Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (90)

Ocijeni...
(0 glasova)

nakbaKroz svoje 70-godišnje postojanje, Izrael nije pokušavao ograničiti svoje kršenje međunarodnog prava i zakona ratovanja u Palestini. Zapravo, ima dugu i dobro dokumentiranu historiju prekršaja ljudskih prava i činjenja ratnih zločina u Libanu.

I tu je UN većinom u tišini posmatrao dok je Izrael napadao civilne zajednice i ispostave UN-a, koristio zabranjeno oružje i učestvovao u masakrima nad bespomoćnim ženama i djecom.

Invazija 1982.
Izraelska armija je 1982. izvršila invaziju na Liban pod izgovorom odgovora na napade Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) čije je sjedište tada bilo u Zapadnom Bejrutu. Libanski građanski rat pružio je pogodnu izliku za izraelsko nasilje kojim su bili pogođeni i libanski i palestinski civili.

Kako bi protjerao PLO, Izrael je lansirao barbarski napad na Bejrut iz zraka i sa mora, istovremeno prekinuvši dostavu hrane, vode i električne energije. Tokom dvomjesečne opsade, na udaru Izraela našlo se „pet UN-ovih zgrada, 134 ambasade ili diplomatske rezidencije, šest bolnica ili klinika, jedna duševna bolnica, Centralna banka, pet hotela, Crveni krst, uredi libanskih i stranih medija i nebrojeni privatni domovi“.

Procjenjuje se kako je od 6. juna do 25. avgusta te godine, tokom izraelskog pokolja ubijeno više od 17.000 Libanaca i Palestinaca, većinom civila. Krajem mjeseca, američki predsjednik je nazvao ta ubistva „holokaustom“ tokom ljutitog telefonskog razgovora sa tadašnjim izraelskim premijerom.

Dok je većina svijeta pratila masovna ubistva sa strahom, malo djelovanja je bilo da se to prekine. To je ohrabrilo Izraelce da idu dalje. Mjesec dana nakon evakuacije hiljada boraca PLO-a iz Libana, izraelska vojska je okupirala Bejrut, okruživši palestinske kampove Sabra i Shatila. Kršćanski falangisti, proizraleski borci, upali su u kamp i mučili, silovali, sakatili i ubijali. Bilo je više od 3.000 žrtava palestinskih civila, mnogi od njih su bile žene, djeca i starije osobe.

Krajme 1982. godine je Generalna skupština UN-a proglasila taj krvavi pohod činom genocida i osudila „najoštrijim riječima masakr velikog obima nad palestinskim civilima u izbjegličkim kampovima Sabra i Shatila“. Međutim, niti UN niti bilo koje drugo međunarodno tijelo nije pokrenulo neku akciju protiv Izraela niti njegovih saradnika za masakr.

Masakr u Qani
Izrael je 1985. povukao svoje snage u takozvanu „sigurnosnu zonu“ na jugu Libana gdje je bio prisutan do 2000. godine. Tokom tih 15 godina je lansirao smrtonosne napade na Liban i libanske civile.

Aprila 18. 1996. godine, izraelska vojska je napala UN-ovu ispostavu u selu Qana gdje se sklonilo 800 civila od izraelskog bombardiranja tokom bitke sa Hezbollahom. Više od 100 civila je poginulo, a 116 osoba je ranjeno prilikom napada na jasno označenu lokaciju.

Iako je iskazao saučešće zbog civilnih gubitaka, UN nije poduzeo nikakve korake protiv Izraela. Amnesty International je opisao napad u svom izvještaju kao „bešćutno zanemarivanje civilnih života i kršenje zakona rata tokom direktnog napada na civile“.

On ne ukazuje kako je UN bio u potpunosti indiferentan za granatiranje njegove ispostave jer je Generalna skupština, sa 66 glasova „za“, dva „protiv“ i 59 „suzdržanih“ usvojila rezoluciju kojom se traži od Izraela 1,7 miliona dolara za obnovu napadnute lokacije.

Predvidljivo, SAD i Izrael su glasali protiv rezolucije i nije iznenadilo kako ova druga država nije realizirala odluku. No, UN nije poduzeo dalje korake protiv Izraela zbog odbijanja ispunjenja rezolucije.

Rat 2006.
Deset godina kasnije, 12. jula 2006. godine, Izrael je pokrenuo novi razarajući napad na južni Liban.

Izraelski mediji objavili su kako je izraelska vojska koristila velike količine zabranjenog oružja. Jedan oficir koji je učestvovao u ratu opisao je obim korištenja takvog oružja nad civilima kao „ludo i čudovišno“.

Kako je on naveo, izraelska vojska je ispalila približno 1.800 kasetnih bombi sa 1,2 miliona punjenja. Drugi vojnici su naveli kako je obimno korištenje oružja sa bijelim fosforom bilo primarno oružje rata.

Izraelska vojska je 30. jula gađala kuću u selu Qana gdje su dvije velike porodice zatražile sklonište. U napadu su ubijena 54 civila, od čega 37 djece.

Iako je Vijeće sigurnosti izrazilo „šok i pogođenost“ zbog bombardiranja i izrazilo sućut zbog pogibija, nije poduzelo dalje akcije protiv Izraela zbog ovog zločina.

Dvije rakete, ispaljene 7. avgusta iz izraelskog ratnog aviona, uništile su i oštetile stambene zgrade u predgrađu Bejruta Shiyyah. Najmanje 60 ljudi je poginulo. Kasnije istog dana, izraelska vojska je pogodila zgradu u gradu Ghaziyeh, usmrtivši 16 civila.

Narednog dana je Izrael ponovo gađao civilne zgrade u Ghaziyehom, ubivši 13 osoba. Kao i u slučaju napada u Qani i Shiyyahu, UN je izrazio saučešće, ali nije činio ništa više.

UN na usluzi svima
Nijedan od ovih zločina nije izoliran u vremenu i prostoru niti je historijska anomalija. Veoma su ono ko smo i šta smo postali.

Dugo prije masakra Sabra i Shatila, Izrael je protjerao miliona Palestinaca iz njihove višestoljetne domovine koristeći svjesno i precizno etničko čišćenje, praćeno silovanjem, ubistvima i paljevinom. Historija Deir Yassina, Ramleha i Lydde je veoma poznata i dokumentirana.

U decenijama koje su uslijedile nije se mnogo promijenilo, Izraelci su dodali Qibyu, Rafah, Jenin, Beit Hanoun i druge palestinske zajednice onima koje su ugravirane među analima netuženih i nesuđenih ratnih zločina.

Drugdje i danas, u Mijanmaru, Siriji, Kašmiru i drugim ratnim zonama su silovanje, mučenje, prisilno raseljavanje, obimno bombardiranje i korištenje zabranjenih hemikalija preferirana ratna oružja sa civilima kao glavnim metama.

Nisu civili uvijek sistematski gađani. Kako piše na blogu Međunarodnog komiteta Crvenog križa, tokom Bitke za Solferino 1859. godine u Drugom italijanskom ratu za nezavisnost, poginulo je 6.000 vojnika i samo jedan civil.

Od tada smo svjedočili širenju zakona ratovanja i usvajanju Konvencije za poboljšanje uvjeta za ranjene u vrijeme rata koja je preteča Ženevskim konvencijama.

Oba obilježja međunarodnog prava su napravljena da sačuvaju ljude i imovinu koji ne pridonose ratovanju i zaštiti civila i civilnih zajednica od nepotrebnog uništavanja i tegoba. Ipak, uprkos principima koji su se razvijali i naporima da se sklone ne-borci od strahota rata, sada su upravo oni, više no ikada, postali glavne žrtve ciljane smrti i razaranja.

Kako navode iz UNICEF-a, tokom 20. stoljeća je odnos civilnih i vojnih žrtava povećan sa 15 posto u Prvom svjetskom ratu, do 65 posto u Drugom svjetskom ratu, na 90 posto u sukobima u posljednjih nekoliko decenija. Većina civilnih žrtava su djeca i žene.

Može li biti samo slučajnost da je dramatično povećanje nasilja i civilnih žrtava paralelno sa razvojem i jačanjem UN-a?

Da li činjenica da pet stalnih članica Vijeća sigurnosti na kraju diktiraju gdje i kada UN djeluje kao nezavisno i sigurno tijelo pruža sve osim garancija kako nikada neće biti više od političkog igrališta gdje dominira njih nekoliko koji ispunjavaju svoju jedinstvenu agendu?

U 2018. jednostavni nije dovoljno objavljivati saopćenja za javnost ili lomiti podije za govore, veličajući uzvišene UN-ove ideale onima koji su dovoljno blesavi da to kupe. Bezube rezolucije o osudama ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti ili prekršaja bilo kojeg on stotina UN-ovih konvencija i zabrana ostaju samo provokacija sve dok to tijelo ne bude djelovalo odlučno da osiguranje međunarodnog obećanja i jednako pravo za sve postanu realnost.

Odavno je prošlo vrijeme da svjetsko tijelo bude jednako za sve u svjetskoj zajednici.

U više od sedam decenija, hodnici UN-a su služili kao uzbudljiva izletišta za mlade studente i posjetitelje iz cijelog svijeta. Znam – ja sam bio jedan od njih.

Zadivljeni veličanstvenošću Generalne skupštine, njenih francuskih slika, zelenih mramornih klupa, govornica i UN-ova znaka na zlatnoj podlozi, turisti bježe od realnosti trenutka inspirativnim i snimljenim narativom uspjeha ovog tijela.

Ipak, u stvarnosti, na stvarnim mjestima, stotine miliona najsiromašnijih, neosjetljivih plaćaju svakodnevno cijenu šupljeg obećanja – UN-a.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Stanley L. Cohen (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Abdel Rahman Mohamed

egipat5Egipatski parlamentarci pripremaju se za mjesec ramazan pokretanjem kampanje protiv mesdžida, odnosno manjih prostora za obavljanje molitve, u kojoj zahtijevaju da se neki od ovih objekta zatvore a drugi stave pod strogu kontrolu.

