Vijesti iz BiH
subota, 05 Maj 2018 00:00

Čović je, u saradnji s Dodikom, bacio BiH u najdublju krizu

Ocijeni...
(0 glasova)

covic1Bodo Weber, njemački politički analitičar i viši saradnik Vijeća Centra za politiku demokratizacije, objavio je nedavno analizu pod nazivom "Propadajuća inicijativa EU-a u Bosni i Hercegovini – Agenda reformi i izvještaj o praćenju upitnika", u kojoj opisuje kako je došlo do kraha inicijative Evropske unije u Bosni i Hercegovini i navodi glavne profitere takvog razvoja događaja.

Smatra da su to Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZBiH) i Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) te čelnici tih stranaka, Dragan Čović i Milorad Dodik.

Misli da Evropska unija mora priznati poraz kako bi mogla ići dalje i na osnovu neuspjeha naučiti kako napraviti bolju, istinsku političku strategiju.

"Problem je u tome što Evropska unija već neko vrijeme nema politiku kad su u pitanju reforme Ustava Bosne i Hercegovine niti ima politiku ozbiljnog protivljenja politikama Dodika i Čovića kad je u pitanju podrivanje ustavnog poretka", kaže Weber za Al Jazeeru.

Naziv Vaše analize jest "Propadajuća inicijativa Evropske unije u Bosni i Hercegovini". Generalno, koje su, po Vašem mišljenju, najveće boljke u odnosima zvanične politike u BiH i EU-a? Često se čuju zahtjevi za iskrenijim i transparentnijim odnosima.
- Analizu smo objavili da, uz opširnu dokumentaciju, pokažemo da je trenutna inicijativa EU-a prema Bosni i Hercegovini krahirala i da se Unija ne nastavi praviti da još postoji nekakav reformski proces i "progres" (napredak) sve dok je vanjske okolnosti ne natjeraju da prizna realnost, kao što je bio slučaj 2014, kada su se dogodili socijalni nemiri.

Umjesto toga EU mora priznati poraz da bi mogla ići dalje i naučiti na osnovu neuspjeha kako napraviti bolju, istinsku političku strategiju. Za to treba identifikovati uzroke neuspjeha. A oni se svode na iste kao u slučajevima svih prethodnih inicijativa prema Bosni i Hercegovini – nedostatak političke volje da se uđe u konflikt s političkim elitama koje ne žele strukturne reforme, ni ustavne ni ekonomske, jer u stanju stabilne disfunkcionalnosti ustavnog i političkog poretka u Bosni i Hercegovini imaju sve što im treba.

Zbog nedostatka političke volje, Evropska unija, odnosno prije svega njene institucije reaguju na reformski otpor snižavanjem reformskih uslova, stvarajući tako privid reformskog procesa, dok ustvari uvijek završavaju u ulozi saučesnika u potkopavanju vlastitih reformskih inicijativa Unije, zajedno s domaćom političkom elitom u Bosni i Hercegovini.

U Vašoj analizi ističete da je Evropska unija, pogotovo evropske institucije, kriva za neuspjeh svoje inicijative zato što je radila u dosluhu s bh. političkim akterima. Također, navodite da su zvaničnici EU-a, kad su shvatili da je inicijativa propala, pokušali skinuti odgovornost za neuspjeh sa sebe tako što su govorili da se pokazalo da "(finansijsko) uslovljavanje ne funkcioniše u BiH", što se, kako navodite, pokazalo pogrešnim. Dokaz za to je, kažete, aranžman s MMF-om. U kojoj mjeri finansijsko uslovljavanje utječe na provođenje reformi u BiH?
- Imali smo ipak pozitivan pomak u sadašnjoj inicijativi Evropske unije prema Bosni i Hercegovini – EU je prvi put stvorila zajednički front s međunarodnim finansijskim institucijama (IFIs) te prihvatila da koristi sredstvo moći koje dugo nije htjela koristiti – politiku strogog finansijskog uslovljavanja, tj. umjesto dosadašnjeg krpljenja rupa u bh. budžetima da ne dođe do socijalnih nemira prijetilo se eliti da će joj se zatvoriti dotok novca ako ne pristane na ozbiljne reforme.

