Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (90)

četvrtak, 20 Juni 2019 00:00

Palestina: Arapski 'dogovor stoljeća'

Ocijeni...
(0 glasova)

jerusalem1Čovjeku se sudi da je odgrizao prst drugome čovjeku tokom borbe. Svjedok tužitelja istupa i advokat odbrane ga pita: „Da li ste vidjeli kako moj klijent odgriza prst tom čovjetu?“ „Ne“, odgovara svjedok. „Aha“, nastavlja ispitivanje slavodobitno advokat. „Pa kako onda možete biti sigurni da je on to uradio?“

„Pa, vidio sam kada ga je ispljunuo.“

Ova priča mi padne na pamet svaki put kada čujem zvaničnike Trumpove administracije kako govore da ne možemo donositi sud o njihovom „mirovnom planu“, takozvanom „dogovoru stoljeća“ prije nego on bude objavljen. Ali, mi ne moramo čekati. Svi smo vidjeli kako Washington ispljuvava neprijateljske odluke jednu za drugom u posljednje dvije sedmice i to otklanja svaku sumnju o njegovim namjerama da ponizi Palestince i Arape i potčini ih.

Od priznavanja Jerusalema kao prijestolnice Izraela do zatvaranja ureda Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) u Washingtonu, do ukidanja pomoći UNRWA-i (UN-ovoj agenciji za pomoć palestinskim izbjeglicama) i do nekažnjavanja pa i ohrabrivanja Izraela da anektira još okupiranih palestinskih teritorija, Trumpova administracija radi sve u svojoj moći da pokloni međunarodni legitimitet izraelskoj okupaciji Palestine.

Ne iznenađuje da Palestinci odbacuju ono što nazivaju „šamarom stoljeća“ i odbijaju učestvovati na bilo kojem sastanku koji treba omogućiti njegovo provođenje. No, zašto mnoge arapske vlade – koje su često iskazivale svoju podršku palestinskim nacionalnim pravima na vlastitu državu – pomažu, učestvuju i podržavaju radionicu koja će naredne sedmice biti održana u Bahreinu s ciljem planiranja i finansiranja provođena zločinačkog plana koje nisu vidjele, a čiji kreatori odbacuju palestinsko samoodređenje?

Decenije arapskih neuspjeha

Zvanični arapski red je strahovito podbacio u odnosima sa Izraelom od njegovog osnutka kao „jevrejske države“ na ostacima palestinske domovine prije sedam decenija.

Oni su u početku pokušali, i nisu uspjeli, nametnuti rješenje silom, te su gubili ratove jedan za drugim. Potom su pokušali doći do diplomatskog rješenja palestinskog pitanja sa Izraelom i ponovo su izgubili.

Četvrt stoljeća su povjerili Sjedinjenim Američkim Državama, najbližem savezniku Izraela, da vode „mirovni proces“ i kladili se na dobru volju Washingtona uprkos njegovom nečasnom vodstvu i njegovom krajnjem neuspjehu da postigne mir.

I danas, kada fanatični cionisti Jared Kushner, Jason Greenblatt i David Friedman predvode diplomatiju Trumpove administracije i ističu njihovo potpuno prihvatanje najradikalnijih izraelskih politika u Palestini, uz potpuno odbijanje da podijele sa drugima detalje svoga plana, arapski režimi uskaču u Trumpova kola protivno savjetima i molbama svoje palestinske braće.

Drugačije rečeno, pošto nisu uspjeli riješiti palestinsko pitanje, određeni arapski režimi su danas spremni, nevoljko ili ne, eliminirati palestinsku borbu jednom za sva vremena.

Ali zašto izdaju palestinsku slobodu tako otvoreno, tako jeftino, tako ponižavajuće?

Pa, neki poput saudijskih, emiraćanskih i bahreinskih lidera radosno podržavaju američki dogovor kako bi se uklonile sve prepreke strateškog zaljevskog saveza trojke sa SAD-om i Izraelom protiv Irana. Drugi, poput Jordana i Egipta, ne mogu reći „ne“ svome američkom pokrovitelju iz straha od izolacije ili odmazde, naročito kada Trumpova administracija nudi finansijske nagrade.

No, u najvećoj mjeri je to zato što dominantno nedemokratski arapski režimi imaju primarnu motivaciju u samoočuvanju, a ne u jedinstvu, sigurnosti i interesima nacije. Palestina je stalni podsjetnik njihovog dubokog neuspjeha. Pošto su izgubili sav legitimitet kod naroda, nacionalni kredibilitet i regionalnu snagu, ovi režimi se okreću SAD-u kako bi dobili podršku i zaštitu. A to sve dolazi uz veliku cijenu.

Ono za šta treba biti zahvalan je činjenica da narod arapskog svijeta ima drugačije osjećaje i drugačiju lojalnost.

Značaj Palestine

Kroz proteklo stoljeće tektonskih promjena u arapskim i muslimanskim svjetovima – od kolonijalizma preko pan-arabizma i islamizma, sve do buđenja revolucija i kontrarevolucija – Palestina je trajala kao simbol otpora opresiji.

Arapski i drugi bliskoistočni lideri su koristili palestinsku borbu za svoje vlastite interese jer je ona popularna među masama. Zaista, borba za palestinski cilj i za Jerusalem, čak i samo retorički, dugo je davala određeni stepen domaćeg i regionalnog legitimiteta njihovoj vladavini.

Na primjer, ajatolahi iz Teherana i vehabijski vladari u Rijadu se mogu neslagati o svemu, osim o javnoj podršci Palestini i Jerusalemu. Nakon Iranske revolucije 1979. godine, ajatolah Ruhollah Khomeini je prihvatio palestinsku borbu i posvetio poseban dan iranskog kalendara za slavljenje al-Qudsa, što je arapska riječ za Jerusalem.

Slično su, u posljednjih pet decenija, saudijski vladari sponzorirali razne inicijative za Palestinu, među kojima je sastanak Arapske lige 2018. godine u Rijadu nazvan Samit al-Quds, samo nekoliko mjeseci nakon što je njihov najbliži saveznik priznao Jerusalem kao prijestolnicu Izraela.

Istovremeno, oni koji su se usudili javno ići protiv palestinske borbe platili su to životom: bilo da je to kralj Abdulla I od Jordana (umro 1951.), predsjednik Egipta Anwar el-Sadat (umro 1981.) ili libanski predsjednik Bachir Gemayel (umro 1982.).

Simbol slobode

Dok su mnogi arapski lideri bili prepredeni ili oportunisti u svome pristupu palestinskoj borbi, arapske mase su bile jednoglasno i bezuvjetno uz nju – nešto što bi Trumpova administracija mogla naučiti na teži način.

Većina Arapa, uključujući Palestince, možda nikada nije stala na tlo Palestine ili njene prijestolnice Jerusalema iz očitog razloga: izraelska okupacija. No, borba za Palestinu i Jerusalem nadmašuje geografiju i geopolitiku, ona prevazilazi čak i Palestince kao narod i Palestinu kao domovinu.

Decenijama je Palestina bila simbol otpora stranoj hegemoniji i dominaciji, bilo da je riječ o britanskoj, francuskoj ili američkoj.

U 100 godina, od britanskog obećanja jevrejske domovine 1917. godine, kada su Jevreji činili manje od 10 posto stanovnika, do američkog priznavanja Jerusalema kao prijestolnice „jevrejske države“, arapski i muslimanski svjetovi uvijek su povezivali izraelsko širenje na štetu Palestine sa dominacijom Zapada i to zamjerale Zapadu.

Ovo je uvijek bio izvor beskonačnog antagonizma protiv zapadnih sila, kao i izvor jedinstva. Bez obzira da je riječ o Saudijcima i Irancima, Afganistancima i Pakistancima, islamistima ili liberalima – bez obzira o čemu se muslimani slažu ili ne politički ili regionalno, sigurno će zajedno stati uz Palestinu što predstavlja određeni stepen prijetnje američkim (i drugim zapadnjačkim) interesima u regiji.
Čuvajte se arapsko-palestinske sinergije

Poput ranijih oblika palestinskog otpora, palestinski narodni ustanci su bili inspiracija marševa solidarnosti širom arapskog svijeta. Neki od mladih ljudi, koji su u tim protestima nakon druge Intifade sjekli svoje zube, deceniju kasnije su predvodili demonstracije za vrijeme Arapskog proljeća.

Pošto dugo vremena ne mogu izraziti nezadovoljstvo prema svojim vođama, Arapi su preslikali svoje snove i aspiracije na Palestinu. Takozvana Arapska ulica je više puta ustala u znak solidarnosti sa okupiranom Palestinom i u znak protivljenja svojoj vlastitoj unutrašnjoj okupaciji.

Nije slučajno da su danas, kada je arapsko jedinstvo razbijeno, a arapski režimi u vrhuncu svog represivnog stanja, oni najspremniji zadovoljiti SAD. Također, nije slučajno da oni koji su bili protiv Arapskog proljeća hrle ka normalizaciji odnosa sa Izraelom.

Kako Trumpova administracija koristi opći umor u arapskim prijestolnicama kako bi jednom za sva vremena razbila palestinsku borbu, to bi također moglo ponovo ujediniti Palestince, Arape i muslimane protiv njenih bliskoistočnih politika i poslušnika.

Pitanje je vremena kada će donositelji odluka u SAD-u zažaliti zbog svoje bezobzirne politike prema Palestini.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Marwan Bishara (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

mursiZašto nas onda čudi kada ljudi na Bliskom Istoku preziru Zapad koji je tom njihovom paradoksalnom stanju dobrano kumovao?

Zar je moguće da za slučaj Mursija nisu važile nikakve međunarodne konvencije, organizacije, peticije i apeli savjesti.

Muhamed Mursi, prvi demokratski izabrani predsjednik Egipta, umro je nakon što mu je pozlilo na suđenju.

Sudilo mu se u ko zna kojem po redu slučaju podiguntom protiv njega, ovaj put je to bilo suđenje u kome je bio optužen za špijunažu, navodno, za odavanje nekih tajnih informacija palestinskom pokretu Hamas.

Mursi je tokom saslušanja zatražio riječ. Sudija mu je dao priliku da se obrati sudskom vijeću iz kaveza u kome se tokom procesa drže politički zatvorenici. Nakon što je sudija odgodio suđenje, pozlilo mu je i pao je, a tijelo je bez vidnih povreda prevezeno u bolnicu.