Svoje stavove su obrazložili time da ovi objekti dovode do širenja ''terorističkih ideja i radikalizma'' i pridruživanja mladih ljudi skupinama koje se opisuju kao terorističke.

S tim u vezi, egipatski ministar vakufa Muhamed Mukhtar Gomaa uputio je cirkular svim odjelima svog Ministarstva u nekoliko guvernorata o zabrani obavljanja molitve u blizu 25 hiljada mesdžida i prostora koji se koriste u te svrhe, što bi trebalo stupiti na snagu od nastupajućeg mjeseca ramazana.

Dok pojedini smatraju ovu odluku neophodnom kako bi se omladina u Egiptu zaštitila od radikalizacije na mjestima koja su izvan kontrole nadležnih institucija, protivnici ističu da ova odluka odražava krizu aktualnog režima sa simbolima islama, te da je direktno usmjerena protiv bogomolja.

Ministar ovakvu odluku tumači time da je, na osnovu postojećih sigurnosnih izvještaja, primijećena zloupotreba ovakvih mjesta za obavljanje molitve s ciljem promoviranja terorističkih ideja, kako ih je opisao, te za podsticanje ekstremizma i radikalizma u Egiptu. Takva situacija, smatra ministar, nalaže da se ovi objekti zatvore kako bi se ovo zlo izbjeglo, prenose izvori iz ministarstva i njegovih područnih jedinica.

U cirkularu ministarstva se naglašava potreba poštivanja ranije datih smjernica koje su bile na snazi proteklih godina, poput toga da se teravih-namaz (molitva koja se obavlja tokom mjeseca ramazana) može obavljati isključivo u velikim džamijama u gradovima i selima, zatim da se na molitvi ne uči više od pola džuza (10 stranica Kur'ana). Također, neovlaštenim osobama se ne dozvoljava da predvode molitve, drže predavanja i propovijedi, osim u skladu s onim što je odobreno planom nadležnog ministarstva.

Stara metodologija
Ovakva eskalacija u odnosu parlamentaraca prema vjerskim objektima poklopila se sa procurjelim informacijama o direktivama ministra vakufa da se zatvori jedan broj takvih objekata. Mohamed Al-Saghir, bivši savjetnik ministra vakufa, smatra da ovakvo ponašanje odgovara pravcu kojeg režim slijedi još od vojnog udara iz jula 2013. godine, odnosno da se mjesec ramazan dočekuje donošenjem odluka koje ograničavaju ulogu vjerskih objekata i otežavaju misionarske aktivnosti u njima.

Al-Saghir je ukazao na jedan broj odluka koje je ministar vakufa donio u proteklim godinama vezano za teravih-namaz, itikaf (boravak u džamiji jedan vremenski period) i ramazanska predavanja. Smatra da su takve ministrove odluke bile sastavni dio njegove politike dodvoravanja aktualnom režimu. To od njega zahtjeva da ove godine ide i korak dalje te donese odluke o zatvaranju jednog boja džamija i prostora za obavljanje molitve.

Ovaj bivši savjetnik ministra vakufa, koji je bio i glavni upravitelj državnih džamija u Egiptu, smatra kako su izgovori ministarstva za zatvaranje bogomolja (podsticanje terorizma i radikalizma) pretjerani. Naglašava da 170 hiljada vjerskih objekata u Egiptu, od čega je 50 hiljada mesdžida, teško može primiti sve vjernike. Prema tome, zatvaranje jednog broja bogomolja predstavlja veliku krizu, smatra on.

Al-Saghir kaže da uznemiravanja kojim se služi ministar nisu samo politika borbe protiv islamskih organizacija u Egiptu, već govori i o krizi koju postojeći režim u Egiptu ima sa simbolima islama, što se s vremena na vrijeme očituje kroz takve odluke.

Wasfi Abu Zeid, profesor islamskog prava i član Unije islamskih učenjaka, ovakve mjere vidi kao ''borbu protiv Božije vjere i odvraćanje od nje''.

Neopravdana odluka
Abu Zeid smatra da se ovom odlukom građani bespotrebno maltretiraju, jer je nedovoljan broj velikih džamija opće poznati problem, kao i njihova udaljenost od pojedinih naselja. Prema tome, manji mesdžidi i prostori predviđeni za molitvu, koji su obuhvaćeni ovom odlukom, znatno olakšavaju stanovnicima obavljanje zajedničkih molitvi. Zatvaranjem ovakvih objekata, smatra on, vjernicima će biti uskraćeno obavljanje ovih vjerskih obreda.

Također, kaže kako su ministrove odluke o zabrani imamima i propovjednicima da rade svoj posao u ramazanu pokušaji ''ućutkivanja i militarizacije zemlje'', istakavši da se takvim ponašanjem dodatno povećava nezadovoljstvo egipatske javnosti.

Abdul Aziz Rajab, jedan od učenjaka s Al-Azhara, kaže da je ovakva odluka ministra Mukhtara Gomae usmjerena protiv umjerenog pravca koji podiže svijest egipatskog naroda o njegovom pravu da se bori protiv neistine svim raspoloživim sredstvima, i da to nema nikakve vez s njihovim tvrdnjama o postojanju radikalnih i terorističkih ideologija.

Rajab smatra da je ova odluka dio plana Ministarstva vakufa da se svi istaknuti imam udalje s njihovih pozicija, rada u džamijama, pa čak i pojavljivanja u medijima. Na njihova mjesta bi trebali doći drugi imami kojima ne smeta da podlegnu diktatu sigurnosnih institucija, kaže on.

Nasuprot tome, Saleh Abdul Hamid, član Odbora za fetve na Univerzitetu Al-Azhar, smatra kako su ovi mali mesdžidi poput tempiranih bombi, zbog čega zvaničnici u Ministarstvu vakufa moraju što prije reagirati kako se oni ne bi pretvorili u utočišta za grupe koje promoviraju terorističke ideje. U svojim izjavama za medije je zatražio da se pooštri kontrola nad zaposlenicima u ovim objektima i da se zabrani da oni budu uvijek otvoreni.

(Al Jazeera)

subota, 21 April 2018 00:00

Sirija iz 2018. nije Irak iz 2003.

Ocijeni...
(0 glasova)

sirija12Prošle subote, kad su Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska pokrenule udare na tri postrojenja za proizvodnju hemijskog oružja u Siriji, taj je potez u nekim organima naišao na neodobravanje. U ranije najavljenom spektaklu uništene su tri zgrade, nije bilo žrtava, no za neke je to bila "opasna eskalacija". Neki su govorili o njegovoj "nezakonitosti". Svi su se žalili na njegovo nepoštivanje istrage OPCW-a.

Akcija, koja je trajala manje od sat vremena, bila je eskalacija samo ako je sve što joj je prethodilo bilo normalno. S tim kalkulacijama Sirija se sada vratila svom statusu quo, genocidu koji vrši Assadov režim.

Akcija je bila nelegalna samo ako se pod zakonitošću misli na odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a. No, Vijeće sigurnosti nije neutralno tijelo kao sud. Njegove odluke vezane su za interese njegovih stalnih članica. Reći da je akcija "legalna" u ovom slučaju bilo bi isto kao reći "Vladimir Putin odobrio je to".

Šta je onda s istragom Organizacije za zabranu hemijskog oružja (OPCW)?

Floskule o dogovoru
To zavisi od toga koji se odgovor traži s obzirom na to da stav OPCW-a ne uključuje pripisivanje krivice. Odobrenje pristupa OPCW-u samo pokazuje ono što smo već znali: dogodio se hemijski napad. Ne rješava nastalu kontroverzu u vezi s time ko je odgovoran (kreiranu jer samo jedna strana u Siriji ima sredstva, namjeru i historiju korištenja hemijskog oružja iz zraka).

No, da je OPCW potvrdio odgovornost sirijskog čelnika Bashara al-Assada, koje bi posljedice bile?

Prošle godine, nakon hemijskog napada na Khan Sheikhoun, UN je odgovorio na pozive na istragu tako što je osnovao Zajednički istražni mehanizam (JIM) UN-a i OPCW-a, koji je imao nadležnost identifikacije počinitelja. No, kad je JIM zaključio da je Assad odgovoran za napad, Rusija mu je oduzela nadležnost. Ni činjenica da je UN potvrdio odgovornost režima za napad nije dovela do poziva na odgovornost okupljenih, koji sad insistiraju na svetosti zakonske procedure.

Svi pozivi na "više istraga" nestaju u floskulama o "ispregovaranom dogovoru" ili "akciji koju je odobrio UN" (što je drugi način da se kaže "nikad" jer je malo vjerovatno da će Putin zapadnim silama dati nadležnost da djeluju protiv njegovih interesa).

Fetiš ka dubioznom legalnom procesu tako postaje mjera odugovlačenja koja dozvoljava počiniocima masovnih zločina da prođu nekažnjeni zbog opipljive nelegalnosti korištenja hemijskog oružja. Da se slučaj ne vodi s dobrom voljom vidi se iz analogije koja ga često prati.

Trebamo li vjerovati istim vladama i agencijama koje su nam lagale o iračkom oružju za masovno uništenje (OMU)?

Je li Sirija poput Iraka?
Razmatranjem sveprisutnosti analogije s Irakom dolazi se do starog klišea da se generali uvijek bore posljednji u ratu i to se odnosi i na njihove kritičare. Sirija je Irak samo ako jednostavne suprotnosti zamijenimo materijalnim usporedbama. Mimo činjenice da obje države imaju na čelu baaske režime, koji su donijeli ogromnu nesreću svome narodu, nema konkretnih detalja o sličnosti Sirije i Iraka.

