Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (90)

Ocijeni...
(0 glasova)

gorivo1Iako već sedmicama padaju cijene nafte na svjetskom tržištu, cijene goriva u Bosni i Hercegovini ostaju 1,2 eura, nešto jeftinije nego u Francuskoj.
Svako povećanje cijena nafte u svijetu prati povećanje cijena goriva u Bosni i Hercegovini, međutim, u suprotnom slučaju, kada se radi o padu cijena na globalnom tržištu, kao što se dešava već nekoliko sedmica, do promjena ne dolazi, ističu ekonomisti.

Piše: Vedrana Maglajlija

Cijene nafte u svijetu od početka oktobra pale su za oko 30 posto. Tek prošle sedmice na londonskom tržištu cijena barela porasla je za 1,1 posto, na 59,45 dolara, dok je na američkom tržištu barel poskupio jedan posto, na 50,93 dolara.

Prema podacima Vanjskotrgovinske komore Bosne i Hercegovine, prosječna cijena litra goriva u ovoj zemlji je 2,41 konvertabilnih maraka, odnosno 1,2 eura. Poređenja radi, u Austriji, čiji građani imaju mnogo veća primanja, litar goriva iznosi približno 1,3 eura.

U Francuskoj se sedmicama odvijaju protesti protiv najave novih poreza na gorivo, zbog čega je i predsjednik Emmanuel Macron prvi put napravio veći zaokret i odstupio od svoje politike te rekao da odustaje od tog prijedloga. Uprkos tome, demonstranti ne odustaju i ponovo izlaze na ulice. U toj zemlji cijena goriva je otprilike 1,4 eura.

Distributeri samo čekaju novi skok cijena
Bosna i Hercegovina je u januaru 2018. godine povećala akcize na gorivo te je sada cijena u odnosu na isti period prošle godine veća za 50 feninga, odnosno 25 eurocenti. Do pada cijena, uprkos dešavanjima na svjetskom tržištu, ne dolazi. Međutim, u državi nema nikakve veće reakcije građana, kao i reakcije vlasti.

"U Bosni i Hercegovini cene goriva stagniraju ili rastu, iako one na svetskoj pijaci padaju. Imate sasvim neobične okolnosti, koje daje indikaciju da ljudi koji su distributeri goriva pokušavaju da iskoriste tu fluktuaciju svetskih cena da naprave ekstra profit. Pošto očigledno ne postoji nikakva jasno i transparentno definisana matrica formiranja cena goriva u Bosni i Hercegovini, već je to stvar odluke vlasnika benzinskih pumpi i velikih distributera, izgleda da svako pokušava pred Novu godinu da zaradi dodatni novac na račun građana", smatra ekonomski analitičar Zoran Pavlović.

On ističe da se povećanje cijena nafte na svjetskom tržištu na pumpama u Bosni i Hercegovini prati na dnevnoj bazi, dok se snižavanje cijene goriva radi sa zakašnjenjem od najmanje mjesec dana, tako da "distrubuteri praktično čekaju da ponovo skoči cena pa da ostanu na istoj ceni".

Svaka pumpa u Bosni i Hercegovini može formirati svoju cijenu goriva, a razlike nastaju i zbog troškova prijevoza te veleprodajne cijene dobavljača. Tako se, naprimjer, gorivo u Bijeljini nedavno moglo pronaći i za 2,14 KM (1,04 eura) po litru.

Al Jazeera je kontaktirala Milenka Boškovića iz Udruženja naftnih distributera entiteta Federacija Bosne i Hercegovine s pitanjem o promjeni cijena goriva, međutim, do pisanja teksta nismo dobili odgovor.

'Ekstra profit koji nije oporezovan'
Za Pavlovića je dodatni problem što vlasti ne utvrđuju šta je marža, a šta ekstra profit, koji nije posebno oporezovan.

"Ekstra profit je kada vi uzmete nešto što vam ne pripada na račun oscilacije sirovine ili robe koju vi prodajete te vam to daje mogućnost da napravite taj ekstra profit, a da on ne bude posebno oporezovan. Ali, mi u Bosni i Hercegovini nemamo organizaciju koja to zna da obračuna, definiše i koja prati situaciju na tržištu. Nažalost, ministarstva finansija i poreske uprave nisu previše zainteresovni da se u taj posao uključuju, jer kada god zaradu napravi distributer goriva, on na tu zaradu plati porez na dodanu vrednost, tako da je to dobro za državu. Zbog toga oni to najčešće i tolerišu, a sve se na kraju završava na leđima građana."

Predsjednik Udruge za unapređenje kvaliteta življenja Futura Mostar Marin Bago ističe da smatra da su vlasti previše opteretile cijene goriva akcizama.

"Cijena goriva bez akciza bi bila možda sada oko 1,30 KM (0,65 eura), s uračunatom zaradom distributera, ali ono što stvara problem je 32 nameta na cijenu po litri. Ako vi sada napunite rezervoar za 50 KM (25 eura), vi dajete 24 KM (12 eura) državi", objašnjava Bago.

Međutim, novac koji su građani dali na osnovu akciza ne ide na pravu namjenu, izgradnju autoputeva. Cijene goriva u Hrvatskoj i Srbiji slične su kao u Bosni i Hercegovini, ali u tim zemljama postoji izgrađena mreža autoputeva, navodi Bago.

'Ne razumijemo da su to naši novci'
"Prije uvođenja novih akciza, mi smo od 2009. do 2017. godine platili osam milijardi KM [nešto manje od četiri milijarde eura]. Od toga možete napraviti tri autoputa. Posljednjih četiri godine metra autoputa nismo vidjeli. Ključna zadaća politike je infrastruktura i stvaranje pozitivnog ambijenta. Infrastrukturu smo platili, a nismo je dobili, i još nam je kreiran napeti ambijent da se međusobno mrzimo. To možete raditi samo onome tko ništa ne razumije."

Stoga, ističe Bago, najveći problem je što izostaje reakcija građana, kao što je slučaj u Francuskoj, gdje su se demonstranti obračunavali s policijom na ulicama Pariza samo kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo planiranim porezom na gorivo.

"Francuzi u školama uče poreznu politiku, i to razumiju, naši ljudi ne mogu povezati politiku s cijenom goriva, s cijenom kruha, mi jednostavno ne razumijemo da su to naši novci, jer smo postali nepismeni. Nepismenost više nije da znate samo čitati, imate potrošačku, medijsku, finansijsku nepismenost, a mi smo po svakoj toj kategoriji nepismeni iznad 50 posto. Ne osjećamo taj problem kao svoj i nećete protestirati, jer mislite da se to dešava nekome drugom", zaključio je Bago.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

srebrenica8Srbijanska politika iz dana u dan pokazuje kako se veličanje i glorifikacija ratnih zločina i ratnih zločinaca i bukvalno isplate. Najnoviji primjer je Ljiljana Bulatović Medić, autorka mnoštva sramnih knjiga o Ratku Mladiću. Ona je ovogodišnji laureat nagrade "Zlatno pero", koju Društvo novinara Vojvodine dodeljuje za značajan doprinos razvoju novinarstva.

Kako je moguće da jedno takvo novinarsko udruženje dodijeli nagradu negatorki ratnih zločina, falsifikatorici povijesnih činjenica, nadriznalcu i privatno gotovo patološki zaljubljenoj osobi u ratnog zločinca Ratka Mladića? Ne, ne treba vam mašta, niti neki bolesni opsenarski um pa da dobijete odgovor na to pitanje.

Jer...

Jer, postoji zvanično pojašnjenje i objašnjenje istog tog Društva novinara Vojvodine. Kada pokrajinska sekretarka za kulturu i informisanje Dragana Milošević kaže "visok profesionalni kredibilitet Društva novinara Vojvodine kao predlagača i novinarski angažman i kreativnost laureata podudarili su se u dodeli ovogodišnjeg 'Zlatnog pera'", ona ne laže. Osim, naravno, fakta da je taj standard smeće, ostaje činjenica da se razmišljanja i promišljanja o novinarstvu i istini jedne države podudaraju sa glorifikatoricom ratnog zločinca.
Novinarstvo u doba ljubavi prema Mladiću

Sramno je to, dabome, nakaradno i naopako, ali opet, tako je. I to što je tako govori i o državi, Srbiji, podosta, a i o kvazinovinarki Ljiljani Bulatović Medić. A takozvana novinarka je poznata po držanju slavodobitnih panegirika Ratku Mladiću, po opskurnim promocijama knjiga u slavu ratnog zločinca. Čest je i rado viđen gost u Banjaluci, kod vladajućeg establišmenta, gdje figurira kao neko između, pazite sad?, umjetnice i novinarke.

Ni to nije čudno, ali valja pomenuti, ta ista Ljiljana Bulatović Medić je jedan od suonivača nekakvog Komiteta za zaštitu Ratka Mladića, ona dostojanstveno hoda po uniženoj Srbiji i bh. entitetu Republika Srpska dok čita svoju knjigu, ako je tako možemo nazvati, Raport komandantu, posvećenu, dabome, narečenom Ratku Mladiću.

I zašto nije samo ona kriva? Evo zašto:

Ovako su srbijanske Novosti, mejnstrim novina sa istočne strane Drine, opisale u nekoliko rečenica gostovanje ove kavazinovinare u Banjaluci septembra 2012. godine.
Veličanstveni skup poštovalaca zločinaca

"U veličanstvenoj atmosferi, prepunoj emocija i nadahnuća o generalu Ratku Mladiću i ratnom putu Vojske Republike Srpske, 17. septembra ove godine, u prelepoj Kristalnoj dvorani hotela 'Bosna' govorili su ugledni ljudi, generalovi saborci, prijatelji, istoričari – povodom mojih knjiga Raport komandantu“ i Raport komandantu u ogledalu epohe, u organizaciji dostojne toga – Boračke organizacije Republike Srpske i Instituta za traganje za ubijenim i nestalim u Republici Srpskoj."

Na stranu sva perverzna "veličanstvenost" ovog skupa, činjenice i fakti govore da je odistinski dvorana bila puna, da su nakaradnu promociju organizovale dvije nevladine organizacije na sisi zvaničnih institucija Republike Srpske. Fakti govore da se na toj (ali ne samo na toj) promociji pojavio nekakv džet set od razvojačenih oficira VRS-a, do političara, advokata i takozvanog finog svijeta. A sve njih ujedinjuje isti moto - ono što mislimo Ljiljana Bulatović Medić govori i piše. Ma šta piše, za pisanje dobija i nagrade!

Vidite, koliko god ljudi govorili da ima nagrada i "nagrada", posebno u svijetu novinarstva, i koliko god to bilo tačno, činjenica da jedna negatorka ratnih zločina i glorifikatorica ratnih zločinaca baš za to svoje (ne)djelo dobije pokrajinsku nagradu puno govori o zemlji u kojoj obitava. Pa se onda narativ po kojem u Srebrenici nije počinjen genocid, nego strašan zločin, kako mu tepa premijerka Ana Brnabić u potpunosti demistifikuje i postaje državni moto. Jer, kako objasniti drugačije premisu po kojoj jedna Ljiljana Bulatović Medić dobija "Zlatno pero"?
Od 'Zlatnog pera' do kokošijeg perja

A pero joj je zlatno, jer...

Kako je to Tomislav Marković odlično primijetio u svom tekstu za Analiziraj.ba: "Bulatović Medić je autorka jedne od najogavnijih izjava o Srebrenici koja glasi: 'Ja tražim svojim istraživanjima, svojom budućom knjigom, da oni prenesu svoje mezare na njihovu teritoriju, jer je to plodno zemljište koje narod treba da obrađuje.' Ovu rečenicu, koja zaista zaslužuje da uđe u antologiju beščašća, Ljiljana Bulatović Medić izgovorila je 17. maja 2005. godine na Pravnom fakultetu u Beogradu, na tribini "Istina o Srebrenici" desničarske studentske udruge Nomokanon", poentira Marković.

