Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (99)

Ocijeni...
(0 glasova)

britanijaSvakome sa Balkana ko je proteklih decenija svedočio kako su velike sile, među kojima i Britanci, igrali geopolitičke i obaveštajne igre u ovom regionu, deleći lekcije o demokratiji, bezbednosti i političkoj stabilnosti, naprosto nije lako da sakrije ironičan smešak u uglu usana pri pogledu na to šta se ovih dana dešava u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Otkad je objavljen nacrt dogovorenog sporazuma o izlasku Britanaca iz Evropske unije, Ostrvo drma takva politička kriza da bi se slobodno moglo reći da je Britaniju uhvatio virus balkanizacije. I to baš u onom negativnom kontekstu kakvom su ga zapadne sile i stvorile pre više od jednog veka.

Negativni stereotipi kojim su opisivali Balkan sada se kao bumerang vraćaju Britancima pa se već raspredaju pošalice i vicevi o Brexitu, poput onog: „Koliko Brexitaša je potrebno da se promeni sijalica? Jedan da obeća svetliju budućnost, a ostali da to upropaste“.

Međutim, seirenje na najozbiljniju političku krizu u Ujedinjenom Kraljevstvu u novije doba ne podrazumeva da ljudi znaju zbog čega na Ostrvu traje politički haos i konfuzija. Naprotiv.
Nisu se zapitali o granici u Irskoj

Doduše, ni Britanci ne znaju sve o nacrtu sporazuma, koji broji 585 strana, ali sudeći prema medijskim analizama i političkim sukobima u UK, jasne su sledeće stvari.

Zagovornici Brexita biračima u kampanji nisu samo uopšteno obećavali izlazak iz EU. Ne, oni su veoma konkretno insistirali da UK izađe iz evropske carinske zone, da se na nju više ne primenjuju evropske regulative niti nadležnost Evropskog suda u Luksemburgu, potom da će sama regulisati priliv migranata, da će se ubuduće 350 miliona funti nedeljno slivati u britansko zdravstvo a ne u budžet EU, kao i da će London ubuduće samostalno sklapati trgovinske ugovore sa ostalim zemljama.

Te 2016. godine ni Boris Johnson, koji je otvoreno grmeo za Brexit, niti aktuelna premijerka Theresa May, koja nije bila u kampanji, ali je sa mesta ministarke unutrašnjih poslova antiimigrantskom retorikom doprinosila da Brexit bude izglasan, nisu razmišljali kako će biti rešeno pitanje granice između UK i Republike Irske.

Teritorijalni spor između Iraca i Britanaca rešen je zahvaljujući članstvu u EU. Baš tako su evropski i američki zvaničnici tešili Beograd da će granica između Srbije i Kosova biti nevažna kada obe uđu u EU, iako realno nije ni na vidiku trenutak kada će se Beograd i Priština zajedno naći u EU.

A tada niko nije ni slutio da će Britanija biti van EU. Ni Britanci se nisu zapitali šta će, nakon izlaska iz EU, biti sa Sporazumom na Veliki petak iz 1998. kojim je omogućeno da se međusobna granica na irskom ostrvu prelazi bez ikakvih problema, što je olakšalo život za 40.000 ljudi, omogućivši smirivanje bezbednosne situacije u Severnoj Irskoj.
Treća opcija - guranje problema pod tepih

Pred britanskim pregovaračima su bile tri mogućnosti. Prva je da se izlaskom iz EU ponovo uspostavi tvrda granica sa kontrolom prometa ljudi i robe, što bi imalo ekonomske ali i verovatne bezbednosne posledice.

Rane u Severnoj Irskoj još nisu zacelile i još postoje usijane glave koje bi mogle da pokrenu sukobe u regionu Ulster, kojem pripada šest okruga Severne Irske (dakle UK) i tri okruga Republike Irske.

Druga opcija je bila da Severna Irska ostane u carinskoj uniji sa EU čime bi granica bila u Irskom moru što bi značilo ne samo podela UK na dve carinske zone, već de fakto cepanje zemlje.

Treća opcija je ona, koju političari naročito na samitima EU u poslednje vreme često koriste – gurnite probleme pod tepih pa ih rešavajte kada dođe bolje vreme.

Naime, u nacrtu sporazuma je naveden aranžam koji podrazumeva prelazni period do kraja 2020. godine u toku kojeg će Britanija biti u carinskoj uniji EU i istovremeno pregovarati rešenje koje se tiče irske granice.

Osim toga, navedeno je da ovaj prelazni period može da se produžava, a da za njegov prekid moraju da se saglase obe strane, i Britanija i EU.
EU ne da 'i jare i pare'

Drugim rečima, EU teoretski ima pravo da zaustavi izlazak Britanije iz carinske unije, čima London gubi pravi suverenitet u odliučivanju po ovom pitanju. Istovremeno, mora da se povinuje svim pravilima koje donosi EU, iako nije više deo EU i ne odlučuje u Briselu.

Budući da se očekuje da bi produžavanje aranžmana moglo da potraje, to čini pravu farsu od Brexita. Da ta farsa bude potpuna, to teoretski znači da, ako Srbija i Crna Gora 2025. uđu u EU, sešće za sto za kojim se odlučuje u Briselu i moći će da utiču na odluke koje UK mora da prihvati, ali ne može na njih da utiče je, ironije li, „povratila kontrolu“ nad svojom zemljom.

Suštinski, ispada da je sporazum koji je ispregovarala premijerka May suprotan onome za šta su glasali građani pre dve i po godine. A razlog za to nije u njenoj zloj nameri, već zbog toga što je bilo iluzorno očekivati da će EU Britancima da da „i jare i pare“.

To jest, ne može izlazak iz carinske unije, a da ne bude uvedena granična kontrola između Irske i Severne Irske.

Ne može učešće u jedinstvenom evropskom tržištu, baziranom na slobodnom protoku ljudi, robe, kapitala i usluga, a da istovremeno kontrolišete migracije unutar tog prostora.

Ispregovaranim rešenjem su zgroženi, kako najtvrđi zagovornici Brexita u redovima vladajućih torijevaca, tako i opozicioni laburisti, ali i severnoirski i škotski poslanici u britanskom parlamentu.
Beskrupulozno neobaziranje na interese građana

To što je May isposlovala ustupak od EU pa Britaniju izlazak iz EU neće koštati 60 milijardi evra funti već 39 milijardi, čini se nikoga ne zanima, a Ostrvo drma nezapamćen politički zemljotres.

Predreferendumska kampanja, sam referendum i potonji pregovori izmedju Londona i Brisel sve do danas pokazali su najmanje tri pojave sa kojim se suočava britansko društvo, a koje se mogu prepoznati i na Balkanu.

Ali, ne samo i na Balkanu.

Prvo je erozija poverenja građana u političare uz porast emotivnog odlučivanja. Drugo je sve beskrupuloznije ne obaziranje političara na interese građana, a treće je da niko nije imun na balkanizaciju i nacionalizam u svim onim izrazito negativnim kontekstima kako ove termine sagledavaju na dobrom delu Zapada.

Baš kao što na Balkanu poverenje u političare je u slobodnom padu, tako se to već neko vreme dešava i u Britaniji.

Najpre su pred referendum poverenje počeli da gube vladajući političari koji su zagovarali ostanak u EU, poput tadašnjeg premijera Davida Camerona, da bi posle referenduma razotkriveno kako su zagovornici Brexita obmanjivali birače čime su i oni izgubili kredibilitet u javnosti.
Razmaženi bogati bijeli dječaci

Međutim, to ne znači da obe strane nemaju podršku, jer su birači sve više emotivno odlučuju pa političari i dalje uspevaju da igraju na tu kartu. Sve to, međutim, nema veze samo sa Balkanom i Britanijom, već je u pitanju globalni trend za koje političke elite i dalje nemaju konkretan odgovor.

I druga pojava – da političari prvo namiruju svoje interese a tek onda nacionalne – zvuči kao da je rođena na Balkanu, a zapravo nije.

Da je ovo samo igra za britansku političku elitu moglo se videti još u kampanji u kojoj nisu prezali ni od beskrupoloznih laži, poput one o slivanju 350 miliona funti nedeljno u nacionalni zdravstveni sistem posle izlaska iz EU.

Ni dve i po godine kasnije, kada su evidentni razorni efekti čak i samog približavanja Brexitu, najtvrđi zagovornici Brexita se ponašaju kao razmažena dečurlija kojoj je sudbina njihovih sugrađana pa i same države samo još jedna intelektualna igra u njihovom snobovskom debatnom klubu belih bogatih dečaka.

Ne brinu oni o tome kakav će biti stvarni uticaj cele ove situacije na živote miliona njihovih sugrađana. Ako brinu, onda brinu o svojoj političkoj i finansijskoj budućnosti.
Primjeri Borisa Johnsona i Jacoba Rees-Mogga

Dovoljno je prisetiti se kako je za dan posle referenduma Boris Johnson istovremeno napisao dva potpuno različita komentara. Jedan komentar je bio pozitivan prema ostanku u EU, a drugi pozitivan prema Brexitu.

Čekali su se samo rezultati glasanja, a on je bio spreman da iz rukava izvuče komentar koji ga ostavlja u igri.

Ništa nije bolji ni jedan od najtvrđih zagovornika Brexita Jacob Rees-Mogg, koji sada bezuspešno pokušava da smeni Theresu May najpre sa čela Konzervativne partije a posle i Vlade.

Ovaj konzervativac se zalaže za Brexit po svaku cenu, ali se već dobro pobrinuo da on lično ne plati ni delić te cene tako što će biti okrnjen njegov višemilionski imetak. Investiciona kuća SCM, čiji je osnivač i suvlasnik, skoro beščujno je pre nekoliko meseci osnovala ćerku-kompaniju u Irskoj kako bi mogla da i dalje spekuliše po jedinstvenom evropskom tržištu i izbegne finansijske rizike od takozvanog tvrdog Brexita.

Dakle, britanski poltiičari su najpre osigurali svoje interese i u tome se ne razlikuju mnogo od balkanskih kolega.

Štaviše, činjenica da kritičari premijerke i dalje ne uspevaju da prikupe 48 poslanika vladajućih konzervativaca što je neophodno za pokretanje procedure njene smena sa čela stranke možda najbolje govorio o tome da niko od njenih unutarpartijskih konkurenata ne misli da je dobro da je sada naslede.
Balkanizacija

Očigledno kalkulišu da ne mogu da isposluju bolji sporazum sa EU te da ne žele da rizikuju političku karijeru u istorijskom momentu za zemlju.

Ali, Brexit je dokazao i treću ne tako nevažnu stvar – Britanci nisu imuni na nacionalizam i balkanizaciju.

Dugo su britanski političari smatrali da su deo izuzetno stabilnog i kvalitetnog političkog sistema, koji je za nekoliko stepenika na višem nivou nego, na primer, italijanski, a kamoli neki balkanski.

Balkan za njih predstavlja toliko duboko ukorenjen negativni stereotip da čak kada iste pojave primećuju u sopstvenom dvorištu bezmalo krive Balkan za to.

Od nastanka početkom 20. veka, balkanizacija je bila termin koji se odnosio, ne samo na usitnjavanje i cepkanje velikih multinacionalnih političkih država, već i svojevrsni povratak primitivizmu, plemenskim odnosima i nečemu zaostalom i prevaziđenom.

I čini se da su uzalud na međunarodnom nivou ugledni stručnjaci za Balkan i međunarodne odnose, kao što su Maria Todorova, Predrag Simić ili Vesna Goldsworthy, pisali o tome kako je stereotip o Balkanu i balkanizaciji zapravo nastao kao posledica namere velikih sila da stigmatizacijom balkanskih naroda o tome kako su skloni stalnim deobama i sukobima zapravo opravdaju svoje okupatorske i ostale intervencionističke poteze u ovom delu Evrope.
Agresivni engleski nacionalizam

Kako drugačije shvatiti činjenicu da je mit o balkanizaciji nastao baš krajem 19. i početkom 20. veka kada su se južnoslovenski narodi borili za nezavisnost od Turske i Austrougarske impreije, razvijajući ideju o zajedničkoj državi.

I ratove devedesetih godina na Balkanu Britanci su objašnjavali sklonošću Balkanaca balkanizaciji i nacionalizmu. Sada, međutim, nema nijednog britanskog autora ili političara koji za to isto krivi Engleze ili Škote.

A upravo to se dešava na Ostrvu. Prezir, bes, očaj i porast agresivnog engleskog nacionalizma kao nikada pre karakterisao je kampanju zagovornika Brexita. Logični, racionalni i trezveni argumenti nisu imali šansu naspram udaraca na nacionalne emocije birača.

