Vijesti iz BiH
BiH

BiH (953)

ponedjeljak, 20 Avgust 2018 00:00

Bolno životarenje prognanika u procjepu svjetova

Ocijeni...
(0 glasova)

bratunacParadoks je da je u Bosni i Hercegovini rat morao stati da bi se dovršio proces etničkog čišćenja i etničke homogenizacije. Najmanje 2,2 miliona osoba je protjerano sa svojih ognjišta, što čini više od jedne polovine stanovništva ove zemlje, po popisu iz 1991. godine.

Neki od njih vratili su se svojim prijeratnim kućama, drugi, pak, zbog ratnih trauma ili druge nemogućnosti, nisu ostvarili svoje zagarantirano pravo iz Dejtonskog sporazuma. Život je tekao dalje, a oni su morali iznaći načina kako nastaviti. No, 23 godine nakod završetka rata, u Bosni i Hercegovini proces povratka nije do kraja realiziran.

"Najmanje milion osoba nije se vratilo u svoje domove. Neki od njih još uvijek su u alternativnim smještajima, bez naznaka rješavanja stambenog pitanja. Zbog nemogućnosti povratka, neutvrđeni broj njih je, nakon rata, domove međusobno zamijenio", kaže Davorka Turk iz Centra za nenasilnu akciju i jedan od reditelja dokumentarnog filma Dom u tuđini, koji govori upravo o ljudima koji su nakon rata mijenjali svoje domove.

U filmu Dom u tuđini ne prebrojavaju se krivci, ni žrtve, niti istražuje geneza procesa prognaništva. Iskustva ljudi, govori Turk, bez obzira s koje "strane" dolaze, ista su - problem nisu komšije, već politika, ljudi su se promijenili nakon rata, bez obzira kojoj etničkoj skupini pripadaju. Nemoć i mirenje s postojećim njihova je zajednička karakteristika. U raseljeništvu nema razlika, osim individualnih iskoraka i odluka da se život nastavi dalje, bez obzira na to što to nije bio njihov izbor, već posljedica okolnosti.

"Uz ljudske žrtve i lične traume, zbog posljedica nasilja u ratu, iskustvo gubitka doma jedno je od najtežih vezanih za minuli rat na prostoru Bosne i Hercegovine. O tome, između ostalog, govore sagovornici/e dokumentarnog filma Dom u tuđini. Riječ je o ljudima kojima se život doslovno zaustavio onda kad su protjerani, ili kad su osjetili da bi trebali napustiti vlastite domove, a svaki pokušaj nastavka tog života više je nalik prividu. Pomirili su se s tim da se u svoje domove neće vratiti, u prvom redu zbog djece. Djeca su imala priliku formirati vlastiti život na novom prostoru na koji prethodna generacija kao da nema pravo", ističe Turk.
Nova kuća nije dom

Dokumentarni film Dom u tuđini nastao je zbog potrebe ukazivanja na ovaj problem, na život u izmještenosti, u poraću i tranziciji, na život pod tuđim krovom, kažu reditelji filma. Niko nema precizne podatke o tome koliko je osoba mijenjalo svoje domove, niti imaju ikakav poseban status.

"Hiljade i hiljade protjeranih u ratu bilo je nakon Dejtonskog sporazuma istovremeno i tjerano i primamljivano da ostanu među 'svojima' - Bošnjaci među Bošnjacima, Srbi među Srbima, Hrvati među Hrvatima... Tako su se već od kraja rata, ali posebno krajem 1990-ih, mogli naići na oglase u kojima su ljudi međusobno mijenjali kuće, stanove, imanja... Kada čitate te oglase, a posebno kada danas pričate s tim ljudima, vi vidite da su ti ljudi, ustvari, mijenjali svoje živote", kaže drugi reditelj filma Nedžad Novalić.

Nove kuće i stanovi nikada nisu postali njihovi domovi, mnogi od njih, iako su lično potpisali papir o zamjeni kuće, sanjaju o povratku, svjesni da bi taj malo mogući povratak za njihovu djecu ili unuke, koji predratne domove pamte slabo ili nikako, ustvari, bio put u izbjeglištvo.

"To bolno životarenje, taj procjep između svjetova, između snova i realnosti, otkriva svu strahotu rata. Riječima Hannah Arendt: 'Prvi gubitak koji su pretrpjeli obespravljeni bio je gubitak njihovih domova. Nije gubitak domova ono što povijest ne pamti, nego nemogućnost nalaženja novog.' Ti ljudi, koji nikada nisu pronašli novi dom za društvo, koje etničku homogenizaciju i teritorijalizaciju prihvata kao nešto sasvim normalno, danas su potpuno nevidljivi, njihova bol je neprepoznata i nepriznata, i to je ono što smo filmom Dom u tuđini pokušali mijenjati", ističe Novalić.
Prolazak pored vlastite kuće

Postdejtonska nevoljna razmjena kuća podrazumijeva i novi život nedaleko od prethodnog, gotovo u susjedstvu, ali s druge strane linije "razgraničenja", pa tako svakodnevno prolaze pored vlastite kuće, odnosno kuće koja je bila njihova, ali više nije. Zamijenili su je. Otrgnuti iz vlastitog okruženja, morali su početi život iznova.

Jedan od njih je Safet Šiljak. On je prije rata živio u Staroj Biloj, općina Vitez, odakle je protjeran 1993. godine. Četiri godine poslije rata, kuću u Staroj Biloj zamijenio je za kuću u naselju Rudnik, koje se nalazi samo nekoliko kilometara dalje.

Ističe da je kuću mijenjao zbog straha za svoju porodicu, jer iako je patio za prijeratnim domom, "nije bilo pametno da kćerke tu odrastaju".

"Pored svoje kuće prolazim svaki dan i uvijek se vraćam u prošlost, kada su bila bolja vremena. Kada smo zamjenili kuću, tek sam se tada osjećao kao izbjeglica. I danas mi je jako teško. Sada, kada vratim film unazad, ne znam da li bih to ponovo uradio, iako bih imao dosta problema, pogotovo zbog školovanja djece", kaže Šiljak.

Prolazak svaki dan pored svog starog doma uvijek teško pada. Teško je i sada, kao i prvi put što je bilo, s teškoćom govori Šiljak.
Hiljade istih sudbina

"Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih lica važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini."

Ovo je dio Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, rijetkog dijela dokumenta zahvaljujući kojem je parafiran mir, a koji je stigao i u svakodnevni govor bez prethodnog formalnog poznavanja pravne terminologije.

Željka Katanić 2003. godine zamijenila je stan u Ilijašu za stan u Bratuncu. Osjećanja su ista, bol i sjeta se bude kada se razgovara o tom periodu njihovog života. Ističe kako niko od familije nije ostao živjeti u Ilijašu. Iako su joj roditelji htjeli ostati u Ilijašu, zbog bolesti i udaljenosti od vlastite djece odlučili su se za zamjenu.

"Bilo je jako teško. Dolaziš u novu sredinu, ne znaš nikoga. Naišla sam na osuđivanje okoline, jer nisam bila u ratu, govorili su da mi niko nije poginuo u ratu. Bilo je teško da se uklopim", govori Katanić.

Sjećanje na prijeratni dom budi uspomene. Iako ne prolazi svakodnevno pored svog stana, kao Safet, osjećaj je isti. Često, zbog posla, posjećuje Sarajevo, pa tako i Ilijaš.