Da li joj je zato pero zlatno u Srbiji? Što predlaže da se potočarsko mezarje, rana na licu moje zemlje, pretvori u obradivo zemljište, pa da se mrtvi, njih 8.372, po drug put ubiju i presele u nekoj morbidnoj koloni otkopanih tabuta? Je li zato "Zlatno pero"? Jesu li u tome prepoznali umjetnički oreol ljudi poput nadrinovinara izvjesnog Petra Đokića iz Društva novinara Vojvodine, koji je, bez i da trepne, odapeo ovu glupost: "Pokazala se kao dosledan novinar, po našem sudu. Mi ne ulazimo u to koliko su ideološki ispravni ili politički korektni njeni stavovi."
Nakaradni provizorij Vučićeve Srbije

Tačno, Petre, dosljedna je Bulatović Medić, i to joj niko ne može osporiti. Dosljedna je u naumu da kosti pobijenih Bošnjaka pretvori u obradivu zemlju i da silno zagrli ratnog monstruma Mladića. A to što ne ulazite u "ideološku ispravnost", to govori čak više o pojedincima iz tog udruženja i državnim uzusuma nego o radu kavzinovinarke.

Da li joj je pero zlatno zato što izdaje i objavljuje knjige poput Oreol ili omča za Ratka Mladića i General Mladić i Zavjet majke Radovana Karadžića? Sigurno je i zato zlatna novinarka. Jer, treba napisati sve ovo pa naći izdavača, pa objaviti, pa gostovati na bezbroj promocija i tribina. I to je posao. Morbidan, doduše, za ostatak čovječanstva, ali sasvim dovoljan za nakaradni provizorij Srbije Aleksandra Vučića.

Na sramotu pobijenih u genocidu. I na sramotu ove zemlje koja nema zakon o zabrani negiranja genocida, pa se ovakve kreature poput zvijezda smrti sve sa nekim nagradama mogu šepuriti po ranjenoj zemlji bosanskoj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

afrikaPosjeta Izraelu koju je prije nekoliko dana obavio predsjednik Čada Idriss Deby potaknula je brojna pitanja i izazvala čuđenje u kontekstu toga da je afričko okruženje pokazivalo suzdržanost u pogledu normalizacije odnosa s Izraelom.

Razlozi za to su protivljenje afričkog naroda zločinima koje izraelska okupacija čini protiv Palestinaca i njihovo nastojanje da priskrbe zadovoljstvo arapskih sila koje s Afrikom dijele geografske i historijske poveznice i zajedničke interese.

Imajući u vidu blisku vezu između predsjednika Čada i vladara Rijada i Abu Dhabija, velika je vjerovatnoća da ove dvije zaljevske države stoje iza ove posjete, koja dolazi u kontekstu ubrzanog tempa normalizacije odnosa s Izraelom na zaljevskoj obali. Informacije koje su nedavno procurile u medije – objavljene u proteklim mjesecima i sedmicama – otkrile su da vodstvo Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata ima planove za izgradnju strateškog saveza s Izraelom.

Saudijsko zeleno svjetlo
Tvrdnje o takvim planovima potkrepljuju i pozitivne poruke koje su dvije zemlje poslale u posljednje vrijeme Izraelu, a tu su i izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa u kojima naglašava da će „Izrael biti u velikoj nevolji bez Saudijske Arabije“.

Bliski odnosi predsjednika Čada s Rijadom i Abu Dhabijem ogledaju se i u njegovoj snažnoj podršci režimima u ove dvije države u zaljevskoj krizi i njihovom neslaganju s Katarom. Čad je bio primoran prekinuti odnose s Katarom pod pritiskom Saudijske Arabije, da bi se kasnije povukao i odustao od ovakvog poteza.

Predsjednik Deby je također jedan od rijetkih afričkih vođa kojeg su organizacije za ljudska prava i međunarodni mediji optužili da angažira plaćenike iz svoje zemlje kao podršku saudijskim snagama u ratu u Jemenu. Čad je sudjelovao i u zajedničkim vojnim vježbama nazvanim „Štit Zaljeva“.

S druge strane, Rijad i Abu Dhabi podržavaju niz investicijskih projekata u Čadu. Abu Dhabi je također bio domaćin investicijskoga foruma za podršku Čadu koji je održan 13. septembra, s obzirom na to da se ova zemlja suočava sa velikim ekonomskim poteškoćama nakon pada proizvodnje nafte 2014. godine.

Deby je otišao predaleko u svojoj povodljivosti za savezom Rijad - Abu Dhabi, pa je tako unaprijedio diplomatske odnose između N'Djamene i Abu Dhabija na nivo ambasade, umjesto konzulata koji je ranije brinuo o interesima Čada.

Prije nekoliko mjeseci je imenovao svoga tridesetogodišnjeg sina Zakariaa Debya za šefa diplomatske misije, kojeg, prema medijskim izvještajima, sprema da preuzme vlast u zemlji nakon njega. Deby je tako postao drugi predsjednik koji je svog sina imenovao za ambasadora u Abu Dhabiju, nakon Alija Abdullaha Saleha, pokojnog predsjednika Jemena.

Predsjednik Čada, koji drži uzde vlasti u svojoj zemlji gotovo tri desetljeća, čiji je režim duboko potresen nizom prevratničkih pokušaja i kojeg politička opozicija optužuje za tiraniju, korupciju i da nikome ne dozvoljava da mu uzme vlast, u posljednje vrijeme se previše oslanja na sile izvana kako bi njegov poljuljani režim dobio legitimtet. To radi tako što sebe predstavlja kao čovjeka čija je vojska podnijela veliku žrtvu u ratu protiv terorizma u regiji.

Sa sigurnošću se može reći da se predsjednik Čada ne bi usudio obaviti službenu posjetu Izraelu u aktualnom trenutku da nije bilo zelenog svjetla iz Saudijske Arabije i UAE-a.

Saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman na taj način želi platiti dio cijene izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu zbog podrške koju mu je iskazao nakon atentata na novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu.

Nepojmljivo je da tako jak saveznik Saudijske Arabije i Emirata, poput Idrissa Debya, posjeti Izrael bez njihovog prethodnog odobrenja.

Rijad je prije godinu dana pokazivao zabrinutost zbog stava vlasti u Togu koje su planirale organizirati izraelsko-afrički samit. Saudijska Arabija je tada od vršioca dužnosti ambasade Toga u Rijadu tražila pojašnjenje vezano za takve planove. Prema tome, njihov saveznik Deby nije mogao posjetiti Izrael bez dopuštenja Saudijske Arabije, ili barem obavještenja o tom potezu.

Imitiranje izraelskog diskursa
Saudijski diskurs usmjeren Africi u posljednje vrijeme kompatibilan je s izraelskim, imajući u vidu da obje strane za pregovaračkim stolom sa bilo kojim afričkim zvaničnikom potenciraju pitanje sigurnosti i potrebu koordiniranja napora u borbi protiv terorizma na afričkom kontinentu.

Primjetno je da se tokom posljednih posjeta Africi, kao i posjeta afričkih zvaničnika Saudijskoj Arabiji ili Izraelu, pitanje sigurnosti nalazilo na samom vrhu dnevnih redova.

Izraelski portal DEBKA File izvještava da predsjednik Čada svojom posjetom Tel Avivu nastoji ojačati odnose svoje zemlje s Izraelom i ubijediti ga da učestvuje u ratu protiv organizacija Al-Qaida i Islamska država Iraka i Levanta (ISIL) širom afričkog kontinenta. Također, želi da se Izrael pridruži naporima Sjedinjenih Američkih Država i Francuske posvećenim tom pitanju u ovoj regiji.

Ovaj portal, inače blizak izraelskim obavještajnim krugovima, ističe da je Netanyahuova vlada spremna pružiti različite oblike pomoći u ratu protiv terorizma na afričkom kontinentu, poput vojne, logističke ili obavještajne podrške na frontovima na kojima je aktivna vojska Čada.

U drugom kontekstu, Mohammed bin Abdullah al-Aish, pomoćnik saudijskog ministra odbrane, posjetio je Kamerun prije nekoliko dana gdje se sastao sa predsjednikom ove države Paulom Biyaom i vojnim zvaničnicima. Naglasio je da se Rijad raduje budućoj saradnji s Kamerunom vezano za sigurnost dviju zemalja, razmjenu iskustava u borbi protiv terorizma i vojnu obuku.

Posjeta saudijskog zvaničnika je uslijedila nakon posjete visokog izraelskog zvaničnika Kamerunu u avgustu, a borba protiv terorizma je bila glavna tačka na njihovom dnevnom redu.

Kamerun se ubraja u afričke države s najprisnijim odnosima s Izraelom u oblasti sigurnosti. Brigadu za brze intervencije (BIR), koja se smatra elitnim jedinicama u Kamerunu, osnovali su penzionirani izraelski oficiri 1999. godine, koji su radili i na obuci njenih pripadnika.

Ova brigada, koja je zadužena da čuva predsjednika, smatra se jednom od najvažnijih jedinica u vojsci Kameruna u smislu spremnosti i obučenosti. Broji pet hiljada vojnika koji su, još od samog osnivanja, bili pod nadzorom penzioniranog pukovnika izraelske vojske Abrahama Avi Sirvana, sve dok nije poginuo u padu helikoptera 2010. godine. Komandu nad ovim snagama je zatim preuzeo penzionirani izraelski general Mayer Heretz.

Predsjednik Nigera Mahamadou Issoufou posjetio je Saudijsku Arabiju 25. novembra. Imajući u vidu da nigerski predsjednik obavlja funkciju predsjednika država skupine G5 Sahel u rotirajućem mandatu i prisustvo ministra odbrane njegove države u sastavu delegacije koja ga je pratila, pitanje sigurnosti je zasigurno bila jedna od glavnih tema razgovora između dvije strane.

Razlika između otpora i terorizma
Saudijci su se ranije obavezali zajedno s Emiratima da će snositi troškove više od četvrtine godišnjeg proračuna Zajedničkih snaga država G5 Sahela, koje su prije nekoliko mjeseci raspoređene na sjever Malija kako bi se borile protiv „terorističkih organizacija“ u regionu. Afričke države Mauritanija, Mali, Niger, Burkina Faso i Čad čine G5 Sahel, a time i ove snage.

Saudijska Arabija je nedavno shvatila koliku važnost ima ulaganje u pitanje sigurnosti u Sahel regiji kao adut za jačanje veze s najvažnijim državama koje su vojno aktivne sa svojim snagama, poput Mauritanije, Čada i Nigera, s ciljem da iskoristi taj adut u saudijskom diplomatskom planu u regiji.

Također, iza saudijskog interesovanja za područje Sahela stoje nastojanja Rijada da pridobije simpatije Evropljanja, shvativši da je taj region od ključnog značaja za njih. Rijad vrlo dobro zna da Sahel predstavlja veliku brigu za Evropljane kao izvor mnogih kriza kroz koje prolazi Stari kontinent, poput migracije, prekograničnog kriminala i terorizma.

Naposlijetku možemo zaključiti da je Izrael uspio uvući Saudijsku Arabiju u svoju priču koju koristi kako bi diskreditirao otpor i povezao ga s terorizmom. Izrael je pojavu „džihadskih skupina“ u Africi u proteklim godinama iskoristio kako bi se palestinski otpor etiketirao kao teroristički, s namjerom da otpor i afričke oružane skupine predstavi kao dva lica istog novčića. Pri tome su iskoristili slabo razumijevanje afričke političke elite dimenzija arapsko-izraelskog sukoba, zbog utjecaja zapadnih medija koji su u službi izraelskom projektu.