Tokom 2003. dogodila se invazija na Irak iako nije bilo prijeteće humanitarne katastrofe koja traži djelovanje; u Siriji je režim u akciji razaranja od 2011, a samo je u dvije prilike bio na udaru ograničenih i neefikasnih vojnih udara na osnovu "humanitarnih uporišta".

Dok su u Iraku SAD i Velika Britanija koristili lažne izgovore za djelovanje, u Siriji su stvarni i česti prekršaji samo dvaput trznuli Zapad iz nedjelovanja. Dok je u Iraku navodno posjedovanje OMU-a bilo dovoljno za invaziju, potvrđeno korištenje takvog oružja u Siriji tek je nekoliko puta izazvalo reakciju, uglavnom simboličnu, bez šoka ili rezultata.

Analogija također zanemaruje sve što se zna i ne zna u slučaju protiv Iraka. Tokom 2003, uprkos žestokom američkom pritisku, međunarodna tijela, poput Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), UN-ove Komisije za praćenje, verifikaciju i inspekciju (UNMOVIC) i OPCW, odbila su podržati stav administracije protiv Iraka. U Siriji režim nije negirao posjedovanje hemijskog oružja, a UN je potvrdio njegovo korištenje u najmanje 34 navrata.

Dokazi 'duboke države'
No, šta je s tvrdnjama da nas "duboka država" pokušava na pogrešan način uvesti u rat, kao što je to uradila u Iraku?

Centralna obavještajna agencija (CIA) oduprla se 2002. godine pritisku administracije da osigura odbrambeno objašnjenje za invaziju na Irak. Tadašnji potpredsjednik Dick Cheney lično je posjetio sjedište CIA-e u Langleyju nekoliko puta kako bi pritisnuo analitičare da naprave procjenu u korist stava administracije. No, uprkos napadima, "duboka država" (uključujući CIA-u, Agenciju za odbrambeno obavještavanje, Ministarstvo energije i State Department) dala je zajednički stav u Procjeni nacionalnih obavještajaca, koja je bila puna upozorenja, a koja je mogla samo potvrditi da Irak, ako ne bude kontrolisan, može u sljedećoj deceniji razviti nuklearno oružje.

Bushova administracija shvatila je nedovoljnost te procjene i, na kraju, morala se pouzdati u dvije ad hoc operacije u Pentagonu kako bi imala vlastite, ispolitizirane procjene, mimo neposlušnih kanala "duboke države". Francuski, njemački i britanski obavještajci također nisu mogli ispuniti želju Bushu (što je navelo tadašnjeg britanskog premijera Tonyja Blaira da proizvede vlastiti "nepouzdani" dosje).

S druge strane, u Siriji su američke, britanske i francuske obavještajne agencije bile jednoglasne u izricanju pouzdanih presuda odgovornosti režima za hemijski napad. Te presude bile su potvrđene kroz Obavještajce otvorenih izvora (OSINT), novinarske istrage, svjedočenja očevidaca, stavove organizacija za ljudska prava i, naravno, UN-ovu Komisiju za istrage u Siriji (koja je potvrdila najmanje 34 slučaja korištenja hemijskog oružja čak i prije Doume).

U vezi s Irakom nikad ni blizu nije bilo takve vrste slaganja mišljenja.

Masakr u Halabji
Međutim, postoji iračka analogija koja je relevantna za Siriju: nije se dogodilo 2003. nego 1988, kad je tokom vojne kampanje Saddama Husseina na sjeveru gotovo 5.000 civila ubijeno u hemijskom napadu na kurdski grad Halabju.

Napad je uslijedio nakon što je grad osvojio iranski neprijatelj i Iračani su za njega odmah okrivili Irance kao operaciju pod lažnom zastavom. Američki obavještajci, koji su tada bili saveznici iračkog režima, pojačali su tvrdnje Bagdada. No, u ironičnom obratu situacije, kad je Hussein ostao bez zapadnjačke podrške zbog aneksije Kuvajta, "antiimperijalisti" (uključujući, nažalost, pokojnog Edwarda Saida) osjećali su obavezu da koriste teoriju "lažne zastave" da odriješe od grijeha Husseina u svom pogrešnom potezu da spriječe intervenciju.

Tu se skriva lekcija: lako suprotstavljanje jest intelektualni ćorsokak koji pridonosi moralnoj atrofiji i reakcionarnim politikama. Živimo u vrijeme velike opasnosti i, zbog situacije i posljedica, Sirija može postati odlučujući sukob ovog stoljeća.

Možemo imati različite stavove u vezi s najboljim načinom da postignemo mir, ali ne smijemo dozvoliti našim zaključcima da odluče koje ćemo činjenice prihvatiti, a koje nećemo. Svakako, ne smijemo iskrivljavati istinu kako bismo zadovoljili svoje predrasude. U ovim vremenima univerzalne prevare mora biti moralna obaveza svih građana da se suprotstave zloupotrebi jezika i historije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Muhammad Idrees Ahmad (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

sanskimostJavnost u Sanskom Mostu sumnjičavo vrti glavom na najavu dolaska prljavih tehnologija u njihov kraj.
Piše: Midhat Dedić
Najavljen krajem prošle godine kao strateška investicija u BiH, projekat Rudnik i Termoelektrana Kamengrad u Sanskom Mostu, međutim, izaziva u gradu na Sani, mnogo više straha nego oduševljenja koje su iskazali promotori ove investicije - Agencija za unapređenje stranih investicija (FIPA) Bosne i Hercegovine, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Mirko Šarović, kineska grupacija China Energy Group i kompanija iz Posušja Lager d.o.o. čiji su predstavnici u novembru prošle godine u Budimpešti potpisali Memorandum o suradnji na realizaciji ovog projekta čija je procijenjena vrijednost 500 miliona eura.

Štaviše, ovdje većina sumnjičavo vrti glavom na najavu dolaska „prljavih tehnologija“ kojih se razvijene zemlje svijeta strateški odriču. Današnja podjela letaka građanima od strane aktivista Nezavisnog bloka u Sanskom Mostu sa sloganom „Rudnik DA, Termoelektrana NE“ ponovo je ukazala na strah i sumnje da bi ova „bjelosvjetska“ investicija sa termoelektranom snage 430 megavata u dva bloka u potpunosti uništila krajolik i vodotokove prekrasne doline i spriječila sva druga rješenja i perspektive razvoja ovog kraja.

„Sanski Most treba svoj ekonomski razvoj zasnivati na većim ulaganjima u razvoj malih i srednjih preduzeća, proizvodnji hrane za tržište, posebno zdrave hrane. Lokalna vlast treba raditi na izgradnji ambijenta za dolazak zainteresiranih firmi iz EU-a. Smatram da se Rudnik Kamengrad treba maksimalno osposobiti radi prodaje uglja postojećim termoelektranama“, smatra Nijaz Kadirić, kantonalni zastupnik u Skupštini Unsko-sanskog kantona.

Jedina zemlja koja gradi termoelektrane
Kadirić navodi kako se "umjesto pogrešne 'vizije' razvoja kroz kinesku termoelektranu treba okrenuti korištenju sredstava EBRD-a ( Evropske banke za obnovu i razvoj) za obnovljive izvore energije i gradnju protočnih mini-hidrocentrala".

Aktivisti Nezavisnog bloka danas su dijelili letke u Sanskom MostuAl Jazeera
„BiH će biti jedina zemlja u Evropi koja u 21. stoljeću gradi termoelektrane. Nećemo doći na „zelenu granu“ najavljenom „strateškom„ investicijom. Pogledajte gradove koji imaju termoelektrane - Gacko, Stanare, Ugljevik, Kakanj i bit će vam sve jasno“, konstatuje Kadirić.

Interesantno je da je potpisivanje Memoranduma u Budimpešti između kineske i bh. kompanije došlo svega nekoliko dana nakon Samita o klimi u Bonu gdje je 18 država najavilo izbacivanje korištenja uglja u proizvodnji električne energije do 2030. godine.

Države Velika Britanija, Kanada, Danska, Finska, Italija, Francuska, Holandija, Portugal, Belgija, Švicarska, Novi Zeland, Etiopija, Čile, Meksiko, Angola, Luksemburg, Kostarika i Maršalova ostrva formirali su Savez za proizvodnju energije bez uglja. Ova Alijansa će do samita UN-a o klimi koji se treba održati ove godine u Poljskoj raditi na povećanju broja članica.

Cilj ove Alijanse je da do sljedećeg samita UN-a o klimi 2018. godine, koji će biti održan u Katovicama, u Poljskoj, naraste na 50 članica.

Bosna i Hercegovina očito ima neke druge planove.

Naime, Vlada Federacije BiH je na 59. sjednici još u 2016. godini donijela odluku kojom izgradnju termoelektrane u Sanskom Mostu svrstava u strateški projekat u energetici u Bosni i Hercegovini.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

americkavojska4Prije 25 godina, kad sam bio student druge godine na Univerzitetu u Pittsburghu, načuo sam razgovor instruktora i preddiplomskog studenta koji je nedavno služio vojsku tokom Zaljevskog rata 1991. godine. Mladi veteran izrazio je razočaranje jer su tadašnje sile obuzdale vojnu ofanzivu, ograničivši američki "munjeviti rat" na Kuvajt i južni Irak. Ono što je još rekao instruktoru zapalilo mi je uši. "Mi [američka vojska] trebali smo rasturiti cijeli Bliski istok", rekao je mladić sa žarom.

Iako je instruktor zanemario priču studenta kako su SAD i zapadnjački saveznici trebali razmotriti bacanje nuklearnih bombi na 100 miliona ljudi umjesto izvođenja operacije "Pustinjska oluja", ja to nisam mogao zanemariti. Uvijek me čudilo kako lako Amerikanci svake sorte mogu tako lako otpisati ljudske živote bilo gdje na svijetu. I to je isto i 2018. kao 1993. godine jer je novoimenovani savjetnik predsjednika Trumpa za nacionalnu sigurnost John Bolton nedavno predstavio "zakonit slučaj" preventivnog napada na nuklearni program Sjeverne Koreje.

