Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (79)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Azeezah Kanji

australijaU ime „očuvanja“ civilizacije, sile koje vode „rat protiv terorizma“ oživjele su oblik kazne koje je nekada Vrhovni sud SAD-a opisao kao „primitivniji od mučenja“: oduzimanje državljanstva. Nasilna denacionalizacija podrazumijeva „potpuno uništavanje statusa osobe u organiziranom društvu […i] ona se podvrgava sve većem strahu i stresu. Ukratko, iseljenik gubi pravo da ima prava“, naveo je sud u presudi 1958. u slučaju Trop protiv Dullesa.

No, uprkos ovim ekstremnim efektima protjerivanja, određene države koje tvrde da ponajviše brane ljudska prava usvojile su zakone koji im omogućuju oduzimanje državljanstva onima koje proglase „teroristima“ ili nepoželjnima, a među njima su Velika Britanija, Francuska, Belgija, Danska, Holandija, Kanada (da bi to kasnije povukla) i Australija.

(Sa svoje strane, SAD se u svojoj protivterorističkoj strategiji drži navodno manje primitivne taktike mučenja, kao i vanpravnih ubistava bespilotnim letjelicama pošto je oduzimanje državljanstva Vrhovni sud 1967. proglasio neustavnim, pa je „lakše [za američku Vladu] da ubija [svoje građane] nego da oduzima državljanstva“, smatra profesor pravnog fakulteta Temple Peter Spiro.)

Dvije nedavne priče o oduzimanju državljanstva – jedna u Velikoj Britaniji, druga u Australiji – prikazuju nekoliko problematičnih aspekata ovakve prakse: opasno visoki nivoi tajnosti državnih zvaničnika, neproporcionalno ciljanje muslimana i uništavanje najosnovnijih prava prognanika.

U intervjuu za BBC 26. decembra, britanski ministar unutrašnjih poslova Sajid Javid branio je odluku o oduzimanju državljanstva i eventualnoj deportaciji pet muškaraca pakistansko-britanskog porijekla koji su osuđeni za seksualno zlostavljanje i trgovinu ranjivim mladim ženama u Rochdaleu – dijelu skandala „dotjerivanja bandi“ u kojem se dešavanje prikazuje kao jedinstvena muslimanska patologija iako se odnosi na 0,005 posto britanskih muslimana i skoro 90 posto bijelaca koji su osuđeni za zlostavlkanje djece.

Zaista, otkrivanje slične operacije u kojoj su napadane tinejdžerke 2012. u Derbyju – ali u kojoj su velikom većinom bili bijelci zlostavljači – nije dovelo ni blizu do histerije koju je izazvao slučaj u Rochdaleu, a ni medijski uopće nije bilo pokriveno.

Takva situacija, međutim, nije spriječila Javida da inzistira na značaju pakistanskog porijekla napadača u Rochdaleu i govori o postojanju „kulturalnih razloga… koji bi mogli dovesti do ovakvog ponašanja“.

Da je gledao mimo pakistanske „kulture“, ministar je mogao naći „razloge“ koje je tražio bliže svojoj kući – nedavna istraživanja su otkrila svakodnevnost sličnih predatorskih i „oblika ponašanja“ seksualnog iskorištavanja u britanskim crkvama, politici, školama, dječjim ustanovama i medijskim i industrijama zabave.

Bivši dugogodišnji parlamentarac iz samog Rochdalea (i nije Pakistanac) Cyril Smith navodno je seksualno napao najmanje osam dječaka koji su bili na brizi Vlade, a to je dokumentirano u prošlogodišnjem izvještaju Nezavisne komisije za seksualno zlostavljanje djece – umjesto da je tužen, on je dobio titulu viteza.

Terorizam i incidenti
Javidove tvrdnje, tako, bacaju malo svjetla na kulturalne osobitosti koje se pripisuju muslimanima, a ne na probleme koje profesorica prava sa univerziteta Berkeley Leti Volpp opisuje kao „optuživanje kulture za loše ponašanje“: „Kada su akteri incidenta imigranti obojene kože, onda to problematično ponašanje razmatramo kao 'kulturalno' i ovaj termin podrazumijevamo kao oznaku rasnog ili etničkog identiteta… Sa druge strane, kada bijela osoba počini sličan incident, onda to smatramo kao izoliran slučaj nenormalnog ponašanja“.

„Izmještanje problematičnog ponašanja njegovim projiciranjem mimo granica 'američkih vrijednosti'“, kako Volpp komentira dešavanje u američkom kontekstu, „ima za posljedicu i izjednačavanje rasne imigrantske kulture sa spolnom podređenošću i negiranje spolne podređenosti koja je prisutna u većinski bjelačkoj Americi“ – a ta se kritika jednako odnosi i na Veliku Britaniju.

Oduzimanje britanskog državljanstva muslimanima koji čine seksualne prekršaje reificira ovo izmještanje u zakon tako što dodaje dodatnu kaznu za muslimane koja se ne odnosi na bijele zločince nemuslimane. Dječji zabavljač Rolf Harris, na primjer, nije dobio prijetnju progonom u rodnu državu, Australiju, iako je proglašen krivim 2014. godine za 12 slučajeva napada na mlade djevojke.

Slučaj oduzimanja državljanstva u Rochdaleu predstavlja značajno širenje državnih napada na muslimane „i služi za primjer kako mjere oduzimanja državljanstva mogu biti korištene mimo slučajeva nacionalne sigurnosti i terorizma i korištene češće“, ističe sociologinja sa Univerziteta York Nisha Kapoor u svojoj knjizi „Deport, Deprive, Extradite: 21st Century State Extremism“.

U sve češćoj praksi oduzimanja državljanstva, britanska Vlada se pokazala kao uobičajeni prekršitelj istih „britanskih vrijednosti“ koje navodno štiti od muslimanskog „ekstremizma“ – tačnije „vladavine prava, demokratije, pojedinačnih sloboda i međusobnog poštovanja, tolerancije i razumijevanja različitih vjera i vjerovanja“.

Britanski ministar unutrašnjih poslova ima skoro nesputano diskreciono pravo oduzimanja britanskog državljanstva od pojedinaca – nije potrebno suđenje niti presuda – ako on ili ona odluče kako to „čini za javno dobro“.

Premda se ova odluka treba koristiti samo prema korisnicima dvojnog državljanstva, britanski sudovi su potvrdili oduzimanje državljanstva čak i u slučajevima gdje je drugo državljanstvo tek nešto više od pravne fikcije, pa su tako ljudi ostali bez države. Zakon o imigraciji usvojen 2014. godine dalje širi već široke ovlasti ministra unutrašnjih poslova da proglasi pojedince zvanično apatridima, čime ostaju ne samo bez državne pripadnosti, već i bez „prava da imaju prava“.

Žalbe u slučajevima oduzimanja državljanstva kada je riječ o državnoj sigurnosti saslušavaju se pred Specijalnom komisijom za imigracijske žalbe (SIAC), specijalnom tijelu koje može koristiti tajne dokaze koje optuženi ne može vidjeti: taj aranžman kritizirao je Zajednički komitet britanskog Parlamenta za ljudska prava jer „krši osnovne principe pravde“ i „fair-playa“.

Mogućnost istinske žalbe još više postaje iluzija zbog državnog obrasca izvođenja progona kada je osoba van države i brani joj se povratak da se žali na to. Dva muškarca su bila progonjena i ubijena američkim dronovima u Somaliji nakon što im je oduzeto britansko državljanstvo – demonstracija smrtonosne sile denacionalizacije.

Australski slučajevi
Izgleda kako su muslimani najčešće žrtve oduzimanja državljanstva i u Australiji. Tamošnji zakon o denacionalizaciji nedavno je korišten protiv Neila Prakasha koji je optužen za regrutiranje u ime ISIL-a.

Australski ministar unutrašnjih poslova Peter Dutton 29. decembra je objavio kako je Prakashu, koji je iz Melbournea, državljanstvo oduzeto, a tu odluku je odbio ponovo razmotriti uprkos otkriću da će on tako ostati bez države što je protiv i australskih i međunarodnih zakona.

Ciljanje australskih muslimana mjerama ekspatrijacije otkriva stalno nastojanje prikazivanja muslimana kao izvora „ideološkog ekstremizma“ u australskom društvu. Ipak, „pažnja onome što se predstavlja kao islamski ekstremizam je daleko od samog njegovog utjecaja na australsko društvo, a iznosi skoro 0“, ističu australski akademici Scott Poynting i Linda Briskman.

Opasnosti „desničarskog ekstremizma“, sa druge strane, „generalno se minimiziraju u javnim i političkim arenama“, ističu oni. Jedan od političara koji je dokazano blizak takvoj propagandi je i sami ministar Dutton koji je predložio ekspresno izdavanje viza za bijele južnoafričke farmere – navodne žrtve „bijelog genocida“ koji su izmislili ekstremni desničari – dok Rohinje i druge izbjeglice koje bježe od istinskog genocida zatvara u pritvorne kampove van teritorije države.

Od 45 „terorističkih“ incidenata koji su navedeni u Globalnoj bazi podataka terorizma Univerziteta Maryland od 2001. godine, devet su počinili muslimani, dok ih je 10 počinjeno nad muslimanima. Dok su bijelci muslimani osuđeni za „terorizam“ i osuđeni na dugogodišnji zatvor za početne zavjere – bez ključnih elemenata kao što su oružje, provodivi planovi i konkretne mete – počinitelji izvedenog nasilja nad muslimanima su dobili značajno manje kazne.

Na primjer, neonacista koji je pucao na džamiju Suleymaniye u Perthu platio je globu, bez zatvorske kazne. Drugi čovjek koji je bacio zapaljivu bombu na džamiju u Brisbaneu nije krivično kažnjen, jer je sudija brinuo da li će moći naći posao, pa je morao raditi društveno korisne poslove.

Različitost posljedica će biti uvećana prihvatanjem nedavno predloženih amandmana na australski Zakon o oduzimanju državljanstva kojima se traži niži prag za denacionalizaciju povezanu sa „terorizmom“. Amandmani će olakšati, poput situacije u Velikoj Britaniji, da mnogi ostanu apatridi.

Kampanja oduzimanja državljanstva takozvanim „ekstremistima“ otkriva „ekstremizam“ samog „rata protiv terorizma“ – koji je s vremenom normalizirao stavove da muslimani optuženi da su opasni trebaju biti „prognani“ ne samo od zapadnjačkog zakona i politike, već i od samih ljudskih prava.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

mbsTokom 2018, arapski svijet je nastavio tonuti sve dublje. Stojimo pred brutalnošću koju predvode krvožedni generali, despotski prinčevi i korumpirani političari. To je prizor koji će biti teret na savjesti čovječanstva u mnogim narednim decenijama. Sve se ovo desilo zbog jednog glavnog razloga: ubistva nade. Ako se išta dobro izrodi ikad iz ove godine, to će biti činjenica da je brutalnost zvaničnih arapskih režima u potpunosti izložena da je svi vide.

Kada je u 2011. počelo Arapsko proljeće, najavilo je dvije vrijednosti: slobodu i dostojanstvo. Predvodila ga je nova generacija opremljena ogromnom energijom nade koja gleda naprijed u kombinaciji sa dubokim ubjeđenjem da je demokratija rješenje; religiozni, kulturološki i etnički diverzitet je viđen kao izvor snage. Arapi su živjeli svoje najbolje dane a svijet je počeo obraćati pažnju, sa znatnim divljenjem, po prvi put u sto godina, Arapi su izvozili sa ponosom veliki politički proizvod svijetu.

