Vijesti iz BiH
utorak, 02 Januar 2018 00:00

Pravni bedem tvorevine za odbranu brutalnih zločina

Ocijeni...
(0 glasova)

tomasicaHalimi Ibrahimagić su pred njenim očima srpski vojnici ubili supruga i pet sinova, a za bijednu porodičnu invalidninu nedostajala je dokumentacija.

Posmrtni ostaci oca i pet sinova Ibrahimagić zakopani su u masovnoj grobnici Tomašica, a onda prebačeni u Jakarinu kosu.
Počesto gledam moju majku, kojoj je jedan stub života srušen 19. septembra 1995. godine. Bila je srijeda popodne, kišilo je, 21 dan prije oslobođenja Sanskog Mosta. Tada, u vrijeme ručka, odveden joj je suprug, moj otac. Pronađen je, ustrijeljen u glavu, dvije godine kasnije. Našli smo ga ukopanog u brinu ispod žila graba na šumskom putu koji vodi na Delića brdo, na periferiji grada.

I počesto, dok mi je pred očima moja Vahida, sjetim se Halime Ibrahimagić iz Gornjih Agića, prijeratna općina Bosanski Novi (danas Novi Grad). Nisam je upoznao, a sa ovog svijeta otišla je 2010. godine, u 74. godini, skrivajući biološki apsurd po kojem je umrla još 20. jula 1992. godine.

Toga dana srpska vojska je pred njenim očima u prijedorskom selu Bišćani ustrijelila njenih pet sinova i supruga. Pukim slučajem, dva sina i kćerka su ostali živi. Halima je u jednom poludjelom trenutku prijedorskog martirija ostala bez supruga Himze i djece Kasima, Huseina, Samira, Hasana i Muhameda. Pucali su u njih na kućnom pragu, u glavu i leđa. Tijela supruga i djece padala su kao snoplje u bašču Hasana Hegića. Ubice su potom leševe natovarili na traktor i odvezli neznano kuda.

Halima je jedna od onih anonimnih krajiških majki, supruga, snaha... koje su "budile" sabah, a "gasile" svjetlo zvijezda. Cijelog života bez odmora, u kući i u polju, u dimijama od beza i bluzi, a za bajrame mirišljavih keranih šamija i obrazima rumenim od "volina uha", koja je krila stomak od sela i rađala djecu. Hair dovama i bokalima vode ih ispraćala u školu i vojsku, dočekivala osmijehom i vrućom pogačom. Šparala na svemu, a opet imala svega. Radovala se ženidbama i udajama, snahama i zetovima, unučadima, mudrija od muftije i jača od nedaća...

Ubice su joj ukinule sve što je hranilo njenu dušu. Od toga 20. jula 1992. godine Halima je, uprkos knjigama građanskih stanja, bila mrtva.


Ali, neka golema snaga, crpila ju je iz svog pretpostojanja, tjerala ju je da s kćerkom Šuhrom traži posmrtne ostatke i jednoga dana ih dostojanstveno ukopa. Nije dočekala taj dan, a posmrtne ostatke petero braće i oca četvrt stoljeća kasnije, kost po kost, traži kćerka Šuhra Zukanović-Ibrahimagić. Ustvari, Šuhra je sakrila od majke, Bog će joj se smilovati, da tijela njene djece i supruga nisu kompletna zbog njenog ionako uništenog života kada su 2007. godine ukopani u Gornjim Agićima.

Tada su ukopani posmrtni ostaci oca i pet sinova, čija su tijela završila u masovnoj grobnici Tomašica, ali je bager raščupao njihova tijela kada su ih transportirali u sekundarnu masovku Jakarinu kosu kod Ljubije, radi daljeg sakrivanja. Tako su u mezare ukopani samo dijelovi tijela - od oca Himze (57) samo lobanja i obje vilice, od Kasima (31) torzo bez dijela glave, bez desne potkoljenice i lijevog stopala, od Huseina (29) samo glava, dio desne ruke i lijeva noga bez stopala, od Samira (19) torzo bez glave i nogu, od Hasana (20) tijelo bez glave, od Muhameda (18) tijelo bez glave, desne šake, dijelova nogu i stopala.

Tek minule godine, 22. juna, na Lejletu-l-kadr uz Ramazan, sestra Šuhra opet je ukopovala u međuvremenu pronađene posmrtne ostatke svojih najbližih.

