Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (115)

subota, 28 Septembar 2019 00:00

Sinoć je opet napadnuto Sarajevo!

Ocijeni...
(0 glasova)

novinariU redakciju Radio Sarajeva upadaju huligani i pod prijetnjama smrću drže zaposlene novinare i urednike. Zašto? Zbog istine. Puno se mi kao država nominalno borimo za "fer i poštenu državu, pravde i pravičnosti" dok nam huligani cijelu noć drže redakciju jednog od prominentnijih bh. portala pod opsadom. Ironično ili ne, sami zaključite, sinoć je opet napadnuto Sarajevo.

Zločinci-heroji

Jedan osuđeni zločinac postaje direktor sarajevskih toplana. Plače po TV emisijama i kaže kako po drugi put proživljava traumu. Naređivao je ubistva ljudi, ali nije to toliki grijeh po njemu. Veći je grijeh, kako kaže, što ga novinari napominju i stalno podsjećaju da je ubijao nedužne civile. To ga nervira. Zločinac se zove Enver Zornić.

Jedan drugi osuđeni zločinac bio je direktor Doma zdravlja jedne opštine u RS-u. Godinama. Kao i gore pomenuti sarajevski zločinac, imao je uvjerenje o nekažnjavanju. Sud kaže- bitno je da se protiv njih ne vode trenutno bilo kakav krivični postupci i eto ih na čelnim pozicijama. Zločinci postaju legalni rukovodeći kadar. Ovaj drugi se zove Blagoje Simić i moćnik je u Bosanskom Šamcu.

Jedan treći zločinac, proslavio je svoj izlazak iz zatvora uz helikopterski entitetski doček. On je mnogo poznatiji. Zove se Momčilo Krajišnik. Jedan četvrti ima svoj studentski dom koji nosi ime o njemu. On je Radovan Karadžić.

I kakve veze ima ova mraka sa upadom u prostorije Radio Sarajeva i držanjem taoca-novinara i urednika u pola 21. vijeka u glavnom gradu jedne evropske države?
Zločinačkim stazama kontrarevolucije

Ima, kako nema!

Samo je pitanje vremena, kad će huligan i otmičar iz prve rečenice završiti kao savjetnik, član upravnog odbora, kao ministar ili premijer. Ili je već možda na nekoj funkciji. Samo je pitanje vremena kada će društvo uzraslo i odraslo na sili valorizirati sinoćnji upad huligana u redakciju jednog BiH portala i dati mu prolaznu ocjenu u lokalnoj nomenklaturi razbojničkog napretka.

Samo je pitanje vremena kada će se silnik i huligan naći sa ove, utemeljene strane zakona i kad će početi da ocjenjuje obični puk.
Kriv si zbog istine

Jer, puno se mi dičimo poštenjem za zemlju u kojoj nam ratni zločinci, kriminalci, kokošari i lupeži sjede u komisijama i na konkursu za posao traže od nas uvjerenje o nekažnjavanju. Puno se mi kao država nominalno borimo za «fer i poštenu državu, pravde i pravičnosti» dok nam huligani cijelu noć drže redakciju jednog od prominentnijih BiH portala pod opsadom. Ironično ili ne, sami zaključite, sinoć je opet napadnuto Sarajevo.

A zbog čega? Zbog kokaina u krvi našeg mangupa koji se bahatio u Ukrajini, pa dobio zatvor. Zapravo, zbog istine. I kao sve što nastrada u ovoj zemlji, tako i dobro novinarstvo, nastrada zbog istine!

Samo u nas!

To što je Faruk Vele, urednik Radio Sarajeva, sa svojim timom, pod prijetnjama smrću doživio u petak naveče, čini se-tek je poligon i priprema za neke buduće zločince na funkcijama. Zbog istine, kažem.

A šta vidimo?

Vidimo Carstvo Huligana u našem pokušaju od države!

Ovo što se dešava Radio Sarajevu do sad je najozbiljniji i najužasniji pokušaj gušenja slobode štampe.

I boli donji dio leđa nove aplikante na visoke funkcije (čitaj otmičare) za pravdu i istinu.

Upasti u redakciju, prijetiti novinarima i uredniku, držati ljude kao taoce, a sve samo zato što je neko istinito informisao da je tzv. navijač FK Sarajeva drogiran i uhapšen-pa to je dno dna.
Manimo se patetike

I ovdje bi autor ovih redova trebao patetično da kaže, kako ti i takvi nisu nikakvi navijači, barem zbog onih iskrenih fanova ovog fudbalskog kluba, ali bestraga JESU, jesu navijači i pitaju se za (gotovo) sve. I dok se ne donesu iskopirani engleski zakoni o huliganima, možemo se mi ulagivati njima do besvijesti, ali sutra će stradati neki novi neistomišljenik. E, a da bi prepisali engleske zakone, za početak, fali nam jedna mala sitnica – DRŽAVA.

Države (još uvijek) nema ali postoji paradržava u kojoj se o potpuno legalno donose legitimne i izvršne odluke o upadanju u novinske redakcije kako bi se držali ljudi kao taoci.

Ako se sad ne podvuče crta, ako se od ove noći novinari ne prestanu tretirati kao glineni golubovi i boks-vreće, idemo svi zajedno na dno.

Mala je i utopistička, donkihotovska nada, no šta nam preostaje? Da svi zajedno-kolegijalno obučemo pancire i da se samoizolujemo u bunker-redakcijama čekajući kad će neku novu osjetljivu huligansku dušicu taknuti u srdašce istina i kad će krenuti u malu matineju talačke krize (sic!)

Kakvi crni navijači, kakva crna demokratija-ovo je zlo na kojem bi pozavidjeli svi totalitarni režimi svijeta. Ovo je potpuna anarhija, ovo je momenat kada država postaje opasna po život pojedinaca koji samo rade svoj posao.

Osuda ovog čina, bez epiloga-NE ZNAČI NIŠTA!!!

Podržati i ustati protiv nasilja i primitivizma-to je LJUDSKI ČIN!
Ti si sljedeći

Hoćemo li to uraditi samovoljno ili pod barjakom makar virtuelnim države-do države je. Svaki pojedinac, koliko god hrabar, smion i pravdoljubiv bio, samo je pojedinac. Njegov strah za sebe, za svoju porodicu, za svoju djecu, bračnog druga, za najmilije, to je ukorijenjen i normalan strah kojem su u lice gledali novinari Radio Sarajeva, dok su sa portala brisali vijest-istinitu vijest i dok su moljakali druge medije da obrišu istinitu vijest. Ucijenjeni, devalvirani, sa glavom doslovno u torbi, sa poslom koji je cijenjen taman toliko da se svaka fukara može iživljavati do besvijesti nad vama...

"Danas je meta redakcija Radiosarajevo.ba, a sutra može biti bilo ko od nas", stoji na kraju saopštenja uređivačkog kolegijuma ove medijske kuće.

Potpisnik ovih redova bi dodao – ti, baš ti što čitaš ovo, ti si sljedeći ako država ne poduzme nešto.

Jesmo li ubili Sarajevo u nama?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

saudija3Nakon udara izgledna je jedna od dvije mogućnosti: prva je vojni odgovor Saudijske Arabije, a druga daljnje iscrpljivanje saudijskog bogatstva novim dogovorima o naoružavanju.

Napadi koje je pokret Husi izveo na Saudijsku Arabiju ne bi bili mogući bez implicitnih američkih uvjeravanja Husa ili njihovih operatora u Iranu.

Prošlo je više od četiri godine otkad je tzv. arapska koalicija pod vodstvom Saudijske Arabije počela intervenciju u Jemenu, tačnije, 25. marta 2015, uz izgovor da želi pružiti podršku legitimitetu, koji personificira predsjednik Abdrabbuh Mansur Hadi, i eliminirati pokret Husi.

Saudijska Arabija izjavila je tada da je riječ o jednostavnoj akciji koja neće potrajati duže od dvije sedmice. Međutim, svjedočimo drugačiju stvarnost jer smo u petoj godini rata, a na kraju tunela ne nazire se ni tračak svjetlosti. Saudijska Arabija i njen "saveznik" Ujedinjeni Arapski Emirati zapravo ne samo da nisu mogli istrijebiti Huse nego ih nisu mogli natjerati ni da se predaju.

Zapravo suprotno od toga, Husi, koje podržava Iran, prebacili su se iz odbrane u napad. Unutrašnjost Saudijske Arabije primila je brojne bolne udarce u ključne objekte, poput aerodroma i energetskih postrojenja, dok su dva naftna postrojenja u Abqaiqu i Khuraisu bili meta posljednjeg, ujedno i najbolnijeg udara. Time je nanesena šteta koja je zaustavila polovinu proizvodnje nafte u Kraljevini. Ovaj članak pokušat će dati odgovor na mnoga centralna pitanja vezana za rat u Jemenu, njegove regionalne i međunarodne posljedice i stav SAD-a prema tome.

Ispravna i mudra strateška odluka

Prvo: Je li odluka Saudijske Arabije da intervenira u Jemenu bila ispravna?

Ustvari, smatramo da je iznenadna odluka Saudijske Arabije da intervenira u Jemenu u zoru 25. marta 2015. u principu bila ispravna i mudra sa strateškog aspekta. U to vrijeme grupa Husi, koja je povezana s Iranom, bila je u stanju proširiti svoj utjecaj na velikim područjima Jemena i ući u jemensku prijestonicu Sanu.

Stoga je bilo prirodno da Saudijska Arabija krene sa zaustavljanjem te ekspanzije i suprotstavi joj se imajući u vidu neprijateljstvo između Rijada i Teherana, te uzimajući u obzir nove strateške podatke na regionalnom nivou koji se odnose na ​​iransku ekspanziju u blizini Arapskog poluotoka, posebno u Siriji i Iraku.

U skladu s tim, reći ćemo ukratko da je, prema političkim i vojnim podacima na terenu, saudijska intervencija bila neizbježna u 2015. Dodao bih da je čak došla i prekasno. Problem nije bio načelno u samoj intervenciji nego u načinu na koji se njome upravljalo, što je dovelo do problema i katastrofa kojima danas svjedočimo na svim nivoima: od političkog, vojnog, ekonomskog do humanitarnog.
Direktna intervencija ne bi donijela poboljšanje

Drugo: Da Saudijska Arabija 2015. nije direktno intervenirala u Jemenu i da je prepustila zemlju Husima, bi li situacija u Jemenu danas bila bolja?

Ne vjerujemo da bi situacija u Jemenu bila bolja da nije došlo do direktne saudijske intervencije, i to iz nekoliko razloga. Među najvažnijima možemo spomenuti složenu prirodu jemenskog društva i preklapanje međunarodnih interesa na tlu Jemena, osim strukturnih i hroničnih ekonomskih problema koje zemlja doživljava. Kontrola Husa nad državnim institucijama u Jemenu nije odgovarala velikom dijelu jemenskog naroda, što bi bio temelj za početak sukoba i građanski rat između pristalica i protivnika Husa.

Takav sukob sigurno ne bi bio čisto jemenski imajući u vidu položaj Jemena i preplitanje interesa mnogih sila na tom prostoru. To bi zemlju sigurno pretvorilo u poprište međunarodnih i regionalnih intervencija, kao podrška ovoj ili onoj strani. Takve intervencije, poput situacije u Siriji, zakomplicirale bi sukob na terenu i pretvorile ga u jednačinu s nultom sumom. To bi vodilo razaranju i iscrpljivanju zemlje, uništavanju njenog naroda i svega na njoj, a jedini rezultat bio bi propast. Saudijska intervencija značila je spas za Jemen od jednog takvog scenarija, što je operaciji "Oluja odlučnosti" u početku davalo snagu, zamah i legitimitet.
Ponavljanje katastrofalnih grešaka

Treće: Koja je istina o stavu SAD-a prema ratu u Jemenu?

