Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (80)

Ocijeni...
(0 glasova)

tomasicaDanas se navršava 25 godina od pogroma Bošnjaka i Hrvata na području prijedorske opštine. Na današnji dan, počelo je jedno od najvećih etničkih čišćenja nakon Drugog svjetskog rata. Na današnji dan, naredbom lokalnih srpskih vlasti da se postave bijeli čaršafi počeo je jedan monstruozan period u kojem je do 1995. godine ubijeno skoro 3.500 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti među njima 102 djece i u kojem je prognano 60.000 Bošnjaka i Hrvata.

I šta o ovome znaju stanovnici entiteta Republika Srpska? Sve i ništa! Šta rade, na primjer tzv. kulturni radnici, e da bi dočarali i predstavili svom narodu užase koje je neko u njihovo ime počinio? Ništa!

Ovih dana, baš ovih dana, bruje entitetska glasila u RS-u, kako je Oliver Frlljić izazvao pravu sablazan svojom predstavom u Splitu. "Frljić: HDZ sprovodi dubinsku fašizaciju društva", ori se sa svih megafona entitetskih medija. I tačno! I treba tako! Treba ukazati na fašizaciju društva. No, gdje su ljudi, reditelji, scenaristi, koji bi svojim djelom ukazali na fašizaciju srpskog društva, koji bi pokrenuli katarzu, oprost i koji bi započeli denacifikaciju istog tog srpskog društva? I kako je na koncu konaca moguće da četvrt vijeka poslije ne postoji ni "O" od Olivera Frljića u manjem BiH entitetu?

Ali, pokušajmo svi zajedno u misaonom konstruktu proizvesti takav umjetnički zadatak koji je neko realizovao u Republici Srpskoj. Neka nam povod bude trunka ljudskosti i obilježavanje četvrt vijeka od početka nepatvorenog zla
Hava Tatarević, majka

Majka Hava Tatarević iz Zecova kod Prijedora, dobila je i definitivnu potvrdu o smrti svoje djece. Prije 25 godina mučki je ubijeno njenih 6 sinova i muž. Nana Hava je izgubila Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada, Nishada i muža Muharema. Surova i bolesna faktografija.

Hoće li kao intro monodrame ići ovaj monolog?

“Tomašica je prvi put urliknula u novembru 2013. godine i pokazala svijetu kako je riječ o najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata u Evropi. Tu u našoj blizini ubijeno je preko 800 stotina ljudi, žena, djece, staraca samo zato što su bili Bošnjaci. Ubili su ih pripadnici srpske vojske. Komšije, poznanici i nekoć kolege uperili puške, isukali noževe i prihvatili se krvavog pira. Dokidanja svega što se drugim imenom zove, drugom Bogu moli. Svega ljudskog.”

Hoće li se svjedok, onaj koji je za kabanicu u kišnom danu otkrio masovnu grobnicu, pojaviti u ovoj monodrami?

Hoće li kao masovno probuđena savjest kroz usta glumca neko pričati o ćutnji? U našoj fiktivnoj predstavi suočavanja sa užasom, tu u Banjaluci, četvrt vijeka od masakra, lik u kabanici kaže kako su na prvi krik o zlu koje su pripadnici njegovog naroda učinili drugom, Republika Srpska, njene institucije, većina medija i intelektualaca ostali sramotno gluvonijemi. Gotovo poput saučesnika u masovnoj zavjeri ćutanja doveli su do potpune banalizacije i ništenja jednog stravičnog zlodjela.
Kabanica žuta nad glavama našim

Publika se meškolji i ćuti. Baršunaste stolice upijaju tonove kiše iz zvučnika i riječi žutog u kabanici.

Kabanica žuta prilazi bliže publici i u sopstvenom buncanju nekako nadolazi do “Jame” Ivana Gorana Kovačića. “Jama” se pretvara u Skenderovu “Stojanku majku Knešpoljku”.

Glas ispod kabanice mrmolji, a onda zaurliče:

“Šestoro djece! Ej, pameti, ej živote, kosmose, Bože! Znaš li za takvu bol u našem dobu? Možeš li se svevišnji kako obratiti nani Havi? Čime i šta joj reći? Nebo i zemlja da se prevrnu od užasa za koji su riječi tek blijedi i licemjerni zapisničari.

A, šta radi, kako se izvinjava, za čim žali i tuguje i zbog čega se kaje Republika Srpska, u čije ime je sa lica zemlje nestalo šestoro Havinih sinova u jednom danu?”

Eho odjekuje Narodnim pozorištem Republike Srpske u Banjaluci.. Pliš plavih stolica nema više snage da upija zvuke što izbijaju ispod kabanice žute. Zvuci obavijaju gospodu i dame u toaletama. Dlanovi se znoje i pluća nadimaju. Nije to više ispuštanje vazduha. To je jedan zborni produženi uzdah.

Tek, ih prene glas glumca, koji to odavno nije. On je poodavno svjedok zločina:

“Tek pokoji glas ljudski među hukom čovjekolike svjetine ukaže na užas koji počiniše sunarodnjaci njegovi. Ostali muče. Mučki.”

Poneki gledalac počinje obrađivati sve te silne riječi i pita se kako nazvati one koji prećutkuju zločine počinjene tu, na par koraka od ove pararealnosti? Koje ime dati novinarima koji namjesto Tomašice, nane Have, njeno šestoro mrtve djece, muža i stotina drugih sudbina koje nas čekaju ispod taloga crnice naklapaju o trivijama koje, nisu dostojne pomena? Neljudi je pogrešno! Saučesnici je tačno! Znati za ovo zlo, a prećutkivati ga je najčistije odobravanje nepatvorenog užasa, urliče unutrašnji glas u sve više posjetilaca.

Ali, kabanica se ne zaustavlja:

“I ne, nije to dovoljno. Ima i većih neljudi od neljudi. Većih zlotvora od saučesnika. Spodobe humanoidne su kao blavori ispod svog nacionalističkog kupus-kamena izmilili i umjesto bar ćutnje počeli su prčkati po kostima pravim pokušavajući dokazati kako to, eto nije to toliko strašno. Ti blavori, ti gušteri i daždevnjaci zla, te sluge ljigavštine opet se ne žele pomiriti barem sa realnošću. Saučešće ne mogu izjaviti kroz zatrovana usta.”

-Nisu mi bila važna Hava i djeca mrtva. Nisam znao! Zatvarao sam oči pred seljakanjem kostiju sa lokacije na lokaciju. Zatvarao sam oči pred bijelim čaršafima i trakama na živim ljudima. Glesao sam i ćutnjom odobrio egzekuciju, koja je uslijedila.

To katarza počinje progovarati iz sjedišta. Publika više nije sigurna šta je unutrašnji glas, a šta naracija glumčeva.

Glas ispod kabanice postaje tiši i završava svoj monolog:

“Izgubi li neko od silnih srpskih vikend patrijota mače, kuče, ribicu akvarijumsku? Izgubi li onaj što se insanom pokušava zvati kišobran? Izgubi i ne bi mu svejedno. Ali, eto pustog čuda pa nad sudbinom majke koja je izgubila šest sinova ni da se zastidi. Zato je hajvan jer hajvan za razliu od insana stida nema.”
Predstava koja se neće odigrati

Ovo je predstava koja se, kako sada stvari stoje, NIKADA neće odigrati. Ona je razmjera naše ljudskosti. Čeoni kamen i crta do koje moramo doći. Kao ljudi. Kao civilizovan narod. Kao, trivijalno, sav normalan svijet.

A, namjesto toga mi već 25 godina živimo u okruženju gdje se niko ne kaje. Naprotiv! Namjesto denacifikacije koja je trebala biti provedena odmah u drugoj polovini devedesetih, samo je nastavljen rat, verbalnim metodama. Zločinci su prometnuti u idole, koljači u heroje, mafijaši i egzekutori u toteme, a ogromna većina naroda u idolopokloničku rulju koja im se svima zajedno klanja.

Čovjek reče, a ja prenesoh kako u jednoj crkvi u Bendorfu u Njemačkoj na ulaznim vratima stoji bazaltna tabla na kojoj je urezano: „I mi smo odgovorni za ubijene u Drugom svjetskom ratu. Traži se oprost“. Dakako ovo je obraćanje, ono ljudsko, njemačkog naroda jevrejskom.

A, kod nas ni predstave nema Obične pozorišne predstave! Jednog komada, kojim bi parem pokušali krenuti putem ljudskosti. A, velim, povoda na svakom koraku. I bukvalno, ako hoćete. I baš danas. I svaki dan! Ćute isti ti mediji, danas 30. aprila. Pričaju o prvomajskim janjcima i praznicima naroda koji ionako ne radi.
Dan kada je sve počelo

Jer u Krajini je do sada otkrivena 131 masovna grobnica, od toga samo u Prijedoru i okolini 61. Na području Prijedora bilo je 59 logora i drugih objekata u kojima su bili zatočeni ljudi. Na području ove opštine ubijeno oko 3.500 osoba mahom bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Malo li je!?

A, sve je počelo na današnji dan prije četvrt vijeka zloslutnim radio-glasom novinarke Jadranke Vejo-Rečević: "Građani i građanke prijedorske opštine, ostanite mirni u svojim domovima. Noćas je SDS preuzela vlast u našoj opštini i ona garantuje ostalim narodima koji žive na ovim prostorima punu ravnopravnost i suživot..."

Preživjeli Prijedorčani se i danas sa užasom i jezom sjećaju tog jutra, tog glasa, tog poziva da ostanu mirni i tog početka zla.

Hoće li, bar izmaštani lik u žutoj kabanici reći:

“Ja klečim pred svima i opet molim oprost. Od onih što mi halališe i od onih što neće. Klečim jer se nad ovim treba klečati, a nad stokom u ljudskom obliku koja ne pristaje biti čovjek, koja se ne klanja sjenama mrtve djece, ne osjeća empatiju, kajanje i ne traži oprosta hodam kao pored duhova. Jer oni su odavno mrtvi, samo im to niko nije rekao.”

Njega, evo četvrt vijeka kao duha i ima i nema. Žuta kabanica naše savjesti pohodi svakog normalnog čovjeka u Krajini u Bosni i Hercegovini, ali, eto hroničan višak kukavičluka i nedostatak ljudskosti nikako da ga oživi. A, do tada će mrtvi Prijedorčani proganjati žive Banjalučane.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

otmicarU posljednjoj deceniji amaterski videosnimci preplavili su internet. Ogroman vizibilitet slika nasilja ili rata stvorili su začarani krug u kojem takvi materijali dobijaju sve veći vizibilitet, ali i generišu sve veće nasilje.

Piše:Tatjana Đorđević Simić


Italijanske medije su otmicu autobusa s učenicima poredili sa scenama iz američkih filmova.

Kada je Ousseynou Sy, italijanski državljanin, senegalskog porekla prošlog meseca oteo školski autobus pun dece, potom ih vezao za sedišta, oduzeo im mobilne telefone, a zatim se uputio na milanski aerodrom Linate, sa idejom da polije autobus benzinom i zapali ga, italijanske medije su zapljusnuli različiti naslovi koji su ovu, na svu sreću izbegnutu tragediju, poredili scenama iz američkih filmova.

