Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (90)

Ocijeni...
(0 glasova)

libija2U svom tekstu u britanskom listu Independent, Kim Sengupta se osvrnuo na, kako ga je nazvao, još jedan građanski rat koji je na pomolu u Libiji, nakon što je penzionirani general Khalifa Haftar započeo napad na glavni libijski grad Tripoli. Dok Velika Britanija stoji po strani, Francuzi, Italijani, Rusi i Amerikanci će imati svoje mišljenje o mogućem konfliktu, dodao je.

Zapad je, prema riječima autora, osjetio da će libijska revolucija, koja je započela prije osam godina, u biti mrtva. Među mnogim bolnim životnim činjenicama koje smo naučili bilo je i to da je nacionalistički žar izražen na transparentima na kojima je pisalo „Ne, stranoj intervenciji, Libijci to mogu učiniti sami“, kao izraz zabrinutosti zbog onoga što se dogodilo u Iraku i Afganistanu, bio pogrešna nada.

Autor dodaje da je, tokom njegovih posjeta Libiji, svjedočio izbijanju sukoba između paravojnih formacija i plemena, te kako su strane države pokušavale manipulirati novonastalim političkim procesom, a zatim su u velikoj mjeri odustale od ove države. No onda su se ponovo vratile sa svojim geopolitičkim planovima kako bi podržali sukobljene frakcije i povećale nasilje. Danas postoji još jedna osoba koja želi preuzeti vlast u Libiji, što čini uz međunarodnu podršku, a riječ je o Khalifi Haftaru.

Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati već nekoliko godina podržavaju Haftara, prema riječima autora, a njihov prvobitni cilj je bio da ga iskoriste za suočavanje sa grupama koje imaju podršku Muslimanskog bratstva. Podršku je dobio i od Rusije, koja se smatra jednim od najočiglednijih primjera kako je Kremlj sada iznova postao aktivan igrač na Bliskom istoku i u Africi.
Dug i krvav proces

Sengupta je skrenuo pažnju i na to da je Antonio Guterres, generalni sekretar UN-a, otišao u Libiju kako bi se pripremio za mirovnu konferenciju kada je započela Haftarova ofanziva na Tripoli, te kako je insistirao da će se pregovori, nakon kojih će uslijediti eventualni izbori, nastaviti dalje. Ukazao je i na slične poruke koje su pristizale iz Sjedinjenih Američkih Država i skupine G7, pored upozorenja Haftaru da mogu uslijediti sankcije. Što se tiče Francuza, kazao je Sengupta, oni podržavaju ovaj pravac, barem javno.

Smatra kako postoji mogućnost da Haftar, za sada, stane tamo gdje jeste, držeći pod kontrolom teritorije na periferiji Tripolija. Pokušaj osvajanja grada bi vjerovatno doveo do uličnih borbi, što bi mogao biti dug i krvav proces.

Na kraju zaključuje da je Libija, zemlja s ogromnim naftnim bogatstvom i siromašnom populacijom, još uvijek podijeljena država zahvaćena sukobima i političkim previranjima. Tvrdnje kako "nema potrebe za stranom intervencijom, jer Libijci to mogu sami" ostaje neispunjen san. Rat koji je na pomolu ide u prilog stranim silama koje se već bore za svoj ratni plijen.

 

(Agencije)

srijeda, 03 April 2019 00:00

Kako je Bin Laden pao u američku zamku?

Ocijeni...
(0 glasova)

osamaAmeričko-islamski savez u Afganistanu protiv sovjetske invazije osamdesetih godina predstavljao je prvi izravni dodir između Zapada i islamskih džihadskih pokreta. Američka strategija je uspjela zapaliti plamen džihadskog djelovanja unutar islamske struje u muslimanskim državama. Također, arapske i muslimanske vlade u Egiptu, Saudijskoj Arabiji i Pakistanu podržale su uspon islamskog pokreta te su radile na prikupljanju donacija i njihovom slanju mudžahedinima u Afganistanu kako bi bili poraženi sovjetski bezbožnici.

Nakon završetka sovjetske invazije i raspada Sovjetskog Saveza, Amerika je, preko svojih agenata u arapskim zemljama, započela likvidaciju džihadista te proglasila rat islamskim pokretima pošto su obavili zacrtanu ulogu, strahujući da bi mogli predstavljati prijetnju u budućnosti. Džihadisti su pokušali nanijeti udarac arapskim režimima izvodeći bombaške napade na sigurnosne snage i strane turiste, što se pokazalo bezuspješnim.

Nakon neuspješnih pokušaja džihadista da poraze lokalne režime, donose odluku da promjene svoju strategiju kojom bi porazili unutrašnjeg neprijatelja, zbog čega se usmjeravaju protiv pristalica tih režima i udaraju na zapadne interese u središnjoj Aziji. Iznova se okupljaju u Afganistanu i osnivaju organizaciju po imenu Al-Kaida (baza), nakon što se Osama bin Laden udružio s Aymanom al-Zawahrijem 1998. godine.
Talibani i američki interesi

Amerika je bila zaokupljena time da afganistansku vladu podredi sebi zbog projekta isporuke plina iz središnje Azije u Pakistan i Indiju. Time bi se osigurao izvor energije njenim najvažnijim saveznicima u Aziji, te spriječilo da Iran produži plinovod prema Indiji i Pakistanu. Povezivanje Pakistana i Indije jednim plinovodom dovelo bi do vezivanja interesa ove dvije zemlje u energetskom sektoru za Iran a zatim i povećalo iranski politički utjecaj.

Amerika je 1996. godine podržala talibansku vladu u ratu protiv Sjevernog saveza podržanog od Rusije, u kojem uspijeva zauzeti većinu Afganistana. Pakistan, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati priznali su talibansku vladu u ime Amerike, a postignut je i dogovor između talibana i američke kompanije Unocal da plinovod iz Turkmenistana prema Indiji, dug oko 1.800 kilometara, prođe kroz Afganistan, nakon posjete talibanske delegacije američkom gradu Houston u decembru 1997. godine.
Savez talibana i Al-Kaide

Međutim, kada je talibanski pokret primio Al-Kaidu i odbio da protjera njihove vođe nakon napada na američke ambasade u Nairobiju i Dar-es-Salaamu 1998., poslana je politička poruka Americi da talibanski pokret postaje politički protivnik koji podržava Al-Kaidu, što je dovelo do prekida projekta za transport plina preko Afganistana.

Kasnije se ispostavilo da je Al-Kaida dobijala rusku i iransku podršku, nakon izjava bivšeg ruskog obavještajnog agenta Aleksandra Litvinjenka iz 2005. da je Rusija uhvatila Aymana al-Zawahirija krajem 1996. godine prilikom ulaska u Dagestan. Prema njegovim riječima, Rusija je obučavala Al-Zawahirija šest mjeseci prije nego što je pušten na slobodu početkom 1997., a onda je otišao u Afganistan.

Također, činjenica da u Iranu borave porodice brojnih vođa džihadskih skupina i saopćenje Osame bin Ladena da se neće poduzimati nikakve akcije unutar Irana, budući da se radi o tranzitnoj zemlji, pruža cjelovitu sliku i pojašnjava rusko-iransku potporu organizaciji Al-Kaida, pa makar se ona odvijala i iza kulisa.
Interesi Rusije i Irana u Afganistanu

Rusija i Iran raspolažu ogromnim rezervama prirodnog plina, a uz globalni trend korištenja čistih goriva nakon samita o klimi u Kyotu 1992. godine, Iran i Rusija pokušavaju iskoristiti te rezerve kako bi produžili plinovode prema svojim susjedima. Prodajom ovog prirodnog resursa dvije države bi povećale svoj nacionalni dohodak.

Pored toga, ovo bogatstvo bi se iskoristilo kao meka moć za širenje regionalnog i međunarodnog političkog utjecaja. Iran je 1996. planirao izgraditi plinovod do Pakistana i Indije, dva najnaseljenija područja u Aziji nakon Kine, ali je projekat zamrznut zbog američkog odbacivanja. Alternativa koju je predložila Amerika predviđala je produživanje plinovoda iz Turkmenistana, smještenog u srednjoj Aziji, do Pakistana i Indije kroz Afganistan, budući da je Amerika nakon raspada Sovjetskog Saveza uspjela proširiti svoj utjecaj na zemlje središnje Azije.

S druge strane, Rusija želi istjerati Ameriku iz svog dvorišta u Centralnoj Aziji i spriječiti ovu državu da preuzme kontrolu nad rastućim tržištem plina u središnjem dijelu Azije. Alternativa je bila kupovina centralnoazijskog plina i njegov izvoz u Evropu preko mreže plinovoda. Dakle, dolazi do poklapanja iranskih i ruskih interesa u Afganistanu čiji je cilj protjerati Ameriku i njezine kompanije. Zato dolazi do sklapanja savezništva s talibanima i Al-Kaidom, čime se uspješno zaustavlja projekat isporuke turkmenskog plina.
Američke obmane

Kada je konzervativni predsjednik Bush došao na vlast 2001. godine, skupa sa svojim zamjenikom Dickom Cheneyem, potpomognuti ogromnim investicijama u naftnom sektoru, njih dvojica počinju smišljati trikove koji će im omogućiti da uđu u Afganistan i sruše talibanski režim. Bush i Cheney uspijevaju, u saradnji s američkim obavještajnim službama, uvući u svoju zamku grupu bombaša samoubica iz redova Al-Kaide kako bi izveli poznati napad 11. septembra 2001. godine, koji je zadobio veliku pažnju svjetskih medija.

Prizori rušenja dva tornja Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku potaknuli su bijes na Zapadu, bez obzira na sve nelogičnosti koje su pratile ova dešavanja. Urušavanje čeličnih stubova tornja na samom dnu objekta 45 minuta nakon eksplozije aviona koji se zabio u vrh filmska je scena par ekselans.

Čelične grede koje su nosile tornjeve nisu se mogle zagrijati toliko za tako kratko vrijeme, a u svjedočenjima preživjelih u napadu navodi se kako su čuli eksplozije na dnu samih tornjeva nekoliko trenutaka prije urušavanja. Pored toga, 450 izraelskih radnika u Svjetskom trgovačkom centru dobilo je poruku da tog dana ne idu na posao.

Pomenuto je otvorilo apetiti analitičarima koji su počeli govoriti o teorijama zavjere, što je kasnije potkrijepilo i svjedočenje Susan Lindauer, agentice američke obavještajne službe, koja u svojoj knjizi pod naslovom ''Ekstremna pristrasnost'' navodi da je postavljen eksploziv u dva tornja nedjelju dana prije eksplozije. Kao dokaz navodi i to da je kamera kojom je snimljen prvi udar pripadala agentu Mossada, koji je bio umiješan u planiranje zavjere u saradnji s američkom obavještajnom agencijom.
Američka vojska okupira Afganistan

Napadi 11. septembra pružili su Sjedinjenim Američkim Državama odličnu priliku za okupaciju Afganistana, što se i desilo krajem 2001. godine. Međutim, konstantni napadi talibana i Al-Kaide na američke vojarne spriječili su Ameriku da pretvori Afganistan u sigurnu zonu, s ciljem da dođe do željenog proširenja plinovoda. S druge strane, rusko-iranska podrška u naoružanju, koja je pružana talibanskom pokretu, doprinijela je njegovoj postojanosti pred napadima američke vojske. Prema svjedočenju talibanskog vođe koji je istupio iz ovog pokreta 2017., talibani se i dalje naoružavaju ruskim i iranskim oružjem.

Paralelno s iranskim naoružavanjem talibana, Iran je uspio potpisati sporazum s Pakistanom o transportu plina te počinje s realizacijom svog dijela projekta, koji je završen 2013. Međutim, američki pritisci na Pakistan spriječili su ovu zemlju da provede svoj dio, s tim da je pakistanska vlada, koja se suočavala s problemom nestanka električne zbog nedostatka energetskih resursa, zaobišla je problem postizanjem sporazuma s ruskom kompanijom Gazprom krajem 2018. godine, kada je dogovoreno da se produži podmorska trasa plinovoda za transport plina iz Irana u Pakistan i Indiju, čime bi se prevladali sigurnosni problemi na granicama u provinciji Baluchistan.
Amerika predlaže povlačenje iz Afganistana

Iako se vratila nada za izgradnju plinovoda TAPI (Turkmenistan-Afganistan-Pakistan-Indija) 2015. godine, te paralelno sa početkom realizacije dijela projekta koji se tiče Afganistana početkom 2019., uništenje talibana postaje teško ostvariv san.

Ovakva situacija je primorala američkog predsjednika Donalda Trumpa da počne razmatrati mogućnost povlačenja američkih trupa iz Afganistana u zamjenu za to da talibani prestanu pružati utočište stranim ekstremistima, kao dio pregovora o dovršenju plinskog projekta u Afganistanu uz pristanak talibana, što je bio posljednji pokušaj blokiranja plinovoda Iran-Indija.