Nema tih ekonomskih podataka, analiza ekonomskih posledica Brexita ili apela na kosmopolitizam koji mogu da se takmiče sa pozivanjem na nacionalni identitet, nostalgiju prethodnih vremena i podelu na patriote i izdajnike.

Pa čak i kada su zagovornici ostanka u EU pokušali da se s tim bore, to su radili na najgori mogući način. Demonizujući zagovornike Brexita tvrdnjom da su neobrazovani rasisti, doprineli podeli na dve Britanije, pri čemu je sličnost sa takozvanom prvom i drugom Srbijom bolno velika.

Međutim, nije Britancima ovo prvi put. Situacija zapravo podseća na otrovnu podeljenost u Britaniji iz sedamdesetih godina prošlog veka, koje su obeležile ekonomska i politička kriza, kao i borbe na ulicama Belfasta.
Nepravedni stereotipi

Dakle, nisu samo Balkanci skloni balkanizaciji i nacionalizmu. Pre će biti da je bio u pravu profesor Predrag Simić u svojim analizama zapadnih stereotipa o Balkanu i balkanizacije.

On je tvrdio da do sukoba prilikom raspada Jugoslavije nije došlo zbog „prirode“ balkanskih naroda ka razjedinjavanju, već zbog toga što su stare komunističke strukture iskoristile nacionalizme da bi opstali na vlasti.

Čini se da upravo tako i u Britaniji nije u pitanju balkanizacija već borba političkih struja za vlast pa i po cenu igranja na kartu nacionalizma i podele na patriote i izdajnike.

Kao nikad pre zapadni stereotipi o Balkanu čine se nepravednim i slabo utemeljenim. Međutim, teško da će ti stereotipi ubrzo nestati.

Kao svojevrsna uteha može jedino da posluži to da će neka nova generacija balkanskih talentovanih stručnjaka za politiku i međunarodne odnose uskoro raditi doktorate i naučne članke na temu britanske nestabilnost, a ne samo obrnuto.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Nenad Radičević (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

hamas4Trebala je to biti rutinska tajna operacija obavještajaca, u kojoj bi izraelski agenti upali na "neprijateljsku teritoriju", izveli zadanu misiju i vratili se bez da ih se opazi. Dešavalo se to i ranije, više puta. Zapravo, u posljednje dvije godine Izrael je uspješno izveo dvije prikrivene operacije visokog profila, usmrtivši Hamasovog stručnjaka za bespilotne letjelice Mohammeda al-Zawarija u Tunisu decembra 2016. godine te inženjera i naučnika Fadija al-Batsha u Maleziji aprila ove godine.

No, izraelska obavještajna operacija 11. novembra u Gazi nije prošla kako je planirano. Hamas ju je presreo na samom početku, napao izraelske komandose i gonio ih dok su pokušali pobjeći iz Pojasa Gaze, dok su ih pokrivali izraelski mlažnjaci. Sedam Palestinaca je poginulo tokom neuspjele operacije, među kojima je i istaknuti komandant Brigada al-Qassam Nour Baraka, te jedan izraelski oficir, neimenovani potpukovnik.

Hamas je odgovorio ispaljivanjem na stotine raketa prema Izraelu, neke od njih je presrela Željezna kupola, druge su pale na civilna područja i usmrtile jednog izraelskog civila te ranile više njih. Hamasovo oružano krilo je otišlo toliko daleko da je gađalo izraelski vojni autobus raketom Korner, ruskom protivtenkovskom navođenom raketom. To je bilo prvo korištenje takvog oružja od rata u Gazi 2014. godine.
'Kornet je pobijedio kabinet'

Izraelska Vlada je, također, pokrenula zračne udare na Gazu, bombardiravši civilne građevine i ubivši pet Palestinaca, ali nije mogla popraviti političku štetu koja je nastala. Hamas je slavio. Video napada Kornetom su obilato dijelili arapski i izraelski mediji, a Palestinci su govorili: "Kornet je pobijedio kabinet." Premijer Benjamin Netanyahu je imao malo prostora za manevriranje: bio je primoran pristati na prekid vatre s oružanim grupama iz Gaze, zbog čega je ministar odbrane Avigdor Lieberman dao ostavku, a cijela Vlada pala u veliku političku krizu.

Ovoga puta provociranje novog sukoba u Gazi, kako bi skrenuo pažnju sa domaćeg političkog nereda koji je napravio, nije opcija za Netanyahua. Pritijesnili su ga oživljeni Hamas i njegova vlastita geopolitička igra na Bliskom istoku, pa mu zato treba mir u Gazi. Vlada Izraela je tvrdila kako operacija od 11. novembra nije trebala biti misija likvidacije, ali nije dala više detalja. Analitičari tvrde kako je riječ o operaciji sakupljanja podataka, koja nije trebala "izazvati novi rat".

Bez obzira šta je Netanyahu želio postići, jedini ishod propale operacije je bila pobjeda Hamasa. Ne samo da je dokazao kapacitete svojih obavještajaca – koji su rano uspjeli otkriti izraelsku zavjeru – već je demonstrirao slabosti izraelskog obavještajnog aparata, koji je, iako u inostranstvu izvodi složene operacije bez problema, ironično pogriješio u susjednoj Gazi.

Ovo nije bio prvi put da je obavještajna operacija krenula užasno po zlu za vrijeme Netanyahua. On je 1997. godine naredio pokušaj ubistva lidera Hamasa Khaleda Meshaala, koji je tada boravio u Jordanu. Nakon što su dvojicu agenata, koji su mu trebali injektirati otrov, Meshaalovi tjelohranitelji uhvatili i pretukli, došlo je do velike diplomatske krize između Izraela i Jordana, pa su izraelski obavještajci morali dati protivotrov. Iako je u naknadnoj domaćoj istrazi Netanyahuovo ime očišćeno od bilo kakvih grešaka, dvije godine kasnije mu je ova propala operacija pridonijela velikom porazu na općim izborima.
Gaza - najveći zatvor na otvorenom

Pokušaj ubistva 1997. godine je bio pobjeda Hamasa, kao i propala operacija 11. novembra. Omogućila je pokretu otpora da konsolidira svoje političke dobitke na domaćem i vanjskom planu te da pokaže svoju vojnu snagu. Također je pokazala činjenicu da je izraelska blokada Gaze, koja traje desetljećeu, nanijela malo štete Hamasu i odlučnosti palestinskog naroda da pruži otpor. Držanje dva miliona ljudi u "najvećem zatvoru na otvorenom" na svijetu više od deset godina nije efikasno oruđe "smirivanja".

S jačim Hamasom i stanovnicima odlučnim na otpor, novi rat u Gazi bio bi čak veća katastrofa za izraelsku Vladu i Netanyahu je veoma svjestan toga. Stoga, nakon nekoliko dana zračnih napada na Pojas Gaze, on je morao tražiti prekid vatre. Bio je još jedan razlog zbog kojeg je izraelski premijer riskirao propast svoje Vlade kako bi sačuvao mir s Gazom: Iran. Glavni regionalni prioritet Netanyahua je suprotstavljanje Iranu u njegovim saveznicima po svaku cijenu. Gaza bez sukoba mu omogućava suzbijanje iranskog utjecaja u Pojasu Gaze i fokusiranje pažnje na njegov veći projekta - suprotstavljanju Iranu na ostatku Bliskog istoka.

Izraelski premijer pokušava učvrstiti antiiranski front na Bliskom istoku uspostavljanjem saveza s arapskim državama Zaljeva – ponajviše Saudijskom Arabijom – i Sjedinjenim Američkim Državama te postizanja "konačnog dogovora", kako se on naziva. Taj "dogovor" predviđa nametanje nekog oblika teritorijalnog rješenja palestinskog pitanja palestinskom vodstvu i punu normalizaciju odnosa s arapskim državama, s ciljem dodatnog izoliranja Irana u regiji. Proteklih mjeseci je Netanyahu pojačao priču o naporima ka normalizaciji, pa je prošlog mjeseca posjetio Oman, koji tradicionalno ima dobre odnose s Iranom.

Posljednji prekid vatre u Gazi treba gledati u ovom kontekstu. Tokom protekle godine Egipat je, pod pokroviteljstvom SAD-a, učinio velike napore da dogovori dugoročno primirje između Hamasa i Izraela u sklopu "konačnog dogovora". Smirivanje situacije nakon posljednje eskalacije značilo je spašavanje napretka koji je Kairo napravio u tom smjeru. Netanyahu, također, želi držati Gazu mirnu, jer je sve više nervozan oko suprotstavljanja iranskom prisustvu u najbližem komšiluku Izraela - Siriji i Libanu.
Novi sukob je malo vjerovatan

Obaranje ruskog vojnog aviona iznad Sirije u septembru je zakompliciralo odnose s Rusijom, koja je do tada dozvoljavala izraelskim zračnim snagama da napadaju iranska uporišta po volji. Posljedično, više ne postoji rusko-izraelska vojna koordinacija u Siriji i, dok Izrael i dalje povremeno vrši zračne napade, Rusija njegovim avionima više ne olakšava situaciju. Izraelska Vlada je sve više napeta zbog iranskog prisustva u Libanu, koje bi moglo ojačati vojne kapacitete Hezbollaha.

Iako je Izrael dobio u duelu protiv Irana kada je SAD vratio sankcije iranskom naftnom sektoru ranije ovog mjeseca, izgubio je u danima nakon ubistva saudijskog novinara Jamala Khashoggija. Neizvjesnost koja okružuje sudbinu saudijskog princa prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana – koga smatraju jako posvećenim normalizaciji odnosa s Izraelom – brine Netanyahua. To ga je dodatno motiviralo da traži neki oblik dogovora s Hamasom.

U ovoj situaciji Izrael će nastaviti tražiti dugoročno primirje s Hamasom dok god na stolu ima projekat suprotstavljanja Iranu. Zbog toga je novi sukob u Gazi u bliskoj budućnosti veoma malo vjerovatan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Ibrahim Fraihat (Al Jazeera)

srijeda, 14 Novembar 2018 00:00

Neuspjelo pomirenje: Kakva sudbina čeka Gazu?

Ocijeni...
(0 glasova)

gaza2Gaza se nalazi pred osjetljivim i rizičnim raskršćem na kojem se ukrštaju brojne varijable. Svaka od njih predstavlja opasno skretanje i zahtijeva mudro i odlučno upravljanje kako bi se riješilo pitanje raspoloživih izbora i nastavilo dalje u pravcu spašavanja Gaze koja je uzeta za metu u najosnovnijem što čini njen život, pored elemenata koji su sastavni dio njene postojanosti pred političkim, ekonomskim i socijalnim olujama.

Danas je pomirenje prekinuto fermanom Mahmouda Abbasa koji je oteo Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), pokret Fatah i Palestinsku nacionalnu vlast.

Potonja je održala sastanak izolacionističkog vijeća kako bi donijela jednostrane odluke protiv Gaze uz slab marketing kako je riječ o zaštiti od sporazuma stoljeća. Na meti odluka koje su donesene tom prilikom našle su se osnovne životne potrebe, poput plaća, električne energije i drugo.

Dok se nastavlja ping-pong s projektom smirivanja situacije u Gazi, palestinski narod je taj koji ispašta zbog nepravedne opsade pod kojom se Gaza nalazi već 12 godina.

Okupatori žele besplatno primirje kojim bi se zaustavili marševi za povratak i prekinulo ispuštanje zapaljivih balona. Nasuprot tome, život u Gazi bi i dalje ovisio o volji tamničara koji na kapaljku puštaju stvari neophodne za život preko prijelaza koji su pod njihovom potpunom kontrolom.    

Međutim, tome se suprotstavlja volja naroda koja ne jenjava. Taj narod duboko voli slobodu i spreman je platiti cijenu za dostojanstvo. Prema bodljikavim žicama hode desetine hiljada ljudi ispisujući novi ep o borbi Gaze u očuvanju prava na vlasništvo, revoluciju i kreativnost, suprotstavljajući se okupatorskom monstrumu i blokadi, kao i nepravdi bliskih zemalja.
Izlorani otok pod iscrpljujućom opsadom

S druge strane, američki predsjednik Donald Trump čvrsto podržava cionistički desničarski projekat kojeg je usvojio i koji je poznat kao sporazum stoljeća. Taj projekat ima za cilj progutati Jerusalem i pripojiti Zapadnu obalu.

