Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (90)

ponedjeljak, 27 Avgust 2018 00:00

Edhemov let iznad Korićanskih stijena

Ocijeni...
(0 glasova)

koricanskestijeneDa si bio, dobri čovječe, prije 26 godina na Korićanskim stijenama, vidio bi užas ljudskom umu nepojmljiv. Vidio bi ljude iznad ambisa, iznad ralja smrti, 300 metara razjapljenih podno stradalnika kako čekaju u svoju kamenu utrobu da prime nevin svijet. Vidio bi dva reda, u svakom redu po stotinjak ljudi, kako kleče. Kao da se Bogu mole. U dva safa. Neki u suzama, neki u sebi i moltivi, neki pognutih glava, neki uperenog pogleda ka nebu. Dva reda spremnih za smrt. Vidio bi, čovječe dobri, i pet utvara, pet đavoljih radnika kako stoje naslonjeni na stijene. Oni bočni u rukama drže kalašnjikove, a trojica u sredini papovke.

A onda bi čuo promukli šejtanov glas kako se dere nad provalijom: "Ovdje mi mijenjamo mrtve za mrtve i žive za žive!"

To je glas zlotvora Darka Mrđe, to je glas poslije kojeg je smrt upila tijela i kosti 224 Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora i okoline. To je zvuk, koji je izašao iz grla, zvuk nakon koga se barut spario sa rafalima i počeo kopati po živom ljudskom mesu. Tako je srpska policija mijenjala mrtve za mrtve i žive za žive. To je bio način po kojem je funkcionisala "ljudskost".

Bezobzirno, hinjski i kukavički.
Razmjena za smrt

A ti stradalnici, njih 224, prvo su prošli pakao srpskih logora Keraterm, Omarska i Trnopolje. Ti stradalnici su bili hodajući leševi od trideset kilograma još prije ulaska u autobus smrti. A onda su im prijedorske vlasti, poput Lucifera, ponudile najmorbidniju igru. Predložili su logorašima da se dobrovoljno ukrcaju u autobuse i da krenu na razmjenu u Travnik.

Onaj monstrum Mrđa bio je, zapravo, posljednji šraf u mašineriji smrti. On je tek udarna igla ovog kalašnjikova. Okvir, mehanizam i meci su bili u Prijedoru, Banjaluci i Beogradu. Jer, trebalo je prevesti ljude do pod Vlašić, trebalo je odrediti lokaciju za egzekuciju, tako strašnu, izolovanu i nedostupnu da se i danas, 26 godina poslije, kosti teško pronalaze. Trebalo je osmisliti čitav taj mehanizam zla, prevare i smrti. Trebalo je provesti autobuse pored susjeda Srba iz Prijedora i Banjaluke, koji su nehajno promatrali komšije - buduće mrtve. Trebalo je zasuti leševe bombama, trebalo je urušiti okolne stijene, koje su samljele, izmiješale i pojele meso i kosti 224 Bošnjaka i Hrvata. Poduhvat je to...

Samo jedno zločinac nije očekivao - nije se nadao da će neko preživjeti i užasnu priču svijetu reći. A objektivno - ko je mogao preživjeti nepreživljenu kamenu grobnicu?
Misli iznad provalije

Tog 21. avgusta 1992. godine klečao je Edhem Hadžić Crni iznad ponora. Među prvima sa desne strane u prvom redu. Gledao je oko sebe. Sa njegove lijeve strane klečao je njegov prijatelj Rasim. Stisli su jedan drugome ruku. U smrt zajedno. Onda je čuo rafale - i sa lijeve, i desne strane.

Mozak radi nevjerovatno brzo. Brže od metka, sigurno. Kakva je računica čekati rafal koji će tijelo ionako gurnuti u 300 metara dubok bezdan, kada se čovjek može sam baciti dole, sebi muke skratiti, mislio je Edhem. U tom djeliću sekunde, koji mu je bio niša između života i smrti, on se bacio u ponor Korićanskih stijena.

Osjetio je momenat slobode, koji se odmah preklopio sa vatrom u butini. Veći naredni tren čuo je sebe kako teško diše. Nije vidio ništa, ali je osjećao tijela desetina ljudi, ubijenih ljudi, koja se slažu preko njega u ambisu.

Edhem čuje krkljanje. Ljudi koje spaja strah i smrt umiru doslovno sa svake njegove strane. Živ čovjek uokviren prijateljima, komšijama i rodbinom, iz kojih čili život. U idućem momentu, živ čovjek uokviren mrtvim ljudima.

I kako da se Edhem Hadžić razlikuje od mrtvih? To ni sam ne može znati u početku. Zna, ako je to znanje, da je u provaliji, da ne leti i osjeća bol. To bi moglo biti to! Osjeća bol. Mrtav čovjek ne osjeća ništa, a njegovu lijevu nogu reže bol.

Pada noć tog 21. avgusta i čini se da je svemu kraj. I zlu mora doći smiraj. A onda jedna, dvije, tri eksplozije... Geleri se zabijaju u mrtvi štit, u tijela iznad Edhema. "Kašikare"! Kao finalno dokusurivanje eventualno preživjelih.
Ustajanje iz postelje smrti

"Je** ti njima mater, oni su gotovi", bile su konačne riječi asasina.

Vozila su otišla u noć, a kamena grobnica Korićanskih stijena ostala je da samuje.

Edhem Hadžić Crni se izvukao ispod tijela poznanika, prijatelja i komšija. Edhem je napustio postelju smrt i za njega postavljenu tog 21. avgusta 1992. godine i, nakon pet dana lutanja, sakrivanja sa ranom koja se ucrvala, nekako se dočepao slobodne teritorije. Pronašli su ga pripadnici Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane, zajedno sa još nekoliko preživjelih. Edhem je imao trideset i nešto kilograma. Spasio se.

Njegov pad je bio let iznad Korićanskih stijena. Njegovo skakanje u ralje smrti je postalo put istine. Produžena ruka slabašne pravde, oči i uši onih 224 poginulih, koji, kroz Edhema i desetak preživjelih, žive sa nama i traže tu pravdu. A pravda je sporija i mračnija od one rupe podno Korićanskih stijena.

"Pravda" sa debelim navodnicima kaže sljedeće: Pripadnik Interventnog voda prijedorske policije Darko Mrđa osuđen je na 17 godina zatvora. Izašao je nakon devet godina i sada je siva eminencija u Prijedoru. Šetka se pored ljudi kojima je najmilije pobio na Korićanskim stijenama. To je onaj što je "mijenjao mrtve za mrtve, a žive za žive".
Edhem iznad stijena

Sud Bosne i Hercegovine je osudio ukupno devet pripadnika Interventnog voda: Marinku Ljepoja i Radoslava Kneževića na po 23 godine zatvora, Dušana Jankovića, Milorada Škrbića i Zorana Babića na po 21 godinu, Željka Stojnića 15 godina, Damira Ivankovića 14 godina, Ljubišu Četića 13 i Gordana Đurića na osam godina zatvora. Ako izračunate, to je 9,5 mjeseci za svakog ubijenog logoraša. Kao da su krali kukuruze, a ne ubijali ljude...

I ove godine Edhem Hadžić Crni stoji na Korićanskim stijenama. Zajedno sa malobrojnim put provalije bacio je ružu. Jednu od njih 224. Za svakog ubijenog po ruža.

Edhem je kleknuo, pogledao put neba, pa spustio glavu dole, prema rodbini, prijateljima, komšijama u provaliji. Tijelo muškarca se zatreslo. Ridaj je zaparao Korićanske stijene. Bol živog koji je preživio da ispriča stradanje mrtvih.

Da se ne zaboravi!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Dragan Bursać (Al Jazeera)

srijeda, 22 Avgust 2018 00:00

Traži li Turska zaista alternative Zapadu

Ocijeni...
(0 glasova)

turskarusijaU autorskom tekstu, objavljenom 11. augusta u New York Timesu, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je napisao kako je tursko partnerstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama u opasnosti u upozorio kako bi Ankara mogla početi tražiti nove saveznike.

Odnosi Ankare i Washingtona pali su na najniži nivo u proteklih nekoliko decenija ranije ove godine zbog brojnih problema, među kojima je pritvor američkog Andrewa Brunsona po optužbama za povezanost sa terorizmom.

„Prije nego što bude prekasno, Washington mora odustati od pogrešnog stava da naš odnos može biti asimetričan i pomiriti se sa činjenicom da Turska ima alternative“, napisao je Erdogan u tom komentaru.
Sudbina slična ruskoj

Od početka krize sa SAD-om, turski predsjednik je u nekoliko navrata kazao kako Turska može potražiti nova partnerstva sa brojnim državama „od Irana, do Rusije, Kine i nekih evropskih država“. Također je izrazio zainteresiranost da Turska postane dio bloka BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička Republika).

Samo nekoliko dana nakon Erdoganove posljednje prijetnje „potragom za novim saveznicima“ 13. augusta, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov otputovao je u zvaničnu posjetu u Ankaru gdje se susreo sa turskim ambasadorima i govorio o nadolazećem samitu o Siriji sa svojim turskim kolegom Mevlutom Cavusogluom. Taj četverostrani samit, na kojem će biti lideri Turske, Rusije, Francuske i Njemačke, trebao bi biti održan u Istanbulu 7. septembra.

Posjeta Lavrova Turskoj napravila je prikaz novog povezivanja Rusije i Turske, a oba šefa diplomatije su izrazila želju za jačanjem bilateralnih odnosa dvije države. To nije bilo iznenađujuće jer je Erdogan ranije izrazio takvu namjeru, a obje se države nalaze u sličnoj vanjskopolitičkoj situaciji.

Rusija, nakon dešavanja u Ukrajini, poremetila je svoje odnose sa svojim glavnim političkim i ekonomskim partnerom, Evropskom unijom. Nadalje, sankcije, koje su na snazi od 2014. godine, ne da su prepolovile kursnu listu rublje već su dovele do stalnog deficita u ruskom budžetu.

Turska se kreće – premda nešto sporije – u sličnom mjeru. Odnosi Ankare za zapadnim državama su sve napetiji. Zbog beskrajnog spora Turske i Zapada, turska ekonomija stagnira, a lira pada.

No, uprkos njihovim sve većim problemima sa Zapadom, prividno povezivanje dvije države kao da ne ide dalje od priče. Nijedna država se ne čini željnom pronaći alternativu za zapadni svijet. Dapače, konačni cilj i turskih i ruskih lidera je obnova odnosa sa uobičajenim partnerima – SAD za prvog i EU za drugog.
Pitanje savezništva

Izjave Lavrova i Cavusoglua nakon susreta u Ankari o „pozitivnim trendovima u odnosima trgovine i ekonomije“, kao i o „rastu trgovinskih odnosa od 40 posto“ nikoga ne bi trebale zavarati. Robna razmjena između Rusije i Turske, iako je 2017. iznosila 21,6 milijardi dolara, daleko je od onog iznosa prije nego što je Turska oborila ruski borbeni avion nedaleko od tursko-sirijske granice novembra 2015. godine što je dovelo do velike napetosti odnosa dvije države (robna razmjena dvije države je 2014. iznosila 30 milijardi dolara).