Politički procesi u svojoj biti imaju za cilj da ubiju, a ne da osude! Totalitarne ideologije za cilj imaju ugraditi u svijest svojih protivnika da su upravo oni posjednici istine. Kako to sagledava filozof Herman Luebbe “što je ideološki protivnik nepovjerljiviji, što je njegova ironija ubojitija, što je veće protivljenje i što je, na kraju, veća njegova rezignacija i očajanje, utoliko su zastupnici date ideologije sigurniji da su u pravu!”.

Zar se ovo danas ne vidi u ponašanju egipatskog predsjednika Abdela Fattaha el-Sisija i u podrški koju on danas slavodobitno prima kako od evropskih i američkih demokrata na Zapadu, tako i od arapskih autokrata na Istoku?
'Žele da umre od prirodnih uzroka'

Već dugo vremena postojala je zabrinutost za zatvorske uslove u kojima boravi bivši lider Egipta, čovjek koji je prvi put u historiji ove zemlje izabran na otvorenim i slobodnim demokratskim izborima, a koji je godinu kasnije svrgnut u vojnom udaru od strane generala Sisija, čovjeka kojeg je lično preferirao u imenovanju za šefa vojske nakon smjene Tantavija i raspuštanja privremenog vojnog vijeća koje je Egiptom upravljalo od svrgavanja Husnija Mubareka do održavanja izbora.

U oktobru prošle godine, najmlađi sin Muhameda Mursija Abdullah je kazao za Associated Press da “njegov otac biva držan konstantno u samici i da mu se uskraćuje liječenje ozbiljnih bolesti kao što su visoki pritisak i šećer”. Ranije je Abdullah u Washington Postu optužio egipatski režim da prema njegovom zatvorenom ocu “namjerno postupa ovako jer žele da umre od ‘prirodnih uzroka’ što je prije moguće”.

Abdullah je posljednjih pet godina svakog mjeseca satima čekao na vrelom egipatskom suncu ispred zloglasnog zatvora Tora da bi dobio šansu da vidi svog oca. Nijednom mu taj zahtjev nije ispunjen. Odbijao je da sjedi i stajao bi bez ikakvog hlada na suncu:

“Neću sjesti na tlo dok čekam. To nije dostojanstveno… Znam da će odbiti moj zahtjev, ali i dalje moram pokušavati!”, kazao je za AP Abdullah Mursi.

Muhamed Mursi je rođen 1951. godine i po zanimanju je bio mašinski inženjer. Bio je oženjen i otac petero djece. Izabran je za predsjednika Egipta na prvim demokratskim izborima u junu 2012. godine. Osvojio je 51,73 posto glasova. Njegova pobjeda je potvrđena 24. jula, a na dužnost je zvanično stupio 30. jula iste godine. Bio je predsjednik Stranke slobode i pravde, političkog krila Muslimanske braće (Ihvanu-l-muslimin). Nakon njegovog svrgavanja 3. jula, 2013. godine, vodeći lideri ovog pokreta su zatvoreni i prognani, a stotine članova pobijeni, pohapšeni ili prognani.
Anomalije sa regionalnim i globalnim posljedicama

Mursi je bio procesuiran u ukupno šest odvojenih slučajeva, a četiri procesa su bila okončana. Dva od ukupno šest procesa su bila u toku.

Smrt, bolje reći ubistvo, Muhameda Mursija najbolje oslikava stanje u današnjem muslimanskom svijetu, odnosno u Egiptu kao jednoj od najvažnijih arapskih nacija - smrt demokratije iza rešetaka! To joj je, izgleda, jedina sudbina u svijetu u kojem vladaju tiranija, despotizam i vojne hunte. Ukratko, nesloboda u svom nepatvorenom obliku osujetila je krajnje naivni idealistički pokušaj Mursija, uz sve njegove taktičke greške, da vlada zemljom tek izašlom iz revolucije u kojoj su sile duboke države još uvijek držale konce u svojim rukama.

O kakvoj paradoksalnoj situaciji se radi dovoljno govori činjenica da je bivši decenijski diktator Egipta Husni Mubarek nakon zatvora i dugogodišnjih suđenja za korupciju zajedno sa svojim sinovima oslobođen i pušten na slobodu 2017. godine, te da je krajem 2018. godine čak svjedočio u jednom od procesa protiv Mursija. No, ima i gore od svega ovog što paradoksi tiranije stvaraju, a što će proizvesti anomalije i sa regionalnim i sa globalnim posljedicama.

Kada se danas traga za korijenima i uzrocima radikalne ideologije nasilnog ekstremizma čije smo manifestacije u najgorim oblicima vidjeli u terorirstičkim proto-državama u Iraku, a kasnije i u Siriji, vodeći eksperti korijenje te ideologije nalaze u represivnim autokratskim režimima Bliskog Istoka, a posebno u njihovim zatvorima. Gotovo da nema značajnijeg ideologa nekog radikalnog pokreta ili vođe neke terorističke organizacije koje u posljednjih nekoliko decenija fermentiraju na zasadima zloupregnutih ideja političkog islama, a da nije prošao kroz torture i zatvore, prvenstveno Egipta, a i ostalih autokratskih režima na Bliskom Istoku.
Mursi je mučenik i heroj

Sudbina Muhameda Mursija je tužna i nepravedna. Zar je moguće da jedan obrazovan čovjek i bivši parlamentarac završi u samici zato što ga je na najvišu funkciju u državi izabralo više od polovine stanovništva Egipta? Zar je moguće da za slučaj Mursija nisu važile nikakve međunarodne konvencije, organizacije, peticije i apeli savjesti?

Zašto nas onda čudi kada ljudi na Bliskom Istoku preziru Zapad koji je tom njihovom paradoksalnom stanju dobrano kumovao? Za većinu ljudi koji sanjaju o slobodi, ljudskim pravima, predstavničkim tijelima, slobodnom izražavanju, izborima i boljoj budućnosti za sve - dakle o svim tim blagodetima koje bi demokratija mogla donijeti – Muhamed Mursi je mučenik i heroj.

Ali, nikako ne treba smetnuti s uma, Mursi je upozorenje koje promoviraju totalitarni umovi radikalnih nasilnih ekstremista i diktatora kako će završiti oni koji se usude i pomisliti na slobodu i demokratiju i njenu realizaciju među narodima Bliskog Istoka?

“Eto to vam demokratija, taj nevjernički izum, taj sistem nevjerstva kojeg ste htjeli kopirati od Zapada!”, reći će radikalni neoharidžijski propovjednici.

“Eto vidite u kakvu ste zamku mogli upasti od lažnih zagovornika slobode i demokratije, samo mi vam sigurnost možemo pružiti!”, kazat će arapske autokrate.

Ona, demokratija, i prema jednima i prema drugima, treba ostati čvrsto u podzemlju i iza rešetaka!,

Ali, kakve će to zvjeri i mutante porizvesti, pred nama su godine da vidimo!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Mirnes Kovač (Al Jazeera)

srijeda, 12 Juni 2019 00:00

Đeneral iz Srpske

Ocijeni...
(0 glasova)

dodik6Dolivajući ulje na neugaslu vatru Bosne i regiona, Dodik godinama, uz blagoslov srpskog patrijarha, populistički radi na promociji četništva kao krunskog dokaza srpskog identiteta

Nedavni događaj u Ravnogorskom parku u Bileći – otkrivanje spomenika đeneralu Draži Mihailoviću – još je jedno oporo i uznemiravajuće podsećanje da se pažljivo neguju nacionalističke ostrašćenosti na teritoriji na kojoj su četnici masovno ubijali muslimane u Drugom svetskom ratu, a njihovi naslednici nastavili sa zločinima tokom rata u Bosni.

Autokratski vođa Republike Srpske i aktuelni predsednik Predsedništva BiH Milorad Dodik nastavlja da čuva četničke tradicije. Socijaldemokratski miljenik Zapada iz vremena kada se suprotstavljao Radovanu Karadžiću, kada je bio glas razuma u Skupštini RS-a i jedini lider koji nije imao ličnu ulogu u tragičnom vremenu rata, danas na teritoriji RS-a omogućava da četnička okupljanja budu sasvim legalna, rekao bih čak preporučljiva.

Dodik – što se mene tiče uzaludno – pokušava da četnike predstavi kao deo antifašističkog nasleđa i međusrpskog pomirenja, ali latentni ravnogorac iz Laktaša tako u ime srpstva čini štetu Srbima, Bosni i Hercegovini, ali i odnosima u regionu. Tri i po metra visok kip Draže podignut je pošto je prethodno, sa istog mesta, uklonjen nekadašnji partizanski spomenik. Kakav bezobrazluk! Nema tu, gospodo, ni “međusrpskog” ni bilo kakvog istorijskog pomirenja. Ovo je provokativni udar koliko na istoriju, toliko i na stabilnost i suživot BiH.

Dolivajući ulje na neugaslu vatru Bosne i regiona, Dodik godinama, uz blagoslov srpskog patrijarha, populistički radi na promociji četništva kao krunskog dokaza srpskog identiteta. Pamjat čuvamo, delo nastavljamo, poruka je sledbenika Milana Nedića. Uz stadion fudbalskog kluba Slavija u Istočnom Sarajevu su table s imenom Draže Mihailovića. Crna zastava sa lobanjom je nedavno, na godišnjicu ulaska srpske vojske 1918, razvijana po Banjaluci gde dvojica četničkih vojvoda imaju svoje ulice. Nose je maturanti po Vlasenici. Kokarde, šubare, ikone, čokanji i majice krase štandove vašara u Mrakovici i Kočićev zbor na Manjači koji Dodik ne propušta. Okupljaju se četnici i na Kozari gde su sa divizijama SS ubijali sopstveni narod. Na godišnjicu slavne partizanske bitke, policija je 2015. privela grupu mladih antifašista s petokrakama na zastavama da ne bi pevali partizanske pesme! Dodik tvrdi da na Kozari i nije bilo nikakvih jugoslovenskih partizana, već samo Srba. Kakvo to umišljeno “jedinstvo srbskih četnika i partizana” slavi Dodik u Banjaluci u Danu pobede nad fašizmom? Cinična i veštački stvorena teza o dva pola srpskog antifašizma. Groteskna nacionalistička manipulacija iza koje stoji poruka: svi smo mi Srbi. Svi četnici bili su Srbi. Svi partizani bili su Srbi. Zato mu odatle uzvraćaju: Ne damo Kozaru Dodikovim četnicima!