Svijet mora razumjeti historijske i psihološke motive iza imperijalizma koji pogoni američku geopolitiku i dozvoljava Amerikancima da umanjuje vrijednost tolikih života. Sile koje diktiraju američke domaće i ekonomske želje iste su one koje pogone njenu vanjsku politiku i vojne intervencije. Američki rasizam omogućio je da ona stalno odbacuje vrijednost života ubijenih u ime slobode i demokratije u Aziji, Africi i na Bliskom istoku kao "kolateralnu štetu". Američki narcisizam omogućio je toj državi da vidi vrijednost svijeta samo onda kad ona može doći do određenih prirodnih resursa. Sve to omogućuje njenim čelnicima da od svijeta naprave igralište za svoje oružje.

Američki maligni rasizam i narcisizam objašnjavaju zašto se predsjednik Donald Trump može izvući s užasnim izjavama kao što su "Amerika na prvom mjestu" i "države vukoj..ine". I narcisizam i rasizam razlozi su zašto je SAD više brinuo šta se dešava sa četiri Amerikanca u Libiji 2012. nego šta radi Boko Haram u Nigeriji ili što sirijske snage bombarduju nevinu djecu u Istočnoj Ghouti. Američki rasizam radi onda kad SAD zažmiri na zločine kao što je humanitarna kriza nastala u mijanmarskom etničkom čišćenju 700.000 Rohinja koje su sada u Bangladešu. Američki narcisizam razlog je postojanja žestoke razlike između Amerike kao idealne supersile, koja tvrdi da je "lider slobodnog svijeta", i Amerike narcisoidne supersile, koja se brine samo za sebe.

Skorojevićki robovlasnici
Ta jedinstvena američka mješavina samouvećanja zbog materijalne koristi odabranoj manjini na osnovu "bjeline" razvila se tokom stoljeća. Stablo Amerike kao ekonomije izraslo je iz 170 godina dugih korijena kao britanske kolonije, iz vremena kad je klasa skorojevićkih robovlasnika mislila da je jednaka sa svojim engleskim kolegama u Domu lordova. Ideja o carstvu ojačala je novi SAD da se proglasi zaštitnikom zapadne hemisfere uz pomoć Monroeove doktrine. Ujedno se koristila i ideja "Očite predodređenosti" kao pogona za uzimanje polovine prvobitne teritorije Meksika, a da se ne spominje invazija na Haiti i oduzimanje Kubi i poštenih trgovinskih dogovora i nesmetanog demokratskog procesa. Domorodački Amerikanci borili su se s tom istom dvostrukom igrom više od stoljeća kad je Vlada SAD-a poništila jedan sporazum za drugim u korist željezničkih kompanija, rudarskih interesa i genocidne politike "uklanjanja Indijanaca".

No, Drugi svjetski rat bio je promotivna zabava Amerike kao svježe supersile. Za mnoge Amerikance Pearl Harbor nije bio samo iznenadni napad nego i vrhunska izdaja. Japanski zločini na Bataanu i drugdje pomogli su Amerikancima da izgube osjećaje prema japanskim civilima. Dodajte na Pearl Harbor i Bataan još i američki protivjapanski rasizam, kao i brutalnosti s kojima su se borile dvije vojske.

Kada su anketari Gallupa pitali Amerikance šta treba uraditi s Japanom i Japancima na kraju rata, američki stavovi pokazali su se tvrdokorniji nego ranije. Dok je 29 posto Amerikanaca željelo Japan "uništiti kao naciju" 1942. godine, u decembru 1944. taj je broj narastao na 33 posto. Još 13 posto željelo ih je "pobiti". Tako je napravljen put za to da SAD baci atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki, ubije 250.000 civila, iz narcisoidnog vjerovanja da je SAD bio nevini posmatrač koga su Japanci uvukli u rat.

Gotovo dvodecenijski vojni angažman SAD-a na jugoistoku Azije služi kao još jedan primjer lakoće s kojom Amerikanci negiraju čovječnost ljudi obojene kože. Američki čelnici narcisoidno su vjerovali u dobre namjere, a pritom diskriminisali i ubijali ljude iz Vijetnama, Kambodže, Laosa... Kako navode iz BMJ-a, približno 3,8 miliona Vijetnamaca poginulo je tokom sukoba koji je SAD potakao između Sjevernog i Južnog Vijetnama. General William Westmoreland (jedan od kreatora Vijetnamskog rata) branio je žestoka ubijanja i razaranje kazavši: "Oni su Azijati koji ne misle o smrti kao što mi mislimo." Američke imperijalističke politike, činjene u ime borbe protiv komunizma, dovele su do gotovo potpunog gubitka osjećanja običnih američkih vojnika, koji su narcisoidno dehumanizovali svog "neprijatelja" kao "kosooke" ("gook/s/") kako bi "pobijedili".

Globalna sila dobra
Međutim, s okončanjem Hladnog rata 1989, a naročito od napada 11. septembra, ključni dio američkih vojnih intervencija širom svijeta jest sve veće insistiranje nametanja američkog stila demokratije, navodno, manje civilizovanim dijelovima svijeta. Više nije bitno postoji li neki veći neprijatelj kao Japan ili neka sovjetska agresija da se treba boriti protiv nje. Kako je tadašnja državna sekretarka Madeleine Albright rekla za NBC o Iraku u martu 1998: "Ako moramo koristiti silu, to je zato što smo Amerika; mi smo nezamjenjiva nacija. Mi stojimo visoko i vidimo dalje u budućnost od drugih država i vidimo opasnost za sve nas."

Izjava Albright nezamjenjiva je i žestoko narcisoidna do te mjere da postoje iluzije o božanskim moćima. "Nezamjenjiva nacija" također je predivan način da se kaže da je SAD broj 1 i da je prošao kroz raj, pakao i duboke vode, odnosno Irak i Afganistan. Bespilotne letjelice i projektili uglavnom su zamijenili tenkove i vojske u godinama od invazije na Irak 2003, zbog sigurnosti. No, kao što narcisoidne osobe vjeruju da su "posebne i izvanredne", Amerika nastavlja vjerovati da je supersila koja je "globalna sila dobra", kako je Keith David govorio u reklamama za američku mornaricu 2014. godine.

Da postoje nacije koje brinu samo za sebe i svoje interese nije neka novost. Ljudi su "prirodno više zabrinuti za domaće probleme nego za to šta se događa drugdje širom svijeta", jednom mi je rekao urednik na temu tendencija rada na vijestima. Sigurno, Britanci su promovisali svoju vrstu imperijalizma kao onu koja je "civilizovala svijet". No, nijedna država u modernoj historiji nije bila uspješna u samopromociji i prikazivanju sile kao znaka nesebične dobrote kao SAD. Američki rasizam i narcisizam, dobro njegovani u protekla četiri stoljeća, razlozi su što su vanjski poslovi samo projekcija američkih domaćih bolesti. To će se nastaviti sve dok je SAD svjetska sila jer se Amerika ne može pozabaviti sama sobom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Donald Collins (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

gaza3Jedina nada za Pojas Gaze, pored naše masovne mobilizacije, jačanje je kampanje BDS protiv Izraela.

Krajem marta su izraelski vojnici ubili 17 civila i povrijedili ih više od 1.400 – većinom bojevom municijom, piše autorAP
Nakon nametanja smrtonosne blokade za dva miliona stanovnika Pojasa Gaze, koja traje 11 godina, te vršenja tri masovna, genocidna napada u posljednjih sedam godina – potpomognut saučesništvom takozvane međunarodne zajednice i šutnjom reakcionarnih arapskih režima – Izrael je prošle sedmice počinio novi masakr nad mirnim demonstrantima, koji su obilježavali Dan Zemlje i isticali pravo na povratak.

U petak, 30. marta, izraelski vojnici su ubili 17 civila i povrijedili ih više od 1.400 – većinom bojevom municijom. Kako navodi izraelska vojska, masakr se desio u skladu s planom. Njihov glasnogovornik je na Twitteru objavio – i kasnije tu objavu obrisao – kako se "[30. marta] ništa nije dešavalo bez kontrole; sve je bilo tačno i odmjereno. Znamo gdje je svaki metak pao."

Početkom druge intifade 2000. godine napisao sam slijedeće: "Gaza je postala ratna zona: najveći koncentracioni kamp na licu Zemlje je posto groblje – veoma bučno groblje. Palestinsko tijelo je postalo glavna meta izraelskom metku – što mlađe, to bolje (Sara, dvogodišnjakinja iz Nablusa, također je pogođena u glavu). Palestinsko tijelo je, drugačije rečeno, postalo mjesto (ne)pravde: 'Uklonite tijelo i ono će ostaviti prazan prostor koji se može popuniti – zemlja bez ljudi za ljude bez zemlje.'"

Danas imamo osjećaj već viđenoga: bili smo tamo ranije i znamo kako će još nas biti ubijeno u onome što BBC naziva "sukobima". Izraelska vojska, ili, kako je hrabri izraelski novinar Gideon Levy naziva, "izraelske snage masakriranja", banda je nasilnika indoktrinirana ideologijom koja dehumanizira djecu i opravdava pucanje na civile. Definitivno nije pravo vrijeme za tako grandiozno filozofsko pitanje, no šta da Palestinac radi kada on ili ona živi u tako okrutnoj političkoj stvarnosti?

Etnički očišćeni jer nismo Jevreji
Pitanje koje je u glavi svakog Palestinca iz Gaze glasi: Zašto se dozvoljava da se ovo dešava 24 godine nakon pada režima aparthejda u Južnoj Africi? Mi znamo zašto to Izrael radi; mi smo neželjeni "goji", izbjeglice čije je samo postojanje stalno podsjećanje na prvobitni grijeh počinjen 1948. godine – zločin s predumišljajem etničkog čišćenja dvije trećine palestinskog naroda. Prokleti smo samo što smo "pogrešne" vjere i "etničke pripadnosti", zato što su nas rodile nejevrejske majke.

