Vijesti iz BiH
BiH

BiH (327)

Ocijeni...
(0 glasova)

inzko3Profesionalni srbofob, paranoični politički parazit, međunarodni mešetar, bošnjački lobist... To je za Milorada Dodika, aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, njemački političar i diplomata Christian Schwarz-Schilling. Ove izraze, eufemizme mržnje, fobije i paranoje, objavile su beogradske Večernje novosti 3. jula ove godine kao vijest, bez potpisa autora.

Kombinovanjem upravnog i neupravnog govora, Večernje novosti prenijele su – uslovno rečeno – demanti u kome se ističu sljedeće kvalifikacije: Schwarz-Schilling, kao i svi ostali visoki predstavnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, kršeći Dejtonski mirovni sporazum; pravi kaljugu od Bosne i Hercegovine; radio je isključivo protiv interesa Srba i bh. entiteta Republika Srpska... Uz takve riječi, Dodik odustaje od svoje ideje vodilje da je interes Srba i RS-a napraviti kaljugu od Bosne i Hecegovine – primijetiće neko zlurad.

No, budući da nije sve tako žuto-plavo u Dodikovim očima, preostaje nam da se zapitamo čime je bivši visoki predstavnik Savjeta za provođenje mira izazvao gnjev prvog među jednakima?

Simbol gordosti i imućstva srpskog naroda

U tekstu koji je 3. jula objavio Deutshe Welle, Christian Schwarz-Schilling ističe da je Milorad Dodik odgovoran za zastoj na putu Bosne i Hercegovine ka NATO-u, kao i za neprisustvovanje delegata njegovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata sjednici Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine pred istek šestomjesečnog roka za izbor bh. predstavnika u Savjetu Evrope. Nazivajući Dodika predsjednikom koji je ne priznaje svoju zemlju, Schwarz-Schilling tvrdi: "Dodik je ekstremni srpski nacionalista, koji se isključivo rukovodi navodnim srpskim interesima, pri čemu prelazi preko interesa zajedničke države, ne obazirući se kakvu joj štetu time nanosi."

Opominjući da u Njemačkoj i mnogim drugim zemljama negiranje genocida predstavlja krivično djelo, Schwarz-Schilling postavlja pitanje: "Kada će tamo [u Bosni i Hercegovini] biti povučene pravne konsekvence i kada će doći do opoziva jednog ovakvog predsjednika?"

Teško je povjerovati da se Dodik uvrijedio zbog etikete ekstremnog srpskog nacionaliste koji radi na štetu Bosne i Hercegovine, a još je teže pomisliti da ga vrijeđa konstatacija da su interesi za koje on radi samo navodno srpski. Ne zato što je on jedini srpski političar kome većinsko biračko tijelo u RS-u može oprostiti činjenicu da "srpska država" uzima dvaput više poreza nego što su harača uzimali age i begovi, nego baš zato što je t(akv)om biračkom tijelu Dodik simbol gordosti, a njegova imovina simbol imućstva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Otud nejasnoća kako je Dodika, u konkretnom slučaju, uvrijedila slika o njemu koju svim silama želi plasirati bosanskohercegovačkoj i regionalnoj javnosti.

Kako je Schwarz-Schilling osvijestio Inzka

Jedni će reći da je to čist populizam, drugi da je to manifest profane sadomazohističke tendencije, treći će uočiti puku bahatost i hudu logiku, četvrti se zbog tog osjećaju poniženo, peti se crvene tek onoliko koliko se o tome govori; u svakom slučaju, svi oni i one imaju svoju vlastitu listu razloga zašto treba smijeniti Dodika i njegov aktuelni režim. Odgovor na to pitanje imali bi vjerovatno i simpatizeri Saveza nezavisnih socijaldemokrata i članovi ove partije, pogotovo visokorangirani. U svakom slučaju, od smjene Dodikovog aktuelnog režima najveću koristi imali bi - bez ikakve dileme, bez mogućnosti da neko uopšte posumnja u to - građani i građanke RS-a.

Naročito oni koji su rođeni onda kada je Dodik preuzeo vlast, radno sposobni ljudi spremni i za srednjoškolsko obrazovanje, od kojih bi baš svi i sve pristojnije i elokventnije predstavljali srpski narod u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Tim prije, jedino što danas predstavlja zajednički interes Srba i RS-a jest upravo smjena Dodika i njegovog aktuelnog režima. To sugeriše i Schwarz-Schilling, spočitavajući Dodiku borbu za navodne srpske interese, sugerišući – između ostalog – da aktuelni visoki predstavnik Valentin Inzko smijeni Dodika i njemu slične.

Osam dana kasnije u Potočarima, Inzko dao je do znanja da je pročitao tekst njemačkog političara i diplomate, najavljujući da će Bosna i Hercegovina u narednoj godini dobiti zakon o zabrani negiranja genocida. Tekst bivšeg visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini očigledno je osvijestio njegovog nasljednika da u Bosni i Hercegovini ima veoma ozbiljne ovlasti. Istina, zakon o zabrani negiranja genocida je jedan od najbitnijih zakona u oblasti ljudskih prava i civilnih sloboda u jednom tranzicijskom društvu, uslov bez kojeg se ne može.

Kada će Ruska Federacija podržati zakon?

No, mišljenje da taj zakon sam po sebi može donijeti promjenu o kakvoj govori Schwarz-Schilling je, prije svega, jednostrano i time porazno za Bosnu i Hercegovinu. Da bi ta perspektiva bila jasnija, potrebno je postaviti sljedeća pitanja:

Znači li to da će Dodik ostati na vlasti ako prestane negirati genocid?

Znači li to da će na vlasti ostati svi oni slični Dodiku koji ne negiraju genocid, ali isto eksploatišu pravnu stečevinu genocida?

Imajući to u vidu, ne bi bilo pogrešno reći da Inzku još uvijek nije sasvim jasno da u Bosni i Hercegovini danas ima mnogo više ovlasti nego Franjo Josif Prvi 110 godina ranije. Drugim riječima, ključno je pitanje zašto Inzko smatra da ima priliku – riječima prvog među jednakima – nametnuti Bosni i Hercegovini zakon o zabrani negiranja genocida, a da istovremeno nema priliku smijeniti Dodika, njegove koalicione partnere na državnom nivou? To je uslov bez kojeg će zakon o zabrani negiranja genocida ostati tek slovo na papiru, gotovo neprimjenjivo u korumpiranom sistemu pravosuđa, izvršne i zakonodavne vlasti.