Gotovo da smo prešli u budućnost i odbacili terete proizvedene osjećajem nedovoljnog kapaciteta i inferiornosti. Međutim, ovaj mladalački san nikada nije stigao na svoje odredište. Ubile su ga sile kontrarevolucije, sa regionalnim državama na čelu koje su posjedovale ono što mladalačke snage Arapskog proljeća nisu posjedovale: bogatstvo i podršku Zapada.

Taj dvojni kapacitet je bio destruktivan i žetva proteklih pet godina širom regije je bila gorka. Saudijska Arabija i UAE su potrošili znatne svote novca na organiziranje i održavanje vojnog udara u Egiptu 2013. Onda su pružile podršku generalu Haftaru u Libiji i potrošile novac da potkopaju demokratsku tranziciju u Tunisu. U međuvremenu se sirijski režim okoristio od progona demokratskih snaga i nastavio je svoj krvavi rat protiv svog naroda. Rat u Jemenu koji predvodi Saudijska Arabija gurnuo je ovu državu u katastrofu, sa 17 miliona stanovnika koji su dovedeni na ivicu gladi. Činjenica da je Zapad mogao zažmiriti pred situacijom u Jemenu do te mjere pokazuje koliko je destruktivan dvojni kapacitet podrške Zapada i bogatstva.
Inherentno autokratska politika

Prestolonasljednik Mohammed bin Salman nalazi se na čelu kreiranja saudijske politike u proteklih 18 mjeseci. Budući da se prvo umiljavao zapadnjačkim nacijama implementiranjem reformi koje su sugerisale novi smjer ekonomske otvorenosti i društvene tolerancije za Saudijsku Arabiju (dozvolio je ženama da voze i obećao velike profite međunarodnim firmama), princ je uspio nagovoriti zapadnjačke lidere da zažmire na njegove inherentno autokratske politike. Čak i dok je usmjeravao užasni rat u Jemenu, Bin Salman je zatvorio libanskog premijera, pokrenuo opsadu Katara i poslao u zatvor više od 1600 aktivista i intelektualaca uključujući žene koje su vodile borbu za pravo da voze automobile. Njegovo divljanje nekažnjivosti kulminiralo je barbarskim ubistvom novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu.

Prinčeva prava narav je izašla na vidjelo. Apsolutna moć vodi do apsolutne korupcije, a princ je sebe vidio kao nepogrešivog, pojedinca koji uživa božansko pravo na kraljevsku poziciju, čovjeka koji je iznad svake kritike. Vjerovao je da može uraditi bilo šta i izvući se; ovaj osjećaj nekažnjivosti u paru sa njegovom impulsivnošću doveo ga je do ubistva Khashoggija.

Ako postoji jedna pozitivna stvar u vezi ubistva Khashoggija, to je da su svjetski mediji konačno došli na nivo odgovornosti. Formiran je spontani međunarodni savez novinara i aktivista za ljudska prava koji je pokrenuo kampanju koja je uskoro odjeknula unutar vlada i parlamenata. Tek je tada prava priroda princa, koji odijeva lažnu halju reforme, otkrivena i on je stajao nag pred svijetom, bez ijedne vrline.

Nakon sveobuhvatnog sažetka koji je predstavio direktor CIA-e, i uprkos ustrajnosti predsjednika Trumpa da odbrani svog saveznika, američki Senat je jednoglasno glasao da pozove Mohammeda bin Salmana na odgovornost zbog ubistva Khashoggija. Ovo je, uistinu, pozitivan razvoj.
Bliski istok je prirodni produžetak Evrope

Pa ipak, u evropskim prijestolnicama, zvanični odgovori su bili slabiji nego što bi trebalo. Evropske vlade su osudile ubistvo ali nisu osudile ubicu, a to je ozbiljna greška.

Evropa bi trebala postati svjesna ove činjenice: bliskoistočno susjedstvo nije više geopolitička tačka koja je odvojena od Evrope. Ona je prije prirodni produžetak evropske realnosti, i u političkom i u socijalnom smislu. Bliskoistočno susjedstvo, zapravo, oblikuje evropsku stvarnost. Haos uzrokovan ignorisanjem zločina ubistva Arapskog proljeća uskoro je našao svoj put do Evrope. Rastuća krajnja desnica u srcu svog populističkog diskursa sije strah među Evropljanima od imigranata i od muslimana. Arapske diktatorske stvarnosti više ne mogu biti nešto o čemu neko može šutjeti pod izgovorom da održavaju stabilnost ili se bore protiv terorizma. Ovi diktatorski režimi su odgovorni za realnost koja proizvodi haos i začinje terorizam.

Zapadne prijestolnice ne bi trebale oklijevati pred realnošću koja se sukobljava sa svim ljudskim vrijednostima. Trebaju podići glasove u odbrani demokratije u arapskom svijetu, ako ne zbog ljubavi prema vrlinama, onda zbog svojih najboljih interesa i da održe sigurnost i stabilnost u Evropi i šire. Ključni primjer je Tunis. U proteklih nekoliko godina, Tunis je simbol uspješne demokratske stvarnosti u regiji; Zapad bi trebao zaštiti vrijednosti tolerancije i liberalizma koji proizilaze iz Tunisa i trebali bi tražiti način da podrže daljnji demokratski razvoj tamo. Tunis, jedina uspješna bliskoistočna demokratska realnost trebala bi biti svjetionik nade koju bi Zapad trebao podržati. Zaštiti tunižanski slučaj je moralna nužnost i strateški interes, jer će njegov pad poslati jednu poruku arapskom narodu: nada za mirnu promjenu nije više ovdje.

 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Wadah Khanfar (Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

palestina12Robert Herbst, ugledni američki jevrejski intelektualac, uputio je pismo svojim sunarodnjacima druge vjere.
Pismo je dokaz da nada u međusobno razumijevanje nije ugašena.

U sedamdesetoj godini od okupacije Palestine i ova 2018. godina nije prošla bez žrtava iako je, srećom, prošla bez opsežnih vojnih operacija kakve su izvođene prethodnih godina.

Ipak, najmanje 289 palestinskih muškaraca, žena i djece ubijeno je protekle godine, dok su hiljade ranjene u sukobima s izraelskom vojskom i policijom, protestirajući protiv okupacije i aparthejda. Iako je svaka smrt potresna, ubistvo medicinske sestre Razan al-Najjar 1. juna 2018., koje je počinila Izraelska vojska (IDF), koja je volontirala tokom protesta na granici Gaze s Izraelom, šokiralo je čovječanstvo, ali ne i svjetske moćnike, koji i dalje okreću glavu pred okrutnostima najdužeg modernog konflikta.

Tako izostaje i reakcija međunarodne javnosti na porazne činjenice da je režim Benjamina Netanyahua na okupiranoj Zapadnoj obali ove godine uništio 538 stambenih jedinica, što je 1.300 Palestinaca ostavilo bez krova nad glavom. K tome, odluka Trumpove administracije da ove godine premjesti Ambasadu SAD-a iz Tel Aviva u Jerusalem cijelom je svijetu, a posebno Palestincima i Arapima, manifestno pokazala na čijoj strani u ovom konfliktu stoji najjača sila današnjice. I odabir datuma premještanja američke ambasade, dakle, 14. maj, na Dan uspostave države Izrael 1948. godine, i opskurna ceremonija održana u Jerusalemu zlokobno najavljuju politiku sukoba i definitivno napuštanje mirovnog procesa.
‘Izrael domovina jevrejskog naroda’

Ovaj "vjetar u leđa" aparthejdskom projektu već se mogao osjetiti 19. jula, kad je Knesset izglasao kontroverzni izraelski državni zakon koji Izrael definira kao "historijsku domovinu jevrejskog naroda" na koju polaže "ekskluzivna prava". I ostali glavni događaji koji su obilježili 2018. u Svetoj zemlji nisu nimalo obećavajući jer su preslike 70-godišnje politike u kojoj je "argument moći" jači od “moći argumenta"!

Ipak, unatoč činjenici da u slučaju Svete zemlje i dalje prevladava argument sile i da svjetski moćnici nemaju namjeru smirivati ovaj predugi i prebolni konflikt, koji generira najviše problema u odnosima Istoka i Zapada, iskra nade i ljudskosti za katolički Božić došla je od Roberta Herbsta, advokata za ljudska prava iz New Yorka, uglednog američkog jevrejskog intelektualca, koji od 2014. vodi odjel organizacije "Jevrejski glas za mir" (Jewish Voice for Peace) u Westchesteru, New York. Njegov apel, koji je objavljen kao "Božićna molba mojoj kršćanskoj braći i sestrama" na sajtu Mondoweisss[1], glasi:

"Draga braćo i sestre,

ovog Božića, godine 2018, čujte moju ispovijest i molbu:

Treba mi pomoć.

Treba mi vaša pomoć.

Mnogo je života u pitanju.

To je veliko pitanje.

Trebat će hrabrosti, odlučnosti i posvećenosti, ljubavi i samilosti.

Nakon holokausta – kulminacije stoljeća kršćanskog antisemitizma – moj narod, jevrejski narod, osjetio je duboku potrebu za sigurnošću i vječnim utočištem – jevrejskom domovinom – i uvjerio je zapadni svijet da ga smjesti u Svetu zemlju, gdje su u većem broju od njih bili nejevreji – kršćani i muslimani.

Mi smo bili historijski nemoćni. Istraumatizirani i uplašeni. Mislili smo da naša sigurnost leži u gomilanju moći – vojne, ekonomske, finansijske i političke – te u čišćenju iz našeg dijela Svete zemlje palestinskih kršćana i muslimana, koji su na toj zemlji živjeli hiljadama godina. Ideja o jevrejskoj domovini, gdje će Jevreji uvijek biti slobodni da žive među drugim narodima Svete zemlje, brzo se preobrazila u jevrejsku državu koja privilegira Jevreje nad ostalim narodima. Moj narod donio je veliki broj zakona koji diksriminiraju Palestince u pravima i resursima. Protjerali smo milione Palestinaca u izbjegličke kampovem, gdje generacijama pate. Milione Palestinaca stavili smo pod vojnu okupaciju i upravu. Uvezli smo desetke hiljada jevrejskih vjerskih fundamentalista, koji su se naselili na palestinskoj zemlji, misleći da je naš narod – izabrani narod – od Boga predodređen da vlada svom Svetom zemljom, od Rijeke do Mora.

Poistovjećujući se s našim tlačiocima, i sami smo postali tlačioci. Postali smo najmoćnija nacija – vojno i ekonomski – na Bliskom istoku. No, izgubili smo naše jevrejske vjerske, moralne i etičke principe, koji od nas traže da se suzdržimo od tlačenja drugih i da se prema strancu među nama odnosimo kao prema nekom našem vlastitom. I dalje smo traumatizirani i uplašeni. Sada se također plašimo onih koje tlačimo, da bi oni mogli poželjeti da nama učine ono što smo mi učinili njima.