Gaza bi ostala izolirani otok pod iscrpljujućom opsadom, sve dok ne bi pala u ruke tima za sigurnosnu koordinaciju kako bi bio dovršen projekat zvani država, koji će čuvati sigurnost okupatorima, štaviše, pružiti im još ustupaka, slično onome što je bilo u Oslu.

U svjetlu ovih činjenica, Gaza se nalazi pred prekretnicom kada je riječ o odgovoru na ključno pitanje: Koji put odabrati kako bi Gaza bila spašena? Scenarij posvećenosti primirju iz 2014. prednjači zahvaljujući ekskluzivnom zalaganju Egipta, što Ujedinjene nacije politički podržavaju svojim stavom, a Katar kroz humanitarnu pomoć.     

Završetak sukoba u ovoj fazi, čije su oličenje marševi za povratak i dalje ovisi od vizije okupatora u čijim redovima vlada podijeljenost, s tim da glavnu riječ u svojim rukama i dalje drže Benjamin Netanyahu i vojska.

To je potvrdio i sam Netanyahu kada je rekao da ne postoji želja za eskalacijom, znajući da se time ne može ostvariti cilj. Pored toga, nastala šteta bi dovela do toga da raseljavanje izađe iz svojih okvira i stigne do Tel Aviva, naročito nakon incidenta sa sedam raketa koje su greškom ispaljene i uništile tri sprata.     

To potkrepljuju i Netanyahuovi pozivi upućeni Egiptu da nastavi sa svojim naporima, kao i njegovi savjeti šefu Shin Beta vezano za razvijanje vizije kojom bi se postigao mir u mjesec i po, pa makar i postepenim koracima od smirivanja prema primirju, bez nužnog proglašavanja novog primirja. Dovoljno je proglasiti nastavak primjene primirja iz 2014. kako bi se izbjeglo trgovanje različitim interesima, o čemu Netanyahu dobro vodi računa.     

Da bi se to i postiglo, kod okupatora postoji spremnost, kako tvrde medijatori iz Egipta, da se isplate plate iz katarskih sredstava preko Ujedinjenih nacija, ubrza i poveća količina dizela, produži radno vrijeme na prijelazima, poveća ribolovno područje na 12 milja, dozvoli izvoz ribe i uvede 5.000 radnika iz Gaze na okupirane teritorije u prvoj fazi.
Djelovanje naroda i marševi za povratak

Također, problem plaća bi se mogao riješiti preko podjele finansijskih sredstava s Izraelom ako se intenziviraju Abbasove mjere i započne, preko izaslanika Ujedinjenih nacija za Bliski istok Nickolaya Mladenova, organiziranje sastanka donatorskih država u decembru kako bi se usvojila sveobuhvatna mapa puta za sve međusobne poteze pod egipatskim pokroviteljstvom, i to sa samog vrha egipatske obavještajne službe kojom rukovodi general Abbas Kamil.

Što se tiče Hamasa, ovaj pokret naglašava da postoji niz kriterija, nakon što su potcrtali da imaju kontrolu na terenu, a to je da okupacione snage donesu jasnu odluku da će potpuno okončati blokadu i to javno obznaniti. Nema smetnje da se navedeno postepeno provede, ali uz uvjet da postoji precizan vremenski raspored i da okupacijske snage ne izbjegavaju svoju obavezu.

Također, da se obezbijedi garant za sporazum, s obzirom na to da je Egipat važan stub u procesu, kao i Ujedinjene nacije i zalaganje Katara. Zatim, da se sporazum ostvaruje kroz patriotsku i kolektivnu dimenziju gdje će se napraviti jasna razlika između protesta militarnog karaktera i pulsiranja mase u izražavanju svojih patriotskih stavova vezano za pitanja države i njene budućnosti.

Potreba postoji, u kontekstu opstruiranog procesa pomirenja zbog Abbasove tvrdoglavosti, održavanja secesionističkog vijeća i njegovih ishoda kojim se podižu tenzije protiv Gaze i njenog stanovništva, s obzirom na to da Gaza ima potpunu percepciju kada se radi o ometanju bilo kakvih procedura revanšizma.

Veliku šansu ovom scenariju pruža dalje djelovanje naroda i marševi za povratak, koji zbunjuju okupaciju i brkaju im računice. Narodne mase u Gazi iz dana u dan potvrđuju da su sve više svjesne i spremnije na još veću žrtvu, što povećava teret odgovornosti palestinskom rukovodstvu.

Aktivnosti na moru uzimaju sve više zamaha među masama jer zadaju bol u osjetljivu tačku okupatora i skreću pažnju na važan aspekt blokade kroz zatvaranje morskih puteva. Marševi za povratak iziskuju stalnu kreativnost u sredstvima i taktikama, a noćna ometanja su dodatni faktor koji uznemirava okupatore.

Regionalna podrška je ključni dio u spašavanju Gaze. Region se suočava sa problemom pružanja jednog vida podstreka normalizaciji odnosa s okupacijom, doprinoseći tako njegovom udaljavanju od Gaze. Istovremeno, manji broj država stidljivo djeluje u teškim okolnostima u kojima se i same nalaze, poput Irana koji se slaže sa Hamasom u važnoj tački: ne dozvoliti ekspanziju Izraela u regionu.

To nalaže Iranu da poduzme finansijske korake kako bi dao svoj doprinos spašavanju Gaze.

Ista je situacija i sa Katarom i njegovim humanitarnim pristupom, koji nije prekidao svoju podršku Gazi ni u najtežim vremenima.

Ova država i dalje daje svoj doprinos, preko međunarodnih organizacija, u ublažavanju rana u Gazi. Posljednji primjer su plaće i električna energija kao doza kisika uvjetovana porezom koji uzima palestinska vlast koja ne želi odnose s Gazom koju, nažalost, vidi samo kao izvor prihoda u dolarima.

Također, Turska, koja se nosi sa različitim formama zavjera, nastoji spasiti Gazu, posebno u kontekstu dogovora koji se vode pod pokroviteljstvom Egipta i uz garancije Ujedinjenih nacija. Potrebno je da ova zemlja zauzme još odvažniji i jasniji stav kako bi ozbiljno učestvovala u omogućavanju života u Gazi.
Uklanjanje Hamasa sa scene

Izlazak iz uskog grla zahtijeva mudru intervenciju jakih strana koje imaju snažne adute kako bi utjecale na napore da se Gaza spasi od nepravedne blokade koja se pogoršava. Potrebno je učiniti barem to da se podigne nivo koordinacije u korist humanitarnog pitanja, budući da su svi složni oko toga da je riječ o stravičnoj nepravdi.

Ulazak Gaze u razdoblje haosa, što mnoge strane žele kako bi se srušio Hamas, nije ostvario željene ciljeve, jer je Gaza eksplodirala prema granicama. I dalje postoji opasnost od dodatnih Abbasovih osvetničkih mjera. Pojedini sugeriraju da bi one mogle ići u pravcu onesposobljavanja bankarskog sektora u Pojasu Gaze, ponovnog ugrožavanja opskrbe električnom energijom i produženja vremenskog perioda redukcija, kao i zaustavljanja isplate plaća zaposlenim u javnim službama.

Ove prijetnje imaju za cilj povećati pritisak na narod kako bi došlo do unutrašnje eksplozije i uticaja na ionako urušenu ekonomiju Gaze, što prati izuzetno teška socijalna situacija koja je sve gora.

Međutim, izgleda da je Gaza riješila pitanje svojih opcija i jasno je da će svaka neprijateljska eskalacija protiv nje rezultirati eksplozijom čijih se rezultata pribojavaju sve strane, osim palestinskih vlasti koje prekidaju odnose s njom.

U svjetlu grozničave želje da se Hamas eliminira i ukloni sa scene, došlo je do aktivnosti kojima se želi ostvariti približavanje s drugima, poput formiranja Vijeća za spas Gaze koje uključuje akademsku elitu i poslovne ljude kako bi se olakšao proces prihvatanja strana koje vrše blokadu, ili da općine obavljaju ovu ulogu baveći se jednim dijelom prihodima Gaze i podjelom finansijskih sredstava s okupacijom kako bi se blokada olakšala.

To bi trebao biti uvod u izbore i prevazilaženje prepreke u pomirenju zapalom u krizu u prvim kvartalu. Opasnost počiva u indikatorima koji govore da se pomenuto poklapa sa separatističkom vizijom za Gazu u okviru sporazuma stoljeća. Postoji mogućnost da uopće ne dođe do izbora i da se uđe u vakuum koji predstavlja opasnost po društvenu strukturu u Gazi, kao i za okupaciju.

Scena u Gazi je zapala u tamu u kontekstu nedostatka opcija od kojih su i one najbolje težak izbor, ali i zbog situacije da se snaga traži kod neprijateljskih strana. Svaki dan Gaza svojom krvlju ispisuje nove retke nade i bola, a sve datosti ukazuju na srušeni bedem koji će ostaviti iza sebe period fragmentiranja. „Bog je taj čije će se odredbe i desiti, ali većina ljudi to ne zna“.

 

Mohamed Ibrahim El Madhoun (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

trump4Većina Amerikanaca ne prepoznaje da su ubilački načini njihovih lidera malo drugačiji od Kashoggijevih ubica..
Pod Trumpom, SAD podstiče masovna ubistva Saudijske Arabije (uključujući i ubistva djece) u Jemenu.

„Zar me niko neće riješiti ovog sveštenika koji se u sve miješa?“, pitao je Henry II dok je poticao na ubistvo nadbiskupa od Canterburyja Thomasa Becketa 1170.

Kroz godine, predsjednici i prinčevi širom svijeta su bili ubice i pomagači ubistava, kako su veliki sociolozi s Harwarda Pitrim Sorokin i Walter Lunden dokumentovali u statističkim detaljima u svom remek djelu „Power and Morality“.

Jedna od najvažnijih stvari koje su otkrili je da ponašanje vladajućih grupa ima tendenciju biti u većoj mjeri kriminalno i nemoralno nego ponašanje ljudi nad kojim vladaju.

Vladari najviše žude za poricanjem. Ali sa ubistvom saudijskog novinara Jamala Khashoggija od njegove vlade, trovanjem bivših ruskih špijuna koji su živjeli u Velikoj Britaniji i šaputanjima da je šef Interpola Meng Hongwei možda pogubljen u Kini, zavjesa se pomiče više nego inače u posljednje vrijeme.

U Rijadu, Moskvi, pa čak i Pekingu, politička klasa se trudi da prikrije svoje smrtonosne načine.

Ali ovdje se niko ne bi trebao osjećati nadmoćno. Američki predsjednici imaju dugu historiju ubistava, nešto što vjerovatno neće mučiti trenutnog predsjednika Donalda Trumpa, čiji je omiljeni prethodnik Andrew Jackson bio hladnokrvni ubica, robovlasnik i etnički čistač američkih Indijanaca.
CIA kao tajna vojska

Za Harryja Trumana, bacanje atomske bombe na Hirošimu poštedilo ga je troška invazije na Japan. Ali druga, bačena na Nagasaki ne može se odbraniti i desila se kroz čisti birokratski zamah: bombardovanje se očito desilo bez Trumanove eksplicitne naredbe.

Od 1947., poricanje predsjedničkih ubistava obavljala je CIA, koja je služila kao tajna vojska (i nekada smrtonosni odred) za američke predsjednike. CIA je učestvovala u ubistvima i neredima u svim dijelovima svijeta, bez gotovo ikakvog nadzora ili odgovornosti za svoja bezbrojna ubistva.

Moguće je, mada nije definitivno dokazano, da je CIA čak ubila generalnog sekretara UN-a Daga Hammarskjolda.

CIA je jednom prilikom odgovarala javno: bilo je to saslušanje američkog Senata iz 1975., koje je predvodio Frank Church. Od tada je CIA nastavila sa svojim nasilnim i ubilačkim nagonima bez bilo kakve odgovornosti za sebe ili za predsjednike koji su odobrili njene postupke.

Mnoga masovna ubistva od strane predsjednika uključivala su konvencionalnu vojsku. Lyndon Johnson je eskalirao američku vojnu intervenciju u Vijetnamu na osnovu napada sjevernog Vijetnama na zaljev Tonkin koji se nikada nije desio. Richard Nixon je otišao korak dalje, bombardovanjem Vijetnama, Kambodže i Laosa, želeći uliti Sovjetskom savezu strah da je on iracionalan lider sposoban za sve (Nixonova spremnost da implementira svoju „teoriju o luđaku“ možda je samoispunjavajući dokaz njegove ludosti).

