Vijesti iz BiH
srijeda, 03 Januar 2018 00:00

Za sve krize krive su akcize

Ocijeni...
(0 glasova)

autoput1Novogodišnja čestitka nacijama i građanima Bosne i Hercegovine od zakonodavne vlasti stigla je u obliku seta zakona o akcizama. Krčkalo se dugo, mjesecima i godinama, i konačno su uspjeli nekako progurati u državnom Parlamentu. To su podržali i pozdravili iz Evropske komisije, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda, ali i neki drugi kojima je "stalo" da se Bosna i Hercegovina ekonomski razvija i politički integrira.

Osim što će sve linearno poskupjeti (tako tvrde oni koji su glasali "protiv"), nove ili dodatne akcize doprinijet će pozitivnim promjenama (tako tvrde oni koji su glasali "za" i pobijedili, sa samo jednim glasom više), što nama smrtnicima govori da je najviše političko tijelo u državi podijeljeno na dva gotovo jednaka dijela. Makar u vezi s ovim pitanjem. U čemu je onda politička igra i bitka svih bitaka kako bi to mogao shvatiti poluinformirani posmatrač?

Čini se da imamo dobru i lošu vijest. Pozitivno je što su pale sve nacionalne maske, pa će sad i onim zaluđenima i najzagriženijima postat razumljivo da u svim situacijama treba pratiti "trag novca". Uvijek je samo to u pitanju, a sve ostalo – političke i druge krize – služe da zamagle suštinu vlasti i upravljanja resursima, zapravo onoga što će im pomoći da politički prežive. Naime, kad je novca malo, mora se nečim nadomjestiti, a kad ga nema nikako, onda se prave truli kompromisi ili neprincipijelne koalicije.

Razdijeli, pa vladaj
Loša je vijest da su bh. entiteti pred bankrotom (pogotovo Republika Srpska) i sada je ta obećana tranša od MMF-a (približno 500 miliona eura) za krpljenje rupa u budžetu, čiji je jedan od uvjeta izglasavanje dodatnih akciza, već prilično zakasnila i opasno prijeti vlastodršcima da će izgubiti izbore. Što i nije velika šteta, iako je nejasno ko će ih dobiti, ali je to građane dovelo u tešku situaciju. Država sve više zaostaje za susjedima, a o zemljama Evropske unije da i ne govorimo.

Naravno, novac niko ne poklanja i treba ga vraćati, ali bez pokretanja privrede i strukturnih reformi, koje imaju svoju cijenu, Bosna i Hercegovina ne može napredovati i u tom slučaju realno je da će većina radno sposobnih i obrazovanih mladih ljudi (što je ključni resurs) napustiti državu. Oni koji pažljivo prate znaju da je takav trend i u postojećem ambijentu i s političarima koji su na vlasti nerealno je očekivati preokret. Pogotovo sada kad je taj "set zakona o akcizama" trošak reformi prebacio na građane.

Doista je neshvatljivo da se račun za decenijsko bahaćenje, trošenje resursa i trgovanje utjecajem drskih političara i njihovih ljudi tako olako ispostavi onima koji nisu učestvovali u tome, a da se ne uradi nezavisna analiza i vidi šta se to događalo u posljednjih deset godina, da se javnosti obznani u šta je potrošeno 2,5 milijardi eura od dosadašnjih akciza, koje su, po zakonima istih tih političara, bile namijenjene za puteve, ali i da se istraže drugi projekti ili javne nabavke u mandatu, kako je to praksa u svim normalnim državama.

Utisak je da niko ne polaže račune za posao koji obavlja i ne snosi nikakvu odgovornost ili vješto prebacuje krivicu na druge. Na političkoj, što znači i ekonomskoj sceni najmanje su tri prikrivene klijentelističke grupacije, koje su, poput mafije, razdijelile teritoriju i na svom "feudu" rade šta hoće. Zajedničko im je netransparentnost i tajnovitost u trošenju javnog novca, ali i često nepotrebno i prekomjerno zaduživanje, bez jasnih kriterija čemu je novac namijenjen. Njime se obično hrani administrativni aparat, koji je neka vrsta repa hobotnice ili glasačke mašine.

Zakon(i) 'izgubljeni u prijevodu'
Te klijentelističke grupe djeluju piramidalno. Što si bliže vrhu piramide, više dobijaš, ali taj sistem funkcionira na način da jedan za sobom vuče dva, dva vuku četiri, četiri osam, osam šesnaest i to može ići u nedogled. Međutim, ne treba zaboraviti da prvi "iz progresije" dobija najviše. U vrhu ili špicu bosanskohercegovačkih piramida obično su čelnici glavnih vladajućih stranaka. Oni se stalno svađaju i proizvode krize i konflikte, ali se nikad međusobno ne ugrožavaju. Naprotiv, učvršćuju jedan drugom položaj, jer, kad im zagusti, brzo se dogovore.

Milorad Dodik, predsjednik RS-a, apsolutni je gospodar u tom prostoru i sve institucije podredio je sebi i ljudima koji mu trebaju. On raspolaže i upravlja budžetskim novcem i dijeli ga kako misli da je pošteno. Ako se neko usprotivi (kao što je slučaj s Duškom Šnjegotom, donedavnim glavnim revizorom RS-a), Dodik ga jednostavno smijeni i postavi drugog. Opozicija se malo buni, ali se ubrzo sve smiri i praksa netransparentnog trošenja para (koje pripadaju građanima) nastavlja se.