Još se više okrećemo unutra, spremniji ubijati, sakatiti, ugnjetavati druge. Željeznom pesnicom zaustavili smo palestinski nasilni otpor našem ugnjetavanju, a nenasilni palestinski otpor – Pokret za bojkot, neinvestiranje i sankcije (BDS) palestinskog građanskog društva – zaustavili smo hapšenjem, zatvaranjem, deportacijama, obavještajnim radom i propagandnim (hasbara) operacijama vani, kreiranim da kazne i marginaliziraju takav otpor.

Pogubili smo se.

Gubimo našu djecu, koja čistim, mladim očima vide istinu o onome što smo učinili, šta smo učinili drugima, ali i sami sebi.

Treba nam pomoć.

Treba nam vaša pomoć.

Vas, koji ste kao "izuzetna nacija" moga rođenja – kršćanska nacija – pomogli, finansirali i na druge načine podržali ugnjetavanje, koje je rezultiralo smanjenjem kršćanskog stanovništva u Svetoj zemlji s 11 posto na manje od jedan posto, koliko ih ima sada.

Ja vas stoga molim, dok slavite Božić ove godine i uživate u Novoj godini i svakoj novoj godini koja će doći:

razgovarajte glasnije sa svojim jevrejskom braćom i sestrama!

Uključite nas u dijalog.

Oni među vama koji su bili u Svetoj zemlji i vlastitim očima vidjeli patnje Palestinaca koji žive pod okupacijom, diskriminacijom i ugnjetavanjem, podignite glas! Izrazite brigu, protivljenje našem tlačenju.

Oni među vama koji niste tamo bili, ali ste čitali o uvjetima na Zapadnoj obali i u Gazi, postavite pitanja.

Pitajte nas kako opravdavamo ono što tamo činimo. Ne samo svijetu nego nama samima.

Pitajte nas na međuvjerskim skupovima, i svećenika i laika. Gdje god nas sretnete, podignite glas!

Kao što sam rekao, za ovo će trebati hrabrosti, a ne da i dalje šutimo iz straha da će nas uvrijediti, ili zbog krivice kršćanskog antisemitizma naših predaka. Trebate nam vi i vaše posredovanje.

Prepoznajte naš strah i traumu, ali govorite istinu našoj moći. Govorite nam kritički o onom što radimo Palestincima. Ne jednom, ne dva puta nego stalno i iznova.

Usprotivite se onome što činimo, ne iz mržnje nego iz ljubavi.

Iz ljubavi prema istini i svima našima, ženama i djeci, koji zaslužuju živjeti slobodno, s ljudskim pravima i dostojanstvom.

Poput Jevreja čije rođenje danas slavite, pomozite nam da prepoznamo da smo jedna ljudska porodica i da svi moramo govoriti istinu u lice moći, gdje god ona ugnjetava, a ne podiže ljude.

Sretan Božić!"

Zbog važnosti ovog ljudskog apela, njegove "moći argumenta" u današnjoj općoj dominaciji "argumenta moći", smatrao sam da je izuzetno važno da ovo pismo zabrinutog Jevreja čuju svi. Ovo pismo trebaju čuti i o njemu razmisliti svi miroljubivi ljudi današnjice jer pomoć nije samo pomoći onome kome se nasilje čini! Pomoć je možda čak potrebnija – kako to velike vjerske tradicije uče – nasilnicima, tako što ćemo zaustaviti njihovo nasilje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Mirnes Kovač (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

gorivo1Iako već sedmicama padaju cijene nafte na svjetskom tržištu, cijene goriva u Bosni i Hercegovini ostaju 1,2 eura, nešto jeftinije nego u Francuskoj.
Svako povećanje cijena nafte u svijetu prati povećanje cijena goriva u Bosni i Hercegovini, međutim, u suprotnom slučaju, kada se radi o padu cijena na globalnom tržištu, kao što se dešava već nekoliko sedmica, do promjena ne dolazi, ističu ekonomisti.

Piše: Vedrana Maglajlija

Cijene nafte u svijetu od početka oktobra pale su za oko 30 posto. Tek prošle sedmice na londonskom tržištu cijena barela porasla je za 1,1 posto, na 59,45 dolara, dok je na američkom tržištu barel poskupio jedan posto, na 50,93 dolara.

Prema podacima Vanjskotrgovinske komore Bosne i Hercegovine, prosječna cijena litra goriva u ovoj zemlji je 2,41 konvertabilnih maraka, odnosno 1,2 eura. Poređenja radi, u Austriji, čiji građani imaju mnogo veća primanja, litar goriva iznosi približno 1,3 eura.

U Francuskoj se sedmicama odvijaju protesti protiv najave novih poreza na gorivo, zbog čega je i predsjednik Emmanuel Macron prvi put napravio veći zaokret i odstupio od svoje politike te rekao da odustaje od tog prijedloga. Uprkos tome, demonstranti ne odustaju i ponovo izlaze na ulice. U toj zemlji cijena goriva je otprilike 1,4 eura.

Distributeri samo čekaju novi skok cijena
Bosna i Hercegovina je u januaru 2018. godine povećala akcize na gorivo te je sada cijena u odnosu na isti period prošle godine veća za 50 feninga, odnosno 25 eurocenti. Do pada cijena, uprkos dešavanjima na svjetskom tržištu, ne dolazi. Međutim, u državi nema nikakve veće reakcije građana, kao i reakcije vlasti.

"U Bosni i Hercegovini cene goriva stagniraju ili rastu, iako one na svetskoj pijaci padaju. Imate sasvim neobične okolnosti, koje daje indikaciju da ljudi koji su distributeri goriva pokušavaju da iskoriste tu fluktuaciju svetskih cena da naprave ekstra profit. Pošto očigledno ne postoji nikakva jasno i transparentno definisana matrica formiranja cena goriva u Bosni i Hercegovini, već je to stvar odluke vlasnika benzinskih pumpi i velikih distributera, izgleda da svako pokušava pred Novu godinu da zaradi dodatni novac na račun građana", smatra ekonomski analitičar Zoran Pavlović.

On ističe da se povećanje cijena nafte na svjetskom tržištu na pumpama u Bosni i Hercegovini prati na dnevnoj bazi, dok se snižavanje cijene goriva radi sa zakašnjenjem od najmanje mjesec dana, tako da "distrubuteri praktično čekaju da ponovo skoči cena pa da ostanu na istoj ceni".

Svaka pumpa u Bosni i Hercegovini može formirati svoju cijenu goriva, a razlike nastaju i zbog troškova prijevoza te veleprodajne cijene dobavljača. Tako se, naprimjer, gorivo u Bijeljini nedavno moglo pronaći i za 2,14 KM (1,04 eura) po litru.

Al Jazeera je kontaktirala Milenka Boškovića iz Udruženja naftnih distributera entiteta Federacija Bosne i Hercegovine s pitanjem o promjeni cijena goriva, međutim, do pisanja teksta nismo dobili odgovor.

'Ekstra profit koji nije oporezovan'
Za Pavlovića je dodatni problem što vlasti ne utvrđuju šta je marža, a šta ekstra profit, koji nije posebno oporezovan.

"Ekstra profit je kada vi uzmete nešto što vam ne pripada na račun oscilacije sirovine ili robe koju vi prodajete te vam to daje mogućnost da napravite taj ekstra profit, a da on ne bude posebno oporezovan. Ali, mi u Bosni i Hercegovini nemamo organizaciju koja to zna da obračuna, definiše i koja prati situaciju na tržištu. Nažalost, ministarstva finansija i poreske uprave nisu previše zainteresovni da se u taj posao uključuju, jer kada god zaradu napravi distributer goriva, on na tu zaradu plati porez na dodanu vrednost, tako da je to dobro za državu. Zbog toga oni to najčešće i tolerišu, a sve se na kraju završava na leđima građana."

Predsjednik Udruge za unapređenje kvaliteta življenja Futura Mostar Marin Bago ističe da smatra da su vlasti previše opteretile cijene goriva akcizama.

"Cijena goriva bez akciza bi bila možda sada oko 1,30 KM (0,65 eura), s uračunatom zaradom distributera, ali ono što stvara problem je 32 nameta na cijenu po litri. Ako vi sada napunite rezervoar za 50 KM (25 eura), vi dajete 24 KM (12 eura) državi", objašnjava Bago.

Međutim, novac koji su građani dali na osnovu akciza ne ide na pravu namjenu, izgradnju autoputeva. Cijene goriva u Hrvatskoj i Srbiji slične su kao u Bosni i Hercegovini, ali u tim zemljama postoji izgrađena mreža autoputeva, navodi Bago.

'Ne razumijemo da su to naši novci'
"Prije uvođenja novih akciza, mi smo od 2009. do 2017. godine platili osam milijardi KM [nešto manje od četiri milijarde eura]. Od toga možete napraviti tri autoputa. Posljednjih četiri godine metra autoputa nismo vidjeli. Ključna zadaća politike je infrastruktura i stvaranje pozitivnog ambijenta. Infrastrukturu smo platili, a nismo je dobili, i još nam je kreiran napeti ambijent da se međusobno mrzimo. To možete raditi samo onome tko ništa ne razumije."

Stoga, ističe Bago, najveći problem je što izostaje reakcija građana, kao što je slučaj u Francuskoj, gdje su se demonstranti obračunavali s policijom na ulicama Pariza samo kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo planiranim porezom na gorivo.

"Francuzi u školama uče poreznu politiku, i to razumiju, naši ljudi ne mogu povezati politiku s cijenom goriva, s cijenom kruha, mi jednostavno ne razumijemo da su to naši novci, jer smo postali nepismeni. Nepismenost više nije da znate samo čitati, imate potrošačku, medijsku, finansijsku nepismenost, a mi smo po svakoj toj kategoriji nepismeni iznad 50 posto. Ne osjećamo taj problem kao svoj i nećete protestirati, jer mislite da se to dešava nekome drugom", zaključio je Bago.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

srebrenica8Srbijanska politika iz dana u dan pokazuje kako se veličanje i glorifikacija ratnih zločina i ratnih zločinaca i bukvalno isplate. Najnoviji primjer je Ljiljana Bulatović Medić, autorka mnoštva sramnih knjiga o Ratku Mladiću. Ona je ovogodišnji laureat nagrade "Zlatno pero", koju Društvo novinara Vojvodine dodeljuje za značajan doprinos razvoju novinarstva.

Kako je moguće da jedno takvo novinarsko udruženje dodijeli nagradu negatorki ratnih zločina, falsifikatorici povijesnih činjenica, nadriznalcu i privatno gotovo patološki zaljubljenoj osobi u ratnog zločinca Ratka Mladića? Ne, ne treba vam mašta, niti neki bolesni opsenarski um pa da dobijete odgovor na to pitanje.

Jer...

Jer, postoji zvanično pojašnjenje i objašnjenje istog tog Društva novinara Vojvodine. Kada pokrajinska sekretarka za kulturu i informisanje Dragana Milošević kaže "visok profesionalni kredibilitet Društva novinara Vojvodine kao predlagača i novinarski angažman i kreativnost laureata podudarili su se u dodeli ovogodišnjeg 'Zlatnog pera'", ona ne laže. Osim, naravno, fakta da je taj standard smeće, ostaje činjenica da se razmišljanja i promišljanja o novinarstvu i istini jedne države podudaraju sa glorifikatoricom ratnog zločinca.
Novinarstvo u doba ljubavi prema Mladiću

Sramno je to, dabome, nakaradno i naopako, ali opet, tako je. I to što je tako govori i o državi, Srbiji, podosta, a i o kvazinovinarki Ljiljani Bulatović Medić. A takozvana novinarka je poznata po držanju slavodobitnih panegirika Ratku Mladiću, po opskurnim promocijama knjiga u slavu ratnog zločinca. Čest je i rado viđen gost u Banjaluci, kod vladajućeg establišmenta, gdje figurira kao neko između, pazite sad?, umjetnice i novinarke.