Inzkov život u blaženom neznanju

Naravno, Inzko nije svemoguć, jer njegove akcije, na kraju krajeva, zahtijevaju i podršku Ruske Federacije, članice Savjeta za provođenje mira. No, uz pitanje kada će Ruska Federacija podržati zakon o zabrani negiranja genocida u Bosni i Hercegovini stoji, takođe, pitanje kada će Ruska Federacija podržati smjenu Dodika i njemu sličnih u Bosni i Hercegovini? Nakon bijega ruskog oligarha Rašida Serdarova iz RS-a, čini se kao da bi to moglo da se desi danas ili sutra. Osim ako nije u pitanju još jedna izmjena.

A kad smo kod toga, povratak Schwarz-Schillinga zaista bi bio transfer godine u "Bijeloj kući" na sarajevskim Kovačićima. Štaviše, kad bi visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini smijenio Dodika i njegove koalicione partnere, zamrznuo njihovu i imovinu njihovih bližih i daljih saradnika, u Banjaluci bi imao bolji doček nego turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u Sarajevu.

Osim ako Inzko ne nastavi živjeti u blaženom neznanju, vjerujući da je put ka Evropskoj uniji i NATO paktu moguć sa Dodikom i njemu sličnim, vjerujući da Dodik ne može opet okrenuti ploču i reći – da, u Srebrenici je bio genocid. Zaista, je li to sve što međunarodna zajednica očekuje od Milorada Dodika?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Ljupko Mišeljić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

pistoljZastupnici Skupštine Kantona Sarajevo podržali su na današnjoj sjednici, uz 25 glasova "za" i pet "suzdržanih", izmjene i dopune Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije.
Ministar unutrašnjih poslova KS Admir Katica, predlagač zakona, pojasnio je da su otklonjene barijere i prepreke koje su postojale u ranijem zakonu, a koje se odnose na ostvarivanje prava građana na nabavljanje, nošenje i držanje oružja i municije.

"Prije svega, građani će sada moći provesti praktičnu obuku, a prema ranijem zakonu to nisu mogli uraditi jer nijedno društvo na području Kantona Sarajevo nije ispunjavalo uslove koji su bili predviđeni tim zakonskim rješenjem. Bez provođenja praktične obuke nije moguće izdati odobrenje za nabavku oružja građanima koji su podnijeli zahtjev i ispunjavaju zakonom propisane uslove", kazao je Katica.

Prema njegovim riječima, svaki građanin koji posjeduje oružje do sada je morao nakon deset godina dostavljati ljekarsko uvjerenje nadležnoj policijskoj upravi, u suprotnom bi mu oružje bilo oduzeto.

"Građani jednostavno zaborave da je proteklo deset godina i ne dostave ljekarsko uvjerenje, a oružje im zbog toga bude oduzeto. U izmjenama smo naveli da se građani, prije nego što im se oružje oduzme, obavijeste kako je potrebno da novo ljekarsko uvjerenje dostave nadležnoj policijskoj upravi. Također, preciznije je definiran naziv oružnog lista te sada nosi naziv oružni list za držanje i nošenje oružja i tako su otklonjene sve dileme u koju svrhu se oružje posjeduje. Prilikom nabavke municije građani o tome neće više morati obavještavati nadležnu policijsku upravu, već će to biti obaveza prodavača oružja na području KS. Na ovaj način smo nastojali otkloniti sve prepreke zbog kojih građani nisu mogli ostvariti svoja prava", istakao je Katica.

Zakonom je, prema riječima ministra, preciziran i način dobivanja odobrenja za osnivanje civilnog strelišta, a što je od izuzetnog značaja i za proces provođenja praktične obuke u rukovanju oružjem kao jednog od posebnih uvjeta za dobijanje odobrenja za nabavljanje oružja.

"Ovo je bio i osnovni razlog pokretanja izmjena i dopuna zakona jer trenutno na području Kantona Sarajevo nije moguće izdati odobrenje za nabavku oružja zato što niko nema dozvolu izdatu od policijske uprave za obavljanje praktične obuke, a kao razlog se navodi da nijedno strelište nema upotrebnu dozvolu", rekao je ministar unutrašnjih poslova.

U odnosu na raniji, novina u ovom zakonu je i što će sada fizičke osobe, koje bez opravdanog razloga nose hladno oružje na javnim mjestima, vjerskim okupljanjima, u ugostiteljskim objektima, obrazovnim ustanovama i na drugim javnim mjestima biti kažnjene novčanom kaznom od 1.000 do 2.000 KM.

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

minielektranaKošarkaškom utakmicom između predstavnika vlasti i investitora s jedne strane te osoba za zaštitu rijeka s druge strane Koalicija za zaštitu rijeka Bosne i Hercegovine ukazala je danas u Sarajevu na problem sveobuhvatnog plana izgradnje hidroelektrana.

Ovaj performans organiziran je u okviru kampanje "Sačuvajmo plavo srce Evrope" čiji je cilj borba za zaštitu rijeka Balkana i dio je niza akcija koje će biti održane u zemljama Balkana od 6. do 16. jula kako bi se upozorilo na "cunami" hidroenergetskih projekata kojima će biti pogođeno na hiljade ljudi.

Kako su organizatori danas naglasili, u BiH je planirana izgradnja 300 hidroelektrana na 244 rijeke što znači da će biti više centrala nego rijeka, a oko 3.000 njih planirano je da bude izgrađeno na gotovo svakoj rijeci u zemljama Balkana. Ukoliko bi ta zamisao bila ostvarena, istaknuto je danas u Sarajevu, veliki broj građana izgubio bi domove, obradivu zemlju, vodu za piće i navodnjavanje, ali i prirodu koju su čuvali generacijama.

Koordinator Koalicije za zaštitu rijeka BiH Miloš Orlić podvukao je da su se danas zaštitnici rijeka okupili kako bi ukazali da je zajednički cilj reći da ne žele hidroelektrane na bh. rijekama. - One nepovratno uništavaju našu prirodu i rijeke na kojima smo rasli, a one su zapravo dio našeg identiteta - kazao je Orlić, ocjenjujući pozitivnom činjenicu da nisu izdate dozvole za gradnju hidroelektrana na Buni jer je to jedna od najljepših bh. rijeka.

Međutim, upozoreno je, izgradnja dvije hidroelektrane planirana je na rijeci Doljanka te uime Udruženja za Doljanku iz Jablanice Dženan Šašić kaže da bi za nekoliko mjeseci minihidroelektrana trebala biti puštena u rad, a radi se o rijeci u kojoj su se građani nekada kupali, sastajali i pecali ribu. - Sva kupališta su devastirana jer cjevovod prolazi kroz samo korito Doljanke. Pri tome nije uvaženo mišljenje stručnjaka o uticaju na okoliš - napomenuo je Šašić.