Saudijska intervencija na čelu arapske koalicije u Jemenu ne bi bila moguća bez dobijanja američkog zelenog svjetla. Međutim, koji je cilj Amerika željela postići time što je dala Saudijcima dozvolu da formiraju koaliciju u čijem će sastavu uglavnom biti zemlje pod američkim okriljem? Najlakše bi bilo odgovoriti: cilj je bio suprotstaviti se iranskom utjecaju u regiji jer su Sjedinjene Američke Države i Iran na suprotnim stranama na Bliskom istoku. Zbog toga je SAD dozvolio da se formira ta koalicija, kojoj je čak pružio i podršku.

Iz našeg gledišta, jasno je da SAD zapravo ni na koji način ne cilja Iran – baš suprotno tome. Iranska ekspanzija u zemljama regije, poput Iraka, Sirije, pa čak i Jemena, odvijala se pred očima Amerikanaca, koji su namjerno i očito ignorirali takva dešavanja. Nećemo reći da se odvijala uz direktnu podršku kako ne bismo bili radikalni u analizi. Dokaza za to je i previše i oni su očiti. Kao primjer ćemo navesti ono što je bivši američki ambasador u Iraku Khalilzad spomenuo u svojoj knjizi Izaslanik o američko-iranskoj koordinaciji na visokom nivou vezano za invaziju na Irak. Ambasador kaže da su se američko-iranski sastanci nastavili odvijati tokom i nakon te invazije .

Također je skrenuo pažnju i na skup, kako ih naziva, "katastrofalnih grešaka" koje je SAD napravio u Iraku, poput raspuštanja vojske uprkos mogućnosti da se provede njena reforma, zatim ostavljanje iračke granice bez osiguranja, što je dovelo do masovnog i nekontroliranog priljeva Iranaca u Irak.

Khalilzad je istakao da je američki State Department bio nezadovoljan ponašanjem Bijele kuće i Pentagona u Iraku, pogotovo kada je riječ o očitom rastu iranskog utjecaja u toj zemlji. Nekoliko puta suprotstavio se tome, ali to nije imalo efekta!
Ključna uloga Izraela

Zašto je onda SAD dozvolio Saudijskoj Arabiji da intervenira u Jemenu? Najlogičniji odgovor, koji se slaže i s našim analitičkim viđenjem američke politike u regiji, glasi: radi uplitanja Saudijske Arabije u sukob, njenog iscrpljivanja i uništavanja njenog ugleda u arapskom i muslimanskom svijetu te pripremanja puta za njenu fragmentaciju u kasnijoj fazi. Ali zašto? Zar Saudijska Arabija nije blizak saveznik Sjedinjenih Američkih Država?

Suština odgovora na to pitanje, po našem mišljenju, jest ključna uloga Izraela u oblikovanju američke vanjske politike u regiji kako bi odgovarala planovima i ciljevima Izraela, bez obzira na američke interese. Izraelska politika u regiji zasniva se na principu fragmentiranja i transformacije tog područja u sukobljene i slabe entitete kojima je lako upravljati kako bi Izrael ostao jedina sila u njoj. Da bi se cilj postigao, potrebno je iscrpiti i rasparčati sve velike sile u regiji, poput onoga što se desilo u Iraku i Siriji. Kad je riječ o Saudijskoj Arabiji, ona se smatra jednom od najvažnijih snaga u regiji, i to iz tri razloga:

– ogromno bogatstvo koje posjeduje;

– vjerski status koji ima kao mjesto dvije svete džamije;

– prostrano geografsko područje koje se pruža na gotovo dva miliona kvadratnih kilometara, pred strateškog izlaza na Crveno more i Zaljev.
Faktori moći

Da bi došlo Kraljevina oslabila, treba se pozabaviti svakim od tih faktora moći. Kad je riječ o bogatstvu, ono se već uveliko iscrpljuje preko nameta ili ugovora o naoružanju teških milijarde dolara, koji nisu mogli zaštititi Saudijsku Arabiju od nekolicine bespilotnih letjelica lokalne proizvodnje. Tu je još i rat u Jemenu, čiji se ogromni troškovi samo gomilaju. Bogatstvo Saudijske Arabije svakodnevno se iscrpljuje i to niko ne može poreći.

Religijski status Kraljevine mora se uništiti i iznutra, politikama koje su svima poznate i kojima se ovdje ne želimo baviti. Izvana se to čini tako što se Saudijska Arabija prikazuje kao država koja se odrekla svoje vjerske dužnosti da štiti Al-Aksu. Prema našem mišljenju, kako bi ovaj posljednji cilj bio postignut, Izrael insistira na tome da se javno uspostave odnosi sa Saudijskom Arabijom, jer bi to garantiralo uništavanje njenog religijskog imidža u očima muslimana širom svijeta.

Gospodo, Izraelci nemaju za cilj normalizirati odnose sa Saudijskom Arabijom nego razbiti Kraljevinu na male komade. Da bi se to i postiglo, potrebno je uništiti njen imidž i vjerski status u očima muslimana kako bi ostala sama, bez ikoga da joj pritekne u pomoć. Najefikasniji način da se to postigne jest javno uspostavljanje odnosa s Kraljevinom. Zar nije tako?

Sve dublje pod američkim okriljem

Što se tiče treće stavke, koja se odnosi na geografsku dimenziju, u skladu s načelima izraelske politike, Saudijska Arabija mora biti fragmentirana. Da bi se to desilo, potrebno je raspiriti oružani sukob između Irana i Saudijske Arabije. To je ono na čemu se trenutno i radi.

Na osnovu svega spomenutog vjerujemo da napadi koje su Husi izveli na Saudijsku Arabiju ne bi bili mogući bez implicitnih američkih uvjeravanja Husa ili njihovih operatora u Iranu. Nakon ovih udara vidjet ćemo jednu od dvije mogućnosti: prva su provokacije i poticanje Saudijske Arabije da vojno odgovori uz američko "lažno" obećanje da će joj pružiti pomoć i podršku.

Druga mogućnost jest daljnje iscrpljivanje saudijskog bogatstva novim dogovorima o naoružavanju. To je i sam Trump doslovno rekao kad je komentirao napade: "Saudijska Arabija mora platiti". Možda uspijemo vidjeti mješavinu ovoga i onoga. Ograničena vojna akcija gura Saudijsku Arabiju dublje pod američko okrilje. Jesu li Saudijci svjesni dimenzija bitke koju vode?

*Autor je doktor političkih nauka i istraživač na Univerzitetu u Leuvenu u Belgiji

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Mohammed Alomar (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

americkavojska4Stanje na Bliskom istoku je napeto. Koliko je ova izjava anakrona toliko je i permanentna. No, takvo stanje je odraz determiniranog kaosa u kojemu su Izrael i Saudijska Arabija premoćni ako se Turska čvrsto drži u NATO-u, Iran pod sankcijama, arapske zemlje pod vojnim diktaturama, a petromonarhije u uskoj povezanosti s Rijadom, kroz Vijeće za zaljevsku suradnju (GCC). Tako determiniran kaos je sada nepostojeći: Turska se sve više udaljava od NATO-a, Iran prkosi američko-izraelsko-saudijskoj ideji o Bliskom istoku unatoč sankcijama, arapske zemlje doživljavaju snažne narodne pokrete, a GCC je praktično neučinkovit, ako ne i pred raspadom.

U tom kontekstu, valja promatrati trenutačne odnose nastale nakon bombardiranja naftnih postrojenja u Saudijskoj Arabiji, uz što se može promatrati pozicija prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana u zemlji i van nje, očigledni neuspjeh izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da ostvari jasnu pobjedu na izborima u Izraelu, kao i odlazak brkatog kauboja Johna Boltona, čovjeka čija se geopolitička teorija može svesti na bombardiranje svake zemlje koja se ne slaže s Washingtonom kako bi se stvorio Pax Americana.

Sve su to nervoze i napetosti koje su dovele do sadašnjeg stanja. Nakon napada na dvije naftne rafinerije u vlasništvu Aramcoa, Saudijci i Amerikanci raspravljaju moguće odgovore. Pokret Husija, Ansarallah, u Jemenu preuzeo je odgovornost za ovaj napad, ali Rijad tuži Iran za izravan napad.

Saudijska nastojanja za ukazivanjem kako se radi o sofisticiranom napadu su pomalo čudna. Skupina od desetak primitivnih i malih bespilotnih dronova, opremljenih ručnim bombama, preletjela je nekoliko stotina kilometara i pogodila desetine naftnih polja oko dva saudijska grada Al-Khurais i Abqaiq. U blizini prvog grada nalazi se drugo najveće svjetsko nalazište nafte, a u blizini drugoga je najveća rafinerija nafte na planeti. Takvi dronovi su odmah paralizirali do 50 posto proizvodnje nafte, značajno smanjili izvoz sirovina i poremetili rad nekoliko saudijskih rafinerija.

Napadi na naftnu infrastrukturu pokazali su nam neke važne i zanimljive stvari na koje moramo paziti. Ovo nije prvi napad dronova u posljednjih nekoliko godina, ali je sigurno jedan od najuspješnijih. To pokazuje koliko se rat promijenio u novom stoljeću. Skupina malih bespilotnih dronova vrijednih desetak tisuća dolara oštetila je milijarde dolara, paralizirala pet posto svjetske proizvodnje nafte i urušila (iako nakratko) burze.
Nejasna američka pozicija

Udari na rafinerije i druge objekte saudijskog energetskog giganta Saudi Aramco remete planove princa Mohammeda bin Salmana da ostvari svoje ambiciozne, pomalo fantastične ciljeve zacrtane strategijom Vision 2030. U prošloj godini princ Mohammed i njegove pristaše pokušavali su napraviti svoju prvu prodaju u Aramcu, što će kraljevstvu omogućiti da zaradi do dva trilijuna dolara. Međutim, uspješni udari na postrojenja tvrtke smanjili su vrijednost njegovih dionica, tvrtke za koju je vezana cjelokupna naftna industrija kraljevstva i čija je vrijednost danas zalog za budućnost prestolonasljednika i političke elite Rijada.

Napad bespilotnih letjelica također pokazuje koliko skup i katastrofalan može biti potencijalni rat između Saudijske Arabije i Irana. Ako su jemenski Husi sposobni nanijeti tako bolne udarce kraljevstvu, kako bi izgledao saudijski sukob s Iranom?

Napadi bespilotnih letjelica ponovno su pokrenuli pitanje rizika od regionalnog ratovanja na Bliskom Istoku na koji se stranke pripremaju posljednjih pet godina. Nakon unilateralnog povlačenja Sjedinjenih Američkih Država iz nuklearnog dogovora s Iranom u svibnju 2018. i nastavka sankcija protiv Irana, regionalna situacija na Bliskom istoku naglo se pogoršala. I iranski napadi na američke bespilotne letjelica iznad Hormuškog tjesnaca u lipnju umalo su izazvali izravni vojni sukob Washingtona i Teherana.