U slučaju da se postigne dogovor između Sjedinjenih Američkih Država i talibana o povlačenju američkih snaga u zamjenu za prolazak turkmenskog plinovoda, hoće li se džihadističke skupine pridržavati takvog talibanskog dogovora, ili konstantna rusko-iranska podrška organizaciji Al-Kaida ostaje uvjetovana zadavanjem udaraca američkim interesima u Afganistanu. Imajući u vidu iskorištavanje džihadističkih skupina u političke svrhe u međunarodnim sukobima između Rusije i Irana s jedne i Amerike s druge strane, jesu li ove skupine konačno shvatile svoju stvarnu ulogu i da podrška koju dobivaju s bilo koje strane nije ništa drugo nego posredničko ratovanje?

Politički analitičari nisu ostali zatečeni iznenadnim usponom organizacije Islamska država Iraka i Levanta u ljeto 2014. Oni su potvrdili da su se ove stvari dešavale u dosluhu s Amerikom, s ciljem da se pronađe opravdanje za podršku Kurdima na sjeveru Sirije kako bi proveli svoj plan da se okruži Turska i ponovi američki scenarij slanja džihadista na bojno polje kako bi provodili američke političke i ekonomske planove u regiji. Hoće li onda muslimanska omladina dopustiti da ponovo bude obmanuta i podnijeti istu žrtvu u posredničkom ratu između Amerike i Rusije?
Rusija kontrolira globalno tržište plina

U kontekstu ruskog dogovora s Kinom o izvozu plina (projekat Snaga Sibira) i ulaska Rusije u projekat iranskog plinovoda za Pakistan i Indiju, paralelno s kontrolom ruskog giganta više od jedne trećine uvoza energije u Evropu, kao i završetka Turskog toka prema južnoj Evropi i Sjevernog toka 2 za sjever Evrope, postavlja se pitanje hoće li se konačno zaustaviti ruska podrška Al-Kaidi te hoće li Rusija dopustiti provedbu projekta izgradnje plinovoda za isporuku plina preko Afganistana ili se i dalje nastavlja posrednički sukob između Amerike i Rusije?

Moataz Ali (Al Jazeera)

ponedjeljak, 25 Mart 2019 00:00

Kulturno brisanje granice na Drini

Ocijeni...
(0 glasova)

visegradSrpsko-srpska povelja pokazuje da su današnji nasljednici velikosrpske ideje prinuđeni da se služe nešto zakučastijim i umivenijim rječnikom.

Pisci Povelje u svom cinizmu ne ustežu se ni od pominjanja obnove povjerenja među do juče zaraćenim narodimaTanjug/Dragan Kujundžić.

U memoarskoj knjizi S mene pa na uštap, u zapisu od 3. novembra 1998. godine Rajko Petrov Nogo piše: “Gle, gle. Čitam u novinama teze za razgovor na temu Srpski kulturni prostor, a ta se tema uvek pojavi kad god gubimo državni prostor. Što ne možemo državnom granicom, carinom, policijom i vojskom, obdržavaćemo kulturnim i duhovnim prostorom do nekih boljih vremena.”

Ratni senator Republike Srpske, krvoločni poeta koji se 1994. godine retorički pitao: “Zar se naša braća Muslimani ne boje naše krvi nenamirene?” i vampirski pretio: “Mi moramo pokusati svoju porciju krvi” – nije zadovoljan ovakvim razvojem događaja. Njemu su priče o srpskom kulturnom prostoru tek “uteha poraženih”, pa se priseća svog prijatelja, masovnog ubice Radovana Karadžića: “U svesti mi se refrenski vraća šta su govorili Radovanu: Radovane, nesrećniče, ti si pesnik. Zar hoćeš da pobediš? Gubitništvo i poraz su, izgleda, sinonimni sa pesništvom.”

Naučni skup 'Srpski duhovni prostor'

Razgovor koji Nogo pominje zapravo je naučni skup “Srpski duhovni prostor” održan u Bijeljini krajem oktobra 1998. godine u organizaciji Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske. Na tom neveselom skupu poraženih zagovornika Velike Srbije podneto je 30 referata koji su kasnije objavljeni u posebnom zborniku. U referatima nije bilo ni reči o tome kako je, na primer, Arkanova Srpska dobrovoljačka garda po Bijeljini širila ideju o srpskom duhovnom prostoru, ubijajući sve pred sobom, ali su pokrenute neke druge teme iz istog arsenala. Tu se, između ostalih, našao i uradak starog memorandumlije Vasilija Krestića koji je tvrdio da je “duhovno jedinstvo danas jedno od najznačajnijih pitanja srpskog naroda”, te naricao nad vekovnim podelama srpskog naroda.

Po Krestiću, mi smo “jednim delom Srbi, drugim Jugosloveni, trećim Crnogorci, četvrtim Muslimani, petim Makedonci, potom smo internacionalisti i kosmopoliti, četnici i partizani, komunisti i antikomunisti, republikanci i monarhisti, autonomaši i antiautonomaši, teisti i ateisti”. Posebnu opasnost po srpsko duhovno jedinstvo Krestić vidi u opakom mondijalizmu i internacionalizmu, zalažući se za jedan suštinski palanački, provincijalni koncept kulture, sa lokalnim zločinačkim primesama.

Vještačke granice razdvojile kulturni prostor

Na istom skupu učestvovao je još jedan Nogov kolega, Slavenko Terzić, nekadašnji senator Republike Srpske, danas ambasador Srbije u Moskvi, a branitelj i obožavalac Radovana Karadžića i njegovih zlodela u svako doba. U svom referatu Terzić je naricao nad granicama koje tragično dele srpski narod koji bi da živi u jednoj državi, a potpuno je konsterniran činjenicom da je “širom sveta moguće razvijati propagandu da su Srbi ‘agresori’ u Prizrenu i Peći, u Dubrovniku, Sarajevu ili Goraždu, u Vukovaru ili Osijeku, tamo gde su oni od srednjeg veka bili oslonac privrednog i kulturnog razvoja tih oblasti”.

Kao ključni problem današnjice Terzić vidi “pitanje kako ostvarivati i unapređivati političko, ekonomsko, kulturno i duhovno jedinstvo Srba u novim od strane NATO-a i SAD-a nametnutim veštačkim državnim granicama”. Srećom, Terzić ima odgovor i na znamenito pitanje šta da se radi, pa kaže: “Srpski narod bi trebao da, i nakon svih tragičnih okolnosti i nametnutih granica, nastavi da neguje ideju jedinstvene srpske nacionalne države, u koju treba da uđu svi oni predeli na kojima su Srbi vekovima činili etničku većinu.”

Granice te buduće velike srpske države nije teško utvrditi, to je odavno definisao Terzićev prijatelj Vojislav Šešelj – tamo gde su srpski grobovi, tamo su srpske zemlje. Terzić varira Šešeljevu tezu: “Srbi nikada ne bi trebalo da se pomire s rezultatima genocida i etničkog čišćenja Srba tokom 20. veka, u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Staroj Srbiji i jednom delu Makedonije”.

Svi Srbi treba da žive u jednoj kulturi

Čemu ovo podsećanje na davnu prošlost, na jedan već zaboravljeni pseudonaučni skup i na komentare pesnika krvi i tla izrečene tim povodom? Pa zato što u Srbiji prošlost nema nameru da prođe. Sve pomenute teze nedavno su dobile otelotvorenje u zvaničnom dokumentu pod nazivom “Povelja o srpskom kulturnom prostoru” koji su potpisali ministar kulture Srbije Vladan Vukosavljević i ministarka prosvete i kulture Republike Srpske, Natalija Trivić. Suština srpsko-srpske povelje sadržana je u tezama sa pomenutog skupa u Bijeljini, samo su današnji naslednici velikosrpske ideje prinuđeni da se služe nešto zakučastijim i umivenijim rečnikom.

Došla su neka smutna vremena u kojima čovek, Srbin, ministar kulture ne sme otvoreno da kaže šta misli, već je prinuđen da se služi šifrovanim jezikom i da svoje najintimnije snove zaodeva u zakukuljene i zamumuljene formulacije. Ne sme čovek, Srbin, ministar kulture javno da se založi za stvaranje Velike Srbije ili za neki genocidčić ili bar omanje etničko čišćenje, nego mora da se teši jedinstvenim kulturnim prostorom i sličnim eufemizmima.

Eh, nikako da dođu ona Nogova “bolja vremena”, pa da se u osvajanje srpskog kulturnog prostora krene tenkovima i haubicama, ali kad nema rata dobra je i ta, kako se ono zove, kultura.

O imperijalnoj suštini ovog kulturno-prosvetnog dokumenta, kao i o njegovoj medijskoj prezentaciji, briljantno je pisao Andrej Nikolaidis u tekstu ”Obrazovanjem i kulturom do 'Velike Srbije'”. Njegovim argumentima moglo bi se dodati samo par natuknica. Uprkos tome što se ministarski par pretvara kako se “Povelja” tiče isključivo kulture, nacionalno onesvešćeni mediji su odmah prepoznali šta se krije iza te providne maske.

Početkom februara Večernje novosti objavile su intervju sa Natalijom Trivić u kom je najavljeno donošenje “Povelje”, pod slavljeničkim naslovom “Kulturna povelja za ujedinjenje Srbije i Srpske!” A kad se Drina izbriše u kulturi, već smo udarili temelj za brisanje te polupostojeće granice u fizičkom svetu. Isti dnevni list doneo je vest o potpisivanju “Povelje” pod naslovom “Ujedinjene srpske kulture”, a Srna se opredelila za sličan pristup - “Srpski kulturni prostor - jedinstven i nedjeljiv”. Da parafraziram jedan stari ratni slogan: Svi Srbi treba da žive u jednoj kulturi.

Negiranje zločina i falsifikovanje prošlosti

I sam tekst “Povelje” daje za pravo medijima odanim velikosrpskoj ideji. Na primer, u tački 7 “Povelje” doslovce stoji: “Postoji snažna tendencija da se izolovani ili konstruisani događaji iz davnijih ili nedavnih međunacionalnih sukoba, revizionističkim diskursom bez dubljeg utemeljenja, nametnu kao obavezujući narativi u kojima je srpska strana bezuslovno negativno markirana”.

Konstruisani događaji? Na šta konkretno anonimni pisci “Povelje” misle? Ako je suditi po verziji rata u Bosni i Hercegovini koja dominira ministru Vukosavljeviću bliskim medijima, intelektualnim i političkim krugovima – sva zlodela koja su srpske snage počinile mogla bi se podvesti pod ovu zgodnu sintagmu. Kad bi se neupućeni čitalac oslonio na zagovarače te falsifikovane verzije istorije, došao bi do zaključka da za masakre na Markalama nije kriva Vojska Republike Srpske, već su Bošnjaci sami sebe granatirali; da su za Tuzlansku kapiju odgovorne žrtve, kako su nedavno pisale Večernje novosti; da u Prijedoru nikakvih belih traka nije bilo, kako tvrdi profesor Filozofskog fakulteta Slobodan Antonić; da je opsada Sarajeva nepostojeća, kako veruje 71 posto građana Srbije; da u Srebrenici nije počinjen genocid, kako tvrdi čitav državni vrh Srbije, od premijerke do predsednika; da nikakve agresije na BiH nije bilo, već je tamo vođen “srpski otadžbinski rat”, kao tvrdi pomenuti Antonić…

Osim konstruisanih, “Povelja” pominje i “izolovane događaje”, što će reći - ako je i bilo nekih zločina, to su samo posebni incidenti, a nipošto ne može biti reči o planskom istrebljenju i proterivanju nesrpskog stanovništva diljem Bosne, Hrvatske i Kosova. Pod “revizionističkim diskursom bez dubljeg utemeljenja” pretpostavljam da se podrazumevaju sve presude Haškog tribunala i domaćih sudova nad ratnim zločincima koji su pripadali srpskim vojnim i paravojnim snagama. Zapravo, sve gole činjenice o srpskoj agresiji spadaju pod ovu nevešto skovanu konstrukciju.

Nevešto – jer da bi postojala revizija nekog narativa, taj narativ bi prethodno trebalo da postoji. A propaganda velikosrpskog ratnohuškačkog serkla teško da se može okarakterisati kao nešto suvislo i važeće u svetu. Istorija se piše na osnovu sudskih presuda i utvrđenih činjenica, a ne na osnovu ogavnih laži zločinačke mašinerije, pa makar se te laži ponavljale decenijama.

Verodostojne činjenice i interesne perspektive

Pisci “Povelje” u svom cinizmu ne ustežu se ni od pominjanja obnove poverenja među do juče zaraćenim narodima. U tački 7 se kaže: “Obnova poverenja među susednim narodima može da počiva jedino na spremnosti da se uvaže verodostojne istorijske činjenice i različite interesne perspektive sa kojih se činjenice tumače”. A koje su to “verodostojne istorijske činjenice”? Pa ministar Vukosavljević ne priznaje ni činjenice iz Drugog svetskog rata, a kamoli iz ratova devedesetih. Kad je nedavno Politikin zabavnik rehabilitovao Dimitrija Ljotića, Vukosavljević je kvislinštvo ljotićevaca proglasio “delikatnom temom” kojoj nije primeren “jednobojni pristup”! Kad ministar nije u stanju da osudi eklatantan primer fašizma iz Drugog svetskog rata, ne može se od njega očekivati da prepozna sličnu praksu u ratovima devedesetih.