"Volim da idem u Ilijaš. Bila sam prije desetak dana. Išla sam posjetiti prijateljicu, koju nisam vidjela 30 godina. Imali smo sreću, pa smo stan razmjenili sa jako finim ljudima, svaki put kad odem u Ilijaš tu prespavam, tako i oni kada dođu u Bratunac", kaže Katanić.

Sudbina Safeta i Željke iste su kao i sudbine hiljade drugih koji su odlučili zamijeniti svoju kuću, stan i imovinu. Otrgnuti od mjesta gdje su se rodili, proveli djetinjstvo i odrasli, nastavljaju svoj život tiho i nenametljivo. Ta mjesta žive još samo u njihovim sjećanjima.

 

Alem Dedić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

penzioneriPenzioni sistem, a samim tim i zdravstveni mogu izdržati još pet, najviše šest godina.

Broj radnika i penzionera u BiH je godinama gotovo izjednačen i samo je pitanje vremena kada će postati potpuno neodrživ. Upozoravaju na ovo ekonomski stručnjaci, analitičari, demografi, ali odgovorni ne pokazuju stvarnu, ni želju, ni znanje da se sistem spasi. I dok bi za optimalno funkcionisanje penzijskog sistema odnos broja penzionera i zaposlenih treba da bude najmanje 1:3, on trenutno u našoj zemlji iznosi 1,19 radnika na jednog penzionera. U narednih pet do šest godina, ovaj sistem će biti neupotrebljiv jer BiH ima sve manje mladih koji će moći obezbijediti penzije za sve one koji će u navedenom razdoblju ući u grupu plus 65 godina.

Trenutna primanja penzionera u BiH
Sistem međugeneracijske solidarnosti nije jedini problem sa kojim se susreću penzioneri. Činjenica je da su i iznosi koje primaju daleko od onih koji mogu osigurati iole pristojan život.

Prema podacima koje smo dobili iz Fonda PIO RS u junu mjesecu u Srpskoj je bilo 303.926 osiguranika, dok je penzionera bilo 261.048.

Najniža penzija prema zakonu  zavisi od visine penzionog staža  i određena je u pet nivoa.

 

Statistika kaže da je prosječna samostalna penzija u RS u julu iznosila 366,80 KM, a nju je primo 3.457 korisnika, dok je najveća penzija iznosila  1.923,31 KM. Inače, u kategoriju najviših primanja ulaze ona koja prelaze 1.000 KM. Tako je penzije u rasponu od 1.000 do 1.300 KM primilo 1.032 penzionera, od 1.300 do 1.500 KM 82 korisnika  i od 1.500 do 1.932 KM, 22 korisnika.

Kako žive penzioneri u Federaciji BiH i kolika su njihova primanja istražili su ekonomisti Faruk Hadžić i Dino Hadžialić.


Vrijeme ističe

Iz ovih podataka, naglašava Hadžić jasno je da penzioneri preživljavaju, ali su nažalost i ova nadasve niska primanja pod znakom pitanja.  To je ujedno i najveći ekonomski problem sa kojim se trenutno suočava naša zemlja.

Mnogo je faktora koji prijete krahu penzionog sistema kakvog poznajemo - masovni odlazak uglavnom mlade radne snage, nezaposlenost, negativni prirodni priraštaj koji nas prati godinama unazad, kao i starija radna snaga koja će vrlo brzo ući  u zonu plus 65 godina  i time postati dio penzionog sistema.

“Prema analizama koje sam radio sa kolegom Dinom Hadžialićem u narednih 5 do 6 godina u penzioni sistem naše zemlje ući će između 100 i 150 hiljada novih penzionera, što uz masovni odlazak radne snage kojoj svjedočimo posljednjih godina i ogromnu nezaposlenost, bukvalno može dovesti do ekonomskog kolapsa. Realno bi bilo da se svi zapitamo hoćemo li moći zaposliti 150 000 ljudi samo za nove penzionere i kako bi održali postojeći penzioni sistem, i šta ako to ne uspijemo, ko će njima i postojećim penzionerima osigurati penzije? Pa iako nam je već odavno prijeko potrebno sistemsko rješenje kojim će se pomoći penzionerima, ovo su pitanja koja niko u ovoj državi ne postavlja, a koja i da se postave, na njih nadležne instucije neće dati odgovor”, kaže za naš portal Hadžić.

Takođe ističe da rješenja postoje, što je pokazalo i istraživanje koje je proveo sa kolegom Hadžialićem, a koje će biti objavljeno u sklopu knjige "Nova ekonomska politika", koja će na tržište izaći sredinom septembra.

Ovdje su ponudili koncept, rješenje i viziju kako je moguće pomoći penzionerima, tako da se njihove prosječne penzije povećaju sa 383 KM na 501 KM, ali da ovo povećanje bude zbog rasta minimalnih, a ne već visokih penzija.

“Prvo što se treba, odnosno što je trebalo uraditi u ovom mandate, jeste da se privreda pod hitno rastereti silnih doprinosa i parafiskalnih nameta, što bi poslodavce motivisalo da zapošljavaju novu radnu snagu ili prijave one koji rade na crno, što bi u konačnici omogućilo i povećanje minimalnih primanja radnika. Na taj način se otvara i mogućnost  da dio radnika ostane ovdje, a ne da traži posao u drugim zemljama. Odlazak će se nastaviti, ali ga treba barem pokušati smanjiti”, pojašnjava Hadžić.

Drugo rješenje koje su vidjeli jeste da se zakonski prepozna kategorija samozaposlenika, što naši zakoni o radu ne poznaju. Time bi se takođe samnjila siva ekonomija, a država dobila dodatne prihode.  Povećanje penzija i plata, je još jedan korak, koji bi doveo do pobošljašanja ekonomskog stanja, koje bi koristilo svima- povećala bi se javna potrošnja, a time i prihodi države od PDV-a.

“Na ovaj način se prosječna penzija u FBiH može povećati u nekom četverogodišnjem mandate sa 383 na 501 KM. Naravno treba znati da ništa nije moguće preko noći, za sve treba vrijeme koje nama polako ističe. Reforma penzionog sistema je neophodna. Taj proces jeste naporan i dugotrajan, ali isto tako naporno su radili i većina onih koji su danas penzioneri. Ne smijemo dozvoliti da te generacije danas žive od milosti i kontejnera. Takođe, ne smijemo zaboraviti da se za nekih 20 do 30 godina možemo naći u istoj situaciji kao i današnji penzioneri”, zaključio je naš sagovornik.

 

(6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

nsrsPredsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak oštro je kritizirao Skupštinu Republike Srpske zbog ukidanja izvještaja o genocidu u Srebrenici i ocijenio da to vodi u novo zlo.

"Ukidanje izveštaja o Srebrenici u Skupštini Republike Srpske je užasno negiranje genocida i vodi u novo zlo. A sve 'srpske' stranke su to podržale, čak i one koje su učestvovale u pisanju toga izveštaja. Sram vas bilo, ime čitavog jednog kroz istoriju časnog naroda ste još jednom ukaljali", napisao je Čanak na Twitteru, prenosi Beta.

Na navode pojedinih komentatora na Twitteru da je i direktor Centra Simon Wiesenthal iz Izraela Efraim Zurorf također rekao da u Srebrenici nije bilo genocida, Čanak je ukazao na njihovu nedosljednost.

"Jao, patriJoti srBski... Kako vas boli reč genocid... a ne bole vas vezani pa pobijeni zarobljenici?... Setili ste se sada Zurofa... A kada je protestovao što je u Novom Sadu podignut spomenik antisemiti i ubici Jaši Tomiću, nigde vas nije bilo. Po sto puta sram da vas bude", poručio je Čanak.