Problem je što ne umiremo u tišini; pravimo buku, mnogo buke; lupamo o zidove rezevara Gaze – da iskoristim jednu od metafora poznatog palestinskog intelektualca i pisca Ghassana Kanafanija. Govorio sam o jednom od najboljih djela Kanafanija mojim studentima pod nazivom "Sve što je ostalo tebi" na Univerzitetu Al-Aqsa u Gazi. U ovom romanu glavni lik je izbjeglica koji živi u Gazi, gubi sve sem volje da pruža otpor. Držati se samo te volje te suprotstavljati se hororu cionističkog kolonijalizma zahtijeva imati viziju. Viziju koja će mu omogućiti da se vrati u Jaffu, gdje je njegovog oca ubila cionistička banda 1948. godine.

Većina se mojih studenata može povezati s ovim likom, neki se čak izjednačavaju s njim. Slažu se kako se političko rješenje ne može postići bez provedbe Rezolucije 194 Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, koja ističe pravo palestinskih izbjeglica na povratak u sela i gradove iz kojih su protjerani etničkim čišćenjem 1948. godine. Zato i ne čudi kako je većina mojih studenata bila među demonstrantima na granicama Gaze.

Pregovori ubijeni metkom u glavu
Mi u Gazi znamo kako će se Izrael izvući iz ovoga - jednostavno zato što nikada nije odgovarao ni za jedan masakr koji je počinio; također znamo kako će počiniti još i gorih zločina. Zar izvještaj ESCWA nije dokazao, mimo svake sumnje, da Izrael čini zločin aparthejda nad starosjedilačkim narodom Palestine? Također znamo kako ne bi mogao izvršiti sve te zločine bez podrške Sjedinjenih Američkih Država i takozvane međunarodne zajednice. Mi smo, stoga, izgubili posljednju nadu u zvanična tijela kao što su Arapska liga i Organizacija islamske saradnje. Umjesto njih, računamo na međunarodno građansko društvo da okonča ovo krvoproliće, koje traje i koje vrši Izrael aparthejda pred svima.

Kako? Bojkot, deinvesticije i sankcije (Boycott, Divestment and Sanctions - BDS), sve dok Izrael ne počne djelovati u skladu s međunarodnim pravom. Zaboravite besmislene pregovore, koji su se pokazali katastrofalnim, kako je pokojni Edward Said ispravno predvidio još 1994. godine; zaboravite na rasističko dvodržavno rješenje, koje je Izrael ubio metkom u glavu i koje ne uspijeva riješiti glavni dio palestinskog pitanja; tačnije, šest-sedam miliona palestinskih izbjeglica zahtijeva ispunjavanje njihovog prava na povratak koje je podržao UN.

Jedini prozor nade, uz našu vlastitu mobilizaciju, nalazi se u sve jačoj kampanji BDS, koju podržavaju svjesni ljudi iz cijelog svijeta. Oni razumiju kako naša borba nije sektaška, kako je ona napravljena na osnovu osnovnih principa Međunarodne deklaracije ljudskih prava, bez obzira koliko marljivo licemjerni zapadni mediji pokušavaju skriti istinu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Haidar Eid (Al Jazeera)

četvrtak, 05 April 2018 00:00

Hidžab – francuska opsesija

Ocijeni...
(0 glasova)

hidzab1Anđeoski glas koji se prolamao s nekoliko miliona televizijskih ekrana očarao je publiku širom Francuske 4. februara. Takmičarka u popularnom talent-šouu The Voice pjevala je kultnu pjesmu Leonarda Cohena "Hallelujah".

Očaravajuća izvedba potaknula je sve članove žirija da okrenu stolice u znak odobravanja. Mlada kandidatkinja Mennel Ibtissem odmah je postala favorit.

Međutim, Mennel nije još samo jedna uspješna takmičarka ovog šoua – njeno fotogenično lice bilo je uokvireno maramom zavezanom u stilu turbana. Također, pjevala je drugu verziju pjesme, na arapskom jeziku.

To je bilo dovoljno da uznemiri neke ljude u publici, kojima nije bilo ugodno zbog prisustva žene, koja je vidno muslimanka, u mainstream zabavnom programu.

Naravno, mnogi gledaoci nisu se bavili vjerom kandidatkinje – samo su se fokusirali na njen glas. Međutim, drugi, potreseni Mennelinom "drskošću" da se pojavi u emisiji noseći hidžab, pridružili su se kampanji demonizacije.

Počeli su secirati njeno prisustvo na društvenim mrežama. Prošli su kroz njene objave na Facebooku i otkrili da je prije nekoliko godina pokazala podršku teorijama zavjere o terorističkim napadima u Francuskoj. Nema sumnje, imala je neke ozbiljne tvrdnje u tim objavama, ali nikoga nije bilo dovoljno briga da se prisjeti da je imala samo 20 godina kad ih je napisala. Niko nije želio misliti o tome šta drugi francuski 20-godišnjaci svakodnevno objavljuju na svojim profilima na društvenim mrežama.

Ljudi su počeli pozivati da se ona izabaci iz šoua. Kampanja protiv nje brzo je prerasla u nacionalni lov na vještice i mlada pjevačica na kraju je bila prisiljena objaviti odluku o napuštanju takmičenja.

Međutim, šta znamo o idejama desetaka drugih kandidata koji učestvuju u The Voiceu od 2012. godine? Ništa. Jesmo li secirali njihove društvene mreže kao što smo Menneline? Naravno da nismo. Jer u Francuskoj ne očekujemo da pjevači budu savršeni u svakom aspektu svog života prije nego što postanu slavni i uspješni. Francuskim umjetnicima dozvoljeno je da naprave greške u mladosti.

Sve dok nisu žene muslimanke koje nose hidžab.

Zašto komad tkanine izaziva takve reakcije?
U Francuskoj nismo navikli vidjeti ženu sa hidžabom u udarnim terminima na televiziji. Njihovo prisustvo još izaziva šok i anksioznost.

Pitanje hidžaba sveprisutno je u francuskom javnom diskursu, ali se ženama sa hidžabom veoma rijetko daje prilika da izraze mišljenje u javnosti. Izbacivanje Mennel iz The Voicea još je jedan znak da naša zemlja opsjednuta hidžabom nije spremna čuti glasove žena koje su izabrale da ih nose.

Zašto komad tkanine izaziva tako zlobne i iracionalne reakcije u Francuskoj? Zašto ne možemo prihvatiti da žene sa hidžabom mogu biti članice francuskog društva?

Kontroverze u vezi sa hidžabom u Francuskoj počele su u septembru 1989, kad su tri učenice suspendovane jer su odbile ukloniti marame s glava na nastavi u školi u Creilu, predgrađu Pariza. Mjesec kasnije Državno vijeće, najviše administrativno tijelo u zemlji, odlučilo je da su marame djevojčica u skladu sa sekularizmom francuskih javnih škola. Na kraju te godine ministar obrazovanja Lionel Jospin izdao je saopćenje u kojem se navodi da prosvjetni radnici, ne država, imaju odgovornost da prihvate ili odbace nošenje hidžaba u učionicama od slučaja do slučaja.

Nakon 15 godina periodičnih debata o tome je li hidžab prihvatljiv ili ne u francuskim školama – i u javnom životu generalno – francuski parlament usvojio je 2004. godine zakon kojim se zabranjuje ženama da budu na nastavi dok ih nose. Francuska je 2010. usvojila još jedan kontroverzni zakon koji zabranjuje nošenje vela preko lica u javnosti (iako je u to vrijeme u zemlji bilo samo 367 žena koje su ga nosile).

Otad se nekoliko drugih spornih stavova o marami, i generalno o oblačenju muslimanki, pojavilo u Francuskoj.

Ljeto 2016. obilježeno je epidemijom "dekreta protiv burkinija", a gradonačelnici širom zemlje pokušavali su zabraniti muslimankama da nose kupaće kostime koje prekrivanju njihova tijela u potpunosti. Počelo je otkazivanjem "burkini" događaja u vodenom parku u Marseilleu. Onda su u Cannesu zabranjeni burkiniji na javnim plažama.

Tadašnji premijer Manuel Valls izrazio je podršku zabranama, rekavši da takvi kupaći kostimi predstavljaju poziv na "provokaciju" i "arhaičnu viziju". Kasnije su objavljene fotografije francuskog policajca kako se suprotstavlja ženi na plaži u Nici i prisiljava je da ukloni dijelove odjeće kako bi se pokorila "zabrani burkinija".

Državno vijeće na kraju je okončalo te dekrete o zabrani burkinija kad je odlučilo da je riječ o "ozbiljnim i ilegalnim kršenjima osnovih sloboda".

Te kontroverze oslikavaju francusku kolonijalnu i islamofobičnu opsesiju hidžabom. Nesposobnost francuskih intelektualaca i političara da prihvate prava žena muslimanki da imaju kontrolu nad svojim tijelima simptomatična je za francuski brend "sekularizma", kojem je borba protiv vidljivosti muslimana prioritet.

Dominantni diskurs u Francuskoj jest da je hidžab opresivni alat koji koriste muškarci muslimani da sakriju i ušutkaju muslimanke. Na ovaj način, kad Francuskinje muslimanke javno kažu da su izabrale da se pokriju u javnom prostoru, preispituje se njihova sposobnost da donesu takvu odluku.

U Francuskoj se diskusija o hidžabu ponekad oblikuje okolnostima drugih – fundamentalno drugačijih – zemalja. U tim diskusijama žene sa hidžabom u Francuskoj porede se s muslimankama u drugim zemljama iako su one državljanke Francuske kao bilo koji drugi građanin i građanka ove zemlje. Hidžab ne nosi nijedno značenje koje bi se moglo koristiti u bilo kojem kontekstu.