Prošle godine je na kapiju Ambasade Srbije u Sarajevu, na Sretenje, provokativno zalepljen plakat sa mrtvačkom glavom i natpisom “Četnici”. Dodik je osudio “najveću provokaciju od kraja rata” i odmah je upotrebio “kao još jedan dokaz da Srpska nema šta da traži u BiH” koju zove “monstrum državom”. Sa kakvim moralnim autoritetom Dodik reaguje na lobanju sa ukrštenim kostima? Zašto je lobanja bezbednosna pretnja u Sarajevu, a nije u etnički očišćenom Višegradu? Zastava pod kojom je tokom Drugog svetskog rata zaklano i ubijeno više od 100.000 muslimana, Hrvata i slobodoumnih Srba vijori 13. marta u Draževini, mestu pored Višegrada. Tada se više stotina četnika iz Srbije i BiH postroji, oplakuje dan hapšenja “Čiče” u okolini ovog grada, drži parastos, polaže cveće na njegov spomenik i kudi komuniste koji su ga streljali 1946. kao ratnog zločinca. “Biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina”, grme ravnogorci ponosni na masakre muslimana po Višegradu i Foči 1943. koji su Drinu – po đeneralovom naređenju – pretvarali u “plavu grobnicu”. Ne manje su ponosni što su pola veka kasnije tu ubili oko 3.000 Bošnjaka i “očistili teren”. Ravnogorci odlično znaju šta su četnici počinili po istočnoj Bosni 1943. ili u periodu 1993-95. “Žive lomače” i silovanja, masovne egzekucije na Drini ćupriji.

Zna i Dodik, ali revidirajući istoriju, preteći sadašnjosti i unoseći strah i omraz u budućnost, nikada nije rekao da ovakve provokacije onemogućavaju zajednički život u Bosni. Nije, a imao je toliko prilika. Zašto? Evo zašto: “Četnici su najveći srpski heroji i branitelji srpstva. Oni imaju pravo da se okupljaju gde hoće. Neka znaju Bošnjaci da nema igre sa nama”. Dodikov otpor povampirenju mračnih nacionalističkih snaga nije samo retorički. Uspeo je da njegovi poslanici u Zastupničkom domu Parlamenta BiH onemoguće donošenje zakona koji je predviđao zabranu svakog oblika delovanja i registracije fašističkih i neofašističkih organizacija kao i upotrebu njihovih simbola. Poslanici Dodikove stranke tražili su da se iz odredbi isključi “oslobodilačka” četnička organizacija. Neki od onih koji su se postrojavali po Višegradu moguće su učestvovali u genocidu u Srebrenici. Dodik nije paradirao sa četnicima u Višegradu, ali zašto bi ih kritikovao. Za zakon Federacije BiH po kome je uvedena zatvorska kazna za negiranje genocida u Srebrenici izjavljivao je 2014. da mogu da ga “okače mačku o rep”.

Viši sud u Beogradu jeste maja 2015. rehabilitovao komandanta kraljevske vojske u otadžbini, ali sledbenici njegove ideologije su presudu pročitali kao signal da počnu da iz istorije brišu krunski doprinos partizana pobedi nad fašizmom. Kvislinški pokret ne samo da je rehabilitovan već su kokarde i kame ubačene na stranu pobednika sa koje je NOB gotovo istisnut. Srbija je oficijelno izjednačila partizane-antifašiste i četnike-fašističke saradnike, ali prve kao da je sramota pomenuti. Svi oni koji pravdaju zločine, postaju njihovi saučesnici. Zaštićeni, ali saučesnici. Džaba svi zakonski paragrafi koji se odnose na izazivanje nacionalne i verske mržnje.

Boško Jakšić (Oslobođenje)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Abdullah Nasup

jordanBritanski Economist u novoj analizi bavi se problemima s kojima se suočava Jordan u svjetlu promjena na Bliskom istoku i stvaranja novih saveza.

Jordanski kralj Abdullah Drugi pribojava se da će ga napustiti stari saveznici, i to ne samo SAD.

List podsjeća na februarsku proslavu dvadesete godišnjice kraljevog stupanja na prijestolje, koja je proslavljena pod parolom „Svi smo mi kralj Abdullah“ uz opasku da se mnogi ne bi složili s tim, te da ni bogata trpeza nije tog 7. februara uspjela privući mnogo ljudi na javnu proslavu događaja.

Dva mjeseca kasnije Svjetski ekonomski formu Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, koji se održavao u ljetovalištu na Mrtvom moru, nije uspio privući željenu svjetsku pažnju.

Nekada je Jordan, zbog svog strateškog položaja, bio važan bliskoistočni igrač, no danas, čini se nije više neophodan. Mnoge arapske zemlje sada direktno ili indirektno sarađuju sa Izraelom, a mnoge od njih su srdite na jordanskog kralja jer nije voljan da slijedi njihovu politiku. Jordanski kralj, naime, ustrajao je u održavanju dobrih veza sa Katarom, uprkos saudijsko-emiratskoj blokadi te zemlje; tolerantan je prema pokretu Muslimanske braće, uprkos općoj hajci nekih režima protiv tog pokreta; pokazao se neodlučnim u vezi podrške saudijsko-emiratskom ratu u Jemenu.

Ipak, ističe Economist, SAD i njena dva najvjernija arapska saveznika mogu izvršiti snažan pritisak na Jordan, jer SAD pružaju pomoć Jordanu u visini od milijardu dolara gdoišnje, dok su UAE i KSA tokom godina Arapskog proljeća poslale pomoć od nekoliko milijardi dolara. ali, KSA je 2017. godine obustavila slanje svoje pomoći, što se protumačilo kao kažnjavanje Jordana što ne slijedi slijepo politiku UAE i KSA. Saudijska Arabija obećaja je Jordanu pozajmicu od 2,5 milijardi dolara, ali Jordan je od toga vidio tek jedan neznatan dio, navodi britanski list.

Jordanskom kralju materijalna pomoć je itekako potrebna. U Hašemitskoj kraljevini živi veliki broj izbjeglica iz Palestine, Sirije i Iraka, što predstavlja veliki teret, kako je i sam kralj kazao. Javni dug dostigao je 95% bruto domaćeg proizvoda, vlada je ukinula subvencije i povećala poreze što je uzrokovalo porast cijena, a nezaposlenost je velika. Preko milion, od oko deset miliona stanovnika Jordana, pate od siromaštva, a nezaposlenost među mladima je 41%.

Economist primjećuje kako kralj Abdullah Drugi ne gubi samo podršku iz vana, nego i unutar zemlje, ukazujući na to kako danas jordanski demonstranti sve češće za probleme u zemlji otvoreno krive samog kralja, dok su nekada krivci bili pohlepni ministri, a kralj se pojavljivao kao spasilac koji rješava probleme.

Nedavnu smjenu ministra unutrašnjih poslova i direktora obavještajne službe, Economist povezuje sa špekulacijama da se na kralja pripremao puč, te skreće pažnju da su novi ljudi na tim dužnostima naredili hapšenja brojnih plemenskih vođa povaćavajući, tako, revolt jordanskog društva u kojem je plemenska crta snažno izražena.

U vrijeme sve glasnijih poziva na promjenu ustava kako bi se omogućilo da, umjesto što vladu sastavlja kralj, premijera bira direktno narod kroz izborni proces, bolje je dijeliti vlast, nego je potpuno izgubiti, upozorava Econimist.

(Saff.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

wilders1Ono što je vidljivo kao zajedničko svim krajnjim desničarskim strankama u Europi u njihovim predizbornim kampanjama svodi se na tri glavne odrednice: pozivanje na kršćanske temelje i tradiciju Europe, jak anti-EU sentiment i snažno protivljenje imigracijama. Naravno, pod imigrantima se poglavito misli na muslimane, a u pozadini priče o kršćanskim vrijednostima Europe naziru se izuzetno koruptivne političke strukture čije prospekte vladanja, vrijednosti i agende smo (nažalost u malom dijelu i zasad u samo jednoj EU članici) imali priliku vidjeti u posljednjoj aferi sa austrijskim vice-kancelarom Stracheom i kadrovima njegove krajnje desničarske Slobodarske stranke (FPÖ).

Ovdje ćemo navesti tri primjera aktivista i političara koji se naziru kao krajnja desničarska alternativa, a koja donosi prof. Akbar Ahmed u svojoj knjizi Putovanje u Europu, jednom opsežnom istraživanju europskih društava i njihovom odnosu prema islamu, identitetu i imigraciji. (Knjiga će uskoro izaći na bosanskom jeziku)
Osnivač stranke Britanija na prvom mjestu

Jim Dowson je osnivač anti-islamske stranke Britanija na prvom mjestu. Rođen je u Škotskoj, u protestantsku porodicu u Ulsteru, Sjeverna Irska. Na pitanje kako vidi budućnost Britanije, Dowson je opisao nadolazeći rat s islamom u "plemenskim" terminima, savršeno opisujući suštinske elemente europskog predatorskog identiteta: "Rat. Rat. To je to. Smrt. Jad. Hiljade ljudi raseljeno… To bi se moglo dogoditi sutra. Može se desiti slijedeće sedmice. To će se sigurno desiti u narednih nekoliko godina… To je 100 posto nas protiv 100 posto njih. Takvi su ljudi. To je plemensko… Muslimani će napasti. Rat je već počeo. Bombaški napadi na autobuse, bombaški napadi na metro, Lee Rigby, pokušaji bombaških napada u noćnim klubovima i trgovačkim centrima. Rat je počeo. Ljudi samo moraju da se probude i izaberu stranu."