Nije baš jasno šta bi bile “interesne perspektive sa kojih se činjenice tumače”, ali budući da Vukosavljević neprestano ponavlja kako je prioritet njegovog ministarstva “očuvanje i negovanje srpskih interesa”, biće da ministar traži za sebe i svoju interesnu grupu pravo na sopstveno viđenje ratnih događaja. Pa će tako, na primer, čitav svet zločin u Srebrenici interpretirati kao genocid, dok će branitelji srpskog kulturnog prostora to smatrati preterivanjem. I obe interpretacije se imaju smatrati ravnopravnim.

Tekst “Povelje” se nastavlja u istom duhu, nema potrebe za daljim citiranjem. Usputne priče o nasleđu, očuvanju baštine i kulturnoj saradnji služe tek kao krabulja za ono do čega je ministarskom paru zaista stalo, a to je povlačenje velikosrpske ideje sa prve linije fronta na rezervni položaj – u kulturu, pomalo specifično shvaćenu. Jer “Povelja” predstavlja kulturu kao nastavak rata drugim sredstvima, tu je reč o kulturi zločina, etničkog čišćenja i genocida. O kulturi poricanja.

Zatvaranje u zagušljivi brlog

Takvo shvatanje kulture nije donela “Povelja”, ona samo verifikuje ideje sa pomenutog skupa u Bijeljini i sličnih svesrpskih sabora, prilagođavajući ih sadašnjem trenutku. Čak je i Krestićev smehotresni strah od mondijalizma našao svoje mesto, pa se u “Povelji” upozorava da treba “preduprediti opasnost zapadanja u položaj kulturne kolonije”, jer “iskustva izdašnog otvaranja prema drugima upućuju na potrebu zauzimanja drugačijeg, trezvenog prilaza u ovoj oblasti”. Što će reći da je srpska kultura do sad bila neoprezna i previše otvorena za tuđe uticaje, pa umalo da nas zadesi “identitetsko obezličenje jednog istorijskog naroda”.

Nesrećni ministar kulture i njegovi savetnici ne znaju da kultura ne može da postoji u izolaciji, već samo u prožimanju, da kultura po svojoj suštini i jeste otvaranje prema drugom i drugačijem, da je tu njeno rodno mesto, dok strah od drugih i zatvaranje u svoj mali brlog stvaraju zagušljivu atmosferu u kojoj je bilo kakvo stvaranje nemoguće. A kako bi to mogli i da znaju kad su njima sfere duha apsolutno nedostupne, kad su zabasali na tuđ, nepoznat teren, pa svim silama nastoje da ga pretvore u močvaru i živo blato, po sopstvenom liku i podobiju.

Jedno je sigurno, sve što vredi u srpskoj kulturi nalazi se u radikalnom sukobu sa tom idejom velikosrpskog kulturnog prostora – od Radomira Konstantinovića do Bogdana Bogdanovića, od Slobodana Blagojevića do Predraga Čudića, od Ibrahima Hadžića do Miodraga Stanisavljevića. A u tom ministrovom “srpskom kulturnom prostoru” vladaju memla, zagušljivost i praznina u kojima čoveku od duha jednostavno nema života. U neku ruku je dobro što su gospodin ministar i gospođa ministarka potpisali “Povelju”, jer je sad postalo jasno šta je zvanična državna politika i Srbije i manjeg bh. entiteta. Jedino bi, istine radi, tom dokumentu trebalo da promene ime. Najbolje bi bilo da se zove “Povelja o srpskom kulturnom kazamatu”. Ili “Povelja o srpskoj kulturnoj dušegupki”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Tomislav Marković (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

karadzicKljučno pitanje sad glasi: Jesu li oni u čije ime su počinjeni zločini za koje je Karadžić osuđen nešto, napokon, iz svega nešto naučili?

Komentar na presudu Karadžiću imaju u Americi, u Njemačkoj i u Australiji, ali nemaju u Crnoj Gori.

Da ponovim: ne postoji kazna za ono što je Radovan Karadžić počinio, ali doživotna je, svakako, bliža pravdi od četrdeset godina.

Ključno pitanje sad glasi: jesu li oni u čije ime su počinjeni zločini za koje je Karadžić osuđen nešto, napokon, iz svega naučili?

I drugo: jesu li "oni" o kojima govorimo tek oni u čije ime su počinjeni zločini, ili su, neko gromoglasnom ćutnjom (koja jeste saučesništvo), neko aktivnim političkim djelovanjem, a neko izborom zločinačke politike na glasačkom listiću, bili dio udruženog zločinačkog pothvata – dio, doduše, koji nikada neće biti proglašen krivim, niti pozvan na makar moralnu odgovornost.

Rješenje koje je takvima ponudio Haag bilo je efikasno i elegantno. Odgovornost je individualna. Ako ste se slagali sa Karadžićevim zločinima, ili ste čak smatrali da on u njihovom činjenju nije dovoljno efikasan, vi ste u čitavoj stvari potpuno nevini – kriv je samo on. Na vama je da prihvatite presudu i žrtvama izrazite sućut.

"Oni" to nisu prihvatili. "Oni" ne prihvataju da njihov projekat bude proglašen zločinačkim, jer taj projekat nije završen, niti oni od njega odustaju. Njihov predstavnik je, recimo, Vučićev poslanik Vladimir Đukanović. Taj je, po izricanju presude, objavio Karadžićevu sliku i dvije poruke ustrajnosti u zločinu: "Presuda dušmana tvoja je pobeda", te "I ja sam Radovan".
'Mladićev mladić'

Njihov predstavnik je i Brnabićkin ministar Nenad Popović. Taj je saopštio da se "Haški sud još jednom razotkrio kao instrument Zapada za specijalni rat protiv Srba".

Njihov predstavnik je čitalac koji je, potpisavši se kao "Mladićev mladić", na portalu podgoričkih Vijesti ostavio poruku: "Grubi radovi su završeni, ostala je samo finalizacija započetog posla. Hvala ti Radovane, nastojaćemo da za tvog života dotučemo taj podgrejani leš tzv. BiH".

Njihov predstavnik je, naravno, Milorad Dodik, koji smatra da je presuda Karadžiću smetnja pomirenju – da ga, zapravo, čini nemogućim. Sa njim se slaže i Radovanova kći, Sonja: ona je za mir i pomirenje, ali ih presuda njenom babi otežava. Da su ga pustili, ko biva, pomirili bismo se isti čas.

Kako u knjizi Nacistički teror: Gestapo, Jevreji i obični Nijemci piše Eric A. Johnson, profesor istorije na Central Michigan University, istorijsko proučavanje vladavine nacista i Holokausta odvijalo se kroz tri faze. Do kraja šezdesetih godina, Treći Rajh je smatran monolitnom konstrukcijom u kojoj je Hitler imao apsolutnu vladavinu, koju je održavao terorom.

Sedamdesetih i osamdesetih godina istoričari su došli do nešto drugačije slike. Hitlerov totalitarizam, ispostavilo se, nije bio baš tako totalitaran kako se mislilo. Mnogi Nijemci, mislilo se tada, nisu se slagali sa nacističkom vladavinom, koja je bila vrlo neefikasna i podijeljena.

To viđenje doživjelo je značajnu izmjenu u radovima istoričara koji su o temi pisali devedesetih godina prošlog vijeka. Te autore je posebno interesovala uloga i odgovornost "običnih Nijemaca" u holokaustu. Prevladalo je mišljenje da je neefikasni nacistički režim itekako ovisio o podršci i kolaboraciji njemačkih građana. Takvo viđenje izneseno je, između ostalog u bestseleru Daniela Jonaha Goldhagena iz 1996. godine, knjizi Hitlerovi dobrovoljni dželati.
Lukavstvo političke korektnosti

Da odmah preduprijedim lukavstvo političke korektnosti kojem često pribjegavaju današnji fašisti i njihovi kolaboranti "zarad višeg cilja": ne poredim holokaust i Bosnu i Hercegovinu, nego pokušavam razumjeti ulogu "običnog" građanina Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, koji sa genocidom i čitavim nizom drugih sistematskih zločina nije imao etički problem onda, niti ima sada.

Pokušavam, takođe, razumjeti logiku liberalnih intelektualaca iz Srbije i Crne Gore koje smatraju da je bolju Srbiji, i bolju Crnu Goru, ne samo moguće, nego i nužno stvarati sa onima koji i dalje brane Karadžića i njegov politički projekat, tim prije što je njihov projekat sama negacija i bolje Srbije i bolje Crne Gore. Pokušavam razumjeti logiku ljudi koji smatraju da je priča o fašizmu smetnja građanskom jedinstvu, ljudi koji građansko pomirenje vide kao pomirenje sa fašizmom. Pri tome, ja baš kao i oni, politički odlazak i Vučića i Đukanovića smatram nužnim samo, za razliku od njih, promjene nisam spreman platiti paktom sa fašizmom.

Crnogorska proevropska i independistička elita već je jednom napravila pakt sa Đukanovićem, koji je bio blizak Miloševićev saradnik. No taj pakt je napravljen onda kada je Đukanović izveo U-turn i postao Miloševićev neprijatelj. Pakt sa Đukanovićem nije napravljen na njegovim "vrijednostima" iz devedesetdruge, nego na ideji Crne Gore u NATO i EU. Sada je dio te elite napravio pakt za "demokratizaciju" Crne Gore sa Demokratskim frontom, koji sa obje noge stoji u devedesetdrugoj, pakt koji podrazumijeva da se na fašizam žmuri i o njemu ne govori.

Na direktno novinarsko pitanje da komentarišu presudu Radovanu Karadžiću, organizatori protesta u Crnoj Gori saopštili su: "Komentar na presudu međunarodnog suda prema osobi koja nije ni državljanin Crne Gore, naravno da nemamo, i blago smo iznenađeni ovakvim pitanjem".

Pa jasno, kakve veze Radovan Karadžić, rođen kod Šavnika, ima sa Crnom Gorom? Komentar na tu presudu imaju u Americi, u Njemačkoj i u Australiji, ali nemaju u Crnoj Gori.

Poređenja radi, lider protesta u Srbiji, Sergej Trifunović pozdravio je presudu.
Pokoljenja djela sude

Za razliku od organizatora protesta, koji su komentar odbili iz praktičnih razloga, da ne raspiruju "crnogorske podjele", u Demokratskom frontu, koji, kako je u emisiji "Načisto" na Televiziji Vijesti saopštio jedan od lidera te političke organizacije, obezbjeđuju logistiku i masovnost protesta, za te podjele nisu brinuli. Oni su imali komentar.

"Jasno je da ovakva brutalna osuda za osnivača Republike Srpske nije samo suđenje njemu već i pokušaj suđenja Republici Srpskoj - najvećoj tekovini našeg naroda posle 1918. godine. Mi nemamo dileme da će ova presuda biti korišćena dominantno u tom pravcu… Međutim, nikakve presude i montirani politički procesi navođeni od pojedinih velikih sila ne mogu poništiti herojsku borbu srpskog naroda od 1992-1995. godine. Pokoljenja djela sude - dr Radovan Karadžić je komandovao odbranom srpskog naroda u borbi protiv onih koji su mučki udarali i 1914. i 1941. godine i spriječio da se ponovi genocid nad našim narodom. Iz te borbe, iz krvi svojih najboljih sinova, rodila se Republika Srpska. Time je dr Radovan Karadžić ispunio svoj cilj i dug prema srpskom narodu, i tu činjenicu ne mogu poništiti niti umanjiti namještaljke antisrpskog Haškog suda".

U Demokratskom frontu nemaju ni dilemu kakve veze Karadžić ima sa Crnom Gorom:

"Namjera da se srpski narod okrivi za ratove u bivšoj Jugoslaviji i samom presudom Radovanu Karadžiću, rođenom u Crnoj Gori, u šavničkoj Petnjici, i više je nego očigledna i tendenciozna, ali i neodrživa. Ovo tim prije što odgovornost, za sve što se dešavalo za vrijeme građanskog rata u Jugoslaviji, snose i Alija Izetbegović i Franjo Tuđman. Pritom svaki pokušaj zamjena teza, pa i kroz ovu presudu Radovanu Karadžiću iz Petnjice kod Šavnika u Crnoj Gori, ne samo da ne može doprinijeti pomirenju, već, nasuprot, može doprinijeti destabilizaciji ionako krhkih političkih prilika na prostoru zapadnog Balkana… A srpski i crnogorski narod kroz svoju svijetlu istoriju nikad nije bio genocidan, već se isključivo borio za svoju slobodu, i slobodu drugih, i u toj borbi redovno i oduvijek bio najveća žrtva".

Crna Gora koju bi vodili ljudi koji su pisali ova saopštenja bila bi ne samo opasnost za sebe, nego i za Bosnu i Hercegovinu. To je ono što je jasno. Ono što treba do kraja razjasniti je tema ovog teksta: koja je istinska uloga "običnih građana" u zločinima razmjera kakvi su bili oni počinjeni u Bosni i Hercegovini?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Andrej Nikolaidis (Al Jazeera)

utorak, 19 Mart 2019 00:00

Znate li ko je bio Muaz ibn Džebel?