U studiji uticaja na okoliš navedeno je da se zabranjuju radovi za vrijeme mrijesta budući da je Doljanka najveće mrijestilište potočne pastrmke (decembar, januar i februar), ali radovi su trajali i ribe više nema, dok je korito devastirano u dužinu od kilometar. Iz sarajevske ekološke grupe "Eko Akcija" Anes Podić pojasnio je da BiH nema koristi od izgradnje takvih hidroelektrana jer BiH ima dovoljno električne energije koju i izvozi. - Male hidroelektrane uništavaju najljepše kutke ove zemlje, uništavaju budućnost lokalnih zajednica i jedinu korist imaju pojedinci koji imaju zaradu - istaknuo je Podić.

Kako jedan od najstrašnijih primjera kako se grade hidrocentrale izdvojena je rijeka Sana na kojoj je centrala izgrađena na samom izvoru, a radi se o rijeci koja je nekada, uz Unu, važila za najčišću rijeku u Evropi. Rijeke su obnovljivi izvor energije, zaključeno je danas, ali kako će se obnoviti rijeka kakva je bila Ugar, nje više nema i tu je nemoguće više išta obnoviti jer tu više ne postoji život.

(Fena)

Ocijeni...
(0 glasova)

vozNa Željezničkoj stanici u Konjicu danas je dvoje dijece teško povrijeđeno, saznaje Avaz.ba. Kako nam je rečeno, djeca su na obližnjem igralištu igrali nogomet.

Djeca su se popela na jedan od vagona koji je bio pun municije iz kompanije "Igman".

Vagon se, zbog kratkog spoja, zapalio i pravovremenom reakcijom vatrogasaca spriječena je katastrofa. Jedan dječak je prevezen u KCUS, a drugo dijete je zadržano u bolnici u Konjicu.

Iz Operativnog centra Policijske uprave Konjic potvrdili su nam da je danas na Željezničko stanici povrijeđeno dijete.

- Dijete je prevezeno u bolnicu – kratko su kazali iz Operativnog centra PU Konjic.

 (Avaz)

ponedjeljak, 15 Juli 2019 00:00

Formiranje vlasti stopiralo akcize na struju

Ocijeni...
(0 glasova)

strujaIako je uvođenje akciza na struju dio obaveza BiH na njenom putu ka EU, na ovom pitanju do sada ništa nije urađeno.

"Nezavisne" su još prošle godine pisale da je u BiH formirana radna grupa za izmjene Zakona o akcizama kako bi se akcize na struju uključile u akcizni sistem BiH. Iako nam je ova informacija tada bila potvrđena i od strane Evropske komisije, domaće vlasti još ništa nisu uradile na tom pitanju, a ne zna se da li je radna grupa, u kojoj su bili angažovani i konsultanti iz Slovenije, završila taj posao.

Iz Savjeta ministara BiH rečeno nam je da je o akcizama već trebalo da bude razmatrano, ali da je zbog zastoja u formiranju vlasti sve stalo.

"Ako se sjećate, trebalo je da bude usvojen moratorij na akcize na duvanske proizvode u trajanju od tri godine, međutim, iako je sve bilo dogovoreno, ni ta tačka se još nije našla na dnevnom redu", rečeno nam je u Savjetu ministara.

U Ministarstvu finansija i trezora BiH, kažu da zasad nema najava da bi se akcize na struju uskoro mogle naći na dnevnom redu.

Ratko Kovačević, portparol Uprave da indirektno oporezivanje BiH, kaže da je odluka o uvođenju akciza isključivo na ministrima finansija, odnosno Upravnom odboru UIO BiH.

Iz Vlade FBiH nam do zaključenja današnjeg štampanog izdanja nije stigao odgovor na pitanje da li oni planiraju povećanje cijene električne energije ili uvođenje akciza.

Sa druge strane, Vlada RS priprema novi zakon o električnoj energiji, a iako je bio razmatran u Vladi, u Ministarstvu energetike i rudarstva RS su nam na nekoliko naših upita odgovorili da nam ne mogu ustupiti nacrt koji su razmatrali, tako da se ne zna šta je njime predviđeno.

Inače, evropska pravila omogućavaju da visina akciza na struju za domaćinstva bude određena po nultoj stopi, dok se za ostale potrošače predviđa minimalan iznos. Koliki će stvarno iznos biti određen, odluka se donosi u svakoj od zemalja ponaosob.

U Uniji za takse i carine EU nam je potvrđeno da je BiH obavezna da u skladu s Direktivom za oporezivanje energenata 2003/96/EC uvede minimalne akcize na energente, uključujući i akcize na struju. Oni su nas uputili na izvještaje o napretku BiH koje je Evropska komisija objavila, a u kojim su navedene sve obaveze koje se odnose na akciznu politiku, uključujući i akcize na struju.

Istine radi, u ovim dokumentima se decidno ne spominje uvođenje akciza na električnu energiju, ali u Uniji potvrđuju da je to dio obaveza.

U Analitičkom izvještaju, koji je Evropska komisija objavila paralelno s Mišljenjem o članstvu u EU, samo je istaknuto da BiH mora da uskladi svoju akciznu politiku s pravnom stečevinom EU. Zanimljivo je da je u Analitičkom izvještaju eksplicitno pomenuto da u toku ove godine akcize na pivo moraju biti usklađene s pravnom stečevinom EU.

Minimum akciza koju propisuje EU je jedan evro po megavatu za domaćinstva, i pola evra po megavatu za poslovne potrošače. Kada se pogleda praksa prisutna u EU, vidljivo je da sve zemlje članice imaju akcize na električnu energiju, i da su neke zemlje uvele nulte tarife za domaćinstva, uglavnom navodeći kao opravdanje potrebu dostizanja ekoloških standarda.

(Nezavisne)

Ocijeni...
(0 glasova)

sdaTvrdnja Milorada Dodika kako „bošnjačka strana“ ne prihvata prijedlog kojim bi se potpisivanjem ugovora riješilo pitanje demarkacije postojeće međudržavne granice između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije, proizvoljna je i potpuno neutemeljena, navode iz SDA.
Dodaju da Srbija nikada institucijama Bosne i Hercegovine nije dostavila konkretan i zvaničan prijedlog za rješavanje ovog pitanja, tako da se nema šta niti prihvatiti, niti odbiti.

Zato je nejasno koji to prijedlog iz Srbije podržava Dodik. Pozivamo ga da javnosti Bosne i Hercegovine predoči dokument kojeg on podržava, a „bošnjačka strana“ navodno odbacuje, i neka kaže kada je on službeno dostavljen institucijama BiH, kažu u SDA i dodaju:

Ujedno ga pozivamo da istraje u prijedlogu kojeg je iznio na Samitu SEECP-a na Jahorini o potrebi formiranja međudržavnih komisija koje bi rješavale ova pitanja, jer je to jedini ispravan put.