Prva faza, faza do sklapanja kreditnog aranžmana između MMF-a i domaćih vlasti u septembru 2016, pokazala je da ta politika može natjerati vladajuću elitu da prihvati neke bolne ekonomske reforme ako je prisiljena. Nažalost, od početka Reformske agende, a pogotovo od 2016., institucije EU-a potkopavale su tako ozbiljan i izuzetan pristup MMF-a, pa su naposljetku, krajem 2017, uvjerile centralu MMF-a da fond napusti čvrste reformske uslove da bi se isplatila dugo blokirana druga kreditna tranša. To je bila definitivna smrt Reformske agende. Neki zvaničnici, uključujući one iz IFI-sa, u pozadinskim razgovorima već na ljeto 2017. zaključili su da je politika uslovljavanja, uključujući finansijsko, čista zaštitna tvrdnja, a i svojevrsni izraz potpune frustracije djelovanja EU-a.

Navodite da se "EU nije držala striktnog uslovljavanja" i da se "vratila starim navikama spuštanja kriterija i pregovaranju iza zatvorenih vrata s bh. političkim akterima koji se protive reformama, zbog čega su je obični građani prepoznali kao partnera te političke elite". Primjer za to jest i diskusija koja je uslijedila nakon usvajanja Zakona o akcizama. Koje su posljedice te politike i takvog načina saradnje?
- Upravo to što sam već naveo: predstavnici se bave reformskim procesima s bh. zvaničnicima i političkim čelnicima, a sve to iza zatvorenih vrata. Isključeni su svi, od parlamentarne opozicije preko civilnog društva do građana. A budući da je upravo ta elita osnovni problem, kad nećete da se sukobite s njom i niste spremni javno imenovati glavne kočničare reformi, završite kao de facto saveznici političkoj eliti u podrivanju vlastite EU-inicijative, a to je ovog puta jako žalosno – jer su na početku inicijative, nakon nasilnih socijalnih nemira koji su izbili u Bosni i Hercegovini u februaru 2014, zvaničnici EU-a uvidjeli da je elita u Bosni i Hercegovini glavni faktor blokade reformi i da treba tražiti savez s građanima Bosne i Hercegovine koji su kroz proteste rekli "ne" cijeloj političkoj klasi svoje zemlje.

Kao glavnog profitera ovakve saradnje EU-a i aktera u Bosni i Hercegovini koji se protive reformama navodite čelnika HDZBiH Dragana Čovića. Možete li to pojasniti?
- Gospodinu Čoviću Evropska unija dvaput je omogućila da kao predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine kupi političke poene na integraciji Bosne i Hercegovine u EU – 2016. predajom nekredibilne aplikacije Bosne i Hercegovine za članstvo, te 2017. predajom odgovora na Upitnik Evropske komisije. Zvaničnici Evropske unije pustili su ga da nesmetano saopćava neke fantazije – datume kad će Bosna i Hercegovina, navodno, dobiti kandidatski status. U isto vrijeme implementacije reformi najviše su se kočile kroz stalnu krizu vladajuće koalicije u Federaciji BiH, a to najviše – ne oslobađajući druge političke stranke od odgovornosti – zbog reformskog otpora HDZBiH, koji je žestoko branio svoj sistem patronaže u zapadnoj Hercegovini. Toga su svi u Evropskoj uniji bili svjesni, a šutjeli su.

Potez očajnika
Weber opisuje jednu političku epizodu koja se navodi u analizi, a koja se odvijala u dva dijela.

