Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (100)

utorak, 19 Mart 2019 00:00

Znate li ko je bio Muaz ibn Džebel?

Ocijeni...
(1 glasova)

Piše: Mirnes Kovač

upitnik1Većina prakticirajućih vjernika muslimana danas će vam veoma hitro odgovoriti na pitanje iz naslova.

"Kako da ne! Čuli smo stotinu puta od imama u džamiji kada na hutbi petkom citira hadise, riječi poslanika Muhammeda, te spominje kako ih prenosi Muaz ibn Džebel."

Muaz ibn Džebel bio je omiljeni ashab, drug Božijeg poslanika Muhammeda. Poslanik je za njega kazao da će biti predvodnik učenih ljudi u raju.

Muaz je bio jedan od pisara Objave, učen i razborit, prenosilac hadisa.

Smrt na putu ka Palestini
Rođen je u tadašnjem Jesribu, kasnije Medini, 603. godine, a islam je prihvatio kao 18-godišnjak. Vjerno je slijedio i učio od poslanika Muhammeda i pomagao mu u njegovoj misiji.

Nakon što su muslimani oslobodili Mekku, Muhammed ga je ostavio u tom gradu da ljude podučava, da ih uči Božijoj knjizi, moralu, lijepom ponašanju, propisima nove vjere.

Kasnije ga je poslao kao misionara u Jemen, lično ga ispratio i na rastanku mu rekao da će, kad se vrati, vjerovatno zateći samo džamiju i njegov grob. Nakon što je to čuo, Muaz je počeo plakati.

Kad se vratio iz Jemena u Medinu, bilo je onako kako mu je Poslanik rekao. Poslanik je umro, a Muaz je potom krenuo u svoju novu misiju. S muslimanskom vojskom krenuo je prema Šamu, prostoru današnje Sirije, Jordana i Palestine.

Na putu prema Palestini razbolio se i umro u 33. godini, prema predajama, od emauske kuge.

Teroristički napad
Priča o tom ashabu, vjernom drugu poslanika Muhammeda, na um mi je pala jutros kad mi je muftija Islamske zajednice Bošnjaka u Australiji Jasmin-ef. Bekrić poslao slike jednog drugog Muaza ibn Džebela.

Muftija Bekrić od subote je u novozelandskom Christchurchu, u posjeti tamošnjim muslimanima koji su u petak pogođeni užasnim terorističkim napadom.

Ovih dana u ime Islamske zajednice posjećuje nastradale i preživjele vjernike koji su napadnuti samo zato što su se molili Bogu u džamijama Al Noor i Linwood u tom novozelandskom gradu.

U obilasku mnogih uplakanih i prestravljenih žrtava terorističkog napada muftija Bekrić sreo je jednog zbunjenog i tužnog oca Adema iz Somalije.

Adem mu je pokazao na mobitelu sliku svog sina Muaza ibn Džebela (dječak je u medijima identificiran kao Mucad Ibrahim), djeteta koje je ubijeno u terorističkom napadu na džamiju.

A imalo je samo tri i po godine.

Bijeg na kraj svijeta
Da! To je taj Adem sa slike koju sam negdje vidio. Kada se u petak, 15. marta 2019, dogodio tragični napad u Christchurchu. Kada smo svi u nevjerici gledali snimke zlotvora koji ubija ljude i sve to uživo prenosi.

Među prvim informacijama koje su prenijeli svjetski mediji bila je upravo informacija preživjelih koji su vikali i opisivali žrtve: "Jedan mali somalijski dječak, možda je imao pet godina. Bio je lijep dječačić."

Kasnije, kako su vijesti o tom užasnom zločinu stizale, pojavila se i slika upravo Somalijca Adema kako u rukama drži svog ubijenog sina Muaza ibn Džebela.

Islamska tradicija također prenosi da je Muaz ibn Džebel, dakle, učeni prijatelj poslanika Muhammeda, jednom savjetovao svog sina:

"Sinko moj, kad se moliš, moli se kao da odlaziš i zamisli da se nećeš moći vratiti i nikad više moliti. Znaj da vjernik umire između dva dobra djela: onog koje je obavio i onog koje je namjeravao kasnije obaviti."

Uz suze u očima sjetio sam se tog predanja o Muazu ibn Džebelu i te mi riječi nikako ne silaze s uma gledajući tužnog somalijskog oca, imigranta koji je došao na kraj svijeta kako bi svojoj porodici osigurao bolje mjesto za život.

Vjerovatno je i Somalijac Adem svog sina dozivao u nevjerici i zbunjenosti: kako je moguće da je neko mogao ubiti njegovo dijete u Božijoj kući? Kako je moguće da se njegov troipogodišnji Muaz ibn Džebel više nikad vratiti neće!?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

madarskaEvropska narodna stranka, konzervativni blok u Evropskom parlamentu, će 20. marta odlučiti da li će istjerati vladajuću mađarsku stranku Fidesz. EEP je sporo nastupio u cenzurisanju Fidesza i mađarskog autokratskog premijera Viktora Orbana, za njegov napad na demokratiju i vladavinu zakona. Pa ipak, Orbanovi zapadnjački kritičari su bili jednako spori da razumiju socijalne i ekonomske politike koje su u osnovi njegove popularnosti.

Razmotrite hrabri set porodičnih politika koje je Orban najavio 10. februara. Do sada je presuda na Zapadu o ovim politikama, čiji je cilj da se pozabave niskom stopom plodnosti u državi i da dodatno reduciraju imigraciju, bila gromoglasno negativna i gotovo slijepa za njihovu efikasnost u ukorjenjivanju Orbanove podrške među mađarskim glasačima.

Zapadnjački analitičari ne prepoznaju da diktatorski nacionalisti kao što je Orban dobijaju podršku ne samo kroz napade na imigrante, već i nuđenjem ekonomskih politika koje koriste prosječnim ljudima. Vodeće političke stranke na Zapadu trebaju naučiti ovu ekonomsku lekciju brzo ako se žele takmičiti protiv svojih populističkih izazivača.

Orban želi povezati svoju nacionalističku poruku sa darežljivim i popularnim socijalnim politikama, dok ohrabruje mađarske žene i porodice da imaju više djece. Mađarska trenutna stopa plodnosti od 1,45 djeteta po ženi ispod je stope zamjene. A mađarska populacija se smanjuje od 1989, zrcaleći padove u drugim bivšim komunističkim državama koje su pružale opsežnu socijalnu podršku porodicama.

Glavna značajka ovog plana je cjeloživotno izuzeće od poreza na lični dohodak za žene koje rode četvero i više djece (Orban i njegova supruga imaju petero). Ova i druge politike u novom paketu će imati stvarni utjecaj na sve porodice u Mađarskoj. Žene mlađe od 40 godina koje se prvi put udaju i koje su radile najmanje tri godine bit će podobne za kredit od 36 000 dolara „za podizanje djece“ po sniženoj stopi, koja će biti oproštena kako budu rađale djecu. Veće porodice mogu aplicirati za vladin grant od 9.000 dolara za kupovinu automobila sa sedam sjedišta. Nane i dede koji čuvaju djecu bit će podobni za odlazak s posla i beneficije. A vlada će kreirati 21.000 novih subvencioniranih lokacija za čuvanje djece.
Upad u zamku

Vodeći zapadnjački mediji, analitičari i političari su gotovo univerzalno kritikovali ovaj plan, stoga upadajući direktno u Orbanovu zamku. The Economist, dugogodišnji zagovaratelj ekonomskih politika slobodnog tržišta koje su osiromašile mnoge u istočnoj Evropi dok proizvode veliko bogatstvo za nekolicinu i veće životne standarde za manjinu srednje klase, predvidivo je kritikovao Orbanov plan jer je isuviše skup. Ove nove mjere „teško da će poroditi baby boom“ i mogle bi „uvećati ekonomiju koja je blizu pregrijavanja i podići cijene kuća“.

Novinar Adam Taylor odrazio je ove sentimente u The Washington Postu, tvrdeći da će Orbanove politike „jedva pomjeriti kazaljku u vezi nataliteta i mogu predstavljati loše vraćanje investicije“. Slušamo ovu istu zapadnjačku kritiku već decenijama: pomaganje ljudima je preskupo i ne funkcioniše, plaćanje kuća će ih samo učiniti skupljima, i bolje je oslanjati se na tržišta nego na javne politike.

Ali Orbanovi kritičari ignorišu primjere Poljske i Rusije, koje su također implementirale natalitetske politike u posljednjih nekoliko godina. Ruska stopa plodnosti iznosi do 1,75 djece po ženi, a 1999. je iznosila svega 1,7, dijelom zbog programa granta za nove roditelje. I Poljska je dostigla veće stope nataliteta nakon 2015. nakon uvođenja velike inicijative Porodica 500+, koja omogućava roditeljima da plate za školske potrepštine, odjeću i odmore. Oba programa su kritikovana kao preskupa, ali poljski javni deficit je opao, nije porastao. Ove su politike stimulisale ekonomski razvoj dok su dramatično reducirale dječje siromaštvo i povećale broj djece upisane u škole.

Iako napadi slobodnog tržišta na hrabre nove socijalne programe ne iznenađuju, neke od najoštrijih kritika Orbanovih politika su došle od ljevice. Progresivcima se nimalo ne sviđa činjenica da se mnogi od ovih prijedloga odnose prema ženama na način koji izgleda unapređuje konzervativnu, proporodičnu agendu.

Za Afuu Hirsch iz The Guardiana, na primjer, „ideja da je pomoć siromašnima uvjetovana poslušnom reprodukcijom graniči sa distopijom.“ Slično tome, profesorica Kim Lane Scheppele, koju je intervjuisao Public Radio International, upozorila je da „će žene ponijeti teret Orbanovih neuspjelih ekonomskih politika.“ A švedska ministrica za socijalna pitanja Annika Strandhäll rekla je da, „će ova vrsta politika naštetiti autonomiji za koju su se žene borile decenijama.“
Srce i um glasača

Ovi analitičari su u pravu kada kažu da su Orbanove politike osmišljene da ohrabre žene da se udaju, kupe kuće, rađaju više djece i ostanu u Mađarskoj. Ali njihova kritika promašuje poentu na važne načine. U cjelini, ovi prijedlozi nisu prisilni. Niti žele držati žene bosim i vezanim za kuću. Umjesto tog, Orbanov plan je osmišljen da pomogne ženama da održavaju ravnotežu na relaciji posao-život. Za to, trebaju biti slavljene, a ne osuđivane.

Razmotrite cjeloživotno izuzeće od poreza na lični dohodak za žene sa četvero ili više djece. Primarne korisnice ovog programa bit će zaposlene žene, jer one bez prihoda neće dobiti nikakvu prednost. U porodicama sa oba roditelja gdje oba partnera imaju sličan ili jednak potencijal za zaradu, može imati smisla za ženu da radi oslobođena poreza, ili da vodi porodični posao, dok muškarac ostaje kući s djecom.

Isto tako, davanjem nanama i dedama beneficija za čuvanje djece pomaže se ženama da uđu u radnu snagu. Isto je i sa subvencioniranim čuvanjem djece. I iako novi program kredita ohrabruje žene da imaju djecu, može im omogućiti da kupe kuću. Ukratko, ove politike pružaju državnu podršku za ženski neplaćeni rad.

Sviđalo vam se to ili ne, neke od najhrabrijih evropskih socijalnih inicijativa dolaze od najneliberalnijih vlada. Negativne reakcije vodećih utjecajnih osoba na Zapadu pokazuju koliko su nespremni da se bore sa Orbanom i drugima za srca i umove glasača. Populistička desnica koristi retoriku i politike socijalne demokratije u službi diktatorskog nacionalizma. Ako Zapad ne može uvidjeti ili razumjeti privlačnost ovoga, neće biti u stanju ni da se suprotstavi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 Mitchell A. Orenstein (Project Syndicate)

ponedjeljak, 18 Februar 2019 00:00

Goli otok kao neljudsko naličje socijalizma

Ocijeni...
(0 glasova)

goliotokPriča o Golom otoku, mjestu zatočenja, mučenja i stradanja, ali i smrti u godinama nakon Drugog svjetskog rata, oslobađanja od nacizma i fašizma te stvaranja slobodne Jugoslavije dugo je godina bila tabu tema. O onome što se potiho šaputalo glasnije se počelo pričati tek nakon smrti Josipa Broza Tita. I doznalo se mnogo o sudbini svih onih, a bilo ih je više od 16.000, koji su u sedam godina postojanja najzloglasnijeg zatvora bivše države iz raznih razloga, uglavnom političke prirode, završili na tom pustom jadranskom otoku.

Mladi hrvatski povjesničar Martin Previšić otišao je korak dalje, otvorio arhive Udbe, pretražio mnoge dokumente i čuo brojna svjedočanstva o jednoj od najmračnijih epizoda 20. stoljeća na jugoslavenskim prostorima. I tako je, u izdanju zagrebačke Frakture, nastala knjiga Povijest Golog otoka, predstavljena ovih dana.