Nažalost, čini se da su riječi kojima je saudijski ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir opisao pokret Hamas kao „terorističku organizaciju“, i to što saudijski zvaničnici koji posjećuju afričke države ne prave distinkciju između otpora i terorizma, uvuklo Saudijce, svjesno ili nesvjesno, u zamku odricanja od principa. Nijedan Afrikanac, bio on musliman ili nemusliman, ne može ni zamisliti da će Saudijska Arabija odustati od svojih principa, imajući u vidu duhovnu dimenziju i poseban status koji ova zemlja ima u srcima muslimana.

Dakle, saudijska normalizacija odnosa s Izraelom i poticanje afričkih država na takav korak predstavlja neoprostivu grešku koju čini rukovodstvo države koja ima posebno mjesto u srcima afričkih muslimana.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

njemackaUporedo s početkom četvrte runde Islamske konferencije u Njemačkoj, političar stranke Zeleni Cem Oezdemir je zajedno sa ekspertima pokrenu inicijativu “sekularni islam“.

“Zabrinuti smo zbog rasta mržnje prema muslimanima, ali istovremeno smo zabrinuti zbog rasta islamizma“, naveo je nekadašnji šef Zelenih u osnivačkom tekstu, kojeg je, zasad, potpisalo devet eksperata.

Naveo je da se oni ne žele pomiriti s “rastućom snagom politiziranog islama“.

Potpisnici inicijative kritiziraju utjecaj “religijsko konzervativnih udruženja“ u Islamskoj konferenciji i žele, kako su naveli, “da se razvije sluh za savremeno razumijevanje islama“.

Analitičari su podijeljeni u mišljenjima da li je inicijativa stvarno potrebna i koji joj je krajnji cilj.
'Kritičari islama'

Ekspert za islam i analitičar njemačke politike Loay Mudhoon kaže za Al Jazeeru da su ovakve inicijative u principu za pozdraviti, jer pokazuju raznolikost muslimanskih društava u javnosti, ali da nije jasno šta se podrazumijeva pod “sekularnim muslimanima“.

“Radi li se ovdje o “kulturalnim muslimanima“, koji ne prakticiraju islam, ali tu religiju vide kao izvor njihovih vrijednosti i normi ili o tome da se ospori uloga tumača islamskih udruženja, kao predstavnika muslimana u Njemačkoj“, pita se Mudhoon.

Po njemu glavni problem nije Oezdemir, nego u njemačkim medijima prisutni “kritičari islama“, koji su zajedno s njim osnovali “inicijativu sekularnih muslimana“.

Te osobe su, po njemu, također krivi za negativno predstavljanje muslimana u medijima.

“Iz perspektive većine muslimana, ovi “kritičari islama“ nisu pogodni da govore u ime muslimana“, smatra Mudhoon.

Inicijativa, nastavlja on, tvrdi da je protiv “političkog islama“, ali postavlja se pitanje, ko to politizira islam.

“U Njemačkoj Temeljni zakon Savezne Republike Njemačke određuje okvir za rad religijskih društava. Temeljni zakon garantira i štiti u Članu 4, paragrafu 1 i 2, slobodu vjere i garantira upražnjavanje religije za svakoga i to ne samo kao pozitivnu i negativnu slobodu, nego i na individualnom, kolektivnom i korporativnom nivou“, ističe Mudhoon.

Mišljenja je da će “inicijativa sekularnih muslimana“ ostati samo medijski fenomen i da neće dobiti priključak na muslimansku bazu.

Komesar za integraciju Centralnog vijeća muslimana u Njemačkoj Ernes Kalač kaže za Al Jazeeru da je upravo Oezdemir  političar koji želi da politizira religiju.

Smatra da je svaka inicijativa potrebna, ukoliko nema želju da promijeni Islam.

“Centralni Savez Muslimana (ZMD) je Islamska zajednica čiji je programski okvir prilagođen životu muslimana u Njemačkoj, kako sa kulturološkog aspekta, tako i sa aspekta Islama. Poznato je da muslimanske države imaju različite kulture koje su vremenom i migracijom muslimana došle i u zapadnu Evropu. ZMD ima u svojoj strukturi sve nacionalnosti i želi liberalni Islam, što islam zapravo i jeste. Tako da gospodin Oezdemir želi napraviti neki pokret koji je već ugrađen u život muslimana u Njemačkoj. Ukoliko on želi pomoći da se uspostavi bolji suživot i saradanja religija u Njemačkoj, onda se treba sa njegovim idejama priključiti radu islamske zajednice, kao što sam ja to uradio“, ističe Kalač.
'Njemački islam'

Kalač smatra da je svaki pokret koji ne udara na temelje islama pozitivan.

“Da li ce Oezdemir dobiti podršku islamskih zajednica u Njemačkoj, to ćemo vidjeti. Trebao se konsultirati s ekspertima. Muslimani u Njemačkoj žive i rade u svim strukturama, priznati su i gospodin Oezdemir je jedan od tih priznatih muslimana. Znam da islam ovdje ima svoju budućnost i posebno bih naglasio da mi, Centralni savez muslimana, imamo pravac koji je izgrađen i podržan od svih struktura u Njemačkoj. Mi okupljamo sve mešihate: sunite, alevite i ostale, a i sve nacionalnosti koje žive u Njemačkoj. Mi živimo islam koji se prilagodio uslovima života u Njemačkoj – njemački islam“, smatra Kalač.

Član rukovodstva saveznog Islamskog centra za socijalne projekte sa sjedištem u Koelnu, Muhamed Baščelić, pojašnjava da demokratsko društvo svoju demokratsku dinamičnost zasniva na angažmanu ljudi, njihovim različitim i brojnim inicijativama, idejama i projektima.

Sve te ideje i inicijative, ističe on, nastaju sa njihovim protagonistima, a demokratsko društvo u konačnici odlučuje da li će ih slijediti ili neće.

“Jedna od posljednjih takvih inicijativa je i ona Cema Oezdemira - “Inicijativa sekularni islam.“ I ovu inicijativu treba posmatrati u kontekstu političkog diskursa stranke iz koje dolazi Oezdemir, njegovog političkog programa, vjerskog, kulturološkog, nacionalnog ubjeđenja i određenja. Ova inicijativa dolazi u predvečerje četvrtog ciklusa Njemačko islamske konferencije (DIK) čiji je pokrovitelj Ministarstvo unutrašnjih poslova Savezne Republike Njemačke pokrenute 2006. a na čijem se čelu sada nalazi ministar Seehofer (Stranka CSU). U svom govoru 28.11.2018 na otvaranju četvrtog ciklusa DIK je Seehofer imao ipak pomirujuće i pomalo iznenađujuće pozitivne inicijative, ideje, prijedloge i program za budući rad i posvećenost DIK“, kaže Baščelić za Al Jazeeru.
Proces sekularizacije

Brojne su, nastavlja on, kontroverze u vezi sa izjavom Seehofera sa početka njegovog mandata da „islam ne pripada Njemačkoj“ kao i o ovoj posljednjoj inicijativi o sekularnom islamu.

“Cem Ozdemir je alevit, porijeklom iz Turske, i na toj vjerskoj tradiciji on gradi svoje političko ubjeđenje naspram islama. Aleviti su jedna vjerska manjina, pretežno iz Turske, sa veoma problematičnom kulturološkom tradicijom u razumijevanju islama. Mogli bismo se sada baviti semantičkim značenjem riječi u naslovu ove inicijative među kojima riječ sekularizam ima jedno posebno mjesto. Također,  moglo bi se govoriti i o problematici stavljanja odrednice sekularizma uz islam, kao i drugim negativnim konotacijama. Međutim, taj negativni naboj sekularizma koji se vezuje za vjerske zajednice praćen je negativnim historijskim i političkim činjenicama prilagođavanja vjerskih zajednicama zadatim državnim propisima i zakonima. Državni sekularizam u multikulturalnom i multireligijskom društvu, kakvo je njemačko društvo, sa aspekta zakona jeste sekularan, otvoren i slobodan“, ističe on.

Naravno, kaže on, da se riječ sekularizam, kada se stavlja u kontekst vjerske zajednice, tumači kao „kršenje vjerskih propisa“ i „skrnavljenje teoloških postulata“, ali ona u sekularno uređenoj državi jeste potpuno normalan pravni diskurs.

“Zapravo, taj pravni diskurs određuje koliko jedno društvo može i treba da bude prožeto propisima jedne religijske zajednice u svom političkom i kulturološkom identitetu a da ne ugrozi prava i slobode drugih.  Sve priznate vjerske zajednice u njemačkom društvu su prošle proces sekularizacije, što znači proces organizacionog prilagođavanja državnim zakonima zaradi ravnopravne participacije u društvu. Zato bismo ovu inicijativu, u suštinskom smislu, mogli razumijevati na više načina, kao npr. poziv da se muslimanske zajednice više angažuju na organizacionom strukturiranju svojih zajednica a ne samo da razumijevamo kao onaj profani, svjetski i politički kontekst populizma i „skrnavljenje teoloških postulata““, mišljenja je Baščelić.

Vjerske zajednice, potcrtava on, u svom teološkom habitusu nisu niti mogu biti sekularne.

“Kada to postanu odmah prestaju biti vjerske zajednice ako sekularizam tumačimo kao „život bez Boga“ i „život bez religijskog ubjeđenja“. Jedna mogućnost je kulturološka odrednica sekularizma jer je poznato da se on u različitim državama različito tumači. Ono što je sekularno u Italiji, Turskoj, Francuskoj nije sekularno u Njemačkoj ili obratno. Činjenica je da je „Inicijativa sekularni islam“ došla iz vrha političkog establišmenta kao svojevrsni pokušaj otvorenije unitarizacije te razumijevanja sveukupnih potreba muslimana u Njemačkoj. Inicijativa će sigurno poslužiti i određenim političkim protagonistima i kritičarima prema etabliranim vjerskim udruženjima za etiketiranje o konzervativnosti, prije svega, u odnosu prema turskim muslimanima. Time se želi smanjiti i politički utjecaj na muslimane u Njemačkoj koji dolazi iz inostranstva“.

Baščelić zaključuje da se svaka inicijativa, pa i ova, mora posmatrati prema demokratskim zakonima u Njemačkoj o slobodnom udruživanju, demokratičnosti i aktuelnom društvenom diskursu.

Islamska konferencija je uspostavljena 2006. kao dijaloški forum njemačke vlade s predstavnicima islama u Njemačkoj.

Njemački ministar unutrašnjih poslova Horst Seehofer zatražio je u srijedu od islamskih udruženja u Njemačkoj, prilikom otvaranja Islamske konferencije u Berlinu, da se odvoje od svojih finansijera iz inostranstva i okrenu njemačkim strukturama.

"Centralno pitanje je kako pronaći načina da podržavamo islam koji dijeli vrijednosti i životna pravila koja vladaju u Njemačkoj: jedan islam u, iz i za Njemačku", rekao je on prilikom otvaranja konferencije.

Seehofer je od islamskih udruženja u Njemačkoj zatražio da se postepeno odvoje od veza u inostranstvu, što se posebno odnosi na Tursku.

 

Harun Ceru (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

ujguri2Nemilosrdna kampanja Kine da izbriše identitet Ujgura se nastavlja, dok svijet šuti.
Muslimani se mole u džamiji u Aksuu, u autonomnoj ujgurskoj regiji Xinjiang.

Abdulla* ide u krevet svaku noć strahujući od kucanja na vrata, kucanja koje je čuo u ponovljenim noćnim morama i u pričama od susjeda. Očekuje ga svaki čas.