Zahvaljujući hrabrosti jednog od dečaka u pomenutom autobusu da krišom kontaktira svog oca putem mobilnog telefona koji je nekako uspeo da zadrži kod sebe, kao i brzoj intervenciji policije, scenario koji je ovaj Senegalac zamislio kako bi se osvetio za sva stradanja imigranata u Mediteranskom moru je na svu sreću sprečen. Međutim, ono što je zabrinjavajuće je činjenica da su ovakvi i slični scenariji zaista često viđani u mnogim filmovima, a konkretno, ovaj o kome je reč, vrlo liči na scenu iz Netflixove serije Gotham.

Inspirisana likovima iz stripova poznate američke izdavačke kuće DC Comics, u jednoj od scena popularne serije, sepernegativac Jerome Valesca, poznatiji kao “Joker” otima autobus sa đacima, koje potom vezuje za sedišta, poliva benzinom, sa idejom da autobus digne u vazduh, samo iz razloga kako bi se malo zabavio jer mu je bio loš dan. No, kako je ovde reč o likovima koji dolaze iz stripova koji su između ostalog stvorili Batmana, Supermana, Wonder Woman i druge, na kraju, kao i u ovoj sceni, pobedilo je dobro.

Pitanje da li se zaista Ousseynou Sy inspirisao sa nekom filmskom scenom ili ne, ostaje irelevantno s obzirom na težinu mogućeg zločina. Ali svakako, ono što je zabrinulo italijansko javno mnjenje, jeste činjenica koliko se neki zločin ili teroristički akt inspiriše scenama iz filmova ili video igara, ili iz drugih stvarno počinjenih zločina.
Medijski egzibicionizam i trenutak slave

U svojoj knjizi “Paranoja, ludilo koje stvara istoriju”, italijanski psihoanalista Luigi Zoja kaže da su kriminalni i teroristički činovi, zapravo većinom dela ljudi čiji životi nemaju nikakav smisao, a sam čin zločina ili određene kriminalne radnje, stvara kod takvih ljudi neverovatan momenat uspeha i slave. Takođe, često se dešava da se amaterski video materijali ubrzo nakon određenog nedela brzo prošire na internetu i postanu viralni.

“Motiv određenih zločina nije samo eliminisati neprijatelja, već i samog sebe, često se pozivajući na religiju. Za savremenog čoveka, ovakva dela se porede sa srednjovekovnim, međutim reč je o tendenciji 21. veka”, dodaje Zoja.

U našem hiper-bogatom, hiper-tehnološkom i hiper-izgubljenom društvu, uloga medija, interneta i društvenih mreža, dodatno je pojačala frustracije i iluzije kod ljudi. S druge strane, u zemljama poput onih u kojima decenijama nije bilo nikakve slobode kada su u pitanju mediji, razvoj tehnologija omogućio je nekontrolisano i preterano korišćenje društvenih mreža i interneta koji su doveli do uspona, ali i padova mnogih revolucija.
Shooting a revolution - fotografijom do pobede

Od kada je Hafez al-Assad, otac Bashara preuzeo moć pre 48 godina, Sirija je važila za mesto koje se nalazilo na crnoj listi kada je u pitanju sloboda medija i informacija. Iz te zemlje je bilo gotovo nemoguće dobiti bilo kakve informacije ili video i foto materijale, a koji bi išli na štetu režimu porodice Assad.

Međutim sa revolucijom 2011. godine, a potom i ratom koji se ubrzo dogodio, Sirija postaje zemlja iz kojoj su počeli svakodnevno da stižu informacije, video i foto materijali sa slikama poput građanske neposlušnosti, a potom i najbrutalnijeg nasilja. Sirijski aktivisti i građani dokumentovali su svakodnevno svoju realnost, decenijama skrivenu iza političko autoratitovnog režima, na takoreći frustirajući i opsesivan način.

U svojoj knizi “Shooting a Revolution: Visual Media and Warfare in Syria”, aktivistkinja i profesorka pri Univerzitetu John Cabot u Rimu, Donatella della Ratta govori o odnosu nasilja i fotografije u Siriji, ali u isto vreme naglašavajući paradoks zapadnog hiper-konektovanog društva.

Termin “shooting” u engleskom jeziku ima dvostruko značenje. Koristi se u kontekstu “snimati, fotografisati”, kao i što znači “pucati”. Kada je reč o pomenutoj knjizi, dvostruko značenje ove reči u potpunosti odgovara istraživanju profesorke della Ratta, a koja dovodi u vezi nasilje i internet, posebno kada je u pitanju rat u Siriji, koji ima najviše snimaka na YouTube ikada, u odnosu na bilo koji drugi konflikt.

“Produkcija foto i video materijala koja je dolazila iz te zemlje, omogućila je ogroman vizibilitet slikama nasilja na internetu i društvenim mrežama, stvarajući tako začarani krug u kojem su takvi materijali dobijali sve veći vizibilitet, ali su i generisali i sve veće nasilje”, kaže della Ratta.

U poslednjoj deceniji, globalno gledano, amaterski video snimci preplavili su internet, a zemlje poput Sirije, gotovo su sa oduševljenjem dočekali svoju priliku da se konačno povežu sa ostatkom sveta i ispričaju istom svoju nepravdu. Međutim, kako tvrdi della Ratta, što više gledamo slike nasilja ili rata, sve više gubimo odnos prema istima.
Revolucija u pikselima

Ovaj termin koji je 2012. prvi put upotrebio libanski režiser Rabih Mroue u svom interaktivnom projektu-spektaklu, dovodi u pitanje potrebu običnog čoveka da dokumentuje događaje oko sebe. Konkretno, analizirajući milione nasilnih ili zastrašujućih fotografija i video faljova koji se nalaze na YouTube i Facebooku, a koje se pre svega odnose na rat u Siriji, Mroue postavlja niz pitanja o estetici nasilja na fotografiji, a konflikt u Siriji definiše kao “rat protiv fotografije”.

“Na internetu možete naći zastrašujuće video materijale egzekucija, čak i takve materijale u kojem su obični ljudi svedoci svoje smrti u svojim amaterskim video snimcima. Strašna je činjenica, da su mnogi ljudi poverovali, da je to jedini način i sredstvo da se svetu pokaže tragedija jednog naroda”, objašnjava Mroue.

Iako su tehnološka revolucija i razvoj društvenih mreža omogućili pravo na slobodu govora i mišljenja mnogih naroda gde ove slobode nisu postojale, čini se da je pogrešno korišćenje interneta dovela do kontraefekta. Kada je reč o Siriji, aktivisti su verovali da će prikazivanjem sopstvenog stradanja i počinjenih zločina od strane predsednika Assada izazvati reakcije internacionalne zajednice koja će im pomoći. Na žalost to se nije dogodilo na način na koji su oni to želeli, i svakako se čini da su revolucija i konflikt, zebeleženi u fotografijama, danas osam godina kasnije izgubili svoj smisao.

Sa druge strane, u modernim društvima, svakodnevne slike nasilja ili slike rata prisutne u medijima i na internetu, stvaraju osećaj straha, ali i ravnodušnost u isto vreme u slučaju da je određena slika zločina ili nasilja daleko, tj. da se događa drugome.

Danas količinski možda i nema toliko više nasilja u medijima za razliku od pre deceniju ii dve, ali se društveni odnos prema istom promenio, kao i njegova prezentacija. Fotografija i video nisu neutralni instrumenti, čak suprotno, njihov ogroman kapacitet uticaja danas je moltiplifikovan, zahvaljjujući upravo modernim tehnologijama. U isto vreme, nivo kritičkog rasuđivanja u modernom društvu je dovedeno u pitanje, pa je teško snaći se u moru besmislenih informacija, senzacionilističkih vesti ili fotografija nasilja ili zločina u odnosu na koje običan čovek sve češće ostaje indiferentan.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

danskadzamija

Iako Danska nastavlja držati vrh na globalnoj ljestvici sreće, fanatici u ovoj skandinavskoj zemlji, koja se ponosi svojim razvojnim i ekonomskim modelom te visokim standardima zaštite ljudskih prava, bez ikakvog oklijevanja izazivaju zabrinutost i gnjev u srcima miliona muslimana širom svijeta.

Dok islamski svijet pokazuje nemar, uz mali broj izuzetaka, prema ovom problemu, jer je iznuren unutrašnjim sukobima i teško rješivim političkim i ekonomskim krizama, ova evropska država uspijeva ponovo skrenuti pažnju na sebe novim napadom na simbole i svetinje islama, što je drugi takav slučaj u modernoj historiji ove zemlje.

Rasmus Paludan, čelnik ekstremno desničarske stranke Čvrsti smjer u Danskoj, ponovo je 14. aprila oskrnavio svetu muslimansku knjigu i bacao njen primjerak u zrak, što se odvijalo pred očima policije koja je bila zadužena čuvati ga u kvartu Norrebro u Kopenhagenu, gdje živi velik broj muslimana i imigranata.

Paludan, koji je nedavno osuđen na dvije sedmice zatvorske kazne zbog rasističkih izjava, 22. marta je spalio primjerak Kur'ana, želeći time isprovocirati vjernike koji su se okupili pred zgradom Parlamenta da obave džuma-namaz (muslimanska molitva petkom u podne), u znak protesta zbog masakra počinjenog u dvije džamije u novozelandskom gradu Christchurchu.
Ogorčenje u cijelom svijetu

Ova dva slučaja podsjetila su na ista dešavanja u ovoj zemlji u 2005. godini, kada je danski karikaturista objavio karikature poslanika Muhammeda u knjizi namijenjenoj djeci.

Lokalne danske novine Jyllands-Posten objavile su 12 takvih karikatura 30. septembra iste godine.

Nekoliko dana nakon toga, sporne karikature poslanika Muhammeda ponovo je objavio norveški list Magazinet, što je izazvalo ogorčenje i brojne proteste muslimana širom svijeta.

Demonstranti su palili danske i norveške ambasade i konzulate te bojkotirali dansku robu, što je ovoj zemlji nanijelo osam milijardi eura gubitaka u svega sedam dana od objavljivanja karikatura.

Novi provokativni incident izazvao je nemire u nekoliko dijelova Kopenhagena, gdje su ljutiti mladići bacali kamenje na pristalice stranke Čvrsti smjer u glavnom gradu i palili kontejnere, dok je policija koristila suzavac kako bi ih rastjerala.
Štititi sve svete knjige

Također, sigurnosne vlasti su u prošli ponedjeljak objavile da su uhapsile 23 osobe osumnjičene za umiješanost u desetke namjernih požara automobila u kvartu Norrebro.

Dvadeset i četiri organizacije civilnog društva, prije svega Tursko-danski vakuf, Islamska zajednica u Danskoj i Unija međunarodnih demokrata, organizirale su u petak miran protestni marš u znak osude skrnavljenja i paljenja Kur'ana.

