Vijesti iz BiH
utorak, 10 Juli 2018 00:00

Srebrenica je najvažnija riječ

Ocijeni...
(0 glasova)

srebrenica1Srebrenica je važna riječ, a genocid je počinjen nad jednim narodom, s namjerom da se taj narod, bošnjački narod, uništi. Nikada ne smijemo zaboraviti, ispustiti iz vida tu činjenicu – ovo je genocid nad jednim narodom, nad građanima Bosne i Hercegovine.

Kada se na sudu dokazuje genocid, standard je takav da se mora utvrditi namjera. Citiram jedan član Konvencije Ujedinjenih naroda o sprečavanju i kažnjavanju genocida iz 1948. godine:

Član II Konvencije: Pod genocidom se podrazumijeva bilo koje od sljedećih djela počinjenih s namjerom da se potpuno ili djelimično uništi jedna grupa na nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi.
Namjera je bila znatno prije 1995.

Dakle - potpuno ili djelomično. Ova namjera srpske strane je utvrđena na sudu. U ovom slučaju, kako piše u presudi Međunarodnog suda pravde iz februara 2007. godine, genocid je "počinjen nad Muslimanima Bosne i Hercegovine", nad jednim cijelim narodom. Taj narod se, po važećem Ustavu Bosne i Hercegovine, sada zove bošnjački narod.

Ako je Međunarodni su pravde utvrdio da je ta namjera postojala u julu 1995. godine, kada je ta namjera nastala, kada je prestala i da li je ikada prestala postojatii?

Prema mom shvatanju, prema mom iskustvu, mom saznanju, ta je namjera nastala puno ranije nego u julu 1995. godine. Sve što se događalo od 1992. godine, pa i ranije, pa sve do 1995. godine, ali i nakon toga, ustvari je - genocid.

Jedini ispravan zaključak je da je u julu 1995. godine proces genocida - a to jeste process, a ne događaj - samo priveden kraju. U julu 1995. godine provedena je njegova posljednja faza, u vidu masovnih egzekucija i progona. No, prema teoriji genocida, taj proces ne staje tu – on se nastavlja i nakon toga, u vidu pokušaja zatiranja tragova, u vidu negiranja, poricanja, te na druge načine koji slučajnom posmatraču možda na prvi pogled nisu očigledni.
Unprofor nije ispalio niti jedan metak

Kako drugačije nazvati težnje, planove, izjave... koji dolaze, naprimjer, iz Banje Luke, a kojima se u pitanje dovodi postojanje države u kojoj živi ovaj narod, u kojoj žive oni koji su u julu 1995. godine preživjeli ove strahote.

U julu 1995. godine kretala se kolona ljudi koji su imali samo jedan cilj – da prežive, da živi dođu na slobodnu teritoriju. Statistika i brojevi nekad nas mogu odvedsti u pogrešnom pravcu, a nekad nam mogu i otvoriti oči.

Naprimjer: u koloni se nalazilo između 12.000 i15.000 ljudi. Moji prijatelji, hrabri borci i heroji (jedan od onih s kojima sam razgovarao je i Vejz Šabić), prije nekoliko godina su mi rekli da su do pada "zaštićene zone" UN-a u Srebrenici bili zaduženi da vode evidenciju o broju dugih cijevi, dakle pušaka, koje bi bile na raspolaganju za odbranu u slučaju da Srebrenica bude ponovo napadnuta. Taj broj je bio 1.250, uključujući i lovačke puške.

Bitka za Srebrenicu je trajala šest dana. Na snage UN-a se nije moglo računati. I u izvještaju UN-a piše da holandske snage Unprofora nisu ispalile niti jedan metak na napadača, a obećani zračni udari na srpske snage nisu se dogodili.
Dvanaest dana neprestane borbe

Dakle, oni koji branili Srebrenicu ispucali su skoro svu municiju u borbi koja je trajala šest dana, od 6. do 11. jula, da bi tek onda krenuli na put smrti. Većina tih ljudi sa slabim naoružanjem bila je na čelu kolone, probijajući put duži od 100 kilometara. Dakle, šest dana borbe za odbranu grada i šest dana borbe u proboju - 12 dana neprestane borbe.

Mnogi vojni stručnjaci u svijetu tvrde da je to jedan od rijetkih primjera proboja u takvim nemogućim uslovima, u kojima je druga strana imala na raspolaganju svo moguće naoružanje - od minskih polja i artiljerije do tenkova.

Zahvaljujući toj hrabroj grupi naoružanih ljudi u koloni uz njih, na slobodnu teritoriju uspjelo je doći ukupno oko 6.000 ljudi. Polovina kolone nije uspjela proći.

