Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (80)

Ocijeni...
(0 glasova)

egipat4Martin Gehlen, dopisnik njemačkog lista Frankfurter Rundschau iz Kaira, osvrnuo se na pitanje presude kojom je vojni sud osudio novinara i istraživača Ismaila Alexandranija na deset godina zatvora, rekavši da su ovakve proizvoljne presude već duže vrijeme dio svakodnevnice u Egiptu.

Niko ne može uputiti ni najmanju kritiku na račun predsjednika Egipta Abdel Fattaha al-Sisija a da mu život i zdravlje ostanu bezbjedni, kazao je on.

Alexandrani je istraživač i stručnjak za probleme na Sinajskom poluotoku, o kojima je i izvještavao.

"Skoro da ne može proći dan u Egiptu a da neki od aktivista ne bude odveden bez traga nakon što ga u noći otmu maskirana lica", dodao je Gehlen.
Zatvori pretrpani političkim zatvorenicima

Ovakva realnost u Egiptu, smatra on, nameće pitanje koje traži hitan odgovor: hoće li Njemačka i države Evropske unije nastaviti s politikom popuštanja koju vode prema vladaru Egipta, sa svojim blagim kritikama putem medija, tihim posjetama i velikim ugovorima o prodaji oružja?

Gehlen navodi da brutalna strategija koju slijedi Sisijev režim sada više nije pitanje koje se tiče samo Egipta.

Egipatski zatvori su pretrpani političkim zatvorenicima, što je postalo plodno tlo za nove skupine pobunjenika.

Slijepa kampanja koju je egipatska vojska pokrenula protiv svih stanovnika Sinajskog poluotoka dovest će samo do očaja i želje za osvetom i radikalizmom.

Dopisnik njemačkog lista Frankfurter Rundschau zaključuje da partnerima ovakvih režima, kao što je Sisijev, više nije dozvoljeno da nastave dalju saradnju kao da se ništa nije dogodilo, jer će veliki račun ovakvih "brutalnih akcija" neminovno doći na naplatu i Evropi.

Egipatski vojni sud je donio presudu kojom se Ismail Alexandrani osuđuje na deset godina zatvora nakon učešća na sastanku Njemačkog društva za vanjsku politiku, što je izazvalo rasprave u Berlinu o budućem pravcu Sisisijevog režima.

Franziska Brantner, predsjedavajuća pododbora i zastupnica Bundestaga iz stranke Zelenih, smatra da ovakva presuda ponovo uništava svaku nadu da kod egipatskog predsjednika postoji volja da inicira promjene prema demokratskom životu u svojoj zemlji.
Režim gazi slobodu izražavanja i štampe

Brantner je pozvala njemačku kancelarku Angelu Merkel da okonča podršku egipatskom sektoru sigurnosti, budući da je Bundestag usvojio sporazum o sigurnosti s Egiptom s ciljem proširenja policijske saradnje između dvije zemlje.

Kai Gehring, predstavnik Zelenih u Odboru za ljudska prava u Bundestagu, smatra kako dešavanja u Egiptu govore da Sisijev režim gazi slobodu izražavanja i štampe.

Istakao je da se zbog toga od njemačke Vlade traži da intervenira u korist napadnutog civilnog društva u Egiptu, a da saradnja s Kairom ne bude ograničena samo na ekonomske odnose, kontrolu migracije i pitanja borbe protiv terorizma.

 

(Agencije)

srijeda, 23 Maj 2018 00:00

Dodik sprema Srbima 'Oluju 2'

Ocijeni...
(1 glasova)

dodik7Predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik je u utorak, na otvaranju Međunarodne konferencije o Jasenovcu, ustvrdio da se on ne boji da kaže kako je "srpska nacionalna ideja ovog vijeka državno jedinstvo RS-a i Srbije. Pazite dobro, Dodik postulira: "Ne smijemo da oklijavamo da kažemo da je jedna od stvari koje treba da ostvarimo državno jedinstvo RS-a i Srbije. Koliko god se to nekome ne sviđalo ili nekoga vrijeđalo, to je srpska nacionalna ideja ovog vijeka, ne ove ili sljedeće godine. Mnogima se na ovo diže kosa na glavi, ali mi na to imamo istorijsko pravo."

Osim što je neustavna, protivzakonita i antidržavna, ova "ideja" je, predsjedniče Dodik, baš Srbe desetkovala, raselila, sablaznila svijet, a pojedince iz redova srpskog naroda učinila genocidnim monstrumima, kojih se Srbi trebaju sramiti za vijek vijekova. Osim što je "ideja" potpuna nebuloza, ratno huškanje, osim što je protivustavni akt, ovo je direktno spremanje "Oluje 2" za Srbe.

Ne treba biti puno pametan pa sagledati povijesnu situaciju od Ilije Garašanina, preko Dobrice Ćosića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, do Milana Martića pa vidjeti kako je "ideja" o jedinstvu Srba u jednoj državi samo u 20. vijeku izazvala doslovno pomor Srba. Baš Srba. Ne treba veliko istorijsko znanje pa da se čovjeku zavrti u glavi šta je srpski narod preživio zbog ove "ideje" od svojih "očeva".

Ubi nas pogrešna ideja
Pa samo u zadnje tri decenije nestalo je Srba iz Hrvatske, koji su nošeni monstruoznim SANU-ovskim nakanama, pravili državu u državi. Isto je bilo i sa Kosovom, koje odavno nema nikakve veze sa realnim životom prosječnog Srbina. I to sve zato što su oligarhije srBske zahtijevale implementaciju "ideje": "Gdje su Srbi - tu je srbska zemlja."

A danas Dodik zaziva "ideju" o ujedinjenju RS-a i Srbije. Valjda je vidio od člana bh. Predsjedništva i lidera Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine Dragana Čovića da niko ne kažnjava protivustavno djelovanje u Bosni i Hercegovini, pa je i on podigao glas. A Drina sve jednako teče sa svojom granicom između Bosne i Srbije, dvije suverene države. I da, dabome da Dodik vrlo dobro zna kako je priznanje Bosne i Hercegovine od Srba, kao njihove zemlje, uslov opstanka srpskog naroda zapadno od Drine. Samo on nije za to. Prvo, neće on svoju djecu slati u nekakve buduće isforsirane sukobe, a drugo, stanovniku Dedinja je ionako svejedno ko će gubiti glavu za njegovu, a navijek staru i opasnu "ideju".

Nego, Srbi u Bosni i Hercegovini moraju shvatiti da su državljani Bosne i Hercegovine. Jer, jednom za svagda, RS nije nikakva država, a ponajmanje republika, to je tek ustavno-pravni konstrukt iz Dejtona, jedan entitet. Svaki Srbin iz Bosne i Hercegovne može se prošetati ulicama Beograda ili Novog Sada pa da se uvjeri svojim očima i ušima šta je on ustvari. A on je Bosanac ili Hercegovac. Taman koliko i neki Anto, Ivo, Haris ili Muharem. U uncu toliko. Pa je onda besprizorno glupo, jadno i otrcano služiti se izmišljenim konceptima o "unitarnoj velikoj Srbiji". Pogotovo u kontekstu srpske nesreće, koju je indukovala zadnja dva vijeka ta opsesivna "ideja".

Sjetite se gdje su Karadžić i Mladić
Braćo Srbi, sjetite se gdje su Karadžić i Mladić, sjetite se koliko je stida prosuto po vama, običnim i poštenim građanima Bosne i Hercegovine, zarad sumanutih "ideja" o nekakvom ujedinjenju i prisajedinjenju. Ako vam ni to nije dosta, prisjetite se da vam takvu šarenu lažu umočenu u arsenik, kao predizborno jelo za gladne, servira Dodik, i to na dan Međunarodne konferencije o Jasenovcu. E taj isti Dodik se rukuje sa čovjekom koji se prije nekoliko dana u Blajburgu poklonio mrtvim ustašama, koljačima i ubicama u Jasenovcu, Jadovnu i Staroj Gradišci. Njegovo ime je Dragan Čović. Znate, to je isti onaj Dodik koji za ustaše kaže da su tek obični "politički refleks".

Ako su mu ustaše na dan jasenovačke konferencije "politički refleks", šta ćete mu biti vi? Tek obično meso dvonožnih sitnozubih glasača, koje na ovaj ili onaj način treba "istretirati" prije izbora. "Oluja 2"? Nema Dodik problema sa tim. Neka se narod iseli u Srbiju, ili u robovlasnički najam negdje u Evropu. Sve dok je on na vlasti. Šta je narod, ili, preciznije, sasvim ko j**e narod maksima je koju je pozajmio od ratnog zločinca Radovana Karadžića, takođe jedno vrijeme "uposlenog" na mjestu predsjednika entiteta RS. Kako je on prošao i šta je prošao narod pod njim, svi znate.

