Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (92)

ponedjeljak, 12 Februar 2018 00:00

'Monopol' na bosanski način

Ocijeni...
(0 glasova)

monopolAko to niste znali, kompanija Hasbro Gaming prije nekoliko godina izbacila je verziju igre "Monopol" namijenjenu bosanskohercegovačkom tržištu. Tako se i Bosna i Hercegovina našla među više od 100 država koje imaju lokalne verzije jedne od najpoznatijih igara na svijetu, a trgove, ulice i bulevare Atine, Berlina, Pariza, Londona, Ženeve i drugih svjetskih centara zamijenile su ulice centara naših kantona, entiteta i distrikta.

Ne znam može li se ovo računati kao napredak u evropskim integracijama, ali smo, eto, barem u segmentu igara na ploči izjednačeni s nekim drugim državama. U svakom slučaju, čudi me to što su predstavnici vlasti propustili sebi pripisati zasluge za ovako važno priznanje naše međunarodne afirmacije i potvrdu našeg prepoznatljivog identiteta.

Gledajući kutiju na kojoj stvarno stoji logo firme Hasbro, kao zvaničnog vlasnika licence za "Monopol", nisam mogao da se ne zapitam kako li je izgledao proces prilagođavanja te igre našem tržištu. Na kutiji je pisalo da je igra proizvedena u Irskoj i možete samo zamisliti stručnjake iz Hasbroa kako se češu po tjemenima dok kontaju čime zamijeniti Briselsku ulicu, Milanski bulevar i Bečki trg, a da se zadovolje svi lokalni geografski, politički, ekonomski i nacionalni ključevi u Bosni i Hercegovini.

Krenemo li redom od polja START, očekivati je da su ona najjeftinija polja bila namijenjena devastiranim općinama, poput Bosanskog Grahova ili Vareša, ili možda onim postdejtonskim rubnim općinama, tipa Istočnog Mostara, Berkovića ili Sapne. No, ljudi iz Hasbroa očito nisu htjeli rizikovati da na ploči imaju lokacije u koje niko ne želi ulagati, pa su krenuli sa čitlučkom Tromeđom i Zagrebačkom ulicom, koja postoji u Širokom Brijegu. Ne znam za vas, ali meni je ovo očit čin majorizacije hrvatskog naroda i nastavak zapostavljanja Lištice i Brotnja iz onog mračnog jugo-komunističkog vremena. Dodamo li ovome i da na nastavku ploče jedna Tuzla vrijedi više od dvije polovine Mostara, očekivati je da se Hrvatski narodni sabor oglasi barem priopćenjem u vezi s ovim, ako već ne i najavom blokade institucija.

Problem s poplavama
Nakon zapadne Hercegovine na ploči dolaze Semberija i Bijeljina. Znamo li da je sembersko zemljište jako plodno te da tamo postoje neke jako skupe nekretnine, bilo je očekivati da Bijeljina bude bolje pozicionirana na ploči, ali poplave iz 2014. očito su učinile svoje – ko bi gradio kuće i hotele ako nije siguran u nasipe i Civilnu zaštitu? Uglavnom, nakon Bijeljine na ploči dolazi Brčko, pa zatim pet najvećih gradova u Bosni i Hercegovini – Zenica, Mostar, Tuzla, Banja Luka i Sarajevo.

Tu su kreatori igre malo kiksali, pa, osim što Tuzlu – uz Turalibegovu ulicu i Solni trg – predstavlja Studentska ulica, koja u tom gradu ne postoji, primjetno je njihovo elementarno nepoznavanje tržišta nekretnina u Bosni i Hercegovini. Tako među najvrednijim poljima na ploči nema Ilidže kao turističkog megacentra Kantona Sarajevo, a nekako su im promakle i Poljine. U svakom slučaju, treba im odati priznanje što su u Banjoj Luci izbjegli bavljenje zemljištem Poljoprivredne škole i stare autobuske stanice. Ko bi proveo cijelu igru vukući se po sudovima?!

Toliko što se tiče ploče za igru, a što se samog njenog toka tiče – ko zna šta ona može donijeti ako malo pustimo mašti na volju. Zamislite kakve bi samo posebnosti mogao donijeti bh. "Monopol" kad bi igra bila u potpunosti usklađena s ovdašnjim okolnostima i prilagođena našim socio-ekonomskim principima... Zamislite samo kad bi kartice "Šansa" i "Iznenađenje" odražavale sve šanse koje se pružaju i sva iznenađenja koja vrebaju igrača investitora u ovoj zemlji.

Plaćanje željezničarima
"Talgo voz zglajzao vam je kod Čapljine. Platite 15.000 za svaku željeznicu koju posjedujete." I, šta ćete, platite između 15.000 ili 60.000 sve dok ne opet stanete na polje iznenađenja i povučete karticu: "Izbio je štrajk željezničara. Platite sebi krušku i željezničarima šta žele popiti." Ko vam je kriv što ste privatizovali željeznicu? Budite sretni ako niste kupili još i Vodovod, kao jedinu karticu koja konstantno donosi gubitke i za koji morate platiti 200.000 kad god pređete START.

No, tu bi bile i neke prednosti bosanskohercegovačke verzije "Monopola", a to je da se u zatvor ide rijetko, gotovo nikako. Jedine dvije kartice koje vode u zatvor bile bi "Uhvaćeni ste u krađi dva kubika drveta za ogrjev. Idite u zatvor ili povucite karticu šansi." i "Izgubili ste podršku svoje stranke. Idite u zatvor i propustite jedno bacanje." U oba ova slučaja pomaže ako ste prethodno povukli karticu "Iziđite iz zatvora zbog propusta u optužnici." tako da se nemate razloga brinuti da će vam igru kvariti peglanje s pravosuđem.

S druge strane, ovo može donijeti i neprilike jer možete saznati i da je to pravosuđe uknjižilo vaše zemljište na nekog drugog, pa na njemu ne smijete graditi, a ne možete ga staviti ni pod hipoteku. Dodatno ste u problemu ako budete loše sreće, pa izvučete karticu iznenađenja "Stranka ide u kampanju. Platite 5.000 za svaku kuću i 15.000 za svaki hotel.", a ni tu se nemate kome obratiti za pravnu zaštitu.

Dodatna razlika u odnosu na klasični "Monopol", a što je promaklo stručnjacima Hasbro Gaminga, bilo bi i to što u bh. verziji polje "Parking" ne bi bilo besplatno. Ili ne bi ni postojalo – kao što ga u većini gradova gotovo ni nema – ili bi, čim raširite ploču, došao neko iz komunalne službe i na njega instalirao parkomat.

Sve ove naše čudesne dodatke Hasbro Gaming propustio je ugraditi u igru i učiniti je posebnom, nama bližom i prirodnijom od klasične verzije, koja je nekako previše jednostavna i sterilna. No, igra tome i služi – da se barem u njoj čovjek malo odmakne od realnosti. Tako makar u klasičnom "Monopolu" prosječan Bosanac i Hercegovac može doživjeti osjećaj svijeta u kojem stvari funkcionišu po jasnim pravilima – i u Bijeljini i u Čitluku i u Mostaru i u Sarajevu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Adis Nadarević (Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

Piše: Ikanović Muhamed

askerPonovo se balkanske gore zatresoše i rodi se nešto, ama baš nešto plaho. Novorođenčetu dadoše ima „Askerovi kampovi za obuku“. Komšije nam ne žele ostati dužne. Nakon „Srbske časti“, morala se iskopati neka priča o „bošnjačkom terorizmu“.

Velikosrpska i velikohrvatska propagandna mašinerija ne miruju. Izgleda da su ozbiljno shvatili zadatak da cijeli svijet ubijede da je dva miliona Bošnjaka veoma opasna stvar, a da je Bosna jedan veliki kamp za obuku terorista, nekadašnje bijele Al-Kaide, danas isilovaca.

Baš oni bi trebali napraviti jednu građansku (čitaj kako pišeš po Čoviću), islamsku republiku. U toj republici bi bio najstrožiji oblik vladavine šerijata. Pisao bih još na ovu temu, ali stvarno o nečemu što je besmisleno, nema potrebe trošiti vrijeme i riječi.

Jasno je da „zaštitinici Evrope“ (čitaj srpski političari) i „nositelji europskih vrijednosti“, (čitaj hrvatski političari), ne žele dobro ovom parčetu zemljine kugle što se Bosna zove.

Ponukani medijskim pisanjem o Udruženju „Asker“ i njihovim „čokoladnim kampovima“ htjeli smo da dođemo do nekih informacija sa samog izvora, odnosno od predstavnika Udruženja „Asker“.

Put nas dovede do predsjednika Udruženja Envera Hebibovića, poznatog široj javnosti po nadimku Ful. Vidljivo je bilo da je bio zatečen pisanjem medija i propagandom koja je usmjerena protiv Udruženja „Asker“. Odmah mi reče:

-Zašto dovode u pitanje moj patrotizam? Bio sam komandir specijalne jedinice. Ranjavan sam četiri puta. I nakon svega se nađe neko ko tvrdi da ovoj zemlji ne želim dobro!

Razgovorali smo o njegovom radu i aktivnostima Udruženja „Asker“.

-Sport je moj život. Trenirao sam vojnike kada je to trebalo. Bio sam član upravnih tijela sportskih saveza. Iza mene je veliki broj sportskih manifestacija koje sam organizirao. Pitajte ljude koji su bili sa mnom u tim savezima, kaže nam Hebibović.

Interesovali su nas neki detalji oko aktivnosti Udruženja i samog kampa, koji je zatalasao javnost.

-Mi smo Udruženje koje uči mlade da brinu o svome tijelu. Poznata je parola: „U zdravom tijelu zdrav duh“. Učimo kako održati tjelesnu kondiciju, ali mlade motivišemo i da vode brigu o svome duhu. Čovjek je komponenta tijela i duše. Što se tiče ideje ona je zaživila prije tri godine, a samo Udruženje je registrovano prije 2 godine, pojašnjava Hebibović.

Pitali smo ga i o amblemu Udruženja na što nam je rekao:

-Mediji promovišu amblem jedne naše sekcije, a to je sekcija borilačkih vještina na kojem se nalazi sablja. Prirodno je za sportske klubove da imaju neke afirmirajuće nazive, da amblem sekcije borilačkih vještina ima sablju, koja je stari simbol tih sportova. Mi imamo i sekciju planinara i drugih adrenalinskih sportova, navodi Hebibović.