Demonstranti, koji su pješačili kilometrima do trga u centru Kopenhagena, nosili su u rukama primjerke Kur'ana i uzvikivali parole, tražeći da se iskaže poštivanje prema svetoj knjizi muslimana, ali i svim drugim svetim knjigama.

U znak podrške demonstrantima, nekoliko nevladinih organizacija prikupljale su potpise za uvođenje zabrane ponižavanja svetih knjiga u Danskoj i ponovno stavljanje na snagu odredbe o kažnjavanju bogohuljenja.

Odluku o ukidanju ove krivične odredbe donio je danski Parlament prije dvije godine.
Kur'an je Božja objava

Novi incident skrnavljenja Kur'ana izazvao je buru kritika na društvenim mrežama i potakao stotine ljutitih komentara.

Ahmed el-Tayeb, šejh Univerziteta Al-Azhar u Kairu, u nekoliko tweetova na nalogu Vijeća muslimanskih mudraca, kojim predsjedava, izrazio je protivljenje oskvrnuću i spaljivanju Kur'ana u danskoj prijestolnici, opisujući ovaj incident kao "sramotan".

"Časni Kur'an je Božja objava, ne prihvatimo da se skrnavi na bilo koji način", napisao je El-Tayeb na Twitteru.

"Ovo je drugi po redu incident u Danskoj u manje od dva mjeseca. Do istog incidenta je došlo i u martu, a učinila ga je ista osoba", navodi se u saopćenju Opservatorije za islamofobiju egipatskog Vijeća za fetve.

Opservatorij dodaje kako takva situacija upućuje na "ekspanziju vrlo ozbiljnog nasilja prema muslimanima i njihovim svetinjama u toj zemlji te na pokušaj da se izazove nered unutar danskog društva".

Korisnici Twittera smatraju kako ovi incidenti nemaju nikakve veze sa slobodom izražavanja, stoga apeliraju na arapske i islamske zemlje da ne stoje po strani i da bojkotiraju Dansku, politički i ekonomski.
Ismijavanje simbola

Slučaj ponižavanja Kur'ana u Danskoj podsjetio je na niz sličnih događaja u kojima su vrijeđane muslimanske svetinje i ismijavani njihovi simboli, a pogotovo Kur'an.

Prvo ponižavanje desilo se 2004. godine, kada je holandski reditelj Theo van Gogh, zajedno sa somalijskom spisateljicom i političkom aktivistkinjom Ayaan Hirsi Ali, radio na produkciji filma Podčinjavanje, koji kritički govori o statusu žena u islamu.

Film je sadržavao snimke tamnopute žene golih leđa s tragovima bičevanja i ispisanim ajetima iz kur'anske sure En-Nur.

U novembru iste godine Muhamed Bouyeri, mladić marokanskog porijekla, ubio je holandskog režisera nasred ulice.

Bouyeri je pucao mecima i izbo režisera nožem u znak osvete za Kur'an, a zatim se predao policiji.

Sjedinjene Američke Države odobrile su azil Hirsi, iako je u to vrijeme bila član holandskog Parlamenta.

Nakon što je ubijen njegov prijatelj Theo van Gogh, holandski političar Geert Wilders osnovao je političku stranku 2006. godine koja je okupila sve anti-muslimane i otvoreno tražila zabranu Kur'ana u Holandiji.

Sramota u Guantanamu

U više navrata je pozivao muslimane da "poderu polovinu Kur'ana ako žele ostati u zemlji".

Kur'an je otvoreno nazivao "fašisitčkom knjigom", uspoređujući ga s knjigom Mein Kampf (Moja borba) Adolfa Hitlera.

U 2005. godini mogle su se čuti česte izjave brojnih bivših zatvorenika iz Guantanama da su ispitivači u tom ozloglašenom zatvoru tjerali dresirane pse da sjednu na Kur'an tokom ispitivanja pojedinih zatvorenika, pogotovo prilikom ispitivanja onih koji su tražili od zatvorske uprave da im obezbijedi primjerke časnog Kur'ana.

Također, prema pojedinim svjedočenjima, vojnici su vršili nuždu po primjercima Kur'ana i bacali ih u WC, što je bila jedna od metoda psihološkog mučenja zatvorenika.

U 2008. godini, nakon američke invazije na Irak, u javnosti su se pojavile fotografije Kur'ana na kojima su iscrtani križevi ili su izrešetani mecima nakon što su ih američki vojnici pretvorili u svoje mete, zbog čega je administracija tadašnjeg predsjednika George W. Busha uputila službeno izvinjenje.

Također 2008. godine holandski ekstremista Geert Wilders ponovo je došao u prvi plan kada je producirao film pod nazivom Fitna, u kojem je napao na islam i Kur'an, upozoravajući Holandiju i općenito Evropu na budućnost u kojoj će muslimani preuzeti dominaciju nad cijelim kontinentom.
Provociranje osjećanja muslimana

Zatim je odlučio javno spaliti Kur'an, što je razljutilo političare te zemlje.

Holandski premijer, ministar pravosuđa i ministar vanjskih poslova u to vrijeme raspravljali su s njim u televizijskom programu, s namjerom da ga odvrate od tog nauma.

Međutim, Wilders to nije želio ispoštovati te donosi odluku da spali Kur'an u tajnosti, što je fotografirao i objavio.

Kada se pojavio na ispitivanju, istina je isplivala na vidjelo, jer se ispostavilo da je, zapravo, zapalio telefonski imenik.

Jedini Wildersov cilj bio je da izazove ljutnju i isprovocira osjećaje muslimana.

Godine 2010. australski ateist Alex Stewart pojavio se u videosnimku na YouTube kako puši cigarete napravljene od stranica iz Kur'ana i Biblije.

Nakon popušene cigarete, Alex je ocjenjivao koja knjiga bolje gori.
Demonstracije u Afganistanu

Dok je pušio cigaretu umotanu u stranicu iz Biblije, udahnuo je dim i podsmijavajući se rekao: "Ovo je za mene svetinja!"

U februaru 2012. godine američki vojnik u Afganistanu spalio je Kur'an u zračnoj bazi Bagram u Kabulu, što je izazvalo val bijesa.

Uprkos američkim isprikama i žestokim osudama ovog spaljivanja, situacija se nije smirila.

Izbile su demonstracije u Afganistanu u kojima su ubijeni deseci osoba, među kojima i američki vojnici.

U 2013. godini Terry Jones, pastor sa Floride, pozvao je na oživljavanje, kako ga je nazvao, "Dana spaljivanja Kur'ana", uporedo s obilježavanjem godišnjice napada 11. septembra 2001. godine.

Pastor je odlučio da tom prilikom spali oko 3.000 primjeraka Kur'ana u dvorištu svoje crkve, ali je odustao od takve odluke zbog sve većih pritisaka u SAD-u i inostranstvu.

Hisham Nassif (Al Jazeera)

petak, 12 April 2019 00:00

Assange je Che Guevara našeg vremena

Ocijeni...
(0 glasova)

assangeDobro, djeco. Ako su vam se od pranja izlizale majice sa likom Che Guevare, nabavite one sa likom Juliana Assangea. Jer on je Che vašeg vremena. Hoćete heroja? Ne morate ići sve do Kube, ne morate ići šezdeset, sedamdeset, osamdset godina unatrag. Eno vam heroja u londonskom zatvoru.

Assange se nije tukao u džungli, jer tući se u džungli više nema nikakvog smisla – džungla, napokon, više i ne postoji, barem ne kao skrovito, opasno mjesto, dom odmetnika. Za satelite, Google Earth i naše nadzornike sve je to isto – i Brixton i Amazon.

Assange se tukao na serverima, tamo gdje se odvija naš život.
Novinari profitirali od njega

Assange nije pucao na moćne. On je učinio nešto daleko nasilnije, daleko ubojitije: on nam je omogućio da saznamo istinu o njima. On nije dizao pruge u vazduh, nije zemlju oduzimao bogatima da bi je vratio siromašnima – jer zemlja, ionako, više nikome ne treba. On je izvršio mnogo razorniji napad: obznanio je da su prevara i laž krvotok i srce koje pokreće svijet.

Assange nije, kao Sjeverna Koreja, lansirao raketu dugog dometa. Nije bacio atomsku bombu. On je aktivirao nešto neusporedivo moćnije: istinu. Koja, je li tako, tako je, oslobađa. Assange je učinio sve što je mogao ne bi li nas oslobodio. To što ipak nismo - i nećemo biti – slobodni, nije do njega.

Koliko je ozbiljno to što je Assange učinio, razvidno je iz toga što na ulici nećete sresti klince sa njegovim likom na majicama. Protiv Assangea su se odavno okrenuli i oni koji su profitirali od njegovih informacija – šampioni "slobodnog novinarstva" poput The Guardiana, na primjer. Za Assangeom neće zakukati ni američki republikanci ni demokrate. Niti jedan visoki funkcioner Evropske unije neće posjetiti Assangea u zatvoru i izraziti zabrinutost zbog stanja ljudskih prava u Engleskoj. Niti jedna nagrada EU za novinarstvo neće nositi Assangeovo ime.

Ne, nećete gledati koncerte na kojima muzičke zvijezde, udružene, zahtijevaju slobodu za Assangea. Beyonce i Coldplay nisu svoje nastupe na poluvremenu Super Bowla ni započeli, a ni završili uzvikom: Free Assange!
A da su ga uhapsili Putin ili Assad...

Treba li pomenuti: da je Assangea uhapsio Putin, ili Assad, svega bi toga bilo.

Nakon što je WikiLeaks objavio prljave tajne zapadnih demokratija, saznali smo i koliko danas vrijede Ujedinjene nacije.

Assange je na balkonu ambasade Ekvadora u Londonu pred novinarima mahao odlukom radne grupe UN-a. Radna grupe za proizvoljna hapšenja je odlučila: odnos prema Assangu je protivzakonit, on pod hitno mora na slobodu i treba da mu se isplati odšteta za 2.000 dana koje je protivzakonito proveo u pritvoru.

Samo što Veliku Britaniju odluka Radne grupe Ujedinjenih nacija ne zanima ni koliko zaključci koje, recimo, Senad Pećanin, Mile Stojić i ja možemo donijeti na ručku u bašči kod, recimo, Ene.

Britanske vlasti su na šuplju priču Ujedinjenih nacija odgovorile hladnim saopštenjem da će Assange, čim kroči iz ambasade Ekvadora u Londonu, biti uhapšen. Na kraju je uhapšen ne ispred, nego u ambasadi.
Nema optužnice

Ako ste slučajno zaboravili šta to, ono, sa tim Assangeom bi, dozvolite da vas podsjetim. Protiv tog čovjeka, koji je godinama u pritvoru, do sada nije bila podignuta optužnica. Barem ne javna. Nedavno smo, zahvaljujući činovničkoj grešci, saznali da su Amerikanci ipak proizveli optužnicu, spremnu da bude ispaljena kad bude vrijeme za to.

Britansko pravosuđe je isprva svoje postupke pravdalo nalogom za hapšenje koji je izdat na nivou EU. Tužiteljka iz Švedske je, kao, htjela da ispita Assangea prije zvanične istrage.