Ocijeni...
(1 glasova)

Piše: Mirnes Kovač

upitnik1Većina prakticirajućih vjernika muslimana danas će vam veoma hitro odgovoriti na pitanje iz naslova.

"Kako da ne! Čuli smo stotinu puta od imama u džamiji kada na hutbi petkom citira hadise, riječi poslanika Muhammeda, te spominje kako ih prenosi Muaz ibn Džebel."

Muaz ibn Džebel bio je omiljeni ashab, drug Božijeg poslanika Muhammeda. Poslanik je za njega kazao da će biti predvodnik učenih ljudi u raju.

Muaz je bio jedan od pisara Objave, učen i razborit, prenosilac hadisa.

Smrt na putu ka Palestini
Rođen je u tadašnjem Jesribu, kasnije Medini, 603. godine, a islam je prihvatio kao 18-godišnjak. Vjerno je slijedio i učio od poslanika Muhammeda i pomagao mu u njegovoj misiji.

Nakon što su muslimani oslobodili Mekku, Muhammed ga je ostavio u tom gradu da ljude podučava, da ih uči Božijoj knjizi, moralu, lijepom ponašanju, propisima nove vjere.

Kasnije ga je poslao kao misionara u Jemen, lično ga ispratio i na rastanku mu rekao da će, kad se vrati, vjerovatno zateći samo džamiju i njegov grob. Nakon što je to čuo, Muaz je počeo plakati.

Kad se vratio iz Jemena u Medinu, bilo je onako kako mu je Poslanik rekao. Poslanik je umro, a Muaz je potom krenuo u svoju novu misiju. S muslimanskom vojskom krenuo je prema Šamu, prostoru današnje Sirije, Jordana i Palestine.

Na putu prema Palestini razbolio se i umro u 33. godini, prema predajama, od emauske kuge.

Teroristički napad
Priča o tom ashabu, vjernom drugu poslanika Muhammeda, na um mi je pala jutros kad mi je muftija Islamske zajednice Bošnjaka u Australiji Jasmin-ef. Bekrić poslao slike jednog drugog Muaza ibn Džebela.

Muftija Bekrić od subote je u novozelandskom Christchurchu, u posjeti tamošnjim muslimanima koji su u petak pogođeni užasnim terorističkim napadom.

Ovih dana u ime Islamske zajednice posjećuje nastradale i preživjele vjernike koji su napadnuti samo zato što su se molili Bogu u džamijama Al Noor i Linwood u tom novozelandskom gradu.

U obilasku mnogih uplakanih i prestravljenih žrtava terorističkog napada muftija Bekrić sreo je jednog zbunjenog i tužnog oca Adema iz Somalije.

Adem mu je pokazao na mobitelu sliku svog sina Muaza ibn Džebela (dječak je u medijima identificiran kao Mucad Ibrahim), djeteta koje je ubijeno u terorističkom napadu na džamiju.

A imalo je samo tri i po godine.

Bijeg na kraj svijeta
Da! To je taj Adem sa slike koju sam negdje vidio. Kada se u petak, 15. marta 2019, dogodio tragični napad u Christchurchu. Kada smo svi u nevjerici gledali snimke zlotvora koji ubija ljude i sve to uživo prenosi.

Među prvim informacijama koje su prenijeli svjetski mediji bila je upravo informacija preživjelih koji su vikali i opisivali žrtve: "Jedan mali somalijski dječak, možda je imao pet godina. Bio je lijep dječačić."

Kasnije, kako su vijesti o tom užasnom zločinu stizale, pojavila se i slika upravo Somalijca Adema kako u rukama drži svog ubijenog sina Muaza ibn Džebela.

Islamska tradicija također prenosi da je Muaz ibn Džebel, dakle, učeni prijatelj poslanika Muhammeda, jednom savjetovao svog sina:

"Sinko moj, kad se moliš, moli se kao da odlaziš i zamisli da se nećeš moći vratiti i nikad više moliti. Znaj da vjernik umire između dva dobra djela: onog koje je obavio i onog koje je namjeravao kasnije obaviti."

Uz suze u očima sjetio sam se tog predanja o Muazu ibn Džebelu i te mi riječi nikako ne silaze s uma gledajući tužnog somalijskog oca, imigranta koji je došao na kraj svijeta kako bi svojoj porodici osigurao bolje mjesto za život.

Vjerovatno je i Somalijac Adem svog sina dozivao u nevjerici i zbunjenosti: kako je moguće da je neko mogao ubiti njegovo dijete u Božijoj kući? Kako je moguće da se njegov troipogodišnji Muaz ibn Džebel više nikad vratiti neće!?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

madarskaEvropska narodna stranka, konzervativni blok u Evropskom parlamentu, će 20. marta odlučiti da li će istjerati vladajuću mađarsku stranku Fidesz. EEP je sporo nastupio u cenzurisanju Fidesza i mađarskog autokratskog premijera Viktora Orbana, za njegov napad na demokratiju i vladavinu zakona. Pa ipak, Orbanovi zapadnjački kritičari su bili jednako spori da razumiju socijalne i ekonomske politike koje su u osnovi njegove popularnosti.

Razmotrite hrabri set porodičnih politika koje je Orban najavio 10. februara. Do sada je presuda na Zapadu o ovim politikama, čiji je cilj da se pozabave niskom stopom plodnosti u državi i da dodatno reduciraju imigraciju, bila gromoglasno negativna i gotovo slijepa za njihovu efikasnost u ukorjenjivanju Orbanove podrške među mađarskim glasačima.

Zapadnjački analitičari ne prepoznaju da diktatorski nacionalisti kao što je Orban dobijaju podršku ne samo kroz napade na imigrante, već i nuđenjem ekonomskih politika koje koriste prosječnim ljudima. Vodeće političke stranke na Zapadu trebaju naučiti ovu ekonomsku lekciju brzo ako se žele takmičiti protiv svojih populističkih izazivača.

Orban želi povezati svoju nacionalističku poruku sa darežljivim i popularnim socijalnim politikama, dok ohrabruje mađarske žene i porodice da imaju više djece. Mađarska trenutna stopa plodnosti od 1,45 djeteta po ženi ispod je stope zamjene. A mađarska populacija se smanjuje od 1989, zrcaleći padove u drugim bivšim komunističkim državama koje su pružale opsežnu socijalnu podršku porodicama.

Glavna značajka ovog plana je cjeloživotno izuzeće od poreza na lični dohodak za žene koje rode četvero i više djece (Orban i njegova supruga imaju petero). Ova i druge politike u novom paketu će imati stvarni utjecaj na sve porodice u Mađarskoj. Žene mlađe od 40 godina koje se prvi put udaju i koje su radile najmanje tri godine bit će podobne za kredit od 36 000 dolara „za podizanje djece“ po sniženoj stopi, koja će biti oproštena kako budu rađale djecu. Veće porodice mogu aplicirati za vladin grant od 9.000 dolara za kupovinu automobila sa sedam sjedišta. Nane i dede koji čuvaju djecu bit će podobni za odlazak s posla i beneficije. A vlada će kreirati 21.000 novih subvencioniranih lokacija za čuvanje djece.
Upad u zamku

Vodeći zapadnjački mediji, analitičari i političari su gotovo univerzalno kritikovali ovaj plan, stoga upadajući direktno u Orbanovu zamku. The Economist, dugogodišnji zagovaratelj ekonomskih politika slobodnog tržišta koje su osiromašile mnoge u istočnoj Evropi dok proizvode veliko bogatstvo za nekolicinu i veće životne standarde za manjinu srednje klase, predvidivo je kritikovao Orbanov plan jer je isuviše skup. Ove nove mjere „teško da će poroditi baby boom“ i mogle bi „uvećati ekonomiju koja je blizu pregrijavanja i podići cijene kuća“.

Novinar Adam Taylor odrazio je ove sentimente u The Washington Postu, tvrdeći da će Orbanove politike „jedva pomjeriti kazaljku u vezi nataliteta i mogu predstavljati loše vraćanje investicije“. Slušamo ovu istu zapadnjačku kritiku već decenijama: pomaganje ljudima je preskupo i ne funkcioniše, plaćanje kuća će ih samo učiniti skupljima, i bolje je oslanjati se na tržišta nego na javne politike.

Ali Orbanovi kritičari ignorišu primjere Poljske i Rusije, koje su također implementirale natalitetske politike u posljednjih nekoliko godina. Ruska stopa plodnosti iznosi do 1,75 djece po ženi, a 1999. je iznosila svega 1,7, dijelom zbog programa granta za nove roditelje. I Poljska je dostigla veće stope nataliteta nakon 2015. nakon uvođenja velike inicijative Porodica 500+, koja omogućava roditeljima da plate za školske potrepštine, odjeću i odmore. Oba programa su kritikovana kao preskupa, ali poljski javni deficit je opao, nije porastao. Ove su politike stimulisale ekonomski razvoj dok su dramatično reducirale dječje siromaštvo i povećale broj djece upisane u škole.

Iako napadi slobodnog tržišta na hrabre nove socijalne programe ne iznenađuju, neke od najoštrijih kritika Orbanovih politika su došle od ljevice. Progresivcima se nimalo ne sviđa činjenica da se mnogi od ovih prijedloga odnose prema ženama na način koji izgleda unapređuje konzervativnu, proporodičnu agendu.

Za Afuu Hirsch iz The Guardiana, na primjer, „ideja da je pomoć siromašnima uvjetovana poslušnom reprodukcijom graniči sa distopijom.“ Slično tome, profesorica Kim Lane Scheppele, koju je intervjuisao Public Radio International, upozorila je da „će žene ponijeti teret Orbanovih neuspjelih ekonomskih politika.“ A švedska ministrica za socijalna pitanja Annika Strandhäll rekla je da, „će ova vrsta politika naštetiti autonomiji za koju su se žene borile decenijama.“
Srce i um glasača

Ovi analitičari su u pravu kada kažu da su Orbanove politike osmišljene da ohrabre žene da se udaju, kupe kuće, rađaju više djece i ostanu u Mađarskoj. Ali njihova kritika promašuje poentu na važne načine. U cjelini, ovi prijedlozi nisu prisilni. Niti žele držati žene bosim i vezanim za kuću. Umjesto tog, Orbanov plan je osmišljen da pomogne ženama da održavaju ravnotežu na relaciji posao-život. Za to, trebaju biti slavljene, a ne osuđivane.

Razmotrite cjeloživotno izuzeće od poreza na lični dohodak za žene sa četvero ili više djece. Primarne korisnice ovog programa bit će zaposlene žene, jer one bez prihoda neće dobiti nikakvu prednost. U porodicama sa oba roditelja gdje oba partnera imaju sličan ili jednak potencijal za zaradu, može imati smisla za ženu da radi oslobođena poreza, ili da vodi porodični posao, dok muškarac ostaje kući s djecom.

Isto tako, davanjem nanama i dedama beneficija za čuvanje djece pomaže se ženama da uđu u radnu snagu. Isto je i sa subvencioniranim čuvanjem djece. I iako novi program kredita ohrabruje žene da imaju djecu, može im omogućiti da kupe kuću. Ukratko, ove politike pružaju državnu podršku za ženski neplaćeni rad.

Sviđalo vam se to ili ne, neke od najhrabrijih evropskih socijalnih inicijativa dolaze od najneliberalnijih vlada. Negativne reakcije vodećih utjecajnih osoba na Zapadu pokazuju koliko su nespremni da se bore sa Orbanom i drugima za srca i umove glasača. Populistička desnica koristi retoriku i politike socijalne demokratije u službi diktatorskog nacionalizma. Ako Zapad ne može uvidjeti ili razumjeti privlačnost ovoga, neće biti u stanju ni da se suprotstavi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 Mitchell A. Orenstein (Project Syndicate)

ponedjeljak, 18 Februar 2019 00:00

Goli otok kao neljudsko naličje socijalizma

Ocijeni...
(0 glasova)

goliotokPriča o Golom otoku, mjestu zatočenja, mučenja i stradanja, ali i smrti u godinama nakon Drugog svjetskog rata, oslobađanja od nacizma i fašizma te stvaranja slobodne Jugoslavije dugo je godina bila tabu tema. O onome što se potiho šaputalo glasnije se počelo pričati tek nakon smrti Josipa Broza Tita. I doznalo se mnogo o sudbini svih onih, a bilo ih je više od 16.000, koji su u sedam godina postojanja najzloglasnijeg zatvora bivše države iz raznih razloga, uglavnom političke prirode, završili na tom pustom jadranskom otoku.

Mladi hrvatski povjesničar Martin Previšić otišao je korak dalje, otvorio arhive Udbe, pretražio mnoge dokumente i čuo brojna svjedočanstva o jednoj od najmračnijih epizoda 20. stoljeća na jugoslavenskim prostorima. I tako je, u izdanju zagrebačke Frakture, nastala knjiga Povijest Golog otoka, predstavljena ovih dana.