U tom je kontekstu važno da se položaj Sjedinjenih Američkih Država nakon napada dronova ne čini jasnim. Isprva svi priznaju da su jemenski Husi izvršili napade, a kasnije Michael Pompeo javno optužuje Iran za navodno lansiranje desetaka krstarećih raketa s njegova teritorija (ili Iraka, prema saudijskim medijima). I već neko vrijeme Donald Trump izvještava da ne želi rat s Iranom, već nekako „reagira“ na udare protiv Saudijaca, unatoč činjenici da, prema njegovim riječima, Amerikancima „ne treba bliskoistočna nafta“.
Dvije mogućnosti za rješenje situacije

Dio američkih institucija vjeruje da bi Sjedinjene Države trebale postići mir s Teheranom: ili ponovno potpisati "nuklearni sporazum" ili se vratiti svojoj verziji iz 2015. godine. S njihove strane, javno mnijenje ih podržava - većina Amerikanaca ne želi rat s Irancima. Drugi dio institucija - uključujući i velike tvrtke, iako podržava plan administracije u vezi sankcioniranja Irana, uopće ne želi rat. Dovoljno im je da Irance izbace sa svjetskog tržišta energije.

Nije posljednji argument ovih skupina da će još jedan rat uoči predsjedničkih izbora 2020. godine, rat kojem se uvijek protivio Donald Trump, umanjiti njegove mogućnosti za drugi mandat. Međutim, postoji mala, ali agresivna i mobilna skupina republikanskih tvrdolinijaša koji danas dominiraju Trumpovom Bijelom kućom. Oni iskreno vjeruju u ideju „snažnog rješenja“ iranskog pitanja - stalnim pritiskom, izazivanjem oružanih sukoba i puča u Teheranu, do raspada zemlje. Ova skupina uključuje Johna Boltona (bivšeg savjetnika predsjednika američke nacionalne sigurnosti), njegove savjetnike za Bliski Istok i američkog državnog tajnika Michaela Pompea.

Za prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana to je pitanje prestiža, ugleda u očima stanovništva i vlastite kraljevske obitelji, gdje je on dvosmislen (čak i u napetosti s vlastitim ocem, kraljem Salmanom). Za američkog predsjednika Donalda Trumpa to je također pitanje njegovog osobnog imidža i učinkovitosti njegove iranske politike. I evo dvije mogućnosti kako se sve ovo može rasplesti.

Prva opcija je ojačati sankcije i eskalirati kao odgovor na eskalaciju, povećavajući tako napetosti i izazivajući oružane sukobe s Iranom u Perzijskom zaljevu i Hormuškom tjesnacu. To može uključivati ​​ograničene vojne udare na Husije u Jemenu (koji su bombardirani četiri godine, ali što očito nema učinka) i teritorij Irana. Druga opcija je krenuti ka oštrom porastu retorike, ali onda se odjednom uključuje deeskalacija. Saudijska Arabija napokon izlazi iz Jemena, sklopivši privremeni međunarodni sporazum o prekidu vatre, a Sjedinjene Države pokušavaju ponovno potpisati "nuklearni sporazum" pod novim (čak i ako su kozmetički modificirani) uvjetima koji će omogućiti svima da formalno spase svoje lice. Službena potvrda Trumpove administracije da drži diskretne razgovore s jemenskim pobunjenicima pokazuje da je Washington shvatio da je njegova vojna intervencija u Jemenu nezamisliva katastrofa koja zahtijeva izlazak.
Washington suočen s porazom u Jemenu

Kad su Ujedinjeni Arapski Emirati - drugi glavni koalicijski partner Rijada - prije mjesec dana objavili da su smanjili svoje sudjelovanje u Jemenu, bio je to potez koji je morao uzdrmati Washington i Rijad te im poručiti da je rat doista uzaludan. Poraz je dodatno kompliciran otvorenim sukobom koji je proteklih tjedana izbio između suparničkih militanata pod pokroviteljstvom Saudijaca i Emirata u južnom lučkom gradu Adenu. Postoje izvještaji o ratnim avionima UAE-a koji napadaju saudijske militante i nagomilavanju saudijskih snaga. Između Rijada i Abu Dabija izbio je rat riječi. Postoji velika mogućnost da bi suparničke frakcije mogle povesti proxy rat između Saudijske Arabije i UAE, navodnih saveznika koalicije.

Washington je nesumnjivo primio na znanje nezaustavljivu katastrofu u Jemenu i kako je njegov položaj neizreciv i neizvediv. Poput mnogih drugih opscenih američkih ratova kroz desetljeća, Washington je suočen sa još jednim sramotnim porazom u Jemenu.

Kad Sjedinjene Američke Države počnu govoriti o 'okončanju rata', zabrinutosti zbog 'zajedničkog mira', tada znate da je sumorna igra napokon gotova. No, koju će opciju izabrati strane - vrijeme će pokazati. Ali o tome će ovisiti sudbina milijuna ljudi i sam Bliski Istok.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Vedran Obućina (Al Jazeera)

četvrtak, 19 Septembar 2019 00:00

Ko je 'američki musliman'?

Ocijeni...
(1 glasova)

muslimani u americiJa sam musliman. Također sam i američki građanin. Da li sam i ja ‛američki musliman’?

Američka muslimanka senegalskog porijekla Fatou Goumbala učestvuje skupu Svjetski dan hidžaba u New Yorku 1. februara 2018. Reuters

Proteklih dana sam pročitao dva veoma informirana i informativna teksta na Al Jazeeri o situaciji „američkih muslimana“. Jedan je bio veoma kritičan, a drugi u potpunosti suprotan. Oba autora ova dva kratka eseja su istakli važne i logične stvari. Nisam razmišljao da se trebam prikloniti jednom ili drugom. Oba su imala važne stavove.

U jednom od članaka sam čitao o „političkoj impotenciji zajednice američkih muslimana“, gdje je Ali Al-Arian tvrdio: „Istaknute ličnosti i organizacije američkih muslimana danas guše duh političkog otpora u našoj zajednici“. U drugom Abbas Barzegar tvrdi suprotno: „Zapravo, američki muslimani su u centru otpora“, a dalje nam govori: „Uprkos izazovima u i izvan zajednice, američki muslimani se opiru islamofobiji i ekstremnoj desnici“.

Uvijek čitam ovakve tekstove sa očitim interesom i zrnom znatiželje gdje se pitam kod dobija ovu titulu da ga zovu „američkim muslimanom“? Između čitanja dva članka, pitao sam se pitanje koje su oni uzeli zdravo za gotovo.

Ko je „američki musliman“? Ja sam musliman Također sam i američki građanin. Da li sam i ja „američki musliman? Da, ne, možda – i ako je tako zbog čega? Kada oni kažu „naša zajednica“, ko su zapravo članovi te zajednice? Da li su to svi Amerikanci koji kažu da su muslimani ili oni koji se okupljaju u određenim vrstama džamija? Ovo pitanje u određenoj tački postaje veoma egzistencijalno.
Rušenje stereotipa

Određene vrste muslimana su sada zauzele tržište definirajući ko ili šta je „američki musliman“. Njih pozivaju u Bijelu kuću, dio su određenih odbora, izvode određene rituale. Oni, naravno, imaju svako pravo definirati kako oni razumiju termin „američki musliman“. No, da li oni zaista mogu ograničiti značenje ove kategorije na inkluzivni ili ekskluzivni način?

Ako imate bradu ili nosite „hidžab“, kako to sad nazivaju, onda ste musliman. Ako se molite na posebno određen način ili postite tokom mjeseca ramazana ili ste išli na hadž, pa onda ste svakako musliman, a ako ste istovremeno Amerikanac, onda vas sve to čini „američkim muslimanom“.

Tokom posljednjih američkih predsjedničkih izbora, izvjesni Khizr Khan i njegova supruga Ghazala Khan, ožalošćeni roditelji kapetana američke vojske Humayun Khana koji je poginuo 2004. tokom rata u Iraku, istaknuti su kao cijenjeni muslimanski par koji je govorio u ime ovih „američkih muslimana“. Oni su bili za Clintona i protiv Trumpa.

No, pretpostavimo da se nijedna od navedenih stvari ne odnosi na vas – ne molite se kako je propisano, ne postite tokom ramazana, nemate bradu, ne nosite hidžab i niste išli na hadž – i kategorički ste protiv rata naročito nelegalne i nemoralne američke invazije na Irak, a musliman ste i Amerikanac – da li se i dalje kvalificirate za naslov „američki musliman“ i da li ste dio „naše zajednice“?

Pretpostavimo da ne nosite svoj islam u dužini odjeće, u šalu za glavu, skrivate ga i ne prikazujete ga osebujnom bradom. Šta onda? Da li i dalje možete doći na augustovski skup „američkih muslimana“? Ako se molite, da li se molite privatno u kući ili u skrivenom labirintu svoga srca i duše, a ne u džamiji ili centru zajednice. Ako svoj post skrivate za sebe i to činite u svetoj samoći sebe i svog stvoritelja, a ne reklamirate to.

Imam dragu prijateljicu i kolegicu koja je viši profesor na poznatom univerzitetu Ivy lige, istaknuta je učenjakinja, privržena supruga i majka četvero djece. Jednog dana mi se povjerila i rekla „znaš“, gotovo šapatom, „nedavno sam otišla na hadž i to sam zadržala za sebe“. Ne nosi hidžab niti se svakodnevno moli niti posti na očiti način. Ona je također Amerikanka. Da li to nju čini „američkom muslimankom“? „Muslimanska zajednica“ bi bila jako siromašnija ako bi joj se to negiralo.
Historijski razvoj

Mi, nedavno došli muslimanski imigranti koji su došli u Sjedinjene Američke Države prije nego su nas zabranili Donald Trump i Stephen Miller kako bi učinili Ameriku Velikom Za Bijeli Narod Ponovo, stigli smo iz cijelog svijeta. Mi smo Arapi, Iranci, sa juga Azije, Indonežani, Malezijci… bijeli, crni, smeđi, ma sami izaberite. Mi smo suniti, šiiti i, bili svi blagoslovljeni, također i „su-šiji“. No, sve takve odrednice zajedno ne objašnjavaju ni blizu nešto što se naziva „američkim muslimanima“.

Naša snaga kao muslimana koji žive u SAD-u, po mom mišljenju, te ako želimo imati stalni utjecaj u ovoj državi, leži upravo u našoj različitosti, množiti i zapravo neodređenosti, u činjenici kako ne možemo biti samo kategorizirani, definirani i potčinjeni.

Dobro je što ne možemo, a zaista ne možemo, staviti sva naša muslimanska jaja u jednu košaru određenja kako bi nas ostrašćeni islamofobi mogli lakše napadati. Srećom, više nije pitanje ko je sunit, a ko šiit. U pitanju je nešto daleko važnije i hitnije.

U pitanju je budućnost vjere naših predaka koja treba oslobađanje, ali i učvršćivanje moralne iskrenosti koja će omogućiti našim potomcima da misle svojim glavama, imaju svoje osjećaje i sjećaju se roditelja sa poštovanjem, a ne sa strahom. Ova i naredna generacija muslimana mora se boriti sa nekim velikim moralnim problemima. Prijeteće ekološke katastrofe, ogromne izbjegličke i radničke migracije, prava žena, ključna doktrinarna zagonetka istospolnih brakova i prava LGBTQ+… Ova pitanja će ujediniti i dijeliti muslimane u generacijama koje dolaze daleko ozbiljnije od bilo koje doktrinske svađe o nasljedniku Poslanika Muhammeda.

Činjenica da nas užasni islamofobi mrze i da mi njih mrzimo 10 puta više ne može biti jedina snaga odlučivanja ko i šta smo.
Sjećanje na prošle stvari

Ključni dio analize same ideje muslimana u Americi je pronalazak njenog korijena u historiji afroameričkih muslimana, a ponajviše o zaostavštini Malcoma X. Moramo se sjetiti kako su prvi muslimani koji su došli u američke kolonije, a kasnije u SAD, zapravo robovi iz Afrike.