Kako može dio odjeće imati isto značenje u Francuskoj kao u drugim zemljama gdje su žene zvanično potlačene zakonima? U jednom kontekstu, za neke žene, hidžab može generalno biti alat za tlačenje koji koriste muškarci te pogotovo država kako bi se pokorile pravilima koje nameće društvo, ali u zemlji kao što je Francuska, gdje to nije norma, hidžab može biti način da identitet muslimana bude vidljiv.

Naravno, neko može legitimno ispitivati korijene i patrijarhalni karakter nošenja hidžaba. Apsolutno je prihvatljivo raspravljati o načinima na koje se ženstvenost ispoljava; međutim, Francuskinje koje nose hidžab, i niko drugi, moraju biti one koje definišu značenje hidžaba u Francuskoj. Međutim, njih rijetko pozivaju da iskažu mišljenje o toj temi. Mediji im ne daju priliku da se priključe diskusiji kao drugim Francuskinjama.

Pravo muškarca na 'zavođenje'
Međutim, žene sa hidžabom nisu uklonjene iz diskusije samo zato što su muslimanke. Francuska ima problem sa ženama generalno. Naprimjer, postojala je žestoka opozicija pokretu #MeToo, koja je uključivala poznate žene kao što su Catherine Deneuve i Brigitte Bardot.

Deneuve je bila među potpisnicama otvorenog pisma, u kojem 100 žena pokušava odbraniti pravo muškaraca da "zavode" žene, kao odgovor na pokret #MeToo.

Ovaj tekst, koji postavlja želju muškaraca u centar debate čiji je cilj da promoviše oslobođenje žena, simptomatičan je za kulturu koja svodi žene na objekte želje koje konstantno moraju tražiti odobrenje muškaraca. Taj mentalitet nije nepovezan i s odbacivanjem i osuđivanjem žena koje dobrovoljno biraju da sakriju kosu i nose skromniju odjeću.

U zemlji koja vidi "zavođenje žena" kao važan dio svog nacionalnog identiteta lako je razumjeti zašto žene sa hidžabom mogu biti predmet kritike. U Francuskoj, muškarcima koji "zavode" divi se kao "Don Juanima"; u takvom kontekstu može se zamisliti da se na žene koje dobrovoljno odluče da ne izlažu dijelove svog tijela pogledima javnosti može gledati kao na subverzivne.

U zemlji u kojoj društvo toleriše svakodnevno zlostavljanje i čak štiti pravo muškarca na zlostavljanje lako je uvidjeti da se na žene sa hidžabom gleda kao na izazov kad su u pitanju rodne norme.

Kao rezultat toga, kontroverze u vezi sa hidžabom u Francuskoj ne mogu se posmatrati samo u kontekstu islamofobije. Da bi se razumjela francuska opsesija hidžabom, također se treba preispitati odnos društva prema ženama i različito izražavanje ženstvenosti.

Francuska je odavno odlučila da je islam nekako postao "problematičan" i stoga usvojila određena ponašanja da sakrije islam i muslimane iz vidokruga društva.

Mennel Ibtissem bila je samo jedna žrtva problema koji utječe na živote miliona francuskih građana. Danas francuska država koristi koncept "sekularizma" kako bi izražavanje identiteta muslimana učinila ilegalnim. Međutim, sekularizam jest i mora ostati princip zasnovan na jednakosti, ne na zabranama. Njegov je cilj da omogući svakom građaninu da slobodno izrazi svoju vjeru bez straha od stigmatizacije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Rokhaya Diallo (Al Jazeera)

 

nedjelja, 25 Mart 2018 00:00

Istraga o imenovanju urednika na BHRT-u

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Vedrana Maglajlija
bhrtOmbudsmen za ljudska prava Bosne i Hercegovine provest će istragu o imenovanju urednika na BHRT-u, nakon žalbi medijskih udruženja, potvrđeno nam je iz ove institucije.

Nedavno imenovanje Tvrtka Milovića na poziciju urednika dokumentarnog programa BHT-a izazvalo je oštre reakcije sindikata javnog servisa, dijela javnosti i profesionalnih udruženja.

Također, Radio-televizija Federacije BiH odlučila je prekinuti saradnju sa Redakcijom dokumentarnog programa BHRT-a sve dok je Milović na njenom čelu. Razlozi su “vrijeđanje djece žrtava rata, govor mržnje te pozivanje na etničku segregaciju i izolaciju osoba na temelju njihove etničke pripadnosti”.

“U skladu sa Zakonom o Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine i pravilima postupanja, Institucija će provesti istragu i o nalazima istrage obavijestiti podnosioca žalbe, kako je to praksa i u drugim predmetima, a ukoliko utvrdi eventualna kršenja ljudskih prava postupiti u skladu sa svojim nadležnostima u cilju njihovog otklanjanja. Obzirom da je istraga u toku i činjenicu da je žalba nedavno zaprimljena, nismo u prilici dati više informacija o navedenom slučaju”, rečeno nam je iz Institucije Ombudsmena nakon što je zaprimila je žalbu Udruženja BH novinari.

Upravni odbor udruženja BH novinari i Linija za pomoć novinarima također su zatražili od Upravnog odbora BHRT-a da javnost detaljno informira u vezi sa procesom imenovanja urednika.

Generalna tajnica Udruženja BH novinari Borka Rudić za Al Jazeeru kaže da su zaprimili četiri prijave putem Linije za pomoć novinarima od ljudi koji su konkurisali na različite pozicije.

“Prema tim informacijama, nije ispoštovan zakon o javnom RTV servisu i drugi pravni akti”, tvrdi Rudić te dodaje i da tu itekako postoji i etička strana, koje je isto toliko bitna, a to je da je, dodaje, Milović u javnosti iznosio sporne stavove koji ne priliče čelniku u javnom servisu koji se obraća svim građanima.

Napominje i da se ista debata u javnosti vodila i kada je Milović bio kandidat za direktora BHT-a, upravo zbog njegovih izjava na društvenim mrežama.

“Ne mislim da se trebamo ponašati kao neki komitet za moral i prosuđivati o njemu i tim izjavama, on ima pravo na slobodu govora. Međutim, kao neko ko želi da bude u javnom servisu BiH koji je za sve građane, u najmanju ruku ne bi trebao na taj način da iznosi svoje stavove koji mogu povrijediti te ljude kojima će se on sutra obraćati s te funkcije, a koji plaćaju RTV taksu.”

'BHRT je mjesto susreta a ne sukoba'
Samostalni sindikat radnika u BHRT-u također je izdao saopćenje za javnost u kojem se oštro usprotivio imenovanju Milovića.

Predsjednik sindikata Damir Smital za Al Jazeeru kaže da je Upravni odbor BHRT-a morao voditi računa o tome da je “BHRT mjesto susreta i razmjena ideja, a ne mjesto sukoba i provociranja drugog i drugačijeg”.

Ističe da se tom prilikom moralo razmišljati i o tome kako će to utjecati na one koje plaćaju RTV taksu kao i na novinare i druge medijske radnike na terenu.

“Ukoliko to bude efekat da ljudi prestanu izvršavati svoju zakonsku obavezu, a nažalost mali dio građana plaća RTV taksu i mi svakao jedva držimo nos iznad vode, to će značiti da će nam se desiti septembar prošle godine kada nismo dobili plate, a doprinosi nam svakako kasne. Onda naravno da je ugrožena osnova egzistencija radnika”, kaže Smital.

Dodaje da su radnici BHRT-a u posljednje vrijeme meta raznih napada te da strahuje da će se oni ponavljati.

“Zamislite sada situaciju u kojoj će se naše kolege naći na terenu gdje nema članova Upravnog odbora jer oni neće biti na terenu po hladnoći, tokom poplava, i kada ljudi ne budu htjeli davati izjave, kada naše kolege, ne daj Bože, opet neko napadne... Upravni odbor nije vodio računa o tome, jer su oni daleko, u toplom, i nije ih briga šta će se dešavati na terenu. Nama se tu dešavaju strašne stvari, kamenjanje reportažnih kola i druge situacije”, dodaje.

Na naš upit za komentar na reakciju udruženja i sindikata, Tvrtko Milović nije htio davati izjavu, rekavši da ne želi da komentira cijelu situaciju.

Također, članovi Upravnog odbora nisu htjeli govoriti o načinu na koji su imenovani urednici. Mufid Memija, jedini član UO koji je glasao protiv Milovića rekao nam je da samostalno ne može davati izjave, već da će se Odbor zajednički oglašavati.

“Sve odluke UO donesene su u skladu sa zakonom i važećim pravilnicima BHRT-a. Svi izabrani urednici su profesionalci i tri člana UO koji su glasali za stoje iza tog izbora”, navedeno je ranije u saopćenju Upravnog odbora, gdje je naglašeno da Memija nije saglasan sa iznesenim stavovima.

'Arogancija i netransparentnost'
Rudić kaže da su upitom Upravnom odboru dali šansu da izađu u javnost “kao odgovorne i moralne osobe i kažu zašto i kako su izvršili imenovanja”.

Smital dodaje da o to da li je odluka donesena na zakonit način mogu provjeriti samo oni koji su “iznad Upravnog odbora” a to je Parlament BiH koji imenuje njegove članove.

Međutim, zastupnik i član Komisije za saobraćaj i komunikacije u Parlamentu BiH Mirsad Mešić kaže da Parlament nije pokrenuo raspravu o situaciji na BHRT-u niti da ima planove za to.

“Parlament imenuje članove Upravnog odbora, ali ne može se miješati u njihovu politiku i izbor kandidata. Naravno, to ne znači da se o problemima ne može raspravljati u Parlamentu. Lično, kao pojedinac sam nezadovoljan izborom kandidata na mjesto urednika, jer ti ljudi moraju biti moralni, bez provokatorskog odnosa prema dijelu građana BiH, moraju biti profesionalci sa visokom etikom jer radi se o javnom servisu svih građana u BiH”, ističe Mešić.