U političkom smislu, i hrvatski i bošnjački narod mogu biti poprilično bezbrižni i ostati hladni na Dodikove skaradne izjave. Jer, ionako je njegov posao da kinji i zlostavlja "svoje" Srbe. Svi ostali imaju svoje vedete, poput Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića. A Dodik se istako u torturisanju sopstvenog naroda, tu spora nema. Evo, svom blajburškom drugu je, kao znak dobre volje, poklonio glasove protiv konsitutivnosti Srba u kantonima sa hrvatskom većinom. Jer Srbin mimo RS-a i Srbije za Dodika je bezvrijedno meso, doslovno. A Srbin u RS-u je vrijedan onoliko koliko ulaže u Dodikovu moć.

'Oluja 2' je u punom jeku
Odistinski, svi zajedno bi se trebali zabaviti i zabrinuti radom institucija naše zemlje. A svaka ocjena umjesto one "kilavo" bila bi im previše velika. Vidjeli smo prije neki dan kako su vinovnici pokušaja državnog udara na Ivan-sedlu prošli nekažnjeno. A posve je sigurno da Dodik i klika mu neće odgovrati za izjave kojima se direktno podriva ustavno-pravni sitem i poredak Bosne i Hercegovine. Ne, dok je ovakvog pravosuđa, neće Dodiku biti ništa, zato što virtuelno prisajedinjuje 49 odsto teritorije Bosne i Hercegovine drugoj državi. I ne samo da mu neće biti ništa, nego će, ako postane član bh. Predsjedništva iz reda srpskog naroda, nastaviti svoju šaradu u Sarajevu, sve za naše novce.

Nego, šta ćemo sa idejom o "državnom jedinstvu RS-a i Srbije"? Na stranu što je to glupa i neizvodiva "ideja", kojom se, zarad političkih poena, huška i ono malo nesretnika što je ostalo u RS-u. Na stranu i gore pobrojane žrtve te ideje, od genocida nad Bošnjacima do desetkovanja sopstvenog naroda, nego ima jedna stvar o kojoj se glasno ćuti na ovim našim prostorima.

"Oluja 2" je, poštovana gospodo, drugarice i drugovi, počela i u punom je jeku. Režim Milorada Dodika, svojom zastrašujućom ekonomskom politikom, šalje na hiljade, desetine hiljada ljudi u pečalbu i robovlasništvo. Samo ne preko Drine, nego negdje gore u pravcu sjever-sjeverozapad. Samo, ovaj put ne ide narod na "vijekovna srBska ognjišta", nego na vijekovne slovačke i češke zemlje, e da bi svojim nadnicama i najtežim poslovima obezbijedio sebi stan i hranu, a Češkoj i Slovačkoj bolji bruto domaći proizvod. "Oluja 2" je u punom zamahu, a kako je krenulo, sve i da svijet trkom spoji RS i Srbiju, što se neće desiti, neće ostati ljudi u ovim našim bestragijama da se nekome ili nečemu prisajedine. Kako sada stvari stoje, neće biti više Srba u RS-u da im se od Dodikove politike diže kosa na glavi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

Piše: DANIJAL HADŽOVIĆ

erdogan6Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan jučer je u Sarajevu održao predizborni skup na kojem je Turke koji žive u BiH ali i one koji su u naš glavni grad stigli iz čitave Evrope, pozvao da na vanrednim parlamentarniima izborima u Turskoj podrže njegovu stranku. Ipak, od samog predizbornog skupa za našu zemlju su daleko važnije druge posredne koristi koje smo dobili od ove posjete.

Najprije u pogledu geostrateškog interesa, Erdogan je istakao da Turska nikada neće ostaviti BiH na putu ka NATO savezu. Ova poruka naročito je važna, značajna, prijeko potrebna u trenutku kada Rusija u BiH i regionu vrši sve snažniji utjecaj i destabilizaciju, te sve otvorenije širi propagandu protiv članstva u NATO-u, dok rukovodstvo manjeg entiteta slavodobitno najavljuje blokadu ulaska naše zemlje u najveći svjetski vojni savez. Ulazak BiH u savez s najrazvijenim zapadnim državama svakako je možda i ključni vanjskopolitički cilj koji našoj zemlji garantuje, kako sigurnost i stabilnost granica, tako i definitivni ulazak u taj civilizacijsko-politički krug, i podrška Turske kao jedne od najvažnijih članica NATO-a na tom putu može biti i presudna.

Stvari, naravno, ne staju samo na ohrabrujućim riječima i lobiranju. Bosna i Hercegovina iz odnosa s Turskom u sve većoj mjeri izvlači i konkretnu ekonomsku i društvenu korist. Tako je, zahvaljujući donaciji Turske agencije za saradnju i koordinaciju (TIKA) od 3,5 miliona KM, jučer u prisustvu supruge predsjednika Turske, Emine Erdogan, otvorena Klinika za hematologiju na KCUS.

Također, Turska nam je odlučila „halaliti“ nedavni incident s pokvarenim meso koje smo pokušali izvesti i umjesto sankcija za naše proizvođače, povećana nam je kvota za izvoz mesa i brašna u Tursku, što će predstavljati dodatni podsticaj za ekonomski razvoj i nova zapošljavanja.

Trenutno najvažniji projekat koji Turska trebao da realizira u našoj zemlji je svakako put Sarajevo-Beograd, o kojem su nadležni ministri već potpisali pismo namjera. Cijeli projekat bi trebao da košta oko 3 milijarde dolara, a Erdogan je jučer istakao da će direktna investiicja Turske iznositi između 15 i 20 posto, dok će ostatak biti pokriven kreditima. I pritom našu zemlju, za razliku od nekih, nije uslovljavao dizanjem akciza i drugih nameta kako bi se kredit vraćao.

Povrh svega, Erdogan najvaljuje i da je u narednom periodu cilj trgovinsku razmjenu između BiH i Turske podići na dvije milijarde dolara. Da stvar bude bolja, BiH je u razmjeni s Turskom potpuno istopila trgovinski deficit, te je posljednjih mjeseci zabilježen veći izvoz iz BiH u Tursku, nego izvoz iz Turske u BiH.

Cinici i kritičari na sve znaju reći da“ ljubav“ Turske prema Bosni i Hercegovini ostaje samo na lijepim riječima od koje građani nemaju nikakvu korist, dok turske investicije zaobilaze BiH i radije idu primjerice u Srbiju. I uistinu, statisički gledano Turska je posljednjih dvadesetak godina tek 11. investitor u BiH. Ipak, ono što autori ovakvih kritika, da li uslijed zlonamjernosti ili pak neznanja zaboravljaju je da živimo u kapitalizmu i da zapravo ključni investitori u BiH ne mogu biti Erdogan ili turska vlada, nego turski poduzetnici. A tu već dolazimo do dubljih sistemskih problema s kojima se naša zemlja suočava, poput prilično lošeg poslovnog okruženja (86. u svijetu prema Doing Bussines indexu) i krajnje neučinkovite birokratije. O ovom problemu nedavno je prilikom susreta sa Denisom Zvizdićem govorio i turski premijer Binar Jildirim koji je istakao da Turska mora povećati investicije u BiH, ali da u tom cilju i naša država mora poboljšati investicioni okvir.

Dakle, kada se podvuče crta BiH od dobrih odnosa s Turskom dobija podršku za jačanje unutrašnje stabilnosti, međunarodne pozicije i puta ka NATO-u, poboljšanje ekonomske saradnje na obostranu korist i direktna ulaganja u infrastrukturne projekate, što one manjeg obima, što one krucijalne. Postoji li neka osoba, a da nije bezgranično zlonamjerna, koja bi mogla biti protiv ovakve saradnje. Nažalost, itekako.
Još od dana kada je najavljena posjeta Erdogana svjedočimo čitavoj bujici negativnih komentara u bh. javnom prostoru. Tako se u golemoj ostrašćenosti i gnjevu spominju „turčenje“, prodaja suvereniteta, podsjeća se na Gradaščevićevu borbu protiv Osmanskog carstva, velika briga se brine kako će na sve da reagira EU… Teško je reći šta je od svega neutemeljenije.

Najprije nije baš najjasnije u kakvoj konkretnoj su vezi Gradaščevićeva borba protiv sasvim druge Osmanske države prije kojih 190 godina i odnos BiH s današnjom Turskom, što posebno banalno zvuči kad dolazi iz usta onih koji nam inače govore da prošlost i rat od prije dvadesetak godina trebamo ostaviti iza sebe i okrenuti se budućnosti.

Što se tiče bojazni da bi nam zbog Erdoganovog skupa mogli zamjeriti iz EU, treba postaviti pitanje, kojoj EU? Tvorevini u kojoj Britaniji trenutno dovršava posljednje aktivnosti za izlazak iz nje, čijim cijelim istočnim dijelom vladaju kršćanski konzervativci koji grade bodljikave žice kako bi spriječili fizički ulazak muslimana i u kojoj nikada manje sloge oko budućnosti i zajedničke politike nije bilo no što je danas? Šta dugujemo bilo kojoj članici EU da bismo zbog toga doveli u pitanje odnose sa Turskom? Možda skuplje gorivo koje plaćamo kako bi se vratio kredit evropskim bankama?