Iz doktorata, koji ste obranili na Filozofskom fakultetu, a koja je bila posvećena jednom od događaja koji su 'prelomili' povijest druge Jugoslavije, rodila se ideja za knjigu o Golom otoku. Uslijedile su godine rada i, u konačnici, sedam desetljeća od osnutka Golog otoka objavljena je knjiga. Osim u znanstvenom smislu, zbog čega priča o Golom otoku zanima Vas, ali i mnoge na ex-YU prostorima?

- Knjiga je, zapravo, priča koja se tiče svih naroda bivše Jugoslavije. Iako se nakon 1991. godine mnoge teme pokušava, da tako kažem, etnificirati, pa su počele prevladavati "naše teme", knjiga o Golom otoku priča je koja ima ipak prvenstveno ideološko, pa tek onda nacionalno obilježje. Mene je zainteresirala ova tema jer sam, istražujući sukob Tito – Staljin 1948. godine, shvatio da tada nije bila napisana studija o Golom otoku nigdje na prostoru bivše Jugoslavije. To me itekako zainteresiralo, jer logor na Golom otoku je bila i ostala top tema. Razlog tome je što historičari nisu imali dokumente koji bi se mogli odmaknuti od svjedočanstava iz 1980-ih. Imao sam tu sreću kada sam počeo raditi ovu temu prije gotovo deset godina.

Dobitnik Fulbrightove stipendije

Martin Previšić (1984) docent je na katedri za Hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Područje interesa njegovih istraživanja je povijest socijalističke Jugoslavije i Hrvatske od 1945. godine te povijest komunizma.

Predavač je na Hrvatskom vojnom učilištu.

Autor je niza znanstvenih tekstova i suradnik na dokumentarnim filmovima i izložbama.

Bio je na kraćoj stipendiji u Yad Vashem International School for Holocaust Studies u Jeruzalemu.

Održao je gostujuća predavanja na University of California, Berkeley, University of Illinois at Urbana–Campaign, University of Pittsburgh, University of North Carolina at Chapel Hill, Furman University te Humboldt-Universität Berlin.

Dobitnik je Fulbrightove stipendije za 2019. godinu na Stanford Universityju.

Je li to zanimanje za Goli otok posljedica činjenice da je 'socijalizam s ljudskim licem' imao i svoje neljudsko naličje?

- Upravo tako. Odnosno, ono što je on bio prije nego što je postao "socijalizam s ljudskim licem", ako je to ikada i bio. Kada je ova tema kroz memoaristiku 1980. godine izašla u javnost, dakle nakon Titove smrti, ona je imala ubitačan učinak za Jugoslaviju. Zato jer je govorila o tome što su komunisti radili komunistima, borci svojim suborcima. Potkopala je snagu ideologije koja je ionako već bila na izdahu, a k tome i dala je drugu nijansu mitskoj 1948. godini. Mnoge je to razočaralo.

Prošlo je više od sedam desetljeća od 'povijesnog NE' koje je Jugoslaviju usmjerilo na neku drugu stranu, a ne putem država 'iza željezne zavjese'. Tko je, zapravo, kome rekao 'ne' – Tito Staljinu ili Staljin Titu?

- Staljin je Tita ekskomunicirao uz komunističkog svijeta Rezolucijom Informbiroa. Staljin je, nakon toga, stegnuo Tita ekonomskim pritiskom. Ono što se Titu mora priznati jeste to da je imao hrabrosti da se ne podvrgne diktatu i da ide do kraja. Od tuda to "mitsko" NE. I to je bilo hrabro kada se pogleda vrijeme i kontekst, premda je Tito znao što slijedi onima koji nisu na liniji. Ne zaboravite da je on bio u Rusiji tijekom velikih čistki.

Da nije bilo toga NE jasno je da bi Jugoslavija išla drugim putem, ali… kojim? Nisu sve države 'iza željezne zavjese' prošle isti put, svaka je imala svoje specifičnosti, a danas su sve, ili gotovo sve, daleko ispred bilo koje od bivših jugoslavenskih republika (posebice Češka i Poljska)?

- To je alternativna povijest i teško je proniknuti gdje i kako bi Jugoslavija završila. Čak i u sferi neke razumne spekulacije. Ne smijemo zaboraviti da je prije 1948. godine Jugoslavija bila najveći i najodaniji saveznik SSSR-a. Da su rigidni koncepti staljinizacije, ili bar većina njih, provođeni puno prije i brže nego u ostalim zemljama. Prema tome, mislim da bi to bio put koji bi završio u teškom sivilu. Međutim, 1948. godina je ipak Jugoslaviju usmjerila u nešto puno prihvatljivije i kvalitetnije, ako kao komparaciju uzmemo Lager.

Ako se vratimo Golom otoku… Nisu li tom idejom i njezinom realizacijom Tito i Komunistička partija Jugoslavije, zapravo, slijedili 'bolje' od sebe kad je progon neistomišljenika u pitanju, dakle Staljina i SSSR? I jesu li otišli korak dalje?

- Teško je reći da su otišli korak dalje, jer ipak Gulag je nešto stravično. Iz koje god ga perspektive gledali. Ono što je kod Golog otoka važno da je on posljedica iste ili vrlo slične filozofije odnosa prema protivnicima, i to onima koji su na istoj strani barikade. Za komuniste su ti protivnici, bili oni stvarni ili imaginarni, zapravo najopasniji oponenti. Zato jer ne prijete samo vlasti, nego i ideologiji. Na Golom otoku su prvo prijetili vlasti, bez da ulazimo koliko stvarno, a onda i nekoj novoj ideologiji u stvaranju. Međutim, da se vratimo na početak. Goli otok je tipičan staljinizam i staljinistički refleks na situaciju u kojoj se zemlja našla. Drugačiji nije niti mogao biti.

U svom djelu tvrdite da su neki detalji u funkcioniranju Golog preslikani iz nacističkih, ustaških, sovjetskih logora. Na koji način?

- Da, prvenstveno kada su u pitanju nacistički logori i gulazi. Naime, organizacijska struktura, naglašavam riječ organizacijska, bile su slične, da ne kažem identične. U ime tajne policije, u ovom slučaju UDB-e, logorom su, po njihovom nalogu, upravljali logoraši, i to podobni. Na taj način ruke UDB-e su bile čiste, pa su onda i neki visokopozicionirani šefovi UDB-e govorili da oni nisu tukli logoraše. Tako je upravljanje logorom, doduše iz drugih motiva, bilo slično uspostavljeno i u nacističkim logorima, ali i onim sovjetskim. I, nema sumnje, u tim logorima su bili utamničeni brojni jugoslavenski komunisti, pa su neka od tih iskustava primjenjivali i na Golom otoku.

Zbog čega u svim tim spomenutim režimima, pa i onome što se događalo za Titovog vremena i, posebice, na Golom otoku, nije bilo humanijeg pristupa? Ili je smisao takvih mjesta – zastrašiti, obeznaniti, mučiti, ubiti?

- Čini mi se da je na neki način odgovor već dat gore. Naime, bez obzira na neke sličnosti, koji ima dosta po pitanju organizacijskih aspekata, postoje razlike u ciljevima samih logora. Nacistički logori su, bar oni najpoznatiji, bili logori smrti. Sovjetskim logorima jedan od glavnih ciljeva je bila eksploatacija robovske radne snage za projekte industrijalizacije i eliminaciju političkih protivnika i stvarnih ili navodnih neistomišljenika, dok je Goli otok u ideji zamišljen kao mjesto političkog preodgoja. Na koncu, sve ih spaja nasilje kojima su se razni ciljevi htjeli postići.

Jesu li logori, uz ratove, obilježili 20. stoljeće na balkanskih prostorima? I otkuda potječe brutalnost koja se tamo stvori (znam da je pitanje pomalo iz područja nekih drugih znanosti, ali… ima li povijest na njih odgovor)?

- Oni su obilježili čitavo 20. stoljeće. Ne samo Balkan. Na neki način, 20. stoljeće i jeste stoljeće logora. Osmišljena, ciljana, organizirana ideja internacije ljudi u logore zahvaća velikim dijelom cijelo stoljeće i, naravno, najviše se veže uz nacističke, sovjetske i logore iz tih ideoloških orbita. Ali se ne smije zaboraviti da nikako to nisu jedini logori. Recimo, oko 120.000 Japanaca bilo je internirano u SAD na početku rata na isključivo rasnim osnovama. Teško je to elaborirati zašto, ali čini se da su ideologije povezane s razvojem društva u raznim aspektima, pa i onim industrijskim i tehničkim, dovele do mogućnosti provedbe takvih ideja.

Ipak je Goli otok mjesto patnje, stradanja, smrti… kako istinu o njemu pričati svijetu – ovako ad hoc i neozbiljno, kako se sada pokušava, ili osmisliti projekt kompleksa poput bivših logora iz Drugog svjetskog rata?

- Mislim da je ova knjiga, i općenito znanstveni pristup, prvi nužni korak kako bi se započeo proces koji bi na koncu doveo do nekog oblika memorijalizacije Golog otoka. Ovako je on kao slon u sobi, kojeg svi vide, a ujedno i ignoriraju. Jedini pravi način je na Golom otoku napraviti muzej ili memorijalni kompleks, koji će na dostojan način obilježiti sve što se tamo događalo, a onda i pomoći u prevladavanju s našom prošlošću. Treba naglasiti da je najmanji problem u ovom slučaju novac, koji bi Europska unija jako lako našla za ovaj slučaj. A i Hrvatska država.

Glavni problem je kratkovidnost naših rukovodstava, koja, čini mi se, ne vide neki naročiti politički kapital u Golom otoku, jer, eto, to nije "naš" problem. Moraju li i mrtvi imati naciju, ili mogu li biti samo mrtvi? I da li je bitno mučenje, ili je mnogo važnije koga se muči. Na koncu, memorijalni kompleks, osim svih očitih društvenih prednosti, imao bi i jako važan doprinos turizmu u toj regiji.

Povijest Golog otoka napisali ste kao kombinaciju znanstvenog rada, analiziranja brojnih dokumenata i prenošenja svjedočanstava. I sve to nastojali ste približiti čitateljima kako bi shvatili sve razmjere zla. Koliko je bilo teško obuhvatiti tako kompleksnu priču u realan prikaz sedam mračnih godina?

- Meni se čini da povjesničar koji se bavi kontroverznim i teškim temama, posebno ako živi na području bivše Jugoslavije, ima obavezu, da ne kažem i poslanje, da svoj rad na što adekvatniji način približi čitateljima i široj publici. Uvjeren sam da je to njegova šira društvena uloga, osim one znanstvene. Posebno kada imamo višak povijesti i toliko traumatičnih mjesta u našoj bližoj prošlosti da ona koče razne konstruktivne procese. Naravno da se, kao i u nizu drugih slučajeva, često i u historiografiji javljaju crno-bijele stereotipizirane slike, ali ja se nadam, a to će šira javnost prosuditi, da sam u svojoj knjizi do jedne mjere uspio prikazati što se dogodilo na Golom otoku od 1949. do 1956. godine – tada, a ne danas.

 Mladen Obrenović (Al Jazeera)

subota, 02 Februar 2019 00:00

Kako Kina špijunira muslimane Ujgure

Ocijeni...
(0 glasova)

ujguri2Turski gradić Zonguldak, u kojem se iskopava ugalj, čini se nevjerovatnim mjestom za susret sa čovjekom koji tvrdi da je kineski špijun, ali ovdje je Yusuf Amat organizirao sastanak s nama.

Sjedeći u predvorju hotela s pogledom na Crno more, čekajući da dođe, pitao sam se kakva bi osoba pristala špijunirati susjede, prijatelje pa čak i porodicu za vladu koju organizacije za zaštitu ljudskih prava optužuju da provodi brutalnu kampanju masovnih hapšenja i zatvaranja.

Gotovo mi je promakao Amat dok je ulazio na staklena vrata. U sivom kombinezonu, sa sivom pamučnom kapom, u sivoj prostranoj jakni, sve je u vezi s njime – od njegove odjeće do ponašanja – neupadljivo.

"Ni hao (Dobar dan)", tiho reče Amat, pozdravljajući me na mandarinskom spustivši pogled, i nježno se rukova sa mnom.

"Oprostite što kasnim, upravo sam završio sa smjenom na benzinskoj pumpi i morao sam promijeniti nekoliko autobusa da bih stigao ovdje."