U izvještaju Komisije o Srebrenici iz 2004. godine navodi se da je između 7.000 i 8.000 bosanskih muslimana nestalo iz tog mjesta 1995. godine te da su pobijeni.

Agencija AP je navela da su dva međunarodna suda utvrdila da se u Srebrenici dogodio zločin genocida.

Narodna skupština RS-a je u utorak zatražila od entitetske Vlade da stavi izvan snage Izvještaj komisije za Srebrenicu iz 2004. godine i da se formira nova komisija koja bi u roku od godinu dana utvrdila cjelokupnu istinu o događajima u i oko Srebrenice u razdoblju od 1992. do 1995. godine.

Sjedinjene Američke Države su ranije optužile RS za pokušaj negiranja povijesti odlukom o stavljanju izvan snage izvještaja prema kojem se odgovornost za pokolj više hiljada Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995. godine pripisuje vojsci i policiji bosanskih Srba.
Korak ka pomirenju

Američki State Department saopćio je kako izvještaj Vlade RS-a iz 2004. o genocidu u Srebrenici predstavlja važan korak prema pomirenju.

"Sjednica parlamenta RS-a održana 14. augusta predstavlja korak u pogrešnom smjeru", navedeno je u saopćenju State Departmenta.

Izaslanik Ujedinjenih naroda zadužen za prevenciju genocida smatra da je odluka NSRS-a da odbaci izvještaj korak unazad za Bosnu i Hercegovinu.

Savjetnik UN-a Adam Dieng ocijenio je da odluka parlamenta RS-a potkopava vladavinu prava te nacionalne i međunarodne napore da se postigne pravda za žrtve svih nacionalnosti tokom rata u Bosni i Hercegovini, prenio je Tanjug.

On je ocijenio da će takva odluka bosanskih Srba pogoršati tenzije uoči općih izbora 7. oktobra.

 

(Agencije)

četvrtak, 16 Avgust 2018 00:00

Dodikove firme štampaju izborne listiće

Ocijeni...
(0 glasova)

izbori2CIK u maju poništio tender tvrdeći da su ponude veće od sredstava kojima raspolaže. Sredinom jula – sve je bilo isto, ali odluka drugačija. Službeni glasnik RS, Nezavisne novine, Atlantik Banja Luka i Grafomark iz Laktaša štampaće izborne listiće. Penzioner zadužen za nadzor nad papirom od kojeg će biti štampani listići. Tužilaštvo BiH prikriva kriminal u CIK-u.

Ono što je za članove CIK-a vrijedilo u maju, u julu nije. I onda, logično, štampanje listića, usluge štampanja obrazaca za biračka mjesta i sve ostale poslove na pripremi izbora dobiju četiri kompanije koje su u direktnoj vezi sa režimom Milorada Dodika.

Glasačke listiće će, pohvalio se CIK, štampati tradicionalni dobitnik ovih poslova – „Atlantik bb“ Banja Luka u saradnji sa kompanijama Nezavisne novine, Službeni glasnik RS, Grafomark iz Laktaša i Farma prom iz Banja Luke. Obrasce za biračka mjesta štampat će, opet, Nezavisne novine, Službeni glasnik RS i Grafomark Laktaši. Sve je u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima, pohvalili bi se članovi CIK-a. Ali tenderska dokumentacija i ostale informacije u vezi sa ovim poslovima šalju jasno upozorenje da bi izborni proces mogao biti neregularan.

Posljednjeg dana maja ove godine, predsjednica CIK-a Irena Hadžiabdić potpisala je Odluku o poništenju postupka javne nabavke usluge „štampanja obrazaca za biračka mjest, izborne komisije, i Glavni centar za brojanje“. Kao razlog poništavanja ovog postupka, predsjednica Hadžiabdić navodi to da su „prihvatljive ponude znatno veće od osiguranih sredstava“. Razumljivo.

listici

 
Ali mjesec i po kasnije, Irena Hadžiabdić u svojstvu predsjednice CIK-a, donosi Odluku kojom jedinim ponuđačima – Službeni glasnik RS, Nezavisne novine i Grafomark Laktaši povjerava posao „štampanja obrazaca za biračka mjesta, izborne komisije, i Glavni centar za brojanje“. U obrazloženju Odluke od 12. jula 2018. godine, predsjednica CIK-a piše da je „ponuda ocijenjena prihvatljivom, iako je veća od osiguranih sredstava za predmetnu nabavku“. Dakle, isti onaj razlog zbog kojeg je CIK poništio tender u maju, nije razlog za poništavanje u julu.

 
Sa štampanjem izbornih listića, situacija je malo „jednostavnija“. CIK je na tenderu propisao uslove za štampanje, pa se tako na tender mogla prijaviti isključivo kompanija Atlantik bb Banja Luka sa svojim partnerima – Nezavisne novine Banja Luka, Službeni glasnik RS Banja Luka, Grafomark Laktaši, te Farma prom Banja Luka. Logično, kao jedini ponuđač, Konzorcij kojeg predvodi Atlantik dobio je posao.

Tek da pojednostavimo – Službeni glasnik RS zvanično je glasilo institucija Republike Srpske, odnosno trenutno vladajućoj koaliciji SNSD i DNS. Atlantik bb Banja Luka je kompanija koja već peti put dobija štampanje glasačkih listića i čiji je vlasnik blizak SNSD-u. Firma Grafomark Laktaši štampa Službene glasnike Opštine Laktaši, zatim pruža usluge Univerzitetu u Banja Luci, pruža štamparske usluge Narodnoj skupštini RS, nabavlja rokovnike za Pravobranilaštvo RS itd. Sve poslove dobili su u institucijama koje kontrolišu kadrovi SNSD-a, odnosno Milorada Dodika. Kada su u pitanju Nezavisne novine, jasno je da je ta kompanija godinama u direktnoj vezi sa aktualnim čelnicima RS.

„I da stvar bude gora, uopšte se ne zna koja će firma štampati koje listiće, odnosno za koji nivo vlasti“, kaže izvor Žurnala iz CIK-a, dodajući da bi i u narednom periodu moglo biti problema sa papirom.

CIK je 1. avgusta dopremio papir za štampanje izbornog materijala iz Slovenije. Predstavnik CIK-a na transportu i ugovaranju papira bio penzioner Fahrudin Čusto. U pitanju je, naime, dugogodišnji šef Glavnog skladišta CIK-a tokom čijeg je mandata nestalo 35 tona papira. Iako je penzionisan, Čusto je, nakon izbijanja afere, ekspresno angažovan po osnovu ugovora o djelu, te je sada, u svojstvu penzionera zadužen da upravlja Glavnim skladište.

„Interesantno je da je Čusto vraćen na posao, kada je došla naredba Tužilaštva BIH da se utvrde sve činjenice o manjku papira u CIK-u“, ističe izvor Žurnala.

Prema našim saznanjima, Irena Hadžiabdić je preko glavne državne tužiteljice Gordane Tadić već izlobirala da Tužilaštvo BiH ovaj predmet zaključi bez optuženja glavnh aktera. Za to im je potreban pozitivan iskaz Fahrudina Čuste, penzionera koji je bio zadužen za prebacivanje papira u Dodikove kompanije koje će štampati glasačke listiće.     

 

(zurnal.info)

Ocijeni...
(0 glasova)

psilutaliceU Ferhadiji se, bio je mislim petak, otkinuo pas sa lanca. Pas je bio pit bul. Ko je bio vlasnik, nije objavljeno. Generalno, pit bulove vodaju tipovi koji nemaju za utoku i džip. Poput onih koji za to imaju, oni su ošišani na kratko, na jedinicu.