Nadalje, uprkos obećavajućim izjavama obje strane, nijedna od država se ne čini brzom u odbacivanju trgovinskih restrikcija koje su međusobno uvele nakon tog incidenta. Naprimjer, maja prošle godine, nakon razgovora ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovog turskog kolege Recepa Tayyipa Erdogana, strane su se dogovorile da će ukinuti ograničenja u ekonomskim odnosima dvije države. No, nakon tog sporazuma, Ankara je nametnula dva dodatna ograničenja na uvoz ruske pšenice, a Moskva nije dozvolila Turskoj da uvozi paradajz u Rusiju.

Ništa manje izvještačeno u njihovoj saradnji nije ni na polju energije koja, kako je naveo Sergej Lavrov, igra „ključnu ulogu u bilateralnim odnosima“. Plinovod Turski tok, za koji je aktivno lobirala Moskva, stalno Ankara koristi pri ucjenjivanju. Naprimjer, januara 2018. godine, kako bi dozvolila izgradnju novog ogranka plinovoda, Ankara je zahtijevala pristup zračnim koridorima koje kontrolira Rusija iznad Sirije, a koji su joj bili potrebni za Operaciju Maslinova Grančica.

A 12. juna su Erdogan i lider Azerbejdžana Ilham Alijev predstavili Transanadolski plinovod (TANAP). Ovaj plinovod će početi prevoziti plin do Evrope sredinom naredne godine, a sad kapacitetom od 16 milijardi kubnih metara godišnje, postat će direktan rival Turskom toku koji podržava Rusija.
Koja je alternativa

Drugi turski pokušaji da stvori nova partnerstva kojima bi se zamijenila ona sa Zapadom, jednako se čine vještačkim.

Naprimjer, tokom posljednjeg samita BRICS-a u Johannesburgu, Erdogan je predstavio ideju da se Turska pridruži ovom bloku. No, niti Turska niti trenutne članice bloka – uključujući Rusiju – nisu izgledali previše zainteresirani za širenje.

Trenutne članice nisu zainteresirane za širenje bloka sve dok se odgovarajući mehanizam interakcije unutar asocijacije ne napravi. „Članice su spremne sarađivati sa drugim državama i ne odbacuju ideju širenja BRICS-a u budućnosti, no one vjeruju kako to iziskuje dodatne analize“, kazao je ruski predsjednik Putin na konferenciji za medije tokom samita.

Nadalje, Turska nema saveznika u bloku koji će lobirati za njeno članstvo. Naprimjer, južnoafričko pridruženje bloku je bio najviše zbog agresivnog lobiranja Brazila i Indije – ove tri države su dio Dijaloškog foruma IBSA od 2003. godine. Očito, Turska trenutno nema saveznike u bloku koji su jednako oduševljeni njenim ulaskom. To je najviše posljedica zapadne orijentacije turske ekonomije. Skoro polovina svih turskih uvoza dolazi iz EU-a i SAD-a, a među uvoznicama svih turskih proizvoda na BRICS otpada samo 4,2 posto.

Ankara je bez sumnje svjesna ovih blokada, ali se ne čini previše zabrinutom što nema reakcija na njene ponude.

Ista je situacija i kada je riječ o turskoj želji da se pridruži Šangajskoj organizaciji saradnje (SCO). Erdogan je prvi put tu ideju spomenuo prije dvije godine. A to je uradio na isti način kao i u slučaju BRICS-a: „Zašto Turska ne bi bila među Šangajskom Petorkom“, usputno se upitao turski lider.

Turska ponuda da se priključi SCO-u zabrinula je i Moskvu i Peking.
Mrtvorođene inicijative

Za ruske lidere, tursko članstvo u SCO-u bi signaliziralo dolazak novog takmičara u postsovjetskoj Centralnoj Aziji gdje većinom žive turski narodi.

Za Kinu, turski ulazak u organizaciju bi također značio povećanje konkurencije u Centralnoj Aziji. Nadalje, Peking je ozbiljno zabrinut zbog stava Ankare o Ujgurima koji žive u ujgurskoj Autonomnoj Regiji Xinjiang. Nakon proglašenja Xinjianga „frontom svjetskog terorizma“, Kina želi predstaviti oružanu borbu Ujgura kao terorizam na međunarodnoj areni. Sa druge strane, Turci, koji imaju vjerske, etničke i jezičke veze sa ovom grupom, stanje u Xinjiangu vide kao krizu ljudskih prava. Čak je i Erdogan 2009. optužio kineske vlasti za činjenje „genocida“ nad Ujgurima.

Stoga, nema ništa iznenađujućeg u činjenici da se tursko pridruženje SCO-u ne smatra ozbiljnom mogućnošću – jednako kao turske inicijative da se pridruži BRICS-u.

Međutim, malo je vjerovatno kako će to ikoga uznemiriti jer ove mrtvorođene inicijative turskih lidera primarno za cilj imaju da razljute Zapad.

Turska nema ozbiljnu želju da zamijeni svoja tradicionalna partnerstva sa novima. Ona šalje ove ponude Rusiji i njenim partnerima u pokušaju da uvjeri Washington kako može izgubiti važnog saveznika i ekonomskog partnera ako ne promijeni svoje ponašanje. Samo će vrijeme pokazati da li će planovi Ankare biti uspješni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

(Al Jazeera)

četvrtak, 09 Avgust 2018 00:00

Krajnja desnica ima utopiju, a koja je naša?

Ocijeni...
(0 glasova)

obama1Trumpov bivši strateg Steve Bannon je obećao pomoći da se pokrene ultradesničarska revolucija u Evropi - ko će mu se suprotstaviti?
Nije slučajnost da je Steve Bannon odlučio uspostaviti novu fondaciju, ambiciozno nazvanu 'Pokret' EPA.

Postoji nešto što spaja nacionalističke lidere širom svijeta: od američkog predsjednika Donalda Trumpa do novog talijanskog ministra unutrašnjih poslova Mattea Salvinija, od indijskog premijera Narendre Modija do mađarskog premijera Viktora Orbana. Da, svi oni dijele sklonost ka autoritarnoj vladi i generalni prezir spram liberalne demokratije. I da, oni su u globalu ksenofobi koji maltretiraju manjine da bi opravdali politički poraz. Ali postoji nešto još strašnije od tog: Šta ako su oni jedini vizionari na sceni?

Vratimo se korak unazad. Nema mnogo izraza koji su efikasno uhvatili oholost epohe od poznatog eseja Francisa Fukuyame iz 1989 o „kraju historije“. Tri decenije taj je izraz izgleda bio tačan opis realnosti.

Svijet se sporo kretao ali se primicao, po kontradiktornom neravnom putu ali čiji je smjer bio jasan. Bez obzira na to koliko će trebati kineskim seljacima da se preobraze u srednju klasu i zahtijevaju demokratsku reformu i bez obzira koliko dugo trebalo da se preoblikuje Bliski istok, krajnju cilj je bio samo jedan: neoliberalni kapitalizam i liberalna demokratija za sve.

Ta se osuda slomila pod težinom vlastitih pretenzija. Ekstremni nivoi nejednakosti izložili su neoliberalno obećanje prosperiteta za sve kao prevaru.

Liberalni finansijski sistem dodao je nestabilnost nepravdi, pokrečući ubrzane krize širom svijeta i gotovo globalnu imploziju 2008. Zapadna vanjska politika, pod izgovorom da izvozi demokratiju, izvozila je rat i ekstremizam. A zemlje u razvoju koje su se zaista razvile – Kina, iznad svih, učinile su to totalno ne vodeći računa o neoliberalnim receptima MMF-a.

Svijet je sada u zastoju. Ali već predugo, vodeći političari ranije poznati kao „establišment“ – pokušavali su ga održati na životu dugo nakon isteka roka.

Uzmimo za primjer američkog predsjednika Baracka Obamu. Nekoliko dana nakon što je prvi put izabran 2008, časopis Newsweek je otvoreno pisao da će njegov zadatak biti „da vodi konceptualnu kontrarevoluciju protiv ideje koja dominira svijetom od kraja Hladnog rata, ali je sada u zadnjim fazama izgaranja: apsolutizam slobodnog tržišta“.

Obama je došao na vlast nedugo nakon što je finansijski mjehurić pukao, na nevjerovatnom talasu učešća ljudi. Mnogi su očekivali da će on zgrabiti priliku i raskinuti sa sistemom u krizi.
Neki su molili da se razlikuju

Ali on je odabrao stari put. Imenovao je Tim Geithner i Larryja Summersa u Ministarstvo finansija, iste pojedince koji su entuzijastično otklonili posljednje prepreke koje su zadržavale finansijski sektor. Ovo nije bila moralna drama kajanja i iskupljenja, već reprodukcija istih finansijskih privilegija koji su prvobitno doveli svijet na ivicu provalije.

I dok su stranke i lijevog i desnog centra nastavile zahtijevati pokoravanje neoliberalnim pravilima, uprkos sve većem ekonomskom jadu; dok su njihovi prazni glasovi nastavljali odjekivati u sve neuvjerljivijem povike „nema alternative“, uprkos raširenom protestu, neki su molili da se razlikuju.

Među njima su mnogi od današnjih „populista“ lidera koji nude mješavinu autoritarne vladavine i isključive politike ponovno upakovane kao vizija za vrli novi svijet: zidovi umjesto globalizacije, mišićna diplomatija umjesto multilataralizma, „moja država na prvom mjestu“ umjesto slobodne trgovine i protekcionističke ili čak socijalno-nacionalističke mreže da se ukroti neoliberalizam.

I tako, nakon godina u kojima je izgledalo da je glasanje postalo impotentan izbor između identičnih proizvoda, za mnoge je konačno desničarski populizam vratio težinu glasačkom listiću.
Revolucionarna retorika je prevara

Neka ne bude zabune: njihova revolucionarna retorika je prevara isto tako. Desničarski populizam je tu da pogura narodno nezadovoljstvo i učinit ga pokornim interesima ekonomskih elita. Nije slučajno da Trumpov porezni režim neproporcionalno pogoduje bogatima, da se Turska Recepa Tayyipa Erdogana ili Orbanova Mađarska pretvaraju u oligarhijske kleptokracije, ili da je austrijska ksenofobna vlada u potrazi protiv države blagostanja.

Ali entuzijazam i uvjerenost su opipljivi – i zarazni. Narativ je često herojski. Kako kaže Beppe Grillo, komičar i osnivač vladajućeg talijanskog pokreta Pet zvjezdica: „Mi smo pravi heroji!...oni koji pokušavaju, uporno, barbari će povesti svijet naprijed. A mi smo ti barbari!“

Dvije godine nakon što se Grillo obavezao da će povesti svijet naprijed, talijanski lutkarski premijer Giuseppe Conte, odletio je u Washington da se sretne sa Donaldom Trumpom i izrazio svoju solidarnost sljedećim riječima: „Mi smo veoma bliski: naše obje vlade su vlade promjene“. Trump, predsjednik koji je gotovo unišio G7, jezgro neoliberalne globalizacije, sa ničim više nego tvitom, klimao je sa odobravanjem.