Oni koji umru u borbi protiv islama, prema Dowsonu, biće "sveti mučenici": "Vjerujem da Isus vodi pokret Britanija na prvom mjestu … Većinu jutara odem u tu crkvu preko puta i ostanem pola sata razmišljajući o onome šta moram da radim. Isto je i sa našim momcima u Engleskoj. Mi smo kršćani. Vjerujemo da nas je Bog postavio na ovaj put..." Islam i europski identitet, smatra on, nisu kompatibilni: "Islam nije kompatibilan sa bilo kojom situacijom na Zapadu, bilo da se radi o Americi ili nekoj drugoj zemlji u Evropi. Zapadna judeo-kršćanska liberalna demokratija i islam, oni se jednostavno ne miješaju. Ljudi to moraju da shvate u svojim glavama."
Zamjenik predsjednika Danske narodne partije

Dok Jim Dowson pokušavao da pomjeri društvo na desno, izvan političkog sistema i sukobljavajući se sa muslimanima na nivou ulice, Søren Espersen, zamjenik predsjednika Dansk Folkeparti (Danska narodna stranka, ili DPP), bori se protiv muslimana unutar danskih struktura vlasti. Problem imigracije, objašnjaba Espersen, nije nužno imigracija kao takva, već islamska imigracija. Espersen je kazao da je i ranije bilo valova imigranata koji su dolazili u Dansku i koji su se odmah uklapali jer su bili iz "judeo-kršćanske" civilizacije Evrope, za razliku od muslimana. "Prije 400 godina su prvi Jevreji počeli dolaziti iz Istočne Evrope i Njemačke, a Poljaci u velikom broju prije 100 godina… Hugenoti iz Francuske su još uvijek ovdje, Holanđani su dolazili… Oni su vrlo lahko postajali Danci. Moglo je potrajati nekoliko generacija, ali su se vrlo lahko uklapali, čak od prvog dana," mišljenja je on.

Muslimanski imigranti, Espersen tvrdi, bili su vrlo različiti: "Islam je vrlo teško integrirati u ono što mi zovemo moderna zapadna civilizacija. Uglavnom zato što ovaj dio koji se odnosi na demokratiju može biti veoma teško kombinirati s islamom. To može biti razlog, iako nisam stručnjak za Kur'an i vjeru, što na cijelom svijetu gotovo da nema muslimanskih zemalja koje su demokratske." Kao dokaz naveo je kršćansku teologiju koju je učio u školi, a za koju misli da je veoma malo slična onome što dolazi iz islama: "U muslimanskoj vjeri nema propitivanja. A ako to učinite, vi ste heretik koji mora biti ubijen." Espersen muslimane u Europi doživljava kao nesposobne ili nevoljne da postanu dio društva: "Možemo to vidjeti ovdje u Kopenhagenu, također u Aarhusu, u najvećim gradovima, da postoje problemi, getoizacija i tendencija da se kreću zajedno, da ne poštuju zakon i da slijede vlastitu jurisdikciju… To je drugačije društvo. A pitanje je da li to želimo? Ja lično to ne želim."
Predstavnik Pegide u Bavariji

Michael Stürzenberger iz Bavarske opisan je kao "lice minhenske grane Pegide" od strane minhenskih novina Süddeutsche Zeitung. Na mitingu u Minhenu u januaru 2015. godine, objavio je list, Stürzenberger je predvodio grupu od 1500 ljudi skandirajući Pegidine slogane, "Wir sind das Volk!" i "Lügenpresse! Lügenpresse!" Stürzenberger, javni pristalica partije Alternativa za Njemačku, također je vođa antiislamske Njemačke stranke slobode i redovito je održavao skupove na gradskom trgu u Minhenu mnogo prije osnivanja Pegide. Tim profesora Akbara Ahmeda je Stürzenbergera intervjuirao na jednom od mitinga na gradskom trgu u Minhenu. "Islam je inkompatibilan sa cjelokupnom zapadnom civilizacijom", izjavio je on. "Islam je orijentiran na civilizaciju koja je postojala u sedmom stoljeću u Saudijskoj Arabiji i u islamu su ista pravila kao i tada. Kur'an je knjiga koja obiluje naredbama. I muslimani moraju da ih ispunjavaju… Islam nije samo religija; to je politički sistem. Ima svoju pravdu, šerijat, i islam traži da vlada u svakoj zemlji gdje su muslimani većina. Tako da je to ozbiljna prijetnja za slobodu i demokratiju. Svakog nemuslimana treba uplašiti, podčiniti ili ubiti ukoliko se ne pokori vladavini islama.

Stürzenberger je izrazio svoju zabrinutost zbog postojanja muslimanskih "paralelnih sistema" u gradovima. "Imamo sve veće dijelove gradova koji su islamski, a šerijat je već instaliran, postoji nasilje. Postoji silovanje žena – svi ti problemi dolaze iz islama." Problem s kojim se suočava Njemačka nije imigracija kao takva, tvrdi Stürzenberger, već muslimanska imigracija jer muslimani imaju "Kur'an u svojim glavama". "To je knjiga puna mržnje", on je kazao. "U historiji islama, već 1400 godina, imamo historiju borbi, osvajanja zemalja, ubijanja ljudi. 270 miliona ljudi je ubijeno u džihadu od sedmog stoljeća - to je veoma opasna prijetnja."

Rješenje problema islama u Evropi, ustvrdio je Stürzenberger, jeste da se šerijatski zakon "uništi" i "izbriše": "Mi imamo problem sa ljudima koji ne žele da se integriraju, koji ne žele da žive u skladu sa našim zapadnim pravilima, našim slobodnim društvom… Moramo kazati muslimanima da ako žele da žive u Europi moraju da prihvate našu kulturu, naša pravila, naš demokratski sistem. Ako ne žele, bolje bi bilo da se vrate u svoje islamske zemlje porijekla, tamo mogu da žive svoj islam. Ali ne i u Europi. Stürzenberger je govorio o dobrim odnosima svoje partije sa drugim evropskim partijama krajnje desnice poput Nacionalnog fronta u Francuskoj, Švedskim demokratama i Slobodarskom stranom u Austriji. Stürzenberger je spomenuo svoje divljenje prema Geertu Wildersu kojeg vidi kao uzora. "Wilders kaže: Sve dok dišem borit ću se protiv islama jer će islam uništiti Europu."

***

Korporacijski i tajkunski interesi Rusije ne samo da žele potkopati EU i njene članice pretvoriti u destinacije putinovskih autokratskih stremljenja i ruskog oligarhijskog ekonomskog modela, već na strahu od imigranata i islama narušiti model europske demokratije, europskog koncepta sigurnosti pa i suživota i integracija koji se stvorio u periodu nakon Drugog svjetskog rata, a u čijem stvaranju i izgradnji su značajnu ulogu imale upravo imigrantske radničke muslimanske zajednice koje sada krajni desničari pokušavaju označiti uljezima! Na koncu, upravo su postratne demohrišćanske političke snage bile te koje su omogućile integraciju EU, te je stoga odvratno kada na zaštitu europskih kršćanskih temelja pozivaju političari koji se s kršćanskim vrijednostima ni u putu nisu sreli!

Sami temelji europske modernosti su pred izazovom. Modernost je dar Europe svijetu, a stabilna i nepotkupljiva birokratija, nezavisni sudski sistem, pouzdane banke, razvijajuće industrije, redovni izbori, slobodna štampa, uspješni univerziteti su samo jedan produžetak funkcionalne moderne države i svojevrsni barometar njezina zdravlja. U središtu modernosti leži ideja o vrijednosti građanina – da su svi jednaki pred zakonom i shodno tome da niko nije iznad zakona. Sada pred našim očima gledamo kako se europska modernost spotiče i postoji opasnost od pada. Sama pretpostavka na kojoj se temelji modernost, da su svi jednaki pred zakonom i da je birokratija neutralna i poštena, izgleda je ugrožena.

Dakako da je zabrinjavajuće kada se na nivoima nacionalnih država jasno vide procesi u kojima primordijalni identiteti zadobivaju agresorski predatorski aspket, pitanje je kakav će oni potencijal steći u institucijama EU, poglavito u parlamentu i izvršnim tijelima EU. Kako će izgledati EU administracija ukoliko je budu predvodili političari poput Mattea Salvinija, Marine Le Pen, Geerta Wildersa. Proces u kojemu primordijalni identitet zadobiva agresivni predatorski aspekt i u kojem se čudovišta oblikuju vidljiv je danas u Europi. Iako novi krajnje desinčarski lideri nisu u potpunosti čudovišta u kategoriji kakva su bili Hitler i Musolini, oni se polako kreću u tom smjeru. Kakve će to posljedice imati za muslimane u Europi? Hoće li muslimanske zajednice u nekontroliranom divljanju desničarskog predatorstva postati neki novi židovi koje treba prognati, pobiti i spaliti više nije nedokučiva imaginacija?

"Stari svijet umire, a novi se bori da bude rođen; sada je vrijeme čudovišta!" Ovaj čuveni citat Antonia Gramscija, žrtve Musolinija, Il Ducea (Vođe), fašističkog vođe koji je bio toliko krvožedan da ga je i Hitler smatrao svojim uzorom, izgleda je ponovno relevantan u našemu vremenu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Mirnes Kovač (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

potkovicaKorupcija u BiH nikad nije bila veća. Potpuno je razorila ovaj sistem iznutra. Histeričnom nacionalističkom retorikom već četvrt vijeka ona se uz podršku javnih medija uspješno čini nevidljivom. Rezultati korupcije se ne mogu sakriti, na svakom su koraku.

Današnjim objavljivanjem snimka sastanka inspektora SIPE i predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine Milana Tegeltije sa privrednikom iz Velike Kladuše, koji ga je i snimio da bi dokazao s kakvom se korupcijom pravosuđa suočava više od osam godina, portal Žurnal dodao je još jedan važan dokaz tezi o nepostojanju BiH kao pravne države.

Imali smo u to malo materijala priliku da vidimo ono što odveć znamo, a to je da službenici koje plaćamo da nas štite od pljačke i otimačine, pljačkaju i otimaju od ovog društva kad god im se za to pruži prilika.

Znači, neprestano.

To da se inspektor SIPA-e sastaje sa čovjekom od kojeg uzima pare i govori da će, podmićivanjem drugih, riješiti njegov problem, a da će mu u tome pomoći Tegeltija, s kojim se sastaju u kafani i pričaju o predmetu, za koji će on, kako kaže, "vidjeti o čemu se radi sa Dalidom", te da biznismen "može da priča slobodno" jer je pored njega njegov kum, skandalozno je samo po sebi i dovoljno za povlačenje sa funkcija do završetka istrage.

U svakoj normalnoj zemlji. Naša to, nažalost, nije.

Jer ko tu istragu da sprovede? Nema ko.