Devedesetih godina, sa ove strane fronta, u Miloševićevoj Jugoslaviji, te su tipove zvali – „dizelaši“. Ime su dobili po širokim Diesel farmericama čije novopazarske i turske kopije su nosili, pa u njih gurali gornji dio trenerke. Voljeli su Versace, Cecu i Ivana Gavrilovića, Srbiju, Arkana i Crvenu Zvezdu. Dizelaška etika i estetika ultimativno je uhvaćena u filmu „Vidimo se u čitulji“.

Današnji pitbulaši duhovna su, mora biti, djeca ondašnjih dizelaša. Kažem „mora biti“, jer slabo srećem ljude, pa i one sa psima. Ne znam, tek pretpostavljam. Izgleda mi da je to, što Splićani rekli, isti đir. Malo rep, malo Jala Brat, malo Gucci trenerke, malo Philipp Plein i ta prokleta razlika između onoga kako vide sebe i kako ih vide drugi.
Scarface sa Švrakinog

Stoga se po Ferhadiji šeta pit bul, jer taj opasni pas naglašava ono što drugi ne vide – koliko je hodač psa opasan, brz i na ivici, Fast and Furious meets The Scarface, a sa Švrakinog.

Elem… Pas se otrgnuo i pojurio druge pse. Prolaznici su, pišu portali, vriskali, bježali, skakali na pod i na stolove. Kad se pas vratio vlasniku, čitamo, njuška mu je bila krvava. „Pretpostavlja se da je ujeo nekog od pasa lutalica“, piše izvještač sa lica mjesta.

Odbjegli pit bul nije bio ni izbliza najopasnije biće u Ferhadiji tog dana.

Poznanik koji radi u crnogorskoj policiji pričao mi je da, po njihovim procjenama, sukobljeni narko-klanovi u Baru imaju oko 800 vojnika. Po popisu iz 2011., Bar je imao 13.501 stanovnika. Neka danas ima i cijelih 15.000.

Što će reći da je svaki 18. zaposlen kao revolveraš kod jednog od lokalnih eskobara. Što će, opet, reći da nema trika da sa djetetom negdje sjedneš na kafu i sladoled a da pored tebe, u bašti kafea, u zasluženom popodnevnom odmoru ne uživa pet-šest momaka koji su odavno prevazišli pit bulove. Pa ti kontaj hoće li i kad zapucati oni, ili neko na njih.

Što se dešava često, odveć često. Naročito u Podgorici, gdje hitmani preferiraju upravo likvidacije u baštama popularnih lokala, u po bijela dana, tako da ubistvo može vidjeti što više male djece koja u jednom trenutku srču sok, trčkaju po lokalu i igraju video igrice, a u sljedećem preskaču beživotno krvavo tijelo, koje izgleda kao kad ti na pod padne „Rumenko“.

Nešto mi govori da ni u Sarajevu nije bitno drugačije nego u Baru i Podgorici. I ptice na strujnim žicama znaju da, uprkos nadljudskim naporima naših policija, danas nije manje narkomana i droge na ulicama nego juče. Ako mene pitate, sve bi naše države fatalni udarac narko-kartelima i kriminalu zadale tek ako bi ukinule policiju, koja je tradicionalni zastupnik države i političkih elita u tim poslovima.
Krvave njuške i ruke

Kad god se desi neko mafijaško ubistvo, u novinama čitamo kako su i ubijeni i ubica od ranije poznati policiji. Pa ako su im poznati, šta rede na slobodi, na kafi?  Naravno, takvi tipovi u zatvor idu kao u spa: tamo malo rade na mišićnoj masi i tenu, i eto ih opet vani, među nama. Zato u novinama čitamo kako su i ubijeni i ubica, osim što su poznati policiji, poznati i pravosuđu i upravi zatvora: već su osuđivani.

Sabereš njihove zatvorske kazne: obično ispadne da bi im i unuci trebali biti u zatvoru. Pa ipak, ubijeni su i ubili su na slobodi. Nikome nije jasno šta oni na slobodi rade, niti ko odgovara zbog toga što oni u zatvor ulaze i izlaze kao iz hotela.

Hoću vam reći da niko ne zna koliko je ljudi pod oružjem, koliko ubica i koliko onih koji će to postati, sjedilo u Ferhadiji kada je tuda projurio pit bul. Pa ipak, dok se kucko nije pojavio, niko od gostiju u lokalima nije vrištao, bježao ni skakao na i pod stolove.

Jer, naši ljudi od naših ubica, iako ovima nisu krvave njuške, nego ruke - ne bježe. Nego rado sa njima posjede, rado se sa njima pitaju kad ih sretnu na ulici.

Naročito ako su oni krvavih ruku iz nekog razloga važni za opstojnost naše države i nacije, naročito ako se oni, pored kriminalnih, bave i, takoreći, patriotskim aktivnostima. Onda ide ono: šta ćeš, nema kajgane bez razbijenih jaja. Nije svako zlo za zlo. Ta vrsta narodnih mudrosti.

Često se, velim, odveć često, pokaže kako je udar na kriminalca, zapravo, podmukli udar na državu. A mi smo, zarad države, zažmirili i na ratne zločine, kako nećemo na one mirnodopske.

Što me podsjetilo na pričicu koju sam zabilježio u svojoj nikad završenoj „Maloj enciklopediji ludila“, kojom želim zaključiti ovu crticu o psima i ljudima. Ide ovako:
RED I MIR

U banjalučkom zatvoru posjetili smo 64-ogodišnju ženu iz Srebrenice. Humanitarna organizacija u čijoj pratnji smo bili uzaludno je kod srpskih vlasti pokušavala isposlovati da se ženi ukine pritvor.

Cjelokupna rodbina zatočene žene ubijena je u Srebrenici. Srpskim snagama trebalo je čitava dva dana da istrijebe sve ljude s kojima je živjela u dvospratnoj kući koju će spaliti trećeg dana. Oca su joj ubili pred kafanom u kojoj je svakoga dana, u isto vrijeme, ispijao tursku kafu s rahat lokumom – tako posljednjih trideset godina, još otkako je penzionisan.

Na dan kada je srpska vojska ušla u Srebrenicu, nije bilo nikoga da ga usluži. Konobari su se skrivali u šumama i gorama. Djed je odbio da bježi. Obukao je odijelo koje je nosio kada je sahranio ženu, prošetao pustim ulicama Srebrenice, sjeo pred svoju kafanu i zagledao se u brda, pitajući se jesu li dovoljno velika da sakriju sve ljude njegovog grada.

Brda su skrila samo grobove ustrijeljenih, umlaćenih, zadavljenih, zaklanih, na komade isječenih. Žena iz banjalučkog zatvora godinama je uzalud obilazila brda ne bi li pronašla grobnicu u kojoj su sahranjeni njen muž, brat i dva sina.

Jednoga dana dobila je pismo u kojem je stajalo: Ja sam ubio tvoju porodicu. Ako želiš da znaš gdje su pokopani, u nedjelju dođi u Banju Luku. Ispod nečitkog potpisa, u post scriptumu, ubica je naveo vrijeme kada i ime kafane gdje ga je žena imala sačekati.