A o samom kampu nam reče:

-Omladina koja je na zimskom raspustu odlučila da izađe u prirodu. Da trenira svoje tijelo i jača kondiciju. Da se druži sa svojim vršnjacima i provede jedan dio svog raspusta u jačanju prijateljstava i igrama bez granica. A to što su neki vidjeli da mladi ljudi uče Kur’an, pa to je dio našeg života. Mi se ne stidimo što smo muslimani. Svoju vjeru živimo.

Iz ovog kratkog razgovora dovoljno je bilo da se čovjek uvjeri u zlonamjernost medija iz regiona. Svaki javni istup nekog bošnjačkog predstavnika koji šalje signal čvrstog stava mora biti popraćen nekom medijskom spletkom od naših i ne baš dobrih susjeda, preciznije politika koje vode njihovi državni vrhovi slijedeći matrice koje su postavili Tuđman i Milošević.

Velikosrpska medijska mašinerija želi da na isto mjesto stavi osuđene kriminalce iz „Srbske časti“, koji jasno mašu oružjem sa maloljetnom djecom koja su odlučila da izađu u prirodu i malo se „ispušu“.

Kao što lošesusjedska mašinerija želi da poistovjeti agresora sa žrtvom. Žele da na isto mjesto postave agresorsku vojsku koja je sistematski planirala i činila zločine sa pojedinačnim zločinima nekih pripadnika Armije RBiH, koji su sistematski sprječavani da se ne dese.

Možda nam je komšije i susjede povrijedilo gostovanje gospodina Bakira Izetbegovića u emisiji Nedjeljom u 2, ili je nešto drugo u pitanju. Na kraju nije ni bitno, „Askerovci“ vježbaju tijelo i jačaju patriotizam, i vele da se toga ne stide, pa neka piše šta ko hoće.

(Index.ba)

utorak, 23 Januar 2018 00:00

Mogu li biti žrtve ako počine genocid

Ocijeni...
(0 glasova)

vucicbrnabicPremijerka Srbije Ana Brnabić nedavno je dala intervju za Economist Radio, u kojem je bilo reči o raznim aktuelnim temama, pa i o ratovima '90-ih, zločinima i odgovornosti. Tokom dela razgovora o Haškom tribunalu, novinarka je napravila opasku u vezi sa jezikom, odnosno kako joj se čini da zvanični Beograd izbegava da upotrebi reč genocid, na šta je premijerka odgovorila: "Ne mislim da je to bio genocid. Bio je to užasan, užasan, užasan zločin. Ne mislim da je to bio genocid, jer to nije bila akcija u kojoj je neko rekao: 'Hajde da pobijemo sve ljude, da tu više ne bude Muslimana.'"

Tu se novinarka uključila primedbom, izrečenom uz snishodljiv osmeh, kao da se obraća detetu: "Ne morate da istrebite sve da bi to bio genocid", a Brnabić se pozvala na definiciju genocida, po kojoj moraš da imaš nameru da istrebiš sve - i decu, i žene. Novinarka je potom pitala: "Nije bilo dece mlađe od 16 godina koja su pobijena u Srebrenici?" Brnabić je, vidno zbunjena, zamuckujući i gutajući knedle, odgovorila: "Da budem iskrena, ne mislim da je to bio genocid. Teško mi je da govorim o tome, jer to jeste bio užasan zločin. Zločin zbog kojeg se osećam loše, zbog kojeg se stidim, jer je počinjen u ime Srba, zločin koji je stvorio sliku o Srbima kakva ne treba da se stvara o našoj zemlji." Nije to bilo pitanje, ali odgovoru premijerke zemlje koja poriče genocid ne gleda se u zube.

Negiranje genocida omiljeni srpski sport
Onda je prešla na lakše, LGBT teme, rekavši da se i tim povodom "stvara slika o Srbima kao konzervativnim, homofobičnim ljudima. A Srbi nisu takvi, Srbi su otvoreni, ljubazni, srdačni ljudi, koji ne cene druge po tome da li su muslimani, Hrvati, gej ili strejt, već da li je neko dobar ili loš čovek. To je ono što volim kod svoje zemlje. Osećam se užasno zbog '90-ih i onoga što je urađeno u ime Srba."

U intervjuu je bilo i već standardnih premijerkinih izjava da Haški tribunal nije doneo pravdu niti doprineo pomirenju, kao i uobičajenog prebacivanja teme na drugi teren, na krivicu drugih učesnika u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Uprkos premijerkinom stidu, pokazalo se još jednom da je poricanje genocida u Srebrenici omiljeni sport srpskih političkih funkcionera. Prilično bestidan sport, usput budi rečeno.

Nije Srbija prva zemlja u istoriji koja je pokrenula ratove, izvršila agresiju, počinila stravične masovne zločine da bi potom uložila silnu energiju u poricanje zlikovačke prošlosti. Bilo je mnogo takvih užasa u prošlosti, a brojni istraživači bavili su se problematikom poricanja počinjenih zločina. Profesor Stenli Koen napisao je klasičnu studiju Stanje poricanja, u kojoj je klasifikovao mehanizme, kognitivne prakse, retoričke figure, logičke obrte koji se koriste u negiranju zločina. U toj knjizi anticipirano je i ono što premijerka Srbije govori o genocidu u Srebrenici, kao i njeni traljavi pokušaji poricanja.

Strategije poricanja
Kad Brnabić kaže da se u Srebrenici nije dogodio genocid, već "užasan, užasan, užasan zločin", to se zove poricanje tumačenja, kolokvijalno rečeno: "Desilo se nešto sasvim drugo." Ona priznaje da se nešto dogodilo, da je izvršen zločin koji karakteriše kao užasan, ali uporno, iznova i iznova, odbija da taj zločin nazove genocidom. Uprkos tome što je u više presuda Haškog tribunala pokolj počinjen u julu 1995. godine jasno i nedvosmisleno nazvan genocidom. Premijerka priznaje činjenicu zločina, ali se ne slaže s njegovim pravnim tumačenjem. Zato joj je neophodna diskvalifikacija rada Haškog tribunala, jer ako taj sud nije uspeo da donese pravdu, ako ne doprinosi pomirenju, ako je to jedna sumnjiva institucija, onda ni činjenice utvrđene u presudama tog suda nemaju obavezujući karakter. Tako genocid lakše može da se transformiše u užasan zločin, što spada u oblik poricanja poznat kao delimično priznanje.

Kada Brnabić pokušava da diskredituje čitav rad Haškog tribunala zato što nije osudio hrvatske generale za zločine u operaciji "Oluja", a ni Bošnjake ili pripadnike bivše Oslobodilačke vojske Kosova, Brnabić primenjuje strategiju koju Koen naziva optuživanje optužilaca. Svrha ovog metoda poricanja je da se "pažnja skrene sa sopstvenog ponašanja" te da se pošalje sledeća poruka: "Drugi su grešni – i u tome je pravi problem." Nije problem u zločinima i genocidu koje su počinile srpske snage, nije problem u projektu stvaranja "velike Srbije" etničkim čišćenjem, a još manje u velikosrpskoj ideologiji kao legitimacijskoj osnovi za zlodela, nipošto! Problem je u Haškom tribunalu, koji je loše radio svoj posao, pa je ne samo utvrdio da su Ratko Mladić, Radislav Krstić i njihovi saradnici u Srebrenici počinili genocid (a to je bio samo običan, mada "užasan zločin"), nego nije osudio počinioce zločina nad Srbima.

Kada premijerka Srbije skreće pažnju sa činjenice da zvanični Beograd, uključujući i nju samu, odbija da masakr u Srebrenici okarakteriše kao genocid, pa govori o zločinima počinjenim nad Srbima koji su ostali nekažnjeni, ona pribegava strategiji poricanja koju Koen naziva poređenje u sopstvenu korist. Cilj ove strategije je relativizacija sopstvenih zlodela ukazivanjem na zločine koje su počinile druge strane, čime se ističe sopstvena ispravnost. U suštini, reč je o razradi kolokvijalne formulacije koja se često može čuti: "A šta su tek oni nama radili..." Ono što Brnabić govori zapravo znači: možda mi jesmo počinili neki "užasan zločin", ali su naši zločinci bar kažnjeni, ali zato su drugi isto tako činili zločine, a nisu čak ni osuđeni. To je još jedna varijanta autoviktimizacije, "Srbi su uvek žrtve, pa čak i kad počine genocid", među srpskim političarima poznat i kao "užasan, užasan, užasan zločin".

Ratko Mladić, humanitarac
Pokušavajući da objasni zašto misli da u Srebrenici nije bilo genocida, Brnabić se poziva na neku neimenovanu definiciju, valjda iz nekog priručnika Srpske akademije nauka i umetnosti, po kojoj genocid podrazumeva istrebljenje svih pripadnika neke etničke grupe. Ispade Ratko Mladić veliki humanista jer u Potočarima nije streljao žene! Po premijerki Srbije, Mladić i njegove ubilačke horde nisu imali nameru da pobiju sve Bošnjake, nego samo muški deo populacije. Pa nećemo valjda ubijanje muškaraca i dečaka da nazovemo genocidom?! Koliko je ovakav način razmišljanja u suštini zločinački nije potrebno posebno naglašavati.

Osim što koristi strategiju klasifikovanu kao poricanje namere, Brnabić pokazuje zapanjujuće neznanje za osobu koja zauzima najvišu funkciju izvršne vlasti. Prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1948. godine, genocid se definiše kao niz zločina počinjenih "u nameri da se potpuno ili delimično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa". Dakle, "potpuno ili delimično".

Nigde se u definiciji genocida ne pominju ni žene ni deca (mada srpske vojne snage, istini za volju, nisu bile tako osetljive na pol i životnu dob, pa su žene masovno silovane i ubijane, a samo tokom opsade Sarajeva pobijeno je više od 1.600 dece). Bilo bi zanimljivo da nam premijerka otkrije gde je pronašla definiciju genocida na koju se poziva. Možda u nekoj knjizi Vasilija Krestića o genocidu ili nekoj sličnoj lektiri kojom premijerkin šef Aleksandar Vučić prekraćuje besane noći?

Pozitivan moralni bilans
Premijerkina teza o zločinu koji je "stvorio sliku o Srbima kakva ne treba da se stvara o našoj zemlji" spada u strategiju poricanja, koju Koen naziva moralni bilans. Reč je o tome da smo svesni počinjenog zla, ali da mu umanjujemo značaj, jer je to ipak bio samo incident. Srbi su otvoreni, srdačni, ne vrednuju druge po nacionalnoj pripadnosti, samo im se povremeno omakne neki genocid. Kao što kaže Stenli Koen: "Na moralnoj mapi našeg života to mesto nije značajno; nemojte nam suditi samo po tome. Računovodstveni obrasci u koje upisujemo svoje rezultate pokazuju da je naš moralni bilans pozitivan."