Nažalost, s velikom sigurnošću možemo tvrditi da se ništa od ovoga neće desiti, jer Srbija neće dostaviti službeni prijedlog, niti će prihvatiti da ovo pitanje rješavaju državne komisije za granicu BiH i Srbije u bilo kom formatu. Srbiji očigledno ne odgovara da se granicom transparentno bave stručnjaci i nadležne državne komisije, pa se stoga ovo pitanje s vremena na vrijeme bombastičnim izjavama nastoji politizirati.

 (Vijesti.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

aluminijmostarPolitičke mainstream stranke u BiH su već desetljećima strateški partneri u kriminalnom uništavanju gospodarstva i ekonomske perspektive BiH.

Aluminij je lažni i žalosni simbol i ideal jedne navodno uspješne firme, kojeg su mnogi iskorištavali koliko se god moglo.

U židovskoj rabinskoj literaturi javlja se pitanje zašto se Bogu nije svidjela Kula babilonska. Zašto je Bog zaustavio gradnju i pomiješao jezike?

Najjednostavnije objašnjenje, koje se dobiva iščitavanjem teksta, jest to da je gradnja kojom se htjelo dosegnuti Nebo bio poganski kult. Kula je bila odraz čovjekove oholosti prema Bogu. Zanimljivo je da se u Midrašu (op. skupina tekstova talmudskih mudraca s tumačenjima biblijskih tekstova) navodi da se Bogu nije svidjelo što je graditeljima kule više smetao gubitak jednog komada opeke nego kad bi im za vrijeme gradnje poginuo netko od radnika.

Kad god jedan radnik izgubi svoje radno mjesto, to i izravno i neizravno mnogi osjete. Neku večer je ugašeno svjetlo u Aluminiju.

Oko 900 radnika Aluminija je ostalo u nevjerici nakon što je rad ovog nekadašnjeg giganta obustavljen isključenjem električne energije zbog velikih dugova. Ako se uzme u obzir da su dugovi Aluminija prešli skandaloznu cifru od 200 milijuna eura, onda je ovakav rasplet bio logičan i očekivan.

Unatoč logici i svim trezvenim analizama, za mnoge je gašenje Aluminija još uvijek teška i bolna tema.

Subvencijska rupa bez dna

Mostarski Aluminij je bio jedna od najvećih tvrtki u Hercegovini koja je zapošljavala oko 900 radnika, generirala godišnji promet od oko 160 milijuna eura te činila 20 posto kapaciteta luke Ploče.

Osnovana je 1981., proizvodnja je prekinuta ratne 1992., da bi, uz pomoć Vlade RH, opet bila obnovljena 1997. Ne smije se zanemariti ni činjenica da je od Aluminija, što izravno, što ne izravno, živjelo pola Hercegovine. Iako se u posljednje vrijeme vatrogasnim intervencijama pokušavao održati tehnološki zahtjevan pogon Aluminija, gašenje je bilo neizbježno. Visoke cijene ulaznih sirovina i električne energije, nepovoljna cijena sirovog aluminija te nesposobnost politički postavljenih uprava dovela je do konačnog kraha nekadašnjeg hercegovačkog giganta.

Ovaj nekadašnji simbol moći i gospodarstva već neko vrijeme nije bio u stanju proizvoditi cjenovno konkurentan proizvod. Stručnjaci su mišljenja da se s Aluminijem mnogo toga moglo napraviti. Iz ove perspektive je tužno primijetiti kakve su sve prilike propuštene i što se sve moglo (i trebalo) učiniti prije petnaestak godina, kad su promjene u poslovanju i funkcioniranju bile nužne.

Zahvaljujući nemaru, Aluminij je od ekonomskog faktora pretvoren u subvencijsku rupu bez dna s ogromnim minusima i dugovima. Aluminij nažalost nije (bio) posljednji socijalistički mastodont kojeg su građani Bosne i Hercegovine prisiljeni subvencionirati kako bi firma opstala te se spasile tisuće slabo plaćenih radnih mjesta.

Sve takve tzv. državne firme nemaju ekonomsku perspektivu i osuđene su na propast. Iako takvi potezi bole, sve te nekadašnje gigante Bosna i Hercegovina mora privatizirati, umjesto da ih konstantno subvencionira. Tek tada ćemo moći govoriti o ozdravljenju domaće ekonomije.

Krađa bez ikakve kontrole i srama

Suprotno mišljenju ulice i emocijama s društvenih mreža, Aluminij nije propao neku večer. Neku večer je samo konačno stavljena točka na „i“ ove tužne mostarske priče. Mostarski Aluminij nije ni prvi ni posljednji primjer jedne ugašene firme, ali je klasičan primjer što se događa s ekonomsko-gospodarskim gigantima, u kojima glavnu riječ ne vodi struka, nego politika. Aluminij je zapravo počeo propadati onog trenutka kad su „plemenski poglavar“ i „dobročinitelji“ na čelne pozicije počeli postavljati ne kvalitetne, nego stranački podobne likove koji su se ponašali kao begovi.

Sjetimo se samo onih silnih računa, iz kojih se jasno vidi da su trpali i krali bez ikakve kontrole ili srama. A mnogi su to gledali i pritom šutjeli. Umjesto da svoju starost dočekaju u zatvoru, svi će oni iz cijele ove tragedije izaći neokrznuti. Kao ugledni i cijenjeni članovi društva. Ulica, koja bi ih sada htjela vidjeti obješene za najbližu banderu, za par mjeseci će im aplaudirati i ponovno ih veličati.

No, ovo s Aluminijem je samo refleksija najvećih problema Bosne i Hercegovine - upravne nesposobnosti pomiješane sa svakodnevnom korupcijom, zavlačenja i varanja nesretnog naroda te ostataka socijalističkog mentaliteta u narodu prema kojem je država ta koja „treba nešto da uradi“, povezanih s emocijama prema firmi na koju su mnogi navikli da je gospodarski gigant i simbol regije. Nije.

Aluminij je nažalost lažni i žalosni simbol i ideal jedne navodno uspješne firme, kojeg su mnogi iskorištavali koliko se god moglo. Nije nikakva tajna da su Elektroprivreda, Aluminij, Eronet i neke državne institucije zapravo hrvatski inkubatori za uhljebljivanje onih koji su to na bilo koji način „zaslužili“. Slično kao što i Bošnjaci imaju svoje „inkubatore“ u Federaciji ili Srbi u Republici Srpskoj. Takvi „inkubatori“ su rezultat zajedničkog dogovora navodno politički suprotstavljenih nacionalnih stranaka.
Nije kriv samo 'Dobročinitelj'

Sam Aluminij je imao nesreću da se suočio s teškim strukturalno-tehnološkim poteškoćama u isto vrijeme kad su mu na čelu bili nesposobni „menadžeri“ te je godinama bilježio velike gubitke i samo upadao u još veće dugove. Da je kojim slučajem Aluminij i opstao još neko vrijeme, zahvaljujući kompliciranoj vlasničkoj strukturi, nagomilanim dugovima i (ne)namjernim sabotažama, on ne bi imao budućnosti.