Iz doktorata, koji ste obranili na Filozofskom fakultetu, a koja je bila posvećena jednom od događaja koji su 'prelomili' povijest druge Jugoslavije, rodila se ideja za knjigu o Golom otoku. Uslijedile su godine rada i, u konačnici, sedam desetljeća od osnutka Golog otoka objavljena je knjiga. Osim u znanstvenom smislu, zbog čega priča o Golom otoku zanima Vas, ali i mnoge na ex-YU prostorima?

- Knjiga je, zapravo, priča koja se tiče svih naroda bivše Jugoslavije. Iako se nakon 1991. godine mnoge teme pokušava, da tako kažem, etnificirati, pa su počele prevladavati "naše teme", knjiga o Golom otoku priča je koja ima ipak prvenstveno ideološko, pa tek onda nacionalno obilježje. Mene je zainteresirala ova tema jer sam, istražujući sukob Tito – Staljin 1948. godine, shvatio da tada nije bila napisana studija o Golom otoku nigdje na prostoru bivše Jugoslavije. To me itekako zainteresiralo, jer logor na Golom otoku je bila i ostala top tema. Razlog tome je što historičari nisu imali dokumente koji bi se mogli odmaknuti od svjedočanstava iz 1980-ih. Imao sam tu sreću kada sam počeo raditi ovu temu prije gotovo deset godina.

Dobitnik Fulbrightove stipendije

Martin Previšić (1984) docent je na katedri za Hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Područje interesa njegovih istraživanja je povijest socijalističke Jugoslavije i Hrvatske od 1945. godine te povijest komunizma.

Predavač je na Hrvatskom vojnom učilištu.

Autor je niza znanstvenih tekstova i suradnik na dokumentarnim filmovima i izložbama.

Bio je na kraćoj stipendiji u Yad Vashem International School for Holocaust Studies u Jeruzalemu.

Održao je gostujuća predavanja na University of California, Berkeley, University of Illinois at Urbana–Campaign, University of Pittsburgh, University of North Carolina at Chapel Hill, Furman University te Humboldt-Universität Berlin.

Dobitnik je Fulbrightove stipendije za 2019. godinu na Stanford Universityju.

Je li to zanimanje za Goli otok posljedica činjenice da je 'socijalizam s ljudskim licem' imao i svoje neljudsko naličje?

- Upravo tako. Odnosno, ono što je on bio prije nego što je postao "socijalizam s ljudskim licem", ako je to ikada i bio. Kada je ova tema kroz memoaristiku 1980. godine izašla u javnost, dakle nakon Titove smrti, ona je imala ubitačan učinak za Jugoslaviju. Zato jer je govorila o tome što su komunisti radili komunistima, borci svojim suborcima. Potkopala je snagu ideologije koja je ionako već bila na izdahu, a k tome i dala je drugu nijansu mitskoj 1948. godini. Mnoge je to razočaralo.

Prošlo je više od sedam desetljeća od 'povijesnog NE' koje je Jugoslaviju usmjerilo na neku drugu stranu, a ne putem država 'iza željezne zavjese'. Tko je, zapravo, kome rekao 'ne' – Tito Staljinu ili Staljin Titu?

- Staljin je Tita ekskomunicirao uz komunističkog svijeta Rezolucijom Informbiroa. Staljin je, nakon toga, stegnuo Tita ekonomskim pritiskom. Ono što se Titu mora priznati jeste to da je imao hrabrosti da se ne podvrgne diktatu i da ide do kraja. Od tuda to "mitsko" NE. I to je bilo hrabro kada se pogleda vrijeme i kontekst, premda je Tito znao što slijedi onima koji nisu na liniji. Ne zaboravite da je on bio u Rusiji tijekom velikih čistki.

Da nije bilo toga NE jasno je da bi Jugoslavija išla drugim putem, ali… kojim? Nisu sve države 'iza željezne zavjese' prošle isti put, svaka je imala svoje specifičnosti, a danas su sve, ili gotovo sve, daleko ispred bilo koje od bivših jugoslavenskih republika (posebice Češka i Poljska)?

- To je alternativna povijest i teško je proniknuti gdje i kako bi Jugoslavija završila. Čak i u sferi neke razumne spekulacije. Ne smijemo zaboraviti da je prije 1948. godine Jugoslavija bila najveći i najodaniji saveznik SSSR-a. Da su rigidni koncepti staljinizacije, ili bar većina njih, provođeni puno prije i brže nego u ostalim zemljama. Prema tome, mislim da bi to bio put koji bi završio u teškom sivilu. Međutim, 1948. godina je ipak Jugoslaviju usmjerila u nešto puno prihvatljivije i kvalitetnije, ako kao komparaciju uzmemo Lager.

Ako se vratimo Golom otoku… Nisu li tom idejom i njezinom realizacijom Tito i Komunistička partija Jugoslavije, zapravo, slijedili 'bolje' od sebe kad je progon neistomišljenika u pitanju, dakle Staljina i SSSR? I jesu li otišli korak dalje?

- Teško je reći da su otišli korak dalje, jer ipak Gulag je nešto stravično. Iz koje god ga perspektive gledali. Ono što je kod Golog otoka važno da je on posljedica iste ili vrlo slične filozofije odnosa prema protivnicima, i to onima koji su na istoj strani barikade. Za komuniste su ti protivnici, bili oni stvarni ili imaginarni, zapravo najopasniji oponenti. Zato jer ne prijete samo vlasti, nego i ideologiji. Na Golom otoku su prvo prijetili vlasti, bez da ulazimo koliko stvarno, a onda i nekoj novoj ideologiji u stvaranju. Međutim, da se vratimo na početak. Goli otok je tipičan staljinizam i staljinistički refleks na situaciju u kojoj se zemlja našla. Drugačiji nije niti mogao biti.

U svom djelu tvrdite da su neki detalji u funkcioniranju Golog preslikani iz nacističkih, ustaških, sovjetskih logora. Na koji način?

- Da, prvenstveno kada su u pitanju nacistički logori i gulazi. Naime, organizacijska struktura, naglašavam riječ organizacijska, bile su slične, da ne kažem identične. U ime tajne policije, u ovom slučaju UDB-e, logorom su, po njihovom nalogu, upravljali logoraši, i to podobni. Na taj način ruke UDB-e su bile čiste, pa su onda i neki visokopozicionirani šefovi UDB-e govorili da oni nisu tukli logoraše. Tako je upravljanje logorom, doduše iz drugih motiva, bilo slično uspostavljeno i u nacističkim logorima, ali i onim sovjetskim. I, nema sumnje, u tim logorima su bili utamničeni brojni jugoslavenski komunisti, pa su neka od tih iskustava primjenjivali i na Golom otoku.

Zbog čega u svim tim spomenutim režimima, pa i onome što se događalo za Titovog vremena i, posebice, na Golom otoku, nije bilo humanijeg pristupa? Ili je smisao takvih mjesta – zastrašiti, obeznaniti, mučiti, ubiti?

- Čini mi se da je na neki način odgovor već dat gore. Naime, bez obzira na neke sličnosti, koji ima dosta po pitanju organizacijskih aspekata, postoje razlike u ciljevima samih logora. Nacistički logori su, bar oni najpoznatiji, bili logori smrti. Sovjetskim logorima jedan od glavnih ciljeva je bila eksploatacija robovske radne snage za projekte industrijalizacije i eliminaciju političkih protivnika i stvarnih ili navodnih neistomišljenika, dok je Goli otok u ideji zamišljen kao mjesto političkog preodgoja. Na koncu, sve ih spaja nasilje kojima su se razni ciljevi htjeli postići.

Jesu li logori, uz ratove, obilježili 20. stoljeće na balkanskih prostorima? I otkuda potječe brutalnost koja se tamo stvori (znam da je pitanje pomalo iz područja nekih drugih znanosti, ali… ima li povijest na njih odgovor)?

- Oni su obilježili čitavo 20. stoljeće. Ne samo Balkan. Na neki način, 20. stoljeće i jeste stoljeće logora. Osmišljena, ciljana, organizirana ideja internacije ljudi u logore zahvaća velikim dijelom cijelo stoljeće i, naravno, najviše se veže uz nacističke, sovjetske i logore iz tih ideoloških orbita. Ali se ne smije zaboraviti da nikako to nisu jedini logori. Recimo, oko 120.000 Japanaca bilo je internirano u SAD na početku rata na isključivo rasnim osnovama. Teško je to elaborirati zašto, ali čini se da su ideologije povezane s razvojem društva u raznim aspektima, pa i onim industrijskim i tehničkim, dovele do mogućnosti provedbe takvih ideja.

Ipak je Goli otok mjesto patnje, stradanja, smrti… kako istinu o njemu pričati svijetu – ovako ad hoc i neozbiljno, kako se sada pokušava, ili osmisliti projekt kompleksa poput bivših logora iz Drugog svjetskog rata?

- Mislim da je ova knjiga, i općenito znanstveni pristup, prvi nužni korak kako bi se započeo proces koji bi na koncu doveo do nekog oblika memorijalizacije Golog otoka. Ovako je on kao slon u sobi, kojeg svi vide, a ujedno i ignoriraju. Jedini pravi način je na Golom otoku napraviti muzej ili memorijalni kompleks, koji će na dostojan način obilježiti sve što se tamo događalo, a onda i pomoći u prevladavanju s našom prošlošću. Treba naglasiti da je najmanji problem u ovom slučaju novac, koji bi Europska unija jako lako našla za ovaj slučaj. A i Hrvatska država.

Glavni problem je kratkovidnost naših rukovodstava, koja, čini mi se, ne vide neki naročiti politički kapital u Golom otoku, jer, eto, to nije "naš" problem. Moraju li i mrtvi imati naciju, ili mogu li biti samo mrtvi? I da li je bitno mučenje, ili je mnogo važnije koga se muči. Na koncu, memorijalni kompleks, osim svih očitih društvenih prednosti, imao bi i jako važan doprinos turizmu u toj regiji.

Povijest Golog otoka napisali ste kao kombinaciju znanstvenog rada, analiziranja brojnih dokumenata i prenošenja svjedočanstava. I sve to nastojali ste približiti čitateljima kako bi shvatili sve razmjere zla. Koliko je bilo teško obuhvatiti tako kompleksnu priču u realan prikaz sedam mračnih godina?

- Meni se čini da povjesničar koji se bavi kontroverznim i teškim temama, posebno ako živi na području bivše Jugoslavije, ima obavezu, da ne kažem i poslanje, da svoj rad na što adekvatniji način približi čitateljima i široj publici. Uvjeren sam da je to njegova šira društvena uloga, osim one znanstvene. Posebno kada imamo višak povijesti i toliko traumatičnih mjesta u našoj bližoj prošlosti da ona koče razne konstruktivne procese. Naravno da se, kao i u nizu drugih slučajeva, često i u historiografiji javljaju crno-bijele stereotipizirane slike, ali ja se nadam, a to će šira javnost prosuditi, da sam u svojoj knjizi do jedne mjere uspio prikazati što se dogodilo na Golom otoku od 1949. do 1956. godine – tada, a ne danas.

 Mladen Obrenović (Al Jazeera)

subota, 02 Februar 2019 00:00

Kako Kina špijunira muslimane Ujgure

Ocijeni...
(0 glasova)

ujguri2Turski gradić Zonguldak, u kojem se iskopava ugalj, čini se nevjerovatnim mjestom za susret sa čovjekom koji tvrdi da je kineski špijun, ali ovdje je Yusuf Amat organizirao sastanak s nama.

Sjedeći u predvorju hotela s pogledom na Crno more, čekajući da dođe, pitao sam se kakva bi osoba pristala špijunirati susjede, prijatelje pa čak i porodicu za vladu koju organizacije za zaštitu ljudskih prava optužuju da provodi brutalnu kampanju masovnih hapšenja i zatvaranja.

Gotovo mi je promakao Amat dok je ulazio na staklena vrata. U sivom kombinezonu, sa sivom pamučnom kapom, u sivoj prostranoj jakni, sve je u vezi s njime – od njegove odjeće do ponašanja – neupadljivo.

"Ni hao (Dobar dan)", tiho reče Amat, pozdravljajući me na mandarinskom spustivši pogled, i nježno se rukova sa mnom.

"Oprostite što kasnim, upravo sam završio sa smjenom na benzinskoj pumpi i morao sam promijeniti nekoliko autobusa da bih stigao ovdje."

Ujgur Yusuf Amat kaže da su ga navodno kineske vlasti prisilile da špijunira porodicu i prijatelje u Xinjiangu i u inostranstvuJenni Henderson/Al Jazeera

Amat je Ujgur. Muslimanska etnička manjina u Kini, Ujguri, meta su mjera strogog kažnjavanja vlade u Pekingu. Panel Ujedinjenih naroda za ljudska prava rekao je da je to dovelo do zatvaranja miliona ljudi u onom što Kinezi nazivaju "centrima za reedukaciju".

"Moja uloga", pojašnjava Amat, "bila je da prosljeđujem informacije zvaničnicima."

"Prijavljivao sam sve što su ljudi radili – šta su jeli, pili , šta su radili u privatnosti svojih domova, bez obzira na to je li riječ o prijateljima ili porodici... Sve sam prenosio."

Kaže da su njegove informacije proslijeđene vlastima.