U konačnici, Johnsonov i Nixonov američki rat u Indokini odnio je milione nedužnih života. Nikada nije bilo pravog pozivanja na odgovornost, i možda suprotno - bilo je to mnogo presedana za kasnija masovna ubistva od američkih snaga.

Masovna ubistva u Iraku pod Georgeom W. Bushom su naravno bolje poznata, jer je američki rat tamo pravljen za TV. Navodno civilizovana zemlja upustila se u „šok i strah“ da zbaci vladu druge države na lažnim isprikama. Stotine hiljada iračkih civila poginuli su kao rezultat toga.

Barack Obama je napadan od desnice što je previše blag, a ipak i on je ostvario popriličan smrtonosni danak. Njegova administracija je u više navrata odobrila napade dronovima koji su ubijali ne samo teroriste, već i nedužne i američke građane koji su se protivili američkim krvavim ratovima u muslimanskim državama.

On je potpisao predsjednički nalaz odobravajući CIA-i da sarađuje sa Saudijskom Arabijom u zbacivanju sirijske vlade. Ta „prikrivena“ operacija (o kojoj se gotovo uopšte nije pisalo na uljudnim stranicama New York Timesa) dovela je do građanskog rata koji je još u toku i koji je rezultirao stotinama hiljada civilnih smrti i milionima raseljenih iz svojih domova. On je koristio zračne napade NATO-a da zbaci libijskog Muamera Gadafija, što je rezultiralo propalom državom i nasiljem koje još traje.
Trump malo drugačiji od despota

Pod Trumpom, SAD je podsticao masovna ubistva Saudijske Arabije (uključujući i ubistva djece) u Jemenu prodajući im bombe i napredno oružje, gotovo bez ikakvog nadzora, svijesti ili odgovornosti od Kongresa ili od javnosti. Ubistvo počinjeno dalje od očiju medija gotovo da više uopšte nije ubistvo.

Kada se zavjesa smakne, kao sa ubistvom Khashoggija, mi nakratko vidimo svijet onakav kakav jeste.

Kolumnista Washington Posta je namamljen na brutalno ubistvo i poslije isječen od strane američkog bliskog „saveznika“. Američko-izraelsko-saudijska velika laž da je Iran u centru globalnog terorizma, tvrdnja koju podaci opovrgavaju, nakratko je ugrožena sramotnim otkrićem o Khashoggijevoj užasnoj smrti.

Prestolonasljednik Mohammed bin Salman koji je navodno naredio ovu operaciju, zadužen je za „istragu“ o ovom slučaju. Saudijci su s pravom isplatili nekoliko viših zvaničnika, a Trump, gospodar neprestanih laži, ponavlja zvanične saudijske izmišljotine o užasnoj operaciji.

SAD se ponosi time da je ustavna demokratija, ali kada je u pitanju vanjska politika, predsjednik je malo drugačiji od despota. Trump je upravo najavio povlačenje SAD-a iz Sporazuma o nuklearnoj sili srednjeg dometa bez spominjanja Kongresu.

Politički naučnici bi trebali testirati sljedeću hipotezu - države koje predvode predsjednici (kao u SAD-u) i neustavni monarsi (kao u Saudijskoj Arabiji), prije nego parlamenti i premijeri, posebno su ranjive na ubilačku politiku. Parlamenti ne pružaju nikakve garancije za uzdržanost, ali vladavina jednog čovjeka u vanjskoj politici, kao u SAD-u i Saudijskoj Arabiji, gotovo garantuje masovno puštanje krvi.

Amerikanci su s pravom užasnuti nad ubistvom Khashoggija. Ali ubilački načini njihove vlade možda su malo drugačiji. Prisutnost ubistava koja sponzorira država nije izgovor za tretiranje ubistva kao prihvatljivog, ikada. Umjesto tog, predstavlja razlog da se moć podvrgne strogim ustavnim stegama i posebno međunarodnom pravu, uključujući Povelju UN-a i Univerzalnu deklaraciju ljudskih prava.

To nam je jedina prava nada za opstanak i sigurnost u svijetu u kojem ležerno pribjegavanje nasilju može lagano biti kraj svih nas.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Jeffrey Sachs (Project Syndicate)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Anshel Pfeffer

binselmanMeđu zapadnim političarima i medijima postoji jedan neodoljiv narativ o nasljdnicima očeva, diktatora, na Bliskom istoku: mladi, slobodoumni potomak vladarske dinastije dolazi na prijestolje, donosi zanimljive ideje i otvara svoje kraljevstvo.

Samo što to gotovo nikad ne biva tako. Vlast se skoro nikad ne predaje dobrovoljno, a mladi nasljednici začas se obmanu lahkoćom vođenja državnih poslova bez potrebe da se sa nekim konsultiraju ili da se pridržavaju zakonskih procedura.

Sada kada je već svima jasno da je Jamal Khashoggi ubijen i iskomadan (i to ne nužno tim redosljedom) u saudijskom konzulatu u Istanbulu, gornji opis može se preslikati na prijestolonasljednika Muhammeda ibn Selmana, čiji ljudi su navodno uključeni u ubistvo novinara. Ali, to je jednako pogodan opis za još jednog tridesetogodišnjaka koji je na tronu naslijedio oca, na Bliskom istoku.

Krvoločni diktator koji ne podnosi da vidi krv

Nasljednik dinastije Asad u zapadnoj javnosti dočekan je s jednakim oduševljenjem, kada je došao na vlast u Damasku u dobi od 34 godine. Bio je ljekar obrazovan na Zapadu, specijalizirao oftalmologiju u Londonu. Poziv oftalmologa izabrao je, navnodno, jer nije volio gledati krv. I, što je vrlo bitno, Asad se služio internetom. Ali, Bešar Asad nije bio samo mlad i moderan. Imao je i lijepu suprugu, koju je časopis Vouge u vrlo emotivnom intervjuu nazvao Ružom u pustinji (intervju je kasnije uklonjen s interneta).

Uprkos tome što pod vladavinom Asada Mlađeg nije bilo nikakvog smislenog smanjenja represije u Siriji, zapadna javnost nastavila ga je predstavljati kao „reformistički opredijeljenog“ i gotovo jedanaest godina sa svojom glamuroznom suprugom, s oduševljenjem je priman na Zapadu. Sve dok nije postalo nemoguće ignorirati njegovo krvavo gušenje sirijske revolucije. Pa, čak i nakon što je pobio četvrtinu miliona svojih sunarodnjaka, neki zapadnjaci su mu iznalazili opravdanja.

Tako je u decembru 2015. godine, u intervjuu za The New Yorker Magazine, američki državni sekretar John Kerry i dalje pretpostavljao da je Bašar na takvo zločinačko ponašanje prema demonstrantima bio prisiljen od strane njegove majke i brata.

Naivni mit o prosvijećenom apsolutizmu mladih nasljednika tronova

Naivna nadanja zapadnih političara i novinara da će nasljednici apsolutističkih diktatorskih režima biti više prosvijetljeni vladari nego što su bili njihovi očevi, temelji se isključivo na činjenici da su oni mlađi, bolje obrazovani i mogu razgovarati na engleskom jeziku.

Ovakav narativ nije samo proizvod orijentalizma. Bilo je, navodno, i dobrih razloga za nadu da će se pod nasljednicima kraljevskih i predsjedničkih dinastija desiti napredak, jer su oni imali bolju predstavu o prednostima otvorenog, slobodnijeg društvo.

Istina, niko nije mogao pretpostaviti da će se pod vlašću MBS-a represija i progon disidenata razvijati ovako snažnim intenzitetom i brzim tempom. Ili, da će u samo sedam godina građanskog rata u Siriji, mladi Asad masakrirati daleko više građana svoje zemlje nego njegov po zlu čuveni otac, Hafez, u tri decenije vladavine. No, nije bilo ni valjanog razloga da se vjeruje kako je to nemoguće, jer i genocidni tirani su ipak samo ljudi. Staljin je mnogo volio holivudske filmove, Hitler je bio vegetarijanac, ali to ih nije učinilo manje krvoločnim, kao što Kim Jong-una opsjednutost NBA košarkom nije nimalo podstakla da poboljša životni standard svog pokorenog naroda.

Ali, iz nekog razloga očekivalo se da će nasljednici tronova, ono što su naučili od krvoločnih očeva nekako izmiješati sa onim što su naučili živeći neko vrijeme na Zapadu.

Upored s napredovanjem MBS-a na poziciju prijestolonasljednika, generacija nasljednika došla je do izražaja na Bliskom istoku. Međutim, oni u novu eru nisu uveli čak ni relativnu demokratiju. Većina vladara u regiji danas su univerzitetski obrazovani i prozapadne orijentacije, ali njihov stil vladavine nije se promijenio. Samo su poboljšali svoj imidž u javnosti.

Samo dobar PR

MBS nije izmislio ništa novo sa svojim, sada već potrošenim, šarmerskim nastupom. Takav nastup smo već vidjeli u ponašanju prijestolonasljednika i faktičkog vladara UAE, Muhammeda ibn Zajeda, i tridesetosmogodišnjeg katarskog emira, Temima ibn Hameda. Obojica su svoj dobar imidž na Zapadu izgradili koristeći naftno bogatstvo svoje nacije za stvaranje kulturne i akademske saradnje sa najprestižnijim institucijama na Zapadu. Ove akademske institucije su sretne da mogu dobiti novac zaljevskih zemalja i zanemaruju potpuni nedostatak demokratije i nastavak kršenja ljudskih prava. Naravno tu su i katarska ulaganja u elitne evropske nogometne klubove.

Stvarnost se vidi povremeno kroz pukotine kao što su smrti azijskih radnika koji grade katarske nogometne stadione, koji su umirali zbog izrazito nehumanih uslova u kojima su radili i živjeli.

I dok su glavne kritike za masovna stradanja civila u Jemenu usmjerena na KSA, malo ko obraća pažnju da je njihov saveznik UAE veoma involviran u taj rat. Rijetki medijski izvještaji govore i o tome da Emirati angažiraju američke plaćenike da ratuju za njihove interese u Jemenu.

Ali, to su rijetke pojave. Princ od Emirata i emir od Katara znaju kako da prikrivaju neugodne aspekte njihovih režima. MBS još mora učiti od njih.

I prinčevi prijestolonasljednici u Jordanu, također bez smislenih reformi, su uspjeli ostaviti dobar dojam na Zapad. Kralj Abdullah pokazao se jednako dobar umjetnik u igri opstajanja kao što je bio njegov otac. Pored velike priče o demokratizaciji i procesu ustavnih reformi, kralj Abdullah nije ni za pedalj odustao od svojih ovlasti, izabrani parlament uglavnom je farsa, a to što sigurnosne snage ne koriste pretjeranu silu protiv demonstranata je zato što su demonstranti svjesni granica do kojih mogu ići: oni protestvuju protiv „vlade”, a ne protiv kralj. Zato se nakon par sati mogu slobodno razići i mirno otići kući.

U međuvremenu, 24-godišnjeg Abdullahovog prijestolonasljednika, princa Huseina, stalno uređuju i predstavljaju podanicima u društvu oca.

Muhammed Šesti od Maroka još je jedan mlađahni arapski kralj koji pred Zapadom uspješno pleše u šou „demokratizacije”. U prvim godinama nakon Arapskog proljeća 2011. godine, najavio je „ustavne reforme”, a na prvim izborima poslje toga su pobijedili islamisti. On je čak govorio o podjeli vlasti, ali se nije stvarno mislio odreći mnogo toga od svojih ovlasti. Ako izuzmemo to da se nastavljaju nasilni protesti u Kazablanci i masovni ilegalni odlasci preko mora u evropske zemlje, ni u Maroku se nije puno toga promijenilo. Ali, on i dalje dobija bodove jer je „reformistički opredijeljen“.

Čak i nemonarhijske zemlje u regiji imaju disfunkcionalne političke dinastije. Libanski premijer Saad Hariri, sin ubijenog Rafika, jest izbjegao likvidaciju i, za razliku od Hašukdžija, pojavio se u jednom komadu, nakon što je prošle godine po nalogu MBS-a zatočen u Rijadu, ali on je premijer Libana samo po imenu. A od okončanja parlamentarnih izbora prije pet mjeseci on nema funkcionalnu koaliciju, dok njegovom zemljom faktički vladaju Hezbollah i libanska vojska. Ipak, to nije spriječilo zapadne medije da ga godinama opisuju kao „budućnost Libana.”