Rudić ističe da se ljudi koji rade u javnim medijima ne mogu ponašati kao da nisu dio javnosti i medijske zajednice.

“Pogotovo je nedopustivo netransparentno ponašanje i arogancija nakon podrške koju su dobijali javni servisi, a BHRT najviše, da se riješi pitanje naplate RTV takse i da se spasi BHRT. Sada taj Upravni odbor nema potrebu da čuje šta javnost misli o kandidatima”, dodaje.

Naši sagovornici kažu da ne misle da javnost treba diktirati ko će biti izabran, ali da građani imaju pravo da vode debatu o kandidatima i da budu upoznati sa načinom na koji su odabrani.

Međutim, dodaju, poznato je da članove Upravnog odbora biraju stranke koje, kažu, pokazuju istu takvu vrstu arogantnosti i neodgovornosti.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

egipatPosljedice Arapskog proljeća pogubne su, stanje u zemljama gore je od onog prije prevrata, a događaji su proizveli bijedu, bol i ubijanja.

Sarajevo Talks: Arapsko proljeće - sedam godina poslije

Događanja koja su prije sedam godina potresla veliki dio arapskog svijeta, probudivši nadu miliona ljudi u bolji i pravedniji život, iz današnje perspektive pokazuju se kao sasvim nerealna, jer ono za što se na površini činilo da je narodna revolucija u svojoj strukturi imalo je sasvim drugačije motive.

Urednik Middle East Eyea David Hearst, jedan od najboljih poznavalaca stanja na Bliskom istoku i učesnik Al Jazeerine konferencije Sarajevo Talks, kad govori o događajima, priznaje da ga je zapanjila nasilna reakcija kojom je odgovoreno na traženja ljudi koji su vjerovali da se masovnim demonstracijama mogu izboriti za demokratiju i slobodu.

Ta reakcija iznenadila je aktere Arapskog proljeća, koji su u cijeli proces krenuli s potpuno različitih političkih stajališta.

"Izbila je tako nasilna reakcija za koju mislim da je ni sekularisti, ni islamski dio Arapskog proljeća nisu očekivali. Zašto je reakcija bila tako nasilna pitanje je koje zadire u same temelje arapske države. Uzdrman legitimitet armije, dubinske države i njenih vladara... Drugi problem Arapskog proljeća ogledao se u tome što je novac bio na jednom mjestu, a narod na drugom. Sav novac, recimo, država Zaljeva koji je kružio u to vrijeme ulagan je u Veliku Britaniju u kupovinu nekretnina, a ne u vlastiti narod, što je i danas jedan od glavnih problema."

Stanje gore nego prije prevrata
Bitno je ipak shvatiti, objašnjava Hearst, da je Arapsko proljeće oslobodilo sile koje su decenijama bile potiskivane, ali je pružilo priliku i ljudima poput Abdel Fattaha al-Sisija, koji su, uzurpiranjem vojske, iskoristili ogromnu silu protiv svog naroda.

Represija je postala toliko proširena da se danas u veoma ozbiljnim krugovima govori da je Hosni Mubarak bio pošteniji vladar od svog nasljednika.

"Arapsko proljeće porodilo je veliku silu, koja je djelovala u Siriji i Egiptu, i učinilo da jedan Mubarak, upoređen sa Sisijem, izgleda kao mučenik. Sisi je preuzeo vojsku i okrenuo je u potpunosti u svoju korist. Imate arapske vlade koje su i više autokratske nego prije, imate stotine hiljada političkih zatvorenika, nema pravih političkih stranaka. U Egiptu su svi koji mogu izazvati neko političko kretanje u zatvoru, uključujući i dva bivša visoka vojna funkcionera. To vam govori da čak ni nakon toliko godina Sisi ne vjeruje u izborni proces. To je i veliko pitanje legitimiteta. Ovo nije posljednje poglavlje i ne trebamo govoriti da je ovo arapska zima i stvari su veoma turbulentne i stanje jest gore nego što je bilo prije prevrata."

Historijski proces koji je Arapsko proljeće pokrenulo nije jednostavan i još nije završen, kaže Galip Dalay sa Al Sharq Foruma, pojašnjavajući da je veliki problem u procesima demokratizacije arapskog svijeta što ne postoji prauzor na koji bi se zemlje mogle ugledati.

"Prije svega moramo shvatiti da je Arapsko proljeće, ili buđenje arapskog svijeta, fenomen smišljen na Zapadu, a 'arapsko buđenje' jest termin koji se koristio u zemljama gdje se događao historijski proces. Buđenje arapskog svijeta historijski je proces transformacije i veoma je komplicirvan i nikad nije ni trebao biti jednostavan. Kad uporedite druge slične fenomene koji su se događali tokom historije (recimo, preobrazbu Evrope u moderne države, s ciljem objedinjavanja u nadnacionalnu zajednicu, kakva je Evropska unija), onda vidimo da je integrativni faktor bio i NATO, i ideja o zajedništvu. U kontekstu Arapskog proljeća nije bilo nekog mjesta kojem se može vratiti, ali ne vidim razloga da se ljudi žele vratiti u okrilje starih režima."

Promjena svijesti stanovnika
Po Dalayevom mišljenju, najveće naslijeđe Arapskog proljeća je promjena svijesti stanovnika i podrivanje vjekovne paradigme koja je diktatorske arapske režime činila gotovo neuništivima.

Razvojem ideje da određeno državno stanje nije "sudbinski" dano i da su promjene sasvim normalan društveni, politički i historijski proces udaren je temelj za napredak svih država regije.

"Ono što je Arapsko proljeće promijenilo u mentalnom ili psihološkom smislu, i to je najvažniji dio, jeste da je izrodilo novu političku sociologiju, i to sociologiju koja se dugo vremena zasnivala na ideji da su diktature 'dane' i da su one sudbina. I da se nisu smjeli propitivati njihovi temelji. Vidimo da, uprkos svim tragedijama i svim patnjama koje su preživjeli, ljudi više ne žele prihvatiti takav odnos kao svoju sudbinu. Ovo možete vidjeti u Siriji, Libiji, Jemenu i Egiptu. Politički temelji svih tih režima mnogo su nestabilniji nego prije deset godina. Razlog za to je očigledan, jer su prije nekako mogli kupiti prešutni pristanak. Autoritarni režimi bili su u stanju kupiti pristanak naroda, jer je vladala psihologija da su oni sudbinski predodređeni."

Da Arapsko proljeće nije bio samo narodni pokret ili politički projekt u potpunosti rođen u zemljama koje su bile pogođene protestima mišljenje je Kamala Alama sa Royal United Service Institutea, koji otvoreno govori o utjecaju zapadnih zemalja na događaje u cijeloj regiji.

Uplitanje zapadnih zemalja išlo je toliko daleko da su obavještajne službe opskrbljivale opozicijske grupe oružjem, novcem i ideologijom, što je za kontraefekt imalo gubitak povjerenja u istinske ideale pokreta.

Uloga zapadnih službi
"Mislim da su zapadne obavještajne službe, posebno britanska i francuska, bile uključene u Arapsko proljeće, ako nikako drugačije, onda barem opskrbljivanjem opozicijskih grupa novcem i oružjem. Neke od tih grupa, posebno u sjevernoj Africi, primale su oružje od obavještajnih službi i bile na taj način pod kontrolom tih organizacija i teško kompromitirane."

Alam je uvjeren da su razlozi za podsticanje i podršku pokretima Arapskog proljeća koji su dolazili sa Zapada bili veoma pragmatične prirode i da je trgovački interes zapadnih korporacija imao veliku ulogu u "rasplamsavanju" sukoba i ratova.

"Na kraju svega vidimo da su najviše koristi imali trgovci oružjem i mislim da su mnoge takve kompanije na Zapadu pokušale iskoristiti priliku, čak i sada, tokom zaljevske krize, gdje oružje prodaju objema stranama - i Kataru, i svim zemljama okupljenim oko Saudijske Arabije. Čak je i cijena nafte pala. Ako malo bolje pogledate, vidite da je prodaja nafte u Iraku i Siriji bila povezana s ISIL-om [oružana grupa Islamska država Irak i Levant] i ekstremno izmanipulirana."

Dio tih manipulacija je i ideja da su Sjedinjene Američke Države namjerno inicirale valove migranata koji se pokušavaju domoći zemalja Evropske unije.

Takve priče, tvrdi Alam, samo služe da bi se što više zamaglila prvobitna ideja Arapskog proljeća, a njegovi efekti sveli samo na negativne političke i geostrateške posljedice.

Bijeda, bol i ubijanja
"Mislim da je migracija spontana i izazvana je teškim humanitarnim stanjem u Libiji, Somaliji, Sudanu, Iraku i Siriji, i to su prave izbjeglice koje idu u Evropu kako bi našle bolji život, i to se dešavalo i prije Arapskog proljeća."

Kao i Hearst, koji misli da je stanje u većini zemalja pogođenih Arapskim proljećem "gore nego prije prevrata", i Alam sasvim negativno vidi posljedice događaja.

"Bez ikakve sumnje, Arapsko proljeće donijelo je bijedu, bol i ubijanja. Bez obzira na to koji su bili korijeni i namjere, arapski svijet razoren je više nego što je bio unazad 100 godina. Posljednji put katastrofa ovakvih razmjera bila je u vrijeme kad su Mongoli osvojili Bagdad. Mislim da Arapsko proljeće nije donijelo ništa dobro, da je donijelo smrt, ubijanja i još više potlačenosti."

Na konferenciji u Sarajevu, osim Hearsta, Dalaya i Alama, učestvovali su i direktor Al Jazeera Media Networka Edhem Fočo i direktor Centra za napredne studije Ahmet Alibašić.