I dok su evropski progresivci usporeni i često flertuju sa ljevičarskim nacionalizmom dok odbacuju svaku uvjerenost u njihovu moć da promijene Evropsku uniju, krajnja desnica ima ambiciozan spin. Kada je upitan bi li napustio EU, Matteo Salvini, koji je obećao da će donijeti revoluciju u srce Evrope, odgovorio je prkosno: „Ne. Ja ću primijeniti Evropu iznutra.“

Nije slučajnost da je Steve Bannon, bivši Trumpov glavni strateg, odlučio uspostaviti novu fondaciju, ambiciozno nazvanu „Pokret“, da podrži desničarske stranke pred izbore za evropski Parlament u maju 2019. godine.

Ovo će biti lakmus papir za stanje demokratije širom svijeta, dotičući blizu 500 miliona ljudi u 27 demokratija. Plan je jednostavan. Pretvoriti evropske izbore u konfrontaciju između entuzijastičnih pristalica novog svjetskog poretka i umornih branitelja već prošlog jučerašnjeg svijeta: strategija koja je dobro funkcionisala u utrci između Trumpa i Hillary Clinton.
Humanistička internacionala utopista

Postoji samo jedan način da se reaguje. A to je da se konačno formuliše sveobuhvatna vizija za novi svijet izvan propadanja neoliberalizma. Treba nam vizionarski program promjene koji bi doticao neka od najvažnijih globalnih pitanja našeg vremena sa idejama koje remete i koje bi bile nezamislive u starom sistemu: politike kao što je univerzalni prihod, garant posla, tehnološki suverenitet, zatvaranje poreskih utočišta, zajednički međunarodni sistem azila, ekološka transformacija i redistribucija između država.

Ko bi trebao razbiti čaroliju? Tokom vrhunca prve faze globalizacije, na prelazu u 21. stoljeće, veliki pokret za globalnu pravdu organizovan je i borio se od Puerto Alegra do Mumbaija.

Danas, u kontekstu nacionalističke internacionale distopista, treba nam humanistička internacionala utopista – ona koja se proteže od demokratskog socijalističkog pokreta u SAD-u do progresivaca u Mexico Cityju i Londonu, od evropskih pokreta kao što DiEM25 do branitelja klime, migracionih i poreskih aktivista u cijelom svijetu. Potreban nam je pokret ideja sposobnih da oblikuju javnu debatu, inspirišu umjetničke kreacije i natječu se za političke pozicije.

Zašto ne početi već u novembru kada će G20 imati svoj godišnji samit lidera u Buenos Airesu? I zašto ne zgrabiti priliku koju nude transnacionalni evropski izbori da se predstavi zajednički program promjene širom 27 evropskih država?

To zvuči dalekosežno? Tako i jeste. Postoji stara poslovica koju Angela Merkel navodno mnogo voli: „Ko god ima vizije, treba posjetiti psihijatra“. Ovakav poredak bi mogao objasniti zašto je njemačka kancelarka nemaštovito predsjedavala nad izgubljenom decenijom evropskih kriza.

*Lorenzo Marsili je pisac, politički aktivista i osnovač međunarodne NVO Evropske alternative.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Lorenzo Masili (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

sirija5Slučaj zatvorenika u zatvorima sirijskog režima predstavlja glavnu dilemu u sirijskom pitanju i jedan od kompleksnih problema, s obzirom na to da nijedna međunarodna instanca do danas nije uspjela pozvati na odgovornost krivce za hapšenja i mučenja u zatvorima sirijskog režima, koje organizacije za zaštitu ljudskih prava opisuju kao ''ljudske klaonice''.     

Ovo bolno pitanje ponovo je izbilo na površinu otkako je sirijski režim u posljednje vrijeme, i to u više navrata, počeo slati matičnim uredima u sirijskim gradovima i općinama spiskove s imenima zatvorenika koji su umrli usljed mučenja u tajnim zatvorima. Ovakve vijesti su šok za porodice zatvorenika koje žive u nadi da će se jednoga dana ponovo sastati sa svojim najmilijim.       

Apsurd je u tome što se na spiskovima koje šalje sirijski režim navodi da je uzrok smrti zatvorenika bolest, a ne mučenje. Kao razlozi se navode srčani i moždani udari, snajpersko djelovanje ili bombaški napadi ''terorista'', a posmatrači se pitaju zašto su ovi spiskovi poslani upravo sada.
Nemoć međunarodne zajednice

U manje od sedmicu dana, otkrivena je sudbina više od osam hiljada zatvorenika čija su imena navedena na smrtnim listama koje je režim poslao matičnim uredima u gradovima Darayya, Halep, Al-Hasakah i Daraa. Otkrivena je istina o onome što se desilo desetinama mirnih demonstranata koji su učestvovali na samom početku revolucionarnih aktivnosti u Siriji, prije početka oružanih akcija.

Ovih osam hiljada je dio od gotovo 13.100 žrtava koje su podlegle usljed zlostavljanja u zatvorima sirijskog režima od marta 2011. godine pa sve do juna 2018,  prema izvještaju Sirijske mreže za ljudska prava (SNHR).

Neki smatraju kako je nemoć međunarodne zajednice da podrži sirijski narod tokom sedam godina sirijske revolucije, zatim napredak koji je režim ostvario i sve manje teritorija pod kontrolom opozicije to što je podstaklo režim na slanje ovih spiskova.

Također, oni koji prate dešavanja u Siriji smatraju da režim ovim spiskovima želi poručiti svojim protivnicima da će proći nekažnjen, da ga međunarodni organi ili zakoni ne mogu pozvati na odgovornost, te da pitanje zatvorenika vodi na sebi svojstven krvavi način kako je to i običavao činiti od početka sirijske revolucije.   
Nestali, a ne uhapšeni

Omar Kush, sirijski pisac i istraživač, smatra kako je odabir upravo ovog momenta za slanje spiskova s imenima žrtava došao po naredbi Rusije. Sirijski režim je počeo otvarati pitanje zatvorenika i nestalih osoba uoči desete runde pregovora o Siriji u Sočiju u astanskom formatu, u kojima se razgovaralo o nestalim osobama i razmjeni tijela žrtava, istakavši da sirijski režim ne priznaje da se oni nalaze u zatvorima.   

Kush je dodao za Al Jazeeru da iranska strana želi da zatvorenici u zatvorima sirijskog režima budu teretani kao ratni zarobljenici, što bi dovelo do razvodnjavanja slučaja političkog hapšenja i sudbine desetine hiljada žrtava koje su umrle od gladi i mučenja u tim zatvorima.  

Kada je riječ o tome da li su uzaludni pozivi porodica stradalih osoba da se krivci pozovu na odgovornost zbog pogubljenja, Kush je rekao da je većina porodica bespomoćna. Oni žive na teritorijama koje su pod kontrolom sirijskog režima i niko od njih ne može tražiti obdukciju tijela umrlih ili medicinski izvještaj u strahu od represije i osvete režima. ''Oni ne mogu učiniti ništa. Nastoje potisnuti svoju bol i ćutati o svemu.'', kazao je Kush.      

Smatra da sirijski režim neće odgovarati za svoje zločine protiv zatvorenika u skorije vrijeme, jer je međunarodna zajednica pitanje Sirije prepustila u ruke Rusiji i saveznicima sirijskog režima.

Sirijski novinar Omar Abu Saleh kaže da vrijeme za slanje spiskova s imenima ubijenih nije tek onako odabrano niti je to slučajnost. Naprotiv, to je pažljivo razrađen plan kako bi se poklopio s vojnim dešavanjima na terenu i napretkom sirijske vojske na velikom dijelu teritorija pod kontrolom opozicije. Smatra kako je to je poruka da je sirijski režim odnio pobjedu u borbi.

Abu Saleh kaže da sirijski režim u mirnim demonstrantima vidi veliku opasnost "jer oni zastupaju jaku ideju koja je u stanju da mijenja i usmjerava javno mnijenje."

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere

 

Omar Youssef (Al Jazeera)

petak, 03 Avgust 2018 00:00

U tuzlanskom kraju više nema ko da radi

Ocijeni...
(0 glasova)

tuzlaSvakodnevno slušamo o sve većem broju bh. stanovnika koji traže i pronalaze zaposlenje daleko od domovine. Podaci su zabrinjavajući. Svega ovoga nije pošteđen ni Tuzlanski kanton, najmnogoljudniji kanton u Federaciji BiH.

Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku sa područja Tuzlanskog kantona u periodu 2013.-2017. godina ukupno je odseljeno 19.048 osoba uključujući kretanje stanovništva unutar BiH kao i inostranstvo.

Da je situacija iz godine u godinu sve lošija govori kontinuirano povećanje broja odjava sa evidencije u periodu 2013.-2017. godina građana sa područja Tuzlanskog kantona koji su se odjavili sa evidencije kao razlog navodeći zaposlenje u inostranstvu (530 u 2013. godini, 2.626 u 2017. godini).

Dvadeset posto građana iz pet gradova Tuzlanskog kantona sigurno bi napustilo BiH kako bi se trajno nastanili u nekoj drugoj zemlji, dok je naročito velika stopa takvih građana mlađe starosne dobi ispod 31 godine i iznosi 46,6 posto, rezultati su istraživanja Fondacije tuzlanske zajednice.
Odlaze radno sposobni ljudi

Odlazak, prije svega mladih ljudi, dovodi do mnogobrojnih problema. Jedan od njih jeste nedostatak radne snage.

“Činjenica je da je veliki broj ljudi odselio. Uglavnom su to stručni ljudi, kvalifikovani radnici koji su potrebni našoj privredi, ali i društvu u cjelini. Sve je veći problem naći radnike, posebno u proizvodnji”, kaže Nedret Kikanović, direktor Kantonalne privredne komore Tuzla.

Privrednici u Tuzlanskom kantonu se već sada susreću sa ozbiljnim problemima kada je u pitanju radna snaga.

“Kratkoročno, u građevinarstvu, drvnoj i metalnoj industriji, ali i svim drugim industrijama koje su osnova naše privrede, sve je teže pronaći radnike. Firme konstantno traže kvalifikovane radnike, posebno u proizvodnji, ali jako teško ih pronalaze.  To dovodi u opasnost poslovanje firmi. Ne mogu prihvatati nove poslove, a ako se nastavi ovaj trend i postojeći ugovori i rokovi mogu biti dovedeni u pitanje. Napominjem da je naša industrija uglavnom izvozno orijentisana, a vanjski kupac će, u slučaju nepoštivanja ugovorenih poslova, brzo svoje zahtjeve usmjeriti ka nekim drugim državama i privredama”, upozorava Kikanović.

Dugoročne posljedice, kada je riječ o privredi jesu usporen rast i razvoj, ako ne i stagnacija, u ovom slučaju kantona, ali i cijele države. Ljudi su osnova svakog privrednog razvoja.

“Ne možemo sebi dozvoliti luksuz da ulažemo novac i vrijeme u obrazovanje ljudi, da investiramo u njih, a da oni, obrazovani, osposobljeni svoju privrednu aktivnost obavljaju u nekoj drugoj državi”,  kaže Kikanović.

Prema njegovom mišljenju potrebno je radnicima ponuditi bolje uslove rada, prije svega veću cijenu satnice. Privrednici to ne mogu uraditi bez podrške države, jer uz ovakve troškove radnog mjesta, povećanjem cijene satnice bi postali nekonkurentni na vanjskim tržištima. Stoga je potrebno izvršiti rasterećenje privrednika, posebno po pitanju doprinosa, ali i ostalih nameta koji su izuzetno visoki, te na taj način stvoriti prostor za povećanje neto plaće koja će radnika motivisati da ostane u Bosni i Hercegovini.
Odlazak čitavih porodica

Nermin Mehić je iz Srebrenika. U Njemačku je otišao 2016. godine. Kaže da iz BiH nije otišao samo zbog nezaposlenosti, iako je to primarni razlog, već i zbog političke situacije u našoj zemlji.