Stoga, izazovno je kriviti Donalda Trumpa, koji vlast dijeli sa svojom vlastitom prijestolonasljednicom i prijestolonasljednikom, da se ponaša kao MBS-ijev mentor. Sigurno je da se njegova vanjska politika u velikoj mjeri oslanja na Saudijce. No, bilo koji njegov prethodnik ili zapadni vođa ponašao bi se isto, jer svi čvrsto vjeruju u mit o „nasljedniku-reformatoru“ i da će mit postati stvarnost. Niko ne može odoljeti bajnim izjavama tih mladih ljudi zapadnog uma.

Možete očekivati da će se uskoro stvoriti velika pompa oko Berata Albayraka, 40-godišnjeg ministra financija Turske, i što je još važnije, zeta i, sve je izvjesnije, nasljednika Redžepa Erdogana. Jeste li znali je master u oblasti poslovne administracije Berat stekao na američkom koledžu?

Asad je otišao predaleko i njega zapadni mediji u doglednoj budućnosti neće hvaliti zbog njegovih ratnih zločina ali on je, zahvaljujući Iranu i Rusiji, siguran na svom tronu. S druge strane, MBS će morati uzeti time-out, dok Zapad ne prođe kroz uobičajeni ritual osude ubistva Hašukdžija. Ali, niko neće ozbiljno ulaziti u konfrontaciju sa kraljevinom koja vam sutra može podići cijenu nafte na 400 dolara po barelu.

Za par godina, možda i prije, prijestolonasljednik će se vratiti, a mi ćemo ponovo čitati „ozbiljne“ kolumne o tome da je „odrastao” i naučio svoje granice. Sve što sada treba učiniti, kako bi se mit o reformatorima održao, je da malo pričeka i uči od svojih kolega da „neposlušne“ podanike treba pritiskati s malo više suptilnosti.

(Saff.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

chomsky1Neoliberalizam postoji, ali samo za siromašne. Slobodno tržište važi samo za njih. To je istorija kapitalizma. Velike korporacije započele su klasnu borbu, one su autentični marksisti, ali s obrnutim vrednostima.

Uskoro će napuniti 90 godina i upravo je napustio MIT (Masačusetski institut za tehnologiju). Tamo je revolucionisao modernu lingvistiku i postao kritička savest Sjedinjenih Država. U ime El Paísovog kulturnog dodatka Babelia posetili smo velikog intelektualca na njegovoj novoj adresi u Arizoni.

Noam Čomski (Filadelfija, 1928) je prevladao sve barijere ispraznosti. On ne govori o svom privatnom životu, ne koristi mobilni telefon i u vunenim vremenima ostajao je nepokolebljiv. Hapšen je zbog protivljenja ratu u Vijetnamu, bio je na crnoj listi Ričarda Niksona, podržao je objavljivanje Pentagonovih papira i osudio prljavi rat Ronalda Regana. Tokom poslednjih 60 godina vodio je mnoge bitke. Jednako brani prava Kurda i bori se protiv klimatskih promena. Podržao je proteste pokreta Okupiraj i brani prava ilegalnih imigranata. Kao mladi lingvista 50-ih godina prošlog veka zapanjio je svet svojom generativnom gramatikom. U neprekidnom angažmanu uvek je išao napred suočavajući se sa demonima kapitalizma, bilo da su to velike banke, vojni konglomerati ili Donald Tramp. U svojoj poslednjoj knjizi “Requiem for the American dream / Rekvijem za američki san” on iznosi argumente iz istoimenog dokumentarca i prokazuje sramotnu koncentraciju bogatstva i moći u zapadnim demokratijama. Rezultat je 168 strana Čomskog u najčistijem obliku.

Smatrate li se radikalnim?

Svi mi sebe smatramo umerenima i razumnima.

Ali vi ste ideološki jasno opredeljeni.

Oni koji treba da se pravdaju su moćnici na vlasti. Svaka hijerarhija je nelegitimna dok ne dokaže suprotno. Ponekad se mogu opravdati, ali uglavnom ne. To je anarhizam.

Nakon 60 godina podučavanja na Masačusetskom institutu za tehnologiju (MIT), profesor je došao živeti na granici pustinje Sonora. U Tuksonu, na preko 4.000 kilometara od Bostona, pronašao je novi dom na Odseku za lingvistiku na Univerzitetu u Arizoni. To je jedna od retkih zelenih tačaka u ovom sprženom gradu. Jaseni, vrbe, palme i orasi rastu oko zgrade od crvene cigle iz 1904. Unutra po zidovima vise slike nasmešenih studenata, mape prostiranja autohtonih plemena, plakati kulturnih događaja, a na kraju jednog hodnika je soba najvećeg živog lingviste.

Živimo li u vremenu razočaranja?

Pre 40 godina je neoliberalizam, kojeg su vodili Ronald Regan i Margaret Tačer, napao svet. I to je imalo učinka. Akutna koncentracija bogatstva u privatnim rukama pratila je gubitak moći u opštoj populaciji. Ljudi su sve manje zastupljeni i vode nesigurne živote sa sve lošijim poslovima. Rezultat je mešavina besa, straha i eskapizma. Više se ne veruje ni u same činjenice. Neki to nazivaju populizmom, ali u stvarnosti to je diskreditacija institucija.

Tako smo dobili lažne vesti?

Razočaranje institucionalnim strukturama dovelo je do tačke u kojoj ljudi više ne veruju činjenicama. Ako nikome ne verujete, zašto biste verovali činjenicama? Ako niko ne čini ništa za mene, zašto bih verovao bilo kome?

Čak ni medijima?

Većina služi Trampovim interesima.

Ali ih ima veoma kritičnih, kao što su Njujork tajms, Vašington post, Si-en-en…

Pogledajte televiziju i naslovne strane novina. Ne postoji ništa osim Tramp, Tramp, Tramp. Mediji su naseli na Trampovu strategiju. Svakog dana on im baca po jednu laž da bi se našao pod reflektorima i bio u centru pažnje. U međuvremenu, divlja frakcija republikanaca razvija svoju politiku krajnje desnice, režući radnička prava i napuštajući borbu protiv klimatskih promena, a to nas može dokrajčiti.

Vidite li Trampa kao rizik za demokratiju?

On je velika opasnost. Svesno i namerno je oslobodio talase rasizma, ksenofobije i seksizma koji su bili latentni, ali koje niko pre njega nije legitimizovao.

Hoće li opet pobediti?

Moguće je, ako uspe odgoditi smrtonosni učinak svojih politika. On je potpuni demagog i šoumen koji zna kako da održi aktivnom svoju bazu obožavatelja. Ide mu u korist i to da su demokrati u konfuziji i da možda neće izaći sa uverljivim programom.

Da li još uvek podržavate demokratskog senatora Bernija Sandersa?

On je pristojan čovek. Koristi termin socijalizam, ali zapravo se zalaže za demokratski nju dil. Njegovi predlozi ne bi bili čudni Ajzenhaueru (američkom predsedniku iz Republikanske partije od 1953. do 1961). Sandersov uspeh, više nego Trampov, bio je pravo iznenađenje izbora 2016. Umalo je postao predsednički kandidat bez podrške korporacija i medija, samo uz podršku javnosti.

Da li primećujete skretanje udesno u političkom spektru?

U političkim elitama to postoji, ali ne u opštoj populaciji. Od 80-ih godina prošlog veka došlo je do raskola između onoga što ljudi žele i javnih politika. To se dobro vidi na primeru poreza. Ankete pokazuju da većina ljudi želi veće poreze za bogate. Ali to se ne događa. Protiv toga promoviše se ideja da smanjenje poreza donosi prednosti za sve, te da je država neprijatelj. Ali ko ima koristi od rezanja davanja za puteve, bolnice, čistu vodu i čist vazduh?

Da li je onda neoliberalizam pobedio?

Neoliberalizam postoji, ali samo za siromašne. Slobodno tržište važi samo za njih. To je istorija kapitalizma. Velike korporacije započele su klasnu borbu, one su autentični marksisti, ali s obrnutim vrednostima. Principi slobodnog tržišta odlično se primenjuju na siromašne, ali vrlo bogati su zaštićeni. Velike energetske industrije primaju subvencije od nekoliko stotina miliona dolara, finansijske institucije dobijaju masivnu pomoć nakon što propadnu. Svi oni žive na sigurnom: oni se smatraju prevelikima da bi mogli pasti i moraju biti spaseni ako imaju problema. Na kraju, porezi služe za subvencionisanje tih entiteta i s njima bogatih i moćnih. Onda se stanovništvu kaže da je država problem i smanjuje se njeno područje delovanja. I šta se događa? Prostor države je okupiran privatnom moći, a tiranija velikih entiteta raste.

Zvuči poput Orvela ovo što opisujete.

Čak bi i Orvel bio zadivljen. Živimo u fikciji da je tržište divno jer nam govore da se ono sastoji od informisanih potrošača koji donose racionalne odluke. Ali samo upalite televizor i pogledajte reklame: nastoje li one da obaveste potrošača koji će onda donositi racionalne odluke? Ili ga samo zavode? Razmislite, na primer, o reklamama za kola. Nude li one podatke o njihovim karakteristikama? Prikazuju li izveštaje nezavisnih eksperata? To bi stvorilo informisane potrošače sposobne za donošenje racionalnih odluka. Umesto toga, ono što vidimo je leteći automobil kojeg vozi poznati glumac. Kompanije ne žele slobodna već zatvorena tržišta. Inače bi se srušili.

Da li je odgovor društva na ove izazove preslab?

Postoje mnogi aktivni javni pokreti, ali im se ne obraća pažnja jer elite ne žele da se prihvati činjenica da demokratija može funkcionisati. To je opasno za njih. To može ugroziti njihovu moć. Najbolje je da se nametne vizija koja vam govori da je država neprijatelj, a da ste vi prepušteni samom sebi.

Tramp često koristi pojam anti-amerikanizam, kako to razumete?

U SAD-u vas zbog kritikovanja vlade optužuju za anti-amerikanizam. Došlo je do uspostavljanja ideološke kontrole nad društvom, uz pomoć zapaljivog patriotizma.

Na nekim mestima u Evropi se događa isto to.

Ali ništa slično onome što se ovde događa. Nema nijedne zemlje sa toliko zastava.

Plašite li se nacionalizma?

Zavisi, ako to znači biti zainteresovan za vašu lokalnu kulturu, to je dobro. Ali ako je to oružje protiv drugih, znamo gde to može voditi, videli smo i iskusili.

Mislite li da je moguće da se ponovi ono što se dogodilo 30-ih godina prošlog veka?

Situacija se pogoršala; nakon izbora Baraka Obame pokrenula se rasistička reakcija ogromne virulencije, s kampanjama koje su negirale njegovo državljanstvo i identifikovale crnog predsednika kao antihrista. Bilo je mnogo manifestacija mržnje. Međutim, Sjedinjene Države nisu Vajmarska republika. Ima razloga za zabrinutost, ali izgledi da se ponovi nešto tako su veoma mali.

Na početku vaše knjige se prisećate Velike depresije, vremena kada je “sve bilo gore nego sada, ali je postojao osećaj da će biti bolje”.

Dobro se sećam. Moja porodica je pripadala radničkoj klasi, bili su nezaposleni i bez dobrog obrazovanja. Objektivno, to je bilo puno gore vreme nego sada, ali je postojao osećaj da smo svi zajedno u tome. Tada smo imali predsednika koji je saosećao sa patnjama ljudi, sindikati su bili organizovani… Postojala je ideja da zajedno možemo pobediti krizu. Taj osećaj je izgubljen. Sada nam se čini da smo sami u bezizlazu, a da je država protiv nas.

Imate li još nade?

Naravno da ima. Još uvek postoje javni pokreti, ljudi spremni da se bore. Prilike su tu, pitanje je samo jesmo li ih sposobni iskoristiti.

Čomski završava s osmehom. Oprašta se s nama svojim dubokim glasom. Zatim odlazi iz ureda, spušta se niz stepenice fakulteta i izlazi u svetlost pustinje Sonora.

Jan Martinez Ahrens, El País, kulturni dodatak Babelia, 10.03.2018.

 

Preveo Mario Bezbradica (Peščanik.net)

Ocijeni...
(2 glasova)

ubijenadjecabihNaslov je morbidan i neki bi rekli nepotreban. Ali upravo nije. Jer je Milorad Dodik je prije neki dan došao na sumanutu ideju. Ideju osvete. Nešto kao retroaktivni danak u krvi.

Tako je predsjednik entiteta Republika Srpska, prije neki dan prilikom otvaranja spomenika posvećenog ubijenoj djeci u istočnom Sarajevu, izrekao jednu do neba gnusnu rečenicu.