Ni to nije čudno, ali valja pomenuti, ta ista Ljiljana Bulatović Medić je jedan od suonivača nekakvog Komiteta za zaštitu Ratka Mladića, ona dostojanstveno hoda po uniženoj Srbiji i bh. entitetu Republika Srpska dok čita svoju knjigu, ako je tako možemo nazvati, Raport komandantu, posvećenu, dabome, narečenom Ratku Mladiću.

I zašto nije samo ona kriva? Evo zašto:

Ovako su srbijanske Novosti, mejnstrim novina sa istočne strane Drine, opisale u nekoliko rečenica gostovanje ove kavazinovinare u Banjaluci septembra 2012. godine.
Veličanstveni skup poštovalaca zločinaca

"U veličanstvenoj atmosferi, prepunoj emocija i nadahnuća o generalu Ratku Mladiću i ratnom putu Vojske Republike Srpske, 17. septembra ove godine, u prelepoj Kristalnoj dvorani hotela 'Bosna' govorili su ugledni ljudi, generalovi saborci, prijatelji, istoričari – povodom mojih knjiga Raport komandantu“ i Raport komandantu u ogledalu epohe, u organizaciji dostojne toga – Boračke organizacije Republike Srpske i Instituta za traganje za ubijenim i nestalim u Republici Srpskoj."

Na stranu sva perverzna "veličanstvenost" ovog skupa, činjenice i fakti govore da je odistinski dvorana bila puna, da su nakaradnu promociju organizovale dvije nevladine organizacije na sisi zvaničnih institucija Republike Srpske. Fakti govore da se na toj (ali ne samo na toj) promociji pojavio nekakv džet set od razvojačenih oficira VRS-a, do političara, advokata i takozvanog finog svijeta. A sve njih ujedinjuje isti moto - ono što mislimo Ljiljana Bulatović Medić govori i piše. Ma šta piše, za pisanje dobija i nagrade!

Vidite, koliko god ljudi govorili da ima nagrada i "nagrada", posebno u svijetu novinarstva, i koliko god to bilo tačno, činjenica da jedna negatorka ratnih zločina i glorifikatorica ratnih zločinaca baš za to svoje (ne)djelo dobije pokrajinsku nagradu puno govori o zemlji u kojoj obitava. Pa se onda narativ po kojem u Srebrenici nije počinjen genocid, nego strašan zločin, kako mu tepa premijerka Ana Brnabić u potpunosti demistifikuje i postaje državni moto. Jer, kako objasniti drugačije premisu po kojoj jedna Ljiljana Bulatović Medić dobija "Zlatno pero"?
Od 'Zlatnog pera' do kokošijeg perja

A pero joj je zlatno, jer...

Kako je to Tomislav Marković odlično primijetio u svom tekstu za Analiziraj.ba: "Bulatović Medić je autorka jedne od najogavnijih izjava o Srebrenici koja glasi: 'Ja tražim svojim istraživanjima, svojom budućom knjigom, da oni prenesu svoje mezare na njihovu teritoriju, jer je to plodno zemljište koje narod treba da obrađuje.' Ovu rečenicu, koja zaista zaslužuje da uđe u antologiju beščašća, Ljiljana Bulatović Medić izgovorila je 17. maja 2005. godine na Pravnom fakultetu u Beogradu, na tribini "Istina o Srebrenici" desničarske studentske udruge Nomokanon", poentira Marković.

Da li joj je zato pero zlatno u Srbiji? Što predlaže da se potočarsko mezarje, rana na licu moje zemlje, pretvori u obradivo zemljište, pa da se mrtvi, njih 8.372, po drug put ubiju i presele u nekoj morbidnoj koloni otkopanih tabuta? Je li zato "Zlatno pero"? Jesu li u tome prepoznali umjetnički oreol ljudi poput nadrinovinara izvjesnog Petra Đokića iz Društva novinara Vojvodine, koji je, bez i da trepne, odapeo ovu glupost: "Pokazala se kao dosledan novinar, po našem sudu. Mi ne ulazimo u to koliko su ideološki ispravni ili politički korektni njeni stavovi."
Nakaradni provizorij Vučićeve Srbije

Tačno, Petre, dosljedna je Bulatović Medić, i to joj niko ne može osporiti. Dosljedna je u naumu da kosti pobijenih Bošnjaka pretvori u obradivu zemlju i da silno zagrli ratnog monstruma Mladića. A to što ne ulazite u "ideološku ispravnost", to govori čak više o pojedincima iz tog udruženja i državnim uzusuma nego o radu kavzinovinarke.

Da li joj je pero zlatno zato što izdaje i objavljuje knjige poput Oreol ili omča za Ratka Mladića i General Mladić i Zavjet majke Radovana Karadžića? Sigurno je i zato zlatna novinarka. Jer, treba napisati sve ovo pa naći izdavača, pa objaviti, pa gostovati na bezbroj promocija i tribina. I to je posao. Morbidan, doduše, za ostatak čovječanstva, ali sasvim dovoljan za nakaradni provizorij Srbije Aleksandra Vučića.

Na sramotu pobijenih u genocidu. I na sramotu ove zemlje koja nema zakon o zabrani negiranja genocida, pa se ovakve kreature poput zvijezda smrti sve sa nekim nagradama mogu šepuriti po ranjenoj zemlji bosanskoj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

afrikaPosjeta Izraelu koju je prije nekoliko dana obavio predsjednik Čada Idriss Deby potaknula je brojna pitanja i izazvala čuđenje u kontekstu toga da je afričko okruženje pokazivalo suzdržanost u pogledu normalizacije odnosa s Izraelom.

Razlozi za to su protivljenje afričkog naroda zločinima koje izraelska okupacija čini protiv Palestinaca i njihovo nastojanje da priskrbe zadovoljstvo arapskih sila koje s Afrikom dijele geografske i historijske poveznice i zajedničke interese.

Imajući u vidu blisku vezu između predsjednika Čada i vladara Rijada i Abu Dhabija, velika je vjerovatnoća da ove dvije zaljevske države stoje iza ove posjete, koja dolazi u kontekstu ubrzanog tempa normalizacije odnosa s Izraelom na zaljevskoj obali. Informacije koje su nedavno procurile u medije – objavljene u proteklim mjesecima i sedmicama – otkrile su da vodstvo Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata ima planove za izgradnju strateškog saveza s Izraelom.

Saudijsko zeleno svjetlo
Tvrdnje o takvim planovima potkrepljuju i pozitivne poruke koje su dvije zemlje poslale u posljednje vrijeme Izraelu, a tu su i izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa u kojima naglašava da će „Izrael biti u velikoj nevolji bez Saudijske Arabije“.

Bliski odnosi predsjednika Čada s Rijadom i Abu Dhabijem ogledaju se i u njegovoj snažnoj podršci režimima u ove dvije države u zaljevskoj krizi i njihovom neslaganju s Katarom. Čad je bio primoran prekinuti odnose s Katarom pod pritiskom Saudijske Arabije, da bi se kasnije povukao i odustao od ovakvog poteza.

Predsjednik Deby je također jedan od rijetkih afričkih vođa kojeg su organizacije za ljudska prava i međunarodni mediji optužili da angažira plaćenike iz svoje zemlje kao podršku saudijskim snagama u ratu u Jemenu. Čad je sudjelovao i u zajedničkim vojnim vježbama nazvanim „Štit Zaljeva“.

S druge strane, Rijad i Abu Dhabi podržavaju niz investicijskih projekata u Čadu. Abu Dhabi je također bio domaćin investicijskoga foruma za podršku Čadu koji je održan 13. septembra, s obzirom na to da se ova zemlja suočava sa velikim ekonomskim poteškoćama nakon pada proizvodnje nafte 2014. godine.

Deby je otišao predaleko u svojoj povodljivosti za savezom Rijad - Abu Dhabi, pa je tako unaprijedio diplomatske odnose između N'Djamene i Abu Dhabija na nivo ambasade, umjesto konzulata koji je ranije brinuo o interesima Čada.

Prije nekoliko mjeseci je imenovao svoga tridesetogodišnjeg sina Zakariaa Debya za šefa diplomatske misije, kojeg, prema medijskim izvještajima, sprema da preuzme vlast u zemlji nakon njega. Deby je tako postao drugi predsjednik koji je svog sina imenovao za ambasadora u Abu Dhabiju, nakon Alija Abdullaha Saleha, pokojnog predsjednika Jemena.

Predsjednik Čada, koji drži uzde vlasti u svojoj zemlji gotovo tri desetljeća, čiji je režim duboko potresen nizom prevratničkih pokušaja i kojeg politička opozicija optužuje za tiraniju, korupciju i da nikome ne dozvoljava da mu uzme vlast, u posljednje vrijeme se previše oslanja na sile izvana kako bi njegov poljuljani režim dobio legitimtet. To radi tako što sebe predstavlja kao čovjeka čija je vojska podnijela veliku žrtvu u ratu protiv terorizma u regiji.

Sa sigurnošću se može reći da se predsjednik Čada ne bi usudio obaviti službenu posjetu Izraelu u aktualnom trenutku da nije bilo zelenog svjetla iz Saudijske Arabije i UAE-a.

Saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman na taj način želi platiti dio cijene izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu zbog podrške koju mu je iskazao nakon atentata na novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu.

Nepojmljivo je da tako jak saveznik Saudijske Arabije i Emirata, poput Idrissa Debya, posjeti Izrael bez njihovog prethodnog odobrenja.

Rijad je prije godinu dana pokazivao zabrinutost zbog stava vlasti u Togu koje su planirale organizirati izraelsko-afrički samit. Saudijska Arabija je tada od vršioca dužnosti ambasade Toga u Rijadu tražila pojašnjenje vezano za takve planove. Prema tome, njihov saveznik Deby nije mogao posjetiti Izrael bez dopuštenja Saudijske Arabije, ili barem obavještenja o tom potezu.

Imitiranje izraelskog diskursa
Saudijski diskurs usmjeren Africi u posljednje vrijeme kompatibilan je s izraelskim, imajući u vidu da obje strane za pregovaračkim stolom sa bilo kojim afričkim zvaničnikom potenciraju pitanje sigurnosti i potrebu koordiniranja napora u borbi protiv terorizma na afričkom kontinentu.

Primjetno je da se tokom posljednih posjeta Africi, kao i posjeta afričkih zvaničnika Saudijskoj Arabiji ili Izraelu, pitanje sigurnosti nalazilo na samom vrhu dnevnih redova.

Izraelski portal DEBKA File izvještava da predsjednik Čada svojom posjetom Tel Avivu nastoji ojačati odnose svoje zemlje s Izraelom i ubijediti ga da učestvuje u ratu protiv organizacija Al-Qaida i Islamska država Iraka i Levanta (ISIL) širom afričkog kontinenta. Također, želi da se Izrael pridruži naporima Sjedinjenih Američkih Država i Francuske posvećenim tom pitanju u ovoj regiji.