Brnabić na nemušt i nevešt način ponavlja argumente nemačkih revizionista i funkcionalnih nacionalista iz '80-ih godina, poput Ernsta Noltea ili Mihaela Štirmera, koji su pokušavali da umanje singularnost nacionalsocijalističkih zločina. Njima se oštro usprotivio Jirgen Habermas, čije argumente ovako sažima Helmut Dubil u knjizi Niko nije oslobođen istorije: "Habermas nikako ne tvrdi da je masovno ubijanje evropskih Jevreja prekinulo svaki kontinuitet nemačkih tradicija: ovaj u nemačkoj istoriji jedinstveni događaj zaveštao je, međutim, trajan moralni imperativ da se od sad pa nadalje sve nemačke tradicije proveravaju u svetlu ovog ključnog iskustva." Uzalud se premijerka upinje da minimizira srpske zločine; put ka ozdravljenju društva vodi u potpuno suprotnom smeru.

Zanimljivo je da Brnabić uopšte ne govori o srebreničkim žrtvama ili njihovim porodicama, besprimernoj patnji koja im je naneta. Nju brine samo to što je taj "užasni zločin" poslao lošu sliku o Srbima. Što bi moglo da se podvede pod kategoriju poricanja znanu kao moralna ravnodušnost, kategoriju koja je obično rezervisana za neposredne počinioce zločina, ali nema razloga da je ne primenimo na premijerku kad se već toliko potrudila. Ona ionako samo sprovodi političku agendu svog komandanta Aleksandra Vučića, što bi rekli zločinci svih fela pravdajući svoja zlodela pred sudom – "samo vrši svoju dužnost".

Pucanje i plakanje
I onda, nakon što je demonstrirala svu raskoš raznoraznih tehnika poricanja genocida, premijerka tvrdi da se oseća loše i stidi zbog zločina počinjenih u ime Srba. Ne možeš se istovremeno stideti zbog zločina koji su počinjeni u tvoje ime i uporno odbijati da zločin nazoveš pravim imenom. Tu se između osećanja i čina otvorila čitava provalija iz koje premijerkine reči odjekuju kao eho lažnog stida.

Koen navodi da za ovakvo ponašanje u hebrejskom jeziku "postoji čak i poseban izraz – čiji ironični naboj postaje sve izrazitiji – kojim se opisuje disocijacija delanja i emocija. Yorim V'Bochim doslovno znači 'pucanje i plakanje': pošto obavimo sve neprijatne stvari – u samoodbrani, iz nužnosti ili dužnosti – glasno i javno izražavamo žaljenje zbog žrtava, pa čak i simpatiju prema njima."

Tu bi se negde mogao uvrstiti i premijerkin intervju; reč je o pucanju s plakanjem. A kad se suze osuše, moglo bi ponovo da se počne sa pucanjem. Čemu inače ovoliki trud uložen u poricanje očigledne istine? Pripreme za novo poluvreme ionako su već u toku.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Tomislav Marković (Al Jazeera)

utorak, 16 Januar 2018 00:00

Potraga za slobodom u svijetu nadzora

Ocijeni...
(0 glasova)

internetsigurnostSumnjao sam u postojanje tajnog i nekontrolisanog, nasumičnog i potpunog, sveobuhvatnog praćenja svih elektronskih aktivnosti ljudi koji se ne bave kriminalnim aktivnostima.

Snowdenove slutnje o nadzoru postaju realnost
Jedna od najupečatljivijiih scena dokumentarca Citizenfour o najpoznatijem američkom „zviždaču“ Edwardu Snowdenu je ona kada se Snowden, sjedeći na krevetu hotelske sobe u Hong Kongu, pokrije crvenom dekom po glavi kako bi otipkao nešto na svom laptopu. Sjećam se - dok se vrtila odjavna špica ovog sjajnog, uz to i Oskarom nagrađenog filma – neke čudne jeze koja mi se spuštala niz kičmu. Do tada, da se razumijemo, nisam imao nikakvih iluzija u pogledu činjenice da se svakodnevno multiplicirala mogućnost prikupljanja i praćenja svih mogućih podataka i komunikacija koje nastaju i koje se razmjenjuju svake sekunde u svakom kutku ove planete.

Znao sam da postoje tehnološke mogućnosti za hiljadupostotnu realizaciju noćne more iz Orweolovog romana 1984 i nisam imao dilema u pogledu postojanja ne jednog „Velikog brata“ nego nepoznatog broja njegovih inačica. Ali jesam sumnjao u postojanje tajnog i nekontrolisanog, nasumičnog i potpunog, sveobuhvatnog praćenja svih elektronskih aktivnosti ljudi koji se ne bave kriminalnim aktivnostima. Dakle, nadgledanja komunikacija one velike većine građana svijeta koji nisu predmet interesa istražnih organa. Ispovijest Edwarda Snowdena otklonila mi je svaku sumnju.

Nadzor interneta
Prošlog četvrtka jedan dom najvišeg američkog zakonodavnog tijela usvojio je prijedlog zakona kojim se za narednih šest godina produžava važenje programa za nadzor Interneta, bez naloga, sa minimalnim promjenama, a neke grupe za zaštitu privatnosti saopštile su da će se ovlaštenja agencije koja je nadležna za nadgledanje čak i proširiti. Iako se formalno još čeka odobrenje Senata te potpis američkog predsjednika Donalda Trumpa, sa velikom dozom vjerovatnoće se može govoriti o tome da ulazimo u razdoblje nadzora i kontrole nad svim vidovima ljudske komunikacije bez presedana u dosadašnjoj historiji.

Iako su pojedini zastupnici i grupe boraca za ljudska prava izrazili svoju duboku zabrinutost, prije svega, zbog potencijalnog prekomjernog korištenja programa u svrhu praćenja američkih državljana, inicijalno „Odeljak 702“, kako se naziva ovaj propis, dozvoljava agenciji da prisluškuje ogromne količine digitalnih komunikacija stranaca koji žive van Sjedinjenih Država preko američkih kompanija kao što su Facebook, Verizon Communications i Google Alphabet.

Istina, ovaj program zvanično obuhvata i praćenje bez naloga komunikacije samih Amerikanaca ali u slučajevima kada komuniciraju sa strancima koji žive u inostranstvu. Ili, što bi živopisni američki predsjednik jednostavno objasnio putem svog omiljenog sredstva izražavanja, Twittera, uoči samog glasanja u Zastupničkom domu: „... today’s vote is about foreign surveillance of foreign bad guys on foreign land“. Trumpovim riječnikom rečeno, špijuniranje bez naloga je namijenjeno nadzoru onoga što se događa van SAD, odnosno praćenju „loših momaka“ u stranim zemljama.

Šta je to neutralnost interneta
E sad ko je „loš“ a ko nije? Ko to određuje i po kojim kriterijima? Ima još ovakvih “filozofskih pitanja“. Recimo, šta ste radili ili šta radite na Facebooku? Koje su vaše preference u pretraživanju interneta? Ko su vaši omiljeni kontakti? S kim, koliko dugo, i o čemu ste danas razgovarali putem mobilnog ili fiksnog telefona? Da li ste non-stop online ili postoje rijetki momenti u vašem životu kada niste dostupni svemoćnom oku pratitelja elektronskih komunikacija? Da li vas je uopće briga za to što neko vrijedno prikuplja podatke o vama? Kome ste vi uopće interesantni? I zašto baš vi?

Ovakve ili slične dileme ne izazivaju glavobolju samo zbog ugrožavanja osnovnih sloboda ili prava pojedinaca. Nije tu čak ni toliko bitno da li ste Amerikanac ili Eskim jer neartikulisani nadzor je samo dio problema. Drugi dio problema je manipulacija internetom odnosno ukidanje tzv „neutralnosti interneta“, što je pitanje koje će u najskorije vrijeme najsnažnije pogoditi upravo stanovnike SAD.

Prije otprilike mjesec dana, sredinom decembra, američka Federalna komisija za komunikacije (FCC) izglasala je prestanak Naredbe o otvorenom internetu iz 2015. godine i donijela inicijativu kojom internet provajderima daje više moći da selektivno ograniče internet korištenje i favoriziraju određene tokove podataka. Drugim riječima, klasna podjela pa tako i klasna borba se iz realnog seli u virtualni prostor na način da će kompanije i pojedinci koji su spremni da plate više, dobiti slobodniju, bržu internet uslugu. Što će rezultirati pojavom da će bogati biti bogatiji, i novcem i informacijama, dok će siromašni kaskati i biti u svojevrsnoj informatičkoj deprivaciji.

Ako odemo korak dalje, brži ili sporiji internet, skuplji ili jeftiniji pristup su idealno oruđe kontrole nad uticajem koji pojedine grupe ljudi ili ideja imaju u nekoj društvenoj zajednici. Što će reći da internet, umjesto ekspanzije, postaje prostor nadzora i supresije.

Odgovorno ponašanje
S druge strane, potraga za virtuelnom slobodom ili slobodnom digitalnom i svakom drugom komunikacijom, sloboda pristupa i dijeljenja informacija sa onim sa kim želimo da se one dijele, sve su to, u krajnjoj liniji, ideali za koje borba nikada nije prestala. Odgovorno ponašanje u komunikaciji podrazumjeva i to da se cijene vrijednosti, tekovine neutralnog interneta ali i drugih komunikacijskih kanala koji su pod opsadom vlada ili velikih korporacija što ih žele okupirati, nadzirati i naplaćivati svaku informaciju koju želimo dobiti.

Pitanje je samo da li smo svjesni da se ta borba za „slobodno nebo“ odvija i u ovom momentu i da li želimo u njoj učestvovati ili nas, jednostavno, nije briga dok plovimo prostorom koji koristimo isključivo za ispoljavanje niskih strasti i postizanje banalnih zadovoljstava. Riječima Miljkovićeve pjesme rečeno: da li će sloboda (interneta) umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj. Čak i ako sužnji slobodu vide samo kao priliku za shoping&f...ing. Čak i ako internet nije ništa više od carstva tagovanja i duck facea, lajkova i smajlija...

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Ermin Čengić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

bijelakucaU Beloj kući – mahnita atmosfera. Predsednika koji nikad ništa ne čita poklopila je jedna knjiga. "Car je go", uzvikuje autor Majkl Volf, njujorški kolumnista i novinar. Možda je donekle u pravu, s obzirom na to da se njegova Vatra i bes: Unutar Trampove Bele kuće (Fire and Fury: Inside the Trump White House), u kojoj je do banalnog rijalitija razgolitio rasklimatanu mašineriju u Beloj kući, preko noći popela na prvo mesto Amazonove liste najprodavanijih knjiga.