Jasmin Agić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Midhat Dedić
agrokomercO Agrokomercu, nekadašnjem prehrambenom gigantu "onog" vremena, mjeničnoj aferi i hapšenju tadašnjeg direktora Fikreta Abdića prije 30 godina, do ratne stagnacije, poratnog uništavanja, pljačke i rasturanja njegove ogromne imovine u Bosni i Hercegovini i bivšim jugoslovenskim republikama, sudskim izvršnim postupcima, potom državnoj (federalnoj) brigi kroz direktorska i imenovanja nadzornih odbora, znamo sve i - ništa.

Agrokomerc je i dalje velika kontraverza zbog višeslojnog fokusa interesa, kako političkih struktura, tako i ekonomskih lobija, koji nastoje pod što povoljnijim uslovima "ugrabiti" imovinu rastočenog diva. Oko njegove "lomače" još se igraju "plemenske" vatre i tranzicijski "lovci u žitu", potpomognuti klijentelističkim lobijima mahom iz državno-političkog miljea, sve do ovih dana održavaju živim formalno-pravni manevarski prostor za sudsku kupovinu suštinski najvažnijih nekretnina Agrokomerca.

Drugim riječima, sadašnji Agrokomerc je na razmeđu najmanje tri "transferzale", ili procesa, kojima može poći i kojima je, u stvari, i krenuo.

Može li se krenuti putem 'Topsa'?
Jedan očekivani proces je najavljeni predstečajni, odnosno stečajni postupak, koji je pokrenut na nadležnom Općinskom sudu u Bihaću; drugi je revitalizacija kroz sudsku prodaju tri najvažnije njegove cjeline u Polju, odnosno pogone Prehrambene industrije (koje je već kupila kompanija AS Group) i obnavljanje proizvodnih ciklusa s nekim Agrokomercovim brendovima, poput "Topsa"; treći, također moguć i zloguk kao "Damoklov mač", definitivni slom ostataka kompanije u većinskom državnom vlasništvu.

Općinski sud u Bihaću je 13. septembra prošle i 18. januara ove godine za predstečajnog upravnika imenovao Šefika Smlatića iz Bihaća. Obnovljeni predstečajni postupak je, ustvari, novi pokušaj rasvjetljavanja okolnosti vezanih za provođenje odredbi Zakona o finansijskoj konsolidaciji u slučaju Agrokomerc, a ključna stvar je da li je stečajni dužnik u roku od 60 dana od dana donošenja Odluke o finansijskoj konsolidaciji privrednog društva Agrokomerc počeo izmirivati sve svoje tekuće finansijske obaveze.

Prema riječima predstečajnog upravnika, uprave ovog preduzeća i nadzorni odbori nisu provodili jasno definirane odredbe ovog Zakona.

"To sam uočio radeći na prethodnom privremenom izvještaju stečajnom sudiji nakon prvog imenovanja za predstečajnog upravnika. Radi se o vrlo složenoj materiji, čija je kompleksnost doprinijela i neupućenosti kako javnosti, tako i radnika ovog preduzeća, koji su najviše obespravljeni", kaže Smlatić.

Imnovinu su kupovali i 'Kurta i Murta'
Dodaje kako će za novi izvještaj koji radi tražiti sve dokumente i izvještaje koji su redovno dostavljani federalnoj Vladi preko resornog ministarstva o provođenju i realizaciji plana finansijske konsolidacije Agrokomerca. Vlada entiteta Federacija Bosne i Hercegovine donijela je izmijenjenu Odluku o finansijskoj konsolidaciji privrednog društva Agrokomerc d.d. Velika Kladuša, kojom se kao krajnji rok za finansijsku konsolidaciju ovog privrednog društva određuje 10. juli 2019. godine.

Pored oficijelnog, da je ovaj rok novi pokušaj da se od Agrokomerca načini kredibilna zdrava kompanija, u šta malo ko vjeruje, postoje i tumačenja da je "apdejtovana" Odluka o finansijskoj konsolidaciji Agrokomerca ustvari kupovina vremena za sve aktere koji su učestvovali u različitim mahinacijama i transkacijama s imovinom ove kompanije, koja se samo na papiru vodi kao većinsko vlasništvo države. Naime, rok zastare za učinjeni kriminal u ovakvim slučajevima je 10 godina.

Agrokomerc, ovakav kakav jeste, ima imovinu u nekretninama u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, a veliki njen dio, nezvanično, prodan je "Kurti i Murti" za više od 100 miliona konvertabilnih maraka (50 miliona eura), a da Agrokomerc i država od toga ništa nisu hajrovali.

U cijeloj ovoj višedecenijskoj "jeremijadi" posljednja rupa na svirali su bili i ostali radnici. Mersad Hamidović, vršilac dužnosti direktora Agrokomerca (prethodni direktor Ermin Mujić uhapšen je u novembru prošle godine, prilikom uzimanja mita od 25.000 KM, odnosno oko 12.500 eura), imenovan na 60 dana, ističe da se u ovoj kompaniji s državnim vlasništvom, u kojoj je u radnom odnosu 200 radnika, obavljaju svakodnevne obaveze, ali da nema proizvodnje.

Stečaj će biti, 'prije ili kasnije'
"Strateški partner je ušao u Prehrambenu industriju, to je sada njihovo vlasništvo, oni revitaliziraju proizvodnju za sebe i koriste nekadašnje Agrokomercove brendove, a na ovaj način zaposleno je 150 radnika", kaže Hamidović.

On smatra da stečaj ne može donijeti ništa dobro preduzeću, zbog čega je i uložena žalba nadležnom sudu, te da bi pogotovo tada došlo do teško ostvarivog zadatka uvezivanja staža radnicima koji su stekli uslove za penziju.

"Vlada Federacije ima moralnu obavezu svim radnicima uvezati radni staž i mi radimo na tome zajedno s Nadzornim odborom. Što se tiče stečaja, sačekat ćemo odluku suda", govori v.d. direktora, ne pojašnjavajući kako će se radnicima uvezati staž ako kompanija egzistira bez proizvodnje.

Bivši direktor Agrokomerca Ekrem Šarić, dobro upoznat s dešavanjima u ovom preduzeću, smatra da je ključno kada je riječ o stečaju da li je jači Zakon o finansijskoj konsolidaciji ili Zakon o stečajnom postupku, a to je pravno pitanje.

"To će riješiti nadležni sud i od toga zavisi da li će doći do otvaranja stečajnog postupka u kratkom roku. Smatram da će do stečaja doći prije ili kasnije", kaže Šarić.

On ističe da je imovina državnog preduzeća onog trenutka kada je založena kao hipoteka izgubljena ako se ne vraćaju obaveze kao što su krediti, pozajmice...

Ništa bez ulaganja miliona
"Ne postoji model privatizacije, prodaje i slično kojim bi se kupcu skinule hipoteke sa nekretnine izuzev sudske prodaje po odredbama Zakona o izvršnom postupku. Duga bi priča sad bila zašto se krivično ne gone oni koji su olako davali saglasnost za upis hipoteke i zašto Poreska uprava nije prva upisana na imovini Agrokomerca, jer bi to bio spas barem za radnike da se Poreska naplati, jer bi tako mogli uvezati staž. No, to je duga priča o nefunkcioniranju pravne države", ističe Šarić.

Na pitanje o revitalizaciji Agrokomerca, koja je, praktično, pokrenuta sudskom prodajom Prehrambene industrije, on naglašava kako je i ranije govorio da u Bosni i Hercxegovini postoje samo dvije firme koje bi mogle nešto napraviti u Agrokomercu, a to su AS Group i Bingo.

"To mislim zato što ko god da uđe u Agrokomerc s ozbiljnim namjerama morat će godinama ulagati silne milione dok se to jednog dana ne počne vraćati. Ako neko sumnja u to, može sutra obići Prehrambenu industriju, da vidi u šta je sve kupac primoran ulagati. Iskreno želim da novi vlasnik uspije - ne zbog njega, nego zbog nekoliko stotina radnih mjesta", govori bivši prvi čovjek ove kompanije.

Ukoliko dođe do stečaja, smatraju poznavaoci, radnici Agrokomerca će vjerovatno moći naplatiti manji dio svojih potraživanja, jer već sada je izvjesno da se vrijednost preostale imovine Agrokomerca kreće između 15 i 20 miliona KM (između 7,5 i 10 miliona eura). To znači da je ova suma, pa čak i ako bude nešto veća, apsolutno nedostatna za pokrivanje nastalih obaveza prema radnicima - prije svega za plate i obaveze iz Penzijskog/Mirovinsko-invalidskog osiguranja.

Čak 4.000 sudskih sporova protiv kompanije
Radnička potraživanja, i to samo za trenutno uposlene, svrstana su u viši isplatni red, odmah iza troškova stečajnog postupka, ali samo posljednjih osam mjeseci, i to u visini minimalca s doprinosima. Sva ostala radnička potraživanja idu u opći isplatni red, sa svim ostalim neosiguranim potraživanjima, i naplata tih radničkih potraživanja će, kako stvari stoje, biti minimalna.

Realnost je da se naplate samo oni koji su se uspjeli po osnovu izvršnih presuda upisati na neku od imovine Agrokomerca, ali i tu se gleda takozvani red upisa, a ta imovina se mora sudski prodati.

Jedno je sigurno - ako i dođe do stečaja, obaveze prema radnicima po osnovu PIO/MIO, a one iznose oko 40 miliona KM (oko 20 miliona eura), problem su federalne Vlade, jer se to neće moći naplatiti iz preostale imovine Agrokomerca. Možda se to može i pravno osporavati, ali moralna obaveza ostaje, jer država i dan-danas gospodari ovim preduzećem i sa svojim upravama i nadzornim odborima vodi Agrokomerc kuda ga (već) vodi.

U međuvremenu su bivši radnici Agrokomerca pokrenuli čak 4.000 sudskih sporova protiv kompanije.

(Al Jazeera)

Stranica 6 od 7

S5 Box