Korupcija u BiH nikada nije bila veća i potpuno je razorila ovaj sistem iznutra.

Histeričnom nacionalističkom retorikom ona se već četvrt vijeka, uz podršku javnih medija, uspješno čini nevidljivom. Ali rezultati korupcije se ne mogu sakriti, na svakom su koraku.

U lošim putevima na kojima se svakodnevno gine najviše u Evropi, bolnicama bez zavoja i ljekarima kojima se ne uplaćuju doprinosi i zdravstveno osiguranje, civilnim zaštitama bez kapaciteta da nas odbrane od bilo kakve prirodne pošasti.

Iz svih tih silnih renoviranih i novoizgrađenih zgrada pravosuđa i službi bezbjednosti, za koje su skršeni milioni našeg i međunarodnog novca, ni najveća promaja ne može da izbaci zrnce pravde za sve naše ljude.

Pitajte, uostalom, Davora Dragičevića, kome ni podrška desetina hiljada ljudi nije pomogla da dođe do istine.

Ne postoji oblast u čiju je reformu uloženo više novca nego u reformu pravosuđa. Ti službenici imaju najveće plate od svih javnih službenika u zemlji. Zamišljeni da štite najslabije, pravdu utjeruju na najslabijima, onima što su ukrali kokoš ili tablu čokolade.

Džaba ste krečili.

Međunarodna zajednica je na ovaj način, umjesto da stvori nezavisan pravosudni sistem, stvorila uspješan alat kojim je korupcija i sistemski zaštićena. Činjenica je da su nakon svakih izbora političari koji podržavaju ovakvo pravosuđe sve bogatiji i bogatiji, a da ih niko i nikad iz Tužilaštava ne upita, kako to, majku mu? Kako to da su ljudi koje predstavljate sve siromašniji, a vi sve bogatiji?

Da primate plate za nerad?

Za javno uspostavljeno saučesništvo?

Kako drugačije objasniti da je danas VSTV sastavljeno od pripadnika svih ovdašnjih nacija, koje se tobož politički ne podnose, jednoglasno i, kako to kaže RTRS, plebiscitarno dalo podršku svom Predsjedniku, akteru sa snimka, a da nikakva istraga nije ni započela?

Jedan od trojice Predsjednika BiH Milorad Dodik, koji je onomad izjavio da mu neće suditi sudije muslimani, lakonski večeras izjavljuje da je ovo bitka protiv srpskih kadrova. Ne brine, dovoljan broj ljudi će u to i povjerovati. A na kritike može samo da odmahne rukom i pogleda stanje na računima desetina firmi koje vodi njegova najbliža familija, a koje imaju najveći rast profita u zemlji kojom predsjedava.

Branko Perić, sudija koji i sam mjesecima iznosi ozbiljne i argumentovane optužbe na račun najviših sudskih institucija, danas je rezignirano poručio da je ovo kraj pravosuđa u BiH.

Tačno, ovo je samim tim i kraj ove države.

Činjenica je da je ova država politički oteta i da je sve više onih koji obožavaju svoje otmičare i aplaudiraju im.

Konstatovati to nije nikakva velika pamet, ali jeste kakva takva utjeha da ovo dirigovano ludilo nije uspjelo da baš od svih napravi saučesnike u sopstvenoj propasti, na sve bržem putu ka završnom i konačnom potkivanju ovog društva.

 

Aleksandar Trifunović (6yka.com)

četvrtak, 16 Maj 2019 00:00

Dejton je greška, Dodik je greška

Ocijeni...
(0 glasova)

dodik1Dodik huška druge na poteze koji su protivzakoniti, a svoje tragove nigdje ne ostavlja.

Dodik vješto koristi tzv. verbalni delikt po kojem ga niko ne može teretiti.

"Dejton je bio greška i Dodik kao dašak novog vjetra na Balkanu je bio greška."

Šta bi se dogodilo i kakve bi poteze vukao lider SNSD-a Milorad Dodik kada bi velike sile i akteri političkog života u Bosni i Hercegovini zauzeli i branili ovakav stav? Dodik ne bi, kao ni do sada, lično poduzeo nijedan konkretan korak, nego bi nastavio huškati Srbe da ustanu i usprotive se. On bi, poput Mire Marković, kad zagusti, stuštio putem do Beograda do svoje vile ili do Moskve i tamo potražio utočište.

A možda bi to bio jedini djelotvoran stav koji će konačno zaustaviti Dodikovo verbalno teroriziranje građana u Bosni i Hercegovini. Ovakvi “teroristički činovi” kod ratom traumatiziranih stanovnika izazivaju strah i ružna sjećanja na sukobe i rat.

Proteklog vikenda je, tokom postrojavanja pješadijskog puka Oružanih snaga BiH koji baštini tradiciju Vojske Republike Srpske izjavio da je ukidanje Vojske RS je bila greška. Pozvao je pripadnike Puka da naredne godine polovina njih bude postrojena u uniformama Vojske RS-a.

Prije izvjesnog vremena Dodik i njegovi stranački kadrovi pokrenuli su kampanju protiv ulaska BiH u NATO tvrdeći da su potpisi koje su oni stavili na dokumente o tome i podrška koju su dali u Parlamentu BiH bili greška. Njegov bliski suradnik Nebojša Radmanović u intervjuu za državnu televiziju rekao je kako je moguće da vlasti ovog entiteta, pod određenim okolnostima, odustanu i od puta u Evropsku uniju.
Relaksacija pozicije Srbije

Izvještaj Komisije za Srebrenicu koji su prihvatile i objavile vlasti Republike Srpske 2004. godine prošle godine je poništen i od Dodika proglašen greškom. Na kraju, počesto, od kada je preuzeo predsjedavanje u Predsjedništvu BiH, Dodik koristi javne istupe za stav da Bosna i Hercegovina kao država greška. Sve ovo, naročito kod Bošnjaka i njihovih političkih predstavnika, izaziva reakcije koje produbljuju krizu i stvaraju nemir koji se smješta u kontekst novog ratnog sukoba.

Ključni i mnogo ponavljani argument za osporavanje navedenih njegovih i odluka entitetskih institucija je da su one donesene pod velikim međunarodnim pritiskom. Jesu, ali su poslije postajale predmetom glasanja i odlučivanja, pa i izmjena u Narodnoj skupštini i državnom parlamentu.

Ali, nije li i Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini postignut pod žestokim pritiskom i u potpunoj izolaciji pregovarača u vazduhoplovnoj bazi u Dejtonu? Eto razloga, da uz Dodikov argument i sam mirovni sporazum koji je ustanovio Republiku Srpsku kao entitet u državi Bosni I Hercegovini koja nastavlja svoje pravno postojanje sukladno međunarodnom pravu kao država bude proglašen greškom.

Kao trenutno predsjedavajući Predsjedništva BiH Dodik verbalno udara u temelje države, napada njene institucije, vrijeđa vjernike i vjerske zajednice, uskraćuje i osporava ljudska prava, omalovažava sve što ima bosanskohercegovački predznak.

Jedini objašnjiv razlog zašto stalno dovodi u pitanje povijesni, politički i ustavno-pravni status države jeste relaksacija pozicije zvaničnog Beograda u pregovorima sa vlastima na Kosovu. Entitet Republike Srpska trebao bi, u vizuri beogradskih mentora, a u izvođenju Dodikove političke garniture, poslužiti kao kompenzacija u slučaju da Srbija bude prisiljena priznati nezavisnost Kosova u bilo kom obliku.

Dodik huška druge na poteze koji su protivzakoniti, a svoje tragove nigdje ne ostavlja.

Slično je bilo i povodom neustavnosti 9. januara kao dana bh entiteta Republika Srpska, i referenduma istim povodom. Sada vojnike tjera na neustavno i nezakonito ponašanje.

Protiv Dodika je na sudovima u Bosni i Hercegovini propalo 15 krivičnih predmeta, jer nikada, osim huškačkih izjava, ne učini ništa što bi moglo biti predmetom krivičnog procesa. Od sumnji u zloupotrebu položaja, izazivanja nacionalne mržnje, nepoštivanja odluka Ustavnog suda do sumnji u koruptivne radnje i privredni kriminal.
Verbalni delikt

Posljednji primjer je odluka Tužiteljstva BiH da podigne optužnicu protiv predsjednika i članova Republičke komisije za provedbu referendum o 9. januaru Siniše Karana, Dragoljuba Reljića, Gorana Zmijanca i Milana Petkovića zbog neizvršenja odluke Ustavnog suda BiH.

Istovremeno, donesena je odluka o obustavi istrage protiv Milorada Dodika i drugih u čijem obrazloženju stoji: "Ne postoji dovoljno dokaza da su navedeni svojim radnjama počinili izvršenje krivičnog djela pomaganje ili poticanje u navedenom krivičnom djelu."

Dodik vješto koristi tzv. verbalni delikt po kojem ga niko ne može teretiti, jer je dekriminaliziran u zakonodavstvu Bosne I Hercegovine. Besprizorni politički bezobrazluk koristi sluđenost ljudi na ivici preživljavanja.

Odmah treba razjasniti da nisu problem uniforme, kako se to u opravdanjima Dodikovog stava želi pojednostaviti. One su samo jedna od ilustracija težnje da se zloupotrijebi ustavna struktura zemlje i nametanjem ucijeni ostatak zemlje da prihvati teror. Dodikova politička matrica utemeljena je na poziciji da sve što procijeni da mu u nekom trenutku ne odgovara proglasi greškom. Većina koju ima u Narodnoj skupštini entiteta omogućava mu da takve odluke i formalno potvrdi.

Ukoliko nastavi ovako terorizirati javnost u Bosni i Hercegovini, Dodika treba natjerati da za neku od svojih destruktivnih ideja sastavi dokument i stavi potpis. Javnost, njegovi birači, politički suradnici i protivnici moraju izvršiti pritisak i ishoditi akciju. Acta, non verba (lat. djela, ne riječi).