Govoreći kako je ubistvo jednog djeteta ubistvo čovječanstva, kako je njegov zadatak dok je u mandatu da goni počinioce koji su ubili djecu i kako se odriče bilo koga iz redova srpskog naroda ko je počinio ubistvo djeteta, Dodik je gotovo neprimjetno skliznuo u blasfemiju i ovo izgovorio:

"Hoću da kažem ovdje, upravo danas: ja sam uvjeren da je potpuno opravdano zločincima koji su to učinili osvetiti se. To nije politički govor, ali ja sam uvjeren da je to ljudski govor".
Pucaj po izboru!

Dakle, šta to predlaže predsjednik manjeg bh. entiteta u predizbornoj kampanji? Predlaže da građani uzmu pravdu u svoje ruke i da u entitetu u kojem i nema pravde krenu da osvetom. Da li će biti danak u krvi, da li će porodica nastradalog djeteta ubijati najsumnjivije, da li će biti izvršavana egzekucija nad vršnjacima, bolesno je i pomisliti, ali Dodik upravo javno daje takav kvazizakonski okvir.

Hajmo se onda pogledati kroz crno ogledalo naše nebeske sramote, pa da vidimo ko i kako bi to izvodio osvetu po Dodiku. Kako on reče: ne političku nego ljudsku.

Za početak, hoće li roditelji 102 ubijene prijedorske djece angažovati plaćene ubice da likvidiraju na slobodu puštene srpske asasine koji i dan danas predstavljaju sive eminencije u gradu na Sani? Neće, jer roditelja i nema među živima. Većina njih je zajedno sa djecom pobijenom otišla sa ovog svijeta još u ljeto '92. Oni što su preživjeli, biološki su dokrajčeni do konca 21. vijeka. I na kraju nam ostaje svega nekoliko ljudi, nekoliko roditelja većinom Bošnjaka i pokoji Hrvat, koji bi, slušajući predsjednika svog entiteta, trebali uzeti puške i zaći po prijedorskim naseljima i kafićima te ubijati viđenije Srbe. Da li je to rješenje? Ako slušate Dodika, jeste.

Da li je rješenje da onih nekoliko preživjelih roditelja čija su djeca živa spaljena u Pionirskoj ulici u Višegradu 1992. godine odu do zatvora i ubiju nekog od Lukića? Nije dok je pravne države! Dok je Dodika i njegovog "ljudskog govora" jeste. Ako ste zaboravili, Višegrad je jednako kao i Prijedor u entitetu Republika Srpska.

Hoće li onih nekoliko stotina preživjelih roditelja u Srberenici krenuti kalašnjikovima na Bratunac da sveti i ubija zarad genocida nad djecom '95. ili kako do Dodik sramno reče: nad "vojnim obveznicima"? Ne bi trebali, dok je prava i pravde. No u Republici Srpskoj nema ni prava ni pravde, a osvetu aminuje gruntovni vlasnik entiteta Milorad Dodik. Ne znam, primjećujete li, i Srebrenica je u entitetu Republika Srpska.

Na koncu, hoće li Davor Dragičević uzeti zolju, automatsku pušku ili bombu i krenuti po Banjaluci da se sveti gelerima i kuršumima za smrt asasinima Davidovim. Kako vidimo, Davor je ljudska gromada, koja bira svaki mogući nenasilni oblik borbe protiv sistema koji mu je pojeo dijete. No, kako sada stvari stoje, uz amin Dodikov, Davor komotno može da se naoruža i od MUP-a, pa do hotela banjalučkih počne svetiti dijete.
Dodika mrtva djeca ne interesuju

Nije politički, ali jeste ljudski, da parafraziram, preciznije citiram predsjednika Milorada Dodika.

I onda, kad saberemo sve dječije žrtve Prijedora, Višegrada, Srebrenice, dobijemo jedan veliki muk. Jer, mrtva usta ne govore. Jer su im (preživjeli) roditelji tek Bošnjaci, broj u statističkoj grešci Republike Srpske. Dabome, "osveta" pa još ljudska, odnosila se na srpski dio populacije, kojoj je Dodik u svom povampirenom predizbornom piru odvezao ruke i otkučio ih od prava, pravde i pravičnosti.

Ne, ne priča u svom obraćanju Milorad Dodik o ubijenoj djeci, a njih je najmanje 120 u Istočnom Sarajevu. Ne priča uopšte o djeci, jer da priča o djeci rekao bi da je u Sarajevu najmučkije pobijeno 1.600 djece! Ne malih Srba, Bošnjaka, Hrvata i ostalih, nego DJECE. Dodika to ne interesuje!

Preko imaginarne granice, koju naziva međuentitetska linija, Dodik niti gleda niti želi da gleda. On i u smrti, pogotovo u predizbornom mantranju pravi razliku između djece u vjeri i naciji. Istina, kaže, ne oprašta ubistvo bilo kojeg djeteta, a onda se na brzinu vrati "svojima". A ti "svoji", trebali bi biti Srbi, a njihova djeca su vrijednija ili barem dovoljno vrijedna, pa je osveta poželjan čin. Odvratno!

I gdje bi smo stigli da je osveta legalno i legitimno sredstvo? Dejtona ne bi bilo, a Republika Srpska ne bi postojala. Ono nešto Srba (u najboljem slučaju) živjelo bi u nekakvom kondominijumu. I to je po Dodiku legitimno? Čini se da jeste, barem do 7. oktobra tekuće uviruće godine.
Bijele trake i Dodik

Ali, hajmo staviti karte na sto! Hajmo reći iskonski: djecu vam nećemo oprostiti! Ko? Mi ljudi! Kome? Ubicama!

Možemo li to? Ljudi mogu, a Dodik teško i nikako. Jer da može, otišao bi na obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedor za početak, pa izgovorio rečenicu da je ubistvo djeteta kao ubistvo cijelog čovječanstva.

A on to ne može i neće. Njegov politički i, na žalost, ljudski svijet sastoji se od negiranja, od najgoreg mogućeg poricanja. Ne uklapaju se u njegovu predizbornu agendu djeca. Jer šta je dijete ako nije makar Srbin. Još bolje poslušan Srbin. Oni koji nisu to, koji ne misle jednako tako, otpadni su od Dodikovog režima, a djeca su im pa gotovo bezvrijedna.

Ne vjerujete? Pitajte ono nešto živih roditelje koji kao duhovi hodaju Prijedorom. Pitajte Srebreničane, pitajte Sarajlije, Višegrađane... I na koncu, pitajte Davora Dragičevića. Još malo pa će po dvjestoti put izaći na Trg Krajine u Banjaluci da traži pravdu i istinu za ubijeno dijete.

Ne planira se svetiti. Još uvijek ne...

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(3 glasova)

ujguriRuanda. Istočni Timor, Mijanmar. Svijet ima okrutnu naviku ignoriranja humanitarnih katastrofa sve dok nije prekasno. Teško se riješiti starih navika, a još teže ljudi koji su meta državno vođenih programa etničkog čišćenja. No, izvještaji o masovnim koncentracijskim kampovima i kriminalizaciji Islama koji su nametnuti kineskim ujgurskim muslimanima trebaju alarmirati svakoga i bilo koga. Odmah sada.

U avgustu je panel UN-a za ljudska prava izvijestio kako je do milion ujgurskih muslimana nasilno smješteno na lokacije koje liče na masovne pritvorne kampove u Xinjiangu – autonomnoj regiji na zapadu Kine gdje živi približno 10 miliona ujgurskih muslimana. Gay McDougall, koji je na čelu UN-ovog komiteta za eliminaciju rasne diskriminacije, tvrdi kako je do dva miliona Ujgura i pripadnika drugih muslimanskih manjina primorano biti u „političkim kampovima za indoktrinaciju“.

Obim kineskog pritvaranje je zapanjujući, najmanje jedan od deset ujgurskih muslimana koji žive u Xinjiangu „nestalo je u pritvornim kampovima“. Ta cifra je još više zapanjujuća za one koji imaju članove porodice ili prijatelje zatvorene samo zbog prakticiranja svoje vjere – Islama – u regiji gdje je religija kategorično povezana sa subverzijom, separatizmom i terorizmom.

No, pritvaranje jednog miliona ljudi u Xinjinagu je samo vrh ogromne državne arhitekture etničkog čišćenja koje se provodi nad ujgurskim muslimanima. Sama fraza „pritvor“ i „koncentracijski kampovi“ odmah izazivaju povratak slika Holokausta i pritvaranja američkih Japanaca tokom Drugog svjetskog rata. Te analogije su ponukale New York Times, Atlantic i Intercept da objave nedavne tekstove o dokumentiranju kineskog stava prema Islamu kao „mentalnoj bolesti“, kao i njegov nemilosrdni cilj njegova uništavanja kroz brišući sistem etničkog čišćenja čiji je samo jedan dio masovno pritvaranje.

Ipak, veliki dio svijeta ostaje nesvjestan užasa koji se dešavaju u Xinjiangu. Štaviše, potpuno su neupoznati sa ljudima zarobljenim u stomaku supersile koja ih želi uništiti.
Ko su Ujguri?

Prikaz historije i identiteta ujgurskih muslimana ističe zašto je Kina, komunistička država koja podržava ateizam i privilegira većinski narod Han, posvećena eliminiranju ovih ljudi. Ujguri su stigmatizirana manjina na dva fronta: etničkom i vjerskom, te zarobljena u nesigurnim križanjima orvelijanske policijske države koja vidi Islam kao protivnika državno pomognutom ateizmu, kao i ujgurski identitet nadmoći etničke grupe Han.

Ujgurski muslimani su urođenički narod Xinjianga, autonomne regije na sjeverozapadu Kine koja graniči sa Mongolijom na sjeveroistoku i brojnim državama sa muslimanskom većinom na svojoj lijevoj strani. Nakon kratkog proglašenja nezavisnosti početkom 20. vijeka, Xinjiang – i veliki broj ujgurskih muslimana – anektirala je komunistička Kina 1949. godine i sve do danas ostaje pod njenom autoritarnom kontrolom.

Uz vjersku opredijeljenost, ujgurski etnicitet liči i poklapa se sa nekima susjedima iz Centralne Azije kao što su Kirgistan, Kazahstan i druge države gdje su većinom turkijski narodi. Ovu regiju ujgurski muslimani i dalje nazivaju Istočni Turkistan. U skladu sa ovim nacionalnim prikazom, ujgurski muslimani imaju i svoj jezik, Ujgur, ranije poznat kao istočnoturkijski jezik i koji govore samo ujgurski žitelji Xinjianga i njihovi sunarodnjaci u dijaspori.

Elementi ujgurske populacije u Kini su pokušavali povratiti svoju nezavisnost, govoreći kako su autohtonost i progoni osnove za odvajanje od Kine. Kineski odgovor je bio promoviranje masovnog prebacivanja Han Kineza u državno zaleđe, uključujući i Xinjiang, čime su Ujguri na kraju postali manjina u rodnoj zemlji i tako je strateški uklonjena mogućnost proglašenja nezavisnosti.

Teroristički napadi 11. septembra na SAD stvorili su nove mogućnosti za Kinu da suzbije svoje stanovnike ujgurske muslimane više od demografskog inženjeringa. Idući ukorak sa SAD-om, Peking je usvojio američku islamofobiju koju je podržavala Busheva administracija i vodio „Rat proti terorizma“ koji je povezao Islam i terorizam. Sa velikom sumnjom prema Islamu na svijetu i Globalnim Ratom protiv Terorizma u potpunosti razvijenim, Kina je iskoristila zrelu geopolitičku situaciju koja je omogućila nemilosrdne i žestoke napade na ujgurske muslimane – koristeći Islam kao način uništavanja ljudi koji odbijaju razmijeniti svoju vjeru, jezik i običaje za alternative na koje ih primorava Peking.
Kriminaliziranje Islama

Islam je ključni dio ujgurskog identiteta i vjersko izražavanje je duboko povezano sa jezikom i kulturom. No, Rat proti Terorizma je omogućio Pekingu da napadne vjerski identitet ujgurskih muslimana kako bi ne samo ukinuo nastojanja prema nezavisnosti, već došao do etničkog čišćenja širokih razmjera. Univerzalna kriminalizacija muslimanskog izražavanja, u zapadnim i istočnim državama, omogućila je Kini da prva „baci Ujgure pod geopolitički autobus“. A proteklih ih je godine u potpunosti pregazila sa povezanim setovima odluka do te mjere da američka ili francuska islamofobija izgledaju kao šetnja.

