Vijesti iz BiH
srijeda, 19 Juni 2019 00:00

Što je u BiH skuplja proizvodnja, skuplja je i hrana

Ocijeni...
(0 glasova)

skupovocePijace sa voćem i povrćem u Bosni i Hercegovini nude mnoštvo briga i upitnika kupcima. I ne samo onima slabije kupovne moći. Razlog mogu biti cijene, koje kupcima presporo dostižu one iz sezone, iako se na tržištu već udomaćila plastenička proizvodnja, koja pomjera granice sazrijevanja.

„Preskupa je pijaca, Bože sačuvaj! Krenem po dvije vrste voća i dvije povrća, i vidi... vraćam se sa pola cekera. Kontam da mi je bolje kupiti kilu pilećih ćevapa. Mehaga i ja ćemo se barem najesti. Eno ih, pet maraka kila. Može i kakvo drugo meso za osam maraka. A od voća je najjeftinija banana. Znaš li odakle dolazi, ih... a trešnje su nam pred nosom“, tražeći potvrdu pitajući mene, a u stvari analizira sebe komšinica, kojoj su banane nekada bile želja. Iako se Latinska Amerika nimalo nije približila, a i cijena transporta je samo još veća, nju „boli“ domaća paprika, grah, zelje, kupus, jagoda i sve ono što sa svog topraka može vidjeti kako raste.

„Bojazan da uvozno voće i povrće preplavi domaće tržište uvijek postoji. Ustvari, to nije bojazan, to je normalna pojava u našoj državi. Domaći poljoprivrednik i njegova proizvodnja nisu zaštićeni. Naime kod nas su vrlo mala izdvajanja za poljoprivredu. Samim tim i mali poticaji u odnosu na zemlje iz okruženja, a da ne spominjem EU. Svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini, od najvišeg, preko entiteta, kantona i opština za poljoprivredu izdvajaju oko 182 miliona maraka (oko 93 miliona eura), dok hrvatska država izdvaja 500 miliona eura. Tako naš poljoprivrednik nije konkurentan. Proizvodnja je vrlo skupa pa je i proizvod dosta skuplji od uvoznog“, smatra Nedžad Bićo, predsjednik Udruženja poljoprivrednika Federacije BiH, opravdavajući karikirani stav o zelju skupljem od mesa.

Razloge za takvu situaciju nalazi u činjenici da bh. poljoprivrednici za obrađivanje zemlje plaćaju cijenu goriva identičnu onoj koju plaćaju gazde i političari točeći svoje skupocjene automobile: „Mi radimo sa starom mehanizacijom koja se često kvari i tako troši puno više goriva i maziva od novije. Sipamo gorivo po tržišnim cijenama, jer ne postoji 'plavi dizel'. Nemamo reproduktivne centre, ni u animalnoj ni u biljnoj proizvodnji, tako da smo ovisnici od uvoza. Što se tiče radne snage, praktično je nemoguće naći radnika koji bi radio u poljoprivredi. I na sve to nam dođe nevrijeme. Svake godine gore i gore“, žali se Bićo.
Ne izvlačiti krive zaključke

Nedostatak subvencija kao osnovni problem bh. poljoprivredi navodi i Maja Celing Celić, urednica Agrokluba, regionalnog poljoprivrednog portala, koja naglašava da se na hranu gleda isključivo kroz prizmu ostvarenih cijena na domaćem tržištu, a da tako možemo izvući krive zaključke.

„Živimo u vremenu globalizacije i moramo čuvati vlastite specifičnosti, ono po čemu ćemo sutra ostati prepoznatljivi. Domaći poljoprivredni proizvod kao dio nematerijalne baštine, osim što nam osigurava prehranu, čini i našu tradiciju - definira naš identitet. Što se tiče subvencija domaćih poljoprivrednika, trenutno najveći problem u Federaciji BiH je taj što poticaji kasne nekoliko mjeseci pa Udruženje poljoprivrednika FBiH priprema i protest idućeg mjeseca. No, ekonomski gledano, izazovno je, da ne kažem neravnopravno, konkurirati drugim ekonomijama europskih država koji svoju poljoprivredu i ruralni prostor značajno subvencioniraju unatrag nekoliko desetljeća, pa su danas daleko konkurentniji i organiziraniji za tržišnu utakmicu. Važno je stoga i marketinški bolje pozicionirati domaće, jer cijena ne smije biti jedini faktor kod odluke o kupnji. Kupnjom svakodnevno odlučujemo kome ćemo dati sutra mjesto na tržištu. Tu je odgovornost svakog pojedinca, člana zajednice prema farmerima iz svog okruženja“, poručuje Celing Celić.

Spuštajući se po vertikali u poljoprivrednu bazu, dolazimo do malih proizvođača koji uspješno egzistiraju, ali na osnovama koje su se dosta promijenile od tradicionalnog izlaganja na pijaci. Porodica Jačimović iz Laktaša košarice svojih proizvoda stavljaju na internet, nalaze kupce i dostavljaju im poručeno kući. Cijela banjalučka regije je njihova moguća zona prodaje.