Neka pismeno naredi vojnicima da skinu uniforme Oružanih snaga BiH i obuku stare ili neke svečane uniforme Vojske Republike Srpske. Trenutno je kao član Predsjedništva BiH, sa Željkom Komšićem i Šefikom Džaferovićem, i vrhovni komandant Oružanih snaga. Jedna od reakcija na njegovu izjavu iz opozicije bila je poziv da Dodik obuče uniformu Vojske RS. Pa, nije je oblačio ni 1992.
Stisni petlju, predsjedniče

Neka Dodik napiše dokument kojim naređuje obilježavanje 9. januara kao Dana Republike Srpske. Neka potpiše akt kojim se organizira referendum o osamostaljenju bh entiteta Republika Srpska. Stisni petlju, predsjedniče, i pokaži čvrstinu u liderstvu i odgovornost prema narodu na čiju se volju pozivaš!

Tada bi se stvorili uvjeti za reagiranje institucija na koje se pozivaju ambasade SAD-a, EUFOR, međunarodni predstavnici. Bilo bi moralno da tu reakciju, kako to oni znaju i kako su nam bezbroj puta demonstrirali, provedu pripadnici međunarodnih snaga.

Isti oni koji su ga u januaru 1998. helikopterima doveli na vlast. Time bi počeo proces uklanjanja osnovne greške u ustavno-pravnoj i političkoj konstrukciji Bosne i Hercegovine od koje se očekuje da iz dejtonske pređe u briselsku fazu razvoja.

Dodik se, kao i svi autoritarni vladari, oslanja na to da bi u slučaju robusne akcije njegovog političkog uklanjanja, javnost u Republici Srpskoj, prije svih birači koji ga podržavaju, ustali u njegovu odbranu. Da su njegova očekivanja potpuno neosnovana pokazuje praksa iz prethodnih godina.

Hapšenje i sprovođenje u Haag osnivača Republike Srpske (Karadžića, Krajišnika, Plavšićke, Mladića i drugih) koji su kasnije osuđeni za genocid i ratne zločine, prema utvrđenoj odgovornosti, nije izazvalo nikakve ozbiljnije proteste niti uticalo na konačanu sudbinu pobrojanih.

Odluke visokih predstavnika o smjenjivanju visokih funkcionera bh entiteta Republika Srpska proteklih godina također su ostale bez masovnih protesta i završile na čaršijskim gunđanjima. Druga opcija je bijeg.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Benjamin Butković (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

djeca2„Mrzim brokulu! Bljak!“, galamit će kroz suze vaš potomak u još jednoj epizodi agonije porodičnog ručka, dok će majka s telefonom na uhu, usred važnih poslovnih pregovora, pokušati da mu u usta nagura makar još jednu kašiku povrća, a pristojno distancirani otac između dva zalogaja proviriti ima li šta novo na društvenim mrežama, uz pokoji mrki pogled ka potomku koji mu kvari ukus obroka.

Već viđeno, mnogo puta, sve dok ne stigne „konjica“ u vidu mobitela, tableta, obećanja o ispunjenju kojekakvih želja, ili pak selidbe u dnevni boravak, u carstvo crtanih filmova, koji će odraditi ono za šta roditelji u današnjem savremenom društvu imaju sve manje živaca, a što su naši preci redovno (i uspješno) rješavali čeličnim autoritetom. I prigodnom komadićem drveta.

No, vremena su se promijenila. Svakodnevni stres, nedostatak volje, vremena i strpljenja, breme egzistencijalnih problema, nepoznavanje osnovnih pedagoških postulata..., sve je to dovelo do promjene u današnjem shvatanju i prakticiranju odgoja djece, koji je, kako upozoravaju mnogi pedagozi, skrenuo na stramputicu.
Ispunjavanje želja zbog mira u kući

Popuštanje u nastojanju da se spriječi negodovanje ili, ne daj bože, plač djeteta koji će staviti šlag na cjelodnevni stres, ispunjavanje svake želje radi mira u kući, posezanje za tehnološkim blagodetima koje će vam osloboditi vrijeme za ispunjavanje sopstvenih želja u tolikoj mjeri uzima maha da se eksperti s pravom pitaju kakve to generacije djece dobar dio današnjih roditelja odgaja i kuda će takve metode djecu odvesti u budućnosti?

Pretrpavanje obavezama: Škola, kurs, muzika i sport

"Moja kćerka stiže sve. Poslije škole i kursa njemačkog jezika, stigne i u muzičku školu, a na odbojci je jedna od najboljih". Ova ilustracija želje roditelja da od djeteta naprave novo svjetsko čudo, u nastojanju da ih svim raspoloživim sredstvima, kaže Nestorov, predstavlja još jednu grešku savremenog roditeljstva.

„Danas su roditeljska očekivanja pod velikim uticajem medija koji promovišu potrošački stil života. Zbog loše socio-ekonomske situacije u kojoj živimo potpuno je normalno da roditelj želi da dete bude uspešnije od njega. Osim toga, mnogi roditelji u budućoj karijeri svoje dece vide rešenje za svoje životne projekte. Ali na žalost, to u životu ne bude uvek tako. Pojedini roditelji izlažu svoju decu velikom fizičkom i mentalnom naporu što se odražava na razvoj ličnosti deteta koje ne uspeva da ispolji svoje spontane potrebe, mogućnosti i talente, što treba da bude osnovna struktura ponašanja kroz koju se dete ostvaruje kao ličnost. Nekad je mnogo važnije da dete provede kvalitetno slobodno vreme sa roditeljima nego da pohađa različite kurseve. U svemu treba imati mere i ne preterivati“, kaže Violeta Nestorov.

Kako nam kaže dr. Violeta Nestorov, bliska saradnica poznatog beogradskog dječjeg psihijatra Svetomira Bojanina, istraživanje koje su proveli pokazuju da roditelji imaju jako malo slobodnog vremena, ali da i to slobodno vrijeme najčešće ne provode kvalitetno kada je riječ o odnosu sa djecom.

„Od dece se zahteva da budu mirna, da ne viču, da ne skaču, a da bi roditelji obavili telefonske razgovore, da pregledaju obaveštenja sa društvenih mreža, da bi mirno sedeli sa prijateljima ili da bi mogli da obave kućne poslove. Na ulici deca više ne mogu da se igraju kao nekadašnje generacije, zbog opasnosti koje je ovo vreme donelo. Ako roditelji nisu u stanju da organizuju struktuirano i kvalitetno slobodno vreme, šta onda deci preostaje nego da utonu u svet interneta, crtanih filmova i raznih aplikacija na mobilnim telefonima? Da bi dete što pre pojelo obrok nudi mu se da gleda u mobilni telefon dok jede, a da bi se što pre izašlo iz kuće roditelji obuvaju deci i vezuju im pertle i u desetoj godini života“, navodi Nestorov.

Problem digitalnih medija. Mnogi eksperti su složni da, kako vrijeme odmiče, djeca sve ranije upadaju u virtualni svijet, što može izazvati ozbiljne posljedice po njihov razvoj. Govoreći o digitalnim medijima, pedagog iz Sarajeva Mirjama Gavrić-Hopić je stajališta da se djeca digitalnim medijima kada su djeca najosjetljivija na razvojne i okolinske utjecaje.

„Prepuštanje djece da sami biraju sadržaje, da bez nadzora provode sate pred malim ekranima, smatra se zanemiravanjem djeteta i tu nema opravdanja. Djeci treba da su voljena, prepoznata, viđena i da imaju osjećaj da su vrijedni pažnje svojih roditelja. Potrebni su im pokret, igra, istraživanje, socijalni odnosi, a odgovornost da se sve izabalanisira kako bismo obezbjedili optimalna razvoj je isključivo na odraslima.
Društvo strepi od djece

Na kraju, treba naglasiti da djeca trebaju podršku i usmjeravanje kako bi imali siguran prostor da istražuju svijet oko sebe i svijet u sebi. Roditelji su prvi i najbitniji učitelji koji modeliraju, omogućuju ovaj prstor za rast i razvoj, postavljaju granice sa ljubavlju, uče djecu poštovanju sebe i drugih i prenose vrijednosti koje će ih pratiti kroz život“, govori ona.

Brojne greške roditelja

Uspostavljanje filozofije roditeljstva nije lagan zadatak. Gotovo svi roditelji svakodnevno prave veliki broj grešaka koje se mogu odražavati na mentalni razvoj djeteta.

Kako kaže Gavrić-Hopić, njih je mnogo – prekomjerno opominjanje djeteta, disciplinovanje djeteta pred svima, stalno savjetovanje bez ohrabrenja, nedostatak pravila i podrške, česta poređenja s drugom djecom, nepoštivanje osjećaja, postavljanje loših primjera, pretjerana zaštita...

“Uvijek ste prezauzeti da razgovarate o stvarima koje su djeci bitne ili se igrate sa svojim djetetom samo kad vama odgovara ili jednostavno nemate interes da to radite. Usmjerenost na virtuelni svijet često će djetetu izgraditi osjećaj zanemarenosti”, tvrdi ona, te dodaje:

„Važno je uspostaviti uzajamno poštovanje i liniju otvorene komunikacije, a to je da dozvolite svom djetetu da pravi greške i ohrabruje ih da se oporave od svojih neuspjeha. Bez pokušaja ne možemo ni naučiti, zašto bi djeca bila drugačija? Trebamo ih ohrabriti da istražuju, da griješe, da uče iz svojih grešaka, da nastave dalje, da traže podršku za sebe kad im je potrebna i da se kreću u sigurnim okvirima. Ono što svaki roditelj mora zapamtiti je da ne preplavi dijete ograničenjima. Puštanje djetetu da raste dok se zabavlja, kroz igru, pokret, spontanost, istraživanje je neprocjenjivo za njihov razvoj“.

 

Postavlja se pitanje koliku, i kakvu ulogu, ima društvo u odgoju djeteta? U bivšoj državi, ta uloga bila je kolektivna, ali danas, primjeri u kojima se niko neće niti osvrnuti na dječji vandalizam u parku, ne smatrajući to svojim problemom (a ujedno i ne želeći da to postane njegov problem), svjedoče se situacija promijenila iz temelja.

Današnje društvo, tvrdi Nestorov, prije strepi od takve djece, nego što ga pokušava promijeniti.