Tužiteljka kojoj je Assangeov slučaj prvobitno povjeren optužbe je smatrala neosnovanim, pa ih je odbacila. Onda su slučaj dali drugoj, naravno, nezavisnoj tužiteljki iz Geteborga. Assange nije imao ništa protiv da bude ispitan – u Londonu, u ambasadi Ekvadora. Ali tužiteljka nije htjela. Ona je insistirala da ispitivanje bude obavljeno u Švedskoj. Uzgred budi rečeno: otkako je Assange zatočen, švedski istražitelji su u preko 40 drugih slučajeva izvršili ispitivanje u Engleskoj.

To je, dakle, uobičajena praksa.

'Pogrešna' borba protiv 'pogrešnog' neprijatelja

Švedski "slučaj" je, sjećate li se, već sam po sebi bio bizaran. Assange je optužen da je namjerno učinio da kondom koji je koristio pukne, čime je u opasnost doveo svoju/e seksualnu partnericu/e.

Svaka bena znala je da se ne radi o tome. Kao što je svaka bena znala da bi Assange, da je otišao u Švedsku na izjašnjenje o puknutom kondomu, završio u američkom zatvoru gdje bi se, ili ne bi, izjasnio o svojim aktivnostima koje je State Department okarakterisao kao "cyber terorizam".

Kao što je i svaki politički idiot do sada morao shvatiti poruku "slučaja Assange".

Julian Assange je odabrao "pogrešnu" borbu protiv "pogrešnog" neprijatelja. Možete imati svoje plemenite ciljeve: možete voditi svoje kulturalne, feminističke, transrodne borbe do mile volje, možete, koliko vam srce hoće, najavljivati kraj kapitalizma i revoluciju, možete, kad hoćete, ustati u zaštitu raznih ugroženih grupa, od kitova do izbjeglica, možete imati svoje antizapadne, proputinovske mitinge, možete, eto, kao ja, ako vam je do toga, napisati nešto lijepo i o Assangeu.

Sve to može. Ali za one koji objavljuju istinu ne postoji safe space. Teror istine neće biti tolerisan.

A upravo ona, istina, čije se dejstvo uvijek čini kao apsolutni teror, jedino je što nas može osloboditi i iskupiti. Što ne velim ja. Nego Isus.
Vrijeme je da prestanemo sa šalom

Hapšenje Assangea veliki je trenutak našeg vremena. To je jedan od onih događaja koji sistem tjeraju do njegovih posljednjih, vanjskih granica, kada se, nemajući više kamo, monstrum okrene prema građanima kojima je neko (Assange) na desktop zalijepi sliku cara koji je go, pa raširi ruke i poruči:

"Dobro, vrijeme je da prestanemo sa šalom. Niste valjda stvarno vjerovali u ono što smo vam govorili o vladavini naroda, o tome da vaš glas vrijedi, da sami odlučujete o svojoj sudbini? Niste valjda stvarno vjerovali da se mi zalažemo za to da mediji otkrivaju istinu, koja i nije istina ako nije iznimno neugodna? Niste valjda zaista mislili da mi podržavamo borbu protiv korumpirane moći? Mislimo, svako zna da je moć uvijek korumpirana? Mislimo, jasno vam je da antikorupcijsku borbu svi podržavaju – sve dok je to borba protiv korupcije u tuđim redovima? Jasno vam je da, kada je po srijedi naša korupcija, po pravilu postoji viši interes zbog kojega se pitanjem korupcije nije uputno baviti baš sada, baš na eksplicitan način? Jer, valjda ste to razumjeli, odavanje prljavih tajni naših neprijatelja je put do Nobelove nagrade, dok je odavanje naših prljavih tajni put u zatvor?

Mi, naravno, računamo da ste vi glupi, vaša je glupost, napokon, temelj naše moći; mi, naravno, računamo da vi hipokriziju smatrate mudrošću, pa je i vaša hipokrizija temelj naše moći - ali niko nije toliko glup da bi stvarno povjerovao u naše priče o demokratiji i slobodi govora? Mislimo, stvarno?"

Onda građani odu u shoping mall ili na porno sajt, moć ostane moćna, a Assange umre u zatvoru.

Tako završava savremena verzija Andersenove bajke Carevo novo ruho.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Andrej Nikolaidis (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

libija2U svom tekstu u britanskom listu Independent, Kim Sengupta se osvrnuo na, kako ga je nazvao, još jedan građanski rat koji je na pomolu u Libiji, nakon što je penzionirani general Khalifa Haftar započeo napad na glavni libijski grad Tripoli. Dok Velika Britanija stoji po strani, Francuzi, Italijani, Rusi i Amerikanci će imati svoje mišljenje o mogućem konfliktu, dodao je.

Zapad je, prema riječima autora, osjetio da će libijska revolucija, koja je započela prije osam godina, u biti mrtva. Među mnogim bolnim životnim činjenicama koje smo naučili bilo je i to da je nacionalistički žar izražen na transparentima na kojima je pisalo „Ne, stranoj intervenciji, Libijci to mogu učiniti sami“, kao izraz zabrinutosti zbog onoga što se dogodilo u Iraku i Afganistanu, bio pogrešna nada.

Autor dodaje da je, tokom njegovih posjeta Libiji, svjedočio izbijanju sukoba između paravojnih formacija i plemena, te kako su strane države pokušavale manipulirati novonastalim političkim procesom, a zatim su u velikoj mjeri odustale od ove države. No onda su se ponovo vratile sa svojim geopolitičkim planovima kako bi podržali sukobljene frakcije i povećale nasilje. Danas postoji još jedna osoba koja želi preuzeti vlast u Libiji, što čini uz međunarodnu podršku, a riječ je o Khalifi Haftaru.

Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati već nekoliko godina podržavaju Haftara, prema riječima autora, a njihov prvobitni cilj je bio da ga iskoriste za suočavanje sa grupama koje imaju podršku Muslimanskog bratstva. Podršku je dobio i od Rusije, koja se smatra jednim od najočiglednijih primjera kako je Kremlj sada iznova postao aktivan igrač na Bliskom istoku i u Africi.
Dug i krvav proces

Sengupta je skrenuo pažnju i na to da je Antonio Guterres, generalni sekretar UN-a, otišao u Libiju kako bi se pripremio za mirovnu konferenciju kada je započela Haftarova ofanziva na Tripoli, te kako je insistirao da će se pregovori, nakon kojih će uslijediti eventualni izbori, nastaviti dalje. Ukazao je i na slične poruke koje su pristizale iz Sjedinjenih Američkih Država i skupine G7, pored upozorenja Haftaru da mogu uslijediti sankcije. Što se tiče Francuza, kazao je Sengupta, oni podržavaju ovaj pravac, barem javno.

Smatra kako postoji mogućnost da Haftar, za sada, stane tamo gdje jeste, držeći pod kontrolom teritorije na periferiji Tripolija. Pokušaj osvajanja grada bi vjerovatno doveo do uličnih borbi, što bi mogao biti dug i krvav proces.

Na kraju zaključuje da je Libija, zemlja s ogromnim naftnim bogatstvom i siromašnom populacijom, još uvijek podijeljena država zahvaćena sukobima i političkim previranjima. Tvrdnje kako "nema potrebe za stranom intervencijom, jer Libijci to mogu sami" ostaje neispunjen san. Rat koji je na pomolu ide u prilog stranim silama koje se već bore za svoj ratni plijen.

 

(Agencije)

srijeda, 03 April 2019 00:00

Kako je Bin Laden pao u američku zamku?

Ocijeni...
(0 glasova)

osamaAmeričko-islamski savez u Afganistanu protiv sovjetske invazije osamdesetih godina predstavljao je prvi izravni dodir između Zapada i islamskih džihadskih pokreta. Američka strategija je uspjela zapaliti plamen džihadskog djelovanja unutar islamske struje u muslimanskim državama. Također, arapske i muslimanske vlade u Egiptu, Saudijskoj Arabiji i Pakistanu podržale su uspon islamskog pokreta te su radile na prikupljanju donacija i njihovom slanju mudžahedinima u Afganistanu kako bi bili poraženi sovjetski bezbožnici.

Nakon završetka sovjetske invazije i raspada Sovjetskog Saveza, Amerika je, preko svojih agenata u arapskim zemljama, započela likvidaciju džihadista te proglasila rat islamskim pokretima pošto su obavili zacrtanu ulogu, strahujući da bi mogli predstavljati prijetnju u budućnosti. Džihadisti su pokušali nanijeti udarac arapskim režimima izvodeći bombaške napade na sigurnosne snage i strane turiste, što se pokazalo bezuspješnim.

Nakon neuspješnih pokušaja džihadista da poraze lokalne režime, donose odluku da promjene svoju strategiju kojom bi porazili unutrašnjeg neprijatelja, zbog čega se usmjeravaju protiv pristalica tih režima i udaraju na zapadne interese u središnjoj Aziji. Iznova se okupljaju u Afganistanu i osnivaju organizaciju po imenu Al-Kaida (baza), nakon što se Osama bin Laden udružio s Aymanom al-Zawahrijem 1998. godine.
Talibani i američki interesi

Amerika je bila zaokupljena time da afganistansku vladu podredi sebi zbog projekta isporuke plina iz središnje Azije u Pakistan i Indiju. Time bi se osigurao izvor energije njenim najvažnijim saveznicima u Aziji, te spriječilo da Iran produži plinovod prema Indiji i Pakistanu. Povezivanje Pakistana i Indije jednim plinovodom dovelo bi do vezivanja interesa ove dvije zemlje u energetskom sektoru za Iran a zatim i povećalo iranski politički utjecaj.

Amerika je 1996. godine podržala talibansku vladu u ratu protiv Sjevernog saveza podržanog od Rusije, u kojem uspijeva zauzeti većinu Afganistana. Pakistan, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati priznali su talibansku vladu u ime Amerike, a postignut je i dogovor između talibana i američke kompanije Unocal da plinovod iz Turkmenistana prema Indiji, dug oko 1.800 kilometara, prođe kroz Afganistan, nakon posjete talibanske delegacije američkom gradu Houston u decembru 1997. godine.
Savez talibana i Al-Kaide

Međutim, kada je talibanski pokret primio Al-Kaidu i odbio da protjera njihove vođe nakon napada na američke ambasade u Nairobiju i Dar-es-Salaamu 1998., poslana je politička poruka Americi da talibanski pokret postaje politički protivnik koji podržava Al-Kaidu, što je dovelo do prekida projekta za transport plina preko Afganistana.

Kasnije se ispostavilo da je Al-Kaida dobijala rusku i iransku podršku, nakon izjava bivšeg ruskog obavještajnog agenta Aleksandra Litvinjenka iz 2005. da je Rusija uhvatila Aymana al-Zawahirija krajem 1996. godine prilikom ulaska u Dagestan. Prema njegovim riječima, Rusija je obučavala Al-Zawahirija šest mjeseci prije nego što je pušten na slobodu početkom 1997., a onda je otišao u Afganistan.