On je etnički Ujgur i oduvijek Xinjaing zove domom. Njegovi preci su živjeli i kulučili na ovoj zemlji stoljećima, koju je nova komunistička vlada pripojila 1949. On je otac dvoje djece, sina i kćerke, i pobožni je musliman – oprezno obavlja pet dnevnih molitvi svaki dan iza vela tajne koji mu njegov dom privremeno pruža.

U proteklim mjesecima, nekoliko njegovih prijatelja i kolega je čulo to kucanje od kojeg su strahovali u tišini noći i nestali su bez traga upozorenja. Svi, uključujući i Abdullu, znaju gdje su odvezeni i čuvani. Ali niko ne zna koliko će dugo biti zadržani ni da li će se ikada vratiti kući. Većina se još nije vratila, a oni koji jesu su ljušture u odnosu na svoje prijašnje ličnosti, duhovi iz komšiluka, koji upozoravaju druge na to šta vreba iza ulga za Ujgure koji odbiju odreći se islama.

U avgustu je na UN-ovom panelu za ljudska prava izviješteno da je blizu 1,1 milion Ujgura muslimana držano u koncentracionim kampovima u Xinjiangu – autonomnoj regiji na zapadu Kine u kojoj živi približno 11 miliona Ujgura.

Gay McDougall, koji je član UN-ovog Komiteta za eliminaciju rasne diskriminacije, tvrdio je da bi zatvorena populacija mogla dostizati cifru od 2 miliona. Procjene na stranu, broj Ujgura muslimana koje hapse, odvajaju od porodica i života i zatvaraju u koncentracionim kampovima – samo zato što su Ujguri i muslimani – raste svakim danom.

Nedugo nakon što je UN objavio vijesti o koncentracionim kampovima, Sigal Samuel iz The Atlantica je izvijestio da su zatvorenici „prisiljeni da se odreknu islama, kritikuju svoja islamska uvjerenja i ona od svojih kolega zatvorenika i da recitiraju pjesme o komunističkoj propagandi po sat dnevno“.

Muški zatvorenici moraju obrijati glavu i prisilno ih hrane svinjetinom i alkoholom – koji su muslimanima zabranjeni.
Pretvaranje muslimana u ateističke podanike

Ovi koncentracioni kampovi, u kojima je više od deset puta više ljudi nego što je američka vlada zatvorila Japanaca tokom Drugog svjetskog rata, su mjesta gdje Ujgure muslimane preoblikuju u ateističke kineske podanike.

To su užasna mjesta gdje su strah i fizičko nasilje, psihološka trauma i emocionalno zlostavljanje sve dostupni alati, koji se koriste da prisile Ujgure zatvorenike da se odreknu islama, koji je država nazvala „mentalnom bolešću“ i odbija specifične ujgurske običaje koji su duboko isprepleteni sa njihovom vjerom.

Ovaj program ispiranja mozga i indoktrinacije nije isključiv samo za odrasle. Država također upravlja sirotištima za djecu Ujgura muslimana koja su oduzeta od roditelja, gdje je proces njihovog odvajanja od islamske vjere i etničkog naslijeđa duboko uračunat u njihovo obrazovanje.

U ovim sirotištima, prerušenim u škole, Kina preobražava buduće generacije Ujgura muslimana u odane podanike koji prihvataju ateizam i običaje Hana, podstičući ih da okrenu leđa svojim porodicama i prema viziji Pekinga da unište ujgurski muslimanski narod.

Tri mjeseca su prošla otkako je UN objavio vijest o kineskoj mreži koncentracionih kampova i pomoćnih programa osmišljenih da se pročisti islam i unište Ujguri koji ga se tako čvrsto drže. Pa ipak, globalna ljutnja i politički pritisak su spori da bi držali korak sa brzinom i žestinom kineskih planova da se očisti od populacije koju smatra neprijateljskom i nesposobnom da se uklopi u njen nacionalni identitet.

Zašto? Odgovori se mogu pratiti do prevalentnih ekonomskih i geopolitičkih pritisaka, nacije strahuju od ekonomskog udarca koji bi dobile ako bi izazvale ili sankcionisale Kinu za njeno čišćenje ujgurskog naroda.

Kina je ekonomska velesila i nacije širom svijeta oslanjaju se na nju za uvoz, trgovinu i više od toga.

Ekonomski faktori koji odvraćaju od humanitarne intervencije su popraćeni globalnim pejzažom tzv. „rata protiv terorizma“ koji je otvorio vrata za Peking nakon 11. septembra, da nasilno ubrza svoj progon Ujgura muslimana iza paravana suprotstavljanja terorizmu. Kampanja koju predvode Bushova administracija i SAD, podstičući druge države, uključujući i Kinu, da se pridruže i uvedu oštre mjere protiv svoje muslimanske populacije.
Naoružavanje islomofobije

U svijetu u kojem nacije blizu kao Mijanmar i daleko kao Francuska, naoružavaju islamofobiju da podstiču rasističke, populističke vizije, Kina ne samo da se pridružuje, već nasilno ubrzava, iskorištavajući ovaj globalni trenutak da iskoristi islamofobiju da progura svoju populističku viziju - zbrisati autohtoni narod koji traži samoodređenje i stoji naspram državnog mandata prevlasti Hana.

Islam služi kao duhovna žila kucavica koja povezuje Ujgure sa njihovom zemljom, historijom i jedne s drugima, država je stavila fokus na njega. Ako može uništiti islam, vjeruje Peking, može uništiti Ujgure. I upravo to i radi iza paravana globalnog neznanja godinama i čak nakon što je UN podigao paravan da cijeli svijet to vidi u avgustu, oni su nastavili dalje bez pauze.

Za Abdullu to kucanje na vrata od kojeg strepi tek treba doći. Možda se nikad neće desiti, ili će se možda desiti sutra ili prekosutra. Pa ipak, strah od nepoznatog i potpuna realnost da bi svaki trenutak sa njegovom djecom, ženom i starim roditeljima mogao biti posljednji, prati svaki njegov korak kao sjena.

Iza zidova koncentracionih kampova Xinjiang je postao zatvor na otvorenom za Ujgure muslimane kao što je Abdulla, čija se svaka riječ prati, a vjerska izražavanja pomno posmatraju.

Utjehu nalazi jedino u molitvi. Poklonivši se pred Allahom, sa početkom u rano jutro i još jednom nakon večere s djecom, on se moli da ga država ne odvede i ne uništi njegovu porodicu.

Pa ipak, paradoks molitve simbolizira iminentne opasnosti bivanja muslimanom u Xinjangu danas, gdje što su ljudi manje spremni da se odreknu svog duhovnog identiteta i islama, to je veća vjerovatnoća da će biti odvedeni i držani daleko od svih koje vole i svega što poznaju, zaključani u živom paklu osmišljenom da ih pročisti od njihove vjere, da razori njihove porodice i uništi naciju.

*Ime je promijenjeno da se zaštiti identitet


Khaled A Beydoun (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

britanijaSvakome sa Balkana ko je proteklih decenija svedočio kako su velike sile, među kojima i Britanci, igrali geopolitičke i obaveštajne igre u ovom regionu, deleći lekcije o demokratiji, bezbednosti i političkoj stabilnosti, naprosto nije lako da sakrije ironičan smešak u uglu usana pri pogledu na to šta se ovih dana dešava u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Otkad je objavljen nacrt dogovorenog sporazuma o izlasku Britanaca iz Evropske unije, Ostrvo drma takva politička kriza da bi se slobodno moglo reći da je Britaniju uhvatio virus balkanizacije. I to baš u onom negativnom kontekstu kakvom su ga zapadne sile i stvorile pre više od jednog veka.

Negativni stereotipi kojim su opisivali Balkan sada se kao bumerang vraćaju Britancima pa se već raspredaju pošalice i vicevi o Brexitu, poput onog: „Koliko Brexitaša je potrebno da se promeni sijalica? Jedan da obeća svetliju budućnost, a ostali da to upropaste“.

Međutim, seirenje na najozbiljniju političku krizu u Ujedinjenom Kraljevstvu u novije doba ne podrazumeva da ljudi znaju zbog čega na Ostrvu traje politički haos i konfuzija. Naprotiv.
Nisu se zapitali o granici u Irskoj

Doduše, ni Britanci ne znaju sve o nacrtu sporazuma, koji broji 585 strana, ali sudeći prema medijskim analizama i političkim sukobima u UK, jasne su sledeće stvari.

Zagovornici Brexita biračima u kampanji nisu samo uopšteno obećavali izlazak iz EU. Ne, oni su veoma konkretno insistirali da UK izađe iz evropske carinske zone, da se na nju više ne primenjuju evropske regulative niti nadležnost Evropskog suda u Luksemburgu, potom da će sama regulisati priliv migranata, da će se ubuduće 350 miliona funti nedeljno slivati u britansko zdravstvo a ne u budžet EU, kao i da će London ubuduće samostalno sklapati trgovinske ugovore sa ostalim zemljama.

Te 2016. godine ni Boris Johnson, koji je otvoreno grmeo za Brexit, niti aktuelna premijerka Theresa May, koja nije bila u kampanji, ali je sa mesta ministarke unutrašnjih poslova antiimigrantskom retorikom doprinosila da Brexit bude izglasan, nisu razmišljali kako će biti rešeno pitanje granice između UK i Republike Irske.

Teritorijalni spor između Iraca i Britanaca rešen je zahvaljujući članstvu u EU. Baš tako su evropski i američki zvaničnici tešili Beograd da će granica između Srbije i Kosova biti nevažna kada obe uđu u EU, iako realno nije ni na vidiku trenutak kada će se Beograd i Priština zajedno naći u EU.

A tada niko nije ni slutio da će Britanija biti van EU. Ni Britanci se nisu zapitali šta će, nakon izlaska iz EU, biti sa Sporazumom na Veliki petak iz 1998. kojim je omogućeno da se međusobna granica na irskom ostrvu prelazi bez ikakvih problema, što je olakšalo život za 40.000 ljudi, omogućivši smirivanje bezbednosne situacije u Severnoj Irskoj.
Treća opcija - guranje problema pod tepih

Pred britanskim pregovaračima su bile tri mogućnosti. Prva je da se izlaskom iz EU ponovo uspostavi tvrda granica sa kontrolom prometa ljudi i robe, što bi imalo ekonomske ali i verovatne bezbednosne posledice.

Rane u Severnoj Irskoj još nisu zacelile i još postoje usijane glave koje bi mogle da pokrenu sukobe u regionu Ulster, kojem pripada šest okruga Severne Irske (dakle UK) i tri okruga Republike Irske.

Druga opcija je bila da Severna Irska ostane u carinskoj uniji sa EU čime bi granica bila u Irskom moru što bi značilo ne samo podela UK na dve carinske zone, već de fakto cepanje zemlje.

Treća opcija je ona, koju političari naročito na samitima EU u poslednje vreme često koriste – gurnite probleme pod tepih pa ih rešavajte kada dođe bolje vreme.

Naime, u nacrtu sporazuma je naveden aranžam koji podrazumeva prelazni period do kraja 2020. godine u toku kojeg će Britanija biti u carinskoj uniji EU i istovremeno pregovarati rešenje koje se tiče irske granice.

Osim toga, navedeno je da ovaj prelazni period može da se produžava, a da za njegov prekid moraju da se saglase obe strane, i Britanija i EU.
EU ne da 'i jare i pare'

Drugim rečima, EU teoretski ima pravo da zaustavi izlazak Britanije iz carinske unije, čima London gubi pravi suverenitet u odliučivanju po ovom pitanju. Istovremeno, mora da se povinuje svim pravilima koje donosi EU, iako nije više deo EU i ne odlučuje u Briselu.