Jednako je važno ukazati na prevaru i izmišljotinu bijelih supremacista koju oni nazivaju „jevrejsko-kršćanskom“ tradicijom – namjerno negirajući historijske činjenice o „jevrejsko-islamskim tradicijama“. No, nije dovoljno samo ukazati na ovu rasističku kamuflažu kršćanskih cionista. Muslimani uz to trebaju način kako njihova zajednička vjera može uči u nešto što istaknuti američki sociolog Robert Bellah naziva „građanskom religijom“.

Nije dovoljno reagirati na islamofobiju. Moramo usvojiti daleko napredniji plan ojačanja i osvježenja američkih građanskih sloboda tako što pridružimo glasove neprocjenjivom nasljeđu koje već imamo u zaostavštinama Muhammada Alija i Malcoma X.

Naša nedavna iskustva od Palestine do Iraka, do Afganistana i Jemena stavljaju nas u aktivno saosjećanje sa drugim Amerikancima koji nisu muslimani, sa Afroamerikancima koji su možda kršćani, sa hrabrim anticionističkim aktivistima gdje je velika jevrejska komponenta, sa Latinoamerikancima i drugim izbjeglicama, sa borcima za zaštitu okoliša, građanska prava, LGBTQ+ zajednicom…

Sve su ovo formativne moralne i političke snage koje će definirati termine post-islamske teologije oslobađanja koja će početi ukazivati na metafizičke temelje naprednog islama upravo odavde, iz Sjedinjenih Država.

Ogromna snaga islamofoba i masovni milioni dolara koje imaju na raspolaganju ne bi smjeli skrenuti pažnju sa činjenice kako su ovi većinom kršćanski cionisti moralno i intelektualno propali diletanti, te kako je njihovo zagovaranje za Izrael zapravo izvrdavanje zbog njihovog neizlječivog antisemitizma i islamofobije što je po sebi slaba krinika za njihove ideologije bjelačke nadmoći koje iskazuju u lažnom iskazivanju „jevrejsko-kršćanske tradicije“.

Što se više ukorjenjuju u progresivnu politiku, muslimani će biti sve više udaljeni od opakih muslimanskih oportunista koji se kače za voz predsjedničke politike bilo da je riječ o Obami ili o Trumpu. Biti musliman danas znači otvarati i širiti moralne vrijednosti islama tačno u vrijeme kada se pridružujemo snagama kršćana, jevreja, pa čak i ateista i agnostika u aktivnoj obnovi američkog građanskoj vjeri za veće, zajedničko, dobro.

U Kashf al-Mahjubu, cijenjenom sufijskom tekstu iz 11. stoljeća koji je napisao Ali b. Uthman al-Hujwiri (otprilike 1009-1077), čitamo o uzvišenom paradoksu: Kada je postojao sufizam, piše on, nije bilo imena za njega, a kada se ono našlo, tada nije bilo sufizma. Na neki način možete zaključiti, i mi muslimani – crni, smeđi, bijeli ili bilo koje druge boje – koji smo došli u ovu državu, bili smo „američki muslimani“ kada nije bilo imena za nas, a kada pronađu ime za nas, koliko politički nastrojeno, mi ćemo možda zaboraviti ko smo zaista.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Hamid Dabashi (Al Jazeera English)

Ocijeni...
(0 glasova)

vucic1Prava je šteta što Srbija nije pozvana u Poljsku na obeležavanje 80. godišnjice od početka Drugog svetskog rata. Da su se na tom komemorativnom skupu obreli predsednik Aleksandar Vučić ili premijerka Ana Brnabić, ne bi predsednik Nemačke Frank Valter Štajnmajer tako lako izgovarao kojekakve sumnjive floskule o nemačkoj istorijskoj krivici, niti bi mu palo na pamet da zatraži oproštaj za silne zločine koje je njegova zemlja počinila. A čak i ako bi mu jezik bio brži od pameti, pa bi ipak prozborio koju reč o nemačkom agresoru, odgovornosti za torturu i milione mrtvih, bar bi se našao neko ko bi mu skrenuo pažnju gde greši, kako bi ga izvukao iz autošovinističkih obmana i zabluda.

Jer ti Nemci kad počnu da se posipaju pepelom po glavi glede Drugog svetskog rata, prosto ne znaju za dosta, a to nežno srce pravog srpskog patriote jednostavno ne može da podnese. U govoru koji je održao u Vjelunju, prvom gradiću koji su nacisti bombardovali, Štajnmajer je rekao da „nema težeg mesta u Evropi za obraćanje na nemačkom jeziku”, a potom je nastavio: „Kao nemački gost stojim ispred vas, gledam sa divljenjem na borbu za slobodu poljskog naroda. Poklanjam se žrtvama rata, tražim oprost zbog nemačke istorijske krivice i prihvatam odgovornost“.

Njemački autošovinizam

Da se Vučić zatekao na licu mesta mogao je lepo neobaveštenom Štajnmajeru da objasni kako nipošto ne treba da priznaje nikakvu krivicu ni odgovornost, pogotovo ne istorijsku, jer to njegovu državu vodi direktno u propast. Što je najgore, nemački predsednik nije nikakav izuzetak, svi nemački funkcioneri imaju isti stav u pogledu nacističke prošlosti. Pre koju godinu nemačka kancelarka Angela Merkel je povodom Dana sećanja na holokaust izjavila: "Naravno da smo večno odgovorni za zločine nacional-socijalizma, za žrtve tokom Drugog svetskog rata, a pre svega, za holokaust”.

Na ovakve reči Vučić i hiljade njegovih istomišljenika u Srbiji mogu samo da se zgroze, jer je njima nezamislivo da politički funkcioner jedne zemlje progovori iskreno o zlodelima koja je ta zemlja u prošlosti počinila, da prizna krivicu i zamoli žrtve za oproštaj. Vučićev odnos prema prošlosti je dijametralno suprotan, on neprestano ponavlja da Srbija ne sme priznati da je u Srebrenici počinjen genocid, jer bi u tom slučaju svi Srbi bili proglašeni za genocidan narod. Po njegovoj logici, ono što govore Štajnmajer i Merkel je čin izdaje nemačkog naroda, čist autošovinizam i izraz mržnje prema Nemcima.

Šteta što Vučić nije u prilici da objasni liderima Nemačke kako su svojim nesmotrenim izjavama čitav nemački narod oklevetali kao zločinački, genocidan i holokaustičan. Za razliku od pravog patriote Vučića koji se onomad zahvaljivao odlazećem ruskom ambasadoru Aleksandru Čepurinu što je u Savetu bezbednosti UN Rusija pomogla “da zaštitimo svoj narod i zemlju od večne stigme da smo genocidan narod”. Dok nemački funkcioneri govore o večnoj odgovornosti, srpski guslaju o večnoj stigmi. Šteta što nesrećni Nemci nemaju tako dobre prijatelje kao Srbi, niko da im priskoči u pomoć, pa da im pomogne da falsifikuju istoriju.

Poricanje zločinačke prošlosti

Nije se Štajnmajer zaustavio na citiranim izjavama, već je nastavio u istom autošovinističkom duhu, njemu blaćenja sopstvenog naroda nikad dosta, kao da je – božemeprosti – uposlenik Helsinškog odbora za ljudska prava ili žena u crnom, a ne predsednik Nemačke. "Cinizam nemačkog agresora bio je bezgraničan, posledice strašne, ali bez obzira na to nema mnogo Nemaca koji znaju za događaje u Vjelunju i došlo je vreme da se to promeni. Vjelunj mora da ostane u našim mislima i srcima. Prošlost ne može da se zaboravi. Ona ne prolazi. Želimo to da pamtimo i prihvatamo tu odgovornost koju nam nameće naša istorija", rekao je Štajnmajer i dodao: „Prošlost nije gotova, to sećanje postaje sve važnije što je rat dalje od nas. Ali njegov uticaj je nasleđe za sve generacije”.

Od ovakvih reči Vučiću se prevrće utroba, Ana Brnabić dobija lupanje srca na nervnoj bazi, ostatak Vlade Srbije pada u fras, vladikama Srpske pravoslavne crkve pada mrak na oči, velikosrpskoj intelektualnoj eliti se manta u glavi, a medijski poslenici doživljavaju lakši nervni slom. Prošlost koja ne može da se zaboravi? Prošlost koja ne prolazi? Prošlost koja se ne završava? To su jeretičke ideje koje u Srbiji nemaju nikakvu prođu. Kod nas svi navedeni društveni slojevi troše silnu energiju kako bi zločinačku prošlost potisnuli što dublje u mrak zaborava, kako bi Srebrenicu, opsadu Sarajeva, logore, Vukovar, hladnjače, masovne grobnice gurnuli pod tepih i zatrli svako sećanje na devedesete godine prošlog veka i na zlodela Miloševićevog režima prema susednim narodima.

Poricanje prošlosti je zvanična politika srpskih vlasti koja se odvija pod maskom okretanja budućnosti. Nakon izricanja presude Ratku Mladiću Vučić je blagoizvoleo izjaviti kako treba “da se okrenemo budućnosti i otvaranju fabrika, da ne treba da se gušimo u suzama prošlosti”. Tu ni najveći deo opozicije nije ništa bolji od vlasti, istu mantru o zaboravljanju prošlosti i okretanju budućnosti onomad je ponavljao Dragan Đilas, a Boris Tadić je preporučivao da ne gledamo unazad, jer “moramo da okrećemo pedale” na biciklu koji nas vodi u svetlu sutrašnjicu.

Nacistički zločini kao nesporazum

Povodom godišnjice genocida u Srebrenici premijerka Brnabić je ove godine imala da kaže sledeće: “Ako se stalno vraćamo na jedne pa iste nesporazume među nama, neslaganja, prošlost, a ne gledamo u budućnost, onda ni region neće biti nikako drugačiji nego što je bio u prošlosti. Mislim da to nije u interesu apsolutno nikome”. Zaista je velika šteta što Ana Brnabić nije bila u Poljskoj, mogla je lepo da objasni Štajnmajeru kako se Nemačka nikada neće promeniti ukoliko stalno gleda u prošlost, te kako je taj Drugi svetski rat i taj, kako se ono beše zove, da, holokaust – najobičniji nesporazum iz prošlosti, jedno manje neslaganje između Hitlerovog nacističkog režima i ostatka Evrope i sveta. I kako nije u ničijem interesu da se o tom, kako ono beše, holokaustu, Drugom svetskom ratu i nemačkim zločinima neprestano govori, a pogotovo o tome ne bi trebalo da zbore predstavnici Nemačke, jer to nije u skladu sa našom omiljenom narodnom poslovicom

“Ćutanje o zločinima je zlato”.

Kad je u pitanju odnos prema zločinačkoj prošlosti, srpska politička, crkvena i intelektualna elita se drži reči Miloša Crnjanskog: “Prošlost je grozan, mutan bezdan; što u taj sumrak ode, ne postoji više i nije nikad ni postojalo”. Jedino što u tom mutnom, sumračnom ambisu uspevaju da vide su srpske žrtve i srpska stradanja; sve drugo je obavijeno gustom, neprozirnom tamom.