Ovaj portal, inače blizak izraelskim obavještajnim krugovima, ističe da je Netanyahuova vlada spremna pružiti različite oblike pomoći u ratu protiv terorizma na afričkom kontinentu, poput vojne, logističke ili obavještajne podrške na frontovima na kojima je aktivna vojska Čada.

U drugom kontekstu, Mohammed bin Abdullah al-Aish, pomoćnik saudijskog ministra odbrane, posjetio je Kamerun prije nekoliko dana gdje se sastao sa predsjednikom ove države Paulom Biyaom i vojnim zvaničnicima. Naglasio je da se Rijad raduje budućoj saradnji s Kamerunom vezano za sigurnost dviju zemalja, razmjenu iskustava u borbi protiv terorizma i vojnu obuku.

Posjeta saudijskog zvaničnika je uslijedila nakon posjete visokog izraelskog zvaničnika Kamerunu u avgustu, a borba protiv terorizma je bila glavna tačka na njihovom dnevnom redu.

Kamerun se ubraja u afričke države s najprisnijim odnosima s Izraelom u oblasti sigurnosti. Brigadu za brze intervencije (BIR), koja se smatra elitnim jedinicama u Kamerunu, osnovali su penzionirani izraelski oficiri 1999. godine, koji su radili i na obuci njenih pripadnika.

Ova brigada, koja je zadužena da čuva predsjednika, smatra se jednom od najvažnijih jedinica u vojsci Kameruna u smislu spremnosti i obučenosti. Broji pet hiljada vojnika koji su, još od samog osnivanja, bili pod nadzorom penzioniranog pukovnika izraelske vojske Abrahama Avi Sirvana, sve dok nije poginuo u padu helikoptera 2010. godine. Komandu nad ovim snagama je zatim preuzeo penzionirani izraelski general Mayer Heretz.

Predsjednik Nigera Mahamadou Issoufou posjetio je Saudijsku Arabiju 25. novembra. Imajući u vidu da nigerski predsjednik obavlja funkciju predsjednika država skupine G5 Sahel u rotirajućem mandatu i prisustvo ministra odbrane njegove države u sastavu delegacije koja ga je pratila, pitanje sigurnosti je zasigurno bila jedna od glavnih tema razgovora između dvije strane.

Razlika između otpora i terorizma
Saudijci su se ranije obavezali zajedno s Emiratima da će snositi troškove više od četvrtine godišnjeg proračuna Zajedničkih snaga država G5 Sahela, koje su prije nekoliko mjeseci raspoređene na sjever Malija kako bi se borile protiv „terorističkih organizacija“ u regionu. Afričke države Mauritanija, Mali, Niger, Burkina Faso i Čad čine G5 Sahel, a time i ove snage.

Saudijska Arabija je nedavno shvatila koliku važnost ima ulaganje u pitanje sigurnosti u Sahel regiji kao adut za jačanje veze s najvažnijim državama koje su vojno aktivne sa svojim snagama, poput Mauritanije, Čada i Nigera, s ciljem da iskoristi taj adut u saudijskom diplomatskom planu u regiji.

Također, iza saudijskog interesovanja za područje Sahela stoje nastojanja Rijada da pridobije simpatije Evropljanja, shvativši da je taj region od ključnog značaja za njih. Rijad vrlo dobro zna da Sahel predstavlja veliku brigu za Evropljane kao izvor mnogih kriza kroz koje prolazi Stari kontinent, poput migracije, prekograničnog kriminala i terorizma.

Naposlijetku možemo zaključiti da je Izrael uspio uvući Saudijsku Arabiju u svoju priču koju koristi kako bi diskreditirao otpor i povezao ga s terorizmom. Izrael je pojavu „džihadskih skupina“ u Africi u proteklim godinama iskoristio kako bi se palestinski otpor etiketirao kao teroristički, s namjerom da otpor i afričke oružane skupine predstavi kao dva lica istog novčića. Pri tome su iskoristili slabo razumijevanje afričke političke elite dimenzija arapsko-izraelskog sukoba, zbog utjecaja zapadnih medija koji su u službi izraelskom projektu.

Nažalost, čini se da su riječi kojima je saudijski ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir opisao pokret Hamas kao „terorističku organizaciju“, i to što saudijski zvaničnici koji posjećuju afričke države ne prave distinkciju između otpora i terorizma, uvuklo Saudijce, svjesno ili nesvjesno, u zamku odricanja od principa. Nijedan Afrikanac, bio on musliman ili nemusliman, ne može ni zamisliti da će Saudijska Arabija odustati od svojih principa, imajući u vidu duhovnu dimenziju i poseban status koji ova zemlja ima u srcima muslimana.

Dakle, saudijska normalizacija odnosa s Izraelom i poticanje afričkih država na takav korak predstavlja neoprostivu grešku koju čini rukovodstvo države koja ima posebno mjesto u srcima afričkih muslimana.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

njemackaUporedo s početkom četvrte runde Islamske konferencije u Njemačkoj, političar stranke Zeleni Cem Oezdemir je zajedno sa ekspertima pokrenu inicijativu “sekularni islam“.

“Zabrinuti smo zbog rasta mržnje prema muslimanima, ali istovremeno smo zabrinuti zbog rasta islamizma“, naveo je nekadašnji šef Zelenih u osnivačkom tekstu, kojeg je, zasad, potpisalo devet eksperata.

Naveo je da se oni ne žele pomiriti s “rastućom snagom politiziranog islama“.

Potpisnici inicijative kritiziraju utjecaj “religijsko konzervativnih udruženja“ u Islamskoj konferenciji i žele, kako su naveli, “da se razvije sluh za savremeno razumijevanje islama“.

Analitičari su podijeljeni u mišljenjima da li je inicijativa stvarno potrebna i koji joj je krajnji cilj.
'Kritičari islama'

Ekspert za islam i analitičar njemačke politike Loay Mudhoon kaže za Al Jazeeru da su ovakve inicijative u principu za pozdraviti, jer pokazuju raznolikost muslimanskih društava u javnosti, ali da nije jasno šta se podrazumijeva pod “sekularnim muslimanima“.

“Radi li se ovdje o “kulturalnim muslimanima“, koji ne prakticiraju islam, ali tu religiju vide kao izvor njihovih vrijednosti i normi ili o tome da se ospori uloga tumača islamskih udruženja, kao predstavnika muslimana u Njemačkoj“, pita se Mudhoon.

Po njemu glavni problem nije Oezdemir, nego u njemačkim medijima prisutni “kritičari islama“, koji su zajedno s njim osnovali “inicijativu sekularnih muslimana“.

Te osobe su, po njemu, također krivi za negativno predstavljanje muslimana u medijima.

“Iz perspektive većine muslimana, ovi “kritičari islama“ nisu pogodni da govore u ime muslimana“, smatra Mudhoon.

Inicijativa, nastavlja on, tvrdi da je protiv “političkog islama“, ali postavlja se pitanje, ko to politizira islam.

“U Njemačkoj Temeljni zakon Savezne Republike Njemačke određuje okvir za rad religijskih društava. Temeljni zakon garantira i štiti u Članu 4, paragrafu 1 i 2, slobodu vjere i garantira upražnjavanje religije za svakoga i to ne samo kao pozitivnu i negativnu slobodu, nego i na individualnom, kolektivnom i korporativnom nivou“, ističe Mudhoon.

Mišljenja je da će “inicijativa sekularnih muslimana“ ostati samo medijski fenomen i da neće dobiti priključak na muslimansku bazu.

Komesar za integraciju Centralnog vijeća muslimana u Njemačkoj Ernes Kalač kaže za Al Jazeeru da je upravo Oezdemir  političar koji želi da politizira religiju.

Smatra da je svaka inicijativa potrebna, ukoliko nema želju da promijeni Islam.

“Centralni Savez Muslimana (ZMD) je Islamska zajednica čiji je programski okvir prilagođen životu muslimana u Njemačkoj, kako sa kulturološkog aspekta, tako i sa aspekta Islama. Poznato je da muslimanske države imaju različite kulture koje su vremenom i migracijom muslimana došle i u zapadnu Evropu. ZMD ima u svojoj strukturi sve nacionalnosti i želi liberalni Islam, što islam zapravo i jeste. Tako da gospodin Oezdemir želi napraviti neki pokret koji je već ugrađen u život muslimana u Njemačkoj. Ukoliko on želi pomoći da se uspostavi bolji suživot i saradanja religija u Njemačkoj, onda se treba sa njegovim idejama priključiti radu islamske zajednice, kao što sam ja to uradio“, ističe Kalač.
'Njemački islam'

Kalač smatra da je svaki pokret koji ne udara na temelje islama pozitivan.

“Da li ce Oezdemir dobiti podršku islamskih zajednica u Njemačkoj, to ćemo vidjeti. Trebao se konsultirati s ekspertima. Muslimani u Njemačkoj žive i rade u svim strukturama, priznati su i gospodin Oezdemir je jedan od tih priznatih muslimana. Znam da islam ovdje ima svoju budućnost i posebno bih naglasio da mi, Centralni savez muslimana, imamo pravac koji je izgrađen i podržan od svih struktura u Njemačkoj. Mi okupljamo sve mešihate: sunite, alevite i ostale, a i sve nacionalnosti koje žive u Njemačkoj. Mi živimo islam koji se prilagodio uslovima života u Njemačkoj – njemački islam“, smatra Kalač.

Član rukovodstva saveznog Islamskog centra za socijalne projekte sa sjedištem u Koelnu, Muhamed Baščelić, pojašnjava da demokratsko društvo svoju demokratsku dinamičnost zasniva na angažmanu ljudi, njihovim različitim i brojnim inicijativama, idejama i projektima.

Sve te ideje i inicijative, ističe on, nastaju sa njihovim protagonistima, a demokratsko društvo u konačnici odlučuje da li će ih slijediti ili neće.

“Jedna od posljednjih takvih inicijativa je i ona Cema Oezdemira - “Inicijativa sekularni islam.“ I ovu inicijativu treba posmatrati u kontekstu političkog diskursa stranke iz koje dolazi Oezdemir, njegovog političkog programa, vjerskog, kulturološkog, nacionalnog ubjeđenja i određenja. Ova inicijativa dolazi u predvečerje četvrtog ciklusa Njemačko islamske konferencije (DIK) čiji je pokrovitelj Ministarstvo unutrašnjih poslova Savezne Republike Njemačke pokrenute 2006. a na čijem se čelu sada nalazi ministar Seehofer (Stranka CSU). U svom govoru 28.11.2018 na otvaranju četvrtog ciklusa DIK je Seehofer imao ipak pomirujuće i pomalo iznenađujuće pozitivne inicijative, ideje, prijedloge i program za budući rad i posvećenost DIK“, kaže Baščelić za Al Jazeeru.
Proces sekularizacije

Brojne su, nastavlja on, kontroverze u vezi sa izjavom Seehofera sa početka njegovog mandata da „islam ne pripada Njemačkoj“ kao i o ovoj posljednjoj inicijativi o sekularnom islamu.