Uzrujalo ga je, kaže, to što su zvaničnici često zatvarali ljude zbog "bezazlenih i nevažnih" razloga.

"Mogli ste imati dugu bradu ili neki vjerski tekst na svom telefonu, ili ste možda studirali u inozemstvu ili ste vodili telefonski razgovor s nekim u prekomorskim zemljama. Sve to je moglo biti razlog za pritvor."

Amat kaže da je počeo špijunirati 2012. jer su zvaničnici uhapsili i mučili njegovu majku, zaprijetivši da će je zadržati u pritvoru ako ne pristane raditi za njih.

"Još od mladih dana uvijek sam sebi govorio da ću zaštititi moju majku. Ali nisam to učinio. Kad su me odveli da je vidim, srce me jako zaboljelo."

Rekao je da ga je njegov nadređeni poslao da špijunira u inozemstvu, u okviru rastuće kineske globalne mreže nadzora. Od 2012. do 2018, kaže Amat, bilo mu je naređeno da se infiltrira u ujgurske zajednice u Afganistanu, Pakistanu i Turskoj. Kaže da Peking ima "nebrojeno" doušnika širom svijeta.

"Ja sam iz malog grada Karamaya i samo sam jedan od mnogih kojim upravlja moj nadređeni. Postoje deseci gradova iste veličine širom Xinjianga, da ne govorimo o velikim gradovima. A tu su i međunarodne operacije, tako da se može pretpostaviti koliko očiju imaju."

Dodaje da Kina postaje smionija na međunarodnom frontu, ustvrdivši da su državni operativci otimali Ujgure u inozemstvu.


Nestanak u Kini

Jednom kad se vrate u Kinu, kaže on, mnogi nestaju u centrima za reedukaciju.

Kineska vlada poručuje da Ujgure proizvoljno hapse i zatvaraju protivnoj njihovoj volji, te tvrdi da su to "dobrovoljne" ustanove za strukovno osposobljavanje, namijenjene da pruže obuke za poslove i suzbiju "ekstremističke" tendencije.

Amat kaže da vlada "otvoreno laže" te da je on sam proveo godinu i po u pritvorskom centru, kad su ga uhapsili zbog pokušaja da odleti na Bliski istok i pridruži se muslimanskim borcima.

Kaže da su ga vlasti regrutirale dok je služio kaznu. Kad je pristao biti doušnik, Amat kaže da mu je dat posao čišćenja zatočeničkih objekata.

Njegova zaduženja omogućila su mu pristup mnogim područjima centra.

"Vidio sam kako mnoge ljude premlaćuju u sobama za ispitivanje. Povremeno su koristili električne kablove, koji su izazivali nezamisliv bol. Oni koje su tukli užasno su vrištali, pogotovo djevojke mojih godina. Ne mogu zaboraviti krv – ljudsku krv na podu, zidovima, svugdje, poslije."

Al Jazeera je razgovarala s desecima bivših zatočenika. Mnogi su potvrdili da su ili svjedočili ili sami bili žrtve mučenja i zlostavljanja u tim centrima.

Učitelj Abduweli Ayup, musliman Ujgur, volonterski predaje ujgursku kulturu i jezik djeci koja su s porodicama pobjegli iz Xinjianga.

Abduweli Ayup, učitelj i pisac, proveo je 15 mjeseci u tri objekta u Urumqiju, prijestonici pokrajine Xinjiang. Na dan kad je uhapšen kaže da su ga policajci, navodno, odveli u ćeliju i silovali ga.

"Prvi dan bio je veoma užasan", rekao je Ayup.

"Skinuli su mi odjeću, pljusnuli me po stražnjici i onda su me zlostavljali... više od 20 Kineza. Sutradan me policija upitala: 'Jednog dana, ako ste vi ljudi na vlasti, šta ćete učiniti nama?' Rekao sam: 'Vidite, ja sam ljudsko biće, ja nisam životinja poput vas'."

Kaže da su ga u sljedećim mjesecima redovno tukli drugi zatvorenici. Zatvorski čuvari ignorirali su njegove pozive u pomoć, dodao je.

"Oni žele da budete tako mučeni. Ako vas mnogo muče, lakše je za vas da sarađujete s njima tokom ispitivanja."

Rekao je da su silovanja i premlaćivanja organizirana kako bi ga natjerali da prizna da je separatist ili "terorist".
Novac za škole

"Ja sam učitelj, učenjak. Nikad nisam razmišljao o ovim stvarima. Nisam separatist. Nisam terorist. Šta imam priznati?", pita on.

Ayup je zatvoren zbog prikupljanja novca za ujgurske škole nakon što su kineske vlasti zabranile djeci da uče ujgurski jezik.

"Žele izbrisati Ujgure. Žele da Ujguri vjeruju da je Kineska komunistička partija Bog", rekao je Ayup.

Nakon što su ga oslobodili Ayup kaže da se bojao da će ga ponovo zatvoriti. Zato je s porodicom pobjegao u Tursku. Ujguri dijele dugu historiju s tom zemljom i hiljade su ih se naselile tamo tokom protekle decenije.

U Istanbulu Ayup dokumentira priče ujgurskih zatočenika.

Jedna od njih jest Gulbakhar Jaliloua.

Ayup nas je odveo da se sastanemo s njom u sigurnoj kući u gradu. Sjedeći na kauču, počela je nekontrolirano plakati dok se prisjećala svog iskustva.

"Držali su me godinu, tri mjeseca i deset dana... Brojala sam svaki sat i svaku minutu. Sat se činio kao godina", rekla je ona.

Jaliloua kaže da su je uhapsili u Xinjiangu dok je preuzimala pošiljku za njen posao s odjećom. U vezi s njenim hapšenjem zbunjuje je to što ona uopće nije kineska državljanka. Kad je rekla vlastima da je iz Kazahstana, oni su jednostavno prikrili njen identitet, kaže Jaliloua.

"Dali su mi kinesko ime i kineski identifikacijski broj kako me kazahstanska ambasada ne bi mogla pronaći."

Gulbakar Jaliloua je muslimanka Ujgurka i državljanka Kazahstana, ali su je kineske vlasti zatočile duže od godinu danaSteve Chao/Al Jazeera

Jaliloua se prisjeća kako su je nagurali u malu ćeliju s 35 drugih žena, a zatim je bila podvrgnuta zastrašujućim ispitivanjima, koja su nekad trajala 24 sata.

"Stavili su mi crnu kapuljaču na glavu i lisice na ruke i lance... Nisam mogla brzo hodati zbog lisica na nogama, tako da su me gurali. Kad bih pala, vukli bi me do sobe za ispitivanje."

Kaže da njoj i drugim muslimanskim zatočenicima nije bilo dozvoljeno da se mole i živjeli su u stalnom strahu da će ih kazniti ako otkriju da oni to u tajnosti rade.

U pritvoru je izgubila 30 kilograma, ali kaže da je njen tretman bio bolji od onog s kojim su se suočavali Ujguri.

"Bila je ova mlada žena, po imenu Patigul. Jednog dana vratila se s raščupanom kosom. Pokazala mi je desnu stranu glave. Bila je natečena i krvarila... nakon žestokog premlaćivanja."

Kineski zvaničnici kategorično negiraju optužbe za zlostavljanje i ignoriraju učestale međunarodne pozive da zatvore centre za "reedukaciju".

Vlada kaže da će dozvoliti zvaničnicima UN-a da posjete objekte dok god oni "budu poštivali kineski zakon, izbjegavali uplitanje u domaća pitanja i umjesto toga zauzmu neutralan i objektivan stav".

Neki Ujguri smatraju da bi pokrajina Xinjiang, njihova domovina, trebala biti nezavisna država Istočni TurkestanSteve Chao/Al Jazeera

Amat kaže da on više ne može šutjeti o odnosu prema njegovom narodu.

"Kina misli da je ispravno ovo što rade, ali griješe", kaže on. "Da, svaka zemlja ima vlastite zakone, ali postoji i univerzalni međunarodni standard. A u mojim očima oni ozbiljno krše taj standard. Ujguri nemaju pravo na vlastitu slobodu, živjeti na način kako bismo željeli."

Priznaje da ga izjeda krivica jer je davao informacije o kolegama Ujgurima.

"Osjećam se kao da me svaki put stalno bolno probada."

Pitao sam ga zašto je odlučio sada podijeliti ovu informaciju. Kaže da više nema šta izgubiti. Većina njegove porodice zatvorena je u centre. Dijelom, kaže, zbog njegovog špijuniranja.

"Moja sestra, majka i zet, njegova braća, njihovi roditelji, moj ujak – svi su oni u zatvoru. Svi su tamo."

Kaže da je preselio u Zonguldak jer u tom gradu živi malo Ujgura, što otežava kineskim zvaničnicima da od njega zatraže da ih špijunira.

Sada kad se obratio medijima kaže da je vjerovatno da će se suočiti s odmazdom.

No, kaže da je spreman.

"Ovdje nije riječ samo o mojoj bližoj porodici, ovdje je riječ o zauzimanju za sve Ujgure. Svi su oni moja porodica. Moj život nije bitan. Šta se dogodi – dogodi. Dovoljno sam živio."

Steve Chao (Al Jazeera)

utorak, 29 Januar 2019 00:00

Gdje se izgubio Valentin Inzko?

Ocijeni...
(0 glasova)

inzko1Za deset godina na dužnosti visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini austrijski diplomata je bio uglavnom neprimijetan, kao da je tu po tajnom zadatku.
Valentin Inzko se u BiH zadržao tri puta duže i od Paddyja Ashdowna, koji se na ovoj funkciji održao pune tri i po godine.

Gdje se izgubio visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, šta on zapravo tamo sada radi, šta on i od koga čuva, ko ga finansira, može li Bosna i Hercegovina s visokim predstavnikom, kao vrhovnim čuvarom reda i zakona u suverenoj zemlji, ikada u Evropsku uniju i NATO? Ovo su  samo neka od pitanja s kojima se već nekoliko zadnjih godina susrećem na svim nivoima i u svim sferama domaće i inozemne javnosti, u stručnim krugovima, među političarima, novinarima i političkim analitičarima.

Znatiželja je kulminirala nakon oktobarskih općih izbora, koji su (umjesto priželjkivane deblokade sistema i zaokreta od etnonacionalizma) još više blokirali sve glavne karike funckioniranja države. Ko god je imao priliku upoznati sedmog po redu visokog predsatavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, karijernog austrijskog diplomatu rođenog kod Klagenfurta, mogao se uvjeriti da se radi o široko obrazovanom, slatkorječivom, duhovitom i govorljivom dobričini, koji plijeni šarolikošću svojih interesiranja, govorništvom i šarmantnošću. Da nije takav, vjerovatno ne bi ni imao tako uzletnu diplomatsku karijeru kakvu je imao od završetka studija prava, ruskog i južnoslavenskih jezika.

Prije prvog diplomatskog mandata, davne 1982. godine u Beogradu, Valentin Inzko je, po osobnim navodima, sticao iskustva u razvojnim programima Ujedinjenih naroda po Mongoliji, Šri Lanki i u samom sjedištu UN-a u New Yorku, gdje je bio austrijski izaslanik, a kasnije i drugi čovjek Misije UN-a za razoružanje. Da nije takav kakav je, ne bi ni u Bosni i Hercegovini ostao toliko dugo, tri puta duže i od Paddyja Ashdowna, koji se na ovoj funkciji održao pune tri i po godine.
Proslava u Banjonj Luci, Inzko u Ljubljani

Visokog predstavnika predlaže Upravni odbor Vijeća za provedbu mirovnog sporazuma - PIC, koji čini grupa od 55 zemalja i međunarodnih organizacija, među kojima je i Evropska unija a imenovanje potvrđuje Vijeće sigurnosti UN-a, koje je odobrilo i Okvirni mirovni sporazum iz Daytona, kao i raspoređivanje međunarodnih vojnih snaga za osiguranje mira u Bosni i Hercegovini.

Mandat visokog predstavnika preciziran je Aneksom 10 Okvirnog sporazuma. Po slovu tog propisa, "visoki predstavnik je konačni autoritet za tumačenje i provedbu civilnog dijela mirovnog ugovora". Njegova nadležnost se jedino ne odnosi na vojne Stabilizacijske snage - SFOR, koje su pod vodstvom NATO-a i vojnopoilicijske misije EU-a, koje su kasnije uslijedile.

U martu će biti 10 punih godina od kako je Inzko na dužnosti u Sarajevu. Za svo to vrijeme on je bio uglavnom neprimijetan. Kao da je tu po tajnom zadatku. Ili virtuozno krivuda po margini krupnih događaja, primajući za to pohvale i nove mandate. Zadnje inozemno oglašavanje visokog predstavnika u ovoj godini bilo je 8. januara, dan uoči "tradicionalne ceremonije" obilježavanja neustavnog dana bh. entiteta Republika Srpska. Toga dana visoki predstavnik je bio u Ljubljani. Slovenskog predsjednika Boruta Pahora i druge zvaničnike je upoznao s "političkim dešavanjima u Bosni i Hercegovini nakon oktobarskih izbora".

