo opasnije posljedice, jer predstavljaju kršenje općih pravila.

(Agencije)

srijeda, 13 Novembar 2019 00:00

Istina je toliko daleka da Srbiji nema spasa

Ocijeni...
(0 glasova)

tuzlanskakapijaZločin se vratio kući, tamo odakle je krenuo, i sada izjeda svaku kost koja se kreće Srbijom.

Može cijela država Srbija i njeni zlikovci na vlasti da ubjeđuje građane u šta god hoće, ali je činjenica da su na Kapiji ubijena djeca.

Bilo je to pre skoro 25 godina. Kada je zločinac po imenu Novak Đukić, komandant Taktičke grupe Ozren, Vojske Republike Srpske, naredio artiljerijskom vodu da granatira grad Tuzlu. Granata je pogodila centar grada Tuzle, zvani Kapija. Ubijen je tada 71 čovek, uglavnom starosti od 20-ak godina. Ranjeno ih je više od sto. U brojevima, prosek godina ubijenih bio je 23, a najmlađa žrtva imala je samo dve godine.

Toliko. To su činjenice. Može cela država Srbija i njeni zlikovci na vlasti da ubeđuje sopstvene građane u šta god hoće. Jer, samo njih i mogu da obmanjuju. Ubijena su deca, nevina deca, od samo dvadesetak i kusur godina. Zašto? Zato što su Bošnjaci. Rođeni sa one strane Drine. Da, samo zato.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno jedna trećina) ili kompletnog teksta moguće je u skladu s Članom 14. Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi mediji želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans te objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Njihova smrt, kao i smrt desetina hiljada Bošnjaka, pobijenih u ratu u Bosni, iskorišćena je za ratno profiterstvo i privilegije nekolicine zlikovaca, koji su tada vladali ili bili potčinjeni i u službi agresije Srbije na BiH.

Ministarstvo odbrane Srbije je, pre nekoliko dana, organizovalo još jednu u nizu promocija ratnog zločina, knjigu generala Ilije Brankovića Tuzlanska Kapija - režirana tragedija. Od ministra odbrane, Aleksandra Vulina, jednog političkog ljigavca, koji gazi sa najviše državne funkcije i pozicija moći, i dan danas, po leševima politike koju je zastupao devedesetih, ne očekuje se ništa drugo. Nego da promoviše zločince koji će lažima braniti sopstveni obraz i prati krvave ruke.

Međutim, šta u tom slučaju da radi običan čovek u Srbiji, koji se nekakvim slučajem izvukao i odupreo toj zločinačkoj propagandi vlasti? Da ode ispred Doma vojske, u centar Beograda, gde se to grtlo zla, primitivizma i odvratnosti kuva i spali se? Kakav krik da ispusti da rastera tu zlu kob koja se nadvila nad njegovim narodom. Ja ne znam. Stepen surovosti je neizmeran, a pred takvim tragičnim slučajem, verovatno, jedino može i preostaje da se onemoća.

Najveća uvreda za građane Srbije

Stoga, čini se da je najteže, trenutno, sa ove strane Drine. Zbog svih zločina, genocida i etničkih čišćenja koji su počinjeni u ime nas, građana Srbije. Naših roditelja, predaka i potomaka. Zato, iako sa sramotom i crvenilom u obrazima, mogu da kažem da se ne slažem sa bošnjačkim članom Predsedništva BiH Šefikom Džaferovićem, koji je izjavio da je „promocija knjige Ilije Brankovića „Tuzlanska Kapija – režirana tragedija“, u organizaciji Ministarstva odbrane Srbije, nova uvreda porodicama devojaka i mladića ubijenih na tuzlanskoj Kapiji, kao i svim građanima BiH“. Danas je to, ipak, najveća uvreda za građane Srbije. Srećom, iz uverenja da se takva tragedija našoj braći Bošnjacima, više nikada ne može dogoditi.

Zločin se vratio kući. Vratio se tamo odakle je krenuo i sada izjeda svaku kost koja se kreće ovom zemljom. Društvo koje je dopustilo da ga banda zlikovaca tako zavede i odvede u najveće krvoproliće na evropskom tlu od Drugog svetskog rata, inspiriše na genocide i najstrašnije zločine na svetu, napravi od njega zajednicu monstruma, danas je najveća žrtva. Suočavanje sa istinom i zlikovcima postalo je toliko komplikovano da je istina sve dalja, da se čini da nam nema spasa. Njihova zločinačka mašinerija i dalje radi, ispušta miris leševa na kojem i dalje zgrće lovu, pljačka, ostaje na pozicijama moći.

To ljudsko srce ne može podnijeti

Tako se autorka ovih redova osetila, između ostalog, jednog svežeg novembarskog jutra. Pre tačno sedam godina, kada sam u kolicima krenula da šetam svoju bebu, Sofiju. Imala je šest meseci. Prolazile smo vračarskim ulicama, pored prokletog hrama Svetog Save, u čijim podrumima se nalaze teretane i razne fensi pogodnosti za jedne od najistaknutijih, i tokom rata, i danas, promotere ratnog zločina – popove Srpske pravoslavne crkve.

Na pešačkom prelazu, ispred trafike, gde se prodaju sve te dnevne novine i časopisi ratno zločinačke ideologije, u svakom trenutku, neumorno, dve decenije posle, pune opravdanja i relativizacije monstruoznosti srpskih vlasti u ratovima devedesetih godina, najkrvaviji list na Balkanu – Politiku – kupovala je Biljana Plavšić. Opušteno, smireno, vadeći iz džepa jakne sitninu da plati zločinačku propagandu. Lažnu sliku i priču o sebi i svim njenim ratnim drugovima. Iza nje je stajao jedan čovek koji joj je nosio torbe sa pijace. Virilo je povrće. Znam da Biljana Plavšić živi blizu Kalenić pijace.

Tamo se našla nakon izlaska iz zatvora u kojem je vrlo kratko čamila, s obzirom na monstruoznosti koje je učinila. Znam da je priznala sve zločine. Da se navodno pokajala. Ali, u Srbiji, za vreme vlasti Borisa Tadića, dočekana je kao heroina. Ali, ne zato što je priznala zločine i pokajala se, već da bi, kao što je i učinila, odmah nakon puštanja iz zatvora, nastavila da širi zločinačku ideologiju zbog koje je i osuđena. Zagrljena sa Miloradom Dodikom, najopasnijom zločinačkom kreaturom iz Bosne i Hercegovine, koju, usled političkih prilika i zavedenosti običnih ljudi, Srba iz Republike Srpske, moraju naša braća Bošnjaci da trpe i gledaju dok pljuje po žrtvama genocida i tako osvaja glasove za visoke pozicije koje godinama unazad zauzima.

Koliko je sve to bizarno i odvratno, oholo i tragično, ljudsko srce ne može podneti. Pogotovo danas u Srbiji. Ovo i još mnoga druga. Nadam se da će ih biti sve više.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Snežana Čongradin (Al Jazeera)

Stranica 2 od 9

S5 Box