Onim pak koje brine „gubitak suvereniteta“ BiH, bi valjalo objasniti da je turski predsjednik Erdogan donedavno držao predizborne mitinge širom EU i da su zabranu skupova zvanično uvele samo tri njene članice, i to nakon pogoršanja odnosa s Turskom i plime islamofobije u Evropi, pa je zaista teško pronaći racionalan razlog zbog čega bi takav skup u Sarajavu uskraćivali svom savezniku. Usput je zanimljivo primjetiti da ni približno isti otpor ili briga za suverenitet od dotičnih protagonista nisu dolazili do izražaja kada je nekoć predsjednik Srbije Boris Tadić mitingovao s Dodikom po RS-u, ili kada vlasti i političari iz Hrvatske redovno pred svoje izbore dolaze u BiH u potragu za glasovima.

I sve bi se ove kritike, negodovanja i bunt i mogli razumjeti i bili bi benigni kada bi ostali ograničeni na kafane, društvene mreže, pa možda čak i pojedine medije. Međutim, kada vam dolaze od političkih stranaka koje ozbiljno pretenduju da preuzmu vlast u ovoj zemlji, onda cijela stvar već ima mnogo dublju političku, a potencijalno i državnu i međudržavnu težinu. Pošto o Čovićevoj nedobronamjernosti kada je ta vrsta kritike u pitanju ne treba ni govoriti, spomenimo samo da su se čak tri nominalno probosanske stranke javno i zvanično pobunile protiv Erdoganove posjete: SDP, Naša stranka i SBB, manje-više koristeći većinu gore navedenih argumenata.

A tu već imamo ozbiljan problem koji pokazuje da dotične političke snage ili su krajnje zlonamjerne pa se koriste najjeftinijim politikanstvom ili jednostavno ne razumiju osnove politike i geopolitičkih interesa, što ih dakako čini problematičnim za ulogu potencijalne vlasti u ovoj zemlji.

Koliko god da bi turkofilija i zaklinjanje u Erdogana i mogli i biti samoponižavajući i štetni, kreiranje politike i odnosa prema Turskoj na osnovu emocija turkofobije i ideoloških nesimpatija prema Erdoganu su ipak čisto idiotski. Pametni ljudi i države se ne koriste emocijama nego u svemu gledaju svoje interese. BiH nema niti jedan racionalan ili razuman motiv da na bilo koji način ugrožava svoje odnose s Turskom. Oni koji smatraju drugačije bi za to trebali ili ponuditi ozbiljne i utemeljene argumente ili se kaniti posla koji očigledno ne znaju.

(Slobodna Bosna)

Ocijeni...
(0 glasova)

izrael10Sa željom da izgleda kao demokratsko društvo sa jevrejskom većinom, Izrael je izabrao - prikriveni aparthejd.

Piše: Robert Wintemute

Policija ili vojnici koji koriste bojevu municiju protiv nenaoružanih demonstranata koji zahtijevaju jednaka prava, pri čemu mnogi budu ubijeni ili ozbiljno ranjeni: Sharpeville, Južnoafrička Republika, 21. mart 1960; Soweto, Južnoafrička Republika, 16. jun 1976; Gaza, palestinska teritorija pod kontrolom Izraela, 14. maj 2018.

Slično nasilje, sličan sistem?

Premisa rastućeg, međunarodnog globalnog pokreta za bojkot Izraela (BDS) jeste da je izraelski tretman palestinskog narod uporediv sa aparthejdskim režimom koji je postojao u Južnoafričkoj Republici od 1948. do 1991. godine i da stoga opravdava uporedive mjere. Da li je to istina, kao što je južnoafrički crnac, Desmond Tutu, govorio dugi niz godina? Ili je to "lažna i zlonamjerna" "kleveta", kako je to tvrdio bijeli južnoafrički Jevrej Richard Goldstone?

Srž aparthejda (razdvojenosti) je rasna diskriminacija u pristupu državljanstvu i pravu na glasanje na određenoj teritoriji (među grupama sa uporedivim vezama sa teritorijom).

Historijski gledano, sistem je razvijen kada su evropske doseljenike brojčano nadmašili autohtoni narodi. To je izbjegnuto ili ukinuto u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu jer su (uglavnom) kršćanski evropski doseljenici reducirali autohtone narode na male manjine (i brojčano nadmašili potomke Afrikanca otetih i prisiljenih na ropstvo). Ali u Južnoafričkoj Republici u maju 1948. godine su se kršćanski evropski doseljenici suočili sa crnom većinom. A u Palestini u maju 1948. godine su se jevrejski evropski doseljenici suočili sa arapskom većinom.

Različite metode
Dvije različite metode su izabrane kako bi se odgovorilo na ovu zajedničku dilemu i odolijevalo trendu prisutnom nakon 1945. godine, trendu protiv rasne diskriminacije i poticanja za postizanje demokratije u kojoj vrijedi jedna osoba - jedan glas. Sa željom da zadrži crnu radnu snagu kako bi je iskorištavali, Južnoafrička Republika je izabrala "samoproglašeni (i bez pardona) aparthejd". Crnci nikada neće biti jednaki građani i nikada neće imati pravo glasa.

Sa željom da izgleda kao demokratsko društvo sa jevrejskom većinom, Izrael je izabrao "prikriveni (i snažno osporeni) aparthejd". Protjeravši više od 700.000 arapskih stanovnika sa onog što je postala njegova teritorija (njihovo pravo na povratak, koji je priznao UN, odbijeno je na rasnoj osnovi da nisu etnički Jevreji), Izrael je magijom pretvorio ono što bi bila nova država sa arapskom većino od nekih 55 posto u državu sa jevrejskom većinom od više od 80 posto. Kao što je južnoafrički naučnik Daryl Glaser primijetio: "teško je vidjeti kako je ostvarivanje većine protjerivanjem i izbacivanjem moralno superiornije od postizanja većine jednostavnim oduzimanjem temeljnih ljudskih prava ljudima u zemlji".

Većina Palestinaca koji danas žive u veoma teškim uvjetima u Gazi su i sami protjerani iz Izraela 1948. ili naredne godine, ili su djeca, unuci ili praunučad protjeranih Palestinaca.

Osporavanje aparthejda
Kada se okupe u blizini granice između Gaze i izraelske teritorije iz perioda 1949-1967. kako bi razgovarali o "Velikom maršu za povratak", oni predlažu osporavanja sistema aparthejda koji ih je isključio iz Izraela i koji se sada poziva na pravo na korištenje sile kako bi spriječio njihov povratak. Međunarodni zakoni za zaštitu ljudskih prava (uključujući presude Evropskog suda za ljudska prava koje se odnose na protjerane osobe iz Kipra, Armenije i Azerbejdžana) podržavaju njihovo pravo na povratak u najbliže područje onom gdje su bila smještena njihova sela.

Većina jevrejskih Izraelaca povratak smatra nezamislivim jer bi doveo do palestinske većine na području koje je obuhvatao Izrael u periodu od 1949. do 1967. godine. Ali zašto bi se očuvala jevrejska većina stvorena nezakonitim sredstvima 1948. godine?

Izraelski aparthejdski sistem je proširen na cijelu teritoriju historijske Palestine 1967. godine, kada je Izrael okupirao Zapadnu Obalu (uključujući Istočni Jerusalem) i Gazu. Iako bi stvarno privremena vojna okupacija opravdala neodobravanje izraelskog državljanstva stanovnicima Zapadne Obale i Gaze (koji nisu prethodno protjerani iz Izraela), izraelska okupacija traje više od 50 godina, u poređenju sa 46 godina koliko je trajala južnoafrička aparthejdska vlada.

Teško da bi se mogla nazvati "privremenom" pogotovo kada se uzme u obzir gradnja nelegalnih naselja za više od 500.000 jevrejskih Izraelaca na Zapadnoj obali (uključujući Istočni Jerusalem). Od 1948. godine, palestinskim stanovnicima Zapadne obale (isključujući Istočni Jerusalem) i Gaze, bez obzira što žive pod izraelskom kontrolom, na rasnoj osnovi uskraćeno je izraelsko državljanstvo i pravo glasa: oni nisu etnički Jevreji.

Palestinski Izraelci
Ali, šta je sa palestinskim građanima Izraela, manjinom koja nije protjerana 1948. godine? Imaju pravo glasa, pa stoga, kako Izrael može biti optužen za aparthejd? U aparthejdskoj Južnoafričkoj Republici nije postojao ekvivalent palestinskim građanima Izraela. Zbog toga oni prigodno služe kao izraelski "demokratski smokvin list". Ali su oni na više načina građani drugog reda, odobreno im je državljanstvo samo zato što je većina arapskih stanovnika protjerano 1948. godine. Odobravanje izraelskog državljanstva manjini Palestinaca ne opravdava izraelsko odbijanje da to državljanstvo dodijeli većini.

Južnoafrička Republika je predložila "višedržavno rješenje": deset malih, nepovezanih plemenskih zavičaja ili bantustana za crnačku većinu, i većinu zemlje za bjelačku manjinu. Svijet je odbacio otvorenu nepravednost prijedloga.