Vučić kao Steinmeierr, Brnabić kao Merkel

Znam da je to apsolutno nezamislivo, ali pustimo za trenutak mašti na volju i zamislimo da je nekim nesrećnim slučajem Vučić predsednik, a Brnabić kancelarka Nemačke. Kako bi izgledali njihovi govori posvećeni početku Drugog svetskog rata, Danu sećanja na holokaust ili Danu pobede nad fašizmom? Otprilike ovako: Nemačka treba da poštuje žrtve drugih naroda, ali mi ni od koga ne možemo da očekujemo da poštuje naše žrtve. Ne može se govoriti o holokaustu, to je bio užasan, užasan, užasan zločin, zločin koji je stvorio sliku o Nemcima kakva ne treba da se stvara o našoj zemlji, ali ipak nije reč o genocidu. U Nirnbergu se sudilo samo Nemcima, jer je taj sud očigledno antinemački, formiran samo kako bi Nemce proglasio genocidnim narodom. Ovo je težak dan, ali molim građane Nemačke da podignu glavu i nastave da žive ponosno u suverenoj zemlji Nemačkoj, koja nikome neće dozvoliti da je ponizi. Nemačka je možda i počinila neki zločinčić, ali to je sitnica u odnosu na nepravdu koju su saveznici naneli Nemcima. A šta ste tek vi nama radili… I sve u tom poznatom stilu poricanja odgovornosti za zločine.

A kad bi kojim slučajem godišnjicu početka Drugog svetskog rata trebalo da obeleži Vladimir Đukanović, poslanik i član Predsedništva Srpske napredne stranke, mogli bismo da čujemo i luđe stvari tipa: “Nemačkom narodu želim da čestitam dan oslobođenja Poljske. Hvala generalu Valteru fon Brauhiču na briljantno izvedenoj vojničkoj operaciji Polenfeldzug.” Ako je naprednjak Đukanović bio u stanju da 11. jula čestita srpskom narodu oslobođenje Srebrenice, zašto ne bi i nemačkom narodu 1. septembra čestitao oslobođenje Poljske?

Kultura sistematskog zaborava

Usput bi srpski političari mogli da objasne nemačkim kolegama kako bi pod hitno trebalo da sruše Memorijal ubijenim Jevrejima Evrope i spomenik ubijenim Sintima i Romima; da zatvore Topografiju terora, Kuću konferencije u Vanzeu, Jevrejski muzej i Dokumentacioni centar o nacionalsocijalizmu; da ukinu muzejske postavke u konc-logorima, da povade iz kaldrme kamenje spoticanja Guntera Demniga, da izbace iz školskih programa sve negativne činjenice iz nemačke prošlosti, jer to od dece pravi autošoviniste a ne patriote; da spale na lomači hiljade napisanih studija o Drugom svetskom ratu i holokaustu, te da kulturu sećanja zamene mnogo patriotskijom kulturom sistematskog zaborava. Po ugledu na uzornu Srbiju.

Možda srpske političke i intelektualne elite ne slede nemački model suočavanja sa prošlošću zato što su odane ideologiji velikosrpskog nacionalizma, potpuno lišene empatije prema žrtvama i osećaja odgovornosti za počinjena zlodela. A možda se tu krije i jedan pragmatičniji razlog. Nisu naši politički lideri ludi da započnu proces ovladavanja prošlošću, da priznaju zločine, zatraže oproštaj od žrtava i neguju kulturu sećanja, pa da Srbija završi kao Nemačka.

Nemački sociolog i univerzitetski profesor Helmut Dubil u knjizi “Niko nije oslobođen istorije” u kojoj se bavio debatama u Bundestagu o nacionalsocijalističkom režimu, pokazao je kako su suočavanje s prošlošću i demokratizacija Nemačke bili usko povezani procesi. Što je nemačko društvo dublje i potpunije ovladavalo nacističkom prošlošću, što se više i intenzivnije suočavalo sa sopstvenim zločinima – to je Nemačka postajala demokratskija, slobodnija i uređenija država. Nema sumnje da bi sličan proces Srbiju odveo u istom pravcu, a to je upravo ono što naše političke i intelektualne elite nipošto ne žele. Za njih je stvaranje slobodnog društva ravno samoubistvu.

U uređenoj, istinski demokratskoj zemlji naši sadašnji politički lideri ne bi sedeli po predsedničkim i premijerskim kabinetima, niti bi se kojekakvi bardovi krvi i tla baškarili po akademiji, već bi cela ta retrogradna nacionalistička bulumenta tavorila na margini. Tamo gde im je i suđeno da budu, samo da je Srbija krajem osamdesetih odabrala reformski put Ante Markovića u Evropsku zajednicu umesto Miloševićeve nacionalističke histerije, šovinističke mržnje, rata i masovnih zločina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Tomislav Marković (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

hrvatska1Na „buretu baruta“, kakav je Balkan već desetljećima, političari vrlo često radi dnevno političkih potreba daju brojne izjave koje još češće izazivaju brojne žestoke reakcije.

Ako se samo malo vratimo unazad u medijima možemo pronaći niz, u najmanju ruku, nekorektnih i zapaljivih izjava od strane političara koji ne razmišljaju o posljedicama, ili pak dobro razmišljaju, pa znaju što to sve može uzrokovati.

Kako to obično bude jedna takva izjava uzrokuje automatski brojne ništa manje neodgovorne i zapaljive reakcije druge pa i treće strane.

Sprema se 'veliko zlo'

Tako je, komentirajući jednu od takvih izjava, reisul – ulema islamske zajednice u BiH Husein Kavazović upozorio Bošnjake da im se sprema „veliko zlo“. Reis Kavazović je govoreći na tu temu kazao da u njegovoj zemlji i Bošnjacima ponovo prijete s istih strana s kojih su to činili i prije dva i pol desetljeća.

„Samo je oružje drugačije. I danas moramo ukazivati na pokušaje dehumanizacije nas, bosanskih muslimana, koju vode politike iz susjednih zemalja, izmišljajući laži o našem čistom islamu. U isto vrijeme oni se naoružavaju, spremni da započeto nastave, kao da im zla nije malo. Odlikuju ratne zločince i veličaju zločinačke ideologije, uzdižu ih i ponose se njima", rekao je reis Kavazović.

Poslije svega toga logično se još jednom postavilo i pitanje položaja pripadnika bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj koji su po brojnosti druga nacionalna manjina uopće u Hrvatskoj. Unatoč tome Bošnjaci u Hrvatskom saboru nemaju svoga predstavnika tako da svoju izbornu jedinicu dijele s četiri druge nacionalne manjine.

Na tu temu govorio je i predsjednik SDA Hrvatske Armin Hodžić rekavši kako je i sam gotovo svakodnevno izložen uvredama i prijetnjama tako da ga se naziva „balijom“, „Turčinom“, „izdajnikom“ i drugim pogrdnim imenima. Jednom prilikom mu je upućena poruka i da će mu se desiti „ono što su Srbi Bošnjacima radili u Srebrenici".

Član Savjeta za nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj ispred bošnjačke nacionalne manjine Ishak Hodžić kaže kako ne želi ulaziti u to što je mislio i rekao reis Kavazović, ali da Bošnjaci u RH mogu biti zadovoljni s položajem kojega ostvaruju i da Bošnjaci u Hrvatskoj „nemaju tih problema“.

Uglavnom zadovoljni

„Možemo reći da smo uglavnom zadovoljni iako uvijek ima mjesta za napredak i poboljšanje stanja. Bošnjacima u Hrvatskoj je Hrvatska domovina i mi je kao takvu prihvatamo. Voljeli bi kada bi na isti način i drugi narodi koji žive u BiH prihvatali BiH, iako svi znamo što se i kako radi i govori. Branili smo Hrvatsku kada je trebalo, živimo ovdje te imamo sva prava i obveze kao i većinski narod te pripadnici drugih nacionalnih manjina“, kaže Hodžić.

Dodaje kako su zakoni u Hrvatskoj jako dobro napisani ali i da se redovito čovjek pojavljuje kao nekakav faktor koji je smetnja ili ih ne provodi kako bi trebalo. Kada je riječ o problemima s kojima se suočavaju posebno ističe problem zapošljavanja Bošnjaka u državnim institucijama. Primjera radi, sa zapošljavanjem u Gradu Zagrebu su, kaže Hodžić, zadovoljni.

Međutim, kada je riječ o zapošljavanju u državnim institucijama stalno, i tako već godinama, nailaze na probleme tako da izostaje bilo kakav napredak. Pokušali su do rješenja problema doći i preko predsjednice RH, ali uzalud.

„Na prošlim izborima mi smo podržali Kolindu Grabar Kitarović za predsjednicu. Međutim, sada već više od četiri godine, usmeno i pismeno, pokušavamo dogovoriti sastanak kako bi probali riješiti ovo nama goruće pitanje. Nažalost, predsjednica za sve to vrijeme nije zaposlila nikoga od Bošnjaka niti je našla vremena da nas primi i sasluša kako bi zajednički vidjeli ima li mogućnosti za rješavanje ovoga našega problema. Samim tim i mi ćemo vidjeti kako ćemo se postaviti na idućim skorim predsjedničkim izborima i koga ćemo podržati“, kaže Hodžić.

Dodaje kako ne pomaže niti činjenica što među svojim redovima imaju visoko obrazovanih i stručnih ljudi koji bi zasigurno mogli pomoći i dati svoj doprinos u raznim oblastima društvenoga života. Slikovito je to pojasnio da se, kada dođe u BiH, tamo osjeća kao „stranac“ jer u državnim institucijama u velikom broju rade Hrvati i Srbi.

Okrenimo se budućnosti

„To je svakako dobro, ali toga u Hrvatskoj nema. Rat je bio i prošao i sve ono što se događalo ne smije se zaboraviti. Međutim, moramo krenuti naprijed radi bolje i sretnije budućnosti svih nas pri čemu svi oni koji su napravili neko zlo moraju odgovarati“, istakao je Hodžić.

Sličnog je mišljenja i imam gunjanski Idriz Bešić koji također nema velike zamjerke na položaj bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj, napominjući kako nekih većih problema zapravo nema. Za riječi reisa Kavazovića kaže kako se one ne odnose na Bošnjake u Hrvatskoj nego se one odnose na globalni plan.

„Mi smo lokalni ljudi i mi to ne osjećamo. Mogu reći kako je u najvećem dijelu sve u redu iako uvijek može i mora biti bolje. Moram napomenuti kako su Bošnjaci jedna zahvalna manjina koja je uvijek bila kooperativna i konstruktivna. Ovakav svoj položaj u Hrvatskoj mi smo zaslužili i za njega smo se izborili“, smatra imam Bešić.

I on smatra kako su važeći zakoni u Hrvatskoj odlično napisani i gotovo idealni, ali i da dolazi do problema kada se neki od njih, ili neki njihovi dijelovi, trebaju provoditi na terenu. Osnovni razlog tome su ljudi koji ih trebaju provoditi. Radi toga sve ono što je u okvirima zakona najčešće i dobiju.

Po riječima imama Bešića u visokoj politici treba voditi i računa kakva se slika ostavlja i na političkom planu. Kao primjer iznio je obnovu džamije u Gunji, koja je bila poplavljena u proljeće 2014. godine kada je županjsku Posavinu pogodila poplavu, a za čiju obnovu RH nije dala niti kune.

Izostala pomoć Hrvatske

„To su stvari koje se znaju, vide, i o kojima treba voditi računa. Nije normalno niti korektno da u obnovi džamije Hrvatska nije uopće sudjelovala. Isto se ponovilo i kod izgradnje Islamskog centra. Država Hrvatska je morala da sudjeluje u obnovi barem s nekim dijelom, a ne da cijeli iznos pokrije Turska. U takvim stvarima treba imati malo dobre volje i razmišljati šire i unaprijed, a to je očigledno iz nekog razloga izostalo“, kaže imam Bešić.