Ujgur Yusuf Amat kaže da su ga navodno kineske vlasti prisilile da špijunira porodicu i prijatelje u Xinjiangu i u inostranstvuJenni Henderson/Al Jazeera

Amat je Ujgur. Muslimanska etnička manjina u Kini, Ujguri, meta su mjera strogog kažnjavanja vlade u Pekingu. Panel Ujedinjenih naroda za ljudska prava rekao je da je to dovelo do zatvaranja miliona ljudi u onom što Kinezi nazivaju "centrima za reedukaciju".

"Moja uloga", pojašnjava Amat, "bila je da prosljeđujem informacije zvaničnicima."

"Prijavljivao sam sve što su ljudi radili – šta su jeli, pili , šta su radili u privatnosti svojih domova, bez obzira na to je li riječ o prijateljima ili porodici... Sve sam prenosio."

Kaže da su njegove informacije proslijeđene vlastima.

Uzrujalo ga je, kaže, to što su zvaničnici često zatvarali ljude zbog "bezazlenih i nevažnih" razloga.

"Mogli ste imati dugu bradu ili neki vjerski tekst na svom telefonu, ili ste možda studirali u inozemstvu ili ste vodili telefonski razgovor s nekim u prekomorskim zemljama. Sve to je moglo biti razlog za pritvor."

Amat kaže da je počeo špijunirati 2012. jer su zvaničnici uhapsili i mučili njegovu majku, zaprijetivši da će je zadržati u pritvoru ako ne pristane raditi za njih.

"Još od mladih dana uvijek sam sebi govorio da ću zaštititi moju majku. Ali nisam to učinio. Kad su me odveli da je vidim, srce me jako zaboljelo."

Rekao je da ga je njegov nadređeni poslao da špijunira u inozemstvu, u okviru rastuće kineske globalne mreže nadzora. Od 2012. do 2018, kaže Amat, bilo mu je naređeno da se infiltrira u ujgurske zajednice u Afganistanu, Pakistanu i Turskoj. Kaže da Peking ima "nebrojeno" doušnika širom svijeta.

"Ja sam iz malog grada Karamaya i samo sam jedan od mnogih kojim upravlja moj nadređeni. Postoje deseci gradova iste veličine širom Xinjianga, da ne govorimo o velikim gradovima. A tu su i međunarodne operacije, tako da se može pretpostaviti koliko očiju imaju."

Dodaje da Kina postaje smionija na međunarodnom frontu, ustvrdivši da su državni operativci otimali Ujgure u inozemstvu.


Nestanak u Kini

Jednom kad se vrate u Kinu, kaže on, mnogi nestaju u centrima za reedukaciju.

Kineska vlada poručuje da Ujgure proizvoljno hapse i zatvaraju protivnoj njihovoj volji, te tvrdi da su to "dobrovoljne" ustanove za strukovno osposobljavanje, namijenjene da pruže obuke za poslove i suzbiju "ekstremističke" tendencije.

Amat kaže da vlada "otvoreno laže" te da je on sam proveo godinu i po u pritvorskom centru, kad su ga uhapsili zbog pokušaja da odleti na Bliski istok i pridruži se muslimanskim borcima.

Kaže da su ga vlasti regrutirale dok je služio kaznu. Kad je pristao biti doušnik, Amat kaže da mu je dat posao čišćenja zatočeničkih objekata.

Njegova zaduženja omogućila su mu pristup mnogim područjima centra.

"Vidio sam kako mnoge ljude premlaćuju u sobama za ispitivanje. Povremeno su koristili električne kablove, koji su izazivali nezamisliv bol. Oni koje su tukli užasno su vrištali, pogotovo djevojke mojih godina. Ne mogu zaboraviti krv – ljudsku krv na podu, zidovima, svugdje, poslije."

Al Jazeera je razgovarala s desecima bivših zatočenika. Mnogi su potvrdili da su ili svjedočili ili sami bili žrtve mučenja i zlostavljanja u tim centrima.

Učitelj Abduweli Ayup, musliman Ujgur, volonterski predaje ujgursku kulturu i jezik djeci koja su s porodicama pobjegli iz Xinjianga.

Abduweli Ayup, učitelj i pisac, proveo je 15 mjeseci u tri objekta u Urumqiju, prijestonici pokrajine Xinjiang. Na dan kad je uhapšen kaže da su ga policajci, navodno, odveli u ćeliju i silovali ga.

"Prvi dan bio je veoma užasan", rekao je Ayup.

"Skinuli su mi odjeću, pljusnuli me po stražnjici i onda su me zlostavljali... više od 20 Kineza. Sutradan me policija upitala: 'Jednog dana, ako ste vi ljudi na vlasti, šta ćete učiniti nama?' Rekao sam: 'Vidite, ja sam ljudsko biće, ja nisam životinja poput vas'."

Kaže da su ga u sljedećim mjesecima redovno tukli drugi zatvorenici. Zatvorski čuvari ignorirali su njegove pozive u pomoć, dodao je.

"Oni žele da budete tako mučeni. Ako vas mnogo muče, lakše je za vas da sarađujete s njima tokom ispitivanja."

Rekao je da su silovanja i premlaćivanja organizirana kako bi ga natjerali da prizna da je separatist ili "terorist".
Novac za škole

"Ja sam učitelj, učenjak. Nikad nisam razmišljao o ovim stvarima. Nisam separatist. Nisam terorist. Šta imam priznati?", pita on.

Ayup je zatvoren zbog prikupljanja novca za ujgurske škole nakon što su kineske vlasti zabranile djeci da uče ujgurski jezik.

"Žele izbrisati Ujgure. Žele da Ujguri vjeruju da je Kineska komunistička partija Bog", rekao je Ayup.

Nakon što su ga oslobodili Ayup kaže da se bojao da će ga ponovo zatvoriti. Zato je s porodicom pobjegao u Tursku. Ujguri dijele dugu historiju s tom zemljom i hiljade su ih se naselile tamo tokom protekle decenije.

U Istanbulu Ayup dokumentira priče ujgurskih zatočenika.

Jedna od njih jest Gulbakhar Jaliloua.

Ayup nas je odveo da se sastanemo s njom u sigurnoj kući u gradu. Sjedeći na kauču, počela je nekontrolirano plakati dok se prisjećala svog iskustva.

"Držali su me godinu, tri mjeseca i deset dana... Brojala sam svaki sat i svaku minutu. Sat se činio kao godina", rekla je ona.

Jaliloua kaže da su je uhapsili u Xinjiangu dok je preuzimala pošiljku za njen posao s odjećom. U vezi s njenim hapšenjem zbunjuje je to što ona uopće nije kineska državljanka. Kad je rekla vlastima da je iz Kazahstana, oni su jednostavno prikrili njen identitet, kaže Jaliloua.

"Dali su mi kinesko ime i kineski identifikacijski broj kako me kazahstanska ambasada ne bi mogla pronaći."

Gulbakar Jaliloua je muslimanka Ujgurka i državljanka Kazahstana, ali su je kineske vlasti zatočile duže od godinu danaSteve Chao/Al Jazeera

Jaliloua se prisjeća kako su je nagurali u malu ćeliju s 35 drugih žena, a zatim je bila podvrgnuta zastrašujućim ispitivanjima, koja su nekad trajala 24 sata.

"Stavili su mi crnu kapuljaču na glavu i lisice na ruke i lance... Nisam mogla brzo hodati zbog lisica na nogama, tako da su me gurali. Kad bih pala, vukli bi me do sobe za ispitivanje."

Kaže da njoj i drugim muslimanskim zatočenicima nije bilo dozvoljeno da se mole i živjeli su u stalnom strahu da će ih kazniti ako otkriju da oni to u tajnosti rade.

U pritvoru je izgubila 30 kilograma, ali kaže da je njen tretman bio bolji od onog s kojim su se suočavali Ujguri.

"Bila je ova mlada žena, po imenu Patigul. Jednog dana vratila se s raščupanom kosom. Pokazala mi je desnu stranu glave. Bila je natečena i krvarila... nakon žestokog premlaćivanja."

Kineski zvaničnici kategorično negiraju optužbe za zlostavljanje i ignoriraju učestale međunarodne pozive da zatvore centre za "reedukaciju".

Vlada kaže da će dozvoliti zvaničnicima UN-a da posjete objekte dok god oni "budu poštivali kineski zakon, izbjegavali uplitanje u domaća pitanja i umjesto toga zauzmu neutralan i objektivan stav".

Neki Ujguri smatraju da bi pokrajina Xinjiang, njihova domovina, trebala biti nezavisna država Istočni TurkestanSteve Chao/Al Jazeera

Amat kaže da on više ne može šutjeti o odnosu prema njegovom narodu.

"Kina misli da je ispravno ovo što rade, ali griješe", kaže on. "Da, svaka zemlja ima vlastite zakone, ali postoji i univerzalni međunarodni standard. A u mojim očima oni ozbiljno krše taj standard. Ujguri nemaju pravo na vlastitu slobodu, živjeti na način kako bismo željeli."

Priznaje da ga izjeda krivica jer je davao informacije o kolegama Ujgurima.

"Osjećam se kao da me svaki put stalno bolno probada."

Pitao sam ga zašto je odlučio sada podijeliti ovu informaciju. Kaže da više nema šta izgubiti. Većina njegove porodice zatvorena je u centre. Dijelom, kaže, zbog njegovog špijuniranja.

"Moja sestra, majka i zet, njegova braća, njihovi roditelji, moj ujak – svi su oni u zatvoru. Svi su tamo."

Kaže da je preselio u Zonguldak jer u tom gradu živi malo Ujgura, što otežava kineskim zvaničnicima da od njega zatraže da ih špijunira.

Sada kad se obratio medijima kaže da je vjerovatno da će se suočiti s odmazdom.

No, kaže da je spreman.

"Ovdje nije riječ samo o mojoj bližoj porodici, ovdje je riječ o zauzimanju za sve Ujgure. Svi su oni moja porodica. Moj život nije bitan. Šta se dogodi – dogodi. Dovoljno sam živio."

Steve Chao (Al Jazeera)

utorak, 29 Januar 2019 00:00

Gdje se izgubio Valentin Inzko?

Ocijeni...
(0 glasova)

inzko1Za deset godina na dužnosti visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini austrijski diplomata je bio uglavnom neprimijetan, kao da je tu po tajnom zadatku.
Valentin Inzko se u BiH zadržao tri puta duže i od Paddyja Ashdowna, koji se na ovoj funkciji održao pune tri i po godine.

Gdje se izgubio visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, šta on zapravo tamo sada radi, šta on i od koga čuva, ko ga finansira, može li Bosna i Hercegovina s visokim predstavnikom, kao vrhovnim čuvarom reda i zakona u suverenoj zemlji, ikada u Evropsku uniju i NATO? Ovo su  samo neka od pitanja s kojima se već nekoliko zadnjih godina susrećem na svim nivoima i u svim sferama domaće i inozemne javnosti, u stručnim krugovima, među političarima, novinarima i političkim analitičarima.

Znatiželja je kulminirala nakon oktobarskih općih izbora, koji su (umjesto priželjkivane deblokade sistema i zaokreta od etnonacionalizma) još više blokirali sve glavne karike funckioniranja države. Ko god je imao priliku upoznati sedmog po redu visokog predsatavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, karijernog austrijskog diplomatu rođenog kod Klagenfurta, mogao se uvjeriti da se radi o široko obrazovanom, slatkorječivom, duhovitom i govorljivom dobričini, koji plijeni šarolikošću svojih interesiranja, govorništvom i šarmantnošću. Da nije takav, vjerovatno ne bi ni imao tako uzletnu diplomatsku karijeru kakvu je imao od završetka studija prava, ruskog i južnoslavenskih jezika.

Prije prvog diplomatskog mandata, davne 1982. godine u Beogradu, Valentin Inzko je, po osobnim navodima, sticao iskustva u razvojnim programima Ujedinjenih naroda po Mongoliji, Šri Lanki i u samom sjedištu UN-a u New Yorku, gdje je bio austrijski izaslanik, a kasnije i drugi čovjek Misije UN-a za razoružanje. Da nije takav kakav je, ne bi ni u Bosni i Hercegovini ostao toliko dugo, tri puta duže i od Paddyja Ashdowna, koji se na ovoj funkciji održao pune tri i po godine.
Proslava u Banjonj Luci, Inzko u Ljubljani

Visokog predstavnika predlaže Upravni odbor Vijeća za provedbu mirovnog sporazuma - PIC, koji čini grupa od 55 zemalja i međunarodnih organizacija, među kojima je i Evropska unija a imenovanje potvrđuje Vijeće sigurnosti UN-a, koje je odobrilo i Okvirni mirovni sporazum iz Daytona, kao i raspoređivanje međunarodnih vojnih snaga za osiguranje mira u Bosni i Hercegovini.