"Četvrtog decembra 2017. komesar za proširenje Evropske unije Johannes Hahn posjetio je Sarajevo i održao, između ostalog, sastanak sa članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U tom trenutku bilo je svima jasno da Bosna i Hercegovina neće uspjeti ono što je hrvatski član Predsjedništva Čović malo prije toga najavio – dobijanje kandidatskog statusa u 2018. godini. Prema više izvora, Čović se na zatvorenom sastanku odlučio za očajnički potez – zamolio je Hahna da Evropska unija, unatoč tome što bh. strana nije ispunila svoj dio zadataka, učini nemoguće, tj. dodijeli kandidatski status Bosni i Hercegovini u 2018 – i to ne do kraja godine nego prije kraja njegovog mandata kao predsjedavajućeg Predsjedništva, krajem februara 2018. Hahn je to, naravno, glatko odbio. Nije održana konferencija za štampu nakon sastanka, ali je Hahn na kraju posjete Sarajevu održao konferenciju za štampu na kojoj je, vidno ljut, objasnio da u evropskim integracijama ne postoji 'besplatan ručak'. Ipak, dva dana kasnije zamjenik ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Josip Brkić tokom posjete Briselu održao je sastanak s predstavnicima država članica EU-a. Na tom sastanku Brkić je, navodno, opet prema informaciji potvrđenoj iz više izvora, rekao predstavnicima država članica da se EU ne usudi poslati dodatnu rundu pitanja u okviru Upitnika EK-a", navodi Weber.

Ta nerealna epizoda, ističe Weber, zapravo najbolje oslikava politiku EU-a u okviru inicijative za Bosnu i Hercegovinu, tj. tri stepena u evropskim integracijama Bosne i Hercegovine.

"Riječ je najvećim dijelom o političkim ustupcima, a da bh. strana nije ispunila svoj dio obaveza (ekonomske reforme). Te stvari pretvorile su cijeli proces integracija Bosne i Hercegovine u EU u potpuni apsurd."

A to je sada prvi put detaljno dokumentovano u našem radu. U isto vrijeme, kroz političko podrivanje rada Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, i to u savezništvu s Miloradom Dodikom, u vezi sa slučajem "Ljubić" i Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine, Čović je bacio zemlju u potencijalno najveću ustavnopravnu krizu od rata.

Ističete da je učinak EU-a u BiH rezultat napora zvaničnika zemalja članica EU-a, koji su bili glavni pokretač inicijative, i evropskih institucija. Kao najznačajniji uzrok neuspjeha navodite činjenice da inicijative nikad nisu pokretane od šefova tih vlada, te da nikad nije bila riječ o sveobuhvatnoj i iskrenoj političkoj strategiji. Kažete: "Činjenica da inicijativa ne potječe od vrhovnog liderstva tih vlada ograničila je moć njemačkih i britanskih zvaničnika da se bore protiv uobičajene prakse evropskih institucija." Prevladava mišljenje da su upravo neinformisanost i nezainteresovanost šefova vodećih zemalja EU-a za BiH i generalno za zemlje Zapadnog Balkana jedan od faktora zbog kojih se političkoj eliti "popušta" i zbog kojih se reforme ne provode. Kako to tumačite?
- "Umor od proširenja" već je jednu deceniju najodgovorniji za nedovoljno odlučnu politiku Evropske unije prema Zapadnom Balkanu. Stoji činjenica da su njemački i britanski diplomati (te nekolicina drugih iz država članica EU-a) uspjeli spriječiti dio spuštanja reformskih uslova od institucija Evropske unije, ali tek se političkim inicijativama koje dolaze iz najvišeg vrha može spriječiti vraćanje Evropske unije u stare tehnokratsko-birokratske bolesti. Najžalosnije u vezi sa stalnim neuspjehom politike EU-a u Bosni i Hercegovini jest to što prava politička inicijativa ne zahtijeva korištenje značajnijih resursa nego prije svega političku volju.

