Vijesti iz BiH
utorak, 02 Juli 2019 00:00

Ne moramo se baviti djecom, njima se bave ´stručnjaci´

Ocijeni...
(0 glasova)

klikeriIstraživanje sa Univerzuteta Harvard o vezi između izloženosti visokoj zagađenosti u zraku tokom trudnoće i povišenom riziku za bebu za razvoj autizma, započeto krajem devedesetih godina, 2013. je dobilo prve rezultate, a nedavno, i konačne.

I prije su svjetski naučnici govorili o teorijama veze između zagađenosti i raznih vidova neurobioloških poremećaja, no ovaj put je to i potvrđeno na uzorku od 235 žene koje su bile izložene polutantima (sa tačnim podacima o mjestu življenja, nivou zagađenosti zraka u datom momentu), te 22.000 žena čija djeca nemaju autizam.

Dokazano je da su žene koje su bile izložene zagađenju tokom trudnoće dva puta češće postajale majke djece sa razvojnim poremećajem autizma. Odnosno, rizik je veći za čak 60 posto.

Čitam studiju pažljivo, te kao mama djeteta koje sa autizmom, pronalazim potvrdu svojih sumnji.

Nije mi ne trebao Harvard da znam da je zagađenost problem, samo je, eto, potvrdio to neko ko je kredibilan potvrditi, a radi se o jednom od najboljih univerziteta svijeta.

Dobitna kombinacija otuđenosti od prirode

Radeći na podizanju vještina kod svog djeteta i kvalitetu njegovog života usput pažljivo posmatram, upoređujem generacije, obrasce ponašanja i još mnogo stvari koje nikada u životu nisam pomislila da ću raditi. Zapanjena sam promjenama u prirodi, odgoju i načinima percipiranja kad usporedim generacije u kojima sam odrastala, te generacije mog sedmogodišnjeg sina.

Zagađenje glavnog grada BiH u kojem živimo ne moram posebno opisivati jer je to tema o kojoj se mnogo pisalo, a malo se na njoj radilo, tako da je to rezultiralo time da je Sarajevo najzagađeniji grad u Evropi i jedan od najzagađenijih u svijetu.

Osim aerozagađenja naša kultura življenja je znatno doprinijela razvoju stvari koje nikako nisu u skladu sa prirodom, ekologijom i zdravom okolinom. Kad na to dodamo ekspanziju konformizma i konzumerizma imamo dobitnu kombinaciju potpune otuđenosti od prirode.

Kao dijete odrastala sam u jednoj sarajevskoj mahali. Učili smo plivati na nekadašnjem “oficirskom kupalištu” – za one koji ne znaju, obična prirodna uvala nadomak Bentbaše gdje su čitave porodice imale svoje “loge” duž Miljacke.

Bilo je ili oficirsko, ili bazeni Bentbaša. Češće ovo prvo,, jer mi kao djeca nismo baš imali para za ulaznice, pa kad se nismo mogli provući kroz žicu na bazen, išli bismo na oficirsko besplatno. Voda hladna kao žilet, oni hrabriji su skakali sa stjene, a mi djevojčice bile smo u plićaku, sklanjajući se da ne smetamo starijima i skakačima.

Najnormalnije se na takva mjesta nosila i pašteta i paradajz, pa kad nas voda “istruže” pojeli bismo u slast sve što se ponijelo od kuće. Znam familija koje su nosile pretis lonac pun kupusa ili graha, samo da “čeljad” nisu gladna.

Nama nisu mogli oduzeti igru

Jednom smo iz zabave i dječije radosti odlučili sa Bentbaše kroz tadašnju Vase Miskina (danas Ferhadija) tako musavi i mokri ići kući bosi. I jesmo. Mame su nam morale četkom prati noge i kupati nas uz, naravno, prigodne odgojno-obrazovne mjere tadašnjeg doba. Dane smo provodili u igri, na suncu, kiši, blatu, “derail” smo koljena, laktove, glave, ali ipak, igru nam nisu mogli oduzeti.

Roditelji nam nisu “puhtali iza vrata” za svaku sitnicu niti ih je interesovalo kako ćemo se mi sami snaći za ogrebotine. Jer, ako prijaviš da si se udario, to je značilo da ideš u kuću i igra prestaje. Moj brat slomio je nogu u sudaru na klizanju na Zetri i tek je sutra, kada je sve bilo gotovo i nije mogao sakriti gips i bolove, rekao roditeljima.

Njegovi drugovi su ga sami odveli u hitnu i završili šta se moralo završiti.

Danas, ako krenemo odvesti djecu negdje, parkovi su zauzeti raznim spravama gdje nam djecu vežu, vozaju ih, a roditelji plaćaju. Ograđuju se površine, obavezno im se da neko zvučno ime, a onda slijedi gradnja i instaliranje istih.

Na Brusu, u parku Safet Zajko, na Trebeviću, na Vrelu Bosne, gdje god se okreneš. Ja ih zovem “sprave za razvlačenje” i prezirem svaku od njih. Bez nekih 25 eura po djetetu, ne idi, niti kreći u “igru”.

Ne samo parkovi. Ogradila su se i kupališta, ona iz mog djetinjstva su sad u 'drugom' entitetu, kao da su teleportirana na neku drugu planetu, pa smo spali na “Terme”. Plati ulaz, jedi samo hamburger ili hot dog jer ne možeš ništa unijeti, pošto, samo “papci” jedu paradajz i paštetu. To je danas nehigijenski.

Djeca plivaju sa prslucima za spašavanje (pa hajde, probaj naučiti plivati tako), majke nose hrpu dodataka da zabave svoje mjezimce, pločice na kojima djeca stoje se dezinfikuju posebnim sredstvom koje brižni roditelji nose u ruksacima.
Ignorisanje činjenica i sopstvene djece

Mi smo oduzeli sopstvenoj djeci prirodu i igru. Zagadili smo sve oko sebe zarad komformizma i sada plaćamo cijenu za to. Broj neurorazvojnih poremećaja i teških bolesti koje podnose naša djeca je stravičan i izgleda da smo se pomirili s tim da su nam djeca brojevi u crnoj statistici.

Nama je tako lakše. Ne moramo se truditi, konzumerizam proizašao iz ekstra profita i rast broja tajkuna koji su sve to podredili sopstvenom interesu, nama olakšava ignorisati činjenično stanje i sopstvenu djecu.

Ne moramo se uopšte baviti njima, njima se bave “stručnjaci”.

Studija Harvarda s početka ove priče navodi tačno i precizno hemijske supstance i spojeve koje izbacuju naši “dizelaši”, koliko su štetne, šta čine ljudskom mozgu u ranoj fazi rasta i razvoja, pa ipak, tog komfora se ne odričemo. Kad tome dodamo siromaštvo i lošu ekonomsko-socijalnu sliku našeg grada, recimo, u januaru, kada ljudi lože sve i svašta jer nam je plin preskup, kad zbog lošeg urbanističkog planiranja i nelegalne gradnje praktično nema protoka zraka u gradu i donose se “vanredne mjere” pomisli li iko koliko će se beba roditi sa nekim poremećajem uslijed toga ili koliko će djece trebati kemoterapiju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Aida Krnjić (Al Jazeera)

Procitano 376 puta

S5 Box