Također, činjenica da u Iranu borave porodice brojnih vođa džihadskih skupina i saopćenje Osame bin Ladena da se neće poduzimati nikakve akcije unutar Irana, budući da se radi o tranzitnoj zemlji, pruža cjelovitu sliku i pojašnjava rusko-iransku potporu organizaciji Al-Kaida, pa makar se ona odvijala i iza kulisa.
Interesi Rusije i Irana u Afganistanu

Rusija i Iran raspolažu ogromnim rezervama prirodnog plina, a uz globalni trend korištenja čistih goriva nakon samita o klimi u Kyotu 1992. godine, Iran i Rusija pokušavaju iskoristiti te rezerve kako bi produžili plinovode prema svojim susjedima. Prodajom ovog prirodnog resursa dvije države bi povećale svoj nacionalni dohodak.

Pored toga, ovo bogatstvo bi se iskoristilo kao meka moć za širenje regionalnog i međunarodnog političkog utjecaja. Iran je 1996. planirao izgraditi plinovod do Pakistana i Indije, dva najnaseljenija područja u Aziji nakon Kine, ali je projekat zamrznut zbog američkog odbacivanja. Alternativa koju je predložila Amerika predviđala je produživanje plinovoda iz Turkmenistana, smještenog u srednjoj Aziji, do Pakistana i Indije kroz Afganistan, budući da je Amerika nakon raspada Sovjetskog Saveza uspjela proširiti svoj utjecaj na zemlje središnje Azije.

S druge strane, Rusija želi istjerati Ameriku iz svog dvorišta u Centralnoj Aziji i spriječiti ovu državu da preuzme kontrolu nad rastućim tržištem plina u središnjem dijelu Azije. Alternativa je bila kupovina centralnoazijskog plina i njegov izvoz u Evropu preko mreže plinovoda. Dakle, dolazi do poklapanja iranskih i ruskih interesa u Afganistanu čiji je cilj protjerati Ameriku i njezine kompanije. Zato dolazi do sklapanja savezništva s talibanima i Al-Kaidom, čime se uspješno zaustavlja projekat isporuke turkmenskog plina.
Američke obmane

Kada je konzervativni predsjednik Bush došao na vlast 2001. godine, skupa sa svojim zamjenikom Dickom Cheneyem, potpomognuti ogromnim investicijama u naftnom sektoru, njih dvojica počinju smišljati trikove koji će im omogućiti da uđu u Afganistan i sruše talibanski režim. Bush i Cheney uspijevaju, u saradnji s američkim obavještajnim službama, uvući u svoju zamku grupu bombaša samoubica iz redova Al-Kaide kako bi izveli poznati napad 11. septembra 2001. godine, koji je zadobio veliku pažnju svjetskih medija.

Prizori rušenja dva tornja Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku potaknuli su bijes na Zapadu, bez obzira na sve nelogičnosti koje su pratile ova dešavanja. Urušavanje čeličnih stubova tornja na samom dnu objekta 45 minuta nakon eksplozije aviona koji se zabio u vrh filmska je scena par ekselans.

Čelične grede koje su nosile tornjeve nisu se mogle zagrijati toliko za tako kratko vrijeme, a u svjedočenjima preživjelih u napadu navodi se kako su čuli eksplozije na dnu samih tornjeva nekoliko trenutaka prije urušavanja. Pored toga, 450 izraelskih radnika u Svjetskom trgovačkom centru dobilo je poruku da tog dana ne idu na posao.

Pomenuto je otvorilo apetiti analitičarima koji su počeli govoriti o teorijama zavjere, što je kasnije potkrijepilo i svjedočenje Susan Lindauer, agentice američke obavještajne službe, koja u svojoj knjizi pod naslovom ''Ekstremna pristrasnost'' navodi da je postavljen eksploziv u dva tornja nedjelju dana prije eksplozije. Kao dokaz navodi i to da je kamera kojom je snimljen prvi udar pripadala agentu Mossada, koji je bio umiješan u planiranje zavjere u saradnji s američkom obavještajnom agencijom.
Američka vojska okupira Afganistan

Napadi 11. septembra pružili su Sjedinjenim Američkim Državama odličnu priliku za okupaciju Afganistana, što se i desilo krajem 2001. godine. Međutim, konstantni napadi talibana i Al-Kaide na američke vojarne spriječili su Ameriku da pretvori Afganistan u sigurnu zonu, s ciljem da dođe do željenog proširenja plinovoda. S druge strane, rusko-iranska podrška u naoružanju, koja je pružana talibanskom pokretu, doprinijela je njegovoj postojanosti pred napadima američke vojske. Prema svjedočenju talibanskog vođe koji je istupio iz ovog pokreta 2017., talibani se i dalje naoružavaju ruskim i iranskim oružjem.

Paralelno s iranskim naoružavanjem talibana, Iran je uspio potpisati sporazum s Pakistanom o transportu plina te počinje s realizacijom svog dijela projekta, koji je završen 2013. Međutim, američki pritisci na Pakistan spriječili su ovu zemlju da provede svoj dio, s tim da je pakistanska vlada, koja se suočavala s problemom nestanka električne zbog nedostatka energetskih resursa, zaobišla je problem postizanjem sporazuma s ruskom kompanijom Gazprom krajem 2018. godine, kada je dogovoreno da se produži podmorska trasa plinovoda za transport plina iz Irana u Pakistan i Indiju, čime bi se prevladali sigurnosni problemi na granicama u provinciji Baluchistan.
Amerika predlaže povlačenje iz Afganistana

Iako se vratila nada za izgradnju plinovoda TAPI (Turkmenistan-Afganistan-Pakistan-Indija) 2015. godine, te paralelno sa početkom realizacije dijela projekta koji se tiče Afganistana početkom 2019., uništenje talibana postaje teško ostvariv san.

Ovakva situacija je primorala američkog predsjednika Donalda Trumpa da počne razmatrati mogućnost povlačenja američkih trupa iz Afganistana u zamjenu za to da talibani prestanu pružati utočište stranim ekstremistima, kao dio pregovora o dovršenju plinskog projekta u Afganistanu uz pristanak talibana, što je bio posljednji pokušaj blokiranja plinovoda Iran-Indija.

U slučaju da se postigne dogovor između Sjedinjenih Američkih Država i talibana o povlačenju američkih snaga u zamjenu za prolazak turkmenskog plinovoda, hoće li se džihadističke skupine pridržavati takvog talibanskog dogovora, ili konstantna rusko-iranska podrška organizaciji Al-Kaida ostaje uvjetovana zadavanjem udaraca američkim interesima u Afganistanu. Imajući u vidu iskorištavanje džihadističkih skupina u političke svrhe u međunarodnim sukobima između Rusije i Irana s jedne i Amerike s druge strane, jesu li ove skupine konačno shvatile svoju stvarnu ulogu i da podrška koju dobivaju s bilo koje strane nije ništa drugo nego posredničko ratovanje?

Politički analitičari nisu ostali zatečeni iznenadnim usponom organizacije Islamska država Iraka i Levanta u ljeto 2014. Oni su potvrdili da su se ove stvari dešavale u dosluhu s Amerikom, s ciljem da se pronađe opravdanje za podršku Kurdima na sjeveru Sirije kako bi proveli svoj plan da se okruži Turska i ponovi američki scenarij slanja džihadista na bojno polje kako bi provodili američke političke i ekonomske planove u regiji. Hoće li onda muslimanska omladina dopustiti da ponovo bude obmanuta i podnijeti istu žrtvu u posredničkom ratu između Amerike i Rusije?
Rusija kontrolira globalno tržište plina

U kontekstu ruskog dogovora s Kinom o izvozu plina (projekat Snaga Sibira) i ulaska Rusije u projekat iranskog plinovoda za Pakistan i Indiju, paralelno s kontrolom ruskog giganta više od jedne trećine uvoza energije u Evropu, kao i završetka Turskog toka prema južnoj Evropi i Sjevernog toka 2 za sjever Evrope, postavlja se pitanje hoće li se konačno zaustaviti ruska podrška Al-Kaidi te hoće li Rusija dopustiti provedbu projekta izgradnje plinovoda za isporuku plina preko Afganistana ili se i dalje nastavlja posrednički sukob između Amerike i Rusije?

Moataz Ali (Al Jazeera)

ponedjeljak, 25 Mart 2019 00:00

Kulturno brisanje granice na Drini

Ocijeni...
(0 glasova)

visegradSrpsko-srpska povelja pokazuje da su današnji nasljednici velikosrpske ideje prinuđeni da se služe nešto zakučastijim i umivenijim rječnikom.

Pisci Povelje u svom cinizmu ne ustežu se ni od pominjanja obnove povjerenja među do juče zaraćenim narodimaTanjug/Dragan Kujundžić.

U memoarskoj knjizi S mene pa na uštap, u zapisu od 3. novembra 1998. godine Rajko Petrov Nogo piše: “Gle, gle. Čitam u novinama teze za razgovor na temu Srpski kulturni prostor, a ta se tema uvek pojavi kad god gubimo državni prostor. Što ne možemo državnom granicom, carinom, policijom i vojskom, obdržavaćemo kulturnim i duhovnim prostorom do nekih boljih vremena.”

Ratni senator Republike Srpske, krvoločni poeta koji se 1994. godine retorički pitao: “Zar se naša braća Muslimani ne boje naše krvi nenamirene?” i vampirski pretio: “Mi moramo pokusati svoju porciju krvi” – nije zadovoljan ovakvim razvojem događaja. Njemu su priče o srpskom kulturnom prostoru tek “uteha poraženih”, pa se priseća svog prijatelja, masovnog ubice Radovana Karadžića: “U svesti mi se refrenski vraća šta su govorili Radovanu: Radovane, nesrećniče, ti si pesnik. Zar hoćeš da pobediš? Gubitništvo i poraz su, izgleda, sinonimni sa pesništvom.”

Naučni skup 'Srpski duhovni prostor'

Razgovor koji Nogo pominje zapravo je naučni skup “Srpski duhovni prostor” održan u Bijeljini krajem oktobra 1998. godine u organizaciji Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske. Na tom neveselom skupu poraženih zagovornika Velike Srbije podneto je 30 referata koji su kasnije objavljeni u posebnom zborniku. U referatima nije bilo ni reči o tome kako je, na primer, Arkanova Srpska dobrovoljačka garda po Bijeljini širila ideju o srpskom duhovnom prostoru, ubijajući sve pred sobom, ali su pokrenute neke druge teme iz istog arsenala. Tu se, između ostalih, našao i uradak starog memorandumlije Vasilija Krestića koji je tvrdio da je “duhovno jedinstvo danas jedno od najznačajnijih pitanja srpskog naroda”, te naricao nad vekovnim podelama srpskog naroda.

Po Krestiću, mi smo “jednim delom Srbi, drugim Jugosloveni, trećim Crnogorci, četvrtim Muslimani, petim Makedonci, potom smo internacionalisti i kosmopoliti, četnici i partizani, komunisti i antikomunisti, republikanci i monarhisti, autonomaši i antiautonomaši, teisti i ateisti”. Posebnu opasnost po srpsko duhovno jedinstvo Krestić vidi u opakom mondijalizmu i internacionalizmu, zalažući se za jedan suštinski palanački, provincijalni koncept kulture, sa lokalnim zločinačkim primesama.