Volf je svoju knjigu pravio na osnovu 200 razgovora koje je vodio odomaćivši se na kanabetu u Zapadnom krilu predsedničke palate. Ali, ni dalje nije jasno kako je ovaj novinar, koga je do sada bio glas pirane u njujorškom medijskom basenu, uopšte ušao u prostorije na adresi Pensilvanijska avenija 1600. Autor tvrdi da je za svoj boravak dobio saglasnost od Donalda Trampa, ali predsednik SAD-a to demantuje. Niko, međutim, ne spori da je Volf dobar deo vremena, prvih devet meseci Trampovog mandata, provodio u Beloj kući. Svi su smatrali zdravo za gotovo da ga je tu doveo predsednik radi pisanja knjige o prvoj godini Trampove administracije. Pa ipak, nekoliko dana pre nego što je knjiga izašla, od šoka se protresla cela američka prestonica. Kao da ta tempirana bomba nije uopšte bila postavljena, uz znanje celokupne administracije.

Bes je opasno zamutio Trampov smisao za biznis, pa je Volfu napravio reklamu kakvu je autor samo mogao da poželi. I pre nego što se knjiga pojavila u javnosti, na osnovu nekoliko odlomaka koje je objavio Gardijan, i potom Njujork magazin, Tramp je zaključio da je knjiga najobičnije "tabloidno đubre" i naložio advokatima da pokrenu pravni postupak za zabranu rasturanja i prodaje Volfovog štiva. Knjiga je izašla petog, a ne devetog januara, kako je bilo predviđeno, i digla cunami kakav se ne pamti u novijoj političkoj istoriji američke prestonice.

Glavni akter Donald Tramp pokušao je da ovu narativnu bombu neutralizuje na dva načina, koji jedan drugom međusobno poništavaju efekat. Tvrdi da je knjiga čista izmišljotina, ali, demantujući sam sebe, počeo je da se obračunava sa svojim nekadašnjim strategom i savetnikom Stivom Banonom, koji je ujedno i glavni izvor podataka za Vatru i bes. Donedavno, za sadašnjeg čelnika ultradesničarskog portala Brajtbart predsednik je upotrebljavao reči u superlativima. Bilo je dovoljno da mu se pročita nekoliko odlomaka Volfove knjige, pa da svoju nekadašnju desnu ruku od "promišljenog lidera i vizionara" sroza na "aljkavog budalastog Stiva, koji je izgubio pamet kad sam ga otpustio".

Veleizdaja u srcu Washingtona
Banonova ocena da je tajni sastanak Donalda Trampa mlađeg i Džareda Kušnera sa Rusima (u Trampovoj kuli u vreme predsedničke kampanje) "veleizdajnički i nepatriotski čin", te da je na taj skup trebalo odmah pozvati FBI, mogla bi, po mišljenju američkih analitičara, da podstakne Komisiju za specijalnu istragu o umešanosti ruskih vlasti u američke predsedničke izbore 2016. da detaljnije pročešlja Banona.

Sa paljbom iz Bele kuće, koja se na njega sručila istovremeno sa ogromnim publicitetom koji je dobio kao glavni "uzbunjivač" u Volfovoj knjizi, Trampov ražalovani strateg našao se na stazi sa suženim manevarskim prostorom. Posle objavljivanja zakasnelog i neubedljivog "izvinjenja", koje ni Tramp ni njegovi preostali savetnici nisu prihvatili, Banonu ostaje samo jedan izlaz: da ide do kraja i glavnom istražitelju pruži čvrste dokaze o smišljenoj saradnji Trampovog tima sa Kremljom. On te dokaze ima, tvrde dugogodišnji analitičari i poznavaoci političkih prilika. Ako Banon, sateran sa svih strana, izvadi džokera iz rukava, onda bi i priča o opozivu Donalda Trampa, koja se vrti od njegove inauguracije, mogla da poprimi realnije okvire.

Još prošlog maja, da podsetimo, pokrenuta je specijalna istraga o navodnoj umešanosti ruskih vlasti u američke predsedničke izbore. Istraga je pokrenuta nakon što je Tramp otpustio šefa FBI-a Džejmsa Koumija i do sada su podignute optužnice protiv nekoliko ličnosti koje su Trampu pomogle da dođe na vlast. Iste te ličnosti ispostavile su se kao smetnja u vršenju vlasti. Predsednik Komisije Robert Maler odabrao je tužioca specijalizovanog za pranje novca, naglašava Banon (u razgovoru sa Volfom), koji tvrdi da put istrage ide tragom novca i vodi kroz Dojče banku. Predviđa da bi Džared Kušner (Trampov zet i nosilac nekoliko visokih funkcija u Beloj kući) i Trampov prethodni šef predsedničke kampanje Pol Manafort, uz predsednikovog sina Donalda Trampa mlađeg, mogli pod pritiskom dokaza da prodaju Trampa. Banonov jezik je sočan, pa za Kušnera, koga nikako ne podnosi, kaže da je "ljigav lik" i da se sa svojom suprugom, a Trampovom kćerkom Ivankom sporazumeo da jednog dana ona pokuša da postane predsednica SAD-a.

'Trump nije pročitao Ustav SAD-a niti zna njegove amandmane'
Knjiga obiluje mnogim živopisnim opisima, ali je jasno da ih je Volf pokupio ne uverivši se u njihovu verodostojnost.

Kad ne večera sa Banonom, Tramp se povlači u spavaću sobu (već u 18:30), tamo u krevet, uz brzu MekDonaldsovu hranu; daljinskim upravljačem prevrće programe na svoja tri TV ekrana raspoređena po njegovom nalogu u odaji gde spava.

Predsednik nema strpljenja da išta pročita; ponekad samo na osnovu naslova odlučuje kako će da reaguje, a njegovo okruženje tvrdi da je "polupismen". Nikad nije ni pročitao ni saslušao ceo Ustav SAD-a niti je upoznat sa njegovim amandmanima.

Prema navodnim rečima njegove kćerke, on sam sebi farba kosu, produktom za muškarce, koji se može kupiti u običnoj samoposluzi. A kad ispere kosu, sam je fenira i tako pravi karakterističnu frizuru, po kojoj je postao poznat mnogo pre dolaska na predsedničku funkciju.

Tramp strahuje da će ga neko otrovati, pa je zabranio sobaricama da bilo šta od njegove odeće u njegovoj sobi taknu. Melanija je očajna i ljuta što je njen muž izabran za predsednika, ne zanima je politika, a izbornu noć je provela plačući, ne od radosti nego od tuge.

Nekoliko Trampovih bogatih prijatelja reklo je za sadašnjeg predsednika da je lud, glup, moron ili idiot. Okruženje u Beloj kući na Trampa gleda kao na malo dete koje ni na čemu ne može dugo da zadrži pažnju, pa reaguje impulsivno tvitovima, bez konsultacije sa savetnicima.

Ako nije u centru pažnje, on će sve uraditi da je na sebe ponovo skrene. Primera je na pretek, i u novoj knjizi i van nje – kada je severnokorejski vođa pripretio da može da pritisne nuklearno dugme i uništi SAD, Tramp je na Tviteru zagrmeo da je njegovo dugme "mnogo veće i ubojitije". Naročito je fokusiran na svoju bazu, hoće po svaku cenu da zadrži njihovu privrženost. Kada svi misle da je opsednut Volfovom knjigom, on zahteva da se za izgradnju zida na granici sa Meksikom iz budžeta izdvoji 18 milijardi dolara i odlučuje da iz SAD-a protera 200.000 državljana Salvadora kojima ukida specijalnu zaštitu.

Ne želi ni da se pretvara da je predsednik svih građana, što bi demokratska tradicija iziskivala, već posredstvom tvita poručuje svojim biračima da je Volfova knjiga čista fikcija, da je on "stabilan i genijalan", a da su Volf i Banon lažovi.

Diskvalifikacija zbog izdaje
Uzaludan je pokušaj "druge Amerike" da ukaže na različite varijante "lažovljevog paradoksa": kad lažov za drugog kaže da je lažov, da li on govori istinu ili je možda i to laž? Od kada je Volf izneo u javnost da svi u najužem Trampovom timu za predsednika kažu da je neznalica, lažov, egomanijak i apsolutno nepodesna ličnost za mesto na koje je izabran, a oni tvrde da to nisu nikada rekli ili da autor knjige laže, paradoks u postistinitoj eri dobija još amorfnije okvire. Ova filozofska dilema nema mnogo uticaja na Trampovu bazu. Prema nekim od najnovijih istraživanja, 82 odsto Amerikanaca koji su u novembru 2016. glasali za Trampa ponovo bi njemu dali glas.

Postoji, doduše, bleda mogućnost da bi Tramp mogao da bude uklonjen sa svog položaja koju stručnjaci za Ustav nalaze u 4. članu 25. amandmana, koji je pridodat Ustavu tek 1967. godine. U njemu se kaže da će "predsednik, potpredsednik i drugi državni službenici Sjedinjenih Država biti uklonjeni s položaja u slučaju diskvalifikacije zbog IZDAJE, podmićivanja i drugih teških zločina i krivičnih dela". Ako bi Banon ostao pri svom iskazu da je Tramp znao za sastanak svog sina i zeta sa izaslanicima iz Moskve i ako bi se pred Malerovom komisijom dokazalo da je time počinjeno delo veleizdaje, možda bi 45. predsednik mogao da bude isteran iz Bele kuće na osnovu 25. amandmana, koji do sada nikada nije primenjen.

Da li se može verovati Banonu, koji za Trampa i njegovu ekipu kaže da sede na plaži dok se približava cunami i pritom aludira da glavni istražitelj Maler ima ogromnu količinu sakupljenih dokaza o saradnji sa Kremljom? Ili je uverljivija Banonova tvrdnja da "Putina nije bilo nimalo briga za Trampa" ni kada je američki predsednički kandidat tvrdio da će popraviti odnose sa Moskvom?

Iako ima mnogo nedostataka, Volfova knjiga zatresla je Vašington, ali je još više doprinela tome da neki od najpoznatijih liberarnih medija vrate deo posustale moći i kredibiliteta. Gardijan, Njujork tajms, Vašington post posvetili su ogromni prostor i knjizi i autoru. Ali, ni kritika nije izostala.

Tramp opet nije u pravu kad tvrdi da je Volf totalni gubitnik, "luzer". Ne samo da je razigrao medijsku scenu već mu je račun u banci znatno porastao zahvaljujući knjizi, koja je prvih dana nove godine postala najprodavanija roba u Americi.