Ispostavilo se da je u pitanju popularni banjalučki lokal, koji žitelji tog grada rado posjećuju nedjeljom, kada čitave porodice tu dolaze ručati. Ubica je bio tačan – u navedeno vrijeme ušetao je u lokal, srdačno se pozdravljajući s konobarima i gostima. Zaboravimo na emocije; ovo je posao, rekao je kada je sjeo za sto za kojim je žena iz Srebrenice pila svoju tursku kafu s rahat lokumom.

Ponovio je da zna gdje je pokopana njena porodica. Zna, jer on ih je ne samo ubio, nego i ukopao – tako je rekao.

Za uslugu koju nudim, tražim simboličnih 1.000 eura, još je rekao. Žena je tada zaplakala. Slomila je čašu koju je držala u desnoj ruci, i tom prilikom se gadno posjekla. Prevrnula je sto, podigla ruku iz koje je liptala krv, teturala od stola do stola, uzvikujući: Ubice! Vaše su ruke krvave!

Policija je, srećom, bila blizu i hitrom intervencijom spriječila da očito neuračunljiva žena izazove veći incident, pisale su sutradan banjalučke novine.

Kada smo u policiji pitali zašto je žena uopšte uhapšena i zadržana u zatvoru, rečeno nam je da je optužnica tereti da je remetila javni red i mir.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Andrej Nikolaidis (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

djeca5U Republici Srpskoj (RS) je i u drugom tromjesečju 2018. godine nastavljen trend depopulacije.
Po podacima entitetskog Zavoda za statistiku, u tom periodu registrovano je 3.522 umrlih i 2.087 rođenih osoba.

Da je demografija postala ozbiljan problem RS-a svjedoči i statistički pokazatelj da je broj rođenih u drugom tromjesečju 2018. manji u odnosu na isti period 2017., a broj umrlih veći u odnosu na isti period lani.

Taj bh. entitet je i prošlu godinu završio s negativnim prirodnim priraštajem, jer je rođeno 9.339 djece, a umrlo 14.663 osoba.

Od 2002. do 2017. godine RS bilježi smanjenje broja živorođene djece i u prosjeku svake godine imala je 200 živorođene djece manje. Prosječna starost majke pri rođenju prvog djeteta u RS-u u 2017. bila je 27 godina, a višegodišnji podaci ukazuju da žene odlažu rađanje djece i da se starosna granica u tom pogledu povećava.

Statističari su zabilježili i da je najviše umrlih bilo u periodu januar-mart 2017., oko 29,5 posto, a najmanji od juna do augusta, oko 22,5 posto.

 

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

zagadjenje2Život u zagađenoj sredini povećava rizik od obolijevanja, ukoliko sad ne preduzmemo aktivnosti i mjere na smanjenju emsija u okoliš, imaćemo u budućem periodu povećan broj oboljelih. Rijeka Spreča je nekad bila najbogatija rijeka ribom u ovom dijelu Evrope, vjerovatno je bila i glavno mrijestilište, nažalost, ona je danas u takvom stanju da se konzumacija ribe iz ove rijeke ne preporučuje, kaže nam profesor Abdel Đozić.

Abdel Đozić, profesor na Tehnološkom fakultetu u Tuzli, na katedri za Zaštitu okoline, za BUKU govori o ekološkoj katasrofi na rijeci Spreči, životu na ovom području, (ne)kvaliteti vazduha, ekološkim krizama sa kojima se suočavamo i načinima kako da spriječimo nove ekološke katastrofe.

Profesore Đozić, kakva je trenutna ekološka situacija kada je rijeka Spreča u pitanju? U kakvom stanju je rijeka, koliko je zagađena, koliko ima života u njoj?

Rijeka Spreča je duži niz godina izložena različitim vidovima zagađenja, kako od komunalnih otpadnih voda iz urbanih i ruralnih sredina, tako i industrijskih, procjednih deponijskih i otpadnih voda sa poljoprivrednih površina. Prema količini i vrsti polutanata koji se ispuštaju u pomenuti vodotok,a prema ranijim istraživanjima, može se zaključiti da je rijeka Spreča jedna od najzagađenijih u Bosni i Hercegovini. Vrlo je teško procijeniti u kakvom stanju je ekosistem u ovoj rijeci, međutim, može se reći da je on ugrožen.

Sa kojim problemima se građani ovog područja najviše susreću?

Građani su suočeni sa nekontrolisanim emisijama, prije svega plinovitih polutanata u zrak.  Na desetine tona različitih zagađujućih tvari se emituje u zrak, vodu i zemljište, a kao rezultat imamo  da smo jedna od vodećih općina na kantonu po broju oboljelih od karcinoma. Poljoprivredno zemljište  uz rijeku Spreču je zagađeno teškim metalima u takvoj mjeri da je potrebno zabraniti uzgoj poljoprivrednih kultura za ljudsku i animalnu upotrebu. Takođe, treba naglasiti da godinama voda iz gradskog vodovoda nije za piće u ljetnim mjesecima zbog visokih koncentracija mangana i željeza.

Kako spriječiti nove ekološke katastrofe na ovoj rijeci. Ekološke kataklizme javljaju se svakih nekoliko mjeseci?

Sistem zaštite okoliša uspostavljen na području FBiH u Lukavcu ne daje nikakve rezultate. Imate firmu koja je poznata po učestalim akcidentima koja skoro dvije godine nema okolinsku dozvolu, što je jedinstven primjer u Evropi. Inspekcijske službe nemaju dovoljne ovlasti u svojim inspekcijskim nadzorima. Takođe, same okolinske dozvole nisu stručno napisane, niti je stručno napisana dokumentacija koja prethodi njenom izdavanju. Nove nesreće se mogu spriječiti samo strogom tehnološkom disciplinom u vođenju procesa kao i ulaganjem u nova postrojenja kao što su postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda i plinova, uz pojačan inspekcijski nadzor. Potrebno da urbane sredine imaju izgrađena postrojenja za tretman komunalnih otpadnih voda, ali  za takva postrojenja mora biti osiguran stabilan izvor finansiranja. Danas imate postrojenje za tretman otpadnih voda u Živinicama koje radi sa dosta poteškoća, jer nisu osigurana sredstva za njegovo održavanje.

Kakav je kvalitet vazduha u ovom području?

Kada govorimo o kvalitetu zraka u urbanom području Lukavca, možemo slobodno reći da on ne zadovoljava kriterij čistog zraka, najčešći polutant koji se javlja preko granične vrijednosti je PM2.5 , dakle sve čestice u zraku čiji je prečnik manji od 2,5 mikrona. Često koncentracija PM2.5 dostigne alarmantne vrijednosti,gdje dođe do začepljenja filtera na mjernoj stanici. U 2017. godini prosječne mjesečne koncentracije za SO2 bile su prekoračene u vremenskom periodu od 8 mjeseci, maksimalne satne koncentracije dostizale su vrijednosti od 900 μg/m3 pa čak i više. Kada govorimo o PM2.5 godišnji prosjek je veći od utvrđene granične vrijednosti ,što znači da su građani Lukavca u 2017. godini udisali zagađen zrak.  

Na koji način vazduh utiče na zdravlje i kvalitet života građana ovog područja?

Usljed u zraku prisutnih različitih komponenti koje se adsorbiraju na površini čestica PM2.5, one izazivaju brojne zdravstvene probleme kod građana, posebno kod djece. Trebamo znati da je Lukavac jedan od gradova sa najvećim brojem djece oboljele od astme. S druge strane, imamo emisije organskih plinovitih polutanata poput benzena koji je dokazani uzročnik karcinoma. Kvalitet življenja je značajno pogoršan, u ranim jutarnjim satima ili prilikom promjene smjera vjetra, imate intenzivan neugodan miris, u večernjim je izražena buka. To, naravno, nije u kontinuitetu, ali jeste učestalo i Lukavac s pravom možemo nazvati mjestom koje ne nudi ugodnost življenja u gradskoj sredini.