Podsjetio je kako je u svibnju 2014. godine u gunjanskoj džamiji bilo preko dva metra vode. U međuvremenu džamija je obnovljena, a i Islamski centar je stavljen u funkciju iako nije do kraja uređen i opremljen. Kaže kako je na sličan način gotovo izgrađena i džamija u Sisku gdje je također izostalo bilo kakvo sudjelovanje države.

U svojim ranijim izjavama o položaju pripadnika bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, muftija Aziz ef. Hasanović, izrazio je zadovoljstvo položajem i razvojem muslimanske zajednice te pohvalio model rješavanja islamskog pitanja u Hrvatskoj.

„Primjer dobro uređenih odnosa Islamske zajednice u Hrvatskoj sa državom možemo zahvaliti dvjema stvarima - otvorenosti hrvatske države da integrira jednu muslimansku zajednicu i spremnosti Islamske zajednice u Hrvatskoj da se integrira u hrvatsko društvo te da na taj način izbjegne asimilaciju, koja po prirodi stvari prijeti manjinama“, rekao je muftija Hasanović.

Bošnjaci u Hrvatskoj su jedna od 22 priznate nacionalne manjine. Prema Popisu stanovništva 2011. godine u Hrvatskoj živi 31.479 Bošnjaka od čega najviše njih u Gradu Zagrebu. U Domovinskom ratu u obrani Hrvatske sudjelovalo je oko 25.000

Bošnjaka od kojih je njih 1.180 poginulo.

Kada je riječ o vjerskim objektima u Hrvatskoj postoje četiri džamije i to ona u Zagrebu, Rijeci, selu Bogovolja kao i Gunji koja će 28. rujna ove godine obilježiti 50. godina od izgradnje.

Govoreći o izgradnji džamije u Gunji imam Bešić podsjeća kako je ista građena u vrijeme komunizma i to na način da su sav građevinski materijal donirali i osigurali sami vjernici.

„I to je podatak koji govori kako Bošnjaci u Hrvatskoj gledaju na Hrvatsku i koliko su riješeni da tu ostanu živjeti“, zaključio je imam Bešić.

Branimir Bradić (Al Jazeera)

utorak, 03 Septembar 2019 00:00

Ko se plaši Grete Thunberg?

Ocijeni...
(0 glasova)

gretaDok svijet počinje obraćati pažnju na klimatsku aktivisticu tinejdžerku, njeni kritičari pokreću sve više lične napade.

Iracionalni, apsurdni napadi na Thunberginu ličnost i motive nisu ekskluzivna tekovina pokvarene tabloidne štampeReuters

Bio je to, na suptilan način, odlučujući trenutak.

Nakon 15-dnevnog putovanja preko Atlantskog okeana, Thunberg je izgledala iscrpljeno. Ipak, ova 16-godišnja klimatska aktivistica je znala da mora govoriti o značenju i svrsi svog neuobičajenog putovanja pristalicama koje su je pozdravile na oblačnoj njujorškoj obali.

Predvidivo umorna, sićušna švedska djevojčica je zamuckivala, izgubivši nit nakratko prije nego se izvinila. „Žao mi je“, rekla je, „mozak mi ne radi kako treba“.

Okupljeni su aplaudirali. Enenrgizirana ovim podstrekom, Thunberg je završila svoj kratki govor, u kojem je pozvala nas ostale „da radimo zajedno uprkos našim razlikama“ da bismo spriječili „najveći krizu s kojom se čovječanstvo suočilo... jer bi u suprotnom moglo biti prekasno. Ne čekajmo više. Učinimo to sada.“

Meni je taj izrazito ljudski trenutak učinio jasnim njen apel – mlada žena koja je, uznemirena zbog neumoljivog uništenja svijeta, bila ponukana da nešto napravi. Sama, ako treba.
Poricanje klimatskih promjena

Ona prezire kult slavnih. Ne smatra se heroinom. Odbija nastojanja da ju idoliziraju. Ne kalkuliše i nije preokupirana slavom ili egom. Nema kod nje lukavstva. Govori jednostavno, bez prenemaganja ili nakićenosti.

Riječima i djelima, Thunberg predstavlja utjelovljenje upozorenja filozofa Howarda Zinna: „Ne moramo se uključiti u velike, herojske postupke da bismo učestvovali u procesu promjene. Mali postupci, kada ih umnože milioni ljudi, mogu tiho postati moć koju nijedna vlada ne može potisnuti, moć koja može promijeniti svijet.“

Naravno, pljačkaško jato zajedljivih desničarskih poricatelja klimatskih promjena vide Thunberg, ne onako kako ju je vidio proročki Zinn, već kao malog, pretencioznog fanatika koji prijeti postojećem poretku. Njihovom poretku. Njihovim ugodama. Njihovom tradicionalnom „načinu života“.

Naravno, potrudili su se da diskredituju i, ako je moguće, unište Thunberg svojim, do sada poznatim i grubim načinom djelovanja.

Ismijavali su je. Omalovažavali su je. Ocrnili su je. Vrijeđali su je. Odbacili su je. Doveli su u pitanje njene motive. Sugerisali su da djeluje antidemokratski. Čak su joj, u smrdljivim nišama interneta, i prijetili.

Kako bi priuštili sebi sve ljutite, ohole napade obilježja ozbiljnosti, oni insistiraju, kao i uvijek, da su oni neumoljive realiste koje za razliku od zanesenih ljevičara, nije prevarilo medijsko divljenje spram tinejdžerke koja prodaje crne slutnje u vezi navodno još osporavane nauke oko tog je li ili nije blizu kraj.
Naučno nepismeni nasilnici

Oni bi, bez sumnje, ustuknuli na svaki nagovještaj da je njihovo bijesno neprijateljstvo prema Thunberg također proizvod očvrsnutog cinizma, ljutite zlobe ili karakteristične okrutnosti.

To je prije, insistiraju oni, izraz njihove nužne uloge skeptika ili kontraša u plemenitoj tradiciji njihovog filozofskog sveca zaštitnika samo imenom, Galileja, koji je također osporavao preovladavajuću naučnu ortodoksiju.

To je laž i uvreda. Oni nisu „skeptici“ ili „kontraši“. Oni su naučno nepismeni nasilnici koji pojačavaju svoju zlobu i neznanje uz pomoć megafona na TV-u ili tastature na Twitteru.

Oni ne dijele nikakav intelektualni afinitet sa Galileom. Nijedan. Lišeni argumenta koji bi mogao koliko toliko biti smatran empirijskim ili racionalno postojanim, oni koriste hiperbolu i mrlje osmišljene tako da od Thunberg naprave nevažnu naknadnu misao.

Ova tinejdžerka revolucionarka mora biti zaustavljena prije nego što klimatska revolucija koju predvodi prevaziđe njihovu sposobnost da je zaustavi.

Uzmite u obzir ono što je o njoj imao za reći australski kolumnista Andrew Bolt.

„Nijedan tinejdžer nije nakaradno utjecajniji od Thunberg, duboko poremećeni mesija pokreta globalnog zagrijavanja“, napisao je on. „Nikada nisam vidio tako mladu djevojku sa toliko mentalnih poremećaja koju tako veliki broj odraslih tretira kao gurua.“

Nije se zadovoljio time što ju je nazvao nakaradnom i poremećenom, Bolt je zazvao navodni Thunbergin poremećaj u ishrani od ranije, te emocionalne i psihološke borbe i autizam kao batinu protiv nje.
Napad na lik tinejdžerke

Psiholozima povjeravam da razluče patologiju koja bi potakla takvu zlobu. Ali strah koji Bolt osjeća prema fenomenu Thunberg je prost. Ona opstaje. On gubi. Nju slušaju, dok on viče prostote. Ona svakim danom postaje relevantnija, dok on zapada u nerelevantnost i histeriju.

Kada predvidivi gambit napada na lik tinejdžerke propadne, vrijeme da se potegnu „pitanja“ o tome ko ili koje moćne sile djeluju kao Svengali (lik iz britanskog romana) i iskorištavaju ranjivo, oštećeno „dijete“ za svoje lokalne ciljeve i mogući profit.

„Je li Thunberg zeleni prorok ili školarka marioneta koju kontrolišu jezivije sile iza nje?“, uvijek umjereni londonski The Sun je upitao retorički.

Koristeći aluziju i reciklirane besmislice, The Sun tvrdi da „naivnom“ Thunberg manipuliše njena majka „gladne slave“ i „energetski giganti“.

Kao i same novine, sve su to prazna nagađanja osmišljena tako da potkopaju Thunbergin legitimitet i autentičnost i njen pravedan motiv. To neće djelovati jer ona očito nije ničija marioneta.

Iracionalni, apsurdni napadi na Thunberginu ličnost i motive nisu ekskluzivna tekovina pokvarene tabloidne štampe.

The New York Times je dozvolio jednom novinaru Christopheru Caldwellu, da zastupa stav da su Thunbergini apeli za ishitrenu akciju, nevjerovatno „u sukobu s demokratijom“.

„Gospođica Thunberg vjeruje da bismo trebali djelovati, a ne raspravljati se“, napisao je Caldwell u svom pismu, prepunom snishodljivosti o njenom manjku životnog iskustva, „nezrelom jeziku“, „nerealističnom“ pogledu na svijet i „neizbalansiranim“ prioritetima.

Strpljenje je odricanje od odgovornosti

Istovremeno priznajući da se „relevantni autoriteti“ slažu s Thunberg u tome da klimatska kriza predstavlja „hitnu situaciju“, Caldwell tvrdi da ovu mladu Šveđanku samo zanima „sijanje panike“ i „pojednostavljivanje“.

Njegov blesavi recept: više strpljenja. „Demokratija vas zove da sačekate i vidite.“

Ovo je poricanje klimatskih promjena sa patinom ozbiljnosti.

Thunberg, kao i preovladavajući naučni konsenzus s kojim je pobliže upoznata, jasno i glasno ističe imperativ: vrijeme da se čeka i vidi je davno završilo.

Strpljenje, u ovom hitnom kontekstu, nije vrlina, to je odricanje od odgovornosti.

Thunberg je upotrijebila svaki demokratski alat koji joj je na raspolaganju da istakne ovu očiglednu poentu. Ona je personifikacija demokratskog impulsa, a ne njegova antiteza.

Zato se ja pridružujem milionima drugih građana svijeta koje je Thunbergina čelična upornost pred često odbojnim skakavcima koji su došli da je pokopaju a ne hvale, učinila poniznim, inspirisala i pokrenula.

Gledamo u tebe, djevojčice.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Andrew Mitrovica (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

americkapolicijaNakon masovnih pucnjava u El Pasu, u Teksasu i u Daytonu, Ohiju, SAD se ponovo kovitla u bolu, bori se da prihvati svoju nasilnu realnost. Izgleda da se sa svakim takvim činom masovnog ubistva, američka nacija približava punom priznanju da je teror njene rasističke bjelačke nadmoći daleko ozbiljniji od svih zastrašujućih zavaravanja koja ima o nasilnom nebijelom „drugom“.

Nedugo nakon ovih masovnih pucnjava, The New York Times je objavio kolumnu, prikladno istaknuvši da „[da] se jedan od počinitelja dvije masovne pucnjave od ovog vikenda pridržavao ideologije radikalnog islama resursi američke vlade i njenih međunarodnih saveznika bili bi mobilizirani bez odlaganja“. Zaista bi bili kao što bi i trebali biti.