Mandat visokog predstavnika preciziran je Aneksom 10 Okvirnog sporazuma. Po slovu tog propisa, "visoki predstavnik je konačni autoritet za tumačenje i provedbu civilnog dijela mirovnog ugovora". Njegova nadležnost se jedino ne odnosi na vojne Stabilizacijske snage - SFOR, koje su pod vodstvom NATO-a i vojnopoilicijske misije EU-a, koje su kasnije uslijedile.

U martu će biti 10 punih godina od kako je Inzko na dužnosti u Sarajevu. Za svo to vrijeme on je bio uglavnom neprimijetan. Kao da je tu po tajnom zadatku. Ili virtuozno krivuda po margini krupnih događaja, primajući za to pohvale i nove mandate. Zadnje inozemno oglašavanje visokog predstavnika u ovoj godini bilo je 8. januara, dan uoči "tradicionalne ceremonije" obilježavanja neustavnog dana bh. entiteta Republika Srpska. Toga dana visoki predstavnik je bio u Ljubljani. Slovenskog predsjednika Boruta Pahora i druge zvaničnike je upoznao s "političkim dešavanjima u Bosni i Hercegovini nakon oktobarskih izbora".

Na domaćem terenu visoki predstavnik se, zajedno s američkim i EU ambasadorima, oglasio 17. januara, također pisanom izjavom, o nužnosti formiranja Doma naroda Parlamenta entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, pojašnjavajući da se "napori političkih stranaka trebaju fokusirati na uspostavu nove vlasti... imajući u vidu da Dom naroda u starom sazivu nema demokratski legitimitet za donošenje odluka, a posebno onih u vezi s važnim pitanjima poput donošenja budžeta za ovu godinu".
Prisustvo 'na neodređeno vrijeme'

Pet dana kasnije visoki predstavnik je prošetao do Vlade Kantona Sarajevo, kako bi ohrabrio novog kantonalnog premijera Edina Fortu iz građanski orijentirane Naše stranke. Dva dana zatim, nakon što je Stranka demokratske akcije odlučila pokrenuti pravnu proceduru pred državnim Ustavnim sudom "radi preispitivanja imena RS-a", visoki predstavnik je poručio da je takva inicijativa, "usred rasprava o formiranju vlasti, neodgovorna i kontraproduktivna" te da "dodatno podriva povjerenje među konstitutivnim narodima i njihovim političkim predstavnicima".

U prošloj godini visoki predstavnik se zadnji put oglasio krajem decembra, kako bi saopćio građanima da on i (njegov) Ured visokog predstavnika - OHR ostaju i dalje u Bosni i Hercegovini. Svojim vještim diplomatskim manevrima, radnim uspjesima i "realnom potrebom za OHR-om", uspio je, kako je sam objasnio u jednom televiijskom intervjuu, osigurati budžet OHR-a čak za dvije godine unaprijed. Vizionarski, s hirurškom preciznošću, tada je pogodio da su okolnosti u zemlji takve da zahtijevaju prisustvo međunarodne zajednice "na neodređeno vrijeme".

Za 100 uposlenih 5,3 miliona eura

Od jula 2018. godine u OHR-u radi 15 stranih državljana (četiri s diplomatskom karijerom koje su postavile vlade njihovih zemalja, sedam osoba koje su direktno angažirane i četiri privremeno angažirane osobe) te 78 državljana Bosne i Hercegovine (74 osobe koje su direktno angažirane, tri direktno angažirane osobe finansirane vanbudžetskim sredstvima i jedna privremeno angažirana osoba).

Od septembra 2002. godine sva objavljena upražnjena radna mjesta u OHR-u su otvorena za bh. građane.

U slučajevima kada bh. i strani državljanin koji se prijavljuju za isto radno mjesto imaju jednake kvalifikacije i iskustvo, prednost ima kandidat iz Bosne i Hercegovine, navodi se u javno dostupnim informacijama OHR-a.

Sredstva za financiranje OHR-a dodjeljuje PIC.

Budžet za 2018/19. godinu iznosi 5,328 miliona eura.

Najveći udio u godišnjem budžetu OHR-a i dalje ima EU (54,37 posto), zatim SAD (22 posto), Japan (10 posto), Kanada (3,03 posto), Organizacija za islamsku saradnju (2,5 posto), Rusija (1,2 posto) te ostali (6,9 posto).

U međuvremenu u zemlji su se izdešavali mnogi krupni događaji. Nakon desetljetne diarhije (koju je Milorad Dodik izgrađivao još od januara 1998. godine, kada je, uz podršku zapadnih država, tadašnjeg visokog predstavnika Carlosa Westendorpa i bošnjačkih zastupnika u entitetskoj skupštini, prvi put izabran za predsjednika vlade RS-a), nadareni populista Dodik je "skliznuo" na mjesto predsjedavajućeg tročlanog Predsjedništva njemu "najmrže države". Iz sigurne Banje Luke, Dodik se u naredne četiri godine, na jedan dan sedmično, kako sam kaže, nastanio usred "Teherana", kako zove glavni grad Bosne i Hercegovine.

Novi šef "unitarističke države" je već pri ulasku u predsjednički ured u centu Sarajeva izrežirao onu poznatu farsu o zastavama. Ubrzo zatim izmanipulirao je drugu dvojicu kolega u najvišem zajedničkom organu vlasti takozvanom Zajedničkom izjavom o nužnosti evropskih integracija, s nalogom nižim izvršnim vlastima da dodatni odgovori na 655 pitanja Evropske komisije iz juna prošle godine moraju do Brisela stići "najkasnije do kraja decembra". Ni to, naravno, nije učinjeno.
Ima li BiH u Brčko distriktu?

A onda je izrežirana proslava 9. januara po moskovskom scenariju - promenada svega i svačega što bi moglo asocirati na uspjeh, homogenizaciju, prijetnju, silu, strah i ucjenu. Od bordo beretki "a la Arkan", pa do nove Dodikove dike - specijalnog policijskog oklopnog vozila iz Bratunca, pod znakovitim imenom "despot" ("silnik, neograničeni vladar, diktator"...). Sutradan, 10. januara, dok je visoki predstavnik još "slagao" utiske iz Slovenije, u Brčko distriktu je, također, slavljen RS. Po uzoru na Banju Luku, i ovdje je bilo svakojakih uzvanica: od titoističkih "dobrovoljaca", znatiželjnika i slučajnih prolaznika, do stranih špijuna i poznatih ulizica o kojima nije više potrebno trošiti riječi.

Organizacija, scenografija, ikonografija, govori, a posebno poruke izgovorene u Brčko distriktu – sve je pred očima visokog predstavnika bilo izrežirano tako kao da je distrikt (etimološki: district, lat.: districtus) administrativno-upravna jedinica upravo onog bh. entiteta koji slavi. To što ni jedan od dva entiteta u Bosni i Hercegovini nemaju nikakve ustavne nadležnosti nad distriktom, ni organizatorima proslavem ni visokom predstavniku nije bilo zanimljivo.

Prije nekoliko godina sam visoki predstavnik me je poučio da Brčko distrikt nije kondominij (suvlasništo) jednog ili oba entiteta, već je pod direktnim suverenitetom Bosne i Hercegovine. Tako propisuje i Član 1. Statuta Brčko distrikta. Članom 3. istog akta se propisuje da su "jedini pravnovaljani zakonski akti koji se u Distiktu primjenjuju direktno po principu pravne nadmoći (supremacija) Ustav Bosne i Hercegovine i drugi važeći zakoni i odluke institucaja Bosne i Hercegovine... Zakoni i odluke svih vlasti Distrikta moraju biti usklađeni s važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine, a ne zakonima i odlukama entiteta."

Visoki predstavnik se nije oglasio ni povodom (u javnosti uglavnom prešućenih) izjava kojima su glavni govornici u Brčkom tog dana pozivali na mržnju, segregaciju i podjele. "Distrikt Brčko je jedna od najvažnijih strateških tačaka za RS... Ovdje postoji vrlo izražena kolektivna svijest o pripadnosti RS-u i o tome da ljudi koji ovdje žive imaju pravo da se izjasne da su državljani RS-a, što su ovdje masovno i učinili..." Tako je doslovce govorio prvi čovjek Vlade multietničkog distrikta, gradonačelnik Siniša Milić, član Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Dakle, u totalnoj suprotnosti s Članom 51. Statuta ove administrativno-upravne jedinice, po kojem je "svaki dužnosnik i javni zaposlenik bilo koje institucije u Distriktu dužan svoje funkcije izvršavati brižno i predano u ime svih građana Brčko distrikta".
Zaboravljeni 'Sejdić–Finci', 'Zornić', 'Pilav'...

Ratnohuškačku uvertiru za ovakvu nepravednost i bezosjećajnost prema Brčacima drugih nacionalnosti, vjera, ideološke i kulturološke svijesti Miliću je dala sama entitetska predsjednica Željka Cvijanović. "Stiče se utisak da se sva regija povampirila. Vrlo je to opasna stvar. Vjerujem da bi mnogi htjeli i ovdje pustiti krv, ali ne svoju. Ako vam se to već čini, puštajte vlastitu krv, tucite se međusobno, a nas ostavite na miru..." Tako je govorila Cvijanović imaginarnim "krvolocima", i ne sluteći da zakoni svakodnevnog života, uz svu nacionalističku propagandu iz Banje Luke, tjeraju građane ka suživotu - u najbolju gradsku ćevabdžinicu kod Mevle na Merajama, na šišanje i friziranje kod Jelene u cetru grada, ili u Matinu "pecaru" na rubu popularnog brčanskog Ficibajera.

I u tim danima iracionalnog inata, osvetništva i međusobnog optuživanja između Sarajeva, Banje Luke, Mostara, Beograda, Zagreba i Brisela, visoki predstavnik međunarodne zajednici se skrivao od stvarnosti, iako su mu i njegovi nadređeni i građani u Bosni i Hercegovini ukazivali na brojne probleme i nepravde po sve "obične ljude", bez obzira na nacionalnost.

"Dosadašnja kašnjenja u pripremi odgovora na dodatni upitnik Evropske komisije, sporost u uspostavi vlasti nakon izbora, kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima tako što se ne provode odluke Evropskog suda za ljudska prava u predmetima 'Sejdić–Finci', 'Zornić', 'Pilav' i 'Šlaku', što je u flagrantnoj suprotnosti s vrijednostima i normama Evropske unije -za zvanični Brisel nema drugo značenje osim da Bosna i Hercegovina nije kredibilan kandidat za članstvo u Uniji."

Ovakve poruke su stizale iz Brisela istovremeno kada su iz Sarajeva lansirana lažna obećanja da bi kandidatski statust za Bosnu i Hercegoviou mogao biti odobren prije evropskih parlamentarnih izbora krajem maja. Stav Brisela je, također, da su reforme u zemlji "od sredine 2017. godine dramatično usporene, da se i dalje dominantna pažnja u medijima pridaje etnonacionolističkim i populističkim trikovima političara, umjesto suštinskim promjenama, pravim vrijednostima i uspjesima koji su u interesu svih građana Bosne i Hercegovine".
Ustav je zakon koji se (ne)poštuje

Čak ni 13 neprovedenih odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, 28 ustavnih odluka u Federaciji Bosne i Hercegovine i sedam odluka u RS-u nije moglo razbuditi visokog predstavnika. Bez obzira što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine uspostavljen Dejtonskim sporazumom i što je ustav jedini "nadzakon" u svakoj suverenoj državi. Nije ga mogla aktivirati ni činjenica da je "visoki predstavnik vrhovini čuvar Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini", čiji je sastavni dio i "nadzakon" ove zemlje, makar on bio i u formi Anexa 4, čiji je čuvar također visoki predstavnik, zajedno s Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine.

Iako je diplomata s dugom karijerom i građanin pravno uređene i funkcionalno uzorne države (Austrija), visoki predstavnik je osobnim neradom ili progrešnim uvjerenjima o Bosni i Hercegovini kao državi najdirektnije doprinio derogiranju i onih najtemeljnijih načela svakog demokratskog ustava, a to je biračko pravo. Usred domokratske Evrope, građani Mostara ni treću izbornu sezonu zaredom nisu izašli na izbore za svoju najvažniju, lokalnu, vlast. Tek dvojica lokalnih stranačkih prvaka iz dvije najjače nacionalne partije (SDA i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine) su im i dalje sve: i sud, i kadija. Mostar je tako postao planetarni "grad-slučaj" bez presedana u historiji dekomratije (vladavine naroda) i izbornog zakonodavstva.

Kao diplomiranom pravniku i doktoru nauka, Inzku je zasigurno poznato da ono što je regulirano ustavom nije i ne može biti predmet političkog odlučivanja. Funckija ustava nije u tome da nivoe vlasti u nekoj zemlji učini suvišnima, nego u davanju političkog legitimitata svakoj demokratski izabranoj vlasti te u ograničavanju te iste vlasti kada ona nije usklađena s interesima svih građana.