Slično, izraelska de facto verzija "dvodržavnog rješenja" se sastoji od malih, nepovezanih područja palestinske "autonomije" (Oslo Područje A i B na Zapadnoj obali, plus Gaza), što izgleda veoma slično južnoafričkim bantustanima. Izraelski ministar obrazovanja, Naftali Bennett, predložio je da Izrael nelegalno anektira većinu Zapadne obale (Oslo Područje C), kao što je nelegalno anektirao Istočni Jerusalem i Golansku visoravan.

Njegov prijedlog bi, ustvari, išao u prilog palestinskom narodu, jer bi okončao fikciju da je pravedno dvodržavno rješenje i dalje moguće, i koji bi izraelski aparthejdski sistem učinio još transparentnijim.

Ključne razlike
Glavna razlika između južnoafričkog aparthejda i izraelskog aparthejda jeste ta da se zbog osjećaja krivice kršćanskog svijeta zbog užasnih progona jevrejske manjine u Evropi (koji su kulminirali u Holokaust) i njegovog pogrešnog i sebičnog stava da Palestina (umjesto dijela države s kršćanskom većinom) treba biti korištena za kompenzaciju jevrejskom narodu, Izrael duže izvukao sa svojim aparthejdom.

Petnaestog maja 2018. obilježena je 70. godišnjica Nakbe (katastrofe), osnivanja države Izraela protiv volje arapske većine u Palestini i protjerivanja hiljada Arapa iz njihove domovine - drugim riječima, obilježeno je 70 godina aparthejda.

Ali sve više ljudi širom svijeta (uključujući jevrejske studente na univerzitetima u SAD-u) postepeno saznaje istinu o trajnim nepravdama u Izraelu-Palestini i historijskim događajima koji su omogućili njihov rast. Ovo će postepeno povećati podršku za građanski pokret BDS, koji bi u konačnici trebao uvjeriti vlade, prije svega u Evropi i Sjevernoj Americi, da izvrše stvarni pritisak na Izrael da okonča svoj aparthejdski sistem.

U odsustvu kredibilnog izraelskog prijedloga za pravedno dvodržavno rješenje, zadana pozicija mora biti jednodržavno rješenje poput onog u Južnoafričkoj Republici: jedinstvena, sekularna, demokratska država, sa jednakim pravima na državljanstvo i glasanje za jevrejske Izraelce i Palestince, snažan ustav koji zabranjuje direktne ili indirektne rasne ili vjerske diskriminacije svakog pojedinca ili grupe, te snažan ustavni sud koji će ga provoditi.

Ako to bude konačan ishod, nenaoružani demonstranti u Gazi, koji se trebaju smatrati izraelskim Sowetom, nisu umrli uzalud.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

 

Ocijeni...
(0 glasova)

nakbaKroz svoje 70-godišnje postojanje, Izrael nije pokušavao ograničiti svoje kršenje međunarodnog prava i zakona ratovanja u Palestini. Zapravo, ima dugu i dobro dokumentiranu historiju prekršaja ljudskih prava i činjenja ratnih zločina u Libanu.

I tu je UN većinom u tišini posmatrao dok je Izrael napadao civilne zajednice i ispostave UN-a, koristio zabranjeno oružje i učestvovao u masakrima nad bespomoćnim ženama i djecom.

Invazija 1982.
Izraelska armija je 1982. izvršila invaziju na Liban pod izgovorom odgovora na napade Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) čije je sjedište tada bilo u Zapadnom Bejrutu. Libanski građanski rat pružio je pogodnu izliku za izraelsko nasilje kojim su bili pogođeni i libanski i palestinski civili.

Kako bi protjerao PLO, Izrael je lansirao barbarski napad na Bejrut iz zraka i sa mora, istovremeno prekinuvši dostavu hrane, vode i električne energije. Tokom dvomjesečne opsade, na udaru Izraela našlo se „pet UN-ovih zgrada, 134 ambasade ili diplomatske rezidencije, šest bolnica ili klinika, jedna duševna bolnica, Centralna banka, pet hotela, Crveni krst, uredi libanskih i stranih medija i nebrojeni privatni domovi“.

Procjenjuje se kako je od 6. juna do 25. avgusta te godine, tokom izraelskog pokolja ubijeno više od 17.000 Libanaca i Palestinaca, većinom civila. Krajem mjeseca, američki predsjednik je nazvao ta ubistva „holokaustom“ tokom ljutitog telefonskog razgovora sa tadašnjim izraelskim premijerom.

Dok je većina svijeta pratila masovna ubistva sa strahom, malo djelovanja je bilo da se to prekine. To je ohrabrilo Izraelce da idu dalje. Mjesec dana nakon evakuacije hiljada boraca PLO-a iz Libana, izraelska vojska je okupirala Bejrut, okruživši palestinske kampove Sabra i Shatila. Kršćanski falangisti, proizraleski borci, upali su u kamp i mučili, silovali, sakatili i ubijali. Bilo je više od 3.000 žrtava palestinskih civila, mnogi od njih su bile žene, djeca i starije osobe.

Krajme 1982. godine je Generalna skupština UN-a proglasila taj krvavi pohod činom genocida i osudila „najoštrijim riječima masakr velikog obima nad palestinskim civilima u izbjegličkim kampovima Sabra i Shatila“. Međutim, niti UN niti bilo koje drugo međunarodno tijelo nije pokrenulo neku akciju protiv Izraela niti njegovih saradnika za masakr.

Masakr u Qani
Izrael je 1985. povukao svoje snage u takozvanu „sigurnosnu zonu“ na jugu Libana gdje je bio prisutan do 2000. godine. Tokom tih 15 godina je lansirao smrtonosne napade na Liban i libanske civile.

Aprila 18. 1996. godine, izraelska vojska je napala UN-ovu ispostavu u selu Qana gdje se sklonilo 800 civila od izraelskog bombardiranja tokom bitke sa Hezbollahom. Više od 100 civila je poginulo, a 116 osoba je ranjeno prilikom napada na jasno označenu lokaciju.

Iako je iskazao saučešće zbog civilnih gubitaka, UN nije poduzeo nikakve korake protiv Izraela. Amnesty International je opisao napad u svom izvještaju kao „bešćutno zanemarivanje civilnih života i kršenje zakona rata tokom direktnog napada na civile“.

On ne ukazuje kako je UN bio u potpunosti indiferentan za granatiranje njegove ispostave jer je Generalna skupština, sa 66 glasova „za“, dva „protiv“ i 59 „suzdržanih“ usvojila rezoluciju kojom se traži od Izraela 1,7 miliona dolara za obnovu napadnute lokacije.

Predvidljivo, SAD i Izrael su glasali protiv rezolucije i nije iznenadilo kako ova druga država nije realizirala odluku. No, UN nije poduzeo dalje korake protiv Izraela zbog odbijanja ispunjenja rezolucije.

Rat 2006.
Deset godina kasnije, 12. jula 2006. godine, Izrael je pokrenuo novi razarajući napad na južni Liban.

Izraelski mediji objavili su kako je izraelska vojska koristila velike količine zabranjenog oružja. Jedan oficir koji je učestvovao u ratu opisao je obim korištenja takvog oružja nad civilima kao „ludo i čudovišno“.

Kako je on naveo, izraelska vojska je ispalila približno 1.800 kasetnih bombi sa 1,2 miliona punjenja. Drugi vojnici su naveli kako je obimno korištenje oružja sa bijelim fosforom bilo primarno oružje rata.

Izraelska vojska je 30. jula gađala kuću u selu Qana gdje su dvije velike porodice zatražile sklonište. U napadu su ubijena 54 civila, od čega 37 djece.

Iako je Vijeće sigurnosti izrazilo „šok i pogođenost“ zbog bombardiranja i izrazilo sućut zbog pogibija, nije poduzelo dalje akcije protiv Izraela zbog ovog zločina.

Dvije rakete, ispaljene 7. avgusta iz izraelskog ratnog aviona, uništile su i oštetile stambene zgrade u predgrađu Bejruta Shiyyah. Najmanje 60 ljudi je poginulo. Kasnije istog dana, izraelska vojska je pogodila zgradu u gradu Ghaziyeh, usmrtivši 16 civila.

Narednog dana je Izrael ponovo gađao civilne zgrade u Ghaziyehom, ubivši 13 osoba. Kao i u slučaju napada u Qani i Shiyyahu, UN je izrazio saučešće, ali nije činio ništa više.

UN na usluzi svima
Nijedan od ovih zločina nije izoliran u vremenu i prostoru niti je historijska anomalija. Veoma su ono ko smo i šta smo postali.

Dugo prije masakra Sabra i Shatila, Izrael je protjerao miliona Palestinaca iz njihove višestoljetne domovine koristeći svjesno i precizno etničko čišćenje, praćeno silovanjem, ubistvima i paljevinom. Historija Deir Yassina, Ramleha i Lydde je veoma poznata i dokumentirana.

U decenijama koje su uslijedile nije se mnogo promijenilo, Izraelci su dodali Qibyu, Rafah, Jenin, Beit Hanoun i druge palestinske zajednice onima koje su ugravirane među analima netuženih i nesuđenih ratnih zločina.