“Otišao sam u Njemačku u potrazi za boljim životom. Želim sebi obezbijediti bolji život i u budućnosti život svojoj porodici. Ovdje radim kao šef kuhar u jednom restoranu”, kaže Mehić uz napomenu da bi se vrlo rado vratio kad bi se stvorili uvjeti za to.

Ali ne odlazi se samo pojedinačno, odlaze cijele porodice. Damir Babajić, takođe iz Srebrenika sa djecom uskoro napušta BiH. Njegova supruga je već prošle godine otišla u Njemačku i radi u državnoj klinici u Minhenu. Iako je Babajićeva supruga doktor nauka, a i on sam je u završnoj fazi izrade doktorske disertacije svoju budućnost ne vide ovdje.

“Onoga trenutka kada je u pitanje došla egzistencija odlučili smo se za odlazak. Iako nije samo egzistencija u pitanju, puno je još razloga, od nesigurnosti, nepovjerenja, korupcije. Jedan od najvećih razloga jeste i budućnost naše djece. Šta im kazati, koje razloge navesti da ostanu ovdje, mogu li mu garantirati slobodu i sigurnost, adekvatno obrazovanje? Mogu li?”, pita se Babajić.

Kao i Mehić i on bi se vratio u zemlju ukoliko bi se stanje popravilo.

“Naravno, i to vrlo rado. Ali tek onda kada se bude poštivalo obrazovanje, struka, kada se stvore uvjeti za normalno egzistiranje, kada institucije budu institucije u pravom smislu te riječi, kada se u ljude bude ulijevala sigurnost, povjerenje, tada bih se vratio”, ističe Babajić.
Novo ministarstvo za mlade

Poseban problem jeste odlazak mladih. Ovim problemom bi se u budućnosti trebalo baviti novoosnovano Ministarstvo kulture, sporta i mladih Tuzlanskog kantona.

“Skupština Tuzlanskog kantona je usvojila zaključak sa mjerama koje će doprinijeti rješavanju problematike odlaska građana i mladih sa područja Tuzlanskog kantona, pri čemu su neke od definisanih mjera i: izraditi Strategiju za mlade na području Tuzlanskog kantona, izraditi Strategiju razvoja sporta sa jasnim smjernicama za plansko ulaganje u sportsku infrastrukturu, realizovati programe promocije uspješnih mladih ljudi u zajednici, uskladiti upisnu politiku sa potrebama tržišta rada te ubrzati proceduru donošenja Zakona o dopunama Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava kojim se od plaćanja poreza na promet nepokretnosti i prava oslobođaju mladi bračni parovi”, kaže ministrica kulture, sporta i mladih Tuzlanskog kantona, Slavena Vojinović.

Vlada Tuzlanskog kantona, ističe ministrica Vojinović, u 2018. godini već je sprovela niz aktivnosti u kontekstu implementacije navedenih mjera, objavljen je Javni poziv za odabir korisnika sredstava sa potrošačke jedinice „Podrška mladima“ u 2018. godini. Ukupno 100.000,00 KM će putem Javnog poziva biti dodijeljeno za dva programa. 100.000,00 KM je obezbjeđeno i za stipendiranje učenika prvih razreda srednjih škola sa liste deficitarnih zanimanja.

Iako iz Ministarstva za kulturu, sport i mlade Tuzlanskog kantona navode da se može izvući generalni zaključak da su nizak životni standard i nezaposlenost najčešći razlozi zbog kojih se građani i mladi odlučuju da napuste zemlju, što su ujedno vjerovatno i najveći problemi sa kojima se susreću, iz razgovora sa mladima evidentno je postojanje mnoštva drugih faktora od korupcije, stranačkog i rodbinskog zapošljavanja, nesigurnosti do komplicirane i skupocjene birokracije i neuređenog sistema.

 

Alem Dedić (Al Jazeera)

nedjelja, 29 Juli 2018 00:00

N'Golo Kante, Mesut Ozil i pripadanje

Ocijeni...
(0 glasova)

fudbal1Svjetsko prvenstvo je otkrilo ružno naličje evropskog rasizma i netolerancije.

Piše: Abdullah Al-Arian
Početkom mjeseca cijela Francuska je slavila drugu ikad pobjedu na Svjetskom prvenstvu. U međuvremenu, većina pažnje izvan države bila je fokusirana na multikulturalnu pozadinu francuskog tima.

Istina je da su tokom finalne utakmice protiv Hrvatske, mnogi gledatelji širom svijeta podržavali Francusku upravo zato što je od ukupno 23, 15 članova afričkog porijekla. Mnogim pristalicama je pobjeda ovog tipa predstavljala trijumf nad izazovima s kojima su suočeni ljudi tamnije puti u evropskim društvima: posljedicama kolonijalizma, ekonomskoj uskraćenost i eksploataciji, sistematskoj diskriminaciji i rasizmu na svim nivoima društva.

N'Golo Kante, naprimjer, čiji su roditelji emigrirali iz Malija, odrastao je u pariškim predgrađima gdje je skupljao smeće da pomogne svojoj porodici, i počeo se baviti samo fudbalom kasnije u odnosu na svoje suigrače. Tokom Svjetskog prvenstva, ovaj vezni igrač bio je motor koji je doveo mladi i energični francuski tim do pobjede i hvaljen je naširoko za svoj nastup.

Nakon pobjede Francuske, neki posmatrači su izrazili nadu da će francusko društvo spremnije prihvatiti ljude koje je marginaliziralo i prema kojima je postupalo nepravedno zbog njihovog etničkog ili vjerskog identiteta.

Ovi pozivi su bili dobronamjerni ali su promašili poentu: oni su podržali ideju da se državljanstvo treba „zaslužiti“ ili da zavisi od monumentalnih postignuća kao što je pobjeda na najvećem prvenstvu u fudbalu.

Povlačenje zbog rasizma
Samo sedmicu dana kasnije, njemački vezni igrač Mesut Ozil ponudio je otrežnjujući protuargument ovim ambicioznim pozivima. Ozil, koji je kao i Kante rođen u Evropi i čiji su roditelji imigranti, najavio je povlačenje iz njemačke reprezentacije zbog rasizma koji je trpio od Njemačke fudbalske asocijacije (DFB), dijelova njemačkih medija i nekih fanova.

Ozil, koji trenutno igra u Engleskoj za Arsenal, fudbaler je svjetske klase koji je pobjeđivao na najvišim nivoima širom Evrope i koji je rekordnih pet puta bio dobitnik njemačke nagrade za igrača godine. Prije četiri godine u Brazilu, on je podigao trofej kao ključni igrač tima koji je Njemačkoj osvojio četvrto Svjetsko prvenstvo.

Ali nakon što su u grupnim fazama ispali s prvenstva, pristalice ovih šampiona otišle su u potragu za odgovorima. Iako je nastup cijelog njemačkog tima bio ispod standarda, Ozil je izdvojen, a mnogi od komentara su ukazivali na njegovo tursko naslijeđe.

Rasisitički podtekst ove kritike u oštrom je kontrastu sa razdraganim proslavama francuskog multikulturalizma koji je pratio pobjedu Francuske. „Nijemac sam kada pobjeđujemo, a imigrant kada gubimo“, napisao je Ozil.

Nakon što je već pretrpio medijsku oluju zbog postavljanja fotografije sa turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom u maju, Ozil je uzvratio udarac.

U svojoj izjavi, izazvao je one Nijemce koji odbijaju prihvatiti njegovo dvostruko naslijeđe i vide ga kao „drugog“. „Imam dva srca, jedno njemačko i jedno tursko“, izjavio je on. Njegov sastanak s Erdoganom, objasnio je, bio je odraz održavanja kontakta sa zemljom svojih korijena. „Za vrijeme djetinjstva, majka me učila da uvijek budem pun poštovanja i da nikada ne zaboravim odakle potječem, i to su vrijednosti o kojima razmišljam do danas.“

Njegovim kritičarima nije bilo važno to što je Ozil odbacio optužbe da je njegov sastanak s Erdoganom imao ikakvu političku agendu. To je bilo nezamislivo. Odabacivši ovaj izraz turskog identiteta, elementi njemačkog političkog i medijskog establišmenta poslali su snažnu poruku za tri miliona njemačkih državljana turskog porijekla da je njihovo prihvatanje u njemačko društvo zasnovano na ostavljanju iza sebe bilo kakvih veza sa svojim prvim domom.

Štaviše, zbog trajnog neslaganja sa Erdoganom, njemačka vlada je aktivno radila na potkopavanju tih veza, kao kada su otkazali niz javnih sastanaka između turskih državnih zvaničnika i turskih zajednica u Njemačkoj pred turski referendum 2017. na kojem je 1,4 miliona Nijemaca imalo pravo glasa.

Prekomjerno oštra reakcija na Erdoganovu fotografiju treba biti shvaćena u svjetlu tog šta znači kada javna njemačka ličnost Ozilovog ugleda izaziva politički status quo ukorijenjen u rasizmu i islamofobiji.

Kako je Ozil hrabro prepričao u svom otvorenom pismu, DFB je nepolitičko tijelo koje se samo bavi sportskim uspjehom. Njegov predsjednik Reinhard Grindel je bivši predstavnik u Parlamentu sa historijom podržavanja zakona koji bi ograničili prava imigranata. On je također rekao da je multikulturalizam „laž“ i ranije je upozoravao na prisustvo islama u Njemačkoj. „Ovo je neoprostivo i nezaboravno“, napisao je Ozil.

Zlostavljanje igrača
Širom Evrope, zlostavljanje fanova i intenzivno medijsko propitivanje su svakodnevna realnost za profesionalne fudbalere imigrantskog porijekla. Nakon prepuštanja slobodnog udarca koji je uspostavio pobjednički gol Tonija Kroosa tokom zadnjih sekundi utakmice iz grupne faze protiv Njemačke, švedski vezni igrač Jimmy Durmaz je podvrgnut bujici rasističkog zlostavljanja na internetu.

Durmaz, sin roditelja asirskog porijekla koji su emigrirali iz Turske, dobio je snažnu podršku Švedske fudbalske asocijacije, koja je prijavila neke od prijetnji policiji.

Za razliku od njih, DFB je samo pojačao zlostavljanje svog igrača, ubrzavši Ozilovu odluku da se povuče. Sa svega 29 godina, on još ima mnogo tog za dati svojoj domovini na terenu, pa ova odluka nije trebala biti olako uzeta.

„Ljudi sa rasno diskriminatorskom pozadinom ne bi trebali moći raditi u najvećoj fudbalskoj federaciji na svijetu koja ima mnogo igrača iz porodica sa dvostrukim naslijeđem“, napisao je on. Milionima građana imigrantskog porijekla u Njemačkoj i širom Evrope prisiljenih da često trpe zloupotrebu i diskriminaciju od državnih zvaničnika, ova izjava zvuči istinito.