Zbog svega što nije uradio za deset godina mandata visokog predstavnika, a posebice zbog onih pitanja s početka ovog članka, ne prejudicirajući ovom prilikom ni odlazak ni dalji ostanak ureda OHR-a, iskoristio sam privilegiju novinarskog poziva i postavio visokom predstavniku većinu pitanja koja bh. građani, zvaničnici i posmatrači u zemlji i izvan nje indirektno postavljaju već godinama.

Na pitanje da li je OHR doista danas potreban Bosni i Hercegovini (ako "da", zašto?), visoki predstavnik mi je resko odgovorio: "Da, potreban je." Zatim je elaborirao: "Iako je uloga OHR-a transformirana od 2006. godine u skladu s politikom međunarodne zajednice o odgovornosti domaćih vlasti i u želji da dođe do integracije zemlje u EU, visoki predstavnik i dalje ima isti mandate. I međunarodna zajednica ima iste instrumente, takozvane bonske ovlasti, da reagira u slučaju razvoja situacije koji može predstavljati prijetnju stabilnosti zemlje ili realzaciji Daytona. Iako je načinjeno nekoliko značajnih pozitivnih koraka na putu Bosne i Hercegovine prema EU (naprimjer, odgovori na Upitnik Evropske komisije), istovremeno je primjetno da neki lideri nastoje poništiti prethodno postignute reforme, šireći i dalje otrovnu retoriku ili osporavajući temeljne postavke Mirovnog sporazuma. Zbog toga unutar šire međunarodne zajednice vlada mišljenje da je visoki predstavnik i dalje potreban kako bi se očuvalo ono što je već postignuto te kako bi se spriječila destabilizacije prilika u zemlji."
Lideri - glavna prepreka istinskom pomirenju

Elaborirajući tezu o potrebi ostanka OHR-a, Inzko je pojasnio da će odluka Upravnog odbora PIC-a o zatvaranju OHR-a zavisti od provedbe "programa 5+2" (pet glavnih i dva dodatna uslova koje je PIC usvojio 26. i 27. februara 2008. godine u Briselu). "PIC i dalje vjeruje da postoji potreba za OHR-om. A moja je procjena da do sada nisu ispunjeni mnogi od pet ciljeva ovog programa. Isto tako, ne vidim kako bi Upravni odbor PIC-a mogao postići konsenzus o 'pozitivnoj procjeni situacije u Bosni i Hercegovini na osnovu potpunog poštivanja Daytonskog mirovnog sporazuma', što je krucijalni uslov za zatvaranje OHR-a. Lopta je, dakle, u rukama bh. političara, koji mogu stvoriti uslove za odlazak visokog predstavnika tako što će stabilizirati zemlju i povesti je u pravom smjeru."

Na pitanje da li, kao iskusan diplomata, s izvenrednim poznavanjem regionalne i bh. stvarnosti, vjerujete da bi moglo doći do konflikta nakon zatvaranja OHR-a, Inzko je odgovorio kontrapitanjem: "Da li je situacija u Bosni i Hercegovini predvidiva i trajno stabilna na način da se može okončati mandat visokog predstavnika?", te zaključio: "Bosni i Hercegovini nedostaje potrebna politička stabilnost i vladavina prava, što situaciju u ovoj zemlji čini nepredvidivom... U posljednjih 25 godina neki od ključnih političkih lidera su uradili vrlo malo na pomirenju: ne samo na približavanju vlastitih političkih ideja, nego i na ublažavanju nerazumijevanja između etničkih i vjerskih grupa u ovoj zemlji. Umjesto da budu pokretači normalizacije u Bosni i Hercegovini, oni su glavna prepreka istinskom pomirenju."

Na pitanje ko iz međunarodne zajednice vidi Bosnu i Hercegovinu upravo takvom i ko najviše insistira na ostanku OHR-a, Inzko je lakonski odgovorio: "Nije nikakva tajna da postoje različita gledišta o budućnosti OHR-a. Ali, trenutno nema ozbiljnih razgovora o zatvaranju OHR-a. Većini članica međunarodne zajednice je jasno kako ovdje stvari stoje", odgovorio je Inzko.

Pitao sam ga i o gledištima glavnih aktera međunarodne zajednice kada je riječ o (ne)radu OHR-a, kao što su Ujedinjeni narodi, Evropska unija i SAD. Inzko mi je odgovorio da bi "takva pitanja trebalo postaviti njima. Kada pogledate zaključke koje svakih šest mjeseci usvaja Upravni odbor PIC-a, možete vidjeti da postoji saglasnost oko podrške visokom predstavniku, njegovom mandatu i njegovom radu."

Pitao sam ga i da li vjeruje da Bosni i Hercegovini u ovakvoj etnonacionalnoj strukturi države sa dva entiteta, jednim distriktom, deset kantona, Vijećem ministara umjesto vlade, državnim Predsjedništvom kao najvišim izvršnim organom vlasti, ima perspektivu? Ako ne, šta treba mijenjati? Inzko mi je odgovorio da čvrsto vjeruje u perspektivu Bosne i Hercegovine. "Možda njena sadašnja struktura nije najjednostavnija, ili možda ne omogućava najlakše donošenje odluka, ali ona može biti funkcionalna ako njeni političari budu htjeli da je takvom učine. Dokazano je u mnogo ranije realiziranih reformi da je rješenje moguće ako ima političke volje."
Obmane koje BiH gase 'natenane'

A zašto su glavni akteri međunarodne zajednice toliko neodlučni kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, šta su argumenti koje iznose u razgovorima s Vama?, pitao sam visokog predstavnika. "Prije desetak godina međunarodna zajednica je promijenila svoj pristup. 'Čvrsti angažman' uz bonske ovlasti zamijenjen je 'domaćom odgovornošću'. Nažalost, nastao je vakuum, koji je ispunjen određenim vrstama destruktivnog političkog djelovanja i politikom podjela, što blokira napredak ove zemlje. Ja ne vjerujem da je takva politika održiva za bilo koga, jer ona vrijeđa sve zajednice i entitete u Bosni i Hercegovini te ohrabruje građane, posebno mlade, da napuštaju zemlju."

Na konstataciju da se visoki predstavnik sve više izmiče od vrućih događaja, iako i dalje raspolaže "bonskim ovlastima" za drastične poteze, uključujući i smjene rušitelja dejtonske Bosne i Hercegovine, da se broj uposlenih u OHR-u smanjuje, a budžet je sve "tanji", Inzko je ponovio da je njegov mandat, "formalno gledajući, isti kao i prvog dana OHR-a, uključujući i 'bonske ovlasti', koje su još uvijek dio mandata visokog predstavnika. Iskreno mislim da niko nije vjerovao da ćemo ovako razgovarati i toliko godina nakon rata, ali tu smo gdje smo i ja ne vidim neke dramatične promjene u pogledu uloge OHR-a u bliskoj budućnosti. Naprotiv, podrška u smislu budžeta OHR-a bila je najsnažnija u posljednje vrijeme. To, također, govori o svjesnosti međunarodne zajednice o potrebi ostanka OHR u Bosni i Hercegovini."

OHR, dakle, ostaje. I Valentin Inzko je, za sada, stabilan, iako je davno trebao u starosnu mirovinu. Bonske ovlasti iz 2008. godine su i dalje na snazi, a nered u zemlji je sve gori. Pa ipak, niko zdrave pameti se ne može zalagati za protektorsko upravljanje zemljom koja je međunarodnopravno priznata i suverena. I pritom formalno želi integraciju u EU i NATO.  Ako je već tako, ako u suverenoj zemlji mandat "suverena" traje skoro četvrt stoljeća i ako takav "suveren" ima tolike ovlasti kakve već desetljeće u rukama ima Valentin Inzko, onda ne bi smjelo biti mnogo dilema: uređenost, funkcionalnost i efikasnost bh. države je već morala biti blizu suverenim državama koje stoje iza OHR-a i koje ga finansiraju, ili je misiju OHR trebalo već ugasiti. Sve drugo su bezgranične laži i obmane koje Bosnu i Hercegovinu gase "natenane". I vode je ka raspadu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Zekerijah Smajić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

americkavojska1Urednik američkog lista National Interest Jacob Heilbrunn smatra kako su američki ratovi u inostranstvu donijeli samo gomile dugova i skromnu stratešku korist.

Kaže kako su sloventnost države i balansiranje između preuzetih obaveza i moći stalna tema vanjskopolitičkih realista.

Heilbrunn u opširnijem tekstu citira rečenice iz knjige Vanjska politika Sjedinjenih Američkih Država: Štit Republike, autora Waltera Lippmanna, istaknutog predstavnika američkih realističkih mislilaca, u kojoj kaže: "Neka niko ne misli da ima fiskalnu politiku ako ne razmatra zajedno rashode i prihode, obaveze i sredstva. Međutim, kada su u pitanju vanjski odnosi, navikli smo praviti razliku između naših ratnih i mirnodobskih ciljeva, naših ideala, interesa i obaveza; našeg naoružanja, strateškog položaja, potencijalnih saveznika i potencijalnih neprijatelja."

Poznati politički komentator Lippmann dodaje da iz takve diskusije neće proizaći nikakva politika, ističući da bi ove polemike moglo okončati neophodno uspostavljanje ravnoteže između sredstava i ciljeva.

Navodi i to da je Samuel Huntington, američki politolog i akademik, napisao tekst za Foreign Affairs 1987. godine u kojem tvrdi kako Amerika preuzima obaveze u inostranstvu koje nije spremna platiti kod kuće.
Uvjerljiv argument

Heilbrunn kaže da se nivo duga Amerike stalno povećavao od završetka predsjedničkog mandata Bila Clintona, kada je zabilježen budžetski suficit. Dug je sa 10,6 triliona dolara tokom administracije Georgea W. Busha skočio na 19,9 triliona dolara u vrijeme Baracka Obame.

Iako je Donald Trump u 2017. godini rekao da će eliminirati dug "u periodu od osam godina", prestao je govoriti o tome kada je preuzeo vlast, s tim da se očekuje da će dug premašiti 21 trilijun dolara.

Iako potrošnja i nenaplaćeni smanjeni porezi čine veliki dio priče o američkoj dužničkoj krizi, uplitanje u ratove u inostranstvu ima veći utjecaj na deficit saveznog budžeta nego što se to često priznaje.

Sarah E. Kreps, profesorica političkih nauka na Univerzitetu Cornell, u svojoj knjizi pod nazivom ''Oporezivanje ratova'' kaže da se od 1945. godine desila fundamentalna promjena kada su Sjedinjene Američke Države u više navrata propustile da nametnu poreze na ratove, oslanjajući se na zaduživanje kako bi se finansirali ratovi izvan zemlje, bilo u Vijetnamu, Iraku ili Afganistanu.  

Heilbrunn smatra da je argument profesorice Kreps tačan, jer trošenje pozajmica kako bi se pokrio deficit pruža mogućnost političkim liderima da priguše bilo kakva protivljenja uplitanju u ograničene konflikte, umjesto da se od građana traže dodatna finansijska žrtvovanja.      

Podlegavši iskušenju da se uključe u sukobe 'ispod radara', američki zvaničnici doprinijeli potkopavanju američke demokratije izbjegavajući ograničenja i pritisak javnosti koji često prati sukobe u inostranstvu, navodi se u članku.
Filozofi prosvjetiteljstva

Heilbrunn u tekstu navodi da su prosvjetiteljski filozofi u Evropi, poput njemačkog filozofa Immanuela Kanta, smatrali da će troškovi rata pomoći da se demokratski lideri odvrate od činjenja "nepromišljenih postupaka".   

Prema Kantovom mišljenju, ako se od građana traži saglasnost prije proglašenja bilo kakvog rata, onda nema ništa prirodnije od toga da mase budu opreznije kada se radi o započinjanju tako loše avanture. Također, u tom slučaju neće se upuštati u situaciju gdje bi teret u cjelosti podnosili upravo oni.

Suprotno tome, škotski ekonomista Adam Smith izrazio je zabrinutost da će vladari praviti enormne troškove koji će rezultirati ekstremnim deficitima u njihovim državama. U svome djelu Bogatstvo naroda Smith primjećuje da će mase možda gledati na rat kao na avanturu koja ih odvlači od nevolja svakodnevnog života.

Urednik National Interesta u svom tekstu dalje spominje da su Prvi i Drugi svjetski rat u Americi bili popularni sukobi koji nisu izazvali averziju javnosti prema ratnim troškovima koje su opisali Kant i Smith.
Planetarni rat

Tokom Drugog svjetskog rata također je došlo do dramatičnoga porasta poreskih stopa. Međutim, New Deal, odnosno niz ekonomskih programa koje su Sjedinjene Američke Države pokrenule između 1933. i 1936. godine, bio je samo privremena mjera.