Drugdje i danas, u Mijanmaru, Siriji, Kašmiru i drugim ratnim zonama su silovanje, mučenje, prisilno raseljavanje, obimno bombardiranje i korištenje zabranjenih hemikalija preferirana ratna oružja sa civilima kao glavnim metama.

Nisu civili uvijek sistematski gađani. Kako piše na blogu Međunarodnog komiteta Crvenog križa, tokom Bitke za Solferino 1859. godine u Drugom italijanskom ratu za nezavisnost, poginulo je 6.000 vojnika i samo jedan civil.

Od tada smo svjedočili širenju zakona ratovanja i usvajanju Konvencije za poboljšanje uvjeta za ranjene u vrijeme rata koja je preteča Ženevskim konvencijama.

Oba obilježja međunarodnog prava su napravljena da sačuvaju ljude i imovinu koji ne pridonose ratovanju i zaštiti civila i civilnih zajednica od nepotrebnog uništavanja i tegoba. Ipak, uprkos principima koji su se razvijali i naporima da se sklone ne-borci od strahota rata, sada su upravo oni, više no ikada, postali glavne žrtve ciljane smrti i razaranja.

Kako navode iz UNICEF-a, tokom 20. stoljeća je odnos civilnih i vojnih žrtava povećan sa 15 posto u Prvom svjetskom ratu, do 65 posto u Drugom svjetskom ratu, na 90 posto u sukobima u posljednjih nekoliko decenija. Većina civilnih žrtava su djeca i žene.

Može li biti samo slučajnost da je dramatično povećanje nasilja i civilnih žrtava paralelno sa razvojem i jačanjem UN-a?

Da li činjenica da pet stalnih članica Vijeća sigurnosti na kraju diktiraju gdje i kada UN djeluje kao nezavisno i sigurno tijelo pruža sve osim garancija kako nikada neće biti više od političkog igrališta gdje dominira njih nekoliko koji ispunjavaju svoju jedinstvenu agendu?

U 2018. jednostavni nije dovoljno objavljivati saopćenja za javnost ili lomiti podije za govore, veličajući uzvišene UN-ove ideale onima koji su dovoljno blesavi da to kupe. Bezube rezolucije o osudama ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti ili prekršaja bilo kojeg on stotina UN-ovih konvencija i zabrana ostaju samo provokacija sve dok to tijelo ne bude djelovalo odlučno da osiguranje međunarodnog obećanja i jednako pravo za sve postanu realnost.

Odavno je prošlo vrijeme da svjetsko tijelo bude jednako za sve u svjetskoj zajednici.

U više od sedam decenija, hodnici UN-a su služili kao uzbudljiva izletišta za mlade studente i posjetitelje iz cijelog svijeta. Znam – ja sam bio jedan od njih.

Zadivljeni veličanstvenošću Generalne skupštine, njenih francuskih slika, zelenih mramornih klupa, govornica i UN-ova znaka na zlatnoj podlozi, turisti bježe od realnosti trenutka inspirativnim i snimljenim narativom uspjeha ovog tijela.

Ipak, u stvarnosti, na stvarnim mjestima, stotine miliona najsiromašnijih, neosjetljivih plaćaju svakodnevno cijenu šupljeg obećanja – UN-a.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Stanley L. Cohen (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Abdel Rahman Mohamed

egipat5Egipatski parlamentarci pripremaju se za mjesec ramazan pokretanjem kampanje protiv mesdžida, odnosno manjih prostora za obavljanje molitve, u kojoj zahtijevaju da se neki od ovih objekta zatvore a drugi stave pod strogu kontrolu.

Svoje stavove su obrazložili time da ovi objekti dovode do širenja ''terorističkih ideja i radikalizma'' i pridruživanja mladih ljudi skupinama koje se opisuju kao terorističke.

S tim u vezi, egipatski ministar vakufa Muhamed Mukhtar Gomaa uputio je cirkular svim odjelima svog Ministarstva u nekoliko guvernorata o zabrani obavljanja molitve u blizu 25 hiljada mesdžida i prostora koji se koriste u te svrhe, što bi trebalo stupiti na snagu od nastupajućeg mjeseca ramazana.

Dok pojedini smatraju ovu odluku neophodnom kako bi se omladina u Egiptu zaštitila od radikalizacije na mjestima koja su izvan kontrole nadležnih institucija, protivnici ističu da ova odluka odražava krizu aktualnog režima sa simbolima islama, te da je direktno usmjerena protiv bogomolja.

Ministar ovakvu odluku tumači time da je, na osnovu postojećih sigurnosnih izvještaja, primijećena zloupotreba ovakvih mjesta za obavljanje molitve s ciljem promoviranja terorističkih ideja, kako ih je opisao, te za podsticanje ekstremizma i radikalizma u Egiptu. Takva situacija, smatra ministar, nalaže da se ovi objekti zatvore kako bi se ovo zlo izbjeglo, prenose izvori iz ministarstva i njegovih područnih jedinica.

U cirkularu ministarstva se naglašava potreba poštivanja ranije datih smjernica koje su bile na snazi proteklih godina, poput toga da se teravih-namaz (molitva koja se obavlja tokom mjeseca ramazana) može obavljati isključivo u velikim džamijama u gradovima i selima, zatim da se na molitvi ne uči više od pola džuza (10 stranica Kur'ana). Također, neovlaštenim osobama se ne dozvoljava da predvode molitve, drže predavanja i propovijedi, osim u skladu s onim što je odobreno planom nadležnog ministarstva.

Stara metodologija
Ovakva eskalacija u odnosu parlamentaraca prema vjerskim objektima poklopila se sa procurjelim informacijama o direktivama ministra vakufa da se zatvori jedan broj takvih objekata. Mohamed Al-Saghir, bivši savjetnik ministra vakufa, smatra da ovakvo ponašanje odgovara pravcu kojeg režim slijedi još od vojnog udara iz jula 2013. godine, odnosno da se mjesec ramazan dočekuje donošenjem odluka koje ograničavaju ulogu vjerskih objekata i otežavaju misionarske aktivnosti u njima.

Al-Saghir je ukazao na jedan broj odluka koje je ministar vakufa donio u proteklim godinama vezano za teravih-namaz, itikaf (boravak u džamiji jedan vremenski period) i ramazanska predavanja. Smatra da su takve ministrove odluke bile sastavni dio njegove politike dodvoravanja aktualnom režimu. To od njega zahtjeva da ove godine ide i korak dalje te donese odluke o zatvaranju jednog boja džamija i prostora za obavljanje molitve.

Ovaj bivši savjetnik ministra vakufa, koji je bio i glavni upravitelj državnih džamija u Egiptu, smatra kako su izgovori ministarstva za zatvaranje bogomolja (podsticanje terorizma i radikalizma) pretjerani. Naglašava da 170 hiljada vjerskih objekata u Egiptu, od čega je 50 hiljada mesdžida, teško može primiti sve vjernike. Prema tome, zatvaranje jednog broja bogomolja predstavlja veliku krizu, smatra on.

Al-Saghir kaže da uznemiravanja kojim se služi ministar nisu samo politika borbe protiv islamskih organizacija u Egiptu, već govori i o krizi koju postojeći režim u Egiptu ima sa simbolima islama, što se s vremena na vrijeme očituje kroz takve odluke.

Wasfi Abu Zeid, profesor islamskog prava i član Unije islamskih učenjaka, ovakve mjere vidi kao ''borbu protiv Božije vjere i odvraćanje od nje''.

Neopravdana odluka
Abu Zeid smatra da se ovom odlukom građani bespotrebno maltretiraju, jer je nedovoljan broj velikih džamija opće poznati problem, kao i njihova udaljenost od pojedinih naselja. Prema tome, manji mesdžidi i prostori predviđeni za molitvu, koji su obuhvaćeni ovom odlukom, znatno olakšavaju stanovnicima obavljanje zajedničkih molitvi. Zatvaranjem ovakvih objekata, smatra on, vjernicima će biti uskraćeno obavljanje ovih vjerskih obreda.

Također, kaže kako su ministrove odluke o zabrani imamima i propovjednicima da rade svoj posao u ramazanu pokušaji ''ućutkivanja i militarizacije zemlje'', istakavši da se takvim ponašanjem dodatno povećava nezadovoljstvo egipatske javnosti.

Abdul Aziz Rajab, jedan od učenjaka s Al-Azhara, kaže da je ovakva odluka ministra Mukhtara Gomae usmjerena protiv umjerenog pravca koji podiže svijest egipatskog naroda o njegovom pravu da se bori protiv neistine svim raspoloživim sredstvima, i da to nema nikakve vez s njihovim tvrdnjama o postojanju radikalnih i terorističkih ideologija.

Rajab smatra da je ova odluka dio plana Ministarstva vakufa da se svi istaknuti imam udalje s njihovih pozicija, rada u džamijama, pa čak i pojavljivanja u medijima. Na njihova mjesta bi trebali doći drugi imami kojima ne smeta da podlegnu diktatu sigurnosnih institucija, kaže on.