Budući da se očekuje da bi produžavanje aranžmana moglo da potraje, to čini pravu farsu od Brexita. Da ta farsa bude potpuna, to teoretski znači da, ako Srbija i Crna Gora 2025. uđu u EU, sešće za sto za kojim se odlučuje u Briselu i moći će da utiču na odluke koje UK mora da prihvati, ali ne može na njih da utiče je, ironije li, „povratila kontrolu“ nad svojom zemljom.

Suštinski, ispada da je sporazum koji je ispregovarala premijerka May suprotan onome za šta su glasali građani pre dve i po godine. A razlog za to nije u njenoj zloj nameri, već zbog toga što je bilo iluzorno očekivati da će EU Britancima da da „i jare i pare“.

To jest, ne može izlazak iz carinske unije, a da ne bude uvedena granična kontrola između Irske i Severne Irske.

Ne može učešće u jedinstvenom evropskom tržištu, baziranom na slobodnom protoku ljudi, robe, kapitala i usluga, a da istovremeno kontrolišete migracije unutar tog prostora.

Ispregovaranim rešenjem su zgroženi, kako najtvrđi zagovornici Brexita u redovima vladajućih torijevaca, tako i opozicioni laburisti, ali i severnoirski i škotski poslanici u britanskom parlamentu.
Beskrupulozno neobaziranje na interese građana

To što je May isposlovala ustupak od EU pa Britaniju izlazak iz EU neće koštati 60 milijardi evra funti već 39 milijardi, čini se nikoga ne zanima, a Ostrvo drma nezapamćen politički zemljotres.

Predreferendumska kampanja, sam referendum i potonji pregovori izmedju Londona i Brisel sve do danas pokazali su najmanje tri pojave sa kojim se suočava britansko društvo, a koje se mogu prepoznati i na Balkanu.

Ali, ne samo i na Balkanu.

Prvo je erozija poverenja građana u političare uz porast emotivnog odlučivanja. Drugo je sve beskrupuloznije ne obaziranje političara na interese građana, a treće je da niko nije imun na balkanizaciju i nacionalizam u svim onim izrazito negativnim kontekstima kako ove termine sagledavaju na dobrom delu Zapada.

Baš kao što na Balkanu poverenje u političare je u slobodnom padu, tako se to već neko vreme dešava i u Britaniji.

Najpre su pred referendum poverenje počeli da gube vladajući političari koji su zagovarali ostanak u EU, poput tadašnjeg premijera Davida Camerona, da bi posle referenduma razotkriveno kako su zagovornici Brexita obmanjivali birače čime su i oni izgubili kredibilitet u javnosti.
Razmaženi bogati bijeli dječaci

Međutim, to ne znači da obe strane nemaju podršku, jer su birači sve više emotivno odlučuju pa političari i dalje uspevaju da igraju na tu kartu. Sve to, međutim, nema veze samo sa Balkanom i Britanijom, već je u pitanju globalni trend za koje političke elite i dalje nemaju konkretan odgovor.

I druga pojava – da političari prvo namiruju svoje interese a tek onda nacionalne – zvuči kao da je rođena na Balkanu, a zapravo nije.

Da je ovo samo igra za britansku političku elitu moglo se videti još u kampanji u kojoj nisu prezali ni od beskrupoloznih laži, poput one o slivanju 350 miliona funti nedeljno u nacionalni zdravstveni sistem posle izlaska iz EU.

Ni dve i po godine kasnije, kada su evidentni razorni efekti čak i samog približavanja Brexitu, najtvrđi zagovornici Brexita se ponašaju kao razmažena dečurlija kojoj je sudbina njihovih sugrađana pa i same države samo još jedna intelektualna igra u njihovom snobovskom debatnom klubu belih bogatih dečaka.

Ne brinu oni o tome kakav će biti stvarni uticaj cele ove situacije na živote miliona njihovih sugrađana. Ako brinu, onda brinu o svojoj političkoj i finansijskoj budućnosti.
Primjeri Borisa Johnsona i Jacoba Rees-Mogga

Dovoljno je prisetiti se kako je za dan posle referenduma Boris Johnson istovremeno napisao dva potpuno različita komentara. Jedan komentar je bio pozitivan prema ostanku u EU, a drugi pozitivan prema Brexitu.

Čekali su se samo rezultati glasanja, a on je bio spreman da iz rukava izvuče komentar koji ga ostavlja u igri.

Ništa nije bolji ni jedan od najtvrđih zagovornika Brexita Jacob Rees-Mogg, koji sada bezuspešno pokušava da smeni Theresu May najpre sa čela Konzervativne partije a posle i Vlade.

Ovaj konzervativac se zalaže za Brexit po svaku cenu, ali se već dobro pobrinuo da on lično ne plati ni delić te cene tako što će biti okrnjen njegov višemilionski imetak. Investiciona kuća SCM, čiji je osnivač i suvlasnik, skoro beščujno je pre nekoliko meseci osnovala ćerku-kompaniju u Irskoj kako bi mogla da i dalje spekuliše po jedinstvenom evropskom tržištu i izbegne finansijske rizike od takozvanog tvrdog Brexita.

Dakle, britanski poltiičari su najpre osigurali svoje interese i u tome se ne razlikuju mnogo od balkanskih kolega.

Štaviše, činjenica da kritičari premijerke i dalje ne uspevaju da prikupe 48 poslanika vladajućih konzervativaca što je neophodno za pokretanje procedure njene smena sa čela stranke možda najbolje govorio o tome da niko od njenih unutarpartijskih konkurenata ne misli da je dobro da je sada naslede.
Balkanizacija

Očigledno kalkulišu da ne mogu da isposluju bolji sporazum sa EU te da ne žele da rizikuju političku karijeru u istorijskom momentu za zemlju.

Ali, Brexit je dokazao i treću ne tako nevažnu stvar – Britanci nisu imuni na nacionalizam i balkanizaciju.

Dugo su britanski političari smatrali da su deo izuzetno stabilnog i kvalitetnog političkog sistema, koji je za nekoliko stepenika na višem nivou nego, na primer, italijanski, a kamoli neki balkanski.

Balkan za njih predstavlja toliko duboko ukorenjen negativni stereotip da čak kada iste pojave primećuju u sopstvenom dvorištu bezmalo krive Balkan za to.

Od nastanka početkom 20. veka, balkanizacija je bila termin koji se odnosio, ne samo na usitnjavanje i cepkanje velikih multinacionalnih političkih država, već i svojevrsni povratak primitivizmu, plemenskim odnosima i nečemu zaostalom i prevaziđenom.

I čini se da su uzalud na međunarodnom nivou ugledni stručnjaci za Balkan i međunarodne odnose, kao što su Maria Todorova, Predrag Simić ili Vesna Goldsworthy, pisali o tome kako je stereotip o Balkanu i balkanizaciji zapravo nastao kao posledica namere velikih sila da stigmatizacijom balkanskih naroda o tome kako su skloni stalnim deobama i sukobima zapravo opravdaju svoje okupatorske i ostale intervencionističke poteze u ovom delu Evrope.
Agresivni engleski nacionalizam

Kako drugačije shvatiti činjenicu da je mit o balkanizaciji nastao baš krajem 19. i početkom 20. veka kada su se južnoslovenski narodi borili za nezavisnost od Turske i Austrougarske impreije, razvijajući ideju o zajedničkoj državi.

I ratove devedesetih godina na Balkanu Britanci su objašnjavali sklonošću Balkanaca balkanizaciji i nacionalizmu. Sada, međutim, nema nijednog britanskog autora ili političara koji za to isto krivi Engleze ili Škote.

A upravo to se dešava na Ostrvu. Prezir, bes, očaj i porast agresivnog engleskog nacionalizma kao nikada pre karakterisao je kampanju zagovornika Brexita. Logični, racionalni i trezveni argumenti nisu imali šansu naspram udaraca na nacionalne emocije birača.

Nema tih ekonomskih podataka, analiza ekonomskih posledica Brexita ili apela na kosmopolitizam koji mogu da se takmiče sa pozivanjem na nacionalni identitet, nostalgiju prethodnih vremena i podelu na patriote i izdajnike.

Pa čak i kada su zagovornici ostanka u EU pokušali da se s tim bore, to su radili na najgori mogući način. Demonizujući zagovornike Brexita tvrdnjom da su neobrazovani rasisti, doprineli podeli na dve Britanije, pri čemu je sličnost sa takozvanom prvom i drugom Srbijom bolno velika.

Međutim, nije Britancima ovo prvi put. Situacija zapravo podseća na otrovnu podeljenost u Britaniji iz sedamdesetih godina prošlog veka, koje su obeležile ekonomska i politička kriza, kao i borbe na ulicama Belfasta.
Nepravedni stereotipi

Dakle, nisu samo Balkanci skloni balkanizaciji i nacionalizmu. Pre će biti da je bio u pravu profesor Predrag Simić u svojim analizama zapadnih stereotipa o Balkanu i balkanizacije.

On je tvrdio da do sukoba prilikom raspada Jugoslavije nije došlo zbog „prirode“ balkanskih naroda ka razjedinjavanju, već zbog toga što su stare komunističke strukture iskoristile nacionalizme da bi opstali na vlasti.

Čini se da upravo tako i u Britaniji nije u pitanju balkanizacija već borba političkih struja za vlast pa i po cenu igranja na kartu nacionalizma i podele na patriote i izdajnike.

Kao nikad pre zapadni stereotipi o Balkanu čine se nepravednim i slabo utemeljenim. Međutim, teško da će ti stereotipi ubrzo nestati.

Kao svojevrsna uteha može jedino da posluži to da će neka nova generacija balkanskih talentovanih stručnjaka za politiku i međunarodne odnose uskoro raditi doktorate i naučne članke na temu britanske nestabilnost, a ne samo obrnuto.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Nenad Radičević (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

hamas4Trebala je to biti rutinska tajna operacija obavještajaca, u kojoj bi izraelski agenti upali na "neprijateljsku teritoriju", izveli zadanu misiju i vratili se bez da ih se opazi. Dešavalo se to i ranije, više puta. Zapravo, u posljednje dvije godine Izrael je uspješno izveo dvije prikrivene operacije visokog profila, usmrtivši Hamasovog stručnjaka za bespilotne letjelice Mohammeda al-Zawarija u Tunisu decembra 2016. godine te inženjera i naučnika Fadija al-Batsha u Maleziji aprila ove godine.

No, izraelska obavještajna operacija 11. novembra u Gazi nije prošla kako je planirano. Hamas ju je presreo na samom početku, napao izraelske komandose i gonio ih dok su pokušali pobjeći iz Pojasa Gaze, dok su ih pokrivali izraelski mlažnjaci. Sedam Palestinaca je poginulo tokom neuspjele operacije, među kojima je i istaknuti komandant Brigada al-Qassam Nour Baraka, te jedan izraelski oficir, neimenovani potpukovnik.

Hamas je odgovorio ispaljivanjem na stotine raketa prema Izraelu, neke od njih je presrela Željezna kupola, druge su pale na civilna područja i usmrtile jednog izraelskog civila te ranile više njih. Hamasovo oružano krilo je otišlo toliko daleko da je gađalo izraelski vojni autobus raketom Korner, ruskom protivtenkovskom navođenom raketom. To je bilo prvo korištenje takvog oružja od rata u Gazi 2014. godine.
'Kornet je pobijedio kabinet'

Izraelska Vlada je, također, pokrenula zračne udare na Gazu, bombardiravši civilne građevine i ubivši pet Palestinaca, ali nije mogla popraviti političku štetu koja je nastala. Hamas je slavio. Video napada Kornetom su obilato dijelili arapski i izraelski mediji, a Palestinci su govorili: "Kornet je pobijedio kabinet." Premijer Benjamin Netanyahu je imao malo prostora za manevriranje: bio je primoran pristati na prekid vatre s oružanim grupama iz Gaze, zbog čega je ministar odbrane Avigdor Lieberman dao ostavku, a cijela Vlada pala u veliku političku krizu.