Nakon japanskog napada na luku Pearl Harbor, američki Kongres je povećao porez na dohodak 1942. godine, dodajući 90 posto povećanje poreza na dobit i pet posto poreza za "pobjedu" na neto prihod.

Za razliku od Prvog svjetskog rata, Kongres nije srezao poreze nakon završetka Drugog svjetskog rata i poraza nacističke Njemačke i imperijalnog Japana, kako to primjećuje Heilbrunn.

Nakon 1945. godine, SAD ulazi u nove ratove manjeg intenziteta za razliku od žestokih bitaka koje su izbile nakon Drugog svjetskog rata. Javnost nije željela ugroziti socijalnu sigurnost ili povećati poreze kako bi se pokrili troškovi vojnih sukoba izvan zemlje.

Autor teksta tvrdi da je neuspjeh SAD-a u pokrivanju troškova rata u Vijetnamu doveo do naglog porasta inflacije u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Nakon napada 11. septembra 2001. godine, Sjedinjene Američke Države nisu uspjele pokriti troškove svojih ratova ograničenog intenziteta.

Umjesto da predsjednik George W. Bush pozove građane da više izdvoje, on ih je poticao da više troše na kupovinu, a njegov nasljednik Barack Obama je pokušao umanjiti stvarne troškove raspoređivanja američkih trupa u Afganistanu.

Heilbrunn zaključuje da se Washington nekada pokušava osloniti na snage koje bi se borile za njega kao posrednici, ali da to nije stvarno riješenje. Na kraju kaže da Amerika, u slučaju da ne uspostavi balans između svojih obaveza i moći, rizikuje da opet upadne u iste opasnosti uzrokovane njenom ekonomskom i vanjskom politikom, na šta je politički komentator Lippmann upozorio prije gotovo jednog stoljeća.

 

(Al Jazeera i agencije)

srijeda, 23 Januar 2019 00:00

Pompeo u Kairu: Slika iz krstaških ratova

Ocijeni...
(2 glasova)

pompeo1„U svom uredu, držim Bibliju otvorenu na svom stolu da me podsjeti na Boga i na istinu.“ Ovako američki državni sekretar Mike Pompeo govori na Američkom univerzitetu u Kairu, glavnom gradu jedne velike muslimanske države.

Ovaj evangelistički propovjednik, koji je zloupotrijebio svoje domaćine i zamijenio univerzitetskog predavača za svoju rodnu crkvenu propovjedaonicu, onda se pobrinuo da njegova publika zna militantne namjere njegovog zazivanja Biblije. „I istina je, malo „d“, da sam ovdje došao da govorim o danas. Istina je da se o tome često ne govori u ovom dijelu svijeta, ali zato što sam ja obučeni vojnik, ja ću danas biti veoma otvoren i direktan: Amerika je sila koja radi za dobrobit Bliskog istoka.“ Vojnik sa Biblijom i nuklearnim arsenalom: krstaš je stajao tu i isporučio svoju poruku Egipćanima.

„Amerika je snaga za zlo“, mora da je nešto šaputalo u militantne uši propovjednika. Evangelistički krstaš koji je pohodio muslimanske zemlje, imao je čitavu publiku muhamedanaca nevjernika koji su uljudno sjedili ispred njega i slušali. Bio je utjelovljenje Gija Lizinjanina.

Da li ova slika, iz historije krstaških ratova sa modernim otklonom ikome smeta?

Trump je uistinu isušio vašingtonsku močvaru kako je i obećao – i oslobodio je na ulice, aleje, trgove, vladine organizacije i američke ambasade širom svijeta. Svugdje se može vidjeti i namirisati ako možete podnijeti vonj.

Ovaj krstaš je u Kairu bio gost lidera vojnog udara protiv egipatske revolucije, generala Abdel Fattaha el-Sisija. Nepristojna drskost Pompea nema ništa sa Egiptom ili Egipćanima. Dostojanstvo imena „Egipat“ i „Egipćani“ nikada ne bi trebalo biti uprljano takvim pljačkaškim imperijalizmom koji se isuviše protivi njegovoj evangelističkoj vulgarnosti.
Misionar islamofob

Ovo nije bio obični evangelistički propovjednik koji je držao govor u Kairu. On je tipični primjer američke islamofobije. „Pored Pompeove potencijalne ratobornosti“, napisao je Ishaan Tharoor u Washington Postu, u vrijeme kada je Pompeo nominovan kao Trumpov „vrhunski diplomata“, „kritičari su zabrinuti zbog Pompeovog zabrinjavajućeg dosadašnjeg učinka u vezi religije i bliske povezanosti sa islamofobnim rubom u Americi“. Osoba koja prolazi kao „vrhunski diplomata“ u Trumpovoj Americi, ima kontinuirani dosije unutrašnjeg prezira prema muslimanima. Ovaj je osjećaj, siguran sam, obostran.

Pompeo je u savršenom društvu u svojoj dijaboličkoj mržnji prema muslimanima, posebno američkim muslimanima. „John Bolton i Mike Pompeo učinili su islamofobiju mainstreamom“ sada je jednostavna činjenica ovih Stanlija i Olija reakcionarnih ratnih huškača koji vladaju SAD-om.

Pompeovo militantno propovjedanje u Kairu je doživljeno kao reakcija protiv Obaminog govora u istom okruženju. Ljudi širom svijeta, naravno, nisu mogli biti manje zainteresovani za minorne razlike između Obame i Trumpa a pogotovo između Peompea i Obame.

Nama svi oni izgledaju manje više isti: neuki, arogantni, uobraženi, militantni, nepopravljivi. Da, Obama je počeo svoj govor u Kairu sa klišeiziranim „Esselamu alejkum“, prije nego što je otišao nazad u Washington i donirao oružje u vrijednosti od nekoliko milijardi dolara Izraelu da ubijaju Palestince i prodao čak više Saudijcima da ubijaju Jemence sa lakoćom. „Esselamu alejkum“ uistinu – we alejkumuselam!

Pompeove nepodobštine u Kairu nisu, naravno, prošle neprimijećeno. Juan Cole ih je s pravom okarakterisao kao „iznimno sramotne“, „beznačajne“, opisujući ih kao „kršćanski cionistički soj američke vanjske politike“. Paul Pillar je adekvatno okarakterisao govor kao „nevjerovatno bez sluha“.

Sve te karakterizacije, međutim, ukazuju na nešto daleko ozbiljnije od slobodnog televijzijskog evangeliste: ova disfunkcionalna imperija nikada nije imala jotu normativne hegemonije, a kamoli moralnog autoriteta. Iskorištavanje kršćanstva za svoje imperijalne svrhe osiromašuje kršćanstvo i izlaže vulgarnost onog što prolazi kao vladajuća elita u Trumpovoj Babilonskoj kuli.
Opasno obmanuta klasa oficira

Mike Pompeo, John Blonton i njihov šef su u opasnoj zabludi. Oni su loše odgojeni maloljetni delinkventi loših manira u odjeći odraslih. Imaju malo ili nimalo pravog obrazovanja, lutaju kroz ovaj život bez obzira za ljudsko dostojanstvo. Jedini razlog zbog kojeg svijet sluša njihove koještarije je taj što hodaju okolo sa velikom vojnom mašinerijom smrti i uništenja iza ili ispred njih. Razmontirajte ili zanemarite tu mašineriju i vidite jadno okupljanje starog prodavača automobila koji vam očajnički želi prodati nešto što ne želite kupiti.

Pod Trumpom i njegovim pristalicama, američki imperijalizam je više nag, brutalan, vulgaran i fanatičniji nego ikada prije. Na isti način na koji, pod Netanyahuom, vidimo stvarno ružno lice cionizma ogoljeno i stavljeno na globalnu pozornicu, pod Trumpom, također, vidimo nasilnu istinu američkog imperijalizma u punom sjaju. Trump je ogolio istinu američkog militarizma do samih kostiju – bez lažne odjeće ili otmjene ideološke šminke. Ovo je Amerika. Pompeo na toj pozornici u Kairu je bio Amerika: „usamljena, jadna, nevaljala, brutalna i kratka“.

Cijeli pasus iz Hobbesovog Levijatana zapravo savršeno opisuje ono što Pompeo i njemu slični imaju pohranjeno u našoj predstojećoj budućnosti na ovoj zemlji:

Koji god je stoga posljedičan vremenu Warrea, gdje je svaki čovjek neprijatelj svakom čovjeku; isto je posljedično vremenu, gdje muškarci žive bez druge sigurnosti, osim one s kojom će ih opremiti njihova snaga i njihova namjera. U takvom stanju, nema mjesta za marljivost; jer je plod toga nesiguran i posljedično tome nema kulture Zemlje...nema Znanja lica Zemlje; nema računa o vremenu; nema Umjetnosti; nema Slova; nema Društva, i što je najgore od svega kontinuirani strah i opasnost od nasilne smrti; i život čovjeka, usamljen, jadan, nevaljao, brutalan i kratak.
Trump kao sramota

Liberalna elita u SAD-u želi što prije da se riješi Trumpa jer je on sramota i iznio je na vidjelo istinu o političkoj kulturi koja ga je omogućila, da je imperator ove oligarhije go, da Trump nije slučajan, već konačan za SAD.

Isto je istina za sve njegove delegate i ministre u vladi. Oni su iz centra američke noćne more koju zovu san. Pompeo ne može i ne treba biti odbačen kao luđak evangelistički cionista koji ne predstavlja ništa. On predstavlja. Njega je imenovao američki predsjednik i to je odobrio američki Kongres da predstavlja SAD širom svijeta – i on to i radi.

Svijet ne može priuštiti da gurne Trumpa, Pompea, Boltona i ostale pod tepih. Pompeo i njegov rasistički, evangelistički cionizam su ono s čime se naš dio svijeta, posebno, muslimanski svijet, suočava – i naši „lideri“ (od Mohammeda bin Salmana do generala el-Sisija i sviju između njih) pozivaju, primaju i omogućavaju ih.

Nema ništa pogrešno u vezi Biblije ili čitanja Biblije. Biblija je veličanstvena knjiga, kao i Kur'an i hebrejska Biblija. Svaki civiliziran čovjek bi trebao redovno čitati ove knjige. Ali Biblija u rukama Pompea i Boltona je kao Kur'an u rukama Abu Bakra al-Baghdadija i Osame bin Ladena, i kao hebrejska Biblija u rukama Benjamina Netanyahua, Naftali Bennett i Ayeleta Shakeda: oštar mač u rukama pijanog luđaka.
Pravilo, a ne izuzetak

Ono što je Pompeo rekao u Kairu je pravilo u historiji američke politike a ne izuzetak – obrisi njegovog evangelističkog fanatizma su artikulisane u knjizi Kevina Phillipsa Američka teokracija: Opasnosti i politika radikalne religije, nafte i posuđenog novca u 21. stoljeću (2007), i njegovi efekti su vidljivi od historije ubijanja američkih Indijanaca do afričkog ropstva do institucije Ku Klux Klana.

Ako bismo se pitali kako bi Abu Bakr al-Baghdadi izgledao i zvučao da na raspolaganju ima nuklearni arsenal, samo pogledajte Mikea Pompea u Kairu: tako bi on izgledao i zvučao, a govor koji je Pompeo održao na Američkom univerzitetu u Kairu je tekst koji bi Abu Bakr al-Baghdadi čitao da je dovoljno moćan da dođe i održi govor na Univerzitetu Columbia u New Yorku. Ta noćna mora je stvarnost sa al-Baghdadijevim srodnim dušama Mikeom Pompeom u američkom State Departmentu i Naftali Bennett u Netanyahuovom kabinetu.

Ali ne treba pomiješati gospodara sa plaćenikom. Kako je Timothy Egan napisao u New York Timesu: „Osamdesetpetogodišnji kasino magnat, Sheldon Adelson sada ima više utjecaja na američku vanjsku politiku nego čak i državni sekretar Kohov alat Mike Pompeo“.

Pompeo ne vodi ovu državu. On je koristan pribor – ljutiti propovjednik. Nešto drugo vodi ovu državu. Ponovo, Eganovim tačnim riječima: „Ali Kohovi plaćaju političare da bi se obogatili i da zaobiđu regulative koje utječu na zagađivačke industrije koje su ih učinile milijarderima. Adelson je dobio slične poreske olakšice za milione koje je uložio u biranje Republikanaca, sa dodanom koristi kontrolisanja načina na koji State Department vidi Izrael.“

Među Kohovima, Adelsonima i Pompeoima Amerika postoji grešan savez. Dvojica u cirkusu vuku lance i pucketaju bičevima da Pompeo skoči i izvede, kako on citira Bibliju: „Koliko visoko?“

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Hamid Dabashi (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Azeezah Kanji

australijaU ime „očuvanja“ civilizacije, sile koje vode „rat protiv terorizma“ oživjele su oblik kazne koje je nekada Vrhovni sud SAD-a opisao kao „primitivniji od mučenja“: oduzimanje državljanstva. Nasilna denacionalizacija podrazumijeva „potpuno uništavanje statusa osobe u organiziranom društvu […i] ona se podvrgava sve većem strahu i stresu. Ukratko, iseljenik gubi pravo da ima prava“, naveo je sud u presudi 1958. u slučaju Trop protiv Dullesa.