Vještačke granice razdvojile kulturni prostor

Na istom skupu učestvovao je još jedan Nogov kolega, Slavenko Terzić, nekadašnji senator Republike Srpske, danas ambasador Srbije u Moskvi, a branitelj i obožavalac Radovana Karadžića i njegovih zlodela u svako doba. U svom referatu Terzić je naricao nad granicama koje tragično dele srpski narod koji bi da živi u jednoj državi, a potpuno je konsterniran činjenicom da je “širom sveta moguće razvijati propagandu da su Srbi ‘agresori’ u Prizrenu i Peći, u Dubrovniku, Sarajevu ili Goraždu, u Vukovaru ili Osijeku, tamo gde su oni od srednjeg veka bili oslonac privrednog i kulturnog razvoja tih oblasti”.

Kao ključni problem današnjice Terzić vidi “pitanje kako ostvarivati i unapređivati političko, ekonomsko, kulturno i duhovno jedinstvo Srba u novim od strane NATO-a i SAD-a nametnutim veštačkim državnim granicama”. Srećom, Terzić ima odgovor i na znamenito pitanje šta da se radi, pa kaže: “Srpski narod bi trebao da, i nakon svih tragičnih okolnosti i nametnutih granica, nastavi da neguje ideju jedinstvene srpske nacionalne države, u koju treba da uđu svi oni predeli na kojima su Srbi vekovima činili etničku većinu.”

Granice te buduće velike srpske države nije teško utvrditi, to je odavno definisao Terzićev prijatelj Vojislav Šešelj – tamo gde su srpski grobovi, tamo su srpske zemlje. Terzić varira Šešeljevu tezu: “Srbi nikada ne bi trebalo da se pomire s rezultatima genocida i etničkog čišćenja Srba tokom 20. veka, u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Staroj Srbiji i jednom delu Makedonije”.

Svi Srbi treba da žive u jednoj kulturi

Čemu ovo podsećanje na davnu prošlost, na jedan već zaboravljeni pseudonaučni skup i na komentare pesnika krvi i tla izrečene tim povodom? Pa zato što u Srbiji prošlost nema nameru da prođe. Sve pomenute teze nedavno su dobile otelotvorenje u zvaničnom dokumentu pod nazivom “Povelja o srpskom kulturnom prostoru” koji su potpisali ministar kulture Srbije Vladan Vukosavljević i ministarka prosvete i kulture Republike Srpske, Natalija Trivić. Suština srpsko-srpske povelje sadržana je u tezama sa pomenutog skupa u Bijeljini, samo su današnji naslednici velikosrpske ideje prinuđeni da se služe nešto zakučastijim i umivenijim rečnikom.

Došla su neka smutna vremena u kojima čovek, Srbin, ministar kulture ne sme otvoreno da kaže šta misli, već je prinuđen da se služi šifrovanim jezikom i da svoje najintimnije snove zaodeva u zakukuljene i zamumuljene formulacije. Ne sme čovek, Srbin, ministar kulture javno da se založi za stvaranje Velike Srbije ili za neki genocidčić ili bar omanje etničko čišćenje, nego mora da se teši jedinstvenim kulturnim prostorom i sličnim eufemizmima.

Eh, nikako da dođu ona Nogova “bolja vremena”, pa da se u osvajanje srpskog kulturnog prostora krene tenkovima i haubicama, ali kad nema rata dobra je i ta, kako se ono zove, kultura.

O imperijalnoj suštini ovog kulturno-prosvetnog dokumenta, kao i o njegovoj medijskoj prezentaciji, briljantno je pisao Andrej Nikolaidis u tekstu ”Obrazovanjem i kulturom do 'Velike Srbije'”. Njegovim argumentima moglo bi se dodati samo par natuknica. Uprkos tome što se ministarski par pretvara kako se “Povelja” tiče isključivo kulture, nacionalno onesvešćeni mediji su odmah prepoznali šta se krije iza te providne maske.

Početkom februara Večernje novosti objavile su intervju sa Natalijom Trivić u kom je najavljeno donošenje “Povelje”, pod slavljeničkim naslovom “Kulturna povelja za ujedinjenje Srbije i Srpske!” A kad se Drina izbriše u kulturi, već smo udarili temelj za brisanje te polupostojeće granice u fizičkom svetu. Isti dnevni list doneo je vest o potpisivanju “Povelje” pod naslovom “Ujedinjene srpske kulture”, a Srna se opredelila za sličan pristup - “Srpski kulturni prostor - jedinstven i nedjeljiv”. Da parafraziram jedan stari ratni slogan: Svi Srbi treba da žive u jednoj kulturi.

Negiranje zločina i falsifikovanje prošlosti

I sam tekst “Povelje” daje za pravo medijima odanim velikosrpskoj ideji. Na primer, u tački 7 “Povelje” doslovce stoji: “Postoji snažna tendencija da se izolovani ili konstruisani događaji iz davnijih ili nedavnih međunacionalnih sukoba, revizionističkim diskursom bez dubljeg utemeljenja, nametnu kao obavezujući narativi u kojima je srpska strana bezuslovno negativno markirana”.

Konstruisani događaji? Na šta konkretno anonimni pisci “Povelje” misle? Ako je suditi po verziji rata u Bosni i Hercegovini koja dominira ministru Vukosavljeviću bliskim medijima, intelektualnim i političkim krugovima – sva zlodela koja su srpske snage počinile mogla bi se podvesti pod ovu zgodnu sintagmu. Kad bi se neupućeni čitalac oslonio na zagovarače te falsifikovane verzije istorije, došao bi do zaključka da za masakre na Markalama nije kriva Vojska Republike Srpske, već su Bošnjaci sami sebe granatirali; da su za Tuzlansku kapiju odgovorne žrtve, kako su nedavno pisale Večernje novosti; da u Prijedoru nikakvih belih traka nije bilo, kako tvrdi profesor Filozofskog fakulteta Slobodan Antonić; da je opsada Sarajeva nepostojeća, kako veruje 71 posto građana Srbije; da u Srebrenici nije počinjen genocid, kako tvrdi čitav državni vrh Srbije, od premijerke do predsednika; da nikakve agresije na BiH nije bilo, već je tamo vođen “srpski otadžbinski rat”, kao tvrdi pomenuti Antonić…

Osim konstruisanih, “Povelja” pominje i “izolovane događaje”, što će reći - ako je i bilo nekih zločina, to su samo posebni incidenti, a nipošto ne može biti reči o planskom istrebljenju i proterivanju nesrpskog stanovništva diljem Bosne, Hrvatske i Kosova. Pod “revizionističkim diskursom bez dubljeg utemeljenja” pretpostavljam da se podrazumevaju sve presude Haškog tribunala i domaćih sudova nad ratnim zločincima koji su pripadali srpskim vojnim i paravojnim snagama. Zapravo, sve gole činjenice o srpskoj agresiji spadaju pod ovu nevešto skovanu konstrukciju.

Nevešto – jer da bi postojala revizija nekog narativa, taj narativ bi prethodno trebalo da postoji. A propaganda velikosrpskog ratnohuškačkog serkla teško da se može okarakterisati kao nešto suvislo i važeće u svetu. Istorija se piše na osnovu sudskih presuda i utvrđenih činjenica, a ne na osnovu ogavnih laži zločinačke mašinerije, pa makar se te laži ponavljale decenijama.

Verodostojne činjenice i interesne perspektive

Pisci “Povelje” u svom cinizmu ne ustežu se ni od pominjanja obnove poverenja među do juče zaraćenim narodima. U tački 7 se kaže: “Obnova poverenja među susednim narodima može da počiva jedino na spremnosti da se uvaže verodostojne istorijske činjenice i različite interesne perspektive sa kojih se činjenice tumače”. A koje su to “verodostojne istorijske činjenice”? Pa ministar Vukosavljević ne priznaje ni činjenice iz Drugog svetskog rata, a kamoli iz ratova devedesetih. Kad je nedavno Politikin zabavnik rehabilitovao Dimitrija Ljotića, Vukosavljević je kvislinštvo ljotićevaca proglasio “delikatnom temom” kojoj nije primeren “jednobojni pristup”! Kad ministar nije u stanju da osudi eklatantan primer fašizma iz Drugog svetskog rata, ne može se od njega očekivati da prepozna sličnu praksu u ratovima devedesetih.

Nije baš jasno šta bi bile “interesne perspektive sa kojih se činjenice tumače”, ali budući da Vukosavljević neprestano ponavlja kako je prioritet njegovog ministarstva “očuvanje i negovanje srpskih interesa”, biće da ministar traži za sebe i svoju interesnu grupu pravo na sopstveno viđenje ratnih događaja. Pa će tako, na primer, čitav svet zločin u Srebrenici interpretirati kao genocid, dok će branitelji srpskog kulturnog prostora to smatrati preterivanjem. I obe interpretacije se imaju smatrati ravnopravnim.

Tekst “Povelje” se nastavlja u istom duhu, nema potrebe za daljim citiranjem. Usputne priče o nasleđu, očuvanju baštine i kulturnoj saradnji služe tek kao krabulja za ono do čega je ministarskom paru zaista stalo, a to je povlačenje velikosrpske ideje sa prve linije fronta na rezervni položaj – u kulturu, pomalo specifično shvaćenu. Jer “Povelja” predstavlja kulturu kao nastavak rata drugim sredstvima, tu je reč o kulturi zločina, etničkog čišćenja i genocida. O kulturi poricanja.

Zatvaranje u zagušljivi brlog

Takvo shvatanje kulture nije donela “Povelja”, ona samo verifikuje ideje sa pomenutog skupa u Bijeljini i sličnih svesrpskih sabora, prilagođavajući ih sadašnjem trenutku. Čak je i Krestićev smehotresni strah od mondijalizma našao svoje mesto, pa se u “Povelji” upozorava da treba “preduprediti opasnost zapadanja u položaj kulturne kolonije”, jer “iskustva izdašnog otvaranja prema drugima upućuju na potrebu zauzimanja drugačijeg, trezvenog prilaza u ovoj oblasti”. Što će reći da je srpska kultura do sad bila neoprezna i previše otvorena za tuđe uticaje, pa umalo da nas zadesi “identitetsko obezličenje jednog istorijskog naroda”.

Nesrećni ministar kulture i njegovi savetnici ne znaju da kultura ne može da postoji u izolaciji, već samo u prožimanju, da kultura po svojoj suštini i jeste otvaranje prema drugom i drugačijem, da je tu njeno rodno mesto, dok strah od drugih i zatvaranje u svoj mali brlog stvaraju zagušljivu atmosferu u kojoj je bilo kakvo stvaranje nemoguće. A kako bi to mogli i da znaju kad su njima sfere duha apsolutno nedostupne, kad su zabasali na tuđ, nepoznat teren, pa svim silama nastoje da ga pretvore u močvaru i živo blato, po sopstvenom liku i podobiju.