U analizi se osvrćete se i na Mehanizam koordinacije u BiH, navodeći da je odgovor na prvi dio Upitnika Evropske komisije ta institucija protumačila kao dokaz da Mehanizam funkcioniše. Međutim, kažete da je on dodatno gurnuo ustavni poredak BiH prema etnizaciji. Kao najveće profitere uspostavljanja tog mehanizma navodite HDZ i SNSD. Ističete da je Delegacija EU-a u BiH insistirala na tome da zvaničnici Vlade RS-a učestvuju u sastancima BiH sa zvaničnicima EU-a iako je Direkcija za evropske integracije trebala biti jedina kontaktna tačka komunikacije s EU-om. Šta u budućnosti očekujete od Mehanizma koordinacije?
- Problem nije u Mehanizmu koordinacije. Problem je u tome što EU već neko vrijeme nema politiku kad su u pitanju reforme Ustava Bosne i Hercegovine niti ima politiku ozbiljnog protivljenja politikama Dodika i Čovića kad je u pitanju podrivanje ustavnog poretka. U takvom kontekstu svaki koordinacijski mehanizam mora završiti u de facto promovisanju tih domaćih politika. Problem s tim, isto kao sa slučajem Izbornog zakona, jest što se iz tih nastojanja ka podrivanju trenutnog, duboko nefunkcionalnog ustavnog poretka ne može izroditi novi ustavni poredak nego samo još veći ne-poredak i politička destabilizacija.

Spominjete i činjenicu da je inicijativa EU-a u BiH reforme vezane za Ustav trebala ostaviti za kraj, a da primat budu ekonomske i socijalne reforme. Ipak, to se, kako Vi navodite, nije dogodilo ni kad je u pitanju Upitnik EK-a. Zašto? Koje bi mogle biti posljedice?
- Problem je u tome što se pitanja ustavne reforme, htjeli ne htjeli, redovno vraćaju na dnevnopolitičku agendu i što je politička elita koristi za stvaranje koalicijskih kriza koje služe blokadi reformskih procesa. Evropska unija pokušavala ih se riješti iposljednje tri godine tako što ih je nazvala "smetnjama" ekonomskim reformama. To ne može funkcionisati, "smetnje" ne nestaju, kao što vidimo na primjeru Izbornog zakona. EU mora imati dugoročnu, sveobuhvatnu strategiju, koja uključuje i ustavne i socio-ekonomske reforme i jačanje demokratije i vladavine prava, a mi smo u radu predstavili prijedlog takve jedne strategije.

U analizi otkrivate i nekoliko političkih epizoda koje dosad nisu bile poznate javnosti. Tako navodite da je direktorica za Zapadni Balkan pri Generalnoj direkciji Evropske komisije za susjedstvo i pregovore o proširenju Genoveva Ruiz-Calavera u augustu 2017. saopćila da se EK povlači iz rada na Zakonu o sudovima u Bosni i Hercegovini zbog, kako je navedeno, "usmene posvećenosti SNSD-a i HDZ-a da se izradi prijedlog zakona po preporukama eksperata EU-a, a stvarnog pokušaja da se smanji nadležnost Suda Bosne i Hercegovine". Možete li objasniti o čemu je bila riječ? Šta je bila namjera tih stranaka?
- Pa to se odvija od 2013. godine. Režim u RS-u pokušava kroz predmet stvaranja odvojenog Apelacijskog suda za Sud Bosne i Hercegovine progurati smanjenje krivične nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine, tj. nad entitetima, uz vjernu dugogodišnju podršku ministara pravosuđa Bosne i Hercegovine iz HDZ-a. Priča se jedna priča pred zvaničnicima EU-a, pa se poslije sastanaka pokušava raditi nešto sasvim drugačije. Posljednja dva prijedloga Zakona o sudovima, koja de facto oba potječu iz Banje Luke, svode se u jednoj verziji na generalnu amnestiju za visoki kriminal političke korupcije, a u drugoj na ukidanje nadležnosti pravosuđa na državnom nivou. Calavera je povlačenjem iz rada jedne od glavnih mjera o kojoj se diskutovalo unutar Strukturnog dijaloga o pravosuđu de facto priznala neuspjeh tog formata – ali, nažalost, Komisija otad krije tu epizodu od javnosti.