“Cem Ozdemir je alevit, porijeklom iz Turske, i na toj vjerskoj tradiciji on gradi svoje političko ubjeđenje naspram islama. Aleviti su jedna vjerska manjina, pretežno iz Turske, sa veoma problematičnom kulturološkom tradicijom u razumijevanju islama. Mogli bismo se sada baviti semantičkim značenjem riječi u naslovu ove inicijative među kojima riječ sekularizam ima jedno posebno mjesto. Također,  moglo bi se govoriti i o problematici stavljanja odrednice sekularizma uz islam, kao i drugim negativnim konotacijama. Međutim, taj negativni naboj sekularizma koji se vezuje za vjerske zajednice praćen je negativnim historijskim i političkim činjenicama prilagođavanja vjerskih zajednicama zadatim državnim propisima i zakonima. Državni sekularizam u multikulturalnom i multireligijskom društvu, kakvo je njemačko društvo, sa aspekta zakona jeste sekularan, otvoren i slobodan“, ističe on.

Naravno, kaže on, da se riječ sekularizam, kada se stavlja u kontekst vjerske zajednice, tumači kao „kršenje vjerskih propisa“ i „skrnavljenje teoloških postulata“, ali ona u sekularno uređenoj državi jeste potpuno normalan pravni diskurs.

“Zapravo, taj pravni diskurs određuje koliko jedno društvo može i treba da bude prožeto propisima jedne religijske zajednice u svom političkom i kulturološkom identitetu a da ne ugrozi prava i slobode drugih.  Sve priznate vjerske zajednice u njemačkom društvu su prošle proces sekularizacije, što znači proces organizacionog prilagođavanja državnim zakonima zaradi ravnopravne participacije u društvu. Zato bismo ovu inicijativu, u suštinskom smislu, mogli razumijevati na više načina, kao npr. poziv da se muslimanske zajednice više angažuju na organizacionom strukturiranju svojih zajednica a ne samo da razumijevamo kao onaj profani, svjetski i politički kontekst populizma i „skrnavljenje teoloških postulata““, mišljenja je Baščelić.

Vjerske zajednice, potcrtava on, u svom teološkom habitusu nisu niti mogu biti sekularne.

“Kada to postanu odmah prestaju biti vjerske zajednice ako sekularizam tumačimo kao „život bez Boga“ i „život bez religijskog ubjeđenja“. Jedna mogućnost je kulturološka odrednica sekularizma jer je poznato da se on u različitim državama različito tumači. Ono što je sekularno u Italiji, Turskoj, Francuskoj nije sekularno u Njemačkoj ili obratno. Činjenica je da je „Inicijativa sekularni islam“ došla iz vrha političkog establišmenta kao svojevrsni pokušaj otvorenije unitarizacije te razumijevanja sveukupnih potreba muslimana u Njemačkoj. Inicijativa će sigurno poslužiti i određenim političkim protagonistima i kritičarima prema etabliranim vjerskim udruženjima za etiketiranje o konzervativnosti, prije svega, u odnosu prema turskim muslimanima. Time se želi smanjiti i politički utjecaj na muslimane u Njemačkoj koji dolazi iz inostranstva“.

Baščelić zaključuje da se svaka inicijativa, pa i ova, mora posmatrati prema demokratskim zakonima u Njemačkoj o slobodnom udruživanju, demokratičnosti i aktuelnom društvenom diskursu.

Islamska konferencija je uspostavljena 2006. kao dijaloški forum njemačke vlade s predstavnicima islama u Njemačkoj.

Njemački ministar unutrašnjih poslova Horst Seehofer zatražio je u srijedu od islamskih udruženja u Njemačkoj, prilikom otvaranja Islamske konferencije u Berlinu, da se odvoje od svojih finansijera iz inostranstva i okrenu njemačkim strukturama.

"Centralno pitanje je kako pronaći načina da podržavamo islam koji dijeli vrijednosti i životna pravila koja vladaju u Njemačkoj: jedan islam u, iz i za Njemačku", rekao je on prilikom otvaranja konferencije.

Seehofer je od islamskih udruženja u Njemačkoj zatražio da se postepeno odvoje od veza u inostranstvu, što se posebno odnosi na Tursku.

 

Harun Ceru (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

ujguri2Nemilosrdna kampanja Kine da izbriše identitet Ujgura se nastavlja, dok svijet šuti.
Muslimani se mole u džamiji u Aksuu, u autonomnoj ujgurskoj regiji Xinjiang.

Abdulla* ide u krevet svaku noć strahujući od kucanja na vrata, kucanja koje je čuo u ponovljenim noćnim morama i u pričama od susjeda. Očekuje ga svaki čas.

On je etnički Ujgur i oduvijek Xinjaing zove domom. Njegovi preci su živjeli i kulučili na ovoj zemlji stoljećima, koju je nova komunistička vlada pripojila 1949. On je otac dvoje djece, sina i kćerke, i pobožni je musliman – oprezno obavlja pet dnevnih molitvi svaki dan iza vela tajne koji mu njegov dom privremeno pruža.

U proteklim mjesecima, nekoliko njegovih prijatelja i kolega je čulo to kucanje od kojeg su strahovali u tišini noći i nestali su bez traga upozorenja. Svi, uključujući i Abdullu, znaju gdje su odvezeni i čuvani. Ali niko ne zna koliko će dugo biti zadržani ni da li će se ikada vratiti kući. Većina se još nije vratila, a oni koji jesu su ljušture u odnosu na svoje prijašnje ličnosti, duhovi iz komšiluka, koji upozoravaju druge na to šta vreba iza ulga za Ujgure koji odbiju odreći se islama.

U avgustu je na UN-ovom panelu za ljudska prava izviješteno da je blizu 1,1 milion Ujgura muslimana držano u koncentracionim kampovima u Xinjiangu – autonomnoj regiji na zapadu Kine u kojoj živi približno 11 miliona Ujgura.

Gay McDougall, koji je član UN-ovog Komiteta za eliminaciju rasne diskriminacije, tvrdio je da bi zatvorena populacija mogla dostizati cifru od 2 miliona. Procjene na stranu, broj Ujgura muslimana koje hapse, odvajaju od porodica i života i zatvaraju u koncentracionim kampovima – samo zato što su Ujguri i muslimani – raste svakim danom.

Nedugo nakon što je UN objavio vijesti o koncentracionim kampovima, Sigal Samuel iz The Atlantica je izvijestio da su zatvorenici „prisiljeni da se odreknu islama, kritikuju svoja islamska uvjerenja i ona od svojih kolega zatvorenika i da recitiraju pjesme o komunističkoj propagandi po sat dnevno“.

Muški zatvorenici moraju obrijati glavu i prisilno ih hrane svinjetinom i alkoholom – koji su muslimanima zabranjeni.
Pretvaranje muslimana u ateističke podanike

Ovi koncentracioni kampovi, u kojima je više od deset puta više ljudi nego što je američka vlada zatvorila Japanaca tokom Drugog svjetskog rata, su mjesta gdje Ujgure muslimane preoblikuju u ateističke kineske podanike.

To su užasna mjesta gdje su strah i fizičko nasilje, psihološka trauma i emocionalno zlostavljanje sve dostupni alati, koji se koriste da prisile Ujgure zatvorenike da se odreknu islama, koji je država nazvala „mentalnom bolešću“ i odbija specifične ujgurske običaje koji su duboko isprepleteni sa njihovom vjerom.

Ovaj program ispiranja mozga i indoktrinacije nije isključiv samo za odrasle. Država također upravlja sirotištima za djecu Ujgura muslimana koja su oduzeta od roditelja, gdje je proces njihovog odvajanja od islamske vjere i etničkog naslijeđa duboko uračunat u njihovo obrazovanje.

U ovim sirotištima, prerušenim u škole, Kina preobražava buduće generacije Ujgura muslimana u odane podanike koji prihvataju ateizam i običaje Hana, podstičući ih da okrenu leđa svojim porodicama i prema viziji Pekinga da unište ujgurski muslimanski narod.

Tri mjeseca su prošla otkako je UN objavio vijest o kineskoj mreži koncentracionih kampova i pomoćnih programa osmišljenih da se pročisti islam i unište Ujguri koji ga se tako čvrsto drže. Pa ipak, globalna ljutnja i politički pritisak su spori da bi držali korak sa brzinom i žestinom kineskih planova da se očisti od populacije koju smatra neprijateljskom i nesposobnom da se uklopi u njen nacionalni identitet.

Zašto? Odgovori se mogu pratiti do prevalentnih ekonomskih i geopolitičkih pritisaka, nacije strahuju od ekonomskog udarca koji bi dobile ako bi izazvale ili sankcionisale Kinu za njeno čišćenje ujgurskog naroda.

Kina je ekonomska velesila i nacije širom svijeta oslanjaju se na nju za uvoz, trgovinu i više od toga.

Ekonomski faktori koji odvraćaju od humanitarne intervencije su popraćeni globalnim pejzažom tzv. „rata protiv terorizma“ koji je otvorio vrata za Peking nakon 11. septembra, da nasilno ubrza svoj progon Ujgura muslimana iza paravana suprotstavljanja terorizmu. Kampanja koju predvode Bushova administracija i SAD, podstičući druge države, uključujući i Kinu, da se pridruže i uvedu oštre mjere protiv svoje muslimanske populacije.
Naoružavanje islomofobije

U svijetu u kojem nacije blizu kao Mijanmar i daleko kao Francuska, naoružavaju islamofobiju da podstiču rasističke, populističke vizije, Kina ne samo da se pridružuje, već nasilno ubrzava, iskorištavajući ovaj globalni trenutak da iskoristi islamofobiju da progura svoju populističku viziju - zbrisati autohtoni narod koji traži samoodređenje i stoji naspram državnog mandata prevlasti Hana.

Islam služi kao duhovna žila kucavica koja povezuje Ujgure sa njihovom zemljom, historijom i jedne s drugima, država je stavila fokus na njega. Ako može uništiti islam, vjeruje Peking, može uništiti Ujgure. I upravo to i radi iza paravana globalnog neznanja godinama i čak nakon što je UN podigao paravan da cijeli svijet to vidi u avgustu, oni su nastavili dalje bez pauze.

Za Abdullu to kucanje na vrata od kojeg strepi tek treba doći. Možda se nikad neće desiti, ili će se možda desiti sutra ili prekosutra. Pa ipak, strah od nepoznatog i potpuna realnost da bi svaki trenutak sa njegovom djecom, ženom i starim roditeljima mogao biti posljednji, prati svaki njegov korak kao sjena.

Iza zidova koncentracionih kampova Xinjiang je postao zatvor na otvorenom za Ujgure muslimane kao što je Abdulla, čija se svaka riječ prati, a vjerska izražavanja pomno posmatraju.

Utjehu nalazi jedino u molitvi. Poklonivši se pred Allahom, sa početkom u rano jutro i još jednom nakon večere s djecom, on se moli da ga država ne odvede i ne uništi njegovu porodicu.

Pa ipak, paradoks molitve simbolizira iminentne opasnosti bivanja muslimanom u Xinjangu danas, gdje što su ljudi manje spremni da se odreknu svog duhovnog identiteta i islama, to je veća vjerovatnoća da će biti odvedeni i držani daleko od svih koje vole i svega što poznaju, zaključani u živom paklu osmišljenom da ih pročisti od njihove vjere, da razori njihove porodice i uništi naciju.