Nasuprot tome, Saleh Abdul Hamid, član Odbora za fetve na Univerzitetu Al-Azhar, smatra kako su ovi mali mesdžidi poput tempiranih bombi, zbog čega zvaničnici u Ministarstvu vakufa moraju što prije reagirati kako se oni ne bi pretvorili u utočišta za grupe koje promoviraju terorističke ideje. U svojim izjavama za medije je zatražio da se pooštri kontrola nad zaposlenicima u ovim objektima i da se zabrani da oni budu uvijek otvoreni.

(Al Jazeera)

subota, 21 April 2018 00:00

Sirija iz 2018. nije Irak iz 2003.

Ocijeni...
(0 glasova)

sirija12Prošle subote, kad su Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska pokrenule udare na tri postrojenja za proizvodnju hemijskog oružja u Siriji, taj je potez u nekim organima naišao na neodobravanje. U ranije najavljenom spektaklu uništene su tri zgrade, nije bilo žrtava, no za neke je to bila "opasna eskalacija". Neki su govorili o njegovoj "nezakonitosti". Svi su se žalili na njegovo nepoštivanje istrage OPCW-a.

Akcija, koja je trajala manje od sat vremena, bila je eskalacija samo ako je sve što joj je prethodilo bilo normalno. S tim kalkulacijama Sirija se sada vratila svom statusu quo, genocidu koji vrši Assadov režim.

Akcija je bila nelegalna samo ako se pod zakonitošću misli na odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a. No, Vijeće sigurnosti nije neutralno tijelo kao sud. Njegove odluke vezane su za interese njegovih stalnih članica. Reći da je akcija "legalna" u ovom slučaju bilo bi isto kao reći "Vladimir Putin odobrio je to".

Šta je onda s istragom Organizacije za zabranu hemijskog oružja (OPCW)?

Floskule o dogovoru
To zavisi od toga koji se odgovor traži s obzirom na to da stav OPCW-a ne uključuje pripisivanje krivice. Odobrenje pristupa OPCW-u samo pokazuje ono što smo već znali: dogodio se hemijski napad. Ne rješava nastalu kontroverzu u vezi s time ko je odgovoran (kreiranu jer samo jedna strana u Siriji ima sredstva, namjeru i historiju korištenja hemijskog oružja iz zraka).

No, da je OPCW potvrdio odgovornost sirijskog čelnika Bashara al-Assada, koje bi posljedice bile?

Prošle godine, nakon hemijskog napada na Khan Sheikhoun, UN je odgovorio na pozive na istragu tako što je osnovao Zajednički istražni mehanizam (JIM) UN-a i OPCW-a, koji je imao nadležnost identifikacije počinitelja. No, kad je JIM zaključio da je Assad odgovoran za napad, Rusija mu je oduzela nadležnost. Ni činjenica da je UN potvrdio odgovornost režima za napad nije dovela do poziva na odgovornost okupljenih, koji sad insistiraju na svetosti zakonske procedure.

Svi pozivi na "više istraga" nestaju u floskulama o "ispregovaranom dogovoru" ili "akciji koju je odobrio UN" (što je drugi način da se kaže "nikad" jer je malo vjerovatno da će Putin zapadnim silama dati nadležnost da djeluju protiv njegovih interesa).

Fetiš ka dubioznom legalnom procesu tako postaje mjera odugovlačenja koja dozvoljava počiniocima masovnih zločina da prođu nekažnjeni zbog opipljive nelegalnosti korištenja hemijskog oružja. Da se slučaj ne vodi s dobrom voljom vidi se iz analogije koja ga često prati.

Trebamo li vjerovati istim vladama i agencijama koje su nam lagale o iračkom oružju za masovno uništenje (OMU)?

Je li Sirija poput Iraka?
Razmatranjem sveprisutnosti analogije s Irakom dolazi se do starog klišea da se generali uvijek bore posljednji u ratu i to se odnosi i na njihove kritičare. Sirija je Irak samo ako jednostavne suprotnosti zamijenimo materijalnim usporedbama. Mimo činjenice da obje države imaju na čelu baaske režime, koji su donijeli ogromnu nesreću svome narodu, nema konkretnih detalja o sličnosti Sirije i Iraka.

Tokom 2003. dogodila se invazija na Irak iako nije bilo prijeteće humanitarne katastrofe koja traži djelovanje; u Siriji je režim u akciji razaranja od 2011, a samo je u dvije prilike bio na udaru ograničenih i neefikasnih vojnih udara na osnovu "humanitarnih uporišta".

Dok su u Iraku SAD i Velika Britanija koristili lažne izgovore za djelovanje, u Siriji su stvarni i česti prekršaji samo dvaput trznuli Zapad iz nedjelovanja. Dok je u Iraku navodno posjedovanje OMU-a bilo dovoljno za invaziju, potvrđeno korištenje takvog oružja u Siriji tek je nekoliko puta izazvalo reakciju, uglavnom simboličnu, bez šoka ili rezultata.

Analogija također zanemaruje sve što se zna i ne zna u slučaju protiv Iraka. Tokom 2003, uprkos žestokom američkom pritisku, međunarodna tijela, poput Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), UN-ove Komisije za praćenje, verifikaciju i inspekciju (UNMOVIC) i OPCW, odbila su podržati stav administracije protiv Iraka. U Siriji režim nije negirao posjedovanje hemijskog oružja, a UN je potvrdio njegovo korištenje u najmanje 34 navrata.

Dokazi 'duboke države'
No, šta je s tvrdnjama da nas "duboka država" pokušava na pogrešan način uvesti u rat, kao što je to uradila u Iraku?

Centralna obavještajna agencija (CIA) oduprla se 2002. godine pritisku administracije da osigura odbrambeno objašnjenje za invaziju na Irak. Tadašnji potpredsjednik Dick Cheney lično je posjetio sjedište CIA-e u Langleyju nekoliko puta kako bi pritisnuo analitičare da naprave procjenu u korist stava administracije. No, uprkos napadima, "duboka država" (uključujući CIA-u, Agenciju za odbrambeno obavještavanje, Ministarstvo energije i State Department) dala je zajednički stav u Procjeni nacionalnih obavještajaca, koja je bila puna upozorenja, a koja je mogla samo potvrditi da Irak, ako ne bude kontrolisan, može u sljedećoj deceniji razviti nuklearno oružje.

Bushova administracija shvatila je nedovoljnost te procjene i, na kraju, morala se pouzdati u dvije ad hoc operacije u Pentagonu kako bi imala vlastite, ispolitizirane procjene, mimo neposlušnih kanala "duboke države". Francuski, njemački i britanski obavještajci također nisu mogli ispuniti želju Bushu (što je navelo tadašnjeg britanskog premijera Tonyja Blaira da proizvede vlastiti "nepouzdani" dosje).

S druge strane, u Siriji su američke, britanske i francuske obavještajne agencije bile jednoglasne u izricanju pouzdanih presuda odgovornosti režima za hemijski napad. Te presude bile su potvrđene kroz Obavještajce otvorenih izvora (OSINT), novinarske istrage, svjedočenja očevidaca, stavove organizacija za ljudska prava i, naravno, UN-ovu Komisiju za istrage u Siriji (koja je potvrdila najmanje 34 slučaja korištenja hemijskog oružja čak i prije Doume).

U vezi s Irakom nikad ni blizu nije bilo takve vrste slaganja mišljenja.

Masakr u Halabji
Međutim, postoji iračka analogija koja je relevantna za Siriju: nije se dogodilo 2003. nego 1988, kad je tokom vojne kampanje Saddama Husseina na sjeveru gotovo 5.000 civila ubijeno u hemijskom napadu na kurdski grad Halabju.

Napad je uslijedio nakon što je grad osvojio iranski neprijatelj i Iračani su za njega odmah okrivili Irance kao operaciju pod lažnom zastavom. Američki obavještajci, koji su tada bili saveznici iračkog režima, pojačali su tvrdnje Bagdada. No, u ironičnom obratu situacije, kad je Hussein ostao bez zapadnjačke podrške zbog aneksije Kuvajta, "antiimperijalisti" (uključujući, nažalost, pokojnog Edwarda Saida) osjećali su obavezu da koriste teoriju "lažne zastave" da odriješe od grijeha Husseina u svom pogrešnom potezu da spriječe intervenciju.

Tu se skriva lekcija: lako suprotstavljanje jest intelektualni ćorsokak koji pridonosi moralnoj atrofiji i reakcionarnim politikama. Živimo u vrijeme velike opasnosti i, zbog situacije i posljedica, Sirija može postati odlučujući sukob ovog stoljeća.