Nije ovdje toliki problem što je Aluminij ugašen, jer to je ionako bilo pitanje vremena. Mnogo veći problem je što političari nemaju ni viziju, ni strategiju rješavanja aktualnih problema. Mislim da je vrijeme da se svi zajedno suočimo s jednom zastrašujućom činjenicom - naši narodi nikad nisu živjeli lošije nego upravo pod upravom „svojih“. Neovisno o Hrvatima kao konstitutivnom elementu Bosne i Hercegovine, slično vrijedi za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Političke mainstream stranke u BiH su već desetljećima strateški partneri u kriminalnom uništavanju gospodarstva i ekonomske perspektive Bosne i Hercegovine.

Sve njihove javne svađe i navodno prepucavanja su samo obična predstava za javnost. Iako se sad iz HDZ-ove PR kuhinje izbacuju spinovi kako su za propast Aluminija krivi „političko Sarajevo“ i Bošnjaci, potrebno je dobro otvoriti oči, jer priča je mnogo dublja i kompliciranija od populističke teze „Bošnjaci su nas prevarili“.

Legitimni gospodari života i smrti hrvatskog naroda (čitaj: HDZ BiH, njihovi partneri, rodbina, prijatelji i nebrojena četa uhljeba) su odgovorni za propast hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Nikakvi „bakiri“, „komšići“, „antikristi, masoni i komunisti ovi-oni“ (M. P.), nego upravo - naši.

Može li mi itko navesti barem jedan projekt od nacionalnog interesa kojeg oni nisu upropastili ili kojeg ne čeka sudbina Aluminija? Dovoljan je samo jedan...

Svjestan sam da mnogi žive od te užasne politike i da ne smiju glasno prozboriti. Ne moraju ništa glasno reći, dovoljno je samo da se zamisle. I nije ovdje kriv samo „Dobročinitelj“, nego i svi oni koji su od njega imali koristi. Svi mi iste ove sekunde možemo nabrojati barem dvadesetak uhljeba koji žive na grbači običnog naroda. Takvi likovi su naše najveće štetočine. Oni su glavno tkivo stranačke mašinerije, kojoj nije cilj boljitak naroda, nego trpanje vlastitog džepa.
Primjer širokobrijeških mesara

Aluminij nije ni prva ni posljednja uništena firma. Nemojmo zaboraviti i da su oni širokobriješki mesari Lijanovići na Visokoj Glavici godinama do krajnjih granica zloupotrebljavali svoje radnike i radnice. Hrvati Hrvate, je li.

U nedostatku boljih i humanijih opcija, ljudi su pristajali kod njih raditi za minimalac i to u sramotnim uvjetima. Da stvar bude gora, ni taj doslovno krvavo zarađeni minimalac na kraju nisu dobili. Dok su ti ljudi čekali da im se isplati mučno zarađeni novac, mnogi su šutjeli i nije ih bilo briga što se tamo u Širokom Brijegu događa. Sad se isto dogodilo i Mostaru. Da stvar bude gora, Lijanović je oslobođen svih optužbi za svoj kriminal. Isto kao što i za Aluminij na kraju nitko neće odgovarati.

No, koliko god to možda zvučalo brutalno, Aluminij ovdje nije žrtva. Iako je riječ o brojki od oko 900 radnika koji su gašenjem Aluminija ostali bez posla, činjenica je da će dobar dio „radnika“ samo prijeći u neke druge državne firme ili institucije. Žrtva će na kraju biti svi oni kojima Aluminij neće isplatiti ono što im je dužan. Nagomilani dugovi su ogroman novac, astronomski ogroman novac. Žao mi je svih onih poštenih ljudi koji su svojim mukotrpnim radom u Aluminiju prehranjivali svoju obitelj. Zaista mi je žao. Nadam se da će sačuvati svoj mir i svoj kruh pronaći na nekom drugom radnom mjestu u najkraćem mogućem roku.

Što se nas ostalih tiče, kad shvatimo da su nam jedna cigla (ili par stotina maraka) postali važniji od ljudskih života i da smo se „izgubili“, možda i dođe do nekih promjena.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Dalibar Milas (Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

srebrenica68372 je ključ od porodične kuće jednog podzemnog grada sazdanog od kostiju ljudi i metaka zvijeri.

8372 je šifra za bol i ime i prezime genocida

Dobri čovječe,

ako čitaš pažljivo i razgovjetno imena i prezimena sakrivena ispod brojke 8372, trebaće ti najmanje ČETIRI sata čitanja!

ČETIRI sata samo za uvod iza kojeg stoji bezmalo 9.000 ljudskih priča, sudbina, ljubavi, svađa, sreće, rođendana, proslava i žalovanja...

Dobri čovječe,

ako čitaš pažljivo, vidjećeš da to nisu brojevi, to su LJUDI. Ljudi koji su ubijeni, jer se drugačije zovu i drugačije Bogu mole!

Ne, 8372 nije broj.

To je šifra za bol, to je otvorena rana moje zemlje i ožiljak na licu čovječanstva. 8372 je ključ od porodične kuće jednog podzemnog grada sazdanog od kostiju ljudi i metaka zvijeri.

Dobri čovječe,

ako ne znaš imena, a ti broji.

Pa neka ti broj bude čovjek, makar jedan put. Pa ćeš se zabrojati poslije par hiljada i mozak će ti odustati...

A to nije broj!

8372 je šifra za bol i ime i prezime genocida!

I onda neko negira genocid?!
Od vojnog groblja do samoubijanja u Srebrenici

Da, negira ga srBski predominatni (polu)intelektualni establišmen sa obje strane Drine. Pa se može čuti rječita misao srBskog gebelsovskog informativnog gurua Milomira Marića, kako se svi koji su rođeni u BiH, moraju sahranti u Potočarima, e da bi se, po njemu, namirio broj mrtvih. Pa se može čuti, jednako tonirana i u isti zločinački valer ofarbana zapaljivost Dodika Milorada po kojoj su Potočari «vojno groblje» i ništa više.

Ne, nema tu niti jednog jedinog traga o genocidu. Jeste to onaj Dodik koji je prije deceniju i više tvrdio kako je počinjen genocid, a sad ga negira na sva zvona. Jeste to ista ona bratija, koja je prije deceniju (možebitno) i bila na putu ozdravljenja, a sada je sa sumanute strane povijesti.
Negiranje genocida kao saučesništvo

Nego, nakon brojeva iza kojih stoje hiljade ubijenih ljudi sa imenima i prezimenima, neko će se zapitatiti: pa zašto, zašto uz ubijene u genocidu spominjati i negatore istog?