*Ime je promijenjeno da se zaštiti identitet


Khaled A Beydoun (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

britanijaSvakome sa Balkana ko je proteklih decenija svedočio kako su velike sile, među kojima i Britanci, igrali geopolitičke i obaveštajne igre u ovom regionu, deleći lekcije o demokratiji, bezbednosti i političkoj stabilnosti, naprosto nije lako da sakrije ironičan smešak u uglu usana pri pogledu na to šta se ovih dana dešava u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Otkad je objavljen nacrt dogovorenog sporazuma o izlasku Britanaca iz Evropske unije, Ostrvo drma takva politička kriza da bi se slobodno moglo reći da je Britaniju uhvatio virus balkanizacije. I to baš u onom negativnom kontekstu kakvom su ga zapadne sile i stvorile pre više od jednog veka.

Negativni stereotipi kojim su opisivali Balkan sada se kao bumerang vraćaju Britancima pa se već raspredaju pošalice i vicevi o Brexitu, poput onog: „Koliko Brexitaša je potrebno da se promeni sijalica? Jedan da obeća svetliju budućnost, a ostali da to upropaste“.

Međutim, seirenje na najozbiljniju političku krizu u Ujedinjenom Kraljevstvu u novije doba ne podrazumeva da ljudi znaju zbog čega na Ostrvu traje politički haos i konfuzija. Naprotiv.
Nisu se zapitali o granici u Irskoj

Doduše, ni Britanci ne znaju sve o nacrtu sporazuma, koji broji 585 strana, ali sudeći prema medijskim analizama i političkim sukobima u UK, jasne su sledeće stvari.

Zagovornici Brexita biračima u kampanji nisu samo uopšteno obećavali izlazak iz EU. Ne, oni su veoma konkretno insistirali da UK izađe iz evropske carinske zone, da se na nju više ne primenjuju evropske regulative niti nadležnost Evropskog suda u Luksemburgu, potom da će sama regulisati priliv migranata, da će se ubuduće 350 miliona funti nedeljno slivati u britansko zdravstvo a ne u budžet EU, kao i da će London ubuduće samostalno sklapati trgovinske ugovore sa ostalim zemljama.

Te 2016. godine ni Boris Johnson, koji je otvoreno grmeo za Brexit, niti aktuelna premijerka Theresa May, koja nije bila u kampanji, ali je sa mesta ministarke unutrašnjih poslova antiimigrantskom retorikom doprinosila da Brexit bude izglasan, nisu razmišljali kako će biti rešeno pitanje granice između UK i Republike Irske.

Teritorijalni spor između Iraca i Britanaca rešen je zahvaljujući članstvu u EU. Baš tako su evropski i američki zvaničnici tešili Beograd da će granica između Srbije i Kosova biti nevažna kada obe uđu u EU, iako realno nije ni na vidiku trenutak kada će se Beograd i Priština zajedno naći u EU.

A tada niko nije ni slutio da će Britanija biti van EU. Ni Britanci se nisu zapitali šta će, nakon izlaska iz EU, biti sa Sporazumom na Veliki petak iz 1998. kojim je omogućeno da se međusobna granica na irskom ostrvu prelazi bez ikakvih problema, što je olakšalo život za 40.000 ljudi, omogućivši smirivanje bezbednosne situacije u Severnoj Irskoj.
Treća opcija - guranje problema pod tepih

Pred britanskim pregovaračima su bile tri mogućnosti. Prva je da se izlaskom iz EU ponovo uspostavi tvrda granica sa kontrolom prometa ljudi i robe, što bi imalo ekonomske ali i verovatne bezbednosne posledice.

Rane u Severnoj Irskoj još nisu zacelile i još postoje usijane glave koje bi mogle da pokrenu sukobe u regionu Ulster, kojem pripada šest okruga Severne Irske (dakle UK) i tri okruga Republike Irske.

Druga opcija je bila da Severna Irska ostane u carinskoj uniji sa EU čime bi granica bila u Irskom moru što bi značilo ne samo podela UK na dve carinske zone, već de fakto cepanje zemlje.

Treća opcija je ona, koju političari naročito na samitima EU u poslednje vreme često koriste – gurnite probleme pod tepih pa ih rešavajte kada dođe bolje vreme.

Naime, u nacrtu sporazuma je naveden aranžam koji podrazumeva prelazni period do kraja 2020. godine u toku kojeg će Britanija biti u carinskoj uniji EU i istovremeno pregovarati rešenje koje se tiče irske granice.

Osim toga, navedeno je da ovaj prelazni period može da se produžava, a da za njegov prekid moraju da se saglase obe strane, i Britanija i EU.
EU ne da 'i jare i pare'

Drugim rečima, EU teoretski ima pravo da zaustavi izlazak Britanije iz carinske unije, čima London gubi pravi suverenitet u odliučivanju po ovom pitanju. Istovremeno, mora da se povinuje svim pravilima koje donosi EU, iako nije više deo EU i ne odlučuje u Briselu.

Budući da se očekuje da bi produžavanje aranžmana moglo da potraje, to čini pravu farsu od Brexita. Da ta farsa bude potpuna, to teoretski znači da, ako Srbija i Crna Gora 2025. uđu u EU, sešće za sto za kojim se odlučuje u Briselu i moći će da utiču na odluke koje UK mora da prihvati, ali ne može na njih da utiče je, ironije li, „povratila kontrolu“ nad svojom zemljom.

Suštinski, ispada da je sporazum koji je ispregovarala premijerka May suprotan onome za šta su glasali građani pre dve i po godine. A razlog za to nije u njenoj zloj nameri, već zbog toga što je bilo iluzorno očekivati da će EU Britancima da da „i jare i pare“.

To jest, ne može izlazak iz carinske unije, a da ne bude uvedena granična kontrola između Irske i Severne Irske.

Ne može učešće u jedinstvenom evropskom tržištu, baziranom na slobodnom protoku ljudi, robe, kapitala i usluga, a da istovremeno kontrolišete migracije unutar tog prostora.

Ispregovaranim rešenjem su zgroženi, kako najtvrđi zagovornici Brexita u redovima vladajućih torijevaca, tako i opozicioni laburisti, ali i severnoirski i škotski poslanici u britanskom parlamentu.
Beskrupulozno neobaziranje na interese građana

To što je May isposlovala ustupak od EU pa Britaniju izlazak iz EU neće koštati 60 milijardi evra funti već 39 milijardi, čini se nikoga ne zanima, a Ostrvo drma nezapamćen politički zemljotres.

Predreferendumska kampanja, sam referendum i potonji pregovori izmedju Londona i Brisel sve do danas pokazali su najmanje tri pojave sa kojim se suočava britansko društvo, a koje se mogu prepoznati i na Balkanu.

Ali, ne samo i na Balkanu.

Prvo je erozija poverenja građana u političare uz porast emotivnog odlučivanja. Drugo je sve beskrupuloznije ne obaziranje političara na interese građana, a treće je da niko nije imun na balkanizaciju i nacionalizam u svim onim izrazito negativnim kontekstima kako ove termine sagledavaju na dobrom delu Zapada.

Baš kao što na Balkanu poverenje u političare je u slobodnom padu, tako se to već neko vreme dešava i u Britaniji.

Najpre su pred referendum poverenje počeli da gube vladajući političari koji su zagovarali ostanak u EU, poput tadašnjeg premijera Davida Camerona, da bi posle referenduma razotkriveno kako su zagovornici Brexita obmanjivali birače čime su i oni izgubili kredibilitet u javnosti.
Razmaženi bogati bijeli dječaci

Međutim, to ne znači da obe strane nemaju podršku, jer su birači sve više emotivno odlučuju pa političari i dalje uspevaju da igraju na tu kartu. Sve to, međutim, nema veze samo sa Balkanom i Britanijom, već je u pitanju globalni trend za koje političke elite i dalje nemaju konkretan odgovor.

I druga pojava – da političari prvo namiruju svoje interese a tek onda nacionalne – zvuči kao da je rođena na Balkanu, a zapravo nije.

Da je ovo samo igra za britansku političku elitu moglo se videti još u kampanji u kojoj nisu prezali ni od beskrupoloznih laži, poput one o slivanju 350 miliona funti nedeljno u nacionalni zdravstveni sistem posle izlaska iz EU.

Ni dve i po godine kasnije, kada su evidentni razorni efekti čak i samog približavanja Brexitu, najtvrđi zagovornici Brexita se ponašaju kao razmažena dečurlija kojoj je sudbina njihovih sugrađana pa i same države samo još jedna intelektualna igra u njihovom snobovskom debatnom klubu belih bogatih dečaka.

Ne brinu oni o tome kakav će biti stvarni uticaj cele ove situacije na živote miliona njihovih sugrađana. Ako brinu, onda brinu o svojoj političkoj i finansijskoj budućnosti.
Primjeri Borisa Johnsona i Jacoba Rees-Mogga

Dovoljno je prisetiti se kako je za dan posle referenduma Boris Johnson istovremeno napisao dva potpuno različita komentara. Jedan komentar je bio pozitivan prema ostanku u EU, a drugi pozitivan prema Brexitu.

Čekali su se samo rezultati glasanja, a on je bio spreman da iz rukava izvuče komentar koji ga ostavlja u igri.

Ništa nije bolji ni jedan od najtvrđih zagovornika Brexita Jacob Rees-Mogg, koji sada bezuspešno pokušava da smeni Theresu May najpre sa čela Konzervativne partije a posle i Vlade.

Ovaj konzervativac se zalaže za Brexit po svaku cenu, ali se već dobro pobrinuo da on lično ne plati ni delić te cene tako što će biti okrnjen njegov višemilionski imetak. Investiciona kuća SCM, čiji je osnivač i suvlasnik, skoro beščujno je pre nekoliko meseci osnovala ćerku-kompaniju u Irskoj kako bi mogla da i dalje spekuliše po jedinstvenom evropskom tržištu i izbegne finansijske rizike od takozvanog tvrdog Brexita.

Dakle, britanski poltiičari su najpre osigurali svoje interese i u tome se ne razlikuju mnogo od balkanskih kolega.

Štaviše, činjenica da kritičari premijerke i dalje ne uspevaju da prikupe 48 poslanika vladajućih konzervativaca što je neophodno za pokretanje procedure njene smena sa čela stranke možda najbolje govorio o tome da niko od njenih unutarpartijskih konkurenata ne misli da je dobro da je sada naslede.
Balkanizacija

Očigledno kalkulišu da ne mogu da isposluju bolji sporazum sa EU te da ne žele da rizikuju političku karijeru u istorijskom momentu za zemlju.

Ali, Brexit je dokazao i treću ne tako nevažnu stvar – Britanci nisu imuni na nacionalizam i balkanizaciju.

Dugo su britanski političari smatrali da su deo izuzetno stabilnog i kvalitetnog političkog sistema, koji je za nekoliko stepenika na višem nivou nego, na primer, italijanski, a kamoli neki balkanski.

Balkan za njih predstavlja toliko duboko ukorenjen negativni stereotip da čak kada iste pojave primećuju u sopstvenom dvorištu bezmalo krive Balkan za to.

Od nastanka početkom 20. veka, balkanizacija je bila termin koji se odnosio, ne samo na usitnjavanje i cepkanje velikih multinacionalnih političkih država, već i svojevrsni povratak primitivizmu, plemenskim odnosima i nečemu zaostalom i prevaziđenom.