Jedno je sigurno, sve što vredi u srpskoj kulturi nalazi se u radikalnom sukobu sa tom idejom velikosrpskog kulturnog prostora – od Radomira Konstantinovića do Bogdana Bogdanovića, od Slobodana Blagojevića do Predraga Čudića, od Ibrahima Hadžića do Miodraga Stanisavljevića. A u tom ministrovom “srpskom kulturnom prostoru” vladaju memla, zagušljivost i praznina u kojima čoveku od duha jednostavno nema života. U neku ruku je dobro što su gospodin ministar i gospođa ministarka potpisali “Povelju”, jer je sad postalo jasno šta je zvanična državna politika i Srbije i manjeg bh. entiteta. Jedino bi, istine radi, tom dokumentu trebalo da promene ime. Najbolje bi bilo da se zove “Povelja o srpskom kulturnom kazamatu”. Ili “Povelja o srpskoj kulturnoj dušegupki”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Tomislav Marković (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

karadzicKljučno pitanje sad glasi: Jesu li oni u čije ime su počinjeni zločini za koje je Karadžić osuđen nešto, napokon, iz svega nešto naučili?

Komentar na presudu Karadžiću imaju u Americi, u Njemačkoj i u Australiji, ali nemaju u Crnoj Gori.

Da ponovim: ne postoji kazna za ono što je Radovan Karadžić počinio, ali doživotna je, svakako, bliža pravdi od četrdeset godina.

Ključno pitanje sad glasi: jesu li oni u čije ime su počinjeni zločini za koje je Karadžić osuđen nešto, napokon, iz svega naučili?

I drugo: jesu li "oni" o kojima govorimo tek oni u čije ime su počinjeni zločini, ili su, neko gromoglasnom ćutnjom (koja jeste saučesništvo), neko aktivnim političkim djelovanjem, a neko izborom zločinačke politike na glasačkom listiću, bili dio udruženog zločinačkog pothvata – dio, doduše, koji nikada neće biti proglašen krivim, niti pozvan na makar moralnu odgovornost.

Rješenje koje je takvima ponudio Haag bilo je efikasno i elegantno. Odgovornost je individualna. Ako ste se slagali sa Karadžićevim zločinima, ili ste čak smatrali da on u njihovom činjenju nije dovoljno efikasan, vi ste u čitavoj stvari potpuno nevini – kriv je samo on. Na vama je da prihvatite presudu i žrtvama izrazite sućut.

"Oni" to nisu prihvatili. "Oni" ne prihvataju da njihov projekat bude proglašen zločinačkim, jer taj projekat nije završen, niti oni od njega odustaju. Njihov predstavnik je, recimo, Vučićev poslanik Vladimir Đukanović. Taj je, po izricanju presude, objavio Karadžićevu sliku i dvije poruke ustrajnosti u zločinu: "Presuda dušmana tvoja je pobeda", te "I ja sam Radovan".
'Mladićev mladić'

Njihov predstavnik je i Brnabićkin ministar Nenad Popović. Taj je saopštio da se "Haški sud još jednom razotkrio kao instrument Zapada za specijalni rat protiv Srba".

Njihov predstavnik je čitalac koji je, potpisavši se kao "Mladićev mladić", na portalu podgoričkih Vijesti ostavio poruku: "Grubi radovi su završeni, ostala je samo finalizacija započetog posla. Hvala ti Radovane, nastojaćemo da za tvog života dotučemo taj podgrejani leš tzv. BiH".

Njihov predstavnik je, naravno, Milorad Dodik, koji smatra da je presuda Karadžiću smetnja pomirenju – da ga, zapravo, čini nemogućim. Sa njim se slaže i Radovanova kći, Sonja: ona je za mir i pomirenje, ali ih presuda njenom babi otežava. Da su ga pustili, ko biva, pomirili bismo se isti čas.

Kako u knjizi Nacistički teror: Gestapo, Jevreji i obični Nijemci piše Eric A. Johnson, profesor istorije na Central Michigan University, istorijsko proučavanje vladavine nacista i Holokausta odvijalo se kroz tri faze. Do kraja šezdesetih godina, Treći Rajh je smatran monolitnom konstrukcijom u kojoj je Hitler imao apsolutnu vladavinu, koju je održavao terorom.

Sedamdesetih i osamdesetih godina istoričari su došli do nešto drugačije slike. Hitlerov totalitarizam, ispostavilo se, nije bio baš tako totalitaran kako se mislilo. Mnogi Nijemci, mislilo se tada, nisu se slagali sa nacističkom vladavinom, koja je bila vrlo neefikasna i podijeljena.

To viđenje doživjelo je značajnu izmjenu u radovima istoričara koji su o temi pisali devedesetih godina prošlog vijeka. Te autore je posebno interesovala uloga i odgovornost "običnih Nijemaca" u holokaustu. Prevladalo je mišljenje da je neefikasni nacistički režim itekako ovisio o podršci i kolaboraciji njemačkih građana. Takvo viđenje izneseno je, između ostalog u bestseleru Daniela Jonaha Goldhagena iz 1996. godine, knjizi Hitlerovi dobrovoljni dželati.
Lukavstvo političke korektnosti

Da odmah preduprijedim lukavstvo političke korektnosti kojem često pribjegavaju današnji fašisti i njihovi kolaboranti "zarad višeg cilja": ne poredim holokaust i Bosnu i Hercegovinu, nego pokušavam razumjeti ulogu "običnog" građanina Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, koji sa genocidom i čitavim nizom drugih sistematskih zločina nije imao etički problem onda, niti ima sada.

Pokušavam, takođe, razumjeti logiku liberalnih intelektualaca iz Srbije i Crne Gore koje smatraju da je bolju Srbiji, i bolju Crnu Goru, ne samo moguće, nego i nužno stvarati sa onima koji i dalje brane Karadžića i njegov politički projekat, tim prije što je njihov projekat sama negacija i bolje Srbije i bolje Crne Gore. Pokušavam razumjeti logiku ljudi koji smatraju da je priča o fašizmu smetnja građanskom jedinstvu, ljudi koji građansko pomirenje vide kao pomirenje sa fašizmom. Pri tome, ja baš kao i oni, politički odlazak i Vučića i Đukanovića smatram nužnim samo, za razliku od njih, promjene nisam spreman platiti paktom sa fašizmom.

Crnogorska proevropska i independistička elita već je jednom napravila pakt sa Đukanovićem, koji je bio blizak Miloševićev saradnik. No taj pakt je napravljen onda kada je Đukanović izveo U-turn i postao Miloševićev neprijatelj. Pakt sa Đukanovićem nije napravljen na njegovim "vrijednostima" iz devedesetdruge, nego na ideji Crne Gore u NATO i EU. Sada je dio te elite napravio pakt za "demokratizaciju" Crne Gore sa Demokratskim frontom, koji sa obje noge stoji u devedesetdrugoj, pakt koji podrazumijeva da se na fašizam žmuri i o njemu ne govori.

Na direktno novinarsko pitanje da komentarišu presudu Radovanu Karadžiću, organizatori protesta u Crnoj Gori saopštili su: "Komentar na presudu međunarodnog suda prema osobi koja nije ni državljanin Crne Gore, naravno da nemamo, i blago smo iznenađeni ovakvim pitanjem".

Pa jasno, kakve veze Radovan Karadžić, rođen kod Šavnika, ima sa Crnom Gorom? Komentar na tu presudu imaju u Americi, u Njemačkoj i u Australiji, ali nemaju u Crnoj Gori.

Poređenja radi, lider protesta u Srbiji, Sergej Trifunović pozdravio je presudu.
Pokoljenja djela sude

Za razliku od organizatora protesta, koji su komentar odbili iz praktičnih razloga, da ne raspiruju "crnogorske podjele", u Demokratskom frontu, koji, kako je u emisiji "Načisto" na Televiziji Vijesti saopštio jedan od lidera te političke organizacije, obezbjeđuju logistiku i masovnost protesta, za te podjele nisu brinuli. Oni su imali komentar.

"Jasno je da ovakva brutalna osuda za osnivača Republike Srpske nije samo suđenje njemu već i pokušaj suđenja Republici Srpskoj - najvećoj tekovini našeg naroda posle 1918. godine. Mi nemamo dileme da će ova presuda biti korišćena dominantno u tom pravcu… Međutim, nikakve presude i montirani politički procesi navođeni od pojedinih velikih sila ne mogu poništiti herojsku borbu srpskog naroda od 1992-1995. godine. Pokoljenja djela sude - dr Radovan Karadžić je komandovao odbranom srpskog naroda u borbi protiv onih koji su mučki udarali i 1914. i 1941. godine i spriječio da se ponovi genocid nad našim narodom. Iz te borbe, iz krvi svojih najboljih sinova, rodila se Republika Srpska. Time je dr Radovan Karadžić ispunio svoj cilj i dug prema srpskom narodu, i tu činjenicu ne mogu poništiti niti umanjiti namještaljke antisrpskog Haškog suda".

U Demokratskom frontu nemaju ni dilemu kakve veze Karadžić ima sa Crnom Gorom:

"Namjera da se srpski narod okrivi za ratove u bivšoj Jugoslaviji i samom presudom Radovanu Karadžiću, rođenom u Crnoj Gori, u šavničkoj Petnjici, i više je nego očigledna i tendenciozna, ali i neodrživa. Ovo tim prije što odgovornost, za sve što se dešavalo za vrijeme građanskog rata u Jugoslaviji, snose i Alija Izetbegović i Franjo Tuđman. Pritom svaki pokušaj zamjena teza, pa i kroz ovu presudu Radovanu Karadžiću iz Petnjice kod Šavnika u Crnoj Gori, ne samo da ne može doprinijeti pomirenju, već, nasuprot, može doprinijeti destabilizaciji ionako krhkih političkih prilika na prostoru zapadnog Balkana… A srpski i crnogorski narod kroz svoju svijetlu istoriju nikad nije bio genocidan, već se isključivo borio za svoju slobodu, i slobodu drugih, i u toj borbi redovno i oduvijek bio najveća žrtva".

Crna Gora koju bi vodili ljudi koji su pisali ova saopštenja bila bi ne samo opasnost za sebe, nego i za Bosnu i Hercegovinu. To je ono što je jasno. Ono što treba do kraja razjasniti je tema ovog teksta: koja je istinska uloga "običnih građana" u zločinima razmjera kakvi su bili oni počinjeni u Bosni i Hercegovini?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Andrej Nikolaidis (Al Jazeera)

utorak, 19 Mart 2019 00:00

Znate li ko je bio Muaz ibn Džebel?

Ocijeni...
(1 glasova)

Piše: Mirnes Kovač

upitnik1Većina prakticirajućih vjernika muslimana danas će vam veoma hitro odgovoriti na pitanje iz naslova.

"Kako da ne! Čuli smo stotinu puta od imama u džamiji kada na hutbi petkom citira hadise, riječi poslanika Muhammeda, te spominje kako ih prenosi Muaz ibn Džebel."

Muaz ibn Džebel bio je omiljeni ashab, drug Božijeg poslanika Muhammeda. Poslanik je za njega kazao da će biti predvodnik učenih ljudi u raju.

Muaz je bio jedan od pisara Objave, učen i razborit, prenosilac hadisa.