A da li se cunami zaista približio Beloj kući ili su vetrovi koji bi mogli da zaljuljaju Trampovu administraciju još veoma slabi zavisi od mnogo faktora. Najviše od toga da li će Demokratska stranka uspeti da na izbore u novembru izađe sa novim, kredibilnijim kandidatima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Zorana Šuvaković (Al Jazeera)

 

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Mahir Sokolija

bihPune četiri godine poslije završenog popisa stanovništva demografsko stanje u Bosni i Hercegovini znatno je lošije nego što je bilo prije 2013. godine. U RS-u se, naprimjer, 2016. godine rodilo samo 22 Hrvata, u Federaciji 117 Srba. Na svakog Hrvata rođenog od 2013. godine u RS-u umrlo ih je devet, a na svakog Srbina koji se rodio u posljednje četiri godine u Federaciji BiH umrlo je osam Srba. Broj Bošnjaka u blagom porastu, Srba i Hrvata u kontinuiranom padu
Nedavno objavljeni rezultati entitetskih statističkih zavoda o demografskim kretanjima za oktobar 2017. godine zatvaraju četverogodišnji krug od popisa stanovništva održanog u oktobru 2013. godine i pokazuju dramatične promjene nastale uslijed slabog prirodnog priraštaja. Podaci koji će ovdje biti objavljeni i analizirani prije svega su rezultat sabiranja i uspoređivanja velikog broja statističkih informacija objavljivanih u posljednje četiri godine od Zavoda sa statistiku Federacije BiH, Republičkog zavoda za statistiku Republike Srpske i Agencije za statistiku BiH.

Autostrada pakla

Pojednostavljeno gledano, postoji barem pet demografskih slika Bosne i Hercegovine koje trebamo imati na umu kada nešto analiziramo i planiramo. Krenuvši vremenskim slijedom, tu su i dalje sveprisutni rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine. Oni su relevantni kako za demografske analize, tako i za ustroj države – od policijskih i sudskih struktura pa nadalje. Zatim je tu i popis iz 2013. godine. On daje tačniju sliku stanja u državi i postao je nova tačka od koje se planiraju mnoge buduće aktivnosti u društvu i politici. Treća slika jeste trenutno stanje koje saznajemo iz mjesečnih i godišnjih izvještaja statističkih zavoda i koje najčešće poredimo s rezultatima posljednjeg popisa.

S tim u vezi saznajemo o demografskim trendovima, imamo priliku da ih analiziramo, ali i da na njih utječemo. Sljedeća demografska slika jeste ona koju dobijamo na osnovu broja rođenih i umrlih i govori nam šta nas to očekuje u budućnosti. Odnos, odnosno razlika između ovih dviju kategorija, koju još nazivamo i prirodnim priraštajem, pokazuje smjer u kojem se populacija kreće, koja to područja ostaju bez radne snage, koja stare, koja se prazne, koja su u stagnaciji, a koja napreduju. Petu sliku čine podaci o broju sklopljenih brakova, što predstavlja potencijal za dodatni demografski rast, odnosno pad. Ovu posljednju sliku upotpunjuju podaci o broju razvedenih brakova.

Etnička karta BiH doživjela je ogromne promjene između dvaju posljednjih popisa stanovništva. Takozvano etničko čišćenje, zapravo ubijanje, paljenje, rušenje i protjerivanje, kao i druge ratne okolnosti, zasnovane na strahu i nesigurnosti, izazvale su velike unutrašnje i vanjske migracije. One su nastavljene i nakon popisa 2013. godine, ogledaju se u sve većem iseljavanju, ali i padu nataliteta i povećanju mortaliteta.

Od popisa stanovništva, obavljenog u prve dvije sedmice oktobra 2013. godine, broj stanovnika u BiH kontinuirano se smanjivao, kako iseljavanjem, tako i prirodnim putem, odnosno znatno je više ljudi umiralo nego što ih se rađalo. U tome prednjači RS, u kojoj je broj stanovnika od novembra 2013. godine do oktobra 2017. godine smanjen za približno 20.500. U istom periodu, dakle, za punih 48 mjeseci, u Federaciji BiH umrlo je 5.800 stanovnika više nego što ih se rodilo. Uračuna li se u ukupan broj i Brčko Distrikt, u kojem je u ovom periodu negativan prirodni priraštaj iznosio nešto manje od 600, imamo podatak da je za četiri godine broj stanovnika u BiH prirodnim putem smanjen za približno 27.000, odnosno za 0,8%. Pri tome je smanjenje u Republici Srpskoj iznosilo 1,67%, u Federaciji BiH 0,26%, a u Brčko Distriktu 0,72%.

U ukupnom smanjenju na osnovu prirodnog priraštaja, Srbi su sudjelovali s -18.650, Hrvati, s -9.450, Bošnjaci su imali pozitivan prirodni priraštaj u iznosu od 5.450, dok su svi nekonstitutivni narodi i oni koji se nisu izjašnjavali u etničkom smislu imali prirodni priraštaj od -4,200. U odnosu na etničku strukturu zabilježenu na popisu 2013. godine, Bošnjaci su zabilježili rast od 0,31%, dok su Hrvati imali pad od 1,73%, a Srbi od 1,71%. Ukupno smanjenje stanovništva BiH na osnovu prirodnog priraštaja, dakle odnosa broja rođenih i broja umrlih, iznosilo je za četiri godine 0,76%.

Nit djecu rađaju, nit u svatove idu

Da bi se dobio dojam o kakvom je padu nataliteta riječ, treba istaknuti da je od 2004. do 2013. godine ukupan prirodni priraštaj iznosio približno -13.000. Dakle, za samo četiri godine nakon tog desetogodišnjeg perioda negativni prirodni priraštaj više se nego udvostručio. S obzirom na tendenciju iseljavanja, u čemu prednjači reproduktivno sposobni dio stanovništva, nesumnjivo je da će se negativni prirodni priraštaj povećavati, vjerovatno i brže nego u posljednje četiri godine.

Odnos broja rođenih i umrlih takav je da BiH ima loš vitalni indeks, koji se izračunava tako što se broj rođenih podijeli s brojem umrlih, a zatim pomnoži sa sto, pri čemu svaki rezultat manji od sto ukazuje na negativni prirodni priraštaj. Vitalni godišnji indeks u BiH iznosi za posljednje četiri godine u prosjeku 82. On je kod Bošnjaka 109, kod Hrvata je 58, a kod Srba 65.

Podsjetimo se da su, prema popisu stanovništva 2013. godine, Bošnjaci činili 50,1% stanovništva BiH, Srbi 30,8%, Hrvati 15,4%, a svi ostali 3,7%. Kada se zbroje sva rođena djeca od popisa naovamo, dobije se podatak po kojem bošnjačka djeca čine 55,5% sve djece rođene u posljednjih 48 mjeseci, srpska 29,7%, hrvatska 11,1%, dok je ostalih 3,7%. Među umrlima, pak, Bošnjaka je 41,5%, Srba 37%, Hrvata 15,6%, a ostalih 5,9%, što skupa sugerira da je bošnjačko stanovništvo u prosjeku mlađe od drugog stanovništva u BiH.

U sklopljenim brakovima Bošnjaka je 56,2%, Hrvata 9,9%, Srba 26,8%, a ostalih 7,1%. Broj sklopljenih brakova na 1.000 stanovnika u BiH iznosi 5,3. Kod Bošnjaka je stopa 5,9, kod Hrvata 3,4, a kod Srba 4,6. Da bismo razumjeli koliko je to u odnosu na svjetske trendove, može nam pomoći podatak da, naprimjer, Evropska unija ima stopu od 4,5, Slovenija 3,1, Italija 3,2, Hrvatska 4,7, Njemačka 4,9, Srbija 5,2, SAD 6,9, Turska 7,7. Visina stope sklopljenih brakova u BiH u prosjeku je bolja od većine evropskih zemalja, uglavnom zahvaljujući Bošnjacima, dok se bosanski Hrvati svrstavaju u red nacija s najnižom svjetskom stopom sklopljenih brakova na 1.000 stanovnika.

Premda je riječ o ukupno lošoj demografskoj slici, s još lošijom perspektivom, imajući na umu da se ni na razini države ni na razini entiteta ne poduzimaju mjere koje bi radikalno utjecale na negativne trendove, te znajući za povećano iseljavanje, stanje na entitetskom nivou izgleda još i lošije jer pokazuju teritorijalnu distribuciju negativnih trendova kao posljedice etničkog čišćenja i slabog povratka, te poslijeratnih iseljavanja.

Trend iseljavanja naročito je porastao posljednjih nekoliko godina i izravno je povezan s ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju u junu 2013. godine, nakon čega su bosanskohercegovački Hrvati, koristeći povlasticu dvojnog državljanstva, u velikom broju otpočeli iseljavanje u inostranstvo. Da je to tako, pokazala je i nedavna analiza Stava čiji su dijelovi objavljeni u broju 134. Prema toj analizi, za samo tri godine, od 2013. do 2016, iz BiH je iselilo približno 32.000 katolika, od čega iz Vrhbosanske nadbiskupije 21.500. Od 2007. godine do 2013, do ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, broj iseljenih katolika iz ove nadbiskupije iznosio je 6.700. Znači da se za samo tri godine on više nego utrostručio u odnosu na sedam prethodnih godina.

Srbi u Federaciji i Hrvati u RS-u na nivou statističke greške

Bošnjaci su, prema popisu stanovništva iz 2013. godine, činili 70,4% stanovništva Federacije BiH, Hrvati 22,4%, Srbi 2,5%, a ostali 4,6%. Međutim, od popisa naovamo među novorođenom djecom bošnjačka čine 79,8%, hrvatska 16,6%, srpska 0,7% i sva ostala 2,9%. Broj Hrvata je u kontinuiranom padu. Tako je 2014. godine udio novorođene hrvatske djece u Federaciji BiH iznosio 17,5%, 2015. godine 16,3%, a 2016. godine 16,2%. Istovremeno je udio bošnjačke djece rastao sa 78%, koliko je iznosio 2014. godine, najprije na 78,6% u 2015. godini, a potom na 81,5% u 2016. godini.

Hrvati u demografskom smislu naročito loše stoje u RS-u, gdje se 2016. godine rodilo samo 22 djece čija je majka Hrvatica. Nije bilo mnogo bolje ni godinu prije, kada se rodilo 31 hrvatsko dijete, a više je nego dvostruko lošije u odnosu na 2014, kada se u RS-u rodilo pedesetero djece čija se majka izjasnila kao Hrvatica. Za tri godine, od 2014. do 2016, u RS-u rodilo se samo 103 hrvatske djece, što je 0,37% od sve rođene djece u RS-u, iako je na popisu stanovništva 2013. godine zabilježeno da u ovom entitetu živi 2,4% hrvatskog stanovništva, odnosno 29.645. U istom periodu u RS-u se ukupno rodilo 28.144 djece.

