Vijesti iz BiH
petak, 27 Oktobar 2017 00:00

Penzioneri: Ponos i predrasude

Ocijeni...
(0 glasova)

penzioneriNišta u ovoj zemlji nije mi tako ružno niti tako ponižavajuće (a ima toliko ružnog i ponižavajućeg!) nego kad neki siromašak među nama – penzioner ili kakav jadan privremeni radnik – govori u kameru, u mikrofon, kolika mu je u bobu penzija ili plata. Kad čujem ono: "326 kaemova" – bih se namah objesila.

Pa kome to govorite? Meni? Ja to odlično znam! Svojoj porodici, koju izdržavate s tih 326 KM (115 eura)? Pa oni to znaju najbolje! Prijateljima i rodbini, koji imaju istih tih 326 KM? Nemojte još i njima na jade pristajati!

Kome, onda, to govorite?

Bojim se da (i) sada nježne riječi zabadate u debelo uho.

Prije desetak godina napisala sam tekst "Nemir umirovljenika", pominjući u dlaku iste ove jade koje danas na protestima pred Vladom Federacije izražavaju penzioneri. Samo što tada nisam bila (prijevremena) penzionerka, pa mi je nekako bilo lakše da ih naružim, te starce i starice, te strpljive drage budale, u koje bih rado da se ubrojim po iskustvu i pameti, ali po strpljenju neću nikako, ne pristajem – ima u meni još vatre oca mladog partizana i majke paćenice koja nikad i nije imala penziju dok joj dragi nije preselio tamo gdje se drugačiji dugovi plaćaju.

'Mudra vlada'
U tom tekstu pomenula sam neko smiješno povećanju penzija i to kako će s tim povećanjem moji starci i starice živjeti do kraja svog života, za državu u svakom slučaju predugog. „Od tolike radosti mogli bi popadati naši starci i ne dići se više... Ili je to, u stvari, razlog što poludržava ne daje više – da bi sačuvala zdravlje svojih penzionera? Da ljudi ne bi mrtvi popadali kad bi dobili npr. 30 KM povećanja? Ili, nedobog, 50? Da nam majke i očevi od te radosti ne bi kveknuli s krvnim pritiskom od 240 volti? Mudra je naša zemljana vlada: ona čuva naše starce. Ko bi inače njihove trocifrene plate i paušale tako revnosno punio svakog mjeseca?“

Htjela sam jučer da odem na proteste, da stanem s tim poniženim i uvrijeđenim ljudima prepunim pameti i životnog iskustva koje nikome ne treba, da vičem koliko me grlo nosi, u ime svoga oca i majke, u ime nekoliko staraca koje obilazim i pazim, u ime svih staraca, a posebno starica, koji kopne po svojim nezagrijanim sobama nakon tankog ručka:

"Mi smo vam izgradili puteve i fabrike, bolnice, hidrocentrale i industrijske gigante! Mi smo vam gradili fakultete i škole, koje niste u stanju ni opremiti kako treba, ali jeste u stanju promijeniti ime škole, i to u ime na koje zadrhte komšije! Naše su vas ruke liječile u bolnicama koje niste u stanju urediti na ljudski način, nego se svađate oko toga koja će partija preuzeti vlast u zdravstvu dok bolesnici krepavaju zbog nedostatka osnovnih lijekova i nefunkcionalnih sofisticiranih aparata koje ne znate koristiti! Mi smo vam gradili biblioteke, kina i lokalne domove kulture koje sada prodajete privatnicima za trgovačke centre, hotele i 'etno' restorane u kojima samo vi i stranci potrošite dvije, tri, četiri, pet naših penzija!“

Neplaćanje računa
Sjećam se da sam svom ocu, koji je svoje zemaljske brige smirio prije više od deset godina, davno rekla neka se sa svojim kolegama penzionerima dogovori da samo jednom ne plate račune, pa će onda ova (polu)država vidjeti ko je u stvari izdržava. On se zaprepastio. Pa kako ću, kaže, da ne plaćam to što sam potrošio? Pa fino, kažem, ako oni, koji žive od tvojih 45 godina rada bez jednog dana bolovanja – ako oni troše mnogo više nego ti, a ne plaćaju ništa, ti bi mogao da im uskratiš barem jedno veče u restoranu – oni tvoju penziju spucaju za sat-dva! A ti se prsi i plaćaj. Ali ništa od moje inicijative za penzionersku revoluciju. Otac je ovozemaljski svijet ostavio ne dugujući nikome ni cvonjka – osim ženi vlastitoj što je ostao dužan mnogo ljubavi i razumijevanja, ali to je neka druga priča.

Nisam otišla jučer na proteste. Stidim se da, ovakva kakva sam, stanem rame uz rame s generacijom mojih roditelja. Meni je bolje nego njima – ne zaslugom ove (polu) države, naravno. Meni je bolje nego njima jer još radim – jer je nekome još uvijek potrebno ono što znam raditi, a radim to odlično i blagovremeno. Meni je bolje nego njima i zato jer lajem, vičem, govorim, ružim... A oni su i to (bili) prestali.

Drago mi je da ste jučer progovorili, umirovljenici/penzioneri! Ovo je moj glas za vas, dragi moji starci. Ovo je moj vrisak za vas, za nas, penzionere. A posebno penzionerke.

Danas imate kome reći da vam je penzija 326 KM.

I viknite im to tako da vaš glas probije njihovo debelo uho.

Sjetite se svoje mladosti: nije nam potrebna revolucija da promijenimo stvari. Samo dostojanstvo i upornost. Držimo ih budnim. Možda će im i njihovi roditelji reći da razmisle o tome koga ponižavaju. A ponižavaju sebe buduće. Jer ni njihova neće do zore gorjeti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Ferida Duraković (Al Jazeera)

Procitano 47 puta

S5 Box