Subvencije nisu jedini faktor

'Kada je u pitanju konkurentnost domaćih proizvođača, ona se bazira na više različitih faktora. Proizvođači najčešće navode subvencije, ali to sigurno nije jedini faktor', kaže Gordana Rokvić.

'Činjenica je da agrarni budžet na nivou EU-a iznosi 20 posto, a u Bosni i Hercegovini četiri-pet posto od vrijednosti poljoprivredne proizvodnje, ili u eurima izraženo na nivou EU-a u prosjeku 446 eura po hektaru, a u Bosni i Hercegovini 66 eura po hektaru (SWG, Razvoj agrarne politike zemalja zapadnog Balkana, 2019). Međutim, bitniji i najvažniji faktor konkurentnosti o kojim oni koji zastupaju naše proizvođače rijetko pričaju u javnosti je produktivnost po jedinici proizvoda ili jedinici površine u odnosu na koju su domaći proizvođači u velikom zaostatku za EU kolegama', dodaje.

Također, navodi, 'problem je i visoka cijena koštanja domaće proizvodnje, a koja je uzrokovana malim obimom proizvodnje (usitnjena gazdinstva), skupim inputima (baziranim uglavnom na uvozu), niskim nivoom investicija u primjenu savremene tehnologije (mali obim proizvodnje ne dozvoljava veći nivo investiranja), a često i odsustvo znanja i vještina, te adekvatne stručne podrške'.

„Mi smo se najviše plašili plasmana. Kada sam ulazila u prodaju, bojala sam se kako to izvesti i hoćemo li se moći uklopiti u sve? Sada kupce pronalazim na preporuku, od ljudi koji su kupovali i uvjerili se da je dobro. Mislim da cijena igra bitnu ulogu. Narod ide u markete misleći da je tamo jeftinije i da će količinski moći manje uzeti. Skupo im je platiti domaće proizvode, a niko ne zna kako je teško od sjemena doći do ploda. I sve dovesti na kućnu adresu“, poručuje Dragana Jačimović, koja na društvenim mrežama zastupa brend „Domaće i naše“.

Nešto južnije, u Gornjem Vakufu/Uskoplju postoje individualni proizvođači kupusa i to na 10 dunuma zemlje. U pitanju je selo Dražev Dolac. U njegovoj blizini živi i proizvodi kupus na mnogostruko manjem posjedu Naila Čaušević. Teza o zelju i mesu, kao balkanskim personifikacijama kvaliteta ishrane joj ne godi.

„I ja bih da pitam šta to jedemo? Kakvo meso i kakvo zelje, koliko su kvalitetni i jedan i drugi proizvod? Moramo imati na umu da je organska proizvodnja bez pesticida, puno skuplja u odnosu na onu industrijsku. Kupac pokušava da izjednači ove dvije kategorije pa i cijene tih proizvoda. Traži domaće, a hoće da plati kao u tržnom centru, gdje se u većini slučajeva ne zna ni odakle dolazi ni kako je proizvedena. Mali proizvođač koji ne gleda na količinu, nego na kvalitet mora i održavati cijenu da bi opstao. Veliki su ulozi u proizvodnji, pogotovo ako se ne koriste zaštitna sredstva. Mali proizvođač je na dnu ljestvice i ima najmanje koristi od samog proizvoda, jer nikad ne naplaćuje svoj rad, nego samo uložena sredstva. Svako ko misli da je skup, neka posadi, pa vidi koliko treba da se uzgoji. I to važi za svaku vrstu voća i povrća. Uvijek preporučujem malog proizvođača u odnosu na tržne centre i uvoznu robu“, konstatuje Naila.
Teze o 'sirotinjskoj hrani' gube smisao

Šefica katedre za ruralni razvoj Poljoprivrednog fakulteta u Banjoj Luci, Gordana Rokvić, navodi da su cijene varijabilne i da u posljednje vrijeme poskupljuje svinjsko meso na globalnom nivou zbog bolesti ovih životinja u Kini. To postaje jedna, ali ne i jedina komparativna prednost domaćih poljoprivrednika.

„Brojni uspješni primjeri u našoj zemlji pokazuju da je moguće biti konkurentan u poljoprivrednoj proizvodnji, kako na domaćem tako i na inostranom tržištu, a ograničenja se mogu prevazići kroz udruživanje, inovativan marketing, proizvodnju delikates proizvoda i brojne druge načine unapređenja tržišne pozicije. Svakako da je odgovornost države da adekvatnom politikom podrške omogući da uspješni pojedinačni primjeri postanu većina i budu nosioci daljeg razvoja“.

Dok se čekaju rješenja, nekadašnje teze o „sirotinjskoj hrani“ i dalje gube smisao.

Alen Jazić (Al Jazeera)

Procitano 235 puta

S5 Box