Vlast ignoriše sve probleme ovog područja, na koji način je moguće ukazati na stanje opština koje su pogođene raznim zagađenjima?

Narod je vlast, ako narod ignoriše zagađivanje, bolesti, gubitke života, povrede na radu, mizerne plate, stanje na općinama se neće mijenjati. Iskazivanjem nezadovoljstva od strane građana na civilizovan i umjeren način moguće je pokrenuti odgovorne da rade posao za koji su plaćeni. Obično se misli da se stvari mogu preko noći promijeniti, ali ukoliko u narednih 5 godina uspijemo smanjiti zagađenje na polovinu današnjeg, to će biti veliki uspjeh.

Da li je važno da se i građani uključe i aktiviraju, kad se već svi problemi ignorišu? Priča se o mogućim zajedničkim protestima građana iz ovih opština.

Građani se moraju uključiti, mora se vršiti kontinuiran pritisak na sve nivoe vlasti, ali to ne smije biti dan-dva protesta gdje će se ljudi izgalamiti, već moraju biti smišljeni jasni, provodivi zahtjevi, koji će biti u pisanoj formi dostavljeni. Tražiti redovno izvještavanje o postignutom napretku ili problemima koji se javljaju. Mi se uvijek aktiviramo kad treba sanirati posljedice, kad dođe do nesreća, a nikako se ne potrudimo raditi na prevenciji.

Gdje nas može dovesti ignorisanje ovih problema, ignorisanje i trovanje prirode i života?

Zagađivanje okoliša moramo posmatrati prije svega kao dugotrajan negativan uticaj na zdravlje opće populacije stanovništva. Život u zagađenoj sredini povećava rizik od obolijevanja, ukoliko sad ne preduzmemo aktivnosti i mjere na smanjenju emsija u okoliš, imaćemo u budućem periodu povećan broj oboljelih. Rijeka Spreča je nekad bila najbogatija rijeka ribom u ovom dijelu Evrope, vjerovatno je bila i glavno mrijestilište, nažalost, ona je danas u takvom stanju da se konzumacija ribe iz ove rijeke ne preporučuje.

Kako Vi vidite izlaz iz ove situacije, kako je moguće povećati kvalitet života stanovnika ovog dijela BiH?

Zagađivači moraju poštovati i izvršavati obaveze propisane okolinskim i vodnim dozvolama. Inspekcijskim službama treba dati šire ovlasti i povećati kazne za pravna i fizička lica koja ne izvršavaju propisane obaveze. Takođe, potrebno je javno objaviti okolinske i vodne dozvole izdate zagađivačima i postotak ispunjenja tih obaveza. Zašto treba čekati da okolinska dozvola koja važi 5 godina istekne da bi se zaključilo kako nije ništa urađeno za tih 5 godina, čemu služi takva dozvola. Slijedeće što treba uraditi je aktivirati struku u rješavanju okolinskih problema, često u fabrikama zaštitu okoliša vode ljudi koji uopće nisu kompetentni da upravljaju procesima koji vode ka smanjenju emisija u okoliš.  Vi danas imate ljude koji obrazovanje  za ovako složene procese stiču po seminarima u trajanju po nekoliko dana, gdje dobiju certifikat na kojem piše da su stručnjaci u npr. upravljanju otpadom. Ovakav nemaran odnos i zapostavljanje struke biće uzrok daljeg zagađivanja okoliša, bojim se sa mnogo težim posljedicama.

 

Razgovarala Maja Isović Dobrijević(6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

idejaIako postoji samo tri godine, sarajevska kompanija već sada u Bosni i Hercegovini postavlja svjetske standarde u poslovanju

Nastala u maju 2015. godine, za samo tri godine kompanija Ministry of Programming je izrasla u multimilionskog izvoznika, njeni proizvodi u tehnološkom smislu mijenjaju svijet nabolje, a mladi ljudi iz regije dolaze u Sarajevo kako bi u njoj radili.

Sve je počelo sa željom da se napravi kompanija koja će biti drugačija od ostalih.

– Na samom početku odlučili smo da želimo imati kompaniju koja je drugačija i zato smo odabrali da se bavimo proizvodnjom startapa. Dakle, naša osnovna uloga jeste da budemo tehnološka i logistička podrška startapima, tehnološkim kompanijama u nastajanju – kaže za BiznisInfo Rešad Začina koji je zajedno sa bratom Farisom osnovao Ministry of Programming.

Rešad i Faris Začina

Rešadu i Farisu pridružile su se i njihova sestra Ajla i Rešadova supruga Amra pa je tako četveročlana ekipa u ranim tridesetim započela svoje rizično putovanje.

– U to vrijeme osnivanje kompanije za nas je bio veliki rizik. Ja sam radio u Švedskoj, u jednom od najperspektivnijih tamošnjih startapa. Faris je u Sarajevu radio za jednu američku kompaniju. Obojica smo bili zainteresovani za tu priču o startapima, a osim toga smo željeli i u svojoj zemlji pokušati preslikati neke stvari koje se rade u svijetu i način na koji svjetske kompanije funkcionišu. Htjeli smo da i našim ljudima damo priliku da budu dio svjetskih tokova i da rade sa naprednijim tehnologijama – priča Rešad.

Imaju sedamdeset zaposlenih

I sami startap, smješteni u iznajmljenom prostoru u tehnološkom inkubatoru Nest71, radili su sve što je trebalo da nađu prvog partnera. Rešad kaže kako je upravo u tome razlika između klasične kompanije i startapa: nema nikoga ko vam daje zadatke šta treba da uradite već jednostavno radite sve što treba i trudite se da posao krene, svaka ideja se razrađuje i prilagođava, svi se jednako bore, a svaka ideja je bitna.

Nakon što su uspjeli naći prvog partnera, posao je nezaustavljivo krenuo. Već nakon godinu dana, zaposlili su 20 ljudi. Nakon dvije godine, broj je bio dvostruko veći. Danas ih je sedamdeset, a Ministry of Programming za samo tri godine prešao je put od nekoliko iznajmljenih stolova u co-working prostoru do vlastitih ureda od ukupno 600 m2 u Importanne centru.

Na tome putu proizveli su 30 startapa. Svi startapi su u inostranstvu, a izvoz koji kompanija ostvaruje mjeri se u milionima.

– Bavimo se vrlo interesantnim stvarima. Proizvodi na kojima radimo su ponajviše iz medicinske i finansijske tehnologije, jer generalno na svjetskom nivou to i jesu najtraženiji tehnološki startapi. Proces izgleda tako da mi pronađemo partnere sa kojima radimo i osnujemo zajedničku kompaniju. Dakle u startapima koje pravimo i Ministry of Programming ima vlasnički udio i ostaje suvlasnik kompanije koja se osniva. To znači da se ne radi o običnom outsourcingu gdje nas neko plaća da mu razvijamo posao, već o zajedničkom radu gdje mi na početku zajedno sa našim partnerom osmislimo proizvod, razvijemo biznis plan i onda radimo na tome da proizvod zaživi. Mi na početku često radimo besplatno, zapravo i sami investiramo, jer nam je u interesu da kompanija bude uspješna. To je partnerski odnos gdje je najvažnije da imate pouzdane i kompetentne partnere – pojašnjava Rešad.