„Postoji izreka koja kaže da je potrebno celo selo da bi se odgojilo jedno dete. Danas su se ljudi udaljili jedni od drugih. Na primer, u jednoj većoj zgradi u gradu, ljudi se uopšte ni ne poznaju, niti imaju bilo kakvu komunikaciju. Nekada su škole imale izraženiju vaspitnu komponentu, dok danas to skoro u potpunosti izostaje. Deca su postala veći autoritet i od roditelja i od nastavnika. Nastavnici često nailaze na veliku agresivnost od strane roditelja ukoliko dobiju kritiku u vezi vaspitanja deteta. Roditelji ne shvataju značaj jedinstvenog vaspitnog delovanja na dete, pa i kada se neminovno problemi jednog dana pojave, roditelji i tada traže krivce u drugima“, priča ona.

A, zapravo, sjeme problema je upravo pogrešan stav roditelja, koji će, umjesto da djetetu ponude ono što mu je najvažnije, sopstvena iskustva u formiranju moralnih vrijednosti i ličnosti, otvoriti portal ulaska u virtualni svijet u kojem će dijete, nezrelo kakvo jeste, početi formirati sopstvene stavove o životu i svjetu.

U zaključku, Nestorov poručuje da je dostupnost najrazličitijih pomagala, igračaka, tehnbologije..., zanemarila ono osnovno – ulogu roditelja.
Dječji plač: Prirodna pojava ili noćna mora?

„Odnos sa roditeljima je za dete puno važniji nego skupe igračke, garderoba i brojne aktivnosti koje sprovode drugi ljudi koji su za to plaćeni. Roditelj sa detetom treba da se igra, da mu pomaže, da razmenjuje poglede i reči i da mu, praktično, izgrađuje život. Mnogo igračaka nije potrebno jer se, takoreći, deca zatrpaju igračkama i od njih ne vide roditelje. A oni mu najviše trebaju“, zaključuje Nestorov.

Dječji plač je jedna od najvećih noćnih mora roditelja, koji će u velikom broju slučajeva preduzeti sve da do njega ne dođe. Takva popustljivost, tvrde eksperti, ne vodi ničemu dobrom, samo podstiče dijete na još radikalnije ponašanje.

„Najprirodnije je da beba i dete plaču zbog fizioloških potreba, odnosno traže da bude sita, suva i da im je udobno. U skladu sa tim, roditelji od samog rođenja deteta čine sve da ono slučajno ne zaplače. Život porodice se zbog toga potpuno poremeti, svi ukućani počinju da šapuću dok dete spava, a kada je budno, svi pokušavaju da animiraju dete. Što više roditelji preteruju dete se navikava i potrebno mu je sve više i više ovakvih neprirodnih nadražaja. Kako deca rastu sve više su vidljive posledice popustljivog ili potkupljivačkog vaspitanja dece. To su one situacije kada se detetu obećaju video-igrice ako pojede obrok, ili mu se obećavaju pokloni ako udovolji zahtevima roditelja. Sve je više dece koja prave roditeljima scene na javnim mestima, u prodavnicama ili u gradskom prevozu i uspešno postižu svoj cilj“, kaže Nestorov.

Govoreći o odnosu djeteta s ostalom djecom, Nestorov navodi primjer dječjih rođendana, koji su se vremenom pretvorili u natjecanje u spektakularnosti, a što djetetu, kako kaže, izazove iskrivljen pogled na realnost. A i to je greška roditelja.

Rođendani: Takmičenje u spektakularnosti

„Skoro po pravilu se za decu organizuju velike proslave rođendana u igraonicama ili restoranima gde se roditelji nadmeću ko će imati bolju proslavu. Deca se na tim proslavama postavljaju u centar pažnje, postavljaju se da sede na foteljama koje liče na kraljevske tronove, pa im se čak i krune stavljaju na glavu. Onda sve to fotografišu profesionalni fotografi i drugi roditelji pomoću mobilnih telefona, pa se sve to objavljuje na društvenim mrežama… Prvi sudar sa realnom situacijom je polazak u prvi razred kada dete shvati da u tom odeljenju ima još 20-30 najpametnijih i najlepših prinčeva i princeza. Tu se onda kod dece pojavljuju najrazličitiji problemi“, kaže Nestorov.

Šta mogu učiniti roditelji da bi pravilno usmjerili svoje dijete?

“Škola roditeljstva ne postoji. Samo treba biti ‘normalan’ roditelj i živeti normalno. Deca uče imitacijom i deca će nas praktično upiti. Puno korisnija bi bila knjiga za vaspitanje roditelja, jer najčešće bude situacija da, kakvi su roditelji, takva su i deca. Mladi ljudi, pre nego što postanu roditelji, treba da rade na svom razvoju. Dobra deca se ne rađaju. Dobri roditelji odgajaju dobru decu koja će postati dobri ljudi. Mi nikog ne možemo menjati na silu i ako ne želi da se menja. Onda je jasno kakva nam je budućnost, u najvećem broju slučajeva deca će biti poput roditelja”, kaže Nestorov.

Muamer Tanović (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

cetniciIzjednačavati partizane i četnike i stupati zajednički kao četnik ili partizan, može samo lud čovjek ili zlobnik koji želi loše srpskom narodu prije svega.

Već dvije decenije oficijelna istorija u školama Srbije i entiteta RS izjednačava partizane-antifašiste i četnike-fašističke kolaboracioniste.

„Jedinstvo srbskih četnika i partizana“

To je danas urlikalo sa transparenta koji su ljudi nosili ulicama Banjaluke. Eto i to smo konačno dočekali.

I to je onaj istorijski promašaj, to je onaj zloduh koji je ščepao oko vrata srpsku politiku i, nažalost, većinu naroda srpskog.

Transparent „Besmrtnog puka“ na kojem su izjednačeni četnici i partizani, jasno govori još nešto, partizani su bili (samo) Srbi. Jer, nakon ujediniteljske poruke, ispod stoji, svi smo mi Srbi, volimo srbstvo, volimo slobodu.

Izjednačavati partizane i četnike i stupati zajednički, makar ispod transparenata, kao četnik ili partizan, može samo lud čovjek ili zlobnik koji želi loše srpskom narodu prije svega. Tragično, jadno i bijedno, a opet tako očekivano. Jer, već dvije decenije oficijelna istorija u školama Srbije i entiteta Republika Srpska, šta radi, izjednačava partizane-antifašiste i četnike-fašističke kolaboracioniste.
Pljuvanje po istoriji

Pa je bilo pitanje trena kada će se baš na Dan pobjede nad fašizmom, ime četnika pronijeti Banjalukom. Jeste šizofreno, ali je očekivano.

Paradigma po kojoj su partizani i četnici nekakva „dva pola srbskog antifašizma“ nastala devedesetih i pravno uštambiljena u 21. vijeku, predominanta je srpskog političkog i nacionalnog ćorsokaka. Ta paradigma po kojoj su četnici bili „neshvaćeni gerilci“, a ne koljači i ubice koji su sve za SS divizijama na Kozari i Sutjesci ubijali sopstveni narod, danas je pretočena u verifikovanu realnost koja stupa ulicama Banjaluke. Opet na štetu i sramotu srpskog naroda, jer uz ustaše, baš su četnici bili ti koji su pobili najviše Srba uz inostrane okupatore.

Promislite samo, starac koji nosi zastavu sa petokrakom, od preko devedeset godina, mora gledati obožavaoce i potomke onih koji su ga proganjali u Drugom svjetskom ratu i koji su ubijali njegove saborce. I ne da ih mora gledati, nego mora stupati sa njima u jednoj manifestaciji, koja se kroz prizmu Republike Srpske uvrnula u bolesnu izopačenost.

To blaćenje sopstvenog naroda, samo je jedna crtica u ovom pljuvanju po istoriji.

Ona druga je jednako perfidna i uključuje ekskluzivitet jednog, srpskog, naroda u borbi protiv fašizma. Partizani, po toj mantri, valjaju jedino ako su "srbski" partizani, a četnici su ionako ubersrbi. I taj narativ opravdava, zapravo, ništenje svega nesprskog u Banjaluci i cijelom entitetu Republika Srpska u devdesetim.

Po tom narativu „dobri gerilici“ četnici su se početkom devedesetih spustili sa obližnje Manjače i pripadajućih brda, protjerali nesrbe, popalili džamije, katoličke crkve, izvršili eltiocid i urbicid i ugnijezdili se u Banjaluci.
Fašistički neprijatelji na pobjedničkoj strani

No, sve za viši cilj!

Jer, to su četnici, pa još antifašisti, kaže "srbska" oficijelna istorija. Pa se takvim "antifašistima" daje za pravo da ubijaju, pljačkaju, pale i siluju. Od Prijedora do Istočne Bosne. Zapravo, daje im se za pravo da rade sve ono što su radili na istim mjestima na kojima su to već radili u Drugom svjetskom ratu (sjetiti se Višegrada ili Foče).

Po tom bolesnom, a kako vidimo itekako danas stvarnom i opipljivom narativu, oni, ti „dobrodušni četnici“ se samo bore protiv „okupatora Turaka“. Jednako prije sedamdeset i kao i prije dvadeset godina. To što ubijaju nejaku bošnjačku djecu, to što je Drina kosturnica, to što je počinjen genocid, hej, sve se to pravda „dobrim četnicima“ sa pozitive strane istorije.

I to je narativ koji zvoni, bubnja i urliče u kišom okupanoj Banjaluci na Dan pobjede nad fašizmom. Valjda i nebo i bog plaču nad ovom šaradom od parade, na kojoj, na sramotu svih potomaka partizana, njihovi fašitički neprijatelji-četnici dobijaju svoje zvanično mjesto na pobjedničkoj strani istorije.

Četničke vojvode Uroš Drenović i Rade Radić, koji imaju svoje ulice u Banjaluci, samo mogu ponosno apalaudirati svojim obožavaocima ili potomcima koji su uspjeli jedan kvislinški pokret, ne rehabilitovati, malo je to, nego su ga ugurali na pobjedničku, antifašističku stranu.

I to zaista nigdje na svijetu nema. Evo vam primjer, probajte zamisliti kako u Moskvi neko na jednom plakatu sa Crvenom armijom oslikava lokalne kvislinge?! Probajte zamisliti, kako se partizanima u bilo kojem drugom većem gradu bivše Jugoslavije pridružuju ustaše, domobrani, balisti... Ne ide!
Nacionalistički pir

Budimo mi posve jasni, „Besmrtni puk“ je puko glorifikovanje Putina i putinizma, koji je u režiji "srbskih" desničarskih organizacija ili u slučaju RS-a u entitetskoj režiji, postao jedan nacionalistički pir, kojem je cilj razbijanje istorijske činjenice da je bratstvo i jedinstvo bilo pokretač parizanskog pokreta. Ovo što danas gledamo su nekakvi ruski pipci, koji dopinguju eksluzivitet jednog entosa i koji veze nemaju niti sa nastankom bivše nam domovine, niti sa partizanima, a ponajmanje sa bratstvom i jedinstvom.