Smrt 'vrijedna' 77 eura
Dok je bila živa, Halimu Ibrahimagić "sljedovala" je porodična invalidnina za tolike smrti. Godinu i po prije njenog konačnog smiraja, Odjeljenje za opštu upravu Odsjeka za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Novi Grad dodijelilo joj je rješenjem porodičnu invalidninu. Dva mjeseca kasnije rješenje je poništilo Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite bh. entiteta Republika Srpska. Prvo rješenje nosilo je datum 23. decembar 2008. godine, a poništavanje je uslijedilo za državne birokrate okrutnom brzinom – već 27. februara 2009. godine.

Halima se već, sita života, polako "spremala" za kabur, ali ju je birokratska banjolučka cokula udarila u lice i još jednom pred ovozemaljski smiraj ponizila njeno potpuno slomljeno biće.

Suvišno je i bolno podsjećati - u ljeto 1992. godine u sedam prijedorskih sela na Brdu na lijevoj obali Sane, među njima i u Bišćanima, ubijeno je više od 1.000 Bošnjaka. Ukupan broj egzekutiranih civila nesrba u Prijedoru iznosi 3.187.


Prilikom donošenja rješenja o porodičnoj invalidnini za sirotu majku Halimu, novogradski službenici sagledali su sve bitne činjenice i nisu našli ništa sporno da toj ženi uskrate, ma kolika bila, bijednu sumu za toliku "količinu smrti", koja je, u pobijenom rješenju, numerički bila izražena u vrijednosti od 40 posto osnovice po mrtvom tijelu. Dakle, šest puta 40 posto od osnovice trebalo je vrijediti "genocid" Ibrahimagića, jer je porodična loza njihovim brutalnim smaknućima nepovratno ugašena.

Ta morbidna osnovica iznosi 375 konvertibilnih maraka (192 eura), što bi značilo da je smrt jednog Haliminog sina (bilo kojeg, da 'prostite) vrijedila 150 konvertibilnih maraka (77 eura)...

Da bi dobila 150 maraka po jednoj smrti, Halima Ibrahimagić morala je sa svoje 73 godine prikupiti i predati opštinskoj administraciji Novog Grada 24 različita akta - među njima šest ovjerenih kopija o smrti sinova i supruga, isto toliko ovjerenih kopija zapisnika o predaji radi pokopa posmrtnih ostataka i šest ovjerenih kopija sudskih presuda kojima su njeni sinovi i suprug svojevremeno proglašeni nestalim. Uz 24 akta, pridodato je još pet uvjerenja centara za socijalni rad Sanskog Mosta, Cazina, Ključa, Bosanskog Petrovca i Bosanske Krupe, iz kojih je vidljivo da Halima nije nikada ništa dobila od države za toliku "količinu smrti".

Ali, zvjerski revnosni pravni cinici Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS-a uočili su skoro nezamjetljivi "propust" u rješenju svojih nižerangiranih kolega - naime, kako "nisu tačno utvrđene sve pravno relevantne činjenice vezane za okolnosti" u kojima su ubijeni otac i pet sinova Ibrahimagića. I onda su poništili pomenuti akt i naložili da se, dakle, utvrde pomenute "okolnosti" s pravno relevantnim činjenicama.

Banjolučki pravni flegmatici tražili su da se tačno utvrdi jesu li pet Haliminih sinova i suprug ubijeni u sklopu ratnih operacija ili su ih ubili nepoznati počinioci. Majka Halima umrla je a da nije dobila porodičnu invalidninu za ubijene sinove i supruga.

Zbog "okolnosti".

Punkcija krvi za vitalnost tvorevine
I, evo, sad pitam sve vas - ko je trebao, kako i s kakvim činjenično-pravno instrumentarijem utvrđivati vojno-političku podlogu ili već kakvu osnovu "sukoba" u Bišćanima, selu u kome je toga 20. jula 1992. godine ubijeno 300 stanovnika nesrba-civila? Valjda neko ko je u tome zdušno učestvovao i zna jako dobro zašto su morali biti ustrijeljeni Halimini sinovi i suprug.

Ako ovo zvuči kao primitivno uprošćavanje, onda da budem jasan - "rekonstrukciju" tog zločina trebale su uraditi strukture "države" (RS), kojoj je za čvrstinu i stabilnost temelja te 1992. godine bilo neobično stalo da padne krv Halimine djeca i supruga. Jer, zašto bi iz čista mira ubili oca i pet sinova? I tako 300 puta samo u Bišćanima. A unaprijed se zna epilog tih "rekonstrukcija".