No, uprkos ovim ekstremnim efektima protjerivanja, određene države koje tvrde da ponajviše brane ljudska prava usvojile su zakone koji im omogućuju oduzimanje državljanstva onima koje proglase „teroristima“ ili nepoželjnima, a među njima su Velika Britanija, Francuska, Belgija, Danska, Holandija, Kanada (da bi to kasnije povukla) i Australija.

(Sa svoje strane, SAD se u svojoj protivterorističkoj strategiji drži navodno manje primitivne taktike mučenja, kao i vanpravnih ubistava bespilotnim letjelicama pošto je oduzimanje državljanstva Vrhovni sud 1967. proglasio neustavnim, pa je „lakše [za američku Vladu] da ubija [svoje građane] nego da oduzima državljanstva“, smatra profesor pravnog fakulteta Temple Peter Spiro.)

Dvije nedavne priče o oduzimanju državljanstva – jedna u Velikoj Britaniji, druga u Australiji – prikazuju nekoliko problematičnih aspekata ovakve prakse: opasno visoki nivoi tajnosti državnih zvaničnika, neproporcionalno ciljanje muslimana i uništavanje najosnovnijih prava prognanika.

U intervjuu za BBC 26. decembra, britanski ministar unutrašnjih poslova Sajid Javid branio je odluku o oduzimanju državljanstva i eventualnoj deportaciji pet muškaraca pakistansko-britanskog porijekla koji su osuđeni za seksualno zlostavljanje i trgovinu ranjivim mladim ženama u Rochdaleu – dijelu skandala „dotjerivanja bandi“ u kojem se dešavanje prikazuje kao jedinstvena muslimanska patologija iako se odnosi na 0,005 posto britanskih muslimana i skoro 90 posto bijelaca koji su osuđeni za zlostavlkanje djece.

Zaista, otkrivanje slične operacije u kojoj su napadane tinejdžerke 2012. u Derbyju – ali u kojoj su velikom većinom bili bijelci zlostavljači – nije dovelo ni blizu do histerije koju je izazvao slučaj u Rochdaleu, a ni medijski uopće nije bilo pokriveno.

Takva situacija, međutim, nije spriječila Javida da inzistira na značaju pakistanskog porijekla napadača u Rochdaleu i govori o postojanju „kulturalnih razloga… koji bi mogli dovesti do ovakvog ponašanja“.

Da je gledao mimo pakistanske „kulture“, ministar je mogao naći „razloge“ koje je tražio bliže svojoj kući – nedavna istraživanja su otkrila svakodnevnost sličnih predatorskih i „oblika ponašanja“ seksualnog iskorištavanja u britanskim crkvama, politici, školama, dječjim ustanovama i medijskim i industrijama zabave.

Bivši dugogodišnji parlamentarac iz samog Rochdalea (i nije Pakistanac) Cyril Smith navodno je seksualno napao najmanje osam dječaka koji su bili na brizi Vlade, a to je dokumentirano u prošlogodišnjem izvještaju Nezavisne komisije za seksualno zlostavljanje djece – umjesto da je tužen, on je dobio titulu viteza.

Terorizam i incidenti
Javidove tvrdnje, tako, bacaju malo svjetla na kulturalne osobitosti koje se pripisuju muslimanima, a ne na probleme koje profesorica prava sa univerziteta Berkeley Leti Volpp opisuje kao „optuživanje kulture za loše ponašanje“: „Kada su akteri incidenta imigranti obojene kože, onda to problematično ponašanje razmatramo kao 'kulturalno' i ovaj termin podrazumijevamo kao oznaku rasnog ili etničkog identiteta… Sa druge strane, kada bijela osoba počini sličan incident, onda to smatramo kao izoliran slučaj nenormalnog ponašanja“.

„Izmještanje problematičnog ponašanja njegovim projiciranjem mimo granica 'američkih vrijednosti'“, kako Volpp komentira dešavanje u američkom kontekstu, „ima za posljedicu i izjednačavanje rasne imigrantske kulture sa spolnom podređenošću i negiranje spolne podređenosti koja je prisutna u većinski bjelačkoj Americi“ – a ta se kritika jednako odnosi i na Veliku Britaniju.

Oduzimanje britanskog državljanstva muslimanima koji čine seksualne prekršaje reificira ovo izmještanje u zakon tako što dodaje dodatnu kaznu za muslimane koja se ne odnosi na bijele zločince nemuslimane. Dječji zabavljač Rolf Harris, na primjer, nije dobio prijetnju progonom u rodnu državu, Australiju, iako je proglašen krivim 2014. godine za 12 slučajeva napada na mlade djevojke.

Slučaj oduzimanja državljanstva u Rochdaleu predstavlja značajno širenje državnih napada na muslimane „i služi za primjer kako mjere oduzimanja državljanstva mogu biti korištene mimo slučajeva nacionalne sigurnosti i terorizma i korištene češće“, ističe sociologinja sa Univerziteta York Nisha Kapoor u svojoj knjizi „Deport, Deprive, Extradite: 21st Century State Extremism“.

U sve češćoj praksi oduzimanja državljanstva, britanska Vlada se pokazala kao uobičajeni prekršitelj istih „britanskih vrijednosti“ koje navodno štiti od muslimanskog „ekstremizma“ – tačnije „vladavine prava, demokratije, pojedinačnih sloboda i međusobnog poštovanja, tolerancije i razumijevanja različitih vjera i vjerovanja“.

Britanski ministar unutrašnjih poslova ima skoro nesputano diskreciono pravo oduzimanja britanskog državljanstva od pojedinaca – nije potrebno suđenje niti presuda – ako on ili ona odluče kako to „čini za javno dobro“.

Premda se ova odluka treba koristiti samo prema korisnicima dvojnog državljanstva, britanski sudovi su potvrdili oduzimanje državljanstva čak i u slučajevima gdje je drugo državljanstvo tek nešto više od pravne fikcije, pa su tako ljudi ostali bez države. Zakon o imigraciji usvojen 2014. godine dalje širi već široke ovlasti ministra unutrašnjih poslova da proglasi pojedince zvanično apatridima, čime ostaju ne samo bez državne pripadnosti, već i bez „prava da imaju prava“.

Žalbe u slučajevima oduzimanja državljanstva kada je riječ o državnoj sigurnosti saslušavaju se pred Specijalnom komisijom za imigracijske žalbe (SIAC), specijalnom tijelu koje može koristiti tajne dokaze koje optuženi ne može vidjeti: taj aranžman kritizirao je Zajednički komitet britanskog Parlamenta za ljudska prava jer „krši osnovne principe pravde“ i „fair-playa“.

Mogućnost istinske žalbe još više postaje iluzija zbog državnog obrasca izvođenja progona kada je osoba van države i brani joj se povratak da se žali na to. Dva muškarca su bila progonjena i ubijena američkim dronovima u Somaliji nakon što im je oduzeto britansko državljanstvo – demonstracija smrtonosne sile denacionalizacije.

Australski slučajevi
Izgleda kako su muslimani najčešće žrtve oduzimanja državljanstva i u Australiji. Tamošnji zakon o denacionalizaciji nedavno je korišten protiv Neila Prakasha koji je optužen za regrutiranje u ime ISIL-a.

Australski ministar unutrašnjih poslova Peter Dutton 29. decembra je objavio kako je Prakashu, koji je iz Melbournea, državljanstvo oduzeto, a tu odluku je odbio ponovo razmotriti uprkos otkriću da će on tako ostati bez države što je protiv i australskih i međunarodnih zakona.

Ciljanje australskih muslimana mjerama ekspatrijacije otkriva stalno nastojanje prikazivanja muslimana kao izvora „ideološkog ekstremizma“ u australskom društvu. Ipak, „pažnja onome što se predstavlja kao islamski ekstremizam je daleko od samog njegovog utjecaja na australsko društvo, a iznosi skoro 0“, ističu australski akademici Scott Poynting i Linda Briskman.

Opasnosti „desničarskog ekstremizma“, sa druge strane, „generalno se minimiziraju u javnim i političkim arenama“, ističu oni. Jedan od političara koji je dokazano blizak takvoj propagandi je i sami ministar Dutton koji je predložio ekspresno izdavanje viza za bijele južnoafričke farmere – navodne žrtve „bijelog genocida“ koji su izmislili ekstremni desničari – dok Rohinje i druge izbjeglice koje bježe od istinskog genocida zatvara u pritvorne kampove van teritorije države.

Od 45 „terorističkih“ incidenata koji su navedeni u Globalnoj bazi podataka terorizma Univerziteta Maryland od 2001. godine, devet su počinili muslimani, dok ih je 10 počinjeno nad muslimanima. Dok su bijelci muslimani osuđeni za „terorizam“ i osuđeni na dugogodišnji zatvor za početne zavjere – bez ključnih elemenata kao što su oružje, provodivi planovi i konkretne mete – počinitelji izvedenog nasilja nad muslimanima su dobili značajno manje kazne.

Na primjer, neonacista koji je pucao na džamiju Suleymaniye u Perthu platio je globu, bez zatvorske kazne. Drugi čovjek koji je bacio zapaljivu bombu na džamiju u Brisbaneu nije krivično kažnjen, jer je sudija brinuo da li će moći naći posao, pa je morao raditi društveno korisne poslove.

Različitost posljedica će biti uvećana prihvatanjem nedavno predloženih amandmana na australski Zakon o oduzimanju državljanstva kojima se traži niži prag za denacionalizaciju povezanu sa „terorizmom“. Amandmani će olakšati, poput situacije u Velikoj Britaniji, da mnogi ostanu apatridi.

Kampanja oduzimanja državljanstva takozvanim „ekstremistima“ otkriva „ekstremizam“ samog „rata protiv terorizma“ – koji je s vremenom normalizirao stavove da muslimani optuženi da su opasni trebaju biti „prognani“ ne samo od zapadnjačkog zakona i politike, već i od samih ljudskih prava.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

mbsTokom 2018, arapski svijet je nastavio tonuti sve dublje. Stojimo pred brutalnošću koju predvode krvožedni generali, despotski prinčevi i korumpirani političari. To je prizor koji će biti teret na savjesti čovječanstva u mnogim narednim decenijama. Sve se ovo desilo zbog jednog glavnog razloga: ubistva nade. Ako se išta dobro izrodi ikad iz ove godine, to će biti činjenica da je brutalnost zvaničnih arapskih režima u potpunosti izložena da je svi vide.

Kada je u 2011. počelo Arapsko proljeće, najavilo je dvije vrijednosti: slobodu i dostojanstvo. Predvodila ga je nova generacija opremljena ogromnom energijom nade koja gleda naprijed u kombinaciji sa dubokim ubjeđenjem da je demokratija rješenje; religiozni, kulturološki i etnički diverzitet je viđen kao izvor snage. Arapi su živjeli svoje najbolje dane a svijet je počeo obraćati pažnju, sa znatnim divljenjem, po prvi put u sto godina, Arapi su izvozili sa ponosom veliki politički proizvod svijetu.

Gotovo da smo prešli u budućnost i odbacili terete proizvedene osjećajem nedovoljnog kapaciteta i inferiornosti. Međutim, ovaj mladalački san nikada nije stigao na svoje odredište. Ubile su ga sile kontrarevolucije, sa regionalnim državama na čelu koje su posjedovale ono što mladalačke snage Arapskog proljeća nisu posjedovale: bogatstvo i podršku Zapada.

Taj dvojni kapacitet je bio destruktivan i žetva proteklih pet godina širom regije je bila gorka. Saudijska Arabija i UAE su potrošili znatne svote novca na organiziranje i održavanje vojnog udara u Egiptu 2013. Onda su pružile podršku generalu Haftaru u Libiji i potrošile novac da potkopaju demokratsku tranziciju u Tunisu. U međuvremenu se sirijski režim okoristio od progona demokratskih snaga i nastavio je svoj krvavi rat protiv svog naroda. Rat u Jemenu koji predvodi Saudijska Arabija gurnuo je ovu državu u katastrofu, sa 17 miliona stanovnika koji su dovedeni na ivicu gladi. Činjenica da je Zapad mogao zažmiriti pred situacijom u Jemenu do te mjere pokazuje koliko je destruktivan dvojni kapacitet podrške Zapada i bogatstva.
Inherentno autokratska politika

Prestolonasljednik Mohammed bin Salman nalazi se na čelu kreiranja saudijske politike u proteklih 18 mjeseci. Budući da se prvo umiljavao zapadnjačkim nacijama implementiranjem reformi koje su sugerisale novi smjer ekonomske otvorenosti i društvene tolerancije za Saudijsku Arabiju (dozvolio je ženama da voze i obećao velike profite međunarodnim firmama), princ je uspio nagovoriti zapadnjačke lidere da zažmire na njegove inherentno autokratske politike. Čak i dok je usmjeravao užasni rat u Jemenu, Bin Salman je zatvorio libanskog premijera, pokrenuo opsadu Katara i poslao u zatvor više od 1600 aktivista i intelektualaca uključujući žene koje su vodile borbu za pravo da voze automobile. Njegovo divljanje nekažnjivosti kulminiralo je barbarskim ubistvom novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu.

