Vijesti iz BiH
petak, 16 Juni 2017 00:00

Velikokladuški lomitelji planina

Ocijeni...
(0 glasova)

agrokomercDok se u Bosni i Hercegovini i mladi sve više dijele, i to na "one koji odlaze“ i na „one koji ostaju“, njih troje – sestra i dva brata - ne žele otići iz svoga grada i države, iako znaju da će ostanak biti borba sa planinom.

Slušam i gledam - podjele u BiH sve su izraženije, pogotovo među mladima. Onima koji idu i onima koji ostaju.

Navede me na to i na ta razmišljanja slučajni susret sa troje mladih u Velikoj Kladuši, najzapadnijoj bosanskoherecgovačkoj općini. Kazuju – oni koji odlaze, namjera im je trajno napuštanje domovine, svoga grada, života sa obitelji, prijateljima...

A, oni koji ostaju?

U taj okvir smještamo njih troje – sestru i dva brata, Samiru, Harisa i Ekrema Kudića, sa dvadeset i dvije, dvadeset i osamnaest godina.

Sve troje na putu akademskog usavršavanja
Ona, Samira diplomirani bakalaureat zdravstva. Gimnazijalka sa najboljim ocjenama, volonterka, sportistkinja. Oni – stariji Haris, student elektrotehnike, dok će mlađi Enver od jeseni tim istim putem. Obojica učenici generacije i, zahvaljujući tome, dobitnici stipendija.

Zajedničko im je odrastanje u neimaštini. Nezaštićeni i, uz nezaposlenu majku, u nedovršenoj kući, bez struje i svih onih luksuznih stvari i pomagala. Vezuje ih i zajednička nada da će se stvari jednog dana promijeniti na bolje. Jednostavno – sretni su, jer su zajedno, tako kažu.

Vezuju ih i ostvarenja i uspjesi – njih troje imaju blizu stotinu diploma, priznanja, medalja, pohvala za uspjehe u učenju, takmičenjima, sportu. Tu su i novinski članci o ovim posebnim Kladušanima.

„Zanimljivo je u svemu ovom to da sam u prvim mjesecima studija imala jedva pet eura u džepu mjesečno, ali toga se nisam stidjela. Škrtu zaradu za ono osnovno ostvarivali smo s majkom u poljoprivredi. Svaki put prepreke smo savladavali pozitivnom energijom i strpljenjem i tako se može mnogo tog postići“, priča Samira.

„Požrtvovanje i umjerenost davali su i daju nam snagu da nastavimo, da ustrajemo“, govori dvadesetogodišnji Haris.

"Država nam nije pomogla, niti pomaže, niti nas je na bilo koji način zaštitila, ali nismo se na to osvrtali. Jeste, boli nas kada gledamo oko sebe - mito, korupcija, na tome je utemeljeno naše društvo. Međutim, odlazak, bez obzira na sve, nije naša opcija", jasan je.

Samira dodaje: „Svjesni smo da je u BiH teško, ali vjerujemo da može biti bolje i da ipak nigdje nije kao ovdje. Ovaj naš narod je solidaran, spreman je pomoći, to smo se uvjerili toliko puta. Rasursi i bogatstvo su nam upravo mladi i obrazovani ljudi. Zato bismo voljeli i htjeli nešto promijeniti, da se promijeni taj lažni glamur, da se mladi pozabave učenjem i obrazovanjem, jer treba nam obrazovanih, mladih, ljudi."

U pokretu za ostanak u Kladuši
Samira i njena braća podržali su inicijativu „Kladuša je naša“, pokret koji pokušava pomoći svakom Kladušaninu da ostane, da ga uključi u izgradnju zajednice.

„Vjerujemo da će Pokret uspjeti i da se ne bi trebala ponavljati naša životna priča i slučaj odrastanja u neimaštini. Spremni smo čekati posao, odnosno vratiti se nakon završetka studija u svoj grad i tu pokušati od svoga rada živjeti. Ne želimo prihvatiti onu, pa makar bila i anegdota, kada je roditelj rekao profesoru u jednoj ovdašnjoj srednjoj školi - da si ti išta sposobniji, bio bi već u Njemačkoj, a ne bi ostao ovdje i učio nam djecu.

Svoju namjeru i cilj – ostanka u svom gradu i u svojoj zemlji „pravdaju“, činjenicom, koja im je, kako kažu, najveći problem u životu, a ona je - da vole svoj grad i domovinu.

„Jer, da nema toga i mi, bi poput mnogih, na obližnji granični prijelaz Maljevac i - u Evropu. Tjera nas nešto da ostanemo i istrajemo u provinciji koja je nemilosrdna i melje svakog ko imalo strši, ko se ističe... Ali, ipak.“

Tranzicijska sudbina društva
Gledam ovo troje mladih. Gledam kako se naizgled lagan uspon pretvara u bitku sa neosvojivom planinom. Upravo poput junaka iz one priče o čovjeku koji je odlučio da svojom snagom slomi planinu. Indijanac, koji je dvadeset i dvije godine samo čekićem i dlijetom probijao prolaz kroz stijenu i skratio put od 55 kilometara za petnaest kilometara. Pune dvadeset i dvije godine je lomio kamen po kamen čekićem i dlijetom, a kako se nikom ne bi ponovila sudbina njegove supruge, koja je umrla, jer nisu na vrijeme stigli do bolnice.

Priča govori o tome da svako vodi bitku sa nekom svojom planinom, može uspjeti i da vrijedi istrajati. To se odnosi i na BiH, državu čiju dvadesetogodišnju tranzicijsku sudbinu prožimaju more o ratu, dok joj sve više mladih odlazi u još neizvjesniju budućnost.

U takvom društvu, svaka odluka mladog čovjeka da ostane ovdje je podvig.

Stoga je itekako važno da Kudići - Samira, Haris i Enver - iz Velike Kladuše istraju.

Vjerovati je da će to barem neko i nekada prepoznati i znati cijeniti.

Mirza Sadiković (Al Jazeera)

Procitano 179 puta

S5 Box