Za one koji možda ne znaju, Bišćani su jedno od sedam bošnjačkih sela na Brdu i svih sedam sela je izgubilo ukupno više od 1.000 muških glava u samo nekoliko julskih dana 1992. godine. Sa stanovišta količine bošnjačke krvi "potrošene" za utemeljenje vampirske tvorevine, koja nastavlja danas nevjerovatno vitalan život, prijedorsko Brdo sa sedam sela dalo je mnogo i može ući najmanje u ravnopravnu kompeticiju sa sličnim enklavama bola širom Bosne.

Zahvaljujući i krvi sa Brda, institucije tvorevine su pune energije i 25 godina nakon što je u Bišćanima 20. jula 1992. glodine u čudnim okolnostima, koje će vječito ostavljati sumnju za bestijalno osjetljive Gajger-Milerove pravničke senzore, urađena totalna "punkcija" krvi braće Kasima, Huseina, Samira, Hasana, Muhameda i njihovog oca Himze, one groteskno pucaju od snage, a njihovi adepti poništavaju sumnjiva rješenja kakvo je, po ad absurdum logici, bilo ono dato majci Halimi Ibrahimagić.

Nema u tom rješenju nikakve posebne tajne ili drugih sumnjivih mjesta. Ne radi se ni o djelu nepoznatog autora: uredno su potpisani načelnica odjeljenja Ljiljana Bošnjak (čudovišna asocijacija, načelnica prezimena "specijaliziranog" za poništavanje rješenja bošnjačkim majkama, čija su djeca nestala sa lica zemlje pod pravno nerelevantnim činjenicama), po odobrenju tadašnjeg ministra Boška Tomića, i stručna saradnica Snežana Savić.

Metafore cinizma
Iščitavajući licemjerni zadatak pravničke menažerije iz banjolučkih Banskih dvora naložen općinskoj administraciji Novog Grada da se utvrde "pravno relevantne činjenice o okolnostima" smrti pet braće Ibrahimagića i njihovog oca, s, ustvari, krajnjim, podlim ciljem da se starici Halimi zagorčaju i posljednje sekunde ionako uništenog zemnog života, ne mogu odoliti da ne dopišem i meritum ovog pravnog laika.

Sudska praksa Tribunala u Hagu i Suda Bosne i Hercegovine"urliče" od meritornih presuda u kojima su detaljno istražene okolnosti brutalno nejasne Ljiljani Bošnjak, Snežani Savić, ministru Tomiću… Te okolnosti prosto, a precizno, zovu se zločin protiv čovječnosti.

Lista samo prijedorskih autora i koautora zločina dokazanih u Haškom tribunalu i Sudu Bosne i Hercegovine svirepo je referentna: Hag - Milomir Stakić (40 godina), Zoran Žigić (25), Mlađo Radić (20), Duško Tadić (20), Darko Mrđa (17), Duško Sikirica (15), Predrag Banović (8), Miroslav Kvočka (7), Milojica Kos (šest), Dragoljub Prcač (pet), Dragan Kolundžija (tri); Sarajevo - Dušan Knežević (31 godina), Željko Meakić (21), Momčilo Gruban (11), Dušan Fuštar (devet).

Čak i u Banjoj Luci "leže" meritorni "prijedorski" dokazi pravno relevantnih okolnosti za ubistva Ibrahimagića za kojima je "tragala" pravnička nauka u tadašnjem Tomićevom ministarstvu - Draško Krndija (20 godina), Radoslav Knežević (10), Drago Radaković (10), Pero Ćurić (osam), Stojan Bešir (sedam), Boro Milojica (sedam).

Kao što je uzaludno pozivati se na međunarodnu i domaću sudsku praksu koja je školski opisala pravno relevantne okolnosti više od 3.000 smrti u prijedorskoj dolini, još je uzaludnije u pravničkoj materiji pozivati se na zdrav razum, moral i ljudskost.

Slučaj majke Halime Ibrahimagić je kap u moru bošnjačkog poratnog usuda, a pravnička "elita" iz banjolučkih Banskih dvora metafora cinizma tvorevine ne samo protiv bošnjačkih Halima, nego i protiv opće ljudske pravde.

Kako te 2008. i 2009. godine, tako i danas.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

 Midhat Dedić (Al Jazeera)

Procitano 148 puta

S5 Box