Prinčeva prava narav je izašla na vidjelo. Apsolutna moć vodi do apsolutne korupcije, a princ je sebe vidio kao nepogrešivog, pojedinca koji uživa božansko pravo na kraljevsku poziciju, čovjeka koji je iznad svake kritike. Vjerovao je da može uraditi bilo šta i izvući se; ovaj osjećaj nekažnjivosti u paru sa njegovom impulsivnošću doveo ga je do ubistva Khashoggija.

Ako postoji jedna pozitivna stvar u vezi ubistva Khashoggija, to je da su svjetski mediji konačno došli na nivo odgovornosti. Formiran je spontani međunarodni savez novinara i aktivista za ljudska prava koji je pokrenuo kampanju koja je uskoro odjeknula unutar vlada i parlamenata. Tek je tada prava priroda princa, koji odijeva lažnu halju reforme, otkrivena i on je stajao nag pred svijetom, bez ijedne vrline.

Nakon sveobuhvatnog sažetka koji je predstavio direktor CIA-e, i uprkos ustrajnosti predsjednika Trumpa da odbrani svog saveznika, američki Senat je jednoglasno glasao da pozove Mohammeda bin Salmana na odgovornost zbog ubistva Khashoggija. Ovo je, uistinu, pozitivan razvoj.
Bliski istok je prirodni produžetak Evrope

Pa ipak, u evropskim prijestolnicama, zvanični odgovori su bili slabiji nego što bi trebalo. Evropske vlade su osudile ubistvo ali nisu osudile ubicu, a to je ozbiljna greška.

Evropa bi trebala postati svjesna ove činjenice: bliskoistočno susjedstvo nije više geopolitička tačka koja je odvojena od Evrope. Ona je prije prirodni produžetak evropske realnosti, i u političkom i u socijalnom smislu. Bliskoistočno susjedstvo, zapravo, oblikuje evropsku stvarnost. Haos uzrokovan ignorisanjem zločina ubistva Arapskog proljeća uskoro je našao svoj put do Evrope. Rastuća krajnja desnica u srcu svog populističkog diskursa sije strah među Evropljanima od imigranata i od muslimana. Arapske diktatorske stvarnosti više ne mogu biti nešto o čemu neko može šutjeti pod izgovorom da održavaju stabilnost ili se bore protiv terorizma. Ovi diktatorski režimi su odgovorni za realnost koja proizvodi haos i začinje terorizam.

Zapadne prijestolnice ne bi trebale oklijevati pred realnošću koja se sukobljava sa svim ljudskim vrijednostima. Trebaju podići glasove u odbrani demokratije u arapskom svijetu, ako ne zbog ljubavi prema vrlinama, onda zbog svojih najboljih interesa i da održe sigurnost i stabilnost u Evropi i šire. Ključni primjer je Tunis. U proteklih nekoliko godina, Tunis je simbol uspješne demokratske stvarnosti u regiji; Zapad bi trebao zaštiti vrijednosti tolerancije i liberalizma koji proizilaze iz Tunisa i trebali bi tražiti način da podrže daljnji demokratski razvoj tamo. Tunis, jedina uspješna bliskoistočna demokratska realnost trebala bi biti svjetionik nade koju bi Zapad trebao podržati. Zaštiti tunižanski slučaj je moralna nužnost i strateški interes, jer će njegov pad poslati jednu poruku arapskom narodu: nada za mirnu promjenu nije više ovdje.

 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Wadah Khanfar (Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

palestina12Robert Herbst, ugledni američki jevrejski intelektualac, uputio je pismo svojim sunarodnjacima druge vjere.
Pismo je dokaz da nada u međusobno razumijevanje nije ugašena.

U sedamdesetoj godini od okupacije Palestine i ova 2018. godina nije prošla bez žrtava iako je, srećom, prošla bez opsežnih vojnih operacija kakve su izvođene prethodnih godina.

Ipak, najmanje 289 palestinskih muškaraca, žena i djece ubijeno je protekle godine, dok su hiljade ranjene u sukobima s izraelskom vojskom i policijom, protestirajući protiv okupacije i aparthejda. Iako je svaka smrt potresna, ubistvo medicinske sestre Razan al-Najjar 1. juna 2018., koje je počinila Izraelska vojska (IDF), koja je volontirala tokom protesta na granici Gaze s Izraelom, šokiralo je čovječanstvo, ali ne i svjetske moćnike, koji i dalje okreću glavu pred okrutnostima najdužeg modernog konflikta.

Tako izostaje i reakcija međunarodne javnosti na porazne činjenice da je režim Benjamina Netanyahua na okupiranoj Zapadnoj obali ove godine uništio 538 stambenih jedinica, što je 1.300 Palestinaca ostavilo bez krova nad glavom. K tome, odluka Trumpove administracije da ove godine premjesti Ambasadu SAD-a iz Tel Aviva u Jerusalem cijelom je svijetu, a posebno Palestincima i Arapima, manifestno pokazala na čijoj strani u ovom konfliktu stoji najjača sila današnjice. I odabir datuma premještanja američke ambasade, dakle, 14. maj, na Dan uspostave države Izrael 1948. godine, i opskurna ceremonija održana u Jerusalemu zlokobno najavljuju politiku sukoba i definitivno napuštanje mirovnog procesa.
‘Izrael domovina jevrejskog naroda’

Ovaj "vjetar u leđa" aparthejdskom projektu već se mogao osjetiti 19. jula, kad je Knesset izglasao kontroverzni izraelski državni zakon koji Izrael definira kao "historijsku domovinu jevrejskog naroda" na koju polaže "ekskluzivna prava". I ostali glavni događaji koji su obilježili 2018. u Svetoj zemlji nisu nimalo obećavajući jer su preslike 70-godišnje politike u kojoj je "argument moći" jači od “moći argumenta"!

Ipak, unatoč činjenici da u slučaju Svete zemlje i dalje prevladava argument sile i da svjetski moćnici nemaju namjeru smirivati ovaj predugi i prebolni konflikt, koji generira najviše problema u odnosima Istoka i Zapada, iskra nade i ljudskosti za katolički Božić došla je od Roberta Herbsta, advokata za ljudska prava iz New Yorka, uglednog američkog jevrejskog intelektualca, koji od 2014. vodi odjel organizacije "Jevrejski glas za mir" (Jewish Voice for Peace) u Westchesteru, New York. Njegov apel, koji je objavljen kao "Božićna molba mojoj kršćanskoj braći i sestrama" na sajtu Mondoweisss[1], glasi:

"Draga braćo i sestre,

ovog Božića, godine 2018, čujte moju ispovijest i molbu:

Treba mi pomoć.

Treba mi vaša pomoć.

Mnogo je života u pitanju.

To je veliko pitanje.

Trebat će hrabrosti, odlučnosti i posvećenosti, ljubavi i samilosti.

Nakon holokausta – kulminacije stoljeća kršćanskog antisemitizma – moj narod, jevrejski narod, osjetio je duboku potrebu za sigurnošću i vječnim utočištem – jevrejskom domovinom – i uvjerio je zapadni svijet da ga smjesti u Svetu zemlju, gdje su u većem broju od njih bili nejevreji – kršćani i muslimani.

Mi smo bili historijski nemoćni. Istraumatizirani i uplašeni. Mislili smo da naša sigurnost leži u gomilanju moći – vojne, ekonomske, finansijske i političke – te u čišćenju iz našeg dijela Svete zemlje palestinskih kršćana i muslimana, koji su na toj zemlji živjeli hiljadama godina. Ideja o jevrejskoj domovini, gdje će Jevreji uvijek biti slobodni da žive među drugim narodima Svete zemlje, brzo se preobrazila u jevrejsku državu koja privilegira Jevreje nad ostalim narodima. Moj narod donio je veliki broj zakona koji diksriminiraju Palestince u pravima i resursima. Protjerali smo milione Palestinaca u izbjegličke kampovem, gdje generacijama pate. Milione Palestinaca stavili smo pod vojnu okupaciju i upravu. Uvezli smo desetke hiljada jevrejskih vjerskih fundamentalista, koji su se naselili na palestinskoj zemlji, misleći da je naš narod – izabrani narod – od Boga predodređen da vlada svom Svetom zemljom, od Rijeke do Mora.

Poistovjećujući se s našim tlačiocima, i sami smo postali tlačioci. Postali smo najmoćnija nacija – vojno i ekonomski – na Bliskom istoku. No, izgubili smo naše jevrejske vjerske, moralne i etičke principe, koji od nas traže da se suzdržimo od tlačenja drugih i da se prema strancu među nama odnosimo kao prema nekom našem vlastitom. I dalje smo traumatizirani i uplašeni. Sada se također plašimo onih koje tlačimo, da bi oni mogli poželjeti da nama učine ono što smo mi učinili njima.

Još se više okrećemo unutra, spremniji ubijati, sakatiti, ugnjetavati druge. Željeznom pesnicom zaustavili smo palestinski nasilni otpor našem ugnjetavanju, a nenasilni palestinski otpor – Pokret za bojkot, neinvestiranje i sankcije (BDS) palestinskog građanskog društva – zaustavili smo hapšenjem, zatvaranjem, deportacijama, obavještajnim radom i propagandnim (hasbara) operacijama vani, kreiranim da kazne i marginaliziraju takav otpor.

Pogubili smo se.

Gubimo našu djecu, koja čistim, mladim očima vide istinu o onome što smo učinili, šta smo učinili drugima, ali i sami sebi.

Treba nam pomoć.

Treba nam vaša pomoć.

Vas, koji ste kao "izuzetna nacija" moga rođenja – kršćanska nacija – pomogli, finansirali i na druge načine podržali ugnjetavanje, koje je rezultiralo smanjenjem kršćanskog stanovništva u Svetoj zemlji s 11 posto na manje od jedan posto, koliko ih ima sada.

Ja vas stoga molim, dok slavite Božić ove godine i uživate u Novoj godini i svakoj novoj godini koja će doći:

razgovarajte glasnije sa svojim jevrejskom braćom i sestrama!

Uključite nas u dijalog.

Oni među vama koji su bili u Svetoj zemlji i vlastitim očima vidjeli patnje Palestinaca koji žive pod okupacijom, diskriminacijom i ugnjetavanjem, podignite glas! Izrazite brigu, protivljenje našem tlačenju.

Oni među vama koji niste tamo bili, ali ste čitali o uvjetima na Zapadnoj obali i u Gazi, postavite pitanja.

Pitajte nas kako opravdavamo ono što tamo činimo. Ne samo svijetu nego nama samima.

Pitajte nas na međuvjerskim skupovima, i svećenika i laika. Gdje god nas sretnete, podignite glas!

Kao što sam rekao, za ovo će trebati hrabrosti, a ne da i dalje šutimo iz straha da će nas uvrijediti, ili zbog krivice kršćanskog antisemitizma naših predaka. Trebate nam vi i vaše posredovanje.

Prepoznajte naš strah i traumu, ali govorite istinu našoj moći. Govorite nam kritički o onom što radimo Palestincima. Ne jednom, ne dva puta nego stalno i iznova.

Usprotivite se onome što činimo, ne iz mržnje nego iz ljubavi.

Iz ljubavi prema istini i svima našima, ženama i djeci, koji zaslužuju živjeti slobodno, s ljudskim pravima i dostojanstvom.

Poput Jevreja čije rođenje danas slavite, pomozite nam da prepoznamo da smo jedna ljudska porodica i da svi moramo govoriti istinu u lice moći, gdje god ona ugnjetava, a ne podiže ljude.

Sretan Božić!"

Zbog važnosti ovog ljudskog apela, njegove "moći argumenta" u današnjoj općoj dominaciji "argumenta moći", smatrao sam da je izuzetno važno da ovo pismo zabrinutog Jevreja čuju svi. Ovo pismo trebaju čuti i o njemu razmisliti svi miroljubivi ljudi današnjice jer pomoć nije samo pomoći onome kome se nasilje čini! Pomoć je možda čak potrebnija – kako to velike vjerske tradicije uče – nasilnicima, tako što ćemo zaustaviti njihovo nasilje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Mirnes Kovač (Al Jazeera)

Stranica 4 od 8

S5 Box