U regularnoj istoriji po crnom će se zato pamtiti današnji 9. maj u Banjaluci, jer je konačno na Dan pobjede nad fašizmom, fašista sa kokardom i kamom i legitimo ustao iz mraka i pridružio se antifašisti.

Pa je onda ona rečenica o Danu borbe protiv antifašizma, baš najistinitija u Banjaluci. Jer, u Banjaluci, nekadašnjem gradu antifašista, istih je ostalo toliko da se na prste jedne ruke mogu prebrojati. Sve mimo toga, sve je prekriveno onom užasnom populističkom koprenom i uranvnilovkom, koja tako snažno tukne po fašizmu, da je sramota normalnog čovjeka i sebe i ljudi oko sebe.

A kako li je narodnim herojima, okamenjenim i u vječnost urezanim, dok gledaju ovu bruku i sramotu po banjalučkim ulicama? Kako li je Radi Vranješević, Anti Jakiću, Osmanu Karabegoviću, Bošku Karaliću, Dragi Langu, Radi Ličini, Vahidi Maglajlić, Šefketu Maglajliću, Dragi Mažaru, Ivici Mažaru, Josipu Mažaru- Šoši, Veselinu Masleši, Stjepanu Pavliću, Branku Popoviću , Karlu Rojcu, Miloradu Umjenoviću i Kasimu Hadžiću dok im pred kamenim sjenima stupaju četnici???

I to na Dan pobjede nad fašizmom. O ironije, o apsurda! Kako se čini, iz banjalučke perspektive, možda je izvojevana pobjeda u bici nad fašizmom, ona tamo davne '45., ali je, nažalost i sramotu svih nas, ovo zlo od fašizma u gradu na Vrbasu dobilo rat.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

sisitrumpČovjek ne može, a da se ne divi upornosti američkog predsjednika Donalda Trumpa. Uprkos njegovim brojnim fijascima na Bliskom istoku, on nastavlja ići istim putem, s istim partnerima, bez obzira na sve.

Otkad ga je prvo putovanje u inozemstvo odvelo u Saudijsku Arabiju i Izrael prije dvije godine, predsjednik ne posustaje, obara sve tradicionalne američke liberalne politike, ne sluša UN, krši međunarodno pravo i jača tenzije na Bliskom istoku, sve na zahtjev ili uz podršku ovih posebnih partnera.

Ovaj trend pojačan je proteklih nekoliko sedmica. Bijela kuća nadglasala je Kongres kako bi se nastavilo pomagati saudijskim ratnim potezima u Jemenu i dala podršku odmetnutom generalu Khalifi Haftaru tokom njegovog napada na libijsku prijestonicu Tripoli. Također je proglasio sirijsku Golansku visoravan dijelom Izraela i dao odobrenje izraelskoj aneksiji okupiranih palestinskih teritorija.

Pojačao je sankcije Iranu, označio iransku Revolucionarnu gardu "stranom terorističkom organizacijom" i razmjestio grupu borbenih brodova u Zaljev.

Kao rezultat tih politika, događa se eskalacija tenzija u regiji, ali ih Trumpova administracija neće ni razmotriti, a kamoli promijeniti. To je uradila samo jednom, kad je odustala od nabrzinu donesenog stava prema blokadi Katara od Saudijske Arabije, UAE-a, Bahreina i Egipta prije dvije godine.

No, to je izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Bure baruta

Bijela kuća dala je izraelskom, egipatskom i saudijskom režimu, kao i njihovim saveznicima, da čine šta god im odgovara, kod kuće i van granica, sve dok kupuju američko oružje, ulažu u američku privredu i podržavaju američke inicijative na Bliskom istoku, poput "Sporazuma stoljeća", koji treba biti postignut.

Pojačali su podršku partnerima uprkos njihovim teškim kršenjima ljudskih prava, skupih ratova, te prihvatili njihovu autokratsku viziju izjednačavanja islamizma s nestabilnošću, kao i stabilnosti s vojnim autoritarizmom.

Ali, posljednji potez Trumpove administracije da u biti proglasi rat protiv Muslimanske braće može biti iskra koja će zapaliti bure baruta, u šta se pretvorio Bliski istok.

Bijela kuća objavila je da namjerava označiti Muslimansku braću terorističkom organizacijom čim se Trump susreo s egipatskim predsjednikom Abdelom Fattahom al-Sisijem prošlog mjeseca i nazvao ga "velikim predsjednikom" uprkos svim kršenjima ljudskih prava.

General Al-Sisi bio je na čelu vojnog udara na Muslimansku braću godinu nakon što su oni 2012. zabilježili izbornu pobjedu, zatvorio hiljade njihovih članova i zabranio postojanje organizacije. Nešto kasnije isto su uradili Saudijska Arabija i UAE. Ovi režimi smatraju ovu grupu velikom prijetnjom njihovoj vladavini i saveznikom regionalnih protivnika kao što su Turska i Katar.

Ranije američke administracije držale su se dalje od te kategorizacije uprkos vlastitoj averziji prema pokretu i gotovo svi američki akademici i analitičari, čak i glasni kritičari Muslimanske braće, slažu se u tome da to nije teroristička organizacija. Vjeruju da je ta oznaka nesmotrena, kratkovidna i kontraproduktivna.

Čak je i Trumpov bivši državni sekretar Rex Tillerson, koji je u svom prvom govoru pred Senatom nazvao Muslimansku braću agentom "radikalnog islama" u istom dahu kao i Al-Kaidu, bio protiv oznake "teroristička". Vjerovao je da je "klasifikacija Muslimanske braće u cjelini kao 'terorističke' grupe komplikacija sigurnosti i politike na Bliskom istoku".

Ovo je naročito bitno jer su Braća fragmentirani, policentrični međunarodni pokret koji, u principu, ne poseže za nasiljem kako bi ispunio svoje ciljeve. Nekoliko filijala koje koriste nasilje, poput Hamasa, već su ranije proglašene terorističkima, ispravno ili ne.
Muslimanski demokrati

No, većina grupa pod kišobranom pokreta prihvatila je ili propovijedanje (da'wa) kao način širenja islama ili se uključila u demokratske procese gdje je to moguće. Članovi Muslimanske braće i njihovi ogranci izabrani su u razne sindikate i parlamente u državama kao što su Jordan, Maroko i Kuvajt – sve saveznici SAD-a.

Zaista, neki od najbližih američkih saveznika u ratovima u Iraku i Afganistanu bili su čelnici Muslimanske braće, poput bivšeg predsjednika Afganistana Burhanuddina Rabbanija i iračkog političara Mohsena Abdula Hamida, koji je postao prvi čovjek Upravnog vijeća Iraka nakon američke invazije 2003.

Označavanje svih ovih i miliona članova i pristalica Muslimanske braće širom svijeta, među kojima su hiljade u SAD-u i Evropi, teroristima i zabrana da otvoreno učestvuju u političkim procesima u svojim državama užasno su pogrešni i kratkovidni.

To će poremetiti aktuelni i ključni proces promjena unutar pokreta nakon grešaka koje su ga mnogo koštale proteklih godina. Neki članovi Muslimanske braće napuštaju grupu kako bi postali nezavisni, drugi napuštaju politiku generalno kako bi radili kao humanitarci ili socijalni radnici, a neki od njih nazivaju se Muslimanskim demokratima, odvojivši svoje propovijedanje od politike, po linijama kršćanske demokratije u Evropi.

Možda je najviše štete regionalnoj i globalnoj sigurnosti donijelo izjednačavanje Muslimanske braće s Al-Kaidom i isti odnos prema njima, što znači katastrofu. Ne da će mnoge članove Braće gurnuti u ilegalu nego će ojačati nasilne džihadističke grupe i potvrditi njihove tvrdnje da Zapad generalno gleda sve muslimane kao teroriste, a islam kao prijetnju.

Kako se Bijela kuća sprema žrtvovati pravu stabilnost i demokratiju na oltaru tuđeg krstaškog pohoda protiv islama, Sudan i Alžir pokazuju treći put, koji se drži daleko od smrtonosne polarizacije između generala i džihadista i između autokrata i islamista – put na kojem vode muškarci i žene, religiozni i sekularni, stari i mladi, svi koji prihvataju civilnu vladavinu, političko pomirenje i ekonomske reforme.

Pa, barem je, naravno, tako dok se Saudijska Arabija, Egipat i UAE ne počnu miješati u poslove u sjevernoj Africi uz blagoslov Bijele kuće.
Vatrogasac piroman

Sve ovo tjera čovjeka da se zapita: zašto – nakon decenijske borbe za sigurnost po cijenu demokratije i stabilnosti po cijenu ljudskih prava na Bliskom istoku i nepostizanja ničega od navedenog – američki čelnici ponavljaju istu grešku?

Šta se ono kaže za one koji ponavljaju istu stvar opet i opet i opet i očekuju različit ishod svaki put?

Pa, SAD je sve osim lud. Zapravo, uvijek je bio previše pragmatičan da je to graničilo sa stepenom cinizma. No, davanje povjerenja izraelskim i bliskoistočnim diktatorima za američku politiku i sigurnost kao bolji izbor pokazat će se potpuno bezobzirnim.

Stanje stvari iz protekle dvije godine, pa čak i dvije decenije, dovoljno govori. Da su američke investicije u mir i sigurnost na Bliskom istoku uvrštene na berzu dionica, propale bi prije mnogo vremena. Ipak, ove skupe i jalove diplomatske i strateške investicije nastavljene su nesmanjenim tempom, stvarajući ogromne deficite na štetu onih ljudi za koje se javno zalažu.

Poput vatrogasca piromana, američki zvaničnici propovijedaju o miru i sigurnosti, a u stvarnosti potpaljuju sukobe i nasilje na štetu Bliskog istoka. Ako se ne zaustave i ne promijene kurs, vatre koje su potpaljivali mogu opeći i njih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Marwan Bishara (Al Jazeera)

Stranica 2 od 7

S5 Box