U kolumni su dalje iznošeni argumenti: „Nevjerovatna moć države bi neumorno radila na tome da uskrati budućim teroristima pristup oružju, novcu i forumima da šire svoju ideologiju. U taj pokret bi se infiltrirali špijuni i doušnici. Njegovi finansijeri bi se suočili sa sankcijama. Mjesta okupljanja bi bila nadzirana. Oni koji su pružali pomoć ili utjehu teroristima bili bi krivično gonjeni. Bili bi uspostavljeni programi da se deradikaliziraju bivši sljedbenici.“

Nema ništa loše u tome da se država mobilizira kako bi se suočila s bilo kojom prijetnjom koja se ispriječi na putu njenim građanima. Ključno pitanje koje postavlja kolumna u New York Timesu, a i mnogi drugi isto pitaju, je kada će se takva mobilizacija desiti kada bijelci počine masovno nasilje? Ili, drugim riječima, kada će mrzilačka ideologija zvana „bijeli nacionalizam“ biti smatrana terorizmom i biti tretirana kao takva?

Odakle islam, neprijatelj?

U praksi, stavovi iz takve kolumne, koji zrcale nacionalno raspoloženje, pozivaju na proširivanje definicije „terorizma“ koja se isključivo primjenjuje na islam i muslimane na druge koji nisu muslimani.

Ali prije nego što se na ove pozive bude mogla obratiti pažnja i budemo u stanju postići takvu promjenu percepcije, prvo moramo istražiti kada, kako i zašto su „islam“ ili „muslimani“ postali tako podrobno identificirani sa zastrašujućim terminom „terorizam“ uprkos velikom skupu dokaza da ne postoji takav poseban odnos.

Teroristički činovi zaista mogu doći od bilo koje ideologije, bilo da je usvoje muslimani, Jevreji, kršćani, hindusi, budisti ili druge religijske grupe ili čak tzv. sekularisti, agnostici i ateisti.

Bez da se prvo pozabavimo pitanjem kada i kako su islam i muslimani postali kategorički „teroristički“ dok se ne dokaže suprotno, proširivanje termina „terorizam“ na bilo koji čin bezobzirne okrutnosti masovnog ubistva neće biti ozbiljan.

Ova zakašnjela pažnja koja se usmjerava na terorizam rasističke bjelačke nadmoći nikada nas neće nigdje odvesti ako ne dođemo do srži ove dijaboličke mržnje prema muslimanima koja je uzela maha u Americi i Evropi.

'Islamske ideje'

Dok sam razmišljao o ovom pitanju, sjetio sam se članka samoproglašenog američkog „intelektualca“ Sama Harrisa iz 2011. objavljenog na Truthdigu. Ovaj članak od 1800 riječi trebao je biti njegova odbrana protiv optužbi novinara Chrisa Hedgesa da podržava genocidne ideje o muslimanima.

U suštini, Harris je osporio optužbu za rasizam tvrdeći da on nema ništa protiv muslimana kao takvih i da on priča o „idejama“ a ne o ljudima.

„Moja analiza religije uopće, i islama posebno“, pisao je Harris, „fokusira se na ono što ja smatram lošim idejama, držanim zbog loših razloga, koje vode do lošeg ponašanja. Moja antipatija prema islamu – koju je, zaista, teško preuveličati – odnosi se na ideje, ne na ljude.“

A šta su zapravo ove islamske „ideje“ koje označavaju islam kao lošu i nasilnu religiju u poređenju sa bilo kojom drugom religijom? Harris navodi sljedeće: „mučeništvo, džihad, čast itd.“

Letimičan pogled na njegove tekstove o ovim konceptima otkriva kako Harris bira određene zamršene misli i upliće ih u samoispunjavajuće proročanstvo. Evo jednog primjera:

„Stvarnost mučeništva i svetost oružanog džihada jednako su kontroverzni u islamu kao što je i Isusovo uskrsnuće u kršćanstvu. Nije slučajno da milioni muslimana izgovaraju šehadet ili idu na hodočašće u Meku. Niti je slučajnost to što je 2015. užasni snimak na kojem skidaju glavu nevjernicima i otpadnicima postao popularan oblik pornografije širom muslimanskog svijeta. Sve ove prakse, uključujući ovaj sablasni načina ubijanja, imaju eksplicitnu podršku u svetim spisima.“

Svaka rečenica ovog pasusa je oznaka smeća. Mučeništvo je jednako sastavni dio islama kao i kršćanstva, dok je džihad jednako pitanje moralne hrabrosti kao označavanje fizičke pobune protiv tiranije.

Izgovaranje šehadeta i odlazak na hodočašće u Meku ono je što milioni mirnih muslimana rade uglavnom u jesen svog života, a nijedno nema nikakve veze sa bilo kojim oblikom „pornografije“ kojim Harrisa hrane njegove kolege islamofobi na internetu.

Problem sa takvim čudnim izjavama je taj što ih spremno konzumiraju šire američko društvo i vođe, koji formiraju svoje percepcije islama i muslimana na osnovu gomile gluposti koju oni poput Harrisa redovno proizvode.

Ovi tekstovi ne mogu proći ni upola pristojni naučni test a ipak se njima hrani cijeli islamofobni pokret.

'Sam islam'

Puno je pitanja u vezi islamskih praksi i niko na svijetu nije se pozabavio tim pitanjima marljivije od muslimanskih mislilaca u proteklih 1400 godina. Zapravo, uspon različitih i sukobljenih škola filozofije, teologije i misticizma u islamu odražava realnost da muslimani nikada nisu bili sretni sa stanjem svoje vjere i iz pozicije kritične intimnosti i sa brižnim intelektom tražili su način da isprave ono pogrešno što su vidjeli u svojim kolektivnim praksama.

Jednako je važno imati na umu da su ubrzana globalizacija islama i rašireno prisustvo muslimana na četiri kraja svijeta kreirali nove i plodne uslove kritičkog razmišljanja za muslimane.

Samo u proteklih stotinu godina, muslimanski mislioci poput Muhammada Iqbala iz Pakistana, Mohammada Arkouna iz Alžira, Alija Shariatija iz Irana, Sadiqa Jalal al-Azma iz Sirije, Nasra Abu Zayda iz Egipta, među desecima drugih, unijeli su revoluciju u samu teksturu kritičkog razmišljanja o i u svoju vjeru.

Pa ipak njihova učenja nisu doprla do američkog mainstreama, koji radije donosi ishitrene zaključke zasnovane na lako probavljivim pristrasnim izjavama koje osobe poput Harrisa spremno pružaju. Ovaj nevjerovatni spoj arogancije i neznanja historijski je korijen američke islamofobije.

Zaista, američko društvo neće biti u stanju da u potpunosti shvati stvarnost bjelačkog masovnog nasilja i redefiniše „terorizam“ da ga s pravom uključi dok ne prestane prihvatati mrzitelje poput Harrisa i intelektualni teror koji oni bez grižnje savjesti čine.

Bez takve introspekcije, bez dopiranja do korijena ignorantne, šarolike, zloćudne mržnje prema muslimanima, termin „terorizam“ nikada neće biti oslobođen da uključi rasističke masovne ubice u El Pasu, Daytonu, Pittsburghu, Powayu, Santa Feu, Parklandu, Las Vegasu, Colorado Springsu, Charlestonu, itd.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Hamid Dabashi (Al Jazeera)

utorak, 13 Avgust 2019 00:00

Pluralizam ili jedinstvo muslimana

Ocijeni...
(0 glasova)

dzamija3Čemu priča da slijedimo poslanika Muhammeda, ako nam ne dopire do svijesti i savjesti da je on uvijek od neprijatelja pravio prijatelje, a mi i od ono malo prijatelja pravimo neprijatelje?

Čini mi se da muslimani nikada nisu bili podijeljeniji i nikada teže nismo primali drugačije mišljenje, kritiku, savjet - kako na našem malom bosanskom, tako i na globalnom nivou.

Evo nas u danima Kurban ili Hadži bajrama. Kurban je žrtva, a žrtva je neodvojiva od hadža - godišnjeg hodočašća muslimana u Meki, svetom gradu u kojem se nalazi Kaba. Kaba je drevna kuća, hram kockastog oblika kojemu se svi muslimani okreću u molitvi, svakog dana po pet puta, svakog trena ustvari sa svih strana svijeta.

Hadž je Arefat, a Arefat je brdo, plato udaljen nekih 20 kilometara od Meke. Arefat znači spoznaja. To je prema islamskom učenju mjesto susreta prvog čovjeka Adama i Eve nakon što su protjerani iz Raja. Muslimani jednako kao i Židovi i kršćani nazivaju svog praoca i pramajkom Adema i Havu.

Arefat je mjesto na kome je posljednji poslanik Muhammed održao svoj oprosni govor i u njemu uputio univerzalne poruke o jednakosti i poštovanju ljudi, o svetosti i nepovredivosti ljudskog života, imetka, časti, te pozvao na ukidanje svih oblika poganske manipulacije, rasne i klasne netrpeljivosti.

I ovaj Kurban bajram je prepun vazova i poruka, čestitki i želja, ali čini mi se da muslimani nikada nisu bili podijeljeniji i nikada teže nismo primali drugačije mišljenje, kritiku, savjet - kako na našem malom bosanskom, tako i na globalnom nivou.
Jesu li nam postupci velikana zaista uzor?

Kad danas gledam u milione muslimanskih hodočasnika na svetim mjestima kako strpljivo bacaju kamenčiće na Mini i gađaju Sotonu, odbijajući simbolički njegov utjecaj - kroz glavu mi neizbježno prolazi to vrijeme u koje se i danas zaklinjemo i u kojemu inspiraciju tražimo. Jesu li nam postupci vjerskih uzora i velikana zaista uzor ili samo paravan da iza isprazne priče sakrijemo svoje egoistične i niske porive?

Ko danas smije reći predsjedniku, reisu, premijeru, muftiji, ministru da nije dobro to što ste okruženi ulizicama i sikofantima, prikazivačima i doušnicima, nepismenim i neodgojenim do te mjere da ih je otužno vidjeti kako poskakuju gurkajući se oko "glavnog" ne bi li sebi priuštili makar dašak moći i slave?

Avaj, a vjera i politika nam odoše udesno i sklizavamo u tako netolerantno društvo da svako ko se usudi kazati savjet biva ciljan kao mrski izdajnik i raskolnik zajednice.

Zasmetalo mi je što se ove riječi sve češće nalaze u vokabularu naših umornih i bezidejnih vođa. Kakve to samo posljedice može imati kada se jata mladih junoša željnih vladarskih pohvala i aferima naklate na svojim Facebook profilima, pa stanu udarati po tim dezigniranim izdajnicima i neprijateljima Bošnjaka i vjere islama?
Izreći istinu u lice

A kad ne smijemo tako pitati ovdje kod nas u našoj slobodi i demokratiji, šta ćemo onda za međumuslimansko krvoproliće i toliku muslimansku krv i glad, jad i bijedu u Jemenu, Afganistanu, Siriji, Iraku, Egiptu?… Ko se to danas među muslimanima usuđuje upitati vladare i izreći im istinu u lice, a da ne bude smaknut, zatvoren ili protjeran?

Mogu li danas isfrustrirani muslimani svoj gnjev smiriti i mogu li njihovi nedokučivi lideri shvatiti ovu jednostavnu poruku Arefata? Poruku koju je jasno i snažno naglasio poslanik Muhammed kada je na Oprosnom hadžu rekao: "O ljudi, vaši ljudski životi su vaša svetinja i vaši imetci su vaša svetinja, kao što je svet ovaj današnji dan i kao što je svet ovaj vaš grad!"