Na domaćem terenu visoki predstavnik se, zajedno s američkim i EU ambasadorima, oglasio 17. januara, također pisanom izjavom, o nužnosti formiranja Doma naroda Parlamenta entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, pojašnjavajući da se "napori političkih stranaka trebaju fokusirati na uspostavu nove vlasti... imajući u vidu da Dom naroda u starom sazivu nema demokratski legitimitet za donošenje odluka, a posebno onih u vezi s važnim pitanjima poput donošenja budžeta za ovu godinu".
Prisustvo 'na neodređeno vrijeme'

Pet dana kasnije visoki predstavnik je prošetao do Vlade Kantona Sarajevo, kako bi ohrabrio novog kantonalnog premijera Edina Fortu iz građanski orijentirane Naše stranke. Dva dana zatim, nakon što je Stranka demokratske akcije odlučila pokrenuti pravnu proceduru pred državnim Ustavnim sudom "radi preispitivanja imena RS-a", visoki predstavnik je poručio da je takva inicijativa, "usred rasprava o formiranju vlasti, neodgovorna i kontraproduktivna" te da "dodatno podriva povjerenje među konstitutivnim narodima i njihovim političkim predstavnicima".

U prošloj godini visoki predstavnik se zadnji put oglasio krajem decembra, kako bi saopćio građanima da on i (njegov) Ured visokog predstavnika - OHR ostaju i dalje u Bosni i Hercegovini. Svojim vještim diplomatskim manevrima, radnim uspjesima i "realnom potrebom za OHR-om", uspio je, kako je sam objasnio u jednom televiijskom intervjuu, osigurati budžet OHR-a čak za dvije godine unaprijed. Vizionarski, s hirurškom preciznošću, tada je pogodio da su okolnosti u zemlji takve da zahtijevaju prisustvo međunarodne zajednice "na neodređeno vrijeme".

Za 100 uposlenih 5,3 miliona eura

Od jula 2018. godine u OHR-u radi 15 stranih državljana (četiri s diplomatskom karijerom koje su postavile vlade njihovih zemalja, sedam osoba koje su direktno angažirane i četiri privremeno angažirane osobe) te 78 državljana Bosne i Hercegovine (74 osobe koje su direktno angažirane, tri direktno angažirane osobe finansirane vanbudžetskim sredstvima i jedna privremeno angažirana osoba).

Od septembra 2002. godine sva objavljena upražnjena radna mjesta u OHR-u su otvorena za bh. građane.

U slučajevima kada bh. i strani državljanin koji se prijavljuju za isto radno mjesto imaju jednake kvalifikacije i iskustvo, prednost ima kandidat iz Bosne i Hercegovine, navodi se u javno dostupnim informacijama OHR-a.

Sredstva za financiranje OHR-a dodjeljuje PIC.

Budžet za 2018/19. godinu iznosi 5,328 miliona eura.

Najveći udio u godišnjem budžetu OHR-a i dalje ima EU (54,37 posto), zatim SAD (22 posto), Japan (10 posto), Kanada (3,03 posto), Organizacija za islamsku saradnju (2,5 posto), Rusija (1,2 posto) te ostali (6,9 posto).

U međuvremenu u zemlji su se izdešavali mnogi krupni događaji. Nakon desetljetne diarhije (koju je Milorad Dodik izgrađivao još od januara 1998. godine, kada je, uz podršku zapadnih država, tadašnjeg visokog predstavnika Carlosa Westendorpa i bošnjačkih zastupnika u entitetskoj skupštini, prvi put izabran za predsjednika vlade RS-a), nadareni populista Dodik je "skliznuo" na mjesto predsjedavajućeg tročlanog Predsjedništva njemu "najmrže države". Iz sigurne Banje Luke, Dodik se u naredne četiri godine, na jedan dan sedmično, kako sam kaže, nastanio usred "Teherana", kako zove glavni grad Bosne i Hercegovine.

Novi šef "unitarističke države" je već pri ulasku u predsjednički ured u centu Sarajeva izrežirao onu poznatu farsu o zastavama. Ubrzo zatim izmanipulirao je drugu dvojicu kolega u najvišem zajedničkom organu vlasti takozvanom Zajedničkom izjavom o nužnosti evropskih integracija, s nalogom nižim izvršnim vlastima da dodatni odgovori na 655 pitanja Evropske komisije iz juna prošle godine moraju do Brisela stići "najkasnije do kraja decembra". Ni to, naravno, nije učinjeno.
Ima li BiH u Brčko distriktu?

A onda je izrežirana proslava 9. januara po moskovskom scenariju - promenada svega i svačega što bi moglo asocirati na uspjeh, homogenizaciju, prijetnju, silu, strah i ucjenu. Od bordo beretki "a la Arkan", pa do nove Dodikove dike - specijalnog policijskog oklopnog vozila iz Bratunca, pod znakovitim imenom "despot" ("silnik, neograničeni vladar, diktator"...). Sutradan, 10. januara, dok je visoki predstavnik još "slagao" utiske iz Slovenije, u Brčko distriktu je, također, slavljen RS. Po uzoru na Banju Luku, i ovdje je bilo svakojakih uzvanica: od titoističkih "dobrovoljaca", znatiželjnika i slučajnih prolaznika, do stranih špijuna i poznatih ulizica o kojima nije više potrebno trošiti riječi.

Organizacija, scenografija, ikonografija, govori, a posebno poruke izgovorene u Brčko distriktu – sve je pred očima visokog predstavnika bilo izrežirano tako kao da je distrikt (etimološki: district, lat.: districtus) administrativno-upravna jedinica upravo onog bh. entiteta koji slavi. To što ni jedan od dva entiteta u Bosni i Hercegovini nemaju nikakve ustavne nadležnosti nad distriktom, ni organizatorima proslavem ni visokom predstavniku nije bilo zanimljivo.

Prije nekoliko godina sam visoki predstavnik me je poučio da Brčko distrikt nije kondominij (suvlasništo) jednog ili oba entiteta, već je pod direktnim suverenitetom Bosne i Hercegovine. Tako propisuje i Član 1. Statuta Brčko distrikta. Članom 3. istog akta se propisuje da su "jedini pravnovaljani zakonski akti koji se u Distiktu primjenjuju direktno po principu pravne nadmoći (supremacija) Ustav Bosne i Hercegovine i drugi važeći zakoni i odluke institucaja Bosne i Hercegovine... Zakoni i odluke svih vlasti Distrikta moraju biti usklađeni s važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine, a ne zakonima i odlukama entiteta."

Visoki predstavnik se nije oglasio ni povodom (u javnosti uglavnom prešućenih) izjava kojima su glavni govornici u Brčkom tog dana pozivali na mržnju, segregaciju i podjele. "Distrikt Brčko je jedna od najvažnijih strateških tačaka za RS... Ovdje postoji vrlo izražena kolektivna svijest o pripadnosti RS-u i o tome da ljudi koji ovdje žive imaju pravo da se izjasne da su državljani RS-a, što su ovdje masovno i učinili..." Tako je doslovce govorio prvi čovjek Vlade multietničkog distrikta, gradonačelnik Siniša Milić, član Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Dakle, u totalnoj suprotnosti s Članom 51. Statuta ove administrativno-upravne jedinice, po kojem je "svaki dužnosnik i javni zaposlenik bilo koje institucije u Distriktu dužan svoje funkcije izvršavati brižno i predano u ime svih građana Brčko distrikta".
Zaboravljeni 'Sejdić–Finci', 'Zornić', 'Pilav'...

Ratnohuškačku uvertiru za ovakvu nepravednost i bezosjećajnost prema Brčacima drugih nacionalnosti, vjera, ideološke i kulturološke svijesti Miliću je dala sama entitetska predsjednica Željka Cvijanović. "Stiče se utisak da se sva regija povampirila. Vrlo je to opasna stvar. Vjerujem da bi mnogi htjeli i ovdje pustiti krv, ali ne svoju. Ako vam se to već čini, puštajte vlastitu krv, tucite se međusobno, a nas ostavite na miru..." Tako je govorila Cvijanović imaginarnim "krvolocima", i ne sluteći da zakoni svakodnevnog života, uz svu nacionalističku propagandu iz Banje Luke, tjeraju građane ka suživotu - u najbolju gradsku ćevabdžinicu kod Mevle na Merajama, na šišanje i friziranje kod Jelene u cetru grada, ili u Matinu "pecaru" na rubu popularnog brčanskog Ficibajera.

I u tim danima iracionalnog inata, osvetništva i međusobnog optuživanja između Sarajeva, Banje Luke, Mostara, Beograda, Zagreba i Brisela, visoki predstavnik međunarodne zajednici se skrivao od stvarnosti, iako su mu i njegovi nadređeni i građani u Bosni i Hercegovini ukazivali na brojne probleme i nepravde po sve "obične ljude", bez obzira na nacionalnost.

"Dosadašnja kašnjenja u pripremi odgovora na dodatni upitnik Evropske komisije, sporost u uspostavi vlasti nakon izbora, kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima tako što se ne provode odluke Evropskog suda za ljudska prava u predmetima 'Sejdić–Finci', 'Zornić', 'Pilav' i 'Šlaku', što je u flagrantnoj suprotnosti s vrijednostima i normama Evropske unije -za zvanični Brisel nema drugo značenje osim da Bosna i Hercegovina nije kredibilan kandidat za članstvo u Uniji."

Ovakve poruke su stizale iz Brisela istovremeno kada su iz Sarajeva lansirana lažna obećanja da bi kandidatski statust za Bosnu i Hercegoviou mogao biti odobren prije evropskih parlamentarnih izbora krajem maja. Stav Brisela je, također, da su reforme u zemlji "od sredine 2017. godine dramatično usporene, da se i dalje dominantna pažnja u medijima pridaje etnonacionolističkim i populističkim trikovima političara, umjesto suštinskim promjenama, pravim vrijednostima i uspjesima koji su u interesu svih građana Bosne i Hercegovine".
Ustav je zakon koji se (ne)poštuje

Čak ni 13 neprovedenih odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, 28 ustavnih odluka u Federaciji Bosne i Hercegovine i sedam odluka u RS-u nije moglo razbuditi visokog predstavnika. Bez obzira što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine uspostavljen Dejtonskim sporazumom i što je ustav jedini "nadzakon" u svakoj suverenoj državi. Nije ga mogla aktivirati ni činjenica da je "visoki predstavnik vrhovini čuvar Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini", čiji je sastavni dio i "nadzakon" ove zemlje, makar on bio i u formi Anexa 4, čiji je čuvar također visoki predstavnik, zajedno s Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine.

Iako je diplomata s dugom karijerom i građanin pravno uređene i funkcionalno uzorne države (Austrija), visoki predstavnik je osobnim neradom ili progrešnim uvjerenjima o Bosni i Hercegovini kao državi najdirektnije doprinio derogiranju i onih najtemeljnijih načela svakog demokratskog ustava, a to je biračko pravo. Usred domokratske Evrope, građani Mostara ni treću izbornu sezonu zaredom nisu izašli na izbore za svoju najvažniju, lokalnu, vlast. Tek dvojica lokalnih stranačkih prvaka iz dvije najjače nacionalne partije (SDA i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine) su im i dalje sve: i sud, i kadija. Mostar je tako postao planetarni "grad-slučaj" bez presedana u historiji dekomratije (vladavine naroda) i izbornog zakonodavstva.

Kao diplomiranom pravniku i doktoru nauka, Inzku je zasigurno poznato da ono što je regulirano ustavom nije i ne može biti predmet političkog odlučivanja. Funckija ustava nije u tome da nivoe vlasti u nekoj zemlji učini suvišnima, nego u davanju političkog legitimitata svakoj demokratski izabranoj vlasti te u ograničavanju te iste vlasti kada ona nije usklađena s interesima svih građana.

Zbog svega što nije uradio za deset godina mandata visokog predstavnika, a posebice zbog onih pitanja s početka ovog članka, ne prejudicirajući ovom prilikom ni odlazak ni dalji ostanak ureda OHR-a, iskoristio sam privilegiju novinarskog poziva i postavio visokom predstavniku većinu pitanja koja bh. građani, zvaničnici i posmatrači u zemlji i izvan nje indirektno postavljaju već godinama.