Startap zahtijeva potpuno drugačiji mentalitet

Koliko je biznis model koji je Ministry of Programing izabrao rizičan, najbolje govori činjenica da se na Balkanu istim poslom bavi samo još jedna kompanija, i to u Sloveniji. Statistički podaci govore da od deset startapa uspije jedan, a brojni su razlozi zbog kojih jedan startap, iako pomno isplaniran, ne uspije.

– Posao kojim se bavimo je vrlo neizvjestan jer mi počinjemo nešto za što nismo sigurni da će uspjeti. Bez obzira što imate inicijalno finansiranje i biznis plan, može se desiti jako puno stvari zbog kojih jedan startap ne uspije. Ima tu i vrlo jednostavnih stvari, od toga da neki član tima radi na drugom mjestu i ne može dovoljno da se posveti razvoju poslovanja, do toga da ne pronađete odgovarajući tržišni segment ili nestane novca prije nego što ste očekivali… Jako je bitno ostati maksimalno posvećen, promijeniti način razmišljanja jer startap zahtijeva potpuno drugačiji mentalitet. Tako da kada govorimo o startapima, to su kompanije koje jako brzo nastaju i jako brzo nestaju. No one koje uspiju, obično rade jako uspješno – kaže Rešad.

Startapi koje su proizveli danas rade u Švedskoj, Njemačkoj, Americi, Velikoj Britaniji  i Švicarskoj. Jedan od onih na koje su u kompaniji posebno ponosni je startap NAGA.

– NAGA je jedan od naših najuspješnih proizvoda. To je prva blockchain platforma za decentralizovano trgovanje, investiranje i edukaciju o finansijskim tržištima, virtualnim robama i kriptovalutama. To je najbolji primjer gdje smo od ničega napravili nešto. NAGA je od kompanije sa dvoje zaposlenih izrasla u kompaniju koja zapošljava dvjesto ljudi i izlistana je i na Frankfurtskoj berzi – kaže Rešad.

NAGA izlistana i na Frankfurtskoj berzi

Osim NAGA-e, veliki uspjeh ostvario je i startap War on Cancer, registrovan u Švedskoj, iza kojeg je već stao i veliki Microsoft. War On Cancer je globalna platforma za oboljele od raka i njihove porodice koja uključuje različite oblike podrške i doniranja oboljelima.

Začina pojašnjava da je većina stvari kojima se Ministry of Programming bavi vezana za

promjene u društvu i nastoji ljudima olakšati život. Među njima je i Werlabs, softver za mjerenje parametara u krvi i njihovo praćenje kroz vrijeme što pomaže detekciji bolesti među stanovništvom. Werlabs je implementiran u Švedskoj, a uskoro će biti i u Engleskoj. U Engleskoj radi i myTamarin, platforma koja ima za cilj da olakša svakodnevnu brigu o djeci, pronalaženjem adekvatnih pružalaca usluga.

Osim što pravi vrhunske proizvode i sarađuje sa stručnjacima širom svijeta, Ministry of Programming nastoji u BiH postavljati i standarde kada je u pitanju poslovanje i odnos sa zaposlenicima. Ova kompanija nalazi se među jedan posto kompanija sa najvećim primanjima u IT industriji u Bosni i Hercegovini.

Žele zadržati mlade obrazovane ljude

– Od početka smo naše poslovanje postavili na potpuno legalne osnove. Stalo nam je da doprinesemo i državi i svim njenim građanima. Osim svih propisima zagarantovanih prava radnika i plaćanja svih obaveza prema državi, mi nastojimo za naše uposlenike obezbijediti i neki malo bolji standard življenja. Ako želimo da mladi ostanu ovdje, moramo im ponuditi ono što traže i na Zapadu – kaže Rešad.

Ministry of Programming najbolji je dokaz da uspješne firme mogu nastati i u Bosni i Hercegovini. Naš sagovornik kaže kako im je želja motivisati i druge mlade ljude da se bave poduzetništvom.

– Nije lako početi nešto novo. Treba puno hrabrosti, puno znanja, puno rada.., ali mi smo kao kompanija dokazali da je moguće uspjeti. Nismo imali ničiju podršku, nismo imali poticaje od države, niko od nas ne pripada ni jednoj političkoj partiji, a uspjeli smo za ovo kratko vrijeme napraviti nevjerovatan uspjeh. U budućnosti imamo namjeru još više rasti i praviti još bolje proizode – kaže Rešad.

Da će tako i biti, potvrđuje podatak da su već započeli sa otvaranjem ureda u Švedskoj. Sljedeća na redu je Engleska.

 

(biznisinfo.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

mlijekoEvropska komisija je objavila odluku kojom je Bosnu i Hercegovinu stavila na listu A i B zemalja, kojima je dozvoljen izvoz svih vrsta mlijeka i mliječnih proizvoda u EU, što predstavlja veliki uspjeh za bh. mliječnu industriju, saopćio je ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović.

Bosna i Hercegovina je do sada izvozila samo termički obrađeno mlijeko (takozvana  kolona C), a od sada će bh. mljekari moći izvoziti i mlijeko s manjim stepenom pasterizacije, ali i sirovo mlijeko, prenosi agencija Fena.

“Kao što sam i najavio, Evropska komisija je odobrila izvoz novih kategorija mlijeka i ovo je jedna od najpozitivnijih vijesti i odluka za mljekarski i poljoprivredni sektor BiH, na čijem je donošenju ministarstvo predano i dugo radilo. Mi smo jedna od rijetkih zemalja izvan EU, koja je ispunila uslove za izvoz svih vrsta mlijeka, što govori o napretku cijelog sistema, ali i naše mliječne industrije“, istakao je Šarović.
Izvoz na tržište Crne Gore

Značajno je da se ovom odlukom stvaraju uslovi i za izvoz mliječnih proizvoda.

“BiH je i do sada u EU i zemlje CEFTA-e izvozila više pasterizovanog mlijeka nego što je uvozila, ali je veliki deficit bilježen u izvozu mliječnih proizvoda. Sada otvaramo i ova vrata“, naveo je on.

Ovim povodom, Šarović je obišao postrojenja mljekare Pađeni u Bileći, koja ispunjava uslove za izvoz u EU i kojoj će nova odluka Evropske komisije biti od velike koristi.

U narednom periodu mljekara Pađeni ima ambicije da počne sa izvozom mliječnih proizvoda na tržište Crne Gore - saopćeno je iz Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH.

 

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

novac1Odlazak iz Bosne i Hercegovine sljedeći je korak na koji će se odlučiti mnogi građani BiH koji su dobijali zaradu iz inostranstva, a sada im je stigao poziv iz federalne Porezne uprave da uplate porez za prethodnih nekoliko godina.

Tako su za Al Jazeeru rekli freelanceri s kojima smo stupili u kontakt, ističući odmah da se porez mora platiti ali način na koji to država radi je nešto što ih sada tjera na definitivnu odluku da odu iz zemlje.

Mnogi od njih su već dobili ponude od poslodavaca iz inostranstva za koje su radili freelance da se presele i budu njihovi stalni zaposlenici, jer se uglavnom radi o stručnoj i deficitarnoj radnoj snazi, pogotovo u IT sektoru, koja je tražena u svijetu.

Najgore je, ističu, što su se već prije nekoliko godina sami raspitivali na koji način će uplatiti porez, a u poreznim upravama su im rekli da se to još ne zna i da za sada ništa ne plaćaju budući da status samostalnog radnika kao fizičkog lica nije zakonski definisan.
Poslovanje u 'sivoj zoni'

Međutim, sada se od 843 osobe traži koje su ostvarile ukupne prihode iz inostranstva od 18,5 miliona eura, u periodu od 2015. do 2017. godine, da "retroaktivno" uplate porez na dohodak.