Možemo imati različite stavove u vezi s najboljim načinom da postignemo mir, ali ne smijemo dozvoliti našim zaključcima da odluče koje ćemo činjenice prihvatiti, a koje nećemo. Svakako, ne smijemo iskrivljavati istinu kako bismo zadovoljili svoje predrasude. U ovim vremenima univerzalne prevare mora biti moralna obaveza svih građana da se suprotstave zloupotrebi jezika i historije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Muhammad Idrees Ahmad (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

sanskimostJavnost u Sanskom Mostu sumnjičavo vrti glavom na najavu dolaska prljavih tehnologija u njihov kraj.
Piše: Midhat Dedić
Najavljen krajem prošle godine kao strateška investicija u BiH, projekat Rudnik i Termoelektrana Kamengrad u Sanskom Mostu, međutim, izaziva u gradu na Sani, mnogo više straha nego oduševljenja koje su iskazali promotori ove investicije - Agencija za unapređenje stranih investicija (FIPA) Bosne i Hercegovine, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Mirko Šarović, kineska grupacija China Energy Group i kompanija iz Posušja Lager d.o.o. čiji su predstavnici u novembru prošle godine u Budimpešti potpisali Memorandum o suradnji na realizaciji ovog projekta čija je procijenjena vrijednost 500 miliona eura.

Štaviše, ovdje većina sumnjičavo vrti glavom na najavu dolaska „prljavih tehnologija“ kojih se razvijene zemlje svijeta strateški odriču. Današnja podjela letaka građanima od strane aktivista Nezavisnog bloka u Sanskom Mostu sa sloganom „Rudnik DA, Termoelektrana NE“ ponovo je ukazala na strah i sumnje da bi ova „bjelosvjetska“ investicija sa termoelektranom snage 430 megavata u dva bloka u potpunosti uništila krajolik i vodotokove prekrasne doline i spriječila sva druga rješenja i perspektive razvoja ovog kraja.

„Sanski Most treba svoj ekonomski razvoj zasnivati na većim ulaganjima u razvoj malih i srednjih preduzeća, proizvodnji hrane za tržište, posebno zdrave hrane. Lokalna vlast treba raditi na izgradnji ambijenta za dolazak zainteresiranih firmi iz EU-a. Smatram da se Rudnik Kamengrad treba maksimalno osposobiti radi prodaje uglja postojećim termoelektranama“, smatra Nijaz Kadirić, kantonalni zastupnik u Skupštini Unsko-sanskog kantona.

Jedina zemlja koja gradi termoelektrane
Kadirić navodi kako se "umjesto pogrešne 'vizije' razvoja kroz kinesku termoelektranu treba okrenuti korištenju sredstava EBRD-a ( Evropske banke za obnovu i razvoj) za obnovljive izvore energije i gradnju protočnih mini-hidrocentrala".

Aktivisti Nezavisnog bloka danas su dijelili letke u Sanskom MostuAl Jazeera
„BiH će biti jedina zemlja u Evropi koja u 21. stoljeću gradi termoelektrane. Nećemo doći na „zelenu granu“ najavljenom „strateškom„ investicijom. Pogledajte gradove koji imaju termoelektrane - Gacko, Stanare, Ugljevik, Kakanj i bit će vam sve jasno“, konstatuje Kadirić.

Interesantno je da je potpisivanje Memoranduma u Budimpešti između kineske i bh. kompanije došlo svega nekoliko dana nakon Samita o klimi u Bonu gdje je 18 država najavilo izbacivanje korištenja uglja u proizvodnji električne energije do 2030. godine.

Države Velika Britanija, Kanada, Danska, Finska, Italija, Francuska, Holandija, Portugal, Belgija, Švicarska, Novi Zeland, Etiopija, Čile, Meksiko, Angola, Luksemburg, Kostarika i Maršalova ostrva formirali su Savez za proizvodnju energije bez uglja. Ova Alijansa će do samita UN-a o klimi koji se treba održati ove godine u Poljskoj raditi na povećanju broja članica.

Cilj ove Alijanse je da do sljedećeg samita UN-a o klimi 2018. godine, koji će biti održan u Katovicama, u Poljskoj, naraste na 50 članica.

Bosna i Hercegovina očito ima neke druge planove.

Naime, Vlada Federacije BiH je na 59. sjednici još u 2016. godini donijela odluku kojom izgradnju termoelektrane u Sanskom Mostu svrstava u strateški projekat u energetici u Bosni i Hercegovini.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

americkavojska4Prije 25 godina, kad sam bio student druge godine na Univerzitetu u Pittsburghu, načuo sam razgovor instruktora i preddiplomskog studenta koji je nedavno služio vojsku tokom Zaljevskog rata 1991. godine. Mladi veteran izrazio je razočaranje jer su tadašnje sile obuzdale vojnu ofanzivu, ograničivši američki "munjeviti rat" na Kuvajt i južni Irak. Ono što je još rekao instruktoru zapalilo mi je uši. "Mi [američka vojska] trebali smo rasturiti cijeli Bliski istok", rekao je mladić sa žarom.

Iako je instruktor zanemario priču studenta kako su SAD i zapadnjački saveznici trebali razmotriti bacanje nuklearnih bombi na 100 miliona ljudi umjesto izvođenja operacije "Pustinjska oluja", ja to nisam mogao zanemariti. Uvijek me čudilo kako lako Amerikanci svake sorte mogu tako lako otpisati ljudske živote bilo gdje na svijetu. I to je isto i 2018. kao 1993. godine jer je novoimenovani savjetnik predsjednika Trumpa za nacionalnu sigurnost John Bolton nedavno predstavio "zakonit slučaj" preventivnog napada na nuklearni program Sjeverne Koreje.

Svijet mora razumjeti historijske i psihološke motive iza imperijalizma koji pogoni američku geopolitiku i dozvoljava Amerikancima da umanjuje vrijednost tolikih života. Sile koje diktiraju američke domaće i ekonomske želje iste su one koje pogone njenu vanjsku politiku i vojne intervencije. Američki rasizam omogućio je da ona stalno odbacuje vrijednost života ubijenih u ime slobode i demokratije u Aziji, Africi i na Bliskom istoku kao "kolateralnu štetu". Američki narcisizam omogućio je toj državi da vidi vrijednost svijeta samo onda kad ona može doći do određenih prirodnih resursa. Sve to omogućuje njenim čelnicima da od svijeta naprave igralište za svoje oružje.

Američki maligni rasizam i narcisizam objašnjavaju zašto se predsjednik Donald Trump može izvući s užasnim izjavama kao što su "Amerika na prvom mjestu" i "države vukoj..ine". I narcisizam i rasizam razlozi su zašto je SAD više brinuo šta se dešava sa četiri Amerikanca u Libiji 2012. nego šta radi Boko Haram u Nigeriji ili što sirijske snage bombarduju nevinu djecu u Istočnoj Ghouti. Američki rasizam radi onda kad SAD zažmiri na zločine kao što je humanitarna kriza nastala u mijanmarskom etničkom čišćenju 700.000 Rohinja koje su sada u Bangladešu. Američki narcisizam razlog je postojanja žestoke razlike između Amerike kao idealne supersile, koja tvrdi da je "lider slobodnog svijeta", i Amerike narcisoidne supersile, koja se brine samo za sebe.

Skorojevićki robovlasnici
Ta jedinstvena američka mješavina samouvećanja zbog materijalne koristi odabranoj manjini na osnovu "bjeline" razvila se tokom stoljeća. Stablo Amerike kao ekonomije izraslo je iz 170 godina dugih korijena kao britanske kolonije, iz vremena kad je klasa skorojevićkih robovlasnika mislila da je jednaka sa svojim engleskim kolegama u Domu lordova. Ideja o carstvu ojačala je novi SAD da se proglasi zaštitnikom zapadne hemisfere uz pomoć Monroeove doktrine. Ujedno se koristila i ideja "Očite predodređenosti" kao pogona za uzimanje polovine prvobitne teritorije Meksika, a da se ne spominje invazija na Haiti i oduzimanje Kubi i poštenih trgovinskih dogovora i nesmetanog demokratskog procesa. Domorodački Amerikanci borili su se s tom istom dvostrukom igrom više od stoljeća kad je Vlada SAD-a poništila jedan sporazum za drugim u korist željezničkih kompanija, rudarskih interesa i genocidne politike "uklanjanja Indijanaca".

No, Drugi svjetski rat bio je promotivna zabava Amerike kao svježe supersile. Za mnoge Amerikance Pearl Harbor nije bio samo iznenadni napad nego i vrhunska izdaja. Japanski zločini na Bataanu i drugdje pomogli su Amerikancima da izgube osjećaje prema japanskim civilima. Dodajte na Pearl Harbor i Bataan još i američki protivjapanski rasizam, kao i brutalnosti s kojima su se borile dvije vojske.

Kada su anketari Gallupa pitali Amerikance šta treba uraditi s Japanom i Japancima na kraju rata, američki stavovi pokazali su se tvrdokorniji nego ranije. Dok je 29 posto Amerikanaca željelo Japan "uništiti kao naciju" 1942. godine, u decembru 1944. taj je broj narastao na 33 posto. Još 13 posto željelo ih je "pobiti". Tako je napravljen put za to da SAD baci atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki, ubije 250.000 civila, iz narcisoidnog vjerovanja da je SAD bio nevini posmatrač koga su Japanci uvukli u rat.