I čini se da su uzalud na međunarodnom nivou ugledni stručnjaci za Balkan i međunarodne odnose, kao što su Maria Todorova, Predrag Simić ili Vesna Goldsworthy, pisali o tome kako je stereotip o Balkanu i balkanizaciji zapravo nastao kao posledica namere velikih sila da stigmatizacijom balkanskih naroda o tome kako su skloni stalnim deobama i sukobima zapravo opravdaju svoje okupatorske i ostale intervencionističke poteze u ovom delu Evrope.
Agresivni engleski nacionalizam

Kako drugačije shvatiti činjenicu da je mit o balkanizaciji nastao baš krajem 19. i početkom 20. veka kada su se južnoslovenski narodi borili za nezavisnost od Turske i Austrougarske impreije, razvijajući ideju o zajedničkoj državi.

I ratove devedesetih godina na Balkanu Britanci su objašnjavali sklonošću Balkanaca balkanizaciji i nacionalizmu. Sada, međutim, nema nijednog britanskog autora ili političara koji za to isto krivi Engleze ili Škote.

A upravo to se dešava na Ostrvu. Prezir, bes, očaj i porast agresivnog engleskog nacionalizma kao nikada pre karakterisao je kampanju zagovornika Brexita. Logični, racionalni i trezveni argumenti nisu imali šansu naspram udaraca na nacionalne emocije birača.

Nema tih ekonomskih podataka, analiza ekonomskih posledica Brexita ili apela na kosmopolitizam koji mogu da se takmiče sa pozivanjem na nacionalni identitet, nostalgiju prethodnih vremena i podelu na patriote i izdajnike.

Pa čak i kada su zagovornici ostanka u EU pokušali da se s tim bore, to su radili na najgori mogući način. Demonizujući zagovornike Brexita tvrdnjom da su neobrazovani rasisti, doprineli podeli na dve Britanije, pri čemu je sličnost sa takozvanom prvom i drugom Srbijom bolno velika.

Međutim, nije Britancima ovo prvi put. Situacija zapravo podseća na otrovnu podeljenost u Britaniji iz sedamdesetih godina prošlog veka, koje su obeležile ekonomska i politička kriza, kao i borbe na ulicama Belfasta.
Nepravedni stereotipi

Dakle, nisu samo Balkanci skloni balkanizaciji i nacionalizmu. Pre će biti da je bio u pravu profesor Predrag Simić u svojim analizama zapadnih stereotipa o Balkanu i balkanizacije.

On je tvrdio da do sukoba prilikom raspada Jugoslavije nije došlo zbog „prirode“ balkanskih naroda ka razjedinjavanju, već zbog toga što su stare komunističke strukture iskoristile nacionalizme da bi opstali na vlasti.

Čini se da upravo tako i u Britaniji nije u pitanju balkanizacija već borba političkih struja za vlast pa i po cenu igranja na kartu nacionalizma i podele na patriote i izdajnike.

Kao nikad pre zapadni stereotipi o Balkanu čine se nepravednim i slabo utemeljenim. Međutim, teško da će ti stereotipi ubrzo nestati.

Kao svojevrsna uteha može jedino da posluži to da će neka nova generacija balkanskih talentovanih stručnjaka za politiku i međunarodne odnose uskoro raditi doktorate i naučne članke na temu britanske nestabilnost, a ne samo obrnuto.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Nenad Radičević (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

hamas4Trebala je to biti rutinska tajna operacija obavještajaca, u kojoj bi izraelski agenti upali na "neprijateljsku teritoriju", izveli zadanu misiju i vratili se bez da ih se opazi. Dešavalo se to i ranije, više puta. Zapravo, u posljednje dvije godine Izrael je uspješno izveo dvije prikrivene operacije visokog profila, usmrtivši Hamasovog stručnjaka za bespilotne letjelice Mohammeda al-Zawarija u Tunisu decembra 2016. godine te inženjera i naučnika Fadija al-Batsha u Maleziji aprila ove godine.

No, izraelska obavještajna operacija 11. novembra u Gazi nije prošla kako je planirano. Hamas ju je presreo na samom početku, napao izraelske komandose i gonio ih dok su pokušali pobjeći iz Pojasa Gaze, dok su ih pokrivali izraelski mlažnjaci. Sedam Palestinaca je poginulo tokom neuspjele operacije, među kojima je i istaknuti komandant Brigada al-Qassam Nour Baraka, te jedan izraelski oficir, neimenovani potpukovnik.

Hamas je odgovorio ispaljivanjem na stotine raketa prema Izraelu, neke od njih je presrela Željezna kupola, druge su pale na civilna područja i usmrtile jednog izraelskog civila te ranile više njih. Hamasovo oružano krilo je otišlo toliko daleko da je gađalo izraelski vojni autobus raketom Korner, ruskom protivtenkovskom navođenom raketom. To je bilo prvo korištenje takvog oružja od rata u Gazi 2014. godine.
'Kornet je pobijedio kabinet'

Izraelska Vlada je, također, pokrenula zračne udare na Gazu, bombardiravši civilne građevine i ubivši pet Palestinaca, ali nije mogla popraviti političku štetu koja je nastala. Hamas je slavio. Video napada Kornetom su obilato dijelili arapski i izraelski mediji, a Palestinci su govorili: "Kornet je pobijedio kabinet." Premijer Benjamin Netanyahu je imao malo prostora za manevriranje: bio je primoran pristati na prekid vatre s oružanim grupama iz Gaze, zbog čega je ministar odbrane Avigdor Lieberman dao ostavku, a cijela Vlada pala u veliku političku krizu.

Ovoga puta provociranje novog sukoba u Gazi, kako bi skrenuo pažnju sa domaćeg političkog nereda koji je napravio, nije opcija za Netanyahua. Pritijesnili su ga oživljeni Hamas i njegova vlastita geopolitička igra na Bliskom istoku, pa mu zato treba mir u Gazi. Vlada Izraela je tvrdila kako operacija od 11. novembra nije trebala biti misija likvidacije, ali nije dala više detalja. Analitičari tvrde kako je riječ o operaciji sakupljanja podataka, koja nije trebala "izazvati novi rat".

Bez obzira šta je Netanyahu želio postići, jedini ishod propale operacije je bila pobjeda Hamasa. Ne samo da je dokazao kapacitete svojih obavještajaca – koji su rano uspjeli otkriti izraelsku zavjeru – već je demonstrirao slabosti izraelskog obavještajnog aparata, koji je, iako u inostranstvu izvodi složene operacije bez problema, ironično pogriješio u susjednoj Gazi.

Ovo nije bio prvi put da je obavještajna operacija krenula užasno po zlu za vrijeme Netanyahua. On je 1997. godine naredio pokušaj ubistva lidera Hamasa Khaleda Meshaala, koji je tada boravio u Jordanu. Nakon što su dvojicu agenata, koji su mu trebali injektirati otrov, Meshaalovi tjelohranitelji uhvatili i pretukli, došlo je do velike diplomatske krize između Izraela i Jordana, pa su izraelski obavještajci morali dati protivotrov. Iako je u naknadnoj domaćoj istrazi Netanyahuovo ime očišćeno od bilo kakvih grešaka, dvije godine kasnije mu je ova propala operacija pridonijela velikom porazu na općim izborima.
Gaza - najveći zatvor na otvorenom

Pokušaj ubistva 1997. godine je bio pobjeda Hamasa, kao i propala operacija 11. novembra. Omogućila je pokretu otpora da konsolidira svoje političke dobitke na domaćem i vanjskom planu te da pokaže svoju vojnu snagu. Također je pokazala činjenicu da je izraelska blokada Gaze, koja traje desetljećeu, nanijela malo štete Hamasu i odlučnosti palestinskog naroda da pruži otpor. Držanje dva miliona ljudi u "najvećem zatvoru na otvorenom" na svijetu više od deset godina nije efikasno oruđe "smirivanja".

S jačim Hamasom i stanovnicima odlučnim na otpor, novi rat u Gazi bio bi čak veća katastrofa za izraelsku Vladu i Netanyahu je veoma svjestan toga. Stoga, nakon nekoliko dana zračnih napada na Pojas Gaze, on je morao tražiti prekid vatre. Bio je još jedan razlog zbog kojeg je izraelski premijer riskirao propast svoje Vlade kako bi sačuvao mir s Gazom: Iran. Glavni regionalni prioritet Netanyahua je suprotstavljanje Iranu u njegovim saveznicima po svaku cijenu. Gaza bez sukoba mu omogućava suzbijanje iranskog utjecaja u Pojasu Gaze i fokusiranje pažnje na njegov veći projekta - suprotstavljanju Iranu na ostatku Bliskog istoka.

Izraelski premijer pokušava učvrstiti antiiranski front na Bliskom istoku uspostavljanjem saveza s arapskim državama Zaljeva – ponajviše Saudijskom Arabijom – i Sjedinjenim Američkim Državama te postizanja "konačnog dogovora", kako se on naziva. Taj "dogovor" predviđa nametanje nekog oblika teritorijalnog rješenja palestinskog pitanja palestinskom vodstvu i punu normalizaciju odnosa s arapskim državama, s ciljem dodatnog izoliranja Irana u regiji. Proteklih mjeseci je Netanyahu pojačao priču o naporima ka normalizaciji, pa je prošlog mjeseca posjetio Oman, koji tradicionalno ima dobre odnose s Iranom.

Posljednji prekid vatre u Gazi treba gledati u ovom kontekstu. Tokom protekle godine Egipat je, pod pokroviteljstvom SAD-a, učinio velike napore da dogovori dugoročno primirje između Hamasa i Izraela u sklopu "konačnog dogovora". Smirivanje situacije nakon posljednje eskalacije značilo je spašavanje napretka koji je Kairo napravio u tom smjeru. Netanyahu, također, želi držati Gazu mirnu, jer je sve više nervozan oko suprotstavljanja iranskom prisustvu u najbližem komšiluku Izraela - Siriji i Libanu.
Novi sukob je malo vjerovatan

Obaranje ruskog vojnog aviona iznad Sirije u septembru je zakompliciralo odnose s Rusijom, koja je do tada dozvoljavala izraelskim zračnim snagama da napadaju iranska uporišta po volji. Posljedično, više ne postoji rusko-izraelska vojna koordinacija u Siriji i, dok Izrael i dalje povremeno vrši zračne napade, Rusija njegovim avionima više ne olakšava situaciju. Izraelska Vlada je sve više napeta zbog iranskog prisustva u Libanu, koje bi moglo ojačati vojne kapacitete Hezbollaha.

Iako je Izrael dobio u duelu protiv Irana kada je SAD vratio sankcije iranskom naftnom sektoru ranije ovog mjeseca, izgubio je u danima nakon ubistva saudijskog novinara Jamala Khashoggija. Neizvjesnost koja okružuje sudbinu saudijskog princa prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana – koga smatraju jako posvećenim normalizaciji odnosa s Izraelom – brine Netanyahua. To ga je dodatno motiviralo da traži neki oblik dogovora s Hamasom.

U ovoj situaciji Izrael će nastaviti tražiti dugoročno primirje s Hamasom dok god na stolu ima projekat suprotstavljanja Iranu. Zbog toga je novi sukob u Gazi u bliskoj budućnosti veoma malo vjerovatan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Ibrahim Fraihat (Al Jazeera)

Stranica 3 od 6

S5 Box