Smrt na putu ka Palestini
Rođen je u tadašnjem Jesribu, kasnije Medini, 603. godine, a islam je prihvatio kao 18-godišnjak. Vjerno je slijedio i učio od poslanika Muhammeda i pomagao mu u njegovoj misiji.

Nakon što su muslimani oslobodili Mekku, Muhammed ga je ostavio u tom gradu da ljude podučava, da ih uči Božijoj knjizi, moralu, lijepom ponašanju, propisima nove vjere.

Kasnije ga je poslao kao misionara u Jemen, lično ga ispratio i na rastanku mu rekao da će, kad se vrati, vjerovatno zateći samo džamiju i njegov grob. Nakon što je to čuo, Muaz je počeo plakati.

Kad se vratio iz Jemena u Medinu, bilo je onako kako mu je Poslanik rekao. Poslanik je umro, a Muaz je potom krenuo u svoju novu misiju. S muslimanskom vojskom krenuo je prema Šamu, prostoru današnje Sirije, Jordana i Palestine.

Na putu prema Palestini razbolio se i umro u 33. godini, prema predajama, od emauske kuge.

Teroristički napad
Priča o tom ashabu, vjernom drugu poslanika Muhammeda, na um mi je pala jutros kad mi je muftija Islamske zajednice Bošnjaka u Australiji Jasmin-ef. Bekrić poslao slike jednog drugog Muaza ibn Džebela.

Muftija Bekrić od subote je u novozelandskom Christchurchu, u posjeti tamošnjim muslimanima koji su u petak pogođeni užasnim terorističkim napadom.

Ovih dana u ime Islamske zajednice posjećuje nastradale i preživjele vjernike koji su napadnuti samo zato što su se molili Bogu u džamijama Al Noor i Linwood u tom novozelandskom gradu.

U obilasku mnogih uplakanih i prestravljenih žrtava terorističkog napada muftija Bekrić sreo je jednog zbunjenog i tužnog oca Adema iz Somalije.

Adem mu je pokazao na mobitelu sliku svog sina Muaza ibn Džebela (dječak je u medijima identificiran kao Mucad Ibrahim), djeteta koje je ubijeno u terorističkom napadu na džamiju.

A imalo je samo tri i po godine.

Bijeg na kraj svijeta
Da! To je taj Adem sa slike koju sam negdje vidio. Kada se u petak, 15. marta 2019, dogodio tragični napad u Christchurchu. Kada smo svi u nevjerici gledali snimke zlotvora koji ubija ljude i sve to uživo prenosi.

Među prvim informacijama koje su prenijeli svjetski mediji bila je upravo informacija preživjelih koji su vikali i opisivali žrtve: "Jedan mali somalijski dječak, možda je imao pet godina. Bio je lijep dječačić."

Kasnije, kako su vijesti o tom užasnom zločinu stizale, pojavila se i slika upravo Somalijca Adema kako u rukama drži svog ubijenog sina Muaza ibn Džebela.

Islamska tradicija također prenosi da je Muaz ibn Džebel, dakle, učeni prijatelj poslanika Muhammeda, jednom savjetovao svog sina:

"Sinko moj, kad se moliš, moli se kao da odlaziš i zamisli da se nećeš moći vratiti i nikad više moliti. Znaj da vjernik umire između dva dobra djela: onog koje je obavio i onog koje je namjeravao kasnije obaviti."

Uz suze u očima sjetio sam se tog predanja o Muazu ibn Džebelu i te mi riječi nikako ne silaze s uma gledajući tužnog somalijskog oca, imigranta koji je došao na kraj svijeta kako bi svojoj porodici osigurao bolje mjesto za život.

Vjerovatno je i Somalijac Adem svog sina dozivao u nevjerici i zbunjenosti: kako je moguće da je neko mogao ubiti njegovo dijete u Božijoj kući? Kako je moguće da se njegov troipogodišnji Muaz ibn Džebel više nikad vratiti neće!?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

madarskaEvropska narodna stranka, konzervativni blok u Evropskom parlamentu, će 20. marta odlučiti da li će istjerati vladajuću mađarsku stranku Fidesz. EEP je sporo nastupio u cenzurisanju Fidesza i mađarskog autokratskog premijera Viktora Orbana, za njegov napad na demokratiju i vladavinu zakona. Pa ipak, Orbanovi zapadnjački kritičari su bili jednako spori da razumiju socijalne i ekonomske politike koje su u osnovi njegove popularnosti.

Razmotrite hrabri set porodičnih politika koje je Orban najavio 10. februara. Do sada je presuda na Zapadu o ovim politikama, čiji je cilj da se pozabave niskom stopom plodnosti u državi i da dodatno reduciraju imigraciju, bila gromoglasno negativna i gotovo slijepa za njihovu efikasnost u ukorjenjivanju Orbanove podrške među mađarskim glasačima.

Zapadnjački analitičari ne prepoznaju da diktatorski nacionalisti kao što je Orban dobijaju podršku ne samo kroz napade na imigrante, već i nuđenjem ekonomskih politika koje koriste prosječnim ljudima. Vodeće političke stranke na Zapadu trebaju naučiti ovu ekonomsku lekciju brzo ako se žele takmičiti protiv svojih populističkih izazivača.

Orban želi povezati svoju nacionalističku poruku sa darežljivim i popularnim socijalnim politikama, dok ohrabruje mađarske žene i porodice da imaju više djece. Mađarska trenutna stopa plodnosti od 1,45 djeteta po ženi ispod je stope zamjene. A mađarska populacija se smanjuje od 1989, zrcaleći padove u drugim bivšim komunističkim državama koje su pružale opsežnu socijalnu podršku porodicama.

Glavna značajka ovog plana je cjeloživotno izuzeće od poreza na lični dohodak za žene koje rode četvero i više djece (Orban i njegova supruga imaju petero). Ova i druge politike u novom paketu će imati stvarni utjecaj na sve porodice u Mađarskoj. Žene mlađe od 40 godina koje se prvi put udaju i koje su radile najmanje tri godine bit će podobne za kredit od 36 000 dolara „za podizanje djece“ po sniženoj stopi, koja će biti oproštena kako budu rađale djecu. Veće porodice mogu aplicirati za vladin grant od 9.000 dolara za kupovinu automobila sa sedam sjedišta. Nane i dede koji čuvaju djecu bit će podobni za odlazak s posla i beneficije. A vlada će kreirati 21.000 novih subvencioniranih lokacija za čuvanje djece.
Upad u zamku

Vodeći zapadnjački mediji, analitičari i političari su gotovo univerzalno kritikovali ovaj plan, stoga upadajući direktno u Orbanovu zamku. The Economist, dugogodišnji zagovaratelj ekonomskih politika slobodnog tržišta koje su osiromašile mnoge u istočnoj Evropi dok proizvode veliko bogatstvo za nekolicinu i veće životne standarde za manjinu srednje klase, predvidivo je kritikovao Orbanov plan jer je isuviše skup. Ove nove mjere „teško da će poroditi baby boom“ i mogle bi „uvećati ekonomiju koja je blizu pregrijavanja i podići cijene kuća“.

Novinar Adam Taylor odrazio je ove sentimente u The Washington Postu, tvrdeći da će Orbanove politike „jedva pomjeriti kazaljku u vezi nataliteta i mogu predstavljati loše vraćanje investicije“. Slušamo ovu istu zapadnjačku kritiku već decenijama: pomaganje ljudima je preskupo i ne funkcioniše, plaćanje kuća će ih samo učiniti skupljima, i bolje je oslanjati se na tržišta nego na javne politike.

Ali Orbanovi kritičari ignorišu primjere Poljske i Rusije, koje su također implementirale natalitetske politike u posljednjih nekoliko godina. Ruska stopa plodnosti iznosi do 1,75 djece po ženi, a 1999. je iznosila svega 1,7, dijelom zbog programa granta za nove roditelje. I Poljska je dostigla veće stope nataliteta nakon 2015. nakon uvođenja velike inicijative Porodica 500+, koja omogućava roditeljima da plate za školske potrepštine, odjeću i odmore. Oba programa su kritikovana kao preskupa, ali poljski javni deficit je opao, nije porastao. Ove su politike stimulisale ekonomski razvoj dok su dramatično reducirale dječje siromaštvo i povećale broj djece upisane u škole.

Iako napadi slobodnog tržišta na hrabre nove socijalne programe ne iznenađuju, neke od najoštrijih kritika Orbanovih politika su došle od ljevice. Progresivcima se nimalo ne sviđa činjenica da se mnogi od ovih prijedloga odnose prema ženama na način koji izgleda unapređuje konzervativnu, proporodičnu agendu.

Za Afuu Hirsch iz The Guardiana, na primjer, „ideja da je pomoć siromašnima uvjetovana poslušnom reprodukcijom graniči sa distopijom.“ Slično tome, profesorica Kim Lane Scheppele, koju je intervjuisao Public Radio International, upozorila je da „će žene ponijeti teret Orbanovih neuspjelih ekonomskih politika.“ A švedska ministrica za socijalna pitanja Annika Strandhäll rekla je da, „će ova vrsta politika naštetiti autonomiji za koju su se žene borile decenijama.“
Srce i um glasača

Ovi analitičari su u pravu kada kažu da su Orbanove politike osmišljene da ohrabre žene da se udaju, kupe kuće, rađaju više djece i ostanu u Mađarskoj. Ali njihova kritika promašuje poentu na važne načine. U cjelini, ovi prijedlozi nisu prisilni. Niti žele držati žene bosim i vezanim za kuću. Umjesto tog, Orbanov plan je osmišljen da pomogne ženama da održavaju ravnotežu na relaciji posao-život. Za to, trebaju biti slavljene, a ne osuđivane.

Razmotrite cjeloživotno izuzeće od poreza na lični dohodak za žene sa četvero ili više djece. Primarne korisnice ovog programa bit će zaposlene žene, jer one bez prihoda neće dobiti nikakvu prednost. U porodicama sa oba roditelja gdje oba partnera imaju sličan ili jednak potencijal za zaradu, može imati smisla za ženu da radi oslobođena poreza, ili da vodi porodični posao, dok muškarac ostaje kući s djecom.

Isto tako, davanjem nanama i dedama beneficija za čuvanje djece pomaže se ženama da uđu u radnu snagu. Isto je i sa subvencioniranim čuvanjem djece. I iako novi program kredita ohrabruje žene da imaju djecu, može im omogućiti da kupe kuću. Ukratko, ove politike pružaju državnu podršku za ženski neplaćeni rad.

Sviđalo vam se to ili ne, neke od najhrabrijih evropskih socijalnih inicijativa dolaze od najneliberalnijih vlada. Negativne reakcije vodećih utjecajnih osoba na Zapadu pokazuju koliko su nespremni da se bore sa Orbanom i drugima za srca i umove glasača. Populistička desnica koristi retoriku i politike socijalne demokratije u službi diktatorskog nacionalizma. Ako Zapad ne može uvidjeti ili razumjeti privlačnost ovoga, neće biti u stanju ni da se suprotstavi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 Mitchell A. Orenstein (Project Syndicate)

Stranica 2 od 6

S5 Box