Gotovo dvodecenijski vojni angažman SAD-a na jugoistoku Azije služi kao još jedan primjer lakoće s kojom Amerikanci negiraju čovječnost ljudi obojene kože. Američki čelnici narcisoidno su vjerovali u dobre namjere, a pritom diskriminisali i ubijali ljude iz Vijetnama, Kambodže, Laosa... Kako navode iz BMJ-a, približno 3,8 miliona Vijetnamaca poginulo je tokom sukoba koji je SAD potakao između Sjevernog i Južnog Vijetnama. General William Westmoreland (jedan od kreatora Vijetnamskog rata) branio je žestoka ubijanja i razaranje kazavši: "Oni su Azijati koji ne misle o smrti kao što mi mislimo." Američke imperijalističke politike, činjene u ime borbe protiv komunizma, dovele su do gotovo potpunog gubitka osjećanja običnih američkih vojnika, koji su narcisoidno dehumanizovali svog "neprijatelja" kao "kosooke" ("gook/s/") kako bi "pobijedili".

Globalna sila dobra
Međutim, s okončanjem Hladnog rata 1989, a naročito od napada 11. septembra, ključni dio američkih vojnih intervencija širom svijeta jest sve veće insistiranje nametanja američkog stila demokratije, navodno, manje civilizovanim dijelovima svijeta. Više nije bitno postoji li neki veći neprijatelj kao Japan ili neka sovjetska agresija da se treba boriti protiv nje. Kako je tadašnja državna sekretarka Madeleine Albright rekla za NBC o Iraku u martu 1998: "Ako moramo koristiti silu, to je zato što smo Amerika; mi smo nezamjenjiva nacija. Mi stojimo visoko i vidimo dalje u budućnost od drugih država i vidimo opasnost za sve nas."

Izjava Albright nezamjenjiva je i žestoko narcisoidna do te mjere da postoje iluzije o božanskim moćima. "Nezamjenjiva nacija" također je predivan način da se kaže da je SAD broj 1 i da je prošao kroz raj, pakao i duboke vode, odnosno Irak i Afganistan. Bespilotne letjelice i projektili uglavnom su zamijenili tenkove i vojske u godinama od invazije na Irak 2003, zbog sigurnosti. No, kao što narcisoidne osobe vjeruju da su "posebne i izvanredne", Amerika nastavlja vjerovati da je supersila koja je "globalna sila dobra", kako je Keith David govorio u reklamama za američku mornaricu 2014. godine.

Da postoje nacije koje brinu samo za sebe i svoje interese nije neka novost. Ljudi su "prirodno više zabrinuti za domaće probleme nego za to šta se događa drugdje širom svijeta", jednom mi je rekao urednik na temu tendencija rada na vijestima. Sigurno, Britanci su promovisali svoju vrstu imperijalizma kao onu koja je "civilizovala svijet". No, nijedna država u modernoj historiji nije bila uspješna u samopromociji i prikazivanju sile kao znaka nesebične dobrote kao SAD. Američki rasizam i narcisizam, dobro njegovani u protekla četiri stoljeća, razlozi su što su vanjski poslovi samo projekcija američkih domaćih bolesti. To će se nastaviti sve dok je SAD svjetska sila jer se Amerika ne može pozabaviti sama sobom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Donald Collins (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

gaza3Jedina nada za Pojas Gaze, pored naše masovne mobilizacije, jačanje je kampanje BDS protiv Izraela.

Krajem marta su izraelski vojnici ubili 17 civila i povrijedili ih više od 1.400 – većinom bojevom municijom, piše autorAP
Nakon nametanja smrtonosne blokade za dva miliona stanovnika Pojasa Gaze, koja traje 11 godina, te vršenja tri masovna, genocidna napada u posljednjih sedam godina – potpomognut saučesništvom takozvane međunarodne zajednice i šutnjom reakcionarnih arapskih režima – Izrael je prošle sedmice počinio novi masakr nad mirnim demonstrantima, koji su obilježavali Dan Zemlje i isticali pravo na povratak.

U petak, 30. marta, izraelski vojnici su ubili 17 civila i povrijedili ih više od 1.400 – većinom bojevom municijom. Kako navodi izraelska vojska, masakr se desio u skladu s planom. Njihov glasnogovornik je na Twitteru objavio – i kasnije tu objavu obrisao – kako se "[30. marta] ništa nije dešavalo bez kontrole; sve je bilo tačno i odmjereno. Znamo gdje je svaki metak pao."

Početkom druge intifade 2000. godine napisao sam slijedeće: "Gaza je postala ratna zona: najveći koncentracioni kamp na licu Zemlje je posto groblje – veoma bučno groblje. Palestinsko tijelo je postalo glavna meta izraelskom metku – što mlađe, to bolje (Sara, dvogodišnjakinja iz Nablusa, također je pogođena u glavu). Palestinsko tijelo je, drugačije rečeno, postalo mjesto (ne)pravde: 'Uklonite tijelo i ono će ostaviti prazan prostor koji se može popuniti – zemlja bez ljudi za ljude bez zemlje.'"

Danas imamo osjećaj već viđenoga: bili smo tamo ranije i znamo kako će još nas biti ubijeno u onome što BBC naziva "sukobima". Izraelska vojska, ili, kako je hrabri izraelski novinar Gideon Levy naziva, "izraelske snage masakriranja", banda je nasilnika indoktrinirana ideologijom koja dehumanizira djecu i opravdava pucanje na civile. Definitivno nije pravo vrijeme za tako grandiozno filozofsko pitanje, no šta da Palestinac radi kada on ili ona živi u tako okrutnoj političkoj stvarnosti?

Etnički očišćeni jer nismo Jevreji
Pitanje koje je u glavi svakog Palestinca iz Gaze glasi: Zašto se dozvoljava da se ovo dešava 24 godine nakon pada režima aparthejda u Južnoj Africi? Mi znamo zašto to Izrael radi; mi smo neželjeni "goji", izbjeglice čije je samo postojanje stalno podsjećanje na prvobitni grijeh počinjen 1948. godine – zločin s predumišljajem etničkog čišćenja dvije trećine palestinskog naroda. Prokleti smo samo što smo "pogrešne" vjere i "etničke pripadnosti", zato što su nas rodile nejevrejske majke.

Problem je što ne umiremo u tišini; pravimo buku, mnogo buke; lupamo o zidove rezevara Gaze – da iskoristim jednu od metafora poznatog palestinskog intelektualca i pisca Ghassana Kanafanija. Govorio sam o jednom od najboljih djela Kanafanija mojim studentima pod nazivom "Sve što je ostalo tebi" na Univerzitetu Al-Aqsa u Gazi. U ovom romanu glavni lik je izbjeglica koji živi u Gazi, gubi sve sem volje da pruža otpor. Držati se samo te volje te suprotstavljati se hororu cionističkog kolonijalizma zahtijeva imati viziju. Viziju koja će mu omogućiti da se vrati u Jaffu, gdje je njegovog oca ubila cionistička banda 1948. godine.

Većina se mojih studenata može povezati s ovim likom, neki se čak izjednačavaju s njim. Slažu se kako se političko rješenje ne može postići bez provedbe Rezolucije 194 Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, koja ističe pravo palestinskih izbjeglica na povratak u sela i gradove iz kojih su protjerani etničkim čišćenjem 1948. godine. Zato i ne čudi kako je većina mojih studenata bila među demonstrantima na granicama Gaze.

Pregovori ubijeni metkom u glavu
Mi u Gazi znamo kako će se Izrael izvući iz ovoga - jednostavno zato što nikada nije odgovarao ni za jedan masakr koji je počinio; također znamo kako će počiniti još i gorih zločina. Zar izvještaj ESCWA nije dokazao, mimo svake sumnje, da Izrael čini zločin aparthejda nad starosjedilačkim narodom Palestine? Također znamo kako ne bi mogao izvršiti sve te zločine bez podrške Sjedinjenih Američkih Država i takozvane međunarodne zajednice. Mi smo, stoga, izgubili posljednju nadu u zvanična tijela kao što su Arapska liga i Organizacija islamske saradnje. Umjesto njih, računamo na međunarodno građansko društvo da okonča ovo krvoproliće, koje traje i koje vrši Izrael aparthejda pred svima.

Kako? Bojkot, deinvesticije i sankcije (Boycott, Divestment and Sanctions - BDS), sve dok Izrael ne počne djelovati u skladu s međunarodnim pravom. Zaboravite besmislene pregovore, koji su se pokazali katastrofalnim, kako je pokojni Edward Said ispravno predvidio još 1994. godine; zaboravite na rasističko dvodržavno rješenje, koje je Izrael ubio metkom u glavu i koje ne uspijeva riješiti glavni dio palestinskog pitanja; tačnije, šest-sedam miliona palestinskih izbjeglica zahtijeva ispunjavanje njihovog prava na povratak koje je podržao UN.

Jedini prozor nade, uz našu vlastitu mobilizaciju, nalazi se u sve jačoj kampanji BDS, koju podržavaju svjesni ljudi iz cijelog svijeta. Oni razumiju kako naša borba nije sektaška, kako je ona napravljena na osnovu osnovnih principa Međunarodne deklaracije ljudskih prava, bez obzira koliko marljivo licemjerni zapadni mediji pokušavaju skriti istinu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Haidar Eid (Al Jazeera)

Stranica 5 od 6

S5 Box