Iz dva razloga:

Prvi je, fakat da su negatori u jednom košu sa zločincima koji su počinili genocid. Da, svi oni zajedno u zbiru su proizveli namjesto ljudi, onaj suhi broj 8372 i svi oni zajedno su, baš to - ime i prezime genocida.

Genocid je ogroman, nadilazi zločine, genocid je napunjen kostima hiljada nedužnih Bošnjaka, genocid je potvrđen Međunarodnim sudskim aktima, i pored logičke očevidnosti, predstavlja i pravnu tekovinu. Ali, genocid je, sa druge strane spektra, čitava mreža imena i prezimena ljudi koji su ga počinili i onih koji ga negiraju. Da, to jeste osovina VRS-a Krstić-Mladić, ali to jeste podjednako i postratna os Dodik-Milomir Marić. Jer, šta je negiranje genocida sa pozicije (svake) moći, do li indirektno saučesništvo.

I to jeste prvi razlog, a drugi razlog je mnogo bitniji, čini mi se.
Afirmacija genocida kao nužnost je posljednja njegova faza

Da pojasnim:

Prije par dana, kolega Mladen Obrenović u sjajnom autorskom tekstu "Negiranje kao posljednja faza genocida koja traje", napisao je sljedeće:» Onih koji negiraju genocid počinjen u Srebrenici još uvijek je puno - i u Bosni i Hercegovini, i u Srbiji, dok mnoge u susjedstvu Srebrenica uglavnom ne zanima", što je istina uz jednu opasku, NEGIRANJE NIJE POSLJEDNJA FAZA GENOCIDA!

(link /vijesti/negiranje-kao-posljednja-faza-genoc...)

Posljednja faza je, afirmacija genocida i njegovo pretvaranje u neku vrstu «fer pobjede». Da zvuči nakaradno i nekrofilski, ali upravo to radi Milorad Dodik i klika mu. Upravo to je direktna posljedica nedostaka denacifikacije i nedostatka krivične odgovornosti u mojoj zemlji, zemlji u kojoj je počinjen genocid, a koja nema Zakon o zabrani negiranja istog.

Pa tako evolucija, a to je loša tiječ, prije će biti metastaza, napreduje posebno u Srbiji i entitetu RS. Od potrebe da se smanji broj ubijenih, da se kaže kako je počinjen eventulano zločin, nikako genocid, došlo se metastazom u terminalno stanje u kojem je poželjno reći, kako jeste pobijeno hiljade ljudi, ali na tzv. vojnički način. A da, izvođači radova i njihovi nalogodavci u toj priči su heroji. I onda epika radi svoj posao, pa se opet čuju nastrani pjesmuljici o «srebreničkoj reprizi».

Pa se onda posljednja faza negirnja genocida ubrzava i prelazi u fazu želje za ponavljanjem istog. Zapravo, najbolje je to formulisao jedan ovdašnji srBski fašista koji veli: "Ne, nije problem što je pobijeno toliko ljudi, problem je što nisu SVI pobijeni, pa da jednom za svagda završimo sa tim".

E, to vam je ime i prezime genocida i njegova zadnja faza!

To vam je energetska supstanca koja je stvorila brojku 8372 i entropijski teži da razori i ono malo živućih svjedoka genocida.
Živi ljudi, žive priče, mehanika fluida, biologija i psihologija...

A, šta kaže Hasan Nuhanović koji se «otvorio» Bori Kontiću u Sarajevskim sveskama u jednom od najbojih intervjua u istoriji moje zemlje koji se zove Mehanika fluida: «...Oni su istjerani pred mojim očima. Gledao sam svog brata. Njegove plave oči i blijedo lice. Izgledao je mirno. Možda bi neko rekao da izgleda zabrinuto ali ne uplašeno. Da li je to bilo zato što je toliko mlad da jednostavno nije mogao pojmiti šta se dešava oko njega. Ili je samo mislio da je to samo još jedan u nizu groznih događaja kroz koje naša porodica prolazi od aprila 1992. kad smo napustili dom u Vlasenici. Da li se pretvarao da nije uplašen jer se njegova bivša djevojka takođe nalazila unutar UN baze? Tanka djevojka sa predivnom plavom kosom. Morao ju je vidjeti u onoj gužvi juče. Ja sam je primjetio. U tom trenutku je Christina Schmidt, koordinatorica Ljekara bez granica rekla jednom od UN posmatrača kapetanu Andre de Haanu: „Da li si vidio onih devet mrtvih tijela izvan baze?“ Ja sam se okrenuo i rekao svojima.“Ubijaju ljude izvan baze. Ubiće nas sve“...

(link http://sveske.ba/en/content/mehanika-fluida?fbclid=IwAR3rs6AnDMP43ytt_01...)

Takvih priča bilo je na hiljade, takve priče i ti ljudi su nam stvarali pred očima mentalni arhipelag zla, čiji završni čin se odigrao u julu '95 u Srebrenici. Ali, priča je sve manje, sagovornici su sve rjeđi, biologija i psihologija čine svoje.

Sa druge strane, povampireni nacionalizam, koji je odavno zakoračio u fašističke vode, osmjehuje se i na krlilma revizije čeka neko novo klanje.

I zato ne! Ne, 8372 nije broj!

To je šifra za bol, to je otvorena rana moje zemlje i ožiljak na licu čovječanstva. 8372 je ključ od porodične kuće jednog podzemnog grada sazdanog od kostiju ljudi i metaka zvijeri.

To je ime i prezime genocida!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

nsrsPred poslanicima Narodne skupštine Republike Srpske na posebnoj sjednici 16. jula naći će se Odluka o iznosu garancija koje može izdati Republika Srpska u 2019. godini.

Odlukom se odobrava izdavanje garancija Srpske za kredite u ovoj godini do iznosa od 800 miliona KM, s tim da ukupna izloženost RS po izdatim garancijama ne može preći ograničenje od 15 odsto ostvarenog BDP-a u tekućoj godini.

Interes za izdavanje garancija očito je najveći u oblasti energetike.

U planu je da Vlada garantuje za kredit „Elektroprivrede RS“ od oko 300 miliona KM za izgradnju hidroelektrana „Bistrica“, „Janjina“ i „Buk Bijela“, za zaduženje od oko 100 miliona KM za remont termoelektrana, te za zaduženje od oko 200 miliona KM za izgradnju solarnih elektrana i vjetroparka „Trusina“.