Za te tri godine u ovom entitetu umrlo je 43.438 stanovnika, od čega 860 Hrvata, pa je njihov udio među umrlim stanovništvom iznosio 1,98%. Dokaz je to da je hrvatsko stanovništvo u RS-u mahom starije, bez mogućnosti obnavljanja prirodnim putem, i da je, s obzirom na to da se ne naziru načini zaustavljanja takvih trendova, a imajući u vidu ukupno njihov neveliki broj, osuđeno na nestanak. Koliko će on biti brz, ovisi i o trendu iseljavanja, ali o stvarnom broju Hrvata u RS‑u, koji je vjerovatno manju u odnosu na popisanih skoro 30.000. Prema službenim podacima, u RS-u se 2013. godine rodilo samo 52 Hrvata, što bi značilo da se na 1.000 stanovnika rodilo 1,76 Hrvata. Tako lošu statistiku nema nijedna država na svijetu; najniža stopa nataliteta zabilježena je 2016. godine u Monaku i iznosi 6,6 rođene djece na 1.000 stanovnika.

Iste te 2013. godine u RS-u se rodilo 617 Bošnjaka, što iznosi svega 3,6 rođene djece na 1.000 stanovnika, što također ukazuje na, doduše nešto sporiji, ali sigurni nestanak Bošnjaka u RS-u. I kod Bošnjaka je taj trend kao i kod Hrvata zadržan, pa se 2014. godine rodilo 543 bošnjačke djece, 2015. godine 534, a 2016. godine 493. Dakle, od 2013. do 2016. rodilo se u RS-u ukupno 2.187 bošnjačke djece, a umrla su 3.643 Bošnjaka. Time je broj Bošnjaka u RS‑u prirodnim putem u četiri godine smanjen za 1.456, odnosno za 0,85%, Hrvata je u ovom dijelu BiH manje za 3,4%, a Srba za 1,4%. Prosječni vitalni indeks u RS-u u posljednje četiri godine iznosi samo 64,5, dok je u Federaciji BiH 93,1.

Srbi su u RS-u od 2013. do 2016. godine imali ukupan pad od 13.598. Rodilo se u ovom periodu 33.588 djece čija se majka izjasnila kao Srpkinja, a umrlo 47.186 osoba koje su se etnički izjasnile kao Srbi. Vitalni indeks kod Srba je u RS-u iznosio 70,5, kod Bošnjaka 59,7, a kod Hrvata 11,4.

Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, Srba u ovom entitetu svake godine umire u prosjeku približno za hiljadu više nego što ih se rađa. Tako je bilo i prošle godine, kada ih se rodilo 117, a umrlo 1155, ali i 2015. godine, kada se rodilo 140 djece čiji se otac izjasnio kao Srbin, a umrlo 1.288 Srba, ili 2014. godine, kada ih se rodilo 142, a umrlo 1.162. Drugim riječima, od popisa do danas, za samo četiri godine, broj Srba u Federaciji prirodnim je putem smanjen za približno 4.200, odnosno za 7,8%. U isto vrijeme broj Hrvata u Federaciji BiH, kao odnos broja umrlih i rođenih, smanjio se za približno 7.700, odnosno za 1,6%, dok je broj Bošnjaka porastao za 6.800, što iznosi 0,47%.

Samo dva kantona bilježe rast

Nakon što je u sedam uzastopnih mjeseci, od decembra 2016. do juna 2017. godine, natalitet u Federaciji BiH bio je negativan, prema posljednjim podacima, objavljenim 13. decembra, u ovom dijelu BiH već četiri mjeseca u nizu broj rođenih premašuje broj umrlih. Pozitivni rezultati nisu ravnomjerno raspoređeni, ni po mjesecima, ali ni po kantonima, pa je u prvih deset mjeseci ove godine broj stanovnika Federacije BiH prirodnim putem smanjen za 1.502, a ukupno u posljednjih 12 mjeseci za 1.578.

Pozitivan prirodni priraštaj u 2016. godini imala su samo dva kantona, Zeničko-dobojski i Sarajevski, a naročito je loše stanje u Posavskom i Kantonu 10, u kojima je vitalni indeks ispod 50 i koji su u fazi ozbiljne depopulacije. Bošnjaci su pozitivan prirodni priraštaj imali u pet kantona: Unsko-sanskom, Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom, Srednjobosanskom i Kantonu Sarajevo. Hrvati i Srbi nisu imali pozitivan prirodni priraštaj ni u jednom kantonu, entitetu kao ni u Distriktu Brčko. Štaviše, Srbi su među svim općinama u RS-u pozitivan prirodni priraštaj u posljednje četiri godine imali jedino u Banjoj Luci. Izrazito negativan prirodni priraštaj imali su Hrvati u svim kantonima osim u Hercegovačko-neretvanskom i Zapadnohercegovačkom, u kojima negativna kretanja nisu toliko alarmantna.

Među deset federalnih kantona najbolje stoji Sarajevski, u kojem od kraja rata naovamo ni u jednoj godini nije zabilježen negativni prirodni priraštaj. U posljednjih dvanaest mjeseci u ovom kantonu on je iznosio 547, a za prvih deset mjeseci 2017. godine 457. Riječ je o kontinuiranom porastu, i to izrazitijem u odnosu na posljednje dvije godine, jer je od januara do oktobra 2016. godine porast uslijed prirodnog priraštaja iznosio 354, a u istom razdoblju 2015. godine 190. Vitalni indeks u ovom kantonu iznosi 111, zahvaljujući Bošnjacima kod kojih je 140, dok je kod Hrvata i kod Srba, ali kod ostalih iznimno nizak.

Budući da se u Kantonu Sarajevo 2016. godine rodilo samo 73 Hrvata i 30 Srba, a umrlo ih 287, odnosno 312, stopa vitalnog indeksa kod Hrvata iznosi 27,8, a kod Srba 10,5, dok je kod ostalih 37,6. Zanimljivo je da se u ovom kantonu veliki broj mladih i mladoženja izjašnjava kao ostali. Iako u ukupnom broju stanovnika prema popisu iz 2013. godine ostali u Kantonu Sarajevo sudjeluju s 8,8%, a među rođenom djecom s 4,1%, među novosklopljenim brakovima ih je čak 16,1%. Ostali imaju i visok procent umrlih u ovom kantonu i njihov udio iznosi 12%, što se može objasniti činjenicom da je u prijeratnom stanovništvu Sarajeva bio visok procent ostalih, naročito onih koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni, te da su oni koji su i nakon rata zadržali nenacionalno izjašnjavanje uglavnom pripadnici starije generacije koja prirodno nestaje.

Osim Kantona Sarajevo, samo je još Zeničko-dobojski, u kojem je broj stanovnika prirodnim putem porastao za 126, imao pozitivan prirodni priraštaj u posljednjih 10 mjeseci. Isto tako bilo je i 2016. godine, dok je 2015. pozitivan prirodni priraštaj bio zabilježen samo u Kantonu Sarajevo.

Egzodus u Posavskom kantonu

U odnosu na ukupan broj stanovnika, najlošije stvari stoje u Posavskom kantonu, u kojem je od novembra prošle do oktobra ove godine broj stanovnika prirodnim putem smanjen za 314. Riječ je o smanjenju od 7,2 na 1.000 stanovnika, što ga po međunarodnim mjerilima svrstava među teritorije s visokim negativnim prirodnim priraštajem. Kada ne bi bilo iseljavanja, do kraja 2050. godine došlo bi prirodnim putem da smanjenja stanovništva od približno jedne četvrtine. Ali, uzmu li se u obzir tendencije iseljavanja, Posavskom kantonu prijeti potpuna depopulacija, a vrlo skoro može se očekivati i potpuni kolaps ovog kantona.

U njemu se od septembra 2013. godine, kada je obavljen popis, broj stanovnika prirodnim putem smanjio za 1.203, odnosno za 2,8%, a putem iseljavanja iz Šamačkog, Derventskog i Doborskog dekanata, koji obuhvaćaju nešto šire područje od ovog kantona, dodatnih približno 5.500 katolika od početka 2013. do kraja 2016. godine. Dodaju li se njima iseljeni Bošnjaci i Srbi, kao i ostali (što bez Hrvata čini ukupno 22,7% stanovništva Posavskog kantona), te imajući na umu nastavljene tendencije iseljavanja u 2017. godini, procjenjuje se da je broj stanovnika ovog kantona od oktobra 2013. godine do danas smanjen za približno 8.000, odnosno za 18% u odnosu na rezultate popisa, kada su u njemu živjela 43.454 stanovnika. Da bismo razumjeli koliko je taj procent visok, neka nam posluži podatak da bi u slučaju iste takve situacije u cijeloj BiH u njoj broj stanovnika za četiri godine bio smanjen za 635.000.

I u Srednjobosanskom kantonu osjeti se snažan trend iseljavanja hrvatskog stanovništva. Iako je na popisu 2013. godine u ovom kantonu zabilježeno 38,3% Hrvata, među novorođenom djecom bilo ih je 2016. godine samo 25,7%, dok su među umrlima sudjelovali s 40,6%. Bošnjaka je u ovom kantonu na popisu bilo 57,6%, a među novorođenom djecom 2016. godine 73%. Vitalni indeks u ovom kantonu je 91,2, i to ponajviše zbog lošeg odnosa između broja rođenih i umrlih Hrvata, kojih se 2016. godine rodilo 404 manje nego što ih je umrlo, dok je u istom periodu broj Bošnjaka porastao za 229. Stopa sklopljenih brakova u ovom kantonu iznosi 5,1, što je nešto niže od četverogodišnjeg federalnog prosjeka koji je 5,7. Bošnjaci u Srednjobosanskom kantonu imaju stopu od 6,3, Hrvati 3,7, a Srbi 0,7.

Jedan od kantona s najlošijom demografskom situacijom je Kanton 10 u kojem se kontinuirano smanjuje broj stanovnika prirodnim putem. U 2016. godini u ovom kantonu je broj stanovnika smanjen za 486, u 2015. za 447, a za prvih deset mjeseci 2017. godine za 368. Ukupan vitlani indeks u ovom kantonu je svega 43, što je više nego dvostruko slabije od Federalnog prosjeka koji iznosi 93.