Kao što je Ozil primijetio, dvostruki standard je bio izložen svima da ga vide. Lothar Matthaus, bivši igrač i počasni kapiten njemačke reprezentacije nije napadan zbog sastanka sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom tokom Svjetskog prvenstva. Kritika bivših Ozilovih kolega iz kluba Lukasa Podolskog i Miroslava Klosea nikada nije spominjala njihovo poljsko naslijeđe u istom kontekstu kao Ozilovo tursko.

Ozilova izjava je bila jednako promišljena kao i strastvena. Njen duh izdaje godine internaliziranih pitanja o identitetu i inkluzivnosti u Njemačkoj koju nikakva količina uspjeha na terenu ne može riješiti.

U konačnici, usred takvog nemilosrdnog neprijateljstva zbog tog ko je on a ne kako igra, Ozil se osjetio pozvanim da kaže „kad je dosta, dosta je. To nije razlog zbog kojeg ja igram fudbal i neću sjediti ne radeći ništa. Rasizam nikada, ali baš nikada ne treba biti prihvaćen.“

Osim sposobnosti da pokaže vrhunski fudbalski talenat na planeti, Svjetsko prvenstvo se razvilo u događaj koji ispituje napredak u društvima koja su proizvela ove sportiste. Može poslužiti da rasvijetli uglove ovih društava koje ne viđamo često. A ponekad, to svjetlo otkriva mnogo više u porazu nego u pobjedi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

mexicoHistorija razdvajanja porodica u Americi nije započela s Trumpom već sa tzv. 'otkrićem' novoga svijeta.
Ljudi učestvuju u protestu protiv nedavne američke imigracione politike razdvajanja djece od porodica kada uđu u SAD kao nedokumentovani imigrantiReuters

„Silom su ušli u domorodačka naselja, ubijajući sve koje su tamo zatekli, uključujući malu djecu, starce, trudne žene, pa čak i tek porođene žene.“

Ova priča je užasavajuća, poput noćne more i detaljna.

„Sjekli su ih na komade, otvarajući im trbuhe mačevima kao da su ovce u toru. Čak su se nadmetali u tome mogu li presjeći čovjeka na dva dijela jednim udarcem, ili odsjeći čovjeku glavu ili izvaditi utrobu sa samo jednim udarcem sjekire.“

Ko ovo piše i koju scenu opisuje? Kakva otvorena okrutnost je ovo – i zašto postoji takav savremeni odjek za ovaj izvještaj?

„Grabili su dojenčad za stopala, otrgnuvši ih s majčinih dojki, udarivši ih glavom o kamenje. Drugi, smijući se i šaleći cijelo vrijeme, su ih bacali preko ramena u rijeku, uz povike: 'Koprcaj se, malo derište'.“

Ovo je priča svjedoka koji opisuje masakr. Izvještaj je užasavajući za čitanje, ali potrebno je obratiti pažnju na njega.

„Klali su bilo koga i svakoga na svom putu, nekada prolazeći kroz majku i njenu bebu sa jednim udarcem mača. Nisu štedjeli nikoga, podizali su posebno široka vješala na kojima su redali žrtve sa stopalima tik iznad zemlje i spaljivali ih žive po trinaest odjednom, u slavu našeg Spasitelja i 12 apostola, ili su vezali suhu slamu za njih i onda ih palili.“

Ovo su kratki isječci iz „Kratkog prikaza o uništenju Indija“ dominikanskog fratra Bartolomeja de las Casasa, napisanog 1542. i objavljenog 1552. – priča iz prve ruke o pokolju nad američkim Indijancima od strane najranijih bandi evropskih doseljeničkih kolonizatora koji su dolazili na tlo koje su nazivali „novim svijetom“.
Historija se zrcali

Tokom mjeseca juna, pristojni ljudi u SAD-u i širom svijeta bili su užasnuti nad prizorom i zvukom imigrantske djece koja su nasilno oduzimana od svojih roditelja na američko-meksičkoj granici i poslata u pritvorne centre, zatvorena u kavezima i ostavljena da plaču za roditeljima u očaju. Američki predsjednik Donald Trump, njegov sekretar domovinske sigurnosti Kirstjen Nielsen i njegov viši savjetnik Stephen Miller branili su ovu praksu.

Zlurado barbarstvo ovih postupaka imalo je arhaični prizvuk. Većina Amerikanaca je mislila da su takva zvjerstva ostavljena u najtamnijim godinama zaboravljenih historija. Trump, vrhovno postignuće američke demokratije, izabran u najviši politički ured ove zemlje na slobodnim i fer izborima i njegova banda bezdušnih pristalica muškaraca i žena vratila je te mračne godine ponovo na svjetlo. Ljudi, milioni Amerikanaca pogotovo, bili su posramljeni.

Nedugo nakon što je Trump naredio razdvajanje imigrantske djece od njihovih roditelja, savjesni posmatrači su počeli iznositi na vidjelo dublje korijene takvih rasističkih okrutnosti – podsjećajući šokirane Amerikance kako su slični zločini počinjeni nad drugim, ranjivim ljudima u SAD-u u nedavnoj i ne tako nedavnoj historiji.

Trump, učimo iz ovih priča, nije prvi bijeli čovjek  na poziciji velike moći i surove okrutnosti, koji otima djecu od roditelja u Americi i stavlja ih u kaveze da plaču za svojom slobodom. Porijeklo takvih zločina je daleko dublje, daleko strašnije.

„Razdvajanje migrantskih porodica je barbarsko“, napisao je Shaun King u briljantnom tekstu za Intercept, dodajući „To je ono što SAD radi ljudima tamnije puti već stotinama godina“. King je s pravom odbacio liberalnu reakciju na ovo zvjerstvo od onih koji kažu da takve stvari „nisu američke“.

„Ono što se trenutno dešava u našoj državi je, bez sumnje“, napisao je on, „katastrofa za ljudska prava. Pa ipak svaki duboko ukorijenjeni mehanizam korišten u ovim politikama i duh koji podstiče ovu katastrofu jednako je američki kao i Facebook i Disneyland.“

Ključna fraza ovdje je „duh koji podstiče ovu katastrofu“. Kada i gdje je ovaj prokleti duh došao u ovu zemlju? Shaun King je razložio to pitanje na jednostavne činjenice:

Ovo se ovdje dešavalo i ranije. Zapravo se desilo milion puta kroz godine u ovoj državi. Afrikanci koji su prisilno odvedeni u roblje u ovoj državi su rutinski razdvajani od svoje djece – ne samo u transportu za Ameriku, već i ponovo na aukcijskom bloku. Ne hiljade, već milioni – majki i očeva, muževa i supruga, roditelja i djece, braće i sestara – su svi prisilno razdvajani jedni od drugih. I ovo nije bio kratki period historije ove nacije, već obilježje institucije ropstva koja je postojala u SAD-u gotovo 250 godina.

Ali historija takvih barbarskih postupaka evropskih doseljeničkih kolonijalista na ovom kontinentu starija je od 250 godina – i dugovječnost takve historije ima još strašniju lekciju da nas nauči.
Duga genocidna historija

Od duge historije ropstva do zatvaranja Amerikanaca japanskog porijekla tokom Drugog svjetskog rata (na što je „Vrhovni sud“ stavio pečat odobrenja) napad na nedužnu djecu kao primarne žrtve bjelačke supremacističke okrutnosti bio je zajedničko obilježje američke politike.

Ali porijeklo takvih genocidnih stavova i okrutnih praksi prema nebijelcima vodi nas natrag do prvog bijelog evropskog kolonizatora koji je kročio nogom na ovaj kontinent. Moramo početi , sa pričama koje nam daju izvještaji očevidaca kao što je „Kratka priča o uništenju Indija“ Bartolomeja de las Casasa da bismo došli do ovog događaja otvorenijih očiju.

Možete pomisliti da te davno prošle godine trebaju biti zakopane u prošlosti; da u vrijeme takvog evropskog pokolja američkih Indijanaca, SAD nije čak ni postojala; da se historija ne može čitati unatrag.

Od genocidnog osvajanja Amerika Kristofera Kolumba krajem 15. i početkom 16. stoljeća pa do osnivanja SAD-a krajem 18. stoljeća, sistematsko istrebljivanje američkih Indijanaca se nastavilo.

Mač i puška iz ranijih masakara su predati generacijama američkih vojnika koji su nastavili sa ubijanjem američkih Indijanaca – muškaraca, žena i djece – što se najgore očituje u neslavnom masakru kod Ranjenog koljena iz 1890. u kojem su stotine pripadnika naroda Lakota – muškaraca, žena i djece – ubijene od američke vojske.

Svi ti činovi fizičkog istrebljenja vremenom su doveli do barbarskih teorija i činova kulturnog genocida počinjenog od iste rasističke ideologije od generacija koje dolaze.
'Ubij Indijanca, spasi čovjeka'

Američka vojna doktrina 'Ubij Indijanca, spasi čovjeka' bila je dominantna ideologija bijele nadmoći koja je uslijedila nakon fizičkog istrebljenja američkih Indijanaca. Počevši krajem 19. stoljeća, američka i kanadska vlada su uspostavile „indijanske internate“ kako su ih zvali u kojima su domorodačka djeca oduzimana od roditelja i bila prisiljavanja da zaborave svoj jezik i kulturu, nauče engleski jezik svojih gospodara, pređu na kršćanstvo kojem su ih podučavali i budu preoblikovani tako da liče na svoje gospodare rasiste.

Ove škole nisu dio prošlosti. One se i dalje koriste. Ove škole su su simboli epistemologije pokornosti i servilnosti kojima su bijeli gospodari željeli podučiti ljude koje su osvojili i zvali su svoje barbarstvo „civilizacijom“.

Fraza „Ubij Indijanca, spasi čovjeka“ pripisuje se poručniku (1840-1924), osnivaču i ravnatelju "škole za Indijance Carlisle" – prvog prototipa koncentracionog logora po uzoru na nacističke osmišljenog za iskorijenjivanje kulture.

Od sredine 19. stoljeća pa naovamo, zvanične rasističke politike SAD-a sistematski su napadale djecu američkih Indijanaca da unište njihove karaktere i kulture, i do kraja stoljeća hiljade su terorizirane u ovim „internatima“.

Brijanje prekrasne duge kose kod ove djece bila je ritualna zamjena za skalpiranje i odsjecanje glava što su raniji kolonijalisti voljeli da rade. Ako mislite da je to pretjerano simbolično čitanje inače rasističkog čina, onda poslušajte šta je Pratt jednom rekao: „Veliki general je rekao da je jedini dobar Indijanac mrtav Indijanac, i ta visoka sankcija njegovog uništenja bila je veliki faktor u promoviranju indijskih masakara. Na neki način se slažem s ovim sentimentom, ali samo u ovome: da sve što je indijansko u rasi treba biti mrtvo. Ubij Indijanca u njemu i spasi čovjeka.“

Danas postoji čitav muzej, muzej Heard u Phoenixu u Arizoni posvećen sjećanju na ova zvjerstva. Ja sam otišao na skromno hodočašće ovom muzeju. Svaki novi imigrant u SAD-u treba uraditi isto. Slika koju sam vidio u muzeju bricine stolice sa razbacanom kosom djece američkih Indijanaca i dalje me progoni.  