Ipak, razumijevanje širine i dubine kineskog progona ujgurskih muslimana se u potpunosti otkriva kroz originalni cilj: a to je transformacija i brisanje, ne progon terorista. Kriminaliziranje i politiziranje Islama, najbližeg i najsvetijeg identifikatora ujgurskog identiteta, način je kroz koji Peking želi ispuniti svoj cilj. Kina je 2015. godine ograničila studente, nastavnike i druge civilne radnike iz redova ujgurskih muslimana da poste tokom mjeseca ramazana, što je bilo prošireno mimo građanskih granica kroz policijsku iznudu i prismotru domaćinstava tokom svetog muslimanskog mjeseca.

Ovu zabranu su pratile, kako navode iz Human Rights Watcha, stalne provjere ujgurskih imama, detaljna prismotra džamija, uklanjanje religioznih učenika i nastavnika iz škola, restrikcije ujgurskim muslimanima u komuniciranju sa porodicom ili prijateljima van Kine, te provjere literature koja se daje u školama u Xinjiangu.

Dok je Xinjiang brzo postao zatvor na otvorenom za ujgurske muslimane proteklih godina, otvoreno pokazivanje vjere bi muslimana direktno poslalo u jedan od najgorih kineskih zatvora: pritvorni centar za „liječenje“ od Islama i gušenje ujgurskog naroda
Pritvor i etničko čišćenje

Zabranjivanje obilježavanja ramazana poslalo je jasnu poruku Ujgurima tokom najupečatljivijeg perioda muslimanskog života: kažnjavanje izražavanja Islama će proći nekažnjeno. Kroz državnu zabranu ramazana, koja je  utukla kamen temeljac ujgurske kulture i života, i poslije svetog mjeseca je guran stav države da je Islam „ideološka bolest“ koja mora biti, ne samo krivično gonjena, već i patološki liječena.

Kampovi za pritvor, nazvani „centri za preobrazovanje“ u državi, rasli su i brojem i kapacitetom od početka 2013. godine. Unutar ovih krcatih kampova, državni agenti su liječili bolest (Islam) kroz litaniju užasa, poput primoravanja Ujgura da jedu svinjetinu i piju alkohol (oboje su zabranjeni u Islamu), učenju napamet i recitiranja pjesama Komunističke partije, prisilni rad, učenje mandarinskog jezika i drugih sistema obuke napravljenih da istjeraju njihovu vjeru i kulturu iz pritvorenih.

Zatvoreni, otuđeni od doma i porodice, 10 do 20 posto ujgurskih muslimana iz Xinjianga trenutno trpi ili je prošlo kroz horore najveće mreže kampova za pritvor od Drugog svjetskog rata. Oni koji se opiru u njima su dodatno mučeni, a brojni su dokumentirani dokazi o smrtnim slučajevima njihovih članova porodica ili njihovih nestanaka. Većina pritvorenih su muškarci, a kineske vlasti su nadomjestile nejednako pritvaranje muškaraca kroz prisilne brakove ujgurskih muslimanskih žena sa (nemuslimanskim) muškarcima grupe Han. Tako se dalje umanjuje brojnost ujgurskih muslimana i ojačava hegemonija Hana.

Prijetnja pritvorom je strah koji lebdi nad Xinjiangom kao crni oblak i teško pada na um svakog ujgurskog muslimana. Zaista, „pritvori i strah od pritvora su postali neizbježan dio svakodnevnog života“. Ovaj strah je oružje koje kineska Vlada koristi kako bi spriječila i zabranila Ujgurima prakticiranje vjere, dovođenje sveprisutne policije u muslimanskim zajednicama gdje se prisluškuju komšije, kolege sa fakulteta i sa poslova pa se tako dobijaju podaci, a špijuni, u potezu koji je možda najbezočniji, regrutiraju ujgursku djecu da prate i ukazuju na vlastite roditelje.

Big Brother je možda najblaži izraz, jer su kineske vlasti bukvalno regrutirale bilo koga i svakoga iz zajednica ujgurskih muslimana da učestvuju u projektu iskorjenjivanja Islama.
Ispiranje dječjih mozgova

Prošle sedmice je Sigal Samuel u Atlanticu napisao: „Kineska čistka je natjerala Ujgure u Xinjiangu da se zabrinu da će ih vlastita djeca prijaviti, bilo slučajno ili zbog toga što ih nastavnici pozivaju da špijuniraju svoje roditelje“.

Samuelov rad je potakao diskusiju o užasima koji se dešavaju u Xinjiangu i mimo centara za pritvor što je otvorilo prolaze da otkrivanje ostalih krakova kineskog programa etničkog čišćenja; posebno onih koji za metu imaju ujgursku djecu.

Kineski projekat razbijanja porodica, osnovnog elementa strukture društva ujgurskih muslimana u Xinjiangu, provodi se kroz stalne programe pozivanja djece da prijavljuju vjerske aktivnosti njihovih roditelja učiteljima i nastavnicima koje kontrolira država.

Na meti su i formalne institucije državnih sirotišta gdje sinovi i kćeri pritvorenih Ujgura prolaze program kulturalnog pranja mozga i asimilacije napravljenog po mjeri djece.

Unutar ovih sirotišta gdje su djeca „stara između šest mjeseci i 12 godina zatvorena kao životinje na farmi“, kineske vlasti provode možda ključni aspekt programa etničkog čišćenja: obrađuju cijelu generaciju ujgurskih muslimana da okrenu leđa svojim roditeljima, vjeri i kulturi, a prihvate ateizam, mandarinski jezik i običaje Hana koje njeguje Peking.

Oduzimanje ujgurskom narodu vlastite budućnosti, njihove djece, stvara put ka daljem umanjenju 10-milionske zajednice ujgurskih muslimana, nacije koja je postojala prije nastanka moderne kineske države.
Čeka se svijet

U utorak, 4. septembra, objavio sam Tweet o pritvaranju jednog miliona ujgurskih muslimana koji je postao viralan i, što je bitnije, privukao pažnju ujgurskih muslimana u dijaspori. Jedan ujgurski student (čije ime neću objaviti iz straha da će Kina možda vršiti odmazdu nad njim ili njegovom porodicom) iz Engleske me kontaktirao i podijelio svoje intimne priče o suđenjima njegovim članovima porodice i šta su oni, kao i njegovi prijatelji, doživjeli u kampovima za pritvor.

Kao i mnogi, posvetio sam se krizi zbog lanca vijesti koje dokumentiraju pritvaranje jednog miliona ujgurskih muslimana, alarmiran kako je slaba pokrivenost toga u glavnim medijima – i kako svijet ne samo da ne odgovara, već i ne zna šta se dešava.

„Čekamo reakciju svijeta“, napisao mi je taj student na Twitteru, kao uvod u stav koji će otkriti jačinu državnog nasilja nad njegovim narodom.

„Čekamo da svijet spozna ko smo mi“, završio je. Osnovna molba koju Kina efikasno pokušava prikriti dok sistematski brani i kažnjava svaki trag života ujgurskih muslimana. Kako bi mogli spoznati program progona koji Kina provodi nad ujgurskim muslimanima, prvo moramo znati ko su oni kao narod. Oni su ponosni ljudi čiji je jedini zločin život na zemlji koja je uvijek bila njihova i izražavanje vjere i kulture koja je duboko ukorijenjena u toj zemlji.

Priznavanje njihovog postojanja, kao globalna zajednica, osujećuje samu bit kineskog programa etničkog čišćenja: odbacivanje identiteta ujgurskog muslimana i njegovo uklanjanje iz sjećanja. Još nije prekasno za nas, za sve nas, da znamo ko su Ujguri i, zatim, pomognemo sprečavanje nove svjetske humanitarne katastrofe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Khaled A Beydoun (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

hamas1Čini se da Hamas više napreduje na polju sporazuma o deeskalaciji s Izraelom nego na pomirenju s Fatahom.
Posljednji sporazum o pomirenju između Fataha i Hamasa je potpisan u Kairu 2017. godineReuters

U subotu je delegacija Palestinske samouprave otputovala u Egipat kako bi razgovarali o pomirenju sa Hamasom i tekućim pregovorima sa Izraelom u vezi deeskalacije u Gazi. Do ove posjete je došlo nakon višesedmičnih napetosti između Ramallaha i Kaira, što je obilježilo najnižu tačku u odnosima između dvije strane u proteklim godinama.

U objavljenim izvještajima se navodi da je palestinski predsjednik Mahmoud Abbas sve ljući na egipatsku vladu, bojeći se njene navodne uloge u "sporazumu stoljeća" i njegovom zanemarenju interesa Ramallaha u Gazi.

Sjedinjene Američke Države i Izrael su dali Egiptu zeleno svjetlo da predvodi napore za pomirenje Fataha i Hamasa i formiranje vlade jedinstva koja bi omogućila Palestinskoj upravi da ponovno preuzme vlast u Pojasu Gaze. Također posreduje u pregovorima o deeskalaciji između Izraela i Hamasa, na koje Fatah gleda sa sumnjom.

Ali s obzirom na rastuća neprijateljstva i nepopustljivost između dvije glavne palestinske frakcije, čini se paradoksalnim da su Palestinci spremniji da postignu primirje sa Izraelcima nego da se međusobno pomire.
Zašto propadaju razgovori o pomirenju

Prošli mjesec je obilježena 11. godišnjica političke podjele između Gaze i Zapadne obale. Godine 2006. je Hamas pobijedio na izborima u Gazi, što je Fatah odbio da prizna. Nakon što su izbili sukobi između dvije strane, pristalice Fataha su protjerani i Izrael je nametnuo opsadu Gaze 2007. godine.

Od tada je bilo više pokušaja posredovanja za postizanje sporazuma – pokušaja gdje su posrednici bili Egipat, Katar, Saudijska Arabija i Jemen. Unatoč potpisivanju niza sporazuma između Fataha i Hamasa, gdje je posljednji od njih potpisan u Kairu 2017, učinkovito pomirenje nije postignuto i nastavlja se politički spor.

Krajem jula je Egipat uspostavio program pomirenja kojim se navode smjernice korake koje dvije političke sile moraju poduzeti kako bi se okončao proces. Hamas je taj program odobrio, ali je Fatah nedavno objavio da se neće držati tog programa. Umjesto toga je Abbas iznio niz čvršćih zahtjeva, uključujući da Hamas u potpunosti preda Gazu. Ramallah sada želi da u potpunosti preuzme političku, sigurnosnu i vojnu kontrolu nad Pojasom u zamjenu za pomirenje, što je zahtjev na koji Hamas neće pristati.

Unatoč učešća različitih lokalnih i regionalnih igrača u sporu između Fataha i Hamasa, čini se da nema napretka u razuvjeravanju Abbasa da popusti u ovom svom krutom stavu. Njegova nepopustljivost je doprinijela njegovom izuzetno niskom nivou odnosa sa Egiptom.

Ustvari, Ramallah je samo pojačao svoj pritisak na Hamas. Proteklih mjeseci je Palestinska samouprava poduzela nekoliko kaznenih mjera protiv Gaze, uključujući proizvoljno smanjene plata državnim uposlenicima i ozbiljno smanjenje operativnog budžeta Pojasa. Ovo je gurnulo Gazu na ivicu kolapsa, što je bio planirani učinak ovih mjera. Abbas se nada će se, kada budu gurnuti na rub, Palestinci Gaze pobuniti protiv Hamasa i srušiti njihovu vladu.

S obzirom da je Washington odobrio proces pomirenja na osnovu smjernica koje Egipat predlaže, postavlja se pitanje zbog čega ga Abu Mazen tako kategorično odbija i odakle mu hrabrost da to učini.

Sredinom augusta je palestinski predsjednik otišao toliko daleko da je odbio sastanak sa šefom egipatskih obavještajaca koji je bio u posjeti Izraelu i koji se trebao naći sa predstavnicima Palestinske samouprave.

Možda odgovor na ovo pitanje može biti pronađen u skorašnjoj objavi Izraela da je obavještajno krilo Palestinske samouprave otkrilo zavjeru za napad na izraelsku vojnu patrolu na Zapadnoj obali. Abbas je očigledno uvjeren da dok god Izrael ovisi o njemu za sigurnosnu saradnju na Zapadnoj obali, on ima dovoljno slobode da manevrira i odbija sporazume za koje se boji da bi mogli gurnuti u stranu ili naškoditi njegovoj vlasti.
Razgovori o deeskalaciji se odvijaju po planu

I dok zakazuju napori za pomirenje, ostvaren je značajan napredak prema deeskalaciji između Hamasa i Izraela uz posredovanje Egipta, Katara i Ujedinjenih naroda. Napreci su ostvareni u tom smjeru unatoč odsustvu pa čak i protivljenju Palestinske samouprave.