Pored toga, interes za izdavanje garancija iskazan je i iz resora zdravstva, za izgradnju bolnice „Sveti apostol Luka“ Doboj u iznosu oko 104 miliona KM, te novo kreditno zaduženje FZO u iznosu od oko 60 miliona KM.

Traže se garancije i za zaduženja bolnica u Gradišci i Sokocu u ukupnom iznosu oko 11 miliona KM za refinansiranja duga, te finansiranja prenesenih obaveza.

Zaduženje uz garanciju RS je neophodno i za OC „Jahorina“ za izgradnju gondole u iznosu od devet miliona KM.

Vlada će sa svakim pojedinačnim korisnikom garancije Republike Srpske potpisati ugovor o međusobnom regulisanju prava i obaveza.

„Izvršavanjem svih planiranih kreditnih zaduženja, odnosno izdavanjem garancija Republike Srpske za kreditna zaduženja za koja su resorna ministarstva iskazala interes dostigao bi se nivo izloženosti Republike Srpske po izdatim garancijama u iznosu od 1.484 miliona KM, odnosno 13,44 odsto BDP-a“, navedeno je u obrazloženju Odluke.

Ukupna izloženost Republike Srpske po izdatim garancijama, prema preliminarnim podacima, na kraju maja ove godine bila je 547,91 milion KM ili 4,96 odsto BDP-a.

Garancije Republike Srpske su, od kako je Vlada Republike Srpske za to preuzela nadležnosti Narodne skupštine, porasle za 67 odsto, odnosno sa 400 na 670 miliona KM, objavio je portal CAPITAL u aprilu.

Za godinu Vlada RS izdala 270 miliona KM garancija!

Garancija znači da će iz Budžeta RS biti vraćeni krediti ako pravna lica ne budu mogla vraćati zajmove, kao što se to desilo u slučaju kredita od pet miliona koji je uzelo preduzeće „Nikola Tesla“.

(Capital.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

custovicEdhem Čustović rođeni je Tuzlak. Svoj rodni grad i Bosnu i Hercegovinu napustio je uoči rata 1992. – 1995., kada je imao svega sedam godina. U Melbourneu, u Australiji, gdje i danas živi, sa zapaženim uspjehom završio je prestižni La Trobe Univerzitet. Na matičnom Univerzitetu predavač je u oblasti elektronike i elektrotehnike, koja je i njegova doktorska specijalizacija. On je danas uspješan profesor, inženjer i inovator.

Za početak, možete li ukratko opisati Vaš životni put koji se dodiruje u dvije tačke, Bosni i Australiji, odnosno Tuzli i Melbourneu. Kakva iskustva nosite sa sobom i u kojoj mjeri su ona utjecala na Vaše ambicije i karijeru?

- Zanimljivo je da ljudi često misle kako sam ja sve u životu dobio zdravo za gotovo, kako je meni lahko pričati o tome kakve stvari trebaju biti u Bosni i Hercegovini, jer ja živim tamo negdje daleko, u zemlji gdje je sve sjajno i bajno. Međutim, ljudi se uvijek više fokusiraju na rezultate nego na proces. Kad gledamo poznate sportiste mi vidimo blistavi život kojim žive, a ne vidimo godine provedene u treningu kako bi to sve postigli.

Za mene je sve počelo 1991. godine, kada je moj otac, skupa s još tri osobe, bio učesnik pobune na aerodromu Dubrave u kojoj je nekoliko hiljada rezervista odlučilo da ne ide ratovati u susjednu državu. Nakon pobune proglašen je neprijateljem države. S obzirom da su ga željeli odvesti u zatvor, te se nije znalo da li će se uopće vratiti živ, on je izbjegao u Švicarsku. Od tog trenutka promijenjen je život mene i moje porodice. Ja sam svoje tinejdžerske godine proveo po smještajima za izbjeglice u Švicarskoj, a nakon toga i po "problematičnim mahalama" u Australiji.

Ipak, sve što sam prošao u tim godinama, oblikovalo me u ovo što jesam danas. Znam kako je graditi nešto od nule i šta je sve potrebno da biste postali svjetska klasa u nekoj oblasti. Znam, također, koliko su moji roditelji žrtvovali da bismo ja i moj brat, Rešad, imali priliku da budemo ono što jesmo. I odmah da kažem, nema tu nikakvog tajnog recepta. Morate se odreći puno toga, raditi i dan i noć, i vikend i praznike, sa posvećenošću jednog "manijaka" i rezultati, vjerujte mi, nikad neće izostati. U svaki projekat, posao ili suradnju ulazim sa velikim apetitom za uspjeh, visokim nivoom borbenosti i željom da dokažem da se moji roditelji nisu besmisleno žrtvovali i da predstavim Bosnu i Hercegovinu i sve njenje građane na najbolji mogući način.

Opće je poznata činjenica da gorući problem Bosne i Hercegovine danas predstavlja stalan odliv mladog i perspektivnog kadra, koji se u uslovima dvodecenijske političke nestabilnosti i alarmantno visokog procenta nezaposlenosti odlučuje da napušta svoju zemlju. Godinama neumorno radite kako bi se ta slika promijenila i iza Vas su vidljivi rezultati. Koje su aktivnosti koje ste do sada realizirali?

- Mi smo mala zemlja. Ne možemo se takmičiti sa jednom Kinom ili Indijom po jeftinosti radne snage. One će, kada je to u pitanju, uvijek biti ispred nas. Mi se, međutim, i ne trebamo takmičiti u tome da budemo što jeftiniji. Rješenje je u tome da kreiramo vrhunsku kvalitetu, koja će u svijetu biti priznata, prepoznata i dobro plaćena. A vrhunski kvalitet možete samo proizvesti uz adekvatno znanje i nikako drugačije. Ja i moj brat Rešad smo 2015. godine osnovali Fondaciju budućnosti u Bosni i Hercegovini (BH Futures Foundation), i ta fondacija predstavlja našu viziju i idealan recept kako stvari učiniti boljim u našoj državi. Osnova svega je znanje. Mladim ljudima neophodno je dati krila, ali u vidu znanja i vještina koje imaju njihovi vršnjaci na Zapadu. Kroz Fondaciju ih spajamo sa fantastičnim Bosancima i Hercegovcima širom svijeta, koji rade za neke od najvećih svjetskih kompanija, organizujemo seminare i akademije, šaljemo ih širom svijeta na konferencije i na prestižna takmičenja, a sve to kako bi stekli znanja svjetske klase, koje će kasnije primijeniti ovdje, u našoj državi.