U 2011, sveobuhvatna istraga je dokumentovala nastavak zvjerstava američke vlade koja je razdvajala stotine djece američkih Indijanaca od roditelja i podvrgavala ih rasističkoj akulturaciji smještanjem djece u hraniteljske porodice odabrane tako da im oduzmu kulturu i naslijeđe.

U ovom izvještaju „Hraniteljski domovi za domoroce: Izgubljena djeca, razorene porodice“:

Prije mnogo godina, hiljade djece američkih Indijanaca prisilno su odvedene iz svojih domova i poslate u internate...Kongres je 1978. pokušao to zaustaviti. Usvojili su Zakon o dobrobiti indijanske djece, koji kaže da osim u najrjeđim okolnostima, djeca američkih domorodaca moraju biti smještena sa rodbinom ili plemenom. Također piše da države moraju uraditi sve što je u njihovoj moći da zadrže domorodačke porodice zajedno. Ali 32 države ne poštuju ovaj zakon na ovaj ili onaj način, i istraga je otkrila da je to najočitije u Južnoj Dakoti.

Dakle jeste, kako je Andrew Mitrovica nedavno pisao za Al Jazeeru „Trump nije jedini američki predsjednik koji je razdvojio hiljade porodica.“ Ali historija i hrabro barbarstvo iza tih praksi daleko su dublji u Amerikama od Trumpa ili bilo kojeg drugog američkog predsjednika.

Američki Indijanci su fizički i kulturološki podvrgavani sistematskom istrebljenju. Afroamerikanci su meta jednako okrutnih činova rasisitičkog barbarstva. Djeca imigranata su bila mete sličnog strukturalnog nasilja s ciljem da se kod njih proizvede percepcija građana drugog reda.

To je prevalentna ideologija iza takvih bezobzirnih okrutnosti: da se u nama probudi strah i poslušnost, u starim i novim imigrantima, da nam ukradu naš karakter i kulturu, da nas pretvore u imitatore „bijelaca“.

Ali to nije puni razmjer zvjerstva. Morate staviti sve te pogubne radnje unutar većeg ludila predatorskog kapitalizma koji su zagovarali ovi evropski doseljenički kolonijalisti. Čitava ekonomija u SAD-u izgrađena je na radu djece. Zlostavljanje djece u katoličkim crkvama endemska je horor priča. Usmjeravanje djece za regrutovanje u američku vojsku sastavni je dio vojne logike kapitalizma. U istom tom sistemu, reklame stalno ciljaju na djecu i bez sumnje rezultiraju gojaznošću i drugim zdravstvenim problemima. Fanatična posvećenost oružju pretvorila je školarce u vježbalište za napade a njihove škole u polja ubijanja. Isti sentiment, ako ne i iste politike, poprimio je različite oblike na američkim granicama koje ljudi suočeni sa masovnim siromaštvom i očajem koji je američki imperijalizam pojačao pokušavaju preći.

Zlostavljanje domorodačke, afričke i imigrantske djece je duga „američka vrijednost“. Liberalni Amerikanci u zabludi lažu sami sebi i svijetu u globalu kada tvrde da takva okrutnost „nije američka“. Oni jesu američki, i ova endemska ludila militantnog evropskog fanatizma idu sve do Dječijeg krstaškog rata (1212).

Nije slučajno da je američki državni tužilac general Jeff Sessions citirao Bibliju u znak odbrane pograničnih politika. Njegova Bliblija – a ne Biblija teologije oslobođenja – govori mu i uči ga tome.

Ovo ne znači da su druge države i klime sasvim imune na zlostavljanje djece i infanticid raznih vrsta. Tokom iransko-iračkog rata (1980-1988), hiljade iranske djece su desetkovane kada su poslate da čiste mine na borbenom polju. Ajatolah Homeini glasno je hvalio suicidnu misiju 13-godišnjeg Mohammada Hosseina Fahmideha (1967-1980). On je bio jedno od hiljada djece koja su nestala u tom dugom, ubilačkom ratu.

Slično tome, u Africi, kriminalne bande kao što je Boko Haram, napadale su mlade djevojke, otimale ih i zlostavljale. Milioni jemenske djece sada su na ivici poništenja pod saudijskim i drugim arapskim bombama. Stotine hiljada sirijske djece i njihovih roditelja pobjegle su iz domovine i mnogi su nestali na putu u sigurnost, sva primarno (ali ne isključivo) uzrokovano ubilačkim Assadovim režimom.

Globalni fokus na kriminalna zvjerstva Trumpa na južnim granicama SAD-a samo je vrh ledenog brijega za u većoj mjeri globalne loše uslove za djecu. Ali Trumpova rasisitička zvjerstva na američkim granicama imaju posebnu genealogiju.

Ova posebna zvjerstva imaju korijen u Trumpovoj bijeloj supremacističkoj ideologiji sada odlučujućoj za ksenofobni nacionalizam Republikanske stranke koji je on u potpunosti iznio na vidjelo onakav kakav jeste. Ovaj rasizam ima svoja specifična obilježja i obilježava genocidnu logiku evropskog kolonijalizma u Aziji, Africi i Amerikama.

Da biste vidjeli veći kolonijalni kontekst ovog rasizma, sve što trebate uraditi je preusmjeriti pažnju sa SAD-a i njegovog historijskog evropskog doseljeničkog kolonijalizma na Izrael, gdje je ovaj kolonijalizam mnogo mlađeg evropskog karaktera. Sve što trebate uraditi je pročitati ovaj nedavni članak u kojem ćete naučiti „Kako je Netanyahuov otac usvojio ovaj pogled na Arape kao na divljake: Benzion Netanyahu, pokojni otac premijera Benjamina Netanyahua, ugledao se na historičara Josepha Klausnera kao svog intelektualnog mentora i potpuno je prihvatio njegov pogled na Arape kao naciju poludivljaka protiv kojih se treba braniti.“

To nisu samo jedan ili dvojica cionista koji gaje takve sentimente. Izraelski ministar pravde Ayelet Shaked, je rekao „Cijeli palestinski narod je neprijatelj, uključujući njihove stare i njihove žene, njihove gradove i njihova sela, njihovu imovinu i njihovu infrastrukturu.“ To uključuje i palestinske majke koje rađaju „male zmije“.

Prije nego što palestinsku ili meksičku ili nigerijsku djecu podvrgnu sistematskom zlostavljanju, bezočnoj okrutnosti, nesputanom nasilju i eventualnom istrebljenju, prvo im se mora oduzeti njihova zajednička ljudskost. Moraju biti viđeni kao divljaci i čak kao „male zmije“. Nakon tog: Šta radite sa divljim zvijerima i divljacima? Pa, naravno: Istrijebite ih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Hamid Dabashi (Al Jazeera)

subota, 14 Juli 2018 00:00

Genocid se piše 'Ćirilicom'

Ocijeni...
(2 glasova)

Piše: Tomislav Marković
srebrenica13Da li ste čuli za emisiju Gotica na nemačkoj televiziji s nacionanom frekvencijom, u kojoj su 18. maja 1968. godine, dva dana pred godišnjicu osnivanja Aušvica, gostovali Herman Gering, Joahim fon Ribentrop, Alfred Rozenberg i Julijus Štrajher? Da li znate da su u tom izdanju Gotice gosti dva i po sata negirali holokaust, umanjivali broj pobijenih Jevreja, čavrljali o tome kako je u konc-logorima vladala opuštena atmosfera, proglašavali holokaust za prevaru koja je podmetnuta nemačkom narodu i usput se rugali žrtvama? Niste čuli? Nisam ni ja. Takva emisija ne samo da nikad nije postojala, nego je njeno postojanje apsolutno nezamislivo.

Nezamislivo je ne samo zato što su navedeni nacisti na suđenju u Nirnbergu 1946. godine osuđeni na smrt, već i zato što se u Nemačkoj već decenijama odvija proces ovladavanja prošlošću, zato što je Nemačka osudila počinioce, učinila gigantski napor u suočavanju sa najmračnijim delom svoje istorije i raskrstila sa nacizmom.

Poznavaoci genocida iz ličnog iskustva
Međutim, ono što je drugde nezamislivo, u Srbiji je surova, nakaradna, pervertirana stvarnost. Na Televiziji Happy, koja ima nacionalnu frekvenciju, 9. jula, u udarnom terminu, dva dana pre 23. godišnjice genocida počinjenog u Srebrenici, emitovana je emisija Ćirilica, koju vodi Milomir "Rijaliti" Marić, u kojoj su ugledni gosti pokušali da odgovore na neka vrlo zanimljiva pitanja. Na primer: "Da li je zaista u Srebrenici bilo onako kako su plasirali zapadni mediji? Da li je reč o genocidu? Ko je kriv za taj zločinčić, ako se on uopšte desio?"

Marić je vrlo pažljivo odabrao goste, u skladu sa ciljevima emisije, a to su negiranje genocida u Srebrenici i ruganje žrtvama. U studiju su se našla dva osuđena ratna zločinca - Vojislav Šešelj i Vinko Pandurević (koji je učestvovao u napadu na Srebrenicu) i dva advokata ratnih zločinaca – Zoran Živanović (branilac Vujadina Popovića, osuđenog na doživotnu kaznu zbog genocida u Srebrenici) i Goran Petronijević (branilac Radovana Karadžića). Osim njih, tu je bio i jedan optuženik koji tek treba da bude osuđen za genocid – Tomo Kovač, kojeg je Sud Bosne i Hercegovine optužio za ratni zločin, ali je on nedostupan pravosudnim organima. Sad znamo i gde se krije: u Ćirilici, kod Milomira Marića. Sasvim logičan izbor gostiju, po principu koji bi Marić trebalo da primeni i na druga izdanja svoje emisije. Neka lepo dovede sve osuđene ubice iz Centralnog zatvora, da ispričaju svoju verziju priče, pošto su, najverovatnije, i oni osuđeni na-pravdi-boga, baš kao i Marićevi gosti i štićenici gostujućih advokata.

Šešeljevo iživljavanje nad žrtvama
Marić je na početku emisije dao genocidni šlagvort, rekavši: "Svake godine kada televizija prenosi, kada dođu strani državnici, oni donose mrtva tela ko zna odakle i sahranjuju u Srebrenici." Pošto je verbalno zapucao na žrtve, jer mu očigledno nije dovoljno što su 8.372 ljudska bića ubijena, već je morao i rečima-mecima da ih overi, najavio je da Šešelj sprema kapitalno delo, u kom će se saznati prava istina o Srebrenici, a potom je autoru tog remek-nedela dao reč. Šešelj je prihvatio krvavu štafetu, pa se bacio na iznošenje sumanutih teorija, kako su među pobijenima "neki bili zločinci, i to ne mali broj", kako je "streljano između 1.000 i 1.200 zarobljenika"... Nastavio je negiranjem da su pobijeni nenaoružani civili: "Kad se kaže streljani su civili, nije istina. Svi su imali oružje u rukama pre nego što su se predali."