To i jest bio glavni problem "seta zakona o akcizama". Opozicija je tražila da se u zakonu osigura namjensko trošenje prikupljenih sredstava i da pare idu na poseban podračun, a ne, kao dosad, direktno u budžet, što je i dovelo do potpunog kolapsa, jer ti ljudi ne poštuju nikakva pravila iliti zakone koje su sami izglasali i troše kako njima odgovara.

Zato se i moglo desiti nešto dosad neviđeno u parlamentarnoj praksi. Kad je pozicija shvatila da stari način raspolaganja novcem neće proći, smislila je doista najgluplji način da zadovolji Dodika. Izglasali su zakon u kojem se – po sistemu "izgubljeno u prijevodu" (na srpski, hrvatski i bosanski) – "prečišćeni" tekst razlikuje i u srpskoj verziji podračun se uopće ne spominje, tako da vrijeđanje inteligencije onih koji su ih izabrali poprima katastrofalne razmjere.

Je li 2018. ključna godina?
Osim Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata, u tom "poslu" varanja građana učestvuje i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine. Njihov predsjednik Dragan Čović (trenutno predsjedavajući državnog Predsjedništva) suvereno vlada prostorima zamišljene Herceg-Bosne. I ne samo da vlada već i osniva paralelne institucije. Hrvatski narodni sabor je neka vrsta parlamenta "trećeg entiteta", a čiji je aktivni član i HDZ 1990, iz kojeg dolazi Dijana Zelenika, zastupnica u državnom Parlamentu, koju "optužuju" da je njen glas bio presudan u izglasavanju seta zakona o akcizama.

Sve to govori u prilog tezi o klijentelizmu i potpunom haosu na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini, jer je golim okom vidljivo da je tu riječ o sitnosopstveničkom interesu, a nikako o odnosu pozicije i opozicije. Ideološke razlike, zapravo, i ne postoje i besmislena je ta podjela na ljevicu i desnicu, pa čak i ako razmišljamo o pitanjima isključivo ideološke prirode. Nekako se čini da se polagano uspostavlja građanski blok, nasuprot nacionalnom, ili kao refleks, a da će sve druge podjele prestati važiti. Zato je 2018. ključna godina za političku i ekonomsku sudbinu Bosne i Hercegovine.

Treća interesna grupa koja je učestvovala u ovim, "na mišiće", izglasanim zakonima jest Stranka demokratske akcije, okupljena oko svog čelnika Bakira Izetbegovića, koji rapidno gubi bitku s vlastitom "hobotnicom" (stranku napuštaju viđeniji članovi i osnivaju svoje, a protiv dijela najužeg rukovodstva vode se krivični postupci za korupciju, odnosno prodaju radnih mjesta), što je uzrok ili posljedica načina vladanja koji je bliži mislenosti sitnih trgovaca nego onoj modernih političara i državnika.

Niko ne spori da su akcize jedan od načina prikupljanja sredstava za određene, pogotovo velike infrastrukturne projekte koji će ubrzati rast i razvoj države i približiti je onim razvijenima. Bosna i Hercegovina ima sve potencijale za takvo nešto, ali ne može se zavlačiti glava u pijesak pred time da je to zemlja u kojoj vladaju opće bezakonje i manipulacija, kao da su građani neka neinteligentna bića. Naravno, u tome prednjače upravo oni koji su izabrani da štite zakonitost i opće dobro.

Rub siromaštva, beznađa i depresije
To se jednom mora zaustaviti i nezavisne institucije moraju početi raditi svoj posao, a pogotovo tužilaštvo i sudstvo, jer je previše samovolje i bahatosti, a niko ne bi smio biti iznad zakona. Ne možeš građanima zavući ruku u džep, a da ne pitaš u šta da se uloži novac i da, na kraju, položiš račune. Valjda je jasno da to nije ničija očevina, pa da može krčmiti kako hoće.

Postalo je nepodnošljivo jer predugo traje i stalno su isti ljudi u igri. Oni koji su, skrivajući se iza jeftinog populizma, različitim mahinacijama, potrošili gotovo svu supstancu nacionalnog dobra, uvijek tražeći nove načine da nahrane svoje hobotnice. Dokle više? Zar nije došlo vrijeme da se dodatne akcize povjere drugim ljudima na upravljanje, koji će oživiti zamrla gradilišta na mreži autoputeva da se brže stigne u Evropu? Da se pokrene privreda i zaustavi egzodus, da bi uopće ostalo nešto ljudi koji će plaćati akcize?

Ovi postojeći promašili su i prokockali sve šanse i doveli državu na rub siromaštva, beznađa i depresije. Permanentna kriza traje decenijama. Hoće li je nove akcize produbiti ili zaustaviti? Ma kako djelovalo nestvarno, sve je u našim rukama. Mislim, olovka i tako to... Ja sam oprezni optimist jer sam siguran da to može mnogo, mnogo bolje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Nihad Đozić (Al Jazeera)

Procitano 72 puta

S5 Box