U koloni se, u najboljem slučaju, nalazilo 1.000 ljudi s nekim oružjem, i to skoro bez municije, što znači da je, opet u najboljem slučaju, tek svaki 12. čovjek u koloni imao neko oružje. Procenat preživljavanja kolone bio je 50 posto, možda i manji, 40 posto. Ali, ako pogledamo statistiku iz Potočara, vidjećt emo sljedeće: procenat preživljavanja je bio nula posto.
Bilo je dovoljno da bude Bošnjak

U Potočare je krenula masa izbjeglica, između 25.000 i 30.000 ljudi. Obično se kaže - žena i djece. Ali, prema knjizi nestalih Međunarodnog komiteta Crvenog križa (izdanje objavljeno 1998. godine) broj muškaraca svih dobi, od tinejdžera do onih koji imali preko 80 godina, u Potočarima bio je 1.889.

Jedan broj njih se našao u samoj bazi holandskog bataljona Unprofora, a jedan broj izvan ograde baze. Niti jedan od ovih ljudi nije preživio, osim njih nekoliko, koji su pukom srećom preživjeli strijeljanja, masovne egzekucije.

Dakle, čak i da se cijela kolona uspjela probiti do slobodne teritorije, broj žrtava u julu 1995. godine bio bi preko 2.000 dječaka, muškaraca i staraca, koji su u Potočarima odvojeni i likvidirani, ubijeni po kratkom postupku. Niti jedan od njih nije imao nikakvo oružje. Pri tome ih je holandski bataljon Unprofora u Potočarima izučio srpskim snagama "kao na tanjiru".

Da bi neko bio ubijen u julu 1995. godine bilo je dovoljno da bude Bošnjak, Musliman, odnosno da ne bude Srbin. Ubijena su i dva Hrvata, braća Hren. Dželate nije zanimalo njihovo ime i prezime, niti njihovo godište – o čemu svjedoče snimci hrpe ličnih dokumenata, jer je žrtvama naređeno tokom odvajanja u Potočarima da ih bace na gomilu.
Kao Bitka na Sutjesci

Jedan dio ljudi u koloni je poginuo jer je kolona bila pod stalnom vatrom iz svih oružja i oruđa. Ali, najveći broj ljudi iz kolone je ubijen tako što je zarobljen, tako što je prevaren da se preda, tako što su im vezane ruke žicom, tako što su strijeljani na livadama, u magacinima, u školama...

Samo u Kravici, u magacinu poljoprivredne zadruge, ubijeno je više od 1.000 ljudi 13. jula 1995. godine. Nisu ih čak ni strijeljali, već su ih ubili tako što su kroz prozore magacina ubacivali bombe i ispaljivali rakete.

Do svoje 24. godine sam odrastao uz historiju, filmove, knjige, pjesme, manifestacije, priče... dakle, narativ o herojstvu i patnji onih koji su se od 1941. do 1945. godine borili protiv stranog okupatora i domaćih izdajnika. Jedna od najimpozantnijih epizoda toga vremena je Bitka na Sutjesci te proboj partizana, u kojem je poginulo najmanje njih 8.000.

Pitam se već 23 godine: da li se može povući paralela između tog događaja i proboja kolone u julu 1995. godine? Neki su mi rekli da može, a neki da ne može. Navest ću, po mom mišljenju, nekoliko zajedničkih elemenata:
Fašizam čeka svoju sljedeću priliku

Kolona se probijala kroz nemoguće uslove; morala se boriti protiv deset puta jačeg neprijatelja; dogodilo se u istoj zemlji u vremenskom rasponu od 52 godine; ubijeni su svi zarobljenici, uključujući i ranjenike; oni koji su počinili zločine 1943. godine bili su vođeni fašističkom ideologijom; oni koji su počinili zločine 1995. godine bili su vođeni istom fašističkom ideologijom...

Evropo, dok si slavila pad Berlinskog zida, nad nama se nadvio tamni oblak. Rušila si taj zid, Evropo, a jedan njegov dio se srušio nama na glavu. Slavila si pobjedu nad fašizmom, slavila si kraj Hladnog rata, ispijala šampanjce po salonima Berlina i Pariza, a zatvorila si oči nad patnjom bosanskog naroda.

Fašizam nije uništen 1945. godine. Fašizam je počinio genocid nad Bošnjacima. A to je u ovom slučaju bio velikosrpski fašizam. Fašizam mijenja boje, zastave, uniforme… ali ostaje isti.

Fašizam i dalje trijumfira i čeka svoju sljedeću priliku. U zabludi ste ako mislite da neće pokucati i na vaša vrata ako nad patnjom nekih drugih zatvorimo oči.

 

Hasan Nuhanović (Al Jazeera)

Procitano 133 puta

S5 Box