Bošnjaci su u Unsko-sanskom kantonu činili 2013. godine 90,1% stanovništva, ali ih je u ukupnom broju rođene djece 2016. godine bilo 99%. Slična je situacija i u Tuzlanskom kantonu, u kojem udio bošnjačke djece među novorođenom iznosi 96,4%, i u Zeničko-dobojskom kantonu, gdje je taj procent 93,3%.

Za razliku od stanja u Posavskom i Srednjobosanskom kantonu, te Kantonu 10, Hrvati su u HNK-u uspjeli sačuvati supstancu i spriječiti potpuni prodor negativnih demografskih trendova. Važnost Mostara za hrvatsku politiku utjecala je na to da je vitalni indeks kod Hrvata 92,9, i iznimno je viši u odnosu na sva druga područja BiH, osim u Zapadnohercegovačkom kantonu, u kojem iznosi 80. Bošnjaci u HNK-u i pokraj negativnih trendova ostali su procentualno na nivou iz 2013. godine.

Kada se imaju na umu ovdje izneseni podaci, ali i mnogi drugi s kojima raspolažemo, jasno je da je ukupno demografsko stanje u BiH zapravo dramatično loše. Činjenice da je u Unsko‑sanskom kantonu 2016. godine rođeno samo deset Hrvata i pet Srba, u Posavskom nijedan Srbin, u Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom po 12 Srba, u HNK-a 18, da je u Sarajevskom kantonu rođeno samo 30 Srba i 73 Hrvata, te da su se u RS-u rodila samo 22 Hrvata u cijeloj 2016. godini, da je na jednog Srbina rođenog u posljednje četiri godine u Federaciji BiH umrlo osam Srba, a da je na jednog rođenog Hrvata u RS-u u istom periodu umrlo njih devet, pokazuju još jednom da gubici uslijed ratova imaju dugoročne demografske posljedice i da BiH u etničkom smislu ne samo što nije ista država kakva je bila prije 1992. godine već je svake godine sve udaljenija i od izvitoperene i užasavajuće slike dobivene na popisu u oktobru 2013. godine.

(Napomena: Neznatna odstupanja u brojevima posljedica su zaokruživanja, zbog čega je uz podatke često stavljana oznaka “približno”. Treba naznačiti da su odstupanja u odnosu na stvarne brojeve takva da ne utječu na procente. U ovoj analizi korišteni su službeni podaci koje su objavile Agencija za statistiku BiH i entitetski statistički zavodi. Za sve godine objavljeni su i podaci po etničkoj pripadnosti, osim za 2017. godinu, za koju je u analizi uzet procent etničke raspodjele stanovništva iz 2016. godine i primijenjen na poznate i objavljene ukupne podatke o broju rođenih i umrlih.)

(Stav.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

izrael2Ahed Tamimi, 16-godišnja palestinska djevojčica, nedavno je uhapšena, u toku noćne racije u njenom domu. Izraelske vlasti je optužuju za „napad“ na izraelskog vojnika i oficira. Ona se dan ranije suprotstavila izraelskim vojnicima koji je ušli u dvorište njene porodične kuće. Ovaj incident se desio nedugo nakon što je jedan vojnik ustrijelio njenog 14-godišnjeg rođaka u glavu gumenim metkom i bacio suzavac direktno na njenu kuću, polomivši prozore.

Njeni majka i rođak također su kasnije uhapšeni. Sve troje su i dalje u pritvoru.

Zanimljivo je da je izostala podrška za Ahed od zapadnjačkih feminističkih grupa, boraca za ljudska prava i državnih zvaničnika koji se inače predstavljaju kao branitelji ljudskih prava i šampioni u osnaživanju djevojaka.

Njihove kampanje o osnaživanju djevojaka na jugu teško je pobrojati: Naprijed djevojke (Girl Up), Djevojke ustaju (Girl Rising), Djevojački samit 20 (G(irls)20 Summit), Zato što sam djevojka (Because I am a Girl), Dopustite djevojkama da uče (Let Girls Learn), Djevojačka deklaracija (Girl Declaration).

Kada je 15-godišnju pakistansku aktivistkinju Malalu Yousafzai ustrijelio u glavu član grupe Tehrik-e-Taliban, uslijedila je potpuno drugačija reakcija. Gordon Brown, bivši premijer Velike Britanije, pokrenuo je peticiju pod naslovom „Ja sam Malala“. UNESCO je pokrenuo kampanju pod nazivom „Zauzmimo se za Malalu“.

Malala je pozvana da upozna tadašnjeg američkog predsjednika Baracka Obamu, kao i tadašnjeg generalnog sekretara UN-a Ban Ki-moona, i obratila se Generalnoj skupštini UN-a. Primila je brojna priznanja, od tog da ju je časopis Time imenovao jednom od 100 najutjecajnijih osoba, a časopis Glamour Ženom godine, do nominacije za Nobelovu nagradu za mir 2013, i ponovo 2014, kada ju je i dobila.

Nedostatak podrške
Državne predstavnice kao što su Hillary Clinton i Julia Gillard, te istaknuti novinar kao što je Nicholas Kristof izrazili su podršku Malali. Postoji čak i Malalin dan!

No, ne vidimo na naslovnicama kampanje pod nazivom #IamAhed (ja sam Ahed) ili #StandUpForAhed (Zauzmimo se za Ahed). Niko od uobičajenih feminističkih ili grupa za ljudska prava ili poznatih političara nije dao izjavu u znak podrške ovoj djevojci, niti je iko ukorio državu Izrael. Niko nije proglasio Ahedin dan. Kad smo kod tog, SAD joj je ranije odbio izdati vizu za govorničku turneju.

Ahed, kao i Malala, bilježi značajnu historiju borbe protiv nepravdi. Protestovala je protiv krađe zemlje i vode koju vrše izraelski doseljenici. Podnijela je i ličnu žrtvu, jer je zbog okupacije izgubila daidžu i rođaka. Njeni roditelji i brat su nebrojeno puta hapšeni. Majku su joj ustrijelili u nogu. Prije dvije godine, viralan je postao drugi videosnimak na kojem se ona pojavljuje – tada je pokušavala spriječiti da vojnik odvede njenog malog brata.

Jedanaestogodišnja Ahed plače na sahrani rođaka Rushdija Tamimija, kojeg su izraelske snage ustrijelile tokom protesta u novembru 2012. Reuters
Zašto Ahed ne dobija jednaku međunarodnu podršku kao i Malala? Zašto je reakcija na Ahed toliko drugačija?

Postoje višestruki razlozi za ovu zaglušujuću tišinu. Prvi među njima je rasprostranjeno prihvatanje nasilja koje odobrava država kao legitimnog. Dok se neprijateljske akcije nedržavnih aktera kao što su talibani ili borci Boko Harama smatraju nezakonitim, slična agresija koju provodi država često se smatra prikladnom.

To ne uključuje samo otvorene oblike nasilja kao što su napadi dronovima, nezakonita hapšenja i brutalnost policije, već i manje očigledne napade kao što su dodjeljivanje resursa, uključujući zemlju i vodu. Država opravdava ove postupke predstavljajući žrtve nepravdi kao prijetnju funkcionisanju države.

Život bez vrijednosti
Jednom kada se proglasi prijetnjom, pojedinac se lako reducira na goli život – život bez političke vrijednosti. Italijanski filozof Giorgio Agamben opisao je ovo kao vrijeme/mjesto koje odobrava moć vladara gdje zakoni mogu biti suspendovani; taj pojedinac stoga može biti meta vladarevog nasilja. Teroristi često spadaju u ovu kategoriju. Zato, pogubljenje osoba za koje se sumnja da su teroristi putem napada dronom bez obaveznog sudskog procesa prođe bez mnogo buke u javnosti.

Izraelska policija je ovdje primijenila sličnu strategiju. Oni traže da se produži pritvor za Ahed jer ona „predstavlja opasnost“ za vojnike (predstavnike države) i mogla bi omesti funkcionisanje države (istragu).

Smjestiti nenaoružane Palestince poput Ahed – koja je naprosto koristila svoje pravo da zaštiti dobrobit svoje porodice uz svu moć ruke jedne 16-godišnjakinje – u isti kontekst sa teroristima je nepojmljivo. Takvi okviri otvaraju put za odobravanje pretjerane torture – izraelska ministrica obrazovanja Naftali Bennett, naprimjer, želi da Ahed i njena porodica „završe život u zatvoru“.

Ahedin otac, Bassem Tamimi stoji u ćeliji uoči presude na suđenju na izraelskom vojnom sudu Ofer blizu Ramallaha na Zapadnoj obali 20. maja 2012. AP
Osim tog, Ahedina patnja na vidjelo iznosi selektivni humanitarni pristup Zapada, gdje se samo određena tijela i pokreti smatraju vrijednim intervencije.

Antropologinja Miriam Ticktin smatra da iako je jezik moralnosti da se olakša tjelesna patnja postao dominantan u humanitarnim agencijama danas, samo se određene vrste izmučenih tijela smatraju vrijednim ove brige. Ta uključuju iznimno ranjeno žensko tijelo i patološki bolesno tijelo.

Takva ideja normalizira teškim radom opterećena i iskorištena tijela: „oni nisu izuzetak, već pravilo, pa su stoga diskvalifikovani“.

Humanitarna intervencija
Pitanja nezaposlenosti, gladi, prijetnji nasiljem, policijske brutalnosti i omalovažavanje kultura stoga se ne smatraju dostojnim humanitarne intervencije. Takvi oblici patnje smatraju se neophodnim i čak neizbježnim. Ahed se, stoga, ne uklapa u ideal žrtva-subjekt za transnacionalno zastupanje interesa.

Slično tome, djevojčice kao što je Ahed, koje kritikuju kolonijalizam doseljenika i izražavaju viziju brige za zajednicu nisu simbol osnažene ženstvenosti kojoj Zapad želi odati priznanje. Ona traži pravdu protiv ugnjetavanja, a ne osnaživanje od kojeg samo ona ima koristi.

Njen feminizam je politički, prije nego onaj usredotočen na robu i spol. Njeno žensko samopouzdanje prijeti da otkrije ružno lice doseljeničkog kolonijalizma i stoga je označeno kao „opasno“. Njena hrabrost i neustrašivost živopisno pokazuju sve što je pogrešno u vezi ove okupacije.

Ahedina patnja bi nas trebala podstaknuti da ispitamo vlastito selektivno humanitarno djelovanje. Pojedinci koji su žrtve državnog nasilja, čiji aktivizam otkriva okrutnost moćnih, ili koji se svojim djelovanjem fokusiraju na brigu o zajednici zaslužuju da budu uključeni u našu viziju pravde.

