Vijesti iz BiH
ponedjeljak, 25 Decembar 2017 00:00

Borba za propale simbole umjesto za interese ljudi

Ocijeni...
(0 glasova)

hercegbosnaPolitički predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata – kao i samoproglašeni glasnogovornici interesa tog naroda u rasponu od Tuđmanovog glavnog ratnog obavještajca u Hercegovini Ivice Lučića do Lučićevog najvjernijeg poratnog šegrta Nina Raspudića – dočekali su kao dar s neba inicijativu SDP-a BiH da se iz naziva javnih i državnih poduzeća na području Federacije BiH izbriše „etnički prefiks“. Kao primjer navedene su kompanije Hrvatske telekomunikacije Mostar i Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

Hrvatski zastupnici napustili su zasjedanje Zastupničkog doma federalnog Parlamenta nakon što je SDP-ov zaključak o izbacivanju nacionalnog imena iz državnih firmi uvršten u dnevni red. Eto još jednog dokaza, skočili su hrvatski političari i samozvani narodni tribuni, u prilog „dekonstituiranju, obespravljivanju i omalovažavanja Hrvata kao jednog od tri jednakopravna naroda u BiH“, eto još jednog razloga da Hrvati nastave s politikom udaljavanja od mrske im Bosne i Hercegovine i da nastave s izgradnjom svog etničkog čardaka ni na nebu ni na zemlji čiji je jedini efekt opstrukcija pokušaja da se uspostavi iole stabilna i funkcionirajuća država.

Hrvati se pritom tradicionalno prave blesavima. Nema nikakvog opravdanja da u nazivu javne tvrtke sa sjedištem u Mostaru bude prefiks hrvatski ili imaginarna teritorijalna odrednica HZ Herceg-Bosna. Hrvati su konstitutivni narod na teritoriju čitave BiH, pa nije moguće logično objasniti zašto bi neka državna kompanija ili javna institucija u Mostaru bila hrvatska, dok u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli i Bihaću ne bi trebala nositi isto to nacionalno obilježje.

Što se tiče Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, političko-intelektualna elita (bosansko)hercegovačkih Hrvata pravi se još blesavijom: Herceg-Bosna ni u kojem pogledu ne znači ništa i ne predstavlja nikakav sadržaj, osim što je izraz nezrelog inaćenja i nostalgičnosti spram političke ideje i prakse koja je doživjela međunarodnu osudu, čak i neovisno o haškim presudama konkretnim ljudima, i koja je, uostalom, doživjela vojni poraz u hrvatsko-bošnjačkom ratu ili barem nije pobijedila u tom ratu.

Tko misli da nije tako, odnosno tko misli da je ideja Herceg-Bosne iz rata izišla kao pobjednička, a takvi su među Hrvatima mnogobrojni, trebao bi izdvojiti nekoliko dana ili nekoliko mjeseci i posvetiti se proučavanju dragocjene ratne dokumentacije dostupne na sajtu slobodanpraljak.com. Iz mora ondje objavljenih dokumenata sasvim je jasno što su bili hrvatski vojni i strateški ciljevi u ratu protiv Bošnjaka i sasvim je jasno da su ti ciljevi poraženi u Mostaru, Gornjem Vakufu i Jablanici, unatoč ozbiljnom angažmanu visokih časnika i postrojbi Hrvatske vojske. Dovoljno je, primjerice, pregledati samo dokumente vezane uz hrvatsku operaciju „Tvigi-94“ – posljednji pokušaj zauzimanja Gornjeg Vakufa – da bi se shvatilo da Hrvati nisu uspjeli oružjem ostvariti političke planove u BiH i da su Washingtonski sporazum i bošnjačko-hrvatska Federacija predstavljali formaliziranje kraha jedne pogrešne politike vođene iz Zagreba.

Tuđmanov i Šuškov promašaj
Prošle su od tada skoro dvadeset i četiri godine, a hrvatska politička pamet nije se domislila ničem boljem i konstruktivnijem od koncepta Herceg-Bosne, niti se suočila s dubinom i svim aspektima tog Tuđman-Šuškovog promašaja, što uključuje i katastrofalne posljedice po Hrvate u Bosni i Hercegovini.

Koncept svođenja hrvatske konstitutivnosti na teritorijalnu autonomiju zajednice zapadnohercegovačkih općina, uz još poneki pridruženi gradić, a u kojoj u političkom i društvenom smislu ne bi postojalo ništa izuzev njegovanja uspomene na Herceg-Bosnu i svekolikog jednoumlja, nije uperen samo protiv Bosne i Hercegovine nego i protiv Hrvata u toj zemlji. Vođena svojim konkretnim materijalnim interesima i stvaranjem uvjeta za svoju trajnu nedodirljivost i samovolju, hrvatska politička vrhuška i s jedne i s druge strane granice pretvara jedan propali ratni secesionistički pokušaj u nezdravu kolektivnu opsesiju i u kompenzaciju za nepostojanje ikakve namjere da se poboljša život ljudi, da se napreduje, da se stvaraju nove vrijednosti.

Ta će se vrhuška, lišena dodira sa stvarnim životom, na primjer, fanatično boriti za to da u nazivu mostarske Elektroprivrede ostane ime HZ Herceg-Bosne, ali kao ni u prethodnih četvrt stoljeća neće učiniti ništa da to poduzeće počne ubirati poštenu ili samo tržišnu naknadu od državne Hrvatske elektroprivrede iz Zagreba za iskorištavanje vodnih potencijala Buškog jezera. Nema onda ničeg logičnijeg od rapidnog iščezavanja Hrvata iz krajeva u kojima je na vlasti HDZ BiH. Drugi je krak problema to što najveći dio bošnjačke politike likuje zbog nestanka Hrvata, jer ni ta politika nije kapacitirana da razumije Bosnu i Hercegovinu imalo šire od svojih uskih stranačkih ili etničkih interesa.

„Mogli bismo nizati bezbroj činjenica hrvatskoga političkog licemjerja, samoobmane i unutarnjeg ropstva ili, ako hoćemo, zakovanosti u 'istočni grijeh' hrvatske politike – u Herceg-Bosnu. Najtragičnije je što se taj samoubilački projekt, a susljedno onda i Praljkova sudbina, nastoje nametnuti kao odgovornost čitavom narodu, i to ne najprije od Srba i Bošnjaka i njihovih politika, nego opet od hrvatske vladajuće politike. I što se za presudu želi vezati ni manje ni više nego opstanak Hrvata u BiH, posebno u Bosni. Koje sljepilo da se neće vidjeti da je taj opstanak odavno doveden u pitanje, a za neke krajeve, kao što je područje srpskog entiteta, opstanak je već davno 'riješen'“, govori fra Ivan Šarčević, profesor na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji, u novom broju zagrebačkih Novosti.

Borba za pogrešne simbole i za oživljavanje krvavih zabluda iz prošlosti umjesto borbe za bolji standard građana i za funkcionalniju državu u službi svojih građana – to je u cjelosti današnja hrvatska politika kad je riječ o Bosni i Hercegovini. Od takve politike korist može imati samo oligarhija koja je sposobna vidjeti jedino svoj konkretni probitak i njihovi raznorazni neodgovorni priljepci kojima Hrvati u BiH služe tek kao zgodno sredstvo vlastite društvene samopromocije i domoljubnog dokazivanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Ivica Đikić (Al Jazeera)

 

Procitano 241 puta

S5 Box