S nekoliko njih smo stupili u kontakt, ali su iz straha od posljedica htjeli ostati anonimni. Jedan od freelancera iz Bihaća ispričao nam je da je čak 2014. otišao u Poreznu upravu i pitao na koji način će regulirati svoj status i platiti porez.

"Dobio sa odgovor da samo kao pravno lice mogu poslovati sa inostranim tržištem, da znaju da ima obrta koji posluju ali da je to sve u 'sivoj zoni' te da mi je najbolje da sačekam dok se ne reguliše status nas freelancera u BiH. Ista ta porezna uprava meni sada prijeti krivičnom prijavom ako do kraja roka koji je zadan javnim pozivom ne izmirim dugove koje po njihovom mišljenju imam", napisao nam je u mailu.

Kako je pojasnio na početku, stalno zaposlenje nije mogao naći u BiH, te je bio primoran da potraži posao putem online servisa preko kojih se ubrzo i direktno zaposlio kod poslodavca u Njemačkoj.

Taj poslodavac mu je, dodaje, nekoliko puta nudio direktno zaposlenje, odnosno ugovor s kojim bi mogao dobiti radnu vizu. Međutim, te ponude je odbio jer je htio da ostane u BiH. Sada ih je zbog poteza bh. vlasti prihvatio i sprema se za odlazak iz zemlje.

Problem je što se freelance radnicima ne priznaje pravo na odbitak troškova od 20 posto, iako su iz Porezne uprave FBiH saopćili da to nije tačno. Ipak, Adnan, freelancer iz Sarajeva, poslao nam je odgovor koji je dobio na upit o rashodima.

Također, sporno je i što se traži da se plati i četiri posto u zdravstveni fond, iako ovi radnici nemaju uslugu zdravstvenog osiguranja, kao ni penzionog, kojeg moraju sami uplaćivati, ako žele.
Novac za školovanje sada mora dati državi

Ena iz Sarajeva prije pola godine je diplomirala na Pravnom fakultetu, gdje je plaćala školarinu zahvaljujući freelance poslu. Takvom zaradom planirala je i upisati i master studije, međutim, nakon poziva iz Porezne uprave taj novac će morati dati državi.

"Za razliku od svojih IT kolega i ljudi koji se bave prevođenjem, moj freelance posao je vrlo jednostavan. Ja sam SMS operater koji zarađuje 0,06 eurocenti po poruci i prosječna plata mi je ispod 300 konvertibilnih maraka (150 eura). Novac sam pažljivo skupljala posljednje tri godine i zaradila dovoljno da nakon diplomiranja upišem i master studij. Međutim, nakon što sam sračunala koliko bih trebala platiti poreznoj upravi - nisam sigurna hoću li svoje planove moći ostvariti. Na novac roditelja ne mogu računati jer nas je ukupno šestero u kućanstvu, a teret studiranja s punim pravom, pada na mene. Ukoliko do isteka javnog poziva ne platim ono što mi je porezna uprava obračunala, oni jednostavno prijete kamatama. Kamatama koje nemam čime platiti", napisala nam je u mailu.

Adnan, progamer iz Sarajeva koji je samostalno radio za poslodavce u inostranstvu, poziv da uplati porez još nije dobio, ali prema vlastitoj računici morat će dati 5.000 eura, novac koji nema. Da sve bude još apsurdnije, i on je još prije tri godine išao u Poreznu upravu da se raspita o plaćanju.

"U Poreznoj upravi su nam jednostavno rekli da nemaju načina da naplate porez od freelancea, jer im je to bio nepoznat pojam i čak su nam uposlenici PU u nekoliko navrata savjetovali da ne plaćamo ništa ako to nije traženo od nas. Nakon toga svega daju nam rok od mjesec dana da retroaktivno sve to platimo, odjednom, kako da stvorimo novac koji smo odavno potrošili unutar BiH, samo zato što nisu bili dovoljno organizovani ni svjesni da mi uopšte postojimo".

Dodaje je ovih dana opet otišao u Poreznu upravu da se raspita za uplatu.

"I opet sam dobio odgovor da još uvijek nisu dovoljno organizovani, da im je sve ovo novo i da ne znaju dovoljno detalja".
Kolateralna šteta

Admir Čavalić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Tuzli smatra da svako treba platiti porez, ali da bi bilo idealno da zakonska rješenja u BiH budu u duhu sa vremenom i globalnim procesima kako bi se freelanceri uključili u legalne procese. Dodaje da se radi uglavnom o stručnoj radnoj snazi u IT sektoru koja je deficitarna u BiH, a jako tražena i dobro plaćena u inostranstvu.

"Trebamo im obezbjediti nekakav minimalan fiskalni teret koji će opet nuditi protivuslugu. Suštinski problem je da oni moraju platiti porez, a šta oni konkretno dobijaju od države, šta im se nudi za taj novac, da li će ikada vidjeti razultate te uplate".

Kako ističe Čavalić, sporan je i momenat kada se sve ovo dešava, jer ne postoji interes vladajućih partija da se upuštaju u to dva mjeseca pred izbore. Inače se, dodaje, takve odluke donose početkom godine, kao što je bio slučaj sa zakonom o akcizama.

"Jedan od odgovora jeste da vrlo vjerovatno postoje pritisci, možda iz viših međunarodnih instanci, zato što je moguće da u toj kategoriji od nekih 800 ljudi za koje se kaže da duguju iznos od 37 miliona konvertibilnih maraka (18,5 miliona eura), ima možda jedna, dvije, tri osobe koje su dobile enormne iznose, vrlo vjerovatno par miliona, i možda desetine miliona, a s druge strane možda postoji mogućnost da je jedna od tih osoba možda povezana sa terorizmom i drugim ilegalnim aktivnostima. Svi drugi su kolateralna šteta".

Direktor Porezne uprave Federacije BiH Šerif Isović rekao je ranije za Al Jazeeru da se to dešava iz razloga što ranije nisu mogli doći do podataka u uplatama.

"Nismo prije mogli doći do tih podataka, banke koje su nama dostavile podatke, one su dostavile za taj period, tako da i banke u svojim bazama nisu imale podatke o tim računima", pojasnio je.
Odlazak iz BiH

Postavlja se i pitanje zaštite ličnih podataka, odnosno kako su banke mogle dati podatke svojih klijenata. Čavalić kaže da državni organi mogu koristiti lične podatke samo ako je riječ o zaštiti državne sigurnosti, u slučajevima nekih ilegalnih aktivnosti.

"Nažalost sada u strahu od 'novih nameta' porezne uprave i u strahu da se neće regulisati moj status, ja sam prihvatio ponudu svog poslodavca i već sam poslao zahtjev za termin u ambasadi Njemačke da dobijem radnu vizu te da zauvijek napustim Bosnu i Hercegovinu. Sa mnom će napustiti BiH i moja supruga i moje dijete od nepunih godinu dana", kaže na kraju freelancer iz Bihaća.

Također, dodaje, svi drugi freelanceri koje poznaje sada su u postupku odlaska iz Bosne i Hercegovine, tako da je sve manje građana koji će ostati i plaćati ovakve poreze koje nameće država, uglavnom da bi isplatila ogroman broj zaposlenih u javnim i državnim ustanovama ili kredite koje podiže za njihove plate.

 

Vedrana Maglajlija (Al Jazeera)

Stranica 1 od 69

S5 Box