Na pitanje da li je OHR doista danas potreban Bosni i Hercegovini (ako "da", zašto?), visoki predstavnik mi je resko odgovorio: "Da, potreban je." Zatim je elaborirao: "Iako je uloga OHR-a transformirana od 2006. godine u skladu s politikom međunarodne zajednice o odgovornosti domaćih vlasti i u želji da dođe do integracije zemlje u EU, visoki predstavnik i dalje ima isti mandate. I međunarodna zajednica ima iste instrumente, takozvane bonske ovlasti, da reagira u slučaju razvoja situacije koji može predstavljati prijetnju stabilnosti zemlje ili realzaciji Daytona. Iako je načinjeno nekoliko značajnih pozitivnih koraka na putu Bosne i Hercegovine prema EU (naprimjer, odgovori na Upitnik Evropske komisije), istovremeno je primjetno da neki lideri nastoje poništiti prethodno postignute reforme, šireći i dalje otrovnu retoriku ili osporavajući temeljne postavke Mirovnog sporazuma. Zbog toga unutar šire međunarodne zajednice vlada mišljenje da je visoki predstavnik i dalje potreban kako bi se očuvalo ono što je već postignuto te kako bi se spriječila destabilizacije prilika u zemlji."
Lideri - glavna prepreka istinskom pomirenju

Elaborirajući tezu o potrebi ostanka OHR-a, Inzko je pojasnio da će odluka Upravnog odbora PIC-a o zatvaranju OHR-a zavisti od provedbe "programa 5+2" (pet glavnih i dva dodatna uslova koje je PIC usvojio 26. i 27. februara 2008. godine u Briselu). "PIC i dalje vjeruje da postoji potreba za OHR-om. A moja je procjena da do sada nisu ispunjeni mnogi od pet ciljeva ovog programa. Isto tako, ne vidim kako bi Upravni odbor PIC-a mogao postići konsenzus o 'pozitivnoj procjeni situacije u Bosni i Hercegovini na osnovu potpunog poštivanja Daytonskog mirovnog sporazuma', što je krucijalni uslov za zatvaranje OHR-a. Lopta je, dakle, u rukama bh. političara, koji mogu stvoriti uslove za odlazak visokog predstavnika tako što će stabilizirati zemlju i povesti je u pravom smjeru."

Na pitanje da li, kao iskusan diplomata, s izvenrednim poznavanjem regionalne i bh. stvarnosti, vjerujete da bi moglo doći do konflikta nakon zatvaranja OHR-a, Inzko je odgovorio kontrapitanjem: "Da li je situacija u Bosni i Hercegovini predvidiva i trajno stabilna na način da se može okončati mandat visokog predstavnika?", te zaključio: "Bosni i Hercegovini nedostaje potrebna politička stabilnost i vladavina prava, što situaciju u ovoj zemlji čini nepredvidivom... U posljednjih 25 godina neki od ključnih političkih lidera su uradili vrlo malo na pomirenju: ne samo na približavanju vlastitih političkih ideja, nego i na ublažavanju nerazumijevanja između etničkih i vjerskih grupa u ovoj zemlji. Umjesto da budu pokretači normalizacije u Bosni i Hercegovini, oni su glavna prepreka istinskom pomirenju."

Na pitanje ko iz međunarodne zajednice vidi Bosnu i Hercegovinu upravo takvom i ko najviše insistira na ostanku OHR-a, Inzko je lakonski odgovorio: "Nije nikakva tajna da postoje različita gledišta o budućnosti OHR-a. Ali, trenutno nema ozbiljnih razgovora o zatvaranju OHR-a. Većini članica međunarodne zajednice je jasno kako ovdje stvari stoje", odgovorio je Inzko.

Pitao sam ga i o gledištima glavnih aktera međunarodne zajednice kada je riječ o (ne)radu OHR-a, kao što su Ujedinjeni narodi, Evropska unija i SAD. Inzko mi je odgovorio da bi "takva pitanja trebalo postaviti njima. Kada pogledate zaključke koje svakih šest mjeseci usvaja Upravni odbor PIC-a, možete vidjeti da postoji saglasnost oko podrške visokom predstavniku, njegovom mandatu i njegovom radu."

Pitao sam ga i da li vjeruje da Bosni i Hercegovini u ovakvoj etnonacionalnoj strukturi države sa dva entiteta, jednim distriktom, deset kantona, Vijećem ministara umjesto vlade, državnim Predsjedništvom kao najvišim izvršnim organom vlasti, ima perspektivu? Ako ne, šta treba mijenjati? Inzko mi je odgovorio da čvrsto vjeruje u perspektivu Bosne i Hercegovine. "Možda njena sadašnja struktura nije najjednostavnija, ili možda ne omogućava najlakše donošenje odluka, ali ona može biti funkcionalna ako njeni političari budu htjeli da je takvom učine. Dokazano je u mnogo ranije realiziranih reformi da je rješenje moguće ako ima političke volje."
Obmane koje BiH gase 'natenane'

A zašto su glavni akteri međunarodne zajednice toliko neodlučni kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, šta su argumenti koje iznose u razgovorima s Vama?, pitao sam visokog predstavnika. "Prije desetak godina međunarodna zajednica je promijenila svoj pristup. 'Čvrsti angažman' uz bonske ovlasti zamijenjen je 'domaćom odgovornošću'. Nažalost, nastao je vakuum, koji je ispunjen određenim vrstama destruktivnog političkog djelovanja i politikom podjela, što blokira napredak ove zemlje. Ja ne vjerujem da je takva politika održiva za bilo koga, jer ona vrijeđa sve zajednice i entitete u Bosni i Hercegovini te ohrabruje građane, posebno mlade, da napuštaju zemlju."

Na konstataciju da se visoki predstavnik sve više izmiče od vrućih događaja, iako i dalje raspolaže "bonskim ovlastima" za drastične poteze, uključujući i smjene rušitelja dejtonske Bosne i Hercegovine, da se broj uposlenih u OHR-u smanjuje, a budžet je sve "tanji", Inzko je ponovio da je njegov mandat, "formalno gledajući, isti kao i prvog dana OHR-a, uključujući i 'bonske ovlasti', koje su još uvijek dio mandata visokog predstavnika. Iskreno mislim da niko nije vjerovao da ćemo ovako razgovarati i toliko godina nakon rata, ali tu smo gdje smo i ja ne vidim neke dramatične promjene u pogledu uloge OHR-a u bliskoj budućnosti. Naprotiv, podrška u smislu budžeta OHR-a bila je najsnažnija u posljednje vrijeme. To, također, govori o svjesnosti međunarodne zajednice o potrebi ostanka OHR u Bosni i Hercegovini."

OHR, dakle, ostaje. I Valentin Inzko je, za sada, stabilan, iako je davno trebao u starosnu mirovinu. Bonske ovlasti iz 2008. godine su i dalje na snazi, a nered u zemlji je sve gori. Pa ipak, niko zdrave pameti se ne može zalagati za protektorsko upravljanje zemljom koja je međunarodnopravno priznata i suverena. I pritom formalno želi integraciju u EU i NATO.  Ako je već tako, ako u suverenoj zemlji mandat "suverena" traje skoro četvrt stoljeća i ako takav "suveren" ima tolike ovlasti kakve već desetljeće u rukama ima Valentin Inzko, onda ne bi smjelo biti mnogo dilema: uređenost, funkcionalnost i efikasnost bh. države je već morala biti blizu suverenim državama koje stoje iza OHR-a i koje ga finansiraju, ili je misiju OHR trebalo već ugasiti. Sve drugo su bezgranične laži i obmane koje Bosnu i Hercegovinu gase "natenane". I vode je ka raspadu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Zekerijah Smajić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

americkavojska1Urednik američkog lista National Interest Jacob Heilbrunn smatra kako su američki ratovi u inostranstvu donijeli samo gomile dugova i skromnu stratešku korist.

Kaže kako su sloventnost države i balansiranje između preuzetih obaveza i moći stalna tema vanjskopolitičkih realista.

Heilbrunn u opširnijem tekstu citira rečenice iz knjige Vanjska politika Sjedinjenih Američkih Država: Štit Republike, autora Waltera Lippmanna, istaknutog predstavnika američkih realističkih mislilaca, u kojoj kaže: "Neka niko ne misli da ima fiskalnu politiku ako ne razmatra zajedno rashode i prihode, obaveze i sredstva. Međutim, kada su u pitanju vanjski odnosi, navikli smo praviti razliku između naših ratnih i mirnodobskih ciljeva, naših ideala, interesa i obaveza; našeg naoružanja, strateškog položaja, potencijalnih saveznika i potencijalnih neprijatelja."

Poznati politički komentator Lippmann dodaje da iz takve diskusije neće proizaći nikakva politika, ističući da bi ove polemike moglo okončati neophodno uspostavljanje ravnoteže između sredstava i ciljeva.

Navodi i to da je Samuel Huntington, američki politolog i akademik, napisao tekst za Foreign Affairs 1987. godine u kojem tvrdi kako Amerika preuzima obaveze u inostranstvu koje nije spremna platiti kod kuće.
Uvjerljiv argument

Heilbrunn kaže da se nivo duga Amerike stalno povećavao od završetka predsjedničkog mandata Bila Clintona, kada je zabilježen budžetski suficit. Dug je sa 10,6 triliona dolara tokom administracije Georgea W. Busha skočio na 19,9 triliona dolara u vrijeme Baracka Obame.

Iako je Donald Trump u 2017. godini rekao da će eliminirati dug "u periodu od osam godina", prestao je govoriti o tome kada je preuzeo vlast, s tim da se očekuje da će dug premašiti 21 trilijun dolara.

Iako potrošnja i nenaplaćeni smanjeni porezi čine veliki dio priče o američkoj dužničkoj krizi, uplitanje u ratove u inostranstvu ima veći utjecaj na deficit saveznog budžeta nego što se to često priznaje.

Sarah E. Kreps, profesorica političkih nauka na Univerzitetu Cornell, u svojoj knjizi pod nazivom ''Oporezivanje ratova'' kaže da se od 1945. godine desila fundamentalna promjena kada su Sjedinjene Američke Države u više navrata propustile da nametnu poreze na ratove, oslanjajući se na zaduživanje kako bi se finansirali ratovi izvan zemlje, bilo u Vijetnamu, Iraku ili Afganistanu.  

Heilbrunn smatra da je argument profesorice Kreps tačan, jer trošenje pozajmica kako bi se pokrio deficit pruža mogućnost političkim liderima da priguše bilo kakva protivljenja uplitanju u ograničene konflikte, umjesto da se od građana traže dodatna finansijska žrtvovanja.      

Podlegavši iskušenju da se uključe u sukobe 'ispod radara', američki zvaničnici doprinijeli potkopavanju američke demokratije izbjegavajući ograničenja i pritisak javnosti koji često prati sukobe u inostranstvu, navodi se u članku.
Filozofi prosvjetiteljstva

Heilbrunn u tekstu navodi da su prosvjetiteljski filozofi u Evropi, poput njemačkog filozofa Immanuela Kanta, smatrali da će troškovi rata pomoći da se demokratski lideri odvrate od činjenja "nepromišljenih postupaka".   

Prema Kantovom mišljenju, ako se od građana traži saglasnost prije proglašenja bilo kakvog rata, onda nema ništa prirodnije od toga da mase budu opreznije kada se radi o započinjanju tako loše avanture. Također, u tom slučaju neće se upuštati u situaciju gdje bi teret u cjelosti podnosili upravo oni.

Suprotno tome, škotski ekonomista Adam Smith izrazio je zabrinutost da će vladari praviti enormne troškove koji će rezultirati ekstremnim deficitima u njihovim državama. U svome djelu Bogatstvo naroda Smith primjećuje da će mase možda gledati na rat kao na avanturu koja ih odvlači od nevolja svakodnevnog života.

Urednik National Interesta u svom tekstu dalje spominje da su Prvi i Drugi svjetski rat u Americi bili popularni sukobi koji nisu izazvali averziju javnosti prema ratnim troškovima koje su opisali Kant i Smith.
Planetarni rat

Tokom Drugog svjetskog rata također je došlo do dramatičnoga porasta poreskih stopa. Međutim, New Deal, odnosno niz ekonomskih programa koje su Sjedinjene Američke Države pokrenule između 1933. i 1936. godine, bio je samo privremena mjera.

Nakon japanskog napada na luku Pearl Harbor, američki Kongres je povećao porez na dohodak 1942. godine, dodajući 90 posto povećanje poreza na dobit i pet posto poreza za "pobjedu" na neto prihod.

Za razliku od Prvog svjetskog rata, Kongres nije srezao poreze nakon završetka Drugog svjetskog rata i poraza nacističke Njemačke i imperijalnog Japana, kako to primjećuje Heilbrunn.

Nakon 1945. godine, SAD ulazi u nove ratove manjeg intenziteta za razliku od žestokih bitaka koje su izbile nakon Drugog svjetskog rata. Javnost nije željela ugroziti socijalnu sigurnost ili povećati poreze kako bi se pokrili troškovi vojnih sukoba izvan zemlje.

Autor teksta tvrdi da je neuspjeh SAD-a u pokrivanju troškova rata u Vijetnamu doveo do naglog porasta inflacije u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Nakon napada 11. septembra 2001. godine, Sjedinjene Američke Države nisu uspjele pokriti troškove svojih ratova ograničenog intenziteta.

Umjesto da predsjednik George W. Bush pozove građane da više izdvoje, on ih je poticao da više troše na kupovinu, a njegov nasljednik Barack Obama je pokušao umanjiti stvarne troškove raspoređivanja američkih trupa u Afganistanu.

Heilbrunn zaključuje da se Washington nekada pokušava osloniti na snage koje bi se borile za njega kao posrednici, ali da to nije stvarno riješenje. Na kraju kaže da Amerika, u slučaju da ne uspostavi balans između svojih obaveza i moći, rizikuje da opet upadne u iste opasnosti uzrokovane njenom ekonomskom i vanjskom politikom, na šta je politički komentator Lippmann upozorio prije gotovo jednog stoljeća.

 

(Al Jazeera i agencije)

Stranica 3 od 7

S5 Box