Ovoga puta provociranje novog sukoba u Gazi, kako bi skrenuo pažnju sa domaćeg političkog nereda koji je napravio, nije opcija za Netanyahua. Pritijesnili su ga oživljeni Hamas i njegova vlastita geopolitička igra na Bliskom istoku, pa mu zato treba mir u Gazi. Vlada Izraela je tvrdila kako operacija od 11. novembra nije trebala biti misija likvidacije, ali nije dala više detalja. Analitičari tvrde kako je riječ o operaciji sakupljanja podataka, koja nije trebala "izazvati novi rat".

Bez obzira šta je Netanyahu želio postići, jedini ishod propale operacije je bila pobjeda Hamasa. Ne samo da je dokazao kapacitete svojih obavještajaca – koji su rano uspjeli otkriti izraelsku zavjeru – već je demonstrirao slabosti izraelskog obavještajnog aparata, koji je, iako u inostranstvu izvodi složene operacije bez problema, ironično pogriješio u susjednoj Gazi.

Ovo nije bio prvi put da je obavještajna operacija krenula užasno po zlu za vrijeme Netanyahua. On je 1997. godine naredio pokušaj ubistva lidera Hamasa Khaleda Meshaala, koji je tada boravio u Jordanu. Nakon što su dvojicu agenata, koji su mu trebali injektirati otrov, Meshaalovi tjelohranitelji uhvatili i pretukli, došlo je do velike diplomatske krize između Izraela i Jordana, pa su izraelski obavještajci morali dati protivotrov. Iako je u naknadnoj domaćoj istrazi Netanyahuovo ime očišćeno od bilo kakvih grešaka, dvije godine kasnije mu je ova propala operacija pridonijela velikom porazu na općim izborima.
Gaza - najveći zatvor na otvorenom

Pokušaj ubistva 1997. godine je bio pobjeda Hamasa, kao i propala operacija 11. novembra. Omogućila je pokretu otpora da konsolidira svoje političke dobitke na domaćem i vanjskom planu te da pokaže svoju vojnu snagu. Također je pokazala činjenicu da je izraelska blokada Gaze, koja traje desetljećeu, nanijela malo štete Hamasu i odlučnosti palestinskog naroda da pruži otpor. Držanje dva miliona ljudi u "najvećem zatvoru na otvorenom" na svijetu više od deset godina nije efikasno oruđe "smirivanja".

S jačim Hamasom i stanovnicima odlučnim na otpor, novi rat u Gazi bio bi čak veća katastrofa za izraelsku Vladu i Netanyahu je veoma svjestan toga. Stoga, nakon nekoliko dana zračnih napada na Pojas Gaze, on je morao tražiti prekid vatre. Bio je još jedan razlog zbog kojeg je izraelski premijer riskirao propast svoje Vlade kako bi sačuvao mir s Gazom: Iran. Glavni regionalni prioritet Netanyahua je suprotstavljanje Iranu u njegovim saveznicima po svaku cijenu. Gaza bez sukoba mu omogućava suzbijanje iranskog utjecaja u Pojasu Gaze i fokusiranje pažnje na njegov veći projekta - suprotstavljanju Iranu na ostatku Bliskog istoka.

Izraelski premijer pokušava učvrstiti antiiranski front na Bliskom istoku uspostavljanjem saveza s arapskim državama Zaljeva – ponajviše Saudijskom Arabijom – i Sjedinjenim Američkim Državama te postizanja "konačnog dogovora", kako se on naziva. Taj "dogovor" predviđa nametanje nekog oblika teritorijalnog rješenja palestinskog pitanja palestinskom vodstvu i punu normalizaciju odnosa s arapskim državama, s ciljem dodatnog izoliranja Irana u regiji. Proteklih mjeseci je Netanyahu pojačao priču o naporima ka normalizaciji, pa je prošlog mjeseca posjetio Oman, koji tradicionalno ima dobre odnose s Iranom.

Posljednji prekid vatre u Gazi treba gledati u ovom kontekstu. Tokom protekle godine Egipat je, pod pokroviteljstvom SAD-a, učinio velike napore da dogovori dugoročno primirje između Hamasa i Izraela u sklopu "konačnog dogovora". Smirivanje situacije nakon posljednje eskalacije značilo je spašavanje napretka koji je Kairo napravio u tom smjeru. Netanyahu, također, želi držati Gazu mirnu, jer je sve više nervozan oko suprotstavljanja iranskom prisustvu u najbližem komšiluku Izraela - Siriji i Libanu.
Novi sukob je malo vjerovatan

Obaranje ruskog vojnog aviona iznad Sirije u septembru je zakompliciralo odnose s Rusijom, koja je do tada dozvoljavala izraelskim zračnim snagama da napadaju iranska uporišta po volji. Posljedično, više ne postoji rusko-izraelska vojna koordinacija u Siriji i, dok Izrael i dalje povremeno vrši zračne napade, Rusija njegovim avionima više ne olakšava situaciju. Izraelska Vlada je sve više napeta zbog iranskog prisustva u Libanu, koje bi moglo ojačati vojne kapacitete Hezbollaha.

Iako je Izrael dobio u duelu protiv Irana kada je SAD vratio sankcije iranskom naftnom sektoru ranije ovog mjeseca, izgubio je u danima nakon ubistva saudijskog novinara Jamala Khashoggija. Neizvjesnost koja okružuje sudbinu saudijskog princa prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana – koga smatraju jako posvećenim normalizaciji odnosa s Izraelom – brine Netanyahua. To ga je dodatno motiviralo da traži neki oblik dogovora s Hamasom.

U ovoj situaciji Izrael će nastaviti tražiti dugoročno primirje s Hamasom dok god na stolu ima projekat suprotstavljanja Iranu. Zbog toga je novi sukob u Gazi u bliskoj budućnosti veoma malo vjerovatan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Ibrahim Fraihat (Al Jazeera)

srijeda, 14 Novembar 2018 00:00

Neuspjelo pomirenje: Kakva sudbina čeka Gazu?

Ocijeni...
(0 glasova)

gaza2Gaza se nalazi pred osjetljivim i rizičnim raskršćem na kojem se ukrštaju brojne varijable. Svaka od njih predstavlja opasno skretanje i zahtijeva mudro i odlučno upravljanje kako bi se riješilo pitanje raspoloživih izbora i nastavilo dalje u pravcu spašavanja Gaze koja je uzeta za metu u najosnovnijem što čini njen život, pored elemenata koji su sastavni dio njene postojanosti pred političkim, ekonomskim i socijalnim olujama.

Danas je pomirenje prekinuto fermanom Mahmouda Abbasa koji je oteo Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), pokret Fatah i Palestinsku nacionalnu vlast.

Potonja je održala sastanak izolacionističkog vijeća kako bi donijela jednostrane odluke protiv Gaze uz slab marketing kako je riječ o zaštiti od sporazuma stoljeća. Na meti odluka koje su donesene tom prilikom našle su se osnovne životne potrebe, poput plaća, električne energije i drugo.

Dok se nastavlja ping-pong s projektom smirivanja situacije u Gazi, palestinski narod je taj koji ispašta zbog nepravedne opsade pod kojom se Gaza nalazi već 12 godina.

Okupatori žele besplatno primirje kojim bi se zaustavili marševi za povratak i prekinulo ispuštanje zapaljivih balona. Nasuprot tome, život u Gazi bi i dalje ovisio o volji tamničara koji na kapaljku puštaju stvari neophodne za život preko prijelaza koji su pod njihovom potpunom kontrolom.    

Međutim, tome se suprotstavlja volja naroda koja ne jenjava. Taj narod duboko voli slobodu i spreman je platiti cijenu za dostojanstvo. Prema bodljikavim žicama hode desetine hiljada ljudi ispisujući novi ep o borbi Gaze u očuvanju prava na vlasništvo, revoluciju i kreativnost, suprotstavljajući se okupatorskom monstrumu i blokadi, kao i nepravdi bliskih zemalja.
Izlorani otok pod iscrpljujućom opsadom

S druge strane, američki predsjednik Donald Trump čvrsto podržava cionistički desničarski projekat kojeg je usvojio i koji je poznat kao sporazum stoljeća. Taj projekat ima za cilj progutati Jerusalem i pripojiti Zapadnu obalu.

Gaza bi ostala izolirani otok pod iscrpljujućom opsadom, sve dok ne bi pala u ruke tima za sigurnosnu koordinaciju kako bi bio dovršen projekat zvani država, koji će čuvati sigurnost okupatorima, štaviše, pružiti im još ustupaka, slično onome što je bilo u Oslu.

U svjetlu ovih činjenica, Gaza se nalazi pred prekretnicom kada je riječ o odgovoru na ključno pitanje: Koji put odabrati kako bi Gaza bila spašena? Scenarij posvećenosti primirju iz 2014. prednjači zahvaljujući ekskluzivnom zalaganju Egipta, što Ujedinjene nacije politički podržavaju svojim stavom, a Katar kroz humanitarnu pomoć.     

Završetak sukoba u ovoj fazi, čije su oličenje marševi za povratak i dalje ovisi od vizije okupatora u čijim redovima vlada podijeljenost, s tim da glavnu riječ u svojim rukama i dalje drže Benjamin Netanyahu i vojska.

To je potvrdio i sam Netanyahu kada je rekao da ne postoji želja za eskalacijom, znajući da se time ne može ostvariti cilj. Pored toga, nastala šteta bi dovela do toga da raseljavanje izađe iz svojih okvira i stigne do Tel Aviva, naročito nakon incidenta sa sedam raketa koje su greškom ispaljene i uništile tri sprata.     

To potkrepljuju i Netanyahuovi pozivi upućeni Egiptu da nastavi sa svojim naporima, kao i njegovi savjeti šefu Shin Beta vezano za razvijanje vizije kojom bi se postigao mir u mjesec i po, pa makar i postepenim koracima od smirivanja prema primirju, bez nužnog proglašavanja novog primirja. Dovoljno je proglasiti nastavak primjene primirja iz 2014. kako bi se izbjeglo trgovanje različitim interesima, o čemu Netanyahu dobro vodi računa.     

Da bi se to i postiglo, kod okupatora postoji spremnost, kako tvrde medijatori iz Egipta, da se isplate plate iz katarskih sredstava preko Ujedinjenih nacija, ubrza i poveća količina dizela, produži radno vrijeme na prijelazima, poveća ribolovno područje na 12 milja, dozvoli izvoz ribe i uvede 5.000 radnika iz Gaze na okupirane teritorije u prvoj fazi.
Djelovanje naroda i marševi za povratak

Također, problem plaća bi se mogao riješiti preko podjele finansijskih sredstava s Izraelom ako se intenziviraju Abbasove mjere i započne, preko izaslanika Ujedinjenih nacija za Bliski istok Nickolaya Mladenova, organiziranje sastanka donatorskih država u decembru kako bi se usvojila sveobuhvatna mapa puta za sve međusobne poteze pod egipatskim pokroviteljstvom, i to sa samog vrha egipatske obavještajne službe kojom rukovodi general Abbas Kamil.

Što se tiče Hamasa, ovaj pokret naglašava da postoji niz kriterija, nakon što su potcrtali da imaju kontrolu na terenu, a to je da okupacione snage donesu jasnu odluku da će potpuno okončati blokadu i to javno obznaniti. Nema smetnje da se navedeno postepeno provede, ali uz uvjet da postoji precizan vremenski raspored i da okupacijske snage ne izbjegavaju svoju obavezu.