Pišete o otvorenom sukobu između Hrvatske i svih drugih članica EU-a u pripremi zajedničke pregovaračke pozicije EU-a za sastanak Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje BiH EU-u 17. jula. Razlog za to, kako navodite, bio je to što je Zagreb u zajedničkoj poziciji odbio navođenje principa "jednakosti građana" jer to nije ostvareno u bh. konstitutivnom poretku iako je to jedan od temeljnih principa pravne stečevine EU-a i umjesto toga je insistirao da se doda "jednakost naroda", što je na kraju dozvoljeno jer je postojala prijetnja da se otkaže sastanak zbog nedostatka zajedničke pozicije EU-a. Kako gledate na ponašanje Hrvatske prema BiH u posljednjih nekoliko mjeseci?
- Zagreb je na kraju, pod pritiskom većine u Evropskoj uniji te Komisije, popustio i prihvatio da se taj problem spominje, a on je da princip jednakosti građana nije realizovan u ustavnom poretku Bosne i Hercegovine. No, na osnovu tog početnog slučaja postoji ozbiljan strah da će Zagreb podrivati svaku buduću inicijativu EU-a za ustavne reforme u Bosni i Hercegovini svojim slijepim dijeljenjem etnopolitičkih gledišta HDZBiH kad je u pitanju Bosna.

Navodite i slučaj pokušaja privatizacije BH Telecoma, na koji su pristali IFIS (EBRD, IMF) i Federacija BiH, ali kojem se usprotivo Čović zbog straha da će to dodatno povećati pritisak u vezi s privatizacijom HT Mostara. U bh. javnosti posljednjih sedmica često se govori o mogućoj prodaji telekom operatera, među kojima je i BH Telecom. Vlada Federacije BiH to odlučno negira. No, u Pismu namjere MMF-a piše suprotno. Šta očekujete da će se dogoditi? Je li prodaja telekom operatera ekonomski isplativa?
- Privatizacija BH Telecoma nije predviđena u Pismu namjere, samo due dilligence. To podrazumijeva analizu stanja u preduzeću od stranih konsultanata. Problem ovog slučaja iz proljeća 2017. nije u tome da se Delegacija EU-a u Sarajevu usprotivila privatizaciji BH Telecoma, te "ubila" plan IFIs-a i premijera (Fadil) Novalića. Dosta je kontroverzno pitanje šta je bolje: restrukturiranje javnih kompanija ili privatizacija. Najveći je problem što politička elita na Zapadnom Balkanu, kad provede zahtjev IFIs-a za privatizaciju, to često učini na korumpiran način.

Problem je ovdje bila motivacija Delegacije Evropske unije: htjeli su izbjeći koalicijsku krizu u vezi s privatizacijom u Federaciji, bojeći se da će ta kriza onemogućiti tadašnje nastojanje da se usvoje akcize. Na kraju, u aprilu, pokazalo se da je domaća elita uspjela izigrati Delegaciju EU-a – žrtvovan je plan privatizacije, a nisu usvojene ni akcize, a restrukturiranje oba telekoma, s privatizacijom ili bez nje, bilo bi daleko značajniji reformski korak nego što to akcize ikad mogu biti jer su javna preduzeća važna poluga sistema patronaže. Tako je, po procjenama IFIs-a, u tim telekomima zaposleno trostruko više ljudi nego što bi ih trebalo biti, a zna se kako – preko stranačke knjižice.

 

Harun Cero (Al Jazeera)

Procitano 204 puta

S5 Box