Iza sebe imamo stotine studenata koji su, zahvaljujući našem programu stipendiranja i podrške u različitim oblicima: naučili nove vještine, započeli samostalne biznise, otišli studirati na neke od najprestižnijih univerziteta na svijetu, dobili poslove u najboljim kompanijama u državi i unaprijedili sebe u svakom mogućem pogledu. Od 2015. godine, do sada, prvobitno kroz svoje poslovne veze, a sada kroz brend Bosnia & Herzegovina Futures Foundation doveli smo više od 100 svjetskih stručnjaka u BiH, koji su održali predavanja, radionice, B2B sastanke sa različitim kompanijama i vladama. Mnogi od njih korijene vuku sa prostora BiH i bivše Jugoslavije. Više puta sam ponavljao kako je najveće bogatstvo Bosne i Hercegovine kolektivno znanje njene dijaspore. To znanje i vrijednosti moramo što je moguće prije investirati u domovinu. Bojim se, a i evidencija ne laže, kako će sljedeća generacija Bosanaca i Hercegovaca (rođena u drugim državama) imati sve manje dodira sa domovinom.

Znam da stvari ne izgledaju baš najbolje. Ljudi gube vjeru u državu. Naša lijepa zemlja je oduvijek bila mjesto gdje žive pametni i talentovani ljudi, sposobni za najveće dosege. Tako je i danas. Ja sam uvjeren da mi, na ovih 51 197 km2, možemo napraviti fantastične stvari, i da nam za to ne treba niko drugi. Ipak, velike promjene dolaze polahko i mi smo toga svjesni. U početku smo imali samo 10 studenata godišnje. Danas je taj broj narastao na čak 40, i još će više rasti u budućnosti. Mnogi se brinu o "odlivu mozgova". I ja sam bio fokusiran na to kada sam 2015. godine počeo sa profesionalnim aktivnostima na području domovine. Ja imam jasan cilj i želim da do 2030. godine kroz Fondaciju obrazujem 10,000 mladih ljudi. Mi ih poučavamo da budu svjetska klasa u svojoj struci ali, također, educiramo ih o kulturi poslovanja, filantropije, značaju poštovanja, dijaloga i, najbitnije od svega, kako biti dobar lider i primjer drugima.

Jedan od povoda ovog razgovora svakako je i najavljeni događaj otvaranja Markerspace centra u Srebrenici, 20. jula 2019. godine. Program obiluje sadržajima kojima će se zasigurno najviše obradovati najmlađi, zbog kojih ovaj Centar uskoro i otvara svoja vrata. O kakvom je projektu riječ i kakva su Vaša očekivanja?

- Ovo je, zapravo, priča o tome kako jedna facebook poruka i jedna posjeta mogu da pokrenu veliku društvenu akciju sa beneficijama za jedan cijeli region. Prošle godine, putem Facebooka, kontaktirala me Valentina Gagić-Lazić iz Srebrenice. Ona me pohvalila za sve što radimo kroz Fondaciju i iskazala želju da se upoznamo. Krajem novembra Valentina je došla u Tuzlu na našu akademiju, gdje se upoznala sa našim radom. Tog dana rekla mi je: „Ovo je stvarno fantastično. Vi imate studente iz Banja Luke, Mostara, Sarajeva, Tuzle, Zenice na jednoj lokaciji. Oni ne poznaju etničke barijere koje se svakodnevno nameću. Oni su vezani zajedničkim ciljevima. Da li postoji mogućnost da jednom dođete u Srebrenicu sa studentima i da motivište mlade ljude?“ Tih nekoliko rečenica Valentine za mene je bilo dovoljno da odmah pristanem. Sedmicu dana kasnije sam, zajedno sa našim studentima, posjetio Srebrenicu i razgovarao sa mladim ljudima.

Ono što me posebno obradovalo jeste činjenica da je tog jutra, iz Bratunca, Srebrenice, ali i drugih mjesta, stigao veliki broj djece bošnjačke i srpske nacionalnosti. Njih je objedinjavala želja za znanjem i napretkom. U Srebrenici su se desile strašne stvari. Kao i širom cijele naše zemlje. To je istina koju niko ne može osporiti. Ali, ne možemo zauvijek živjeti u prošlosti. Toga moramo biti svjesni, svi. Moramo okrenuti novi list. U Srebrenici žive mladi ljudi koji žele da napreduju, da stvaraju, da se zabavljaju, da pretvore svoj grad mjesto boljeg življenja. Mi smo to prepoznali i donijeli odluku da otvorimo "Futures MakerSpace" centar. To će biti mjesto na kojem će srednjoškolci i studenti iz Srebrenice i okoline moći da se bave tehnologijom, da imaju pristup svemu onome što vršnjaci u zapadnim zemljama imaju, da razvijaju projekte. Cilj nam je, ne samo da obrazujemo naše mlade ljude, nego da kroz povezivanje sa lokalnom privredom (poljoprivreda, kultura, turizam) napravimo preporod u cijelom gradu.

Centar smo opremili računarima, informatičkim tehnologijama, 3D printerima, elektronskim razvojinim pločama, dronovima i raznim drugim alatima koje će moći koristiti mladi ljudi bez ikakvih uvjeta. Osim jednog: da uče i pomažu lokalnu zajednicu. Naš centar će biti digitalno povezan sa našim partnerskim organizacijama iz svih gradova BiH, uključujući JSGuru Kliker Škola iz Banjaluke, DKR Robotički Centar iz Tuzle, SPARK iz Mostara i dr. Plan aktivnosti je već sastavljen i mi ćemo nastojati da u Srebrenicu svakog vikenda dovedemo vrsne stučnjake, volontere i studente koji će raditi sa mladim ljudima, lokalnom zajednicom i privredncima. Želimo da se u Srebrenici uvijek odvijaju aktivnosti koje će mladima davati poticaj da dolaze i ostanu u ovom divnom kraju.

Za kraj, obratio bih se svim Bosancima i Hercegovima, ma gdje da žive, i zamolio ih da se uključe u naše aktivnosti. Imamo velike ambicije i želimo da unaprijedimo našu domovinu. Želimo da Srebrenica postane model opstanka u ekonomskom smislu, da se stvore bolji uvjeti za život, rad i stvaranje. Također, nagalasio bih da je ovo tek prvi u nizu MakerSpace centara koje planiramo otvoriti širom zemlje u budućnosti.

Zvanično otvaranje centra zakazano je za 20. juli 2019. godine, u Srednjoškolskom Centru, Srebrenica, s početkom i 14h. Na otvaranje će doći veliki broj međunarodnih zvanica, stručnjaka iz tehnčikih nauka, volontera iz cijele BiH i dijaspore, kao i veliki broj stipendista naše fondacije iz čitave domovine. Uvjeren sam da je ovo početak jedne lijepe priče i pozivam sve građane da budu dijelom iste.

Alen Zečević (Al Jazeera)

Stranica 1 od 24

S5 Box