Također, da se obezbijedi garant za sporazum, s obzirom na to da je Egipat važan stub u procesu, kao i Ujedinjene nacije i zalaganje Katara. Zatim, da se sporazum ostvaruje kroz patriotsku i kolektivnu dimenziju gdje će se napraviti jasna razlika između protesta militarnog karaktera i pulsiranja mase u izražavanju svojih patriotskih stavova vezano za pitanja države i njene budućnosti.

Potreba postoji, u kontekstu opstruiranog procesa pomirenja zbog Abbasove tvrdoglavosti, održavanja secesionističkog vijeća i njegovih ishoda kojim se podižu tenzije protiv Gaze i njenog stanovništva, s obzirom na to da Gaza ima potpunu percepciju kada se radi o ometanju bilo kakvih procedura revanšizma.

Veliku šansu ovom scenariju pruža dalje djelovanje naroda i marševi za povratak, koji zbunjuju okupaciju i brkaju im računice. Narodne mase u Gazi iz dana u dan potvrđuju da su sve više svjesne i spremnije na još veću žrtvu, što povećava teret odgovornosti palestinskom rukovodstvu.

Aktivnosti na moru uzimaju sve više zamaha među masama jer zadaju bol u osjetljivu tačku okupatora i skreću pažnju na važan aspekt blokade kroz zatvaranje morskih puteva. Marševi za povratak iziskuju stalnu kreativnost u sredstvima i taktikama, a noćna ometanja su dodatni faktor koji uznemirava okupatore.

Regionalna podrška je ključni dio u spašavanju Gaze. Region se suočava sa problemom pružanja jednog vida podstreka normalizaciji odnosa s okupacijom, doprinoseći tako njegovom udaljavanju od Gaze. Istovremeno, manji broj država stidljivo djeluje u teškim okolnostima u kojima se i same nalaze, poput Irana koji se slaže sa Hamasom u važnoj tački: ne dozvoliti ekspanziju Izraela u regionu.

To nalaže Iranu da poduzme finansijske korake kako bi dao svoj doprinos spašavanju Gaze.

Ista je situacija i sa Katarom i njegovim humanitarnim pristupom, koji nije prekidao svoju podršku Gazi ni u najtežim vremenima.

Ova država i dalje daje svoj doprinos, preko međunarodnih organizacija, u ublažavanju rana u Gazi. Posljednji primjer su plaće i električna energija kao doza kisika uvjetovana porezom koji uzima palestinska vlast koja ne želi odnose s Gazom koju, nažalost, vidi samo kao izvor prihoda u dolarima.

Također, Turska, koja se nosi sa različitim formama zavjera, nastoji spasiti Gazu, posebno u kontekstu dogovora koji se vode pod pokroviteljstvom Egipta i uz garancije Ujedinjenih nacija. Potrebno je da ova zemlja zauzme još odvažniji i jasniji stav kako bi ozbiljno učestvovala u omogućavanju života u Gazi.
Uklanjanje Hamasa sa scene

Izlazak iz uskog grla zahtijeva mudru intervenciju jakih strana koje imaju snažne adute kako bi utjecale na napore da se Gaza spasi od nepravedne blokade koja se pogoršava. Potrebno je učiniti barem to da se podigne nivo koordinacije u korist humanitarnog pitanja, budući da su svi složni oko toga da je riječ o stravičnoj nepravdi.

Ulazak Gaze u razdoblje haosa, što mnoge strane žele kako bi se srušio Hamas, nije ostvario željene ciljeve, jer je Gaza eksplodirala prema granicama. I dalje postoji opasnost od dodatnih Abbasovih osvetničkih mjera. Pojedini sugeriraju da bi one mogle ići u pravcu onesposobljavanja bankarskog sektora u Pojasu Gaze, ponovnog ugrožavanja opskrbe električnom energijom i produženja vremenskog perioda redukcija, kao i zaustavljanja isplate plaća zaposlenim u javnim službama.

Ove prijetnje imaju za cilj povećati pritisak na narod kako bi došlo do unutrašnje eksplozije i uticaja na ionako urušenu ekonomiju Gaze, što prati izuzetno teška socijalna situacija koja je sve gora.

Međutim, izgleda da je Gaza riješila pitanje svojih opcija i jasno je da će svaka neprijateljska eskalacija protiv nje rezultirati eksplozijom čijih se rezultata pribojavaju sve strane, osim palestinskih vlasti koje prekidaju odnose s njom.

U svjetlu grozničave želje da se Hamas eliminira i ukloni sa scene, došlo je do aktivnosti kojima se želi ostvariti približavanje s drugima, poput formiranja Vijeća za spas Gaze koje uključuje akademsku elitu i poslovne ljude kako bi se olakšao proces prihvatanja strana koje vrše blokadu, ili da općine obavljaju ovu ulogu baveći se jednim dijelom prihodima Gaze i podjelom finansijskih sredstava s okupacijom kako bi se blokada olakšala.

To bi trebao biti uvod u izbore i prevazilaženje prepreke u pomirenju zapalom u krizu u prvim kvartalu. Opasnost počiva u indikatorima koji govore da se pomenuto poklapa sa separatističkom vizijom za Gazu u okviru sporazuma stoljeća. Postoji mogućnost da uopće ne dođe do izbora i da se uđe u vakuum koji predstavlja opasnost po društvenu strukturu u Gazi, kao i za okupaciju.

Scena u Gazi je zapala u tamu u kontekstu nedostatka opcija od kojih su i one najbolje težak izbor, ali i zbog situacije da se snaga traži kod neprijateljskih strana. Svaki dan Gaza svojom krvlju ispisuje nove retke nade i bola, a sve datosti ukazuju na srušeni bedem koji će ostaviti iza sebe period fragmentiranja. „Bog je taj čije će se odredbe i desiti, ali većina ljudi to ne zna“.

 

Mohamed Ibrahim El Madhoun (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

trump4Većina Amerikanaca ne prepoznaje da su ubilački načini njihovih lidera malo drugačiji od Kashoggijevih ubica..
Pod Trumpom, SAD podstiče masovna ubistva Saudijske Arabije (uključujući i ubistva djece) u Jemenu.

„Zar me niko neće riješiti ovog sveštenika koji se u sve miješa?“, pitao je Henry II dok je poticao na ubistvo nadbiskupa od Canterburyja Thomasa Becketa 1170.

Kroz godine, predsjednici i prinčevi širom svijeta su bili ubice i pomagači ubistava, kako su veliki sociolozi s Harwarda Pitrim Sorokin i Walter Lunden dokumentovali u statističkim detaljima u svom remek djelu „Power and Morality“.

Jedna od najvažnijih stvari koje su otkrili je da ponašanje vladajućih grupa ima tendenciju biti u većoj mjeri kriminalno i nemoralno nego ponašanje ljudi nad kojim vladaju.

Vladari najviše žude za poricanjem. Ali sa ubistvom saudijskog novinara Jamala Khashoggija od njegove vlade, trovanjem bivših ruskih špijuna koji su živjeli u Velikoj Britaniji i šaputanjima da je šef Interpola Meng Hongwei možda pogubljen u Kini, zavjesa se pomiče više nego inače u posljednje vrijeme.

U Rijadu, Moskvi, pa čak i Pekingu, politička klasa se trudi da prikrije svoje smrtonosne načine.

Ali ovdje se niko ne bi trebao osjećati nadmoćno. Američki predsjednici imaju dugu historiju ubistava, nešto što vjerovatno neće mučiti trenutnog predsjednika Donalda Trumpa, čiji je omiljeni prethodnik Andrew Jackson bio hladnokrvni ubica, robovlasnik i etnički čistač američkih Indijanaca.
CIA kao tajna vojska

Za Harryja Trumana, bacanje atomske bombe na Hirošimu poštedilo ga je troška invazije na Japan. Ali druga, bačena na Nagasaki ne može se odbraniti i desila se kroz čisti birokratski zamah: bombardovanje se očito desilo bez Trumanove eksplicitne naredbe.

Od 1947., poricanje predsjedničkih ubistava obavljala je CIA, koja je služila kao tajna vojska (i nekada smrtonosni odred) za američke predsjednike. CIA je učestvovala u ubistvima i neredima u svim dijelovima svijeta, bez gotovo ikakvog nadzora ili odgovornosti za svoja bezbrojna ubistva.

Moguće je, mada nije definitivno dokazano, da je CIA čak ubila generalnog sekretara UN-a Daga Hammarskjolda.

CIA je jednom prilikom odgovarala javno: bilo je to saslušanje američkog Senata iz 1975., koje je predvodio Frank Church. Od tada je CIA nastavila sa svojim nasilnim i ubilačkim nagonima bez bilo kakve odgovornosti za sebe ili za predsjednike koji su odobrili njene postupke.

Mnoga masovna ubistva od strane predsjednika uključivala su konvencionalnu vojsku. Lyndon Johnson je eskalirao američku vojnu intervenciju u Vijetnamu na osnovu napada sjevernog Vijetnama na zaljev Tonkin koji se nikada nije desio. Richard Nixon je otišao korak dalje, bombardovanjem Vijetnama, Kambodže i Laosa, želeći uliti Sovjetskom savezu strah da je on iracionalan lider sposoban za sve (Nixonova spremnost da implementira svoju „teoriju o luđaku“ možda je samoispunjavajući dokaz njegove ludosti).

U konačnici, Johnsonov i Nixonov američki rat u Indokini odnio je milione nedužnih života. Nikada nije bilo pravog pozivanja na odgovornost, i možda suprotno - bilo je to mnogo presedana za kasnija masovna ubistva od američkih snaga.

Masovna ubistva u Iraku pod Georgeom W. Bushom su naravno bolje poznata, jer je američki rat tamo pravljen za TV. Navodno civilizovana zemlja upustila se u „šok i strah“ da zbaci vladu druge države na lažnim isprikama. Stotine hiljada iračkih civila poginuli su kao rezultat toga.

Barack Obama je napadan od desnice što je previše blag, a ipak i on je ostvario popriličan smrtonosni danak. Njegova administracija je u više navrata odobrila napade dronovima koji su ubijali ne samo teroriste, već i nedužne i američke građane koji su se protivili američkim krvavim ratovima u muslimanskim državama.

On je potpisao predsjednički nalaz odobravajući CIA-i da sarađuje sa Saudijskom Arabijom u zbacivanju sirijske vlade. Ta „prikrivena“ operacija (o kojoj se gotovo uopšte nije pisalo na uljudnim stranicama New York Timesa) dovela je do građanskog rata koji je još u toku i koji je rezultirao stotinama hiljada civilnih smrti i milionima raseljenih iz svojih domova. On je koristio zračne napade NATO-a da zbaci libijskog Muamera Gadafija, što je rezultiralo propalom državom i nasiljem koje još traje.
Trump malo drugačiji od despota

Pod Trumpom, SAD je podsticao masovna ubistva Saudijske Arabije (uključujući i ubistva djece) u Jemenu prodajući im bombe i napredno oružje, gotovo bez ikakvog nadzora, svijesti ili odgovornosti od Kongresa ili od javnosti. Ubistvo počinjeno dalje od očiju medija gotovo da više uopšte nije ubistvo.

Kada se zavjesa smakne, kao sa ubistvom Khashoggija, mi nakratko vidimo svijet onakav kakav jeste.

Kolumnista Washington Posta je namamljen na brutalno ubistvo i poslije isječen od strane američkog bliskog „saveznika“. Američko-izraelsko-saudijska velika laž da je Iran u centru globalnog terorizma, tvrdnja koju podaci opovrgavaju, nakratko je ugrožena sramotnim otkrićem o Khashoggijevoj užasnoj smrti.

Prestolonasljednik Mohammed bin Salman koji je navodno naredio ovu operaciju, zadužen je za „istragu“ o ovom slučaju. Saudijci su s pravom isplatili nekoliko viših zvaničnika, a Trump, gospodar neprestanih laži, ponavlja zvanične saudijske izmišljotine o užasnoj operaciji.