Šešelj je za taj mali, beznačajni zločinčić, koji se, eto, nekako, neznano kako desio, svu krivicu svalio na Ljubišu Bearu, sa čim su se složili i ostali gosti u studiju. Pandurević je nekoliko puta naglasio da Srbija nije imala nikakve veze sa onim što se dogodilo u Srebrenici, a Marić je asistirao gostima da oslobode Srbiju svake odgovornosti, pa je rekao da "čak ni Slobodan Milošević nije znao šta se to dogodilo u Srebrenici". Među autobusima kojima su žrtve prevožene na streljanje bilo je i onih na kojima je pisalo "Raketa Užice" ili "Strela Valjevo", ali izgleda da ti gradovi nisu u Srbiji, čim neko pokuša da ih dovede u vezu sa genocidom u Srebrenici, oni volšebno nestanu sa mape Srbije. Ni to što su plate oficira Vojske Republike Srpske isplaćivane iz budžeta Srbije, naravno, nema ama baš nikakve veze sa Srbijom.

U finoj, genocidnoj atmosferi, Šešelj se potpuno razulario, pa je objašnjavao sa kakvim su se sve problemima susretale ubice: "Streljali su po pet do osam u grupi, pokušali su sa onim mitraljezom M-48, takozvanim sejačem smrti, međutim, to je bilo nepraktično, on više zadaje velikih, teških rana nego što ubija." Kao da govori o lovu na komarce, a ne o ubijanju nevinih ljudskih bića. Njegove reči neobično podsećaju na nacističke dileme oko metoda ubijanja Jevreja, to je ista vrsta bešćutnosti, ista vrsta ledenog birokratskog vokabulara koji dehumanizuje žrtve da bi ih lakše poslao u smrt. Usput se bavio raznim disciplinama, kao što su primenjena genocidna logika i zanimljiva krvnička matematika: "Da je Beara imao asistenciju u streljanju Zvorničke i Bratunačke brigade, pa on bi to izveo istog dana. Na pet lokacija dođe pet grupa ljudi i završi streljanje."

Zona sumraka i 'prava istina'
Šešelj je, u sklopu otkrivanja te svoje "prave istine", otišao toliko daleko da je rekao i sledeće: "Ti Muslimani uopšte nisu bili vezani, bila je jedna ležerna, opuštena atmosfera, njima je bilo rečeno da će biti pušteni." Pa da, kakva druga atmosfera bi vladala među zarobljenim Bošnjacima koji će uskoro biti odvedeni na streljanje? Naravno da su ljudi opušteni i ležerni kad padnu u ruke masovnom ubici Ratku Mladiću, koji je pre toga godinama snajperisao i granatirao Sarajevo.

Čitava emisija ostavila je mučan, zbunjujući utisak, gledaoca bi povremeno obuzeo osećaj da je upao u neki paralelni svet, u neku zonu sumraka, gde vladaju sasvim drugačija pravila od onih u normalnom svetu. Nije da nismo navikli na raznolike vidove poricanja genocida, ali ovako bestidno igranje na grobovima žrtava se retko viđa čak i na srpskim televizijama. Nešto slično moglo se videti samo u filmu Džošue Openhajmera The Act of Killing, gde je prikazana emisija na indonežanskoj televiziji u kojoj se o ubijanju preko milion komunista govori kao o nečem sasvim normalnom.

U tom rangu je i Šešeljevo žalovanje, ne nad pobijenim ljudima, baš briga četničkog vojvodu za žrtve, puca mu kokarda – već nad nesmotrenošću koju su ubice počinile nakon genocida: "Najveća glupost je napravljena posle streljanja, kada se išlo na otkopavanje leševa, prevoz na nove lokacije i mešanje sa leševima onih koji su pobijeni u proboju. Tu je pravi haos napravljen i omogućeno je tim lažnim forenzičarima sa Zapada da preuveličavaju brojke žrtava." Nisam siguran da li ljudi koji ovakve stvari izgovaraju uopšte imaju zakonsko pravo da se nalaze na slobodi, pošto je očigledno da su opasni po okolinu. Svakako im nije mesto u parlamentu.

Kako su nam 'smjestili' Srebrenicu
Marić je dodatno podsticao goste da se opuste i odaju genocidnim raspoloženjima. Tako je Karadžićevom advokatu uputio antologijski debilno pitanje: "Da li je Radovan Karadžić optužen za Srebrenicu?" Goran Petronijević mu je odgovorio da je i osuđen, ali odmah potom se bacio na relativizaciju, sve pod krinkom navodno stručnog pravničkog objašnjenja: "Naravno, mi to svi znamo, pogotovo pravnici, da ta definicja krivično-pravna genocida nije takva da bi odgovarala onome što je napisano, odnosno onome što genocid jeste po svojoj definiciji, po bitnim obeležjima tog krivičnog dela. Tu, pre svega, nedostaje ta famozna genocidna namera, na koju se oni pozivaju."

Džaba silne presude Haškog tribunala, džaba svi dokazi i svedočenja, džaba hiljade i hiljade stranica zapisnika sa suđenja zločincima – više od svega toga vredi reč đavolovog advokata, bar za javnost Srbije. Na kraju je Petronijević čitavu temu sažeo u jednu rečenicu: "Ja sam ubeđen da je Srebrenica jedna od najgorih, najtežih prevara koje su podmetnute srpskom narodu." A mogao je da bude i sažetiji, samo da se setio univerzalnog odgovora svakog osuđenika kad ga pitaju zašto je u zatvoru: "Smestili su mi."

Šaroliki stilovi negiranja genocida
Pošto se Ćirilica emituje i na banjalučkoj Alternativnoj televiziji (kakav li je tek mejnstrim ako je ovo alternativa), Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine primila je prigovor zbog sadržaja ove emisije povećanog genocidnog zračenja. U Srbiji se, naravno, ništa slično nije desilo. A i zašto bi? Pa zvanična politika Srbije je da u Srebrenici nije bilo genocida. Genocid poriču najviši srpski zvaničnici, od predsednika Srbije Aleksandra Vučića i premijerke Ane Brnabić, pa naniže po partijskoj i vlastodržačkoj hijerarhiji. Jedina razlika je u stilu negiranja. Dok Vučić, Brnabić & co. genocid poriču onako fino, u rukavicama, dotle Šešelj i slični zločinci to čine bahato i bezobzirno, ali suština ostaje ista.

Uprkos nadrealnoj, sumanutoj atmosferi koja je vladala u ovom genocidnom izdanju Ćirilice, nema mesta ni čuđenju, ni zgražavanju. Poricanje je poslednja faza genocida, u kojoj učestvuju široki slojevi aktera: ratni zločinci, njihovi advokati, političari, mediji, kulturni poslenici, intelektualci, crkveni velikodostojnici, čitave institucije i veći deo javnosti. Od kojih su mnogi učestvovali i u pripremi rata. Ako su sve prethodne faze genocida obavili najefikasnije moguće, glupo bi bilo očekivati da zabrljaju na samom kraju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

izbjeglice8Odnos Europe prema imigrantima, uključujući i naš region Balkana, koji sa svih njenih južnih i istočnih granica nadiru tražeći spas i bolji život, najteži je i vjerovatno krucijani test opstanka ideje o Europskoj uniji, kao institucionalno uređenoj supra-nacionalnoj tvrorevini koja ima aspiracije da Europljanima osigura mir, sigurnost i prosperitet. Budući da je apsolutna većina tih ljudi muslimanskog porijekla i da dolaze iz ratovima razorenih društava koje je prvo osakatio europski kolonijalizam, a potom dotukao američki intervencionizam, onda nije teško zaključiti da su aveti, duhovi i sablasti tih prošlosti i neprincipjelnih politika došli na vrata Europe!

Posljednje najave nekih europskih političkih lidera poput Emanuela Macrona, od kojih se očekivala vizija i državništvo kako bi Europsku uniju, poljuljanu krizom Brexita i odnosom Sjedinjenih Država sa Trumpom na čelu, spasili od kolapsa uveliko su zabrinjavajuće. S jedne strane taj odnos urušava proklamirane vrijednosti i ideale na kojima je sazdana Europa, a od Europske unije kao njenog ideološko-političkog projekta praktički pravi "birokratsku tvrđavu opasanu bodljikavom žicom" kako je to lucidno primjetio srbijanski istoričar Milivoj Bešlin, a s druge, barem kada je naš region u pitanju "očekuje od Balkana da postane 'pritvorski centar' za nepoželjne migrante".
Uskrsnuće neofašističkih agendi

Budući da je apsolutna većina imigranata muslimanska, te imajući u vidu sve izraženije potonuće europskih društava u krajnji desničarski, ali i ljevičarski populizam - jer se po pitanju migranata vrlo lahko nađu u svojim naizgled nespojivim političkim agendama, populizam sa dobrim naznakama uskrsnuća neofašističkih agendi – možda je uputno u ovom slučaju balkanske zemlje koje teže eurointegracijama nazvati novim Antemurale Christianitatis odnosno "predziđem kršćanstva" starim križarskim terminom, kolikogod tog kršćanstva i njegovih vrijednosti bilo sve manje i manje u Europi?

O problemima s kojima se suočava današnja Europa, a posebno o njenim sve mučnijim susretanjem sa islamom i muslimanima govori izvanredna studija američko-pakistanskog profesora i učenjaka islama, vrsnog svjetskog antropologa Akbara Ahmeda. Knjiga Putovanje u Europu: islam, imigracija i identitet izašla je u februaru, ove godine, u izdanju renomiranog Brookings Institution Pressa iz Washingtona D.C. i na 573 stranice pokušava odgovoriti na najteža pitanja i izazove odnosa muslimana i Europe današnjice.

Profesor Ahmed je šef "Katedre "Ibn Haldun" za islamske studije na Američkom univerzitetu u Washingtonu D.C., a najnoviju studiju je uradio sa timom svojih stručnjaka u proteklih četiri godine. Čini mi osobito zadovoljstvo da sam pomogao ovom izuzetnom učenjaku prilikom njegove posjete Bosni, te da će ova knjiga uskoro biti dostupna i na bosanskom jeziku u mom prijevodu. Od 2014. profesor Ahmed se uputio da na tragu svojih ranijih studija: Putovanje u islam (2007), Putovanje u Ameriku (2010) i Čičak i dron (2013), kao četvrtu studiju ovog kvarteta ponudi knjigu Putovanje u Europu (2018) i pokuša identificirati najvažnije izazove muslimanskog susretanja sa Europom u svijetu nakon 11. septembra, 2001. kojeg je obilježila borba protiv terorizma, ratovi i razaranje središnjih muslimanskih zemalja, kreiranje haosa u muslimanskom svijetu, izbjeglička kriza, te sve izraženija sekjuritizacija islama kao svjetske religije. Profesor Ahmed se dubinski dotiče i unutarmuslimanskih problema u pokušaju da odgovore na savremena pitanja i izazove koji se postavljaju njihovom religijskom identitetu. Prema njemu u današnjoj Europi žive tri kategorije muslimana: imigranti, autohtoni muslimani i konvertiti, a shodno njihovim ubjeđenjima mogu se podijeliti na bukvaliste, moderniste i mistike. Ipak, kakvagod bila njihova ubjeđenja, tvrdi Ahmed, muslimani se suočavaju sa rasnim i vjerskim predrasudama.