Sve strane uključene u razgovore smatraju deeskalaciju prijeko potrebnim korakom kako bi se spriječili drugi, opasniji razvoji događaja.

S jedne strane Hamas pokušava da izbjegne bilo kakvu eskalaciju koja bi se mogla pokazati znatno smrtonosnijom od prethodnih ratova sa Izraelom i koja bi u potpunosti mogla zbrisati njegove vojne kapacitete. Još važnije, to bi moglo dovesti do gubitka njihove vlasti nad Gazom, što bi potaklo razdoblje političkog haosa ili čak ulazak Palestinske samouprave u Pojas na izraelskim tenkovima.

Ovo bi značilo gubitak posljednjeg Hamasovog uporišta (nakon što su taj pokret protjerali sa Zapadne obale Palestinska samouprava i Izrael) te potencijalni gubitak statusa velikog i značajnog igrača na palestinskoj političkoj sceni. To je razlog zašto Hamas snažno pokušava da izbjegne novi veliki rat sa Izraelom i zbog čega nikada neće pristati na uvjete koje Abbas trenutno nudi za pomirenje.

S druge strane, Izrael također shvata da bi mogući rat sa Hamasom predstavljao visoki sigurnosni, ekonomski i politički rizik. Hamas ima raketne kapacitete koji možda ne bi bili u stanju da dovedu do ogromnog uništenja, ali opasnost od masovnog raketnog napada bi zasigurno paralizirao velike izraelske gradove. Posljednji rat je također demonstrirao da su borci oružanih grupa sa sjedištem u Gazi u stanju da se infiltriraju i izvedu napade duboko u neprijateljskoj teritoriji.

Za Izrael bi ovo značilo teške ekonomske gubitke i smrt i ranjavanja desetaka vojnika i civila, što predstavlja ogroman politički rizik za vladu. Istovremeno, postoji rizik da Izrael ne bi uspio da izbriše Hamas sa Pojasa i da se suoči sa istom neugodnom pat pozicijom u Gazi u kojoj se trenutno nalazi.
Nezamisliva humanitarna katastrofa

Također, obje strane vrlo dobro znaju da bi četvrti veliki rat desetkovao Gazu i doveo do nezamislive humanitarne katastrofe. Ogromno uništenje izazvano prethodnim ratovima i danas otežava život u Pojasu i međunarodna zajednica još nije imala priliku da provede bilo kakvu smislenu obnovu.

Unatoč očitoj potrebi za deeskalacijom, i dalje su prisutne velike prepreke za zaključivanje ovog sporazuma. Jedan od najvećih izazova je nedostatak dogovora između dvije strane o tome šta bi trebao ovaj sporazum omogućiti. Hamas želi da se poduzmu veliki koraci kako bi se poboljšala humanitarna situacija u Gazi – takvi koraci da Palestinci koji žive tamo mogu osjetiti razliku u svojim životima. Izrael s druge strane ne želi da to dozvoli i umjesto toga se nada da će dobiti sporazum u zamjenu za skromnu količinu humanitarne pomoći.

Postoje i razni protivnici ideje deeskalacije, i među Palestincima u Gazi i među Izraelcima. Unutar izraelske vlade, primjera radi, premijer Benjamin Netanyahu se sukobljava sa ministrom odbrane Avigdorom Liebermanom, koji odbacuje svake pregovore sa Hamasu, uz tvrdnju da to omogućilo oružanoj grupi da se regrupira, naoruža i da bude bolje pripremljena za naredni rat.

Također se očekuje da Palestinska samouprava neće sjediti skrštenih ruku ako se postigne sporazum o deeskalaciji.

U skorije vrijeme su izraelski mediji objavili izvještaje u kojim se navodi da se Tel Aviv priprema za mogućnost da Abbas objavi novi niz eskalacijskih mjera protiv Gaze, koje bi mogle isprovocirati Hamas. Takav potez bi za cilj imao da osigura da bez obzira kakvo god olakšanje proiziđe iz postizanja sporazuma o deeskalaciji, da ono ne pravi pravu razliku na terenu i da Gaza nastavi da se suočava sa humanitarnom krizom i potencijalnom političkom nestabilnošću.

Hamas pokušava da u okviru sporazuma ispregovara garancije da će biti kompenziran za bilo kakve dodatne finansijske rezove koje Palestinska samouprava odluči da nametne. Ovo, međutim, bilo bi teško postići jer bi bilo kontradiktorno sa izraelskom strategijom da se dozvoli da u Gazu curi samo minimum sredstava i da se Palestinci drže u stanju "ni živi ni mrtvi".

U nadolazećim sedmicama ćemo vjerovatno vidjeti dodatne napore da se spriječi postizanje sporazuma za deeskalaciju, što će Gazu učiniti poprištem intenzivnijih vojnih i političkih dešavanja. Ali, bez obzira šta se desi, čini se da postoji veća šansa da se postigne sporazum o deeskalaciji nego o pomirenju između Fataha i Hamasa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Adnan Abu Amer (Al Jazeera)

ponedjeljak, 27 Avgust 2018 00:00

Edhemov let iznad Korićanskih stijena

Ocijeni...
(0 glasova)

koricanskestijeneDa si bio, dobri čovječe, prije 26 godina na Korićanskim stijenama, vidio bi užas ljudskom umu nepojmljiv. Vidio bi ljude iznad ambisa, iznad ralja smrti, 300 metara razjapljenih podno stradalnika kako čekaju u svoju kamenu utrobu da prime nevin svijet. Vidio bi dva reda, u svakom redu po stotinjak ljudi, kako kleče. Kao da se Bogu mole. U dva safa. Neki u suzama, neki u sebi i moltivi, neki pognutih glava, neki uperenog pogleda ka nebu. Dva reda spremnih za smrt. Vidio bi, čovječe dobri, i pet utvara, pet đavoljih radnika kako stoje naslonjeni na stijene. Oni bočni u rukama drže kalašnjikove, a trojica u sredini papovke.

A onda bi čuo promukli šejtanov glas kako se dere nad provalijom: "Ovdje mi mijenjamo mrtve za mrtve i žive za žive!"

To je glas zlotvora Darka Mrđe, to je glas poslije kojeg je smrt upila tijela i kosti 224 Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora i okoline. To je zvuk, koji je izašao iz grla, zvuk nakon koga se barut spario sa rafalima i počeo kopati po živom ljudskom mesu. Tako je srpska policija mijenjala mrtve za mrtve i žive za žive. To je bio način po kojem je funkcionisala "ljudskost".

Bezobzirno, hinjski i kukavički.
Razmjena za smrt

A ti stradalnici, njih 224, prvo su prošli pakao srpskih logora Keraterm, Omarska i Trnopolje. Ti stradalnici su bili hodajući leševi od trideset kilograma još prije ulaska u autobus smrti. A onda su im prijedorske vlasti, poput Lucifera, ponudile najmorbidniju igru. Predložili su logorašima da se dobrovoljno ukrcaju u autobuse i da krenu na razmjenu u Travnik.

Onaj monstrum Mrđa bio je, zapravo, posljednji šraf u mašineriji smrti. On je tek udarna igla ovog kalašnjikova. Okvir, mehanizam i meci su bili u Prijedoru, Banjaluci i Beogradu. Jer, trebalo je prevesti ljude do pod Vlašić, trebalo je odrediti lokaciju za egzekuciju, tako strašnu, izolovanu i nedostupnu da se i danas, 26 godina poslije, kosti teško pronalaze. Trebalo je osmisliti čitav taj mehanizam zla, prevare i smrti. Trebalo je provesti autobuse pored susjeda Srba iz Prijedora i Banjaluke, koji su nehajno promatrali komšije - buduće mrtve. Trebalo je zasuti leševe bombama, trebalo je urušiti okolne stijene, koje su samljele, izmiješale i pojele meso i kosti 224 Bošnjaka i Hrvata. Poduhvat je to...

Samo jedno zločinac nije očekivao - nije se nadao da će neko preživjeti i užasnu priču svijetu reći. A objektivno - ko je mogao preživjeti nepreživljenu kamenu grobnicu?
Misli iznad provalije

Tog 21. avgusta 1992. godine klečao je Edhem Hadžić Crni iznad ponora. Među prvima sa desne strane u prvom redu. Gledao je oko sebe. Sa njegove lijeve strane klečao je njegov prijatelj Rasim. Stisli su jedan drugome ruku. U smrt zajedno. Onda je čuo rafale - i sa lijeve, i desne strane.

Mozak radi nevjerovatno brzo. Brže od metka, sigurno. Kakva je računica čekati rafal koji će tijelo ionako gurnuti u 300 metara dubok bezdan, kada se čovjek može sam baciti dole, sebi muke skratiti, mislio je Edhem. U tom djeliću sekunde, koji mu je bio niša između života i smrti, on se bacio u ponor Korićanskih stijena.

Osjetio je momenat slobode, koji se odmah preklopio sa vatrom u butini. Veći naredni tren čuo je sebe kako teško diše. Nije vidio ništa, ali je osjećao tijela desetina ljudi, ubijenih ljudi, koja se slažu preko njega u ambisu.

Edhem čuje krkljanje. Ljudi koje spaja strah i smrt umiru doslovno sa svake njegove strane. Živ čovjek uokviren prijateljima, komšijama i rodbinom, iz kojih čili život. U idućem momentu, živ čovjek uokviren mrtvim ljudima.

I kako da se Edhem Hadžić razlikuje od mrtvih? To ni sam ne može znati u početku. Zna, ako je to znanje, da je u provaliji, da ne leti i osjeća bol. To bi moglo biti to! Osjeća bol. Mrtav čovjek ne osjeća ništa, a njegovu lijevu nogu reže bol.

Pada noć tog 21. avgusta i čini se da je svemu kraj. I zlu mora doći smiraj. A onda jedna, dvije, tri eksplozije... Geleri se zabijaju u mrtvi štit, u tijela iznad Edhema. "Kašikare"! Kao finalno dokusurivanje eventualno preživjelih.
Ustajanje iz postelje smrti

"Je** ti njima mater, oni su gotovi", bile su konačne riječi asasina.

Vozila su otišla u noć, a kamena grobnica Korićanskih stijena ostala je da samuje.

Edhem Hadžić Crni se izvukao ispod tijela poznanika, prijatelja i komšija. Edhem je napustio postelju smrt i za njega postavljenu tog 21. avgusta 1992. godine i, nakon pet dana lutanja, sakrivanja sa ranom koja se ucrvala, nekako se dočepao slobodne teritorije. Pronašli su ga pripadnici Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane, zajedno sa još nekoliko preživjelih. Edhem je imao trideset i nešto kilograma. Spasio se.

Njegov pad je bio let iznad Korićanskih stijena. Njegovo skakanje u ralje smrti je postalo put istine. Produžena ruka slabašne pravde, oči i uši onih 224 poginulih, koji, kroz Edhema i desetak preživjelih, žive sa nama i traže tu pravdu. A pravda je sporija i mračnija od one rupe podno Korićanskih stijena.

"Pravda" sa debelim navodnicima kaže sljedeće: Pripadnik Interventnog voda prijedorske policije Darko Mrđa osuđen je na 17 godina zatvora. Izašao je nakon devet godina i sada je siva eminencija u Prijedoru. Šetka se pored ljudi kojima je najmilije pobio na Korićanskim stijenama. To je onaj što je "mijenjao mrtve za mrtve, a žive za žive".
Edhem iznad stijena

Sud Bosne i Hercegovine je osudio ukupno devet pripadnika Interventnog voda: Marinku Ljepoja i Radoslava Kneževića na po 23 godine zatvora, Dušana Jankovića, Milorada Škrbića i Zorana Babića na po 21 godinu, Željka Stojnića 15 godina, Damira Ivankovića 14 godina, Ljubišu Četića 13 i Gordana Đurića na osam godina zatvora. Ako izračunate, to je 9,5 mjeseci za svakog ubijenog logoraša. Kao da su krali kukuruze, a ne ubijali ljude...

I ove godine Edhem Hadžić Crni stoji na Korićanskim stijenama. Zajedno sa malobrojnim put provalije bacio je ružu. Jednu od njih 224. Za svakog ubijenog po ruža.

Edhem je kleknuo, pogledao put neba, pa spustio glavu dole, prema rodbini, prijateljima, komšijama u provaliji. Tijelo muškarca se zatreslo. Ridaj je zaparao Korićanske stijene. Bol živog koji je preživio da ispriča stradanje mrtvih.

Da se ne zaboravi!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Stranica 5 od 8

S5 Box