SAD se ponosi time da je ustavna demokratija, ali kada je u pitanju vanjska politika, predsjednik je malo drugačiji od despota. Trump je upravo najavio povlačenje SAD-a iz Sporazuma o nuklearnoj sili srednjeg dometa bez spominjanja Kongresu.

Politički naučnici bi trebali testirati sljedeću hipotezu - države koje predvode predsjednici (kao u SAD-u) i neustavni monarsi (kao u Saudijskoj Arabiji), prije nego parlamenti i premijeri, posebno su ranjive na ubilačku politiku. Parlamenti ne pružaju nikakve garancije za uzdržanost, ali vladavina jednog čovjeka u vanjskoj politici, kao u SAD-u i Saudijskoj Arabiji, gotovo garantuje masovno puštanje krvi.

Amerikanci su s pravom užasnuti nad ubistvom Khashoggija. Ali ubilački načini njihove vlade možda su malo drugačiji. Prisutnost ubistava koja sponzorira država nije izgovor za tretiranje ubistva kao prihvatljivog, ikada. Umjesto tog, predstavlja razlog da se moć podvrgne strogim ustavnim stegama i posebno međunarodnom pravu, uključujući Povelju UN-a i Univerzalnu deklaraciju ljudskih prava.

To nam je jedina prava nada za opstanak i sigurnost u svijetu u kojem ležerno pribjegavanje nasilju može lagano biti kraj svih nas.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Jeffrey Sachs (Project Syndicate)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Anshel Pfeffer

binselmanMeđu zapadnim političarima i medijima postoji jedan neodoljiv narativ o nasljdnicima očeva, diktatora, na Bliskom istoku: mladi, slobodoumni potomak vladarske dinastije dolazi na prijestolje, donosi zanimljive ideje i otvara svoje kraljevstvo.

Samo što to gotovo nikad ne biva tako. Vlast se skoro nikad ne predaje dobrovoljno, a mladi nasljednici začas se obmanu lahkoćom vođenja državnih poslova bez potrebe da se sa nekim konsultiraju ili da se pridržavaju zakonskih procedura.

Sada kada je već svima jasno da je Jamal Khashoggi ubijen i iskomadan (i to ne nužno tim redosljedom) u saudijskom konzulatu u Istanbulu, gornji opis može se preslikati na prijestolonasljednika Muhammeda ibn Selmana, čiji ljudi su navodno uključeni u ubistvo novinara. Ali, to je jednako pogodan opis za još jednog tridesetogodišnjaka koji je na tronu naslijedio oca, na Bliskom istoku.

Krvoločni diktator koji ne podnosi da vidi krv

Nasljednik dinastije Asad u zapadnoj javnosti dočekan je s jednakim oduševljenjem, kada je došao na vlast u Damasku u dobi od 34 godine. Bio je ljekar obrazovan na Zapadu, specijalizirao oftalmologiju u Londonu. Poziv oftalmologa izabrao je, navnodno, jer nije volio gledati krv. I, što je vrlo bitno, Asad se služio internetom. Ali, Bešar Asad nije bio samo mlad i moderan. Imao je i lijepu suprugu, koju je časopis Vouge u vrlo emotivnom intervjuu nazvao Ružom u pustinji (intervju je kasnije uklonjen s interneta).

Uprkos tome što pod vladavinom Asada Mlađeg nije bilo nikakvog smislenog smanjenja represije u Siriji, zapadna javnost nastavila ga je predstavljati kao „reformistički opredijeljenog“ i gotovo jedanaest godina sa svojom glamuroznom suprugom, s oduševljenjem je priman na Zapadu. Sve dok nije postalo nemoguće ignorirati njegovo krvavo gušenje sirijske revolucije. Pa, čak i nakon što je pobio četvrtinu miliona svojih sunarodnjaka, neki zapadnjaci su mu iznalazili opravdanja.

Tako je u decembru 2015. godine, u intervjuu za The New Yorker Magazine, američki državni sekretar John Kerry i dalje pretpostavljao da je Bašar na takvo zločinačko ponašanje prema demonstrantima bio prisiljen od strane njegove majke i brata.

Naivni mit o prosvijećenom apsolutizmu mladih nasljednika tronova

Naivna nadanja zapadnih političara i novinara da će nasljednici apsolutističkih diktatorskih režima biti više prosvijetljeni vladari nego što su bili njihovi očevi, temelji se isključivo na činjenici da su oni mlađi, bolje obrazovani i mogu razgovarati na engleskom jeziku.

Ovakav narativ nije samo proizvod orijentalizma. Bilo je, navodno, i dobrih razloga za nadu da će se pod nasljednicima kraljevskih i predsjedničkih dinastija desiti napredak, jer su oni imali bolju predstavu o prednostima otvorenog, slobodnijeg društvo.

Istina, niko nije mogao pretpostaviti da će se pod vlašću MBS-a represija i progon disidenata razvijati ovako snažnim intenzitetom i brzim tempom. Ili, da će u samo sedam godina građanskog rata u Siriji, mladi Asad masakrirati daleko više građana svoje zemlje nego njegov po zlu čuveni otac, Hafez, u tri decenije vladavine. No, nije bilo ni valjanog razloga da se vjeruje kako je to nemoguće, jer i genocidni tirani su ipak samo ljudi. Staljin je mnogo volio holivudske filmove, Hitler je bio vegetarijanac, ali to ih nije učinilo manje krvoločnim, kao što Kim Jong-una opsjednutost NBA košarkom nije nimalo podstakla da poboljša životni standard svog pokorenog naroda.

Ali, iz nekog razloga očekivalo se da će nasljednici tronova, ono što su naučili od krvoločnih očeva nekako izmiješati sa onim što su naučili živeći neko vrijeme na Zapadu.

Upored s napredovanjem MBS-a na poziciju prijestolonasljednika, generacija nasljednika došla je do izražaja na Bliskom istoku. Međutim, oni u novu eru nisu uveli čak ni relativnu demokratiju. Većina vladara u regiji danas su univerzitetski obrazovani i prozapadne orijentacije, ali njihov stil vladavine nije se promijenio. Samo su poboljšali svoj imidž u javnosti.

Samo dobar PR

MBS nije izmislio ništa novo sa svojim, sada već potrošenim, šarmerskim nastupom. Takav nastup smo već vidjeli u ponašanju prijestolonasljednika i faktičkog vladara UAE, Muhammeda ibn Zajeda, i tridesetosmogodišnjeg katarskog emira, Temima ibn Hameda. Obojica su svoj dobar imidž na Zapadu izgradili koristeći naftno bogatstvo svoje nacije za stvaranje kulturne i akademske saradnje sa najprestižnijim institucijama na Zapadu. Ove akademske institucije su sretne da mogu dobiti novac zaljevskih zemalja i zanemaruju potpuni nedostatak demokratije i nastavak kršenja ljudskih prava. Naravno tu su i katarska ulaganja u elitne evropske nogometne klubove.

Stvarnost se vidi povremeno kroz pukotine kao što su smrti azijskih radnika koji grade katarske nogometne stadione, koji su umirali zbog izrazito nehumanih uslova u kojima su radili i živjeli.

I dok su glavne kritike za masovna stradanja civila u Jemenu usmjerena na KSA, malo ko obraća pažnju da je njihov saveznik UAE veoma involviran u taj rat. Rijetki medijski izvještaji govore i o tome da Emirati angažiraju američke plaćenike da ratuju za njihove interese u Jemenu.

Ali, to su rijetke pojave. Princ od Emirata i emir od Katara znaju kako da prikrivaju neugodne aspekte njihovih režima. MBS još mora učiti od njih.

I prinčevi prijestolonasljednici u Jordanu, također bez smislenih reformi, su uspjeli ostaviti dobar dojam na Zapad. Kralj Abdullah pokazao se jednako dobar umjetnik u igri opstajanja kao što je bio njegov otac. Pored velike priče o demokratizaciji i procesu ustavnih reformi, kralj Abdullah nije ni za pedalj odustao od svojih ovlasti, izabrani parlament uglavnom je farsa, a to što sigurnosne snage ne koriste pretjeranu silu protiv demonstranata je zato što su demonstranti svjesni granica do kojih mogu ići: oni protestvuju protiv „vlade”, a ne protiv kralj. Zato se nakon par sati mogu slobodno razići i mirno otići kući.

U međuvremenu, 24-godišnjeg Abdullahovog prijestolonasljednika, princa Huseina, stalno uređuju i predstavljaju podanicima u društvu oca.

Muhammed Šesti od Maroka još je jedan mlađahni arapski kralj koji pred Zapadom uspješno pleše u šou „demokratizacije”. U prvim godinama nakon Arapskog proljeća 2011. godine, najavio je „ustavne reforme”, a na prvim izborima poslje toga su pobijedili islamisti. On je čak govorio o podjeli vlasti, ali se nije stvarno mislio odreći mnogo toga od svojih ovlasti. Ako izuzmemo to da se nastavljaju nasilni protesti u Kazablanci i masovni ilegalni odlasci preko mora u evropske zemlje, ni u Maroku se nije puno toga promijenilo. Ali, on i dalje dobija bodove jer je „reformistički opredijeljen“.

Čak i nemonarhijske zemlje u regiji imaju disfunkcionalne političke dinastije. Libanski premijer Saad Hariri, sin ubijenog Rafika, jest izbjegao likvidaciju i, za razliku od Hašukdžija, pojavio se u jednom komadu, nakon što je prošle godine po nalogu MBS-a zatočen u Rijadu, ali on je premijer Libana samo po imenu. A od okončanja parlamentarnih izbora prije pet mjeseci on nema funkcionalnu koaliciju, dok njegovom zemljom faktički vladaju Hezbollah i libanska vojska. Ipak, to nije spriječilo zapadne medije da ga godinama opisuju kao „budućnost Libana.”

Stoga, izazovno je kriviti Donalda Trumpa, koji vlast dijeli sa svojom vlastitom prijestolonasljednicom i prijestolonasljednikom, da se ponaša kao MBS-ijev mentor. Sigurno je da se njegova vanjska politika u velikoj mjeri oslanja na Saudijce. No, bilo koji njegov prethodnik ili zapadni vođa ponašao bi se isto, jer svi čvrsto vjeruju u mit o „nasljedniku-reformatoru“ i da će mit postati stvarnost. Niko ne može odoljeti bajnim izjavama tih mladih ljudi zapadnog uma.

Možete očekivati da će se uskoro stvoriti velika pompa oko Berata Albayraka, 40-godišnjeg ministra financija Turske, i što je još važnije, zeta i, sve je izvjesnije, nasljednika Redžepa Erdogana. Jeste li znali je master u oblasti poslovne administracije Berat stekao na američkom koledžu?

Asad je otišao predaleko i njega zapadni mediji u doglednoj budućnosti neće hvaliti zbog njegovih ratnih zločina ali on je, zahvaljujući Iranu i Rusiji, siguran na svom tronu. S druge strane, MBS će morati uzeti time-out, dok Zapad ne prođe kroz uobičajeni ritual osude ubistva Hašukdžija. Ali, niko neće ozbiljno ulaziti u konfrontaciju sa kraljevinom koja vam sutra može podići cijenu nafte na 400 dolara po barelu.

Za par godina, možda i prije, prijestolonasljednik će se vratiti, a mi ćemo ponovo čitati „ozbiljne“ kolumne o tome da je „odrastao” i naučio svoje granice. Sve što sada treba učiniti, kako bi se mit o reformatorima održao, je da malo pričeka i uči od svojih kolega da „neposlušne“ podanike treba pritiskati s malo više suptilnosti.

(Saff.ba)

Stranica 4 od 7

S5 Box