"Važno je istaknuti da se termini islam i muslimani često koriste naizmjenično u medijima i od strane komentatora. Ustvari, ponašanje nekih muslimana, posebno u djelima nasilja, ima malo ili ništa sa samim islamom. Rasprava u našoj studiji nije toliko o teologiji, tekstu i svetom, koliko je o društvu, vođstvu i tumačenjima kako živjeti kao prakticirajući pripadnik vjere u našem sadašnjem vremenu. Čak i letimičan pogled na veliki broj, nekih 5.000 ili više, europskih muslimana koji su iz Europe otišli da se bore za ISIL na Bliskom Istoku, podiže zabrinutost o stepenu integracije i prilagodbe muslimana u europskom društvu. Ne samo da komentatori i eksperti za islam i protuterorizam, koji bi trebali pružati jasnoću i upute, nisu mnogo pomogli. Mnogi koji su se pojavili skoro preko noći, namirisavši sredstva i fondove, međunarodne konferencije, te neglo ali kratkotrajno priznanje, svojim vlastitim teorijama i terminologijom su jedino uspjeli u stvaranju dodatne obmane. Njihova retorika i žargon – islamizam, islamski radikalizam, džihadizam, selefi-džihadizam – na način na koji se koriste su toliko daleko od svojih socioloških i teoloških sidrišta tako da imaju veoma malo stvarnog značaja," kritičan je profesor Ahmed prema sadašnjim dominantnim pristupima ovoj problematici.
Potreba sinteze

Profesor Ahmed u prvom dijelu knjige u kojem problematizira europsku dijalektiku koja odbacuje ideju razumijevanja društvenih procesa kroz veoma važan koncept tribalizma čije korijene je danas moguće pronaći i u modernim europskim društvima, a čiji se primordijalni identitet često aktivira u predatorski i simplificirajuće podvode pod generalni i nejasni koncept rasta desničarstva. Širom studije profesor Ahmed iznosi pokazatelje zasnovane na opsežnom terenskom istraživanju "da su ideja i praksa uspješne modernosti koja u sebi obuhvata ljudska prava, građanska prava i demokraciju pod prijetnjom." Stoga, Ahmed nastoji u svojoj studiji potaknuti na razmišljanje o potrebi sinteze, odnosno re-konceptualizacije i obnove i ojačavanja europskog pluralističkog identiteta, kako bi se sačuvale vrijednosti i ideali na kojima je sazdana ona obećavajuća Europa inkluzivnosti. Kao vrsni učenjak Ahmed za sagledavanje trenutnih procesa traži i sociološke teze Maxa Webera, ali uključuje i važne postavke muslimanskog polihistora, oca onoga što se danas naziva sociologijom Ibn Halduna. "Weberu bi vjerovatno bilo teško objasniti muslimane koji bjesomučno trče u središtu Pariza i milione migranata koji se pojavljuju u njegovoj domovini, ali za Ibn Halduna bi to bilo pojmljivo u kontekstu njegovih teorija: kretanja zajednica u potrazi za boljim životom iz jednog dijela svijeta u drugi, a što je često bilo popraćeno nasiljem i raseljavanjem," primjećuje profesor Ahmed.

"Danas, dolazak više od milion izbjeglica i rastuća kontraverza koja ih okružuje doprinosi propagandi krajnjih desničarskih grupa koje dovode u izazov same temelje moderne Europe. Te grupe imaju kumulativni učinak oživljavanja ekskluzivističkog europskog identiteta zasnovanog na krvi i porijeklu. Rastuća islamofobija i anti-semitizam se moraju zauzdati ukoliko Europa želi svoj dom dovesti u red. Akti nasilja doprinose i počinju potresati povjerenje u postratni projekat Europe. Ne može biti stabilne i uspješne moderne Europe bez jednakosti i pravde za sve," tvrdi Akbar napominjući da razumijevanje tribalizma kao koncepta isključivo primjenjenog na društva "u razvoju" u mjestima kao što su Afrika i Azija nije ispravno.

"Tribalizam je daleko prisutniji i preovladavajući nego što znanstvenici društvenih nauka misle. Klasična svojstva ili atributi plemena prisutni su u modernim europskim društvima ma koliko oni duboko bili pokopani ili zamaskirani u kulturološkim normama, jeziku, retorici, simbolizmu i pretpostavkama o tome ko smo to "mi". Historija, tvrdim, nije linearna. Prije samo pola stoljeća bili smo šokirani kada smo otkrili strahote koje je moderna Europa nanijela samoj sebi – uvlačeći planetu u svoje suštinski plemenske ratove koji su koštali gotovo 100 miliona ljudskih života i dajući svijetu primjer u što ekstremni tribalizam može odvesti kroz luđačku pomamu krvoločništva koja se desila kroz Holokaust. I dok se Njemačka bori da ponovno definira svoj karakter, čujemo krajnje desničarske skupine širom kontinenta kako odbacuju bezuvjetni humanizam vapaja "Nikada više". Premda većina Europljana nisu odbacili krilaticu "Nikada više" odnosno dosl. "Nikada ponovo" (Never Again), postoje bučni i uporni glasovi koji uzvikuju "Ponovo" (Again)," upozorava profesor Ahmed u ovoj izvanrednoj studiji koja navalu muslimanskih imigranata u Europu u četvrtom poglavlju označava kao duhove, aveti ili sablasti europske imperijalne prošlosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Mirnes Kovač (Al Jazeera)

četvrtak, 14 Juni 2018 00:00

Izrael ima tri opcije u Gazi

Ocijeni...
(0 glasova)

gaza8Kada su Palestinci pokrenuli Veliki marš povratka 30. marta, Izrael je osjetio priliku za sukob. Počeo je snajperom ubijati jednog po jednog nenaoružanog demonstranta, a istovremeno je pokrenuo propagandu o tome kako Palestinci predstavljaju "prijetnju" njegovoj sigurnosti i kako ima "pravo na samoodbranu". Do danas su izraelski vojnici ubil više od 120 mirnih palestinskih demonstranata.

No, Izraelci nisu stali na tome. Kako se međunarodno javno mišljenje opasno zanjihalo protiv njih, izraelski okupacijske snage počele su odgovarati na mirne demonstracije napadima na oružane grupe otpora u Gazi, bombardirajući njihove lokacije za obuku, lagere oružja, tunele i logističke kapacitete te ubijajući neke njihove članove. Izraelska vojska nije imala opravdanje za ove napade; jednostavno je željela uvesti novu stvarnost na teren: Mirni otpor dobit će odgovor u obliku sirove sile i svaka eskalacija izazvat će širi vojni napad.

Nakon određenog razmatranja, vojni odgovor je pokrenut iz Gaze. Mnogi u redovima oružanog otpora bili su uvjereni kako Izraelu ne smije biti dozvoljeno nametanje nove stvarnosti na terenu i kako mu treba pokazati da će biti odgovora na njegove vojne napade. Ono što ova epizoda pokazuje, međutim, činjenica je kako je sve teže Izraelu da sačuva status quo. Njegova strategija "Gaza neće živjeti i neće umrijeti" izgleda da više ne radi. On sad strahuje kako mali ustupci i djela više neće zadovoljiti Palestince.

Tako, u ovom kontekstu situacije, kako se čini, Izrael ima tri opcije u Gazi: reokupacija, novi rat ili ukidanje opsade.
Reokupacija

Neki članovi ekstremne desnice u izraelskoj Vladi, vojsci i intelektualnoj eliti pozivaju na reokupaciju Gaze. Oni vjeruju kako ponovno uspostavljanje vojne kontrole nad Pojasom moglo bi ukloniti prijetnju koju on predstavlja. Oni pozivaju na zauzimanje cijele teritorije, s vojnicima na terenu, i izvođenje operacije detaljnog uništavanja oružanih grupa u Gazi. Nakon što se to uradi, Gaza bi, navodno, bila predana trećoj strani, kao što je palestinska vlada ili neko međunarodno tijelo, kako bi se pozabavili i pratili humanitarne potrebe stanovništva.

Oni koji se zalažu za ovu situaciju zasigurno znaju kako gledaju u krvavi užas. Izrael će, bez sumnje, naići na žestok otpor u Gazi, koji će dovesti do pogibija desetaka, ako ne i stotina izraelskih vojnika. Ništa ne nanosi veću bol Izraelu od toga kada mu se vojnici sa bojnog polja vraćaju u crnim vrećama. Ako uspostavi reokupaciju Pojasa, izraelska država će onda morati dati minimalne količine hrane, vode i električne energije ekonomski izmučenom stanovništvu. To će biti veliki teret državnom budžetu.

Crni bilans poginulih koji bi takva vojna operacija nanijela civilnom stanovništvu Gaze značio bi užasan poraz izraelske priče na međunarodnoj sceni. Međunarodna ljutnja zbog izraelskih zločina raste iz dana u dan i s vremenom će doći do prijelomne tačke. Važno je napomenuti kako ova opcija nije veoma popularna u krugovima Tel Aviva gdje se donose odluke, bilo da je riječ o vlastima, vojsci ili obavještajcima, jer su svjesni kako je visoka cijena koju bi platili.
Žestoki rat

Ova opcija novog velikog vojnog napada na Gazu je popularna među utjecajnim političkim i vojnim figurama Izraela, jer se smatra manje skupom od reokupacije Pojasa. Izgleda kako ispunjava hitnu potrebu pronalaska nove mete Hamasu, nakon njegovih nedavnih raketnih napada na izraelska naselja nedaleko od Gaze.

Izrael se, izgleda, navikao da pokreće napade na Gazu svakih nekoliko godina, u sklopu njegove politike "kosidbe trave". Kadgod se kapaciteti Hamasa – bilo da je riječ o ljudstvu ili logistiki – povećaju, dođe do potrebe da se oni sasjeku zračnim udarima ili ubistvima na terenu, kako bi se supostavila brana ka Izraelu za nekoliko narednih godina.

Nakon što je Izrael pokrenuo nekoliko operacija od 2006. do 2014. godine, kao da je došlo vrijeme za pokretanje nove. Uprkos njihovom uvjerenju kako je ovaj potez neophodno uskoro napraviti, visokorangirani generali su sumnjičavi za to, jer znaju kako su palestinske oružane grupe obnovile svoje kapacitete i pripremile svoje jedinice u protekle četiri godine.

Rat u Gazi ne bi bio izlet, ali ga vide kao neophodno zlo ili "neizabrani rat".
Potpuno povlačenje

Ova opcija bi značila ukidanje izraelske opsade Pojasa Gaze - i ekonomski, i administrativno. Također bi značila i izgradnju luke ili aerodroma pod jakom izraelskom kontrolom i s međunarodnim garancijama.

Također, ova opcija bi značila uklanjanje tereta izdržavanja dva miliona žitelja Gaze sa ramena Izraela, ali njene strateške posljedice udaljavaju izraelske lidere od nje. To bi značilo da je stvaranje palestinskog entiteta održivo sa svim karakteristikama države, bez da moraju predstavljati uobičajene "instrumente poslušnosti" Izraelu, kao što to radi Zapadna obala. Dodatno, ne bi bilo dovoljno garancija da Hamas neće iskoristiti prednosti kapaciteta nove luke kako bi uvezao novo oružje, koje bi veoma moglo poremetiti vojni status quo.

Kako se situacija na terenu u Gazi mijenja i kako se pojačava izraelska prijetnja Palestincima, sve tri opcije su moguće. Izrael će za sve tri napraviti detaljne proračune, no na kraju priče, razvoj na terenu će odlučiti koji događaji će uslijediti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Adnan Abu Amer (Al Jazeera)

 

Stranica 5 od 7

S5 Box