Sve i ako ne pokrenemo kampanje za Ahed, nemoguće je da pobjegnemo od njenog poziva da svjedočimo masovnom iscrpljivanju, raseljavanju i otimanju od njenog naroda. Kao što je rekao Nelson Mandela: „Mi dobro znamo da je naša sloboda nepotpuna bez slobode Palestinaca“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Shenila Khoja-Moolji (Al Jazeera)

ponedjeljak, 18 Decembar 2017 00:00

Sanski Most - demografski bankrot

Ocijeni...
(0 glasova)

sanskimostGrad je lijep, ali ima jednu falinku – nema stanovnika. Tačnije, sve ih je manje. Grad je umiven i infrastrukturno sređen, ali od ljepote se ne živi, niti se u njoj umire. Iseljavanje nije pomodarstvo, već opora činjenica. Ovdje ne važi ona Andrićeva misao da „nema veće planine nego što je kućni prag“. Po podacima Unije za održivi povratak i integraciju u BiH Sanski Most je bh. rekorder sa čak 7113 stanovnika koji su se odselili u protekle četiri godine. Oni koji ovdje žive odmahuju - broj odseljenih mnogo je veći . Preko 15.000. Statistika je kao bikini - mnogo otkriva, ali i mnogo skriva, a istina treba biti gola, reći će.

Ovaj gradić koji je prvih godina po oslobođenju bio izbjegličko–raseljenička 'Meka' sa oko 100.000 stanovnika danas broji oko 15.000 duša. Orijentir za ovu brojku je 4000 aktivnih električnih brojila. Ko misli drugačije, nek' broji.

Metafizička ljubav
Noću pod svjetlima grad djeluje otmjeno, a prazne ponoćne ulice sa rijetkim policijskim patrolama nude idilu o sretnim građanima koji spavaju mirnim snom. Noć skriva javnu tajnu da se iz grada na devet rijeka „bježi“ kao sa broda koji lagano tone na pučini. Dan je surovo realan - grad na Sani je demografski Titanik. Izgubljene su ekonomske bitke, divlja privatizacija progutala je sve što je „onaj sistem“ stvorio u pola stoljeća. Sanski Most nije grad duhova, krajiška inačica Pompeja ili Machu Pichua, ili napuštenih sablasnih američkih western gradića u vrijeme „zlatne groznice“. Ali, ljudi se „tope“. U njemu aktuelna vlast ne priznaje demografski bankrot, dok kompletne porodice, i malo i veliko, u jezivoj anonimnosti sa „kartom u jednom smjeru“ odlaze put Evrope i dalje. I svi ponavljaju isto - neće da budu dušmani svojoj djeci. Ovdje futur živi samo u gramatici bosanskog jezika, a nekoliko kranova stvaraju lažni dojam.

Izuzimajući ljeto i novogodišnje praznike kad pokulja dijaspora kao proljetne bujice. Tada je Sanski Most „grad svijeta“ i tada se pale mjesecima i godinama ugašene žarulje po selima i stanovima na čije su brave dokone legije pauka isplele svoje čudesne kristalizirane mreže.

Sijede glave,kladionice,droga
Gotovo 35.000 bh. građana ove je godine napustilo granice matične države u potrazi za boljim životom. U zadnje tri godine 90.000! Od 2013. godine do danas brojka je surova- 150.000 sugrađana, od čega 80.000 mladih koji su odbili da žive u ovom carstvu kriminala korupcije , nepotizma i bijede. Bosna i Hercegovina se pretvorila u najzgodnije mjesto za izbjegavanje, a Sanski Most po tome „nosi barjak“. To je grad sijedih perčina, tri staračka doma, „Premierovih“ kladionica, dramatično sužene školske populacije, ugašene privrede. I droge. Ovdje , kažu policijski izvori, ima 57 registriranih na heroinu, među njima i jedna 14-godišnja djevojčica. Oni koji uživaju druge narkotike, na stotine njih, nisu dio socijalnih, medicinskih i policijskih dosjea.

Edin Topić Kuso (62) jednom godišnje napusti Edinburg i „dođe kući“. Uvijek je to ljeti, jer tada, kruh te rodio, dođe raja odsvuda - „Šveđani„ Edo Zeka, Šefkija, Fiko Hrnić, Meho Bilajbeg, Aba Maličević, Amar Škopić, vojni ljekar u Americi... Kuso je došao u zimu zbog ostavinske rasprave. Karate majstor 5. dan, vrhunski borac u bijelom kimonu i neustrašivi skakač sa Starog mosta u Mostaru; sa 14 i po godina kao najmlađi ikada vinuo se u zelenu Neretvu. Slatke uspomene kad je sa Sekulom Mučibabićem dijelio treće mjesto. Četrdeset godina kasnije njega i suprugu Majdu za Edinburg neraskidivo veže i smrt sina Adnana u 35. godini od plućne embolije.

„Volim Sanu metafizički, srce i duša spavaju ovdje. Željan sam čaršije, ali kada dođem, razočaram se. Ljeti, haj' nekako, a sada nigdje nikoga. Kao da je kolera napala. Porazno je što, kako čujem, odlaze ljudi koji imaju posao. Ovdje su uništene fabrike, nestao je sa lica zemlje moj „Famos“ u kome sam radio kao portir, bio „prvi čovjek“ fabrike, a onda referent za protivpožarnu i zaštitu na radu. Nema ni Rudnika Kamengrad ni Sanakerama, ni Ciglane, ni ŠIP „Sane“, najveće drvne industrije u ovoj regiji u kojoj je radilo pola grada, a namještaj se izvozio u Ameriku. Sada vladaju neke čudne, politike etnobudala i etnopodanika. Moj grad je izgubio ljude, ali i svoje dostojanstvo“, razmišlja Topić.

Šta bi Nikola Tesla radio u Sanskom Mostu
Ismet Biščević, veterinar u penziji, sa švedskim i bh. državljanstvom, poput neukroćenog lososa „pliva protiv struje“ – jednom godišnje ode u Švedsku gdje mu je supruga i kćerka sa unučadima.

„Logično bi bilo da sam „gore“, ali isuviše sam vezan za ovu dolinu, rijeke, brda, ljude, lovce i ribare“, iskreno će Biščević. On i Topić slažu se u jednom - prvi ne zna šta bi radio u Švedskoj, a drugi u Sani.

Upis manji za dvije trećine
U sanskim selima Gorica, Naprelje, Fajtovci, Kamengrad i Husimovci iseljavanje najvitalnijeg dijela populacije najvažnija je „sportska disciplina”. U Vrhpolju i Hrustovu na stotine prekrasnih kuća je pod ključem, a vlasnici su vani. U vrhpoljskoj školi upisalo se tek 20 prvačića. Iz fajtovačke osnovne škole puta za Njemačku prihvatili su se pedagog Šerif Cerić i supruga, profesorica bosanskog jezika i književnosti, a iz jedne druge škole sad već bivša učiteljica radi u Finskoj u plasteniku. Ovakvih primjera je „milion“. Broj upisane djece u 7 sanskih škola ( bolje bi bilo spojiti ih u dvije) ove godine je svega 220, tvrdi se i manje,prije 15 godina ovaj broj iznosio je više od 700. Škole obično kriju podatke kada im u toku godine odu učenici pa ih ne ispisuju do kraja školske godine.Najveća osnovna škola „5.oktobar“ danas ima 515 učenika, a „zlatno doba“ brojala ih je 1490. Još jedan podatak iz ove škole puno kazuje-u 9. razredima imaju 65 učenika.Prije četiri godine bilo ih je 125.

U Vankuveru je prije 20 dana klanjana dženaza Mirsadu Jakupoviću, poznatom sanskom krojaču, tako voljenom zbog vesele prirode. Umro je na Kubi gdje je odletio da proslavi 60. rođendan.

„Mi koji smo ovdje „na čekanju“ smo. Svako od nas lovi svoju šansu za odlazak", kaže Nihad Hasanbegović, Sanjanin „sa dna kace“. Njegov britki humor sve više zamjenjuje rezignacija. Grad napuštaju medicinari, ljekari opće prakse, specijalisti, pa se ovdje crnohumorno šale kako će se ljudi liječiti kod travara na pijacama.

„Da je Nikola Tesla živ i da živi u Sani, eventualno bi mogao očitavati struju po kućama. Za nešto konkretnije morao bi „ganjati“ preko stranke“, oslikava političku zbilju ovog gradića sanski konobar, inače najbolji „portparol“ čaršije. Istina je - zapošljavanje ide preko stranačke knjižice. Taj sistem vrijednosti tjera ljude što dalje odavde. U prva tri mjeseca sa sanskog biroa skinuto je 431 lice, od čega 109 KV radnika, 66 sa srednjom, 56 „en-ka“, 22 sa visokom, tri sa višom i pet „ ve-ka-ve“ majstora. Završili su negdje vani.

„Znaš li da je sanski profesor istorije proglašen za najboljeg keramičara Bavarske u 2017.?!, „propituje“ nas „portparol“ sa šanka i smije se. Ne znaš je li vic ili stvarnost.

Profesorice Aiša i Dženana
Enes Eminić Austriji je poklonio sina Admira, magistra telekomunikacija, snahu, diplomiranog logopeda i unuka.

"Mlađi sin Mirza sa djevojkom i ne razmišlja o ostanku, jer ovdje nema perspektive", kaže Eminić. On i supruga ostaju sami u ogromnoj kućerini.

Čak četiri općinska vijećnika napustila su Sanski Most: Ibrahim Alihodžić, Tahira Kadić, Muhamed Bilajbegović i Emina Halilović. Sanski frizer Hajrudin Hrustić, rodom iz Bijeljine, otpremio je oba sina u Njemačku.

„Senad živi u Erfurtu, a Benjamin (21) u Minhenu, izučio je za „alteflegera“ (njegovatelj, ). Sami su se odlučili na taj korak, nažalost ovdje za njih nije bilo posla od kojeg bi se moglo živjeti", kaže Hrustić.

„Poučna“ je iseljenička priča o dvije sanske profesorice Aiši Hadžiahmetović i Dženani Draganović koje sa porodicama žive u Melbournu i Perthu. Aiša, profesorica bosanskog jezika i književnosti, uz rad u školi koji je ostavio duboke svijetle tragove među njenim generacijama stvorila je bila i pozorišnu skupinu mladih entuzijasta, prvo sansko pozorište uopće; pisala i dramske tekstove, vodila uspješno svoju „trupu“ i mimo sanskih „pozorišnih dasaka“. Dženana je bila student generacije na Pedagoškom fakultetu u Bihaću, izvrstan predavač u školi, i znalac svog posla.

Otišle su i one - da žive u uređenom sistemu.

 

Midhat Dedić (Al Jazeera)

Stranica 7 od 7

S5 Box