Usuđujemo li se razmisliti o svom stanju i jednom kazati da problem prvenstveno leži u nama, pa kad ga promijenimo iznutra tek onda ćemo steći uslov za Božiju milost i mijenjanje našeg stanja i društava općenito? Smijemo li sebi priznati da imamo nečistu savjest čim tako olahko etiketiramo i napadamo drugog samo zbog toga što drugačije misli, govori, razumije i predlaže drugi način? Kad će nam zavodljiva priča o "muslimanskom jedinstvu" prestati biti obmana i kada ćemo tu paradigmu mijenjati u pluralističko dogovaranje i međusobno poštovanje?

Čemu priča da slijedimo poslanika Muhammeda, ako nam ne dopire do svijesti i savjesti da je on uvijek od neprijatelja pravio prijatelje, a mi i od ono malo prijatelja pravimo neprijatelje? Hoće li nas opametiti ova mračnjačka pakost i otrovno licemjerje, pa da makar ovdje u ovoj našoj Bosni i Hercegovini sačuvamo društvo i državu? Kako to da smo se znali i umjeli odbraniti u ratu, a ne znamo državu voditi u miru? Zar je moguće da smo se toliko udaljili jedni od drugih, a danas toliko govorimo o "Kurbanu" koji u srži svojoj znači približavanje i Bogu i ljudima?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Mirnes Kovač (Al Jazeera)

srijeda, 17 Juli 2019 00:00

Mijenjajte sistem, a ne klimu

Ocijeni...
(0 glasova)

klima1Kada je John McDonnell najavio plan mera usmerenih protiv kompanija koje uništavaju planetu nekontrolisanim emisijama ugljenika, reakcija Sitija bila je predvidljivo hiperbolična. „Finansijski totalitarizam“, rekao je jedan bankar. „Kamikaza komunizam“, rekli su na desničarskom propagandnom sajtu Guido Fawkes.

Stavovi laburista u oblasti industrijskih, fiskalnih i monetarnih politika naglo su se približili stavovima zelenih posle Pobune protiv istrebljenja i izveštaja IPCC od prošlog oktobra u kojem je rok za smanjivanje globalnih emisija ugljenika dramatično prepolovljen. Ali ni taj nagli zaokret nije dovoljno radikalan.

S obzirom na razmere problema i isticanje vremena, klimatske promene su katastrofa koju ne može sprečiti ništa osim dramatične strukturne transformacije u funkcionisanju kapitalizma. To je jedini način da se do 2030. godine ostvari cilj smanjivanja emisija za 45%. Da bismo do 2050. godine izgradili svet sa nultom emisijom ugljenika, potrebna je ekonomija koja se toliko razlikuje od današnje da je verovatno ne bismo ni prepoznali kao kapitalizam.

Dok se britanska elita užasavala od pomisli da bi uskoro mogla dobiti vladu sa Corbynom na čelu, McDonnel je usavršavao veštinu prikazivanja velikih finansijskih reformi koje su nam neophodne kao minimalne tehnokratske intervencije. Osnovu predloga koji je izneo ove sedmice predstavlja Odbor za održivo investiranje koji čine ministar finansija, ministar privrede i guverner Engleske banke. Odbor, čije je osnivanje prvi predložio analitičar iz Sitija po imenu Graham Turner, imao bi zadatak da 3 odsto investicija privatnog sektora usmeri u visoke tehnologije. McDonnel smatra da se to može povezati sa ciljem smanjivanja emisija ugljenika – jer pripremna faza prelaska na zelenu energiju uključuje velike investicije u infrastrukturu i viosokotehnološku proizvodnju – solarne farme, vetrenjače i sisteme gradskog prevoza, na primer.

Drugi stub programa je Nacionalna investiciona banka sa kapitalom od 250 milijardi funti, koji bi se prikupljao tokom 10 godina, za obezbeđivanje potrebnih ulaganja, uz podršku regionalnih razvojnih banaka. Treći stub je regulatorna moć Engleske banke koja može ograničiti pružanje kredita kompanijama koje su toliko zavisne od ugljenika da predstavljaju rizik za globalni finansijski sistem. McDonnel je najavio reviziju takozvanog „bankarskog sistema u senci“, glavnog kanala za dobar deo takvih investicija. Konačno, tu je i pretnja poništavanjem registracija kompanija koje odbijaju da sarađuju.

Kao čovek koji podržava ovaj predlog, moram biti brutalno iskren: predložene mere nisu dovoljno „totalitarne“.

Nisam ljubitelj staljinističke planske ekonomije. Temeljno sam proučavao njene neuspehe i hibris koji je do toga doveo. Ipak, činjenica je da su centralizovana državna intervencija, planiranje i vlasništvo možda jedini način da se emisije ugljenika smanje u postavljenom roku.

Pokušajmo da zamislimo kako bi izgledalo sprovođenje McDonnelovog plana. Zamislimo da su laburisti osvojili vlast u novembru i da nisu primorani da ispunjavaju želje Liberalnih demokrata i njihovih prijatelja u naftnoj industriji ili produktivističkih snaga koje su još moćne u delovima sindikalnog pokreta.

Do januara 2020, Odbor za održivo investiranje je formiran i aktiviran; Engleska banka dobija nova pravila; zakoni o Nacionalnoj investicionoj banci polaze na svoj put kroz Vestminster, a očekuje se da do januara 2021. prvih 25 milijardi funti bude spremno za investiranje.

Do tog datuma potreban nam je i jedan jasan i neopoziv tridesetogodišnji plan energetske infratsrukture za Britaniju, koji će omogućiti brzo gašenje elektrana na gas, potpuni prestanak korišćenja uglja, dalje investicije u solarnu energiju i energiju vetra, početak prvog projekta za korišćenje energije plime u Svonsiju i donošenje odluka o novoj nuklearnoj energiji, što sve može dati rezultate jedino uz državne subvencije.

Planirana treća pista na aerodromu Hitrou morala bi biti otkazana, a Gradski aerodrom zatvoren. U tridesetogodišnjem planu za razvoj transporta glavno mesto bi zauzimale investicije u međugradske železničke pruge. Takođe, desetogodišnji plan za povlačenje vozila koja koriste dizel i benzin morao bi biti izdašno finansiran od samog početka.

Pored toga, potrebne su velike strukturne promene u sistemima javnog gradskog prevoza i građevinskoj i urbanističkoj regulativi – što možemo učiti na primerima najzelenijih gradova sveta. Takođe, potrebna je suštinska promena u načinu na koji trošimo i recikliramo energiju i proizvode.

Najmoćniji saveznik u toj promeni je ljudski mozak. Ako milioni ljudskih mozgova istovremeno prihvate potrebu za restrukturisanjem društva da bismo opstali – kao u slučaju mobilizacije u ratu – samo stanovništvo će postati pokretač promene.

Problem je u tome što u poslednjih 100 godina brzina nije bila jača strana levice. Utemeljivači moderne socijaldemokratije – od Fabijanskog društva u Britaniji do Eduarda Bernsteina u Nemačkoj – znali su zašto zagovaraju postepenost društvene promene. Ako je socijalizam prirodni ishod kapitalizma, za željenu promenu je potrebno samo vreme.

Otkriće čovekovog uticaja na klimatske promene trebalo je da nas navede da taj stav preispitamo još pre mnogo godina. Čekanje je prihvatljivo dok verujemo da kapitalizam neće sam od sebe izabrati put ekonomskog samouništenja, ali kad shvatimo da Zemlja nije kanta za đubre bez dna, to više ne važi.

Saznanja o klimatskim promenama širila su se u Blairovoj eri, kada je malo ljudi verovalo u socijalizam, pa ta znanja nisu suštinski uticala na način razmišljanja na levici.

Jezik koji zaista uvažava klimatske prioritete čuli smo tek kada su ozbiljni socijalistički političari sa obe strane Atlantika počeli da razmišljaju o radikalnoj redistribuciji. Ali tim jezikom se još ne govori dovoljno glasno.

U sedmici u kojoj Francuskom haraju vrućine sa temperaturama preko 40 stepeni, mesec dana nakon što su temperature na finskom Arktiku premašile 28 stepeni, dok se Indija topi, a polarne kape nestaju u moru nezapamćenom brzinom, trebalo bi da svima bude jasno da klimatski haos dolazi brže nego što smo mislili.

Philip Alston, izvestilac UN-a za ljudska prava i siromaštvo, u svom poslednjem izveštaju govori o posledicama. Moraćemo da preispitamo većinu ljudskih prava koja danas smatramo univerzalnim: na primer, pravo na život i pravo na azil. Pedeset godina razvoja na gobalnom jugu moglo bi biti poništeno.

Suočen sa takvom perspektivom Alston kaže da nam je potrebna „duboka društvena i ekonomska transformacija“. Ali u britanskoj politici nema snage koja to jasno govori i poziva na brzo delovanje.

Poslednjih 30 godina levica je bila intelektualno paralisana u svojim razmišljanjima o kapitalizmu: u načelu mu se protivi, ali nije sposobna da zamisli alternativu. Kao što je primetio filozof Frederic Jameson, bilo je to vreme kada se činilo da je lakše zamisliti kraj sveta nego kraj kapitalizma.

Ali „kraj sveta“ nam je sada nadohvat ruke: ukidanje univerzalnih ljudskih prava, kraj ekonomskog razvoja, slom globalizacije i multilateralnih sistema. Zato mi koji želimo da odgovorimo na potrebu za radikalnim potezima moramo to jasno reći.

Da bismo ostvarili ciljeve za 2030, potrebno je da narednu deceniju započnemo radikalnim raskidom sa neoliberalizmom. Da bismo ispunili ciljeve za 2050, moramo prevazići tržište i ekonomiju u kojoj dohoci zavise prvenstveno od rada. Upravo to implicira slogan „menjajte sistem, a ne klimu“ koji je skandiralo 40.000 mladih Nemaca kada su prošle sedmice zatvorili najveći rudnik lignita u zemlji.

McDonnelovi planovi bi mogli poslužiti, bar na nivou koncepta, u prvoj fazi napada na neoliberalni model. Centralna banka mora postati instrument države, sa zadatkom da preusmerava kapital sa ugljenika i previja rane koje će se otvarati na finansijskom sistemu dok ugljenik bude umirao. Država će postati vodeći autoritet za zelene investicije sa ovlašćenjima za donošenje važnih odluka, dok će preduzetnicima, lokalnim zajednicama, zadrugama i gradskim upravama prepustiti inovacije na lokalnom nvou.

Ostaje jedno važno pitanje na koje nismo odgovorili: šta sa onima koji će pružati otpor? Otpor neće biti samo politički – u obliku lobiranja i donacija iz industrije fosilnih goriva i hedž fondova. Otpor će verovatno uključivati i bekstvo kapitala, što je, zapravo, univerzalni odgovor finansijske elite na svaki pokušaj kontrole. U tom slučaju, pošto je već spremila šargarepu, država koja je ozbiljna u nameri da zaustavi klimatske promene mora spremiti i batinu.

Zato levica mora jasno reći šta se događa. „Prava“ globalnog finansijskog kapitala moraju se podrediti potrebama ljudske vrste, uz pomoć mehanizama demokratskih država u kojima živimo.

Pošto smo decenije posle 1989. proveli kritikujući komandnu i kontrolisanu ekonomiju, možda ćemo sada morati da joj se vratimo.

New Statesman, 26.06.2019.

Đorđe Tomić (Peščanik.net, 13.07.2019.)

Stranica 3 od 9

S5 Box