Vijesti iz BiH
subota, 13 Juli 2019 00:00

Aluminij: Propast hrvatskog inkubatora za uhljebljivanje

Ocijeni...
(0 glasova)

aluminijmostarPolitičke mainstream stranke u BiH su već desetljećima strateški partneri u kriminalnom uništavanju gospodarstva i ekonomske perspektive BiH.

Aluminij je lažni i žalosni simbol i ideal jedne navodno uspješne firme, kojeg su mnogi iskorištavali koliko se god moglo.

U židovskoj rabinskoj literaturi javlja se pitanje zašto se Bogu nije svidjela Kula babilonska. Zašto je Bog zaustavio gradnju i pomiješao jezike?

Najjednostavnije objašnjenje, koje se dobiva iščitavanjem teksta, jest to da je gradnja kojom se htjelo dosegnuti Nebo bio poganski kult. Kula je bila odraz čovjekove oholosti prema Bogu. Zanimljivo je da se u Midrašu (op. skupina tekstova talmudskih mudraca s tumačenjima biblijskih tekstova) navodi da se Bogu nije svidjelo što je graditeljima kule više smetao gubitak jednog komada opeke nego kad bi im za vrijeme gradnje poginuo netko od radnika.

Kad god jedan radnik izgubi svoje radno mjesto, to i izravno i neizravno mnogi osjete. Neku večer je ugašeno svjetlo u Aluminiju.

Oko 900 radnika Aluminija je ostalo u nevjerici nakon što je rad ovog nekadašnjeg giganta obustavljen isključenjem električne energije zbog velikih dugova. Ako se uzme u obzir da su dugovi Aluminija prešli skandaloznu cifru od 200 milijuna eura, onda je ovakav rasplet bio logičan i očekivan.

Unatoč logici i svim trezvenim analizama, za mnoge je gašenje Aluminija još uvijek teška i bolna tema.

Subvencijska rupa bez dna

Mostarski Aluminij je bio jedna od najvećih tvrtki u Hercegovini koja je zapošljavala oko 900 radnika, generirala godišnji promet od oko 160 milijuna eura te činila 20 posto kapaciteta luke Ploče.

Osnovana je 1981., proizvodnja je prekinuta ratne 1992., da bi, uz pomoć Vlade RH, opet bila obnovljena 1997. Ne smije se zanemariti ni činjenica da je od Aluminija, što izravno, što ne izravno, živjelo pola Hercegovine. Iako se u posljednje vrijeme vatrogasnim intervencijama pokušavao održati tehnološki zahtjevan pogon Aluminija, gašenje je bilo neizbježno. Visoke cijene ulaznih sirovina i električne energije, nepovoljna cijena sirovog aluminija te nesposobnost politički postavljenih uprava dovela je do konačnog kraha nekadašnjeg hercegovačkog giganta.

Ovaj nekadašnji simbol moći i gospodarstva već neko vrijeme nije bio u stanju proizvoditi cjenovno konkurentan proizvod. Stručnjaci su mišljenja da se s Aluminijem mnogo toga moglo napraviti. Iz ove perspektive je tužno primijetiti kakve su sve prilike propuštene i što se sve moglo (i trebalo) učiniti prije petnaestak godina, kad su promjene u poslovanju i funkcioniranju bile nužne.

Zahvaljujući nemaru, Aluminij je od ekonomskog faktora pretvoren u subvencijsku rupu bez dna s ogromnim minusima i dugovima. Aluminij nažalost nije (bio) posljednji socijalistički mastodont kojeg su građani Bosne i Hercegovine prisiljeni subvencionirati kako bi firma opstala te se spasile tisuće slabo plaćenih radnih mjesta.

Sve takve tzv. državne firme nemaju ekonomsku perspektivu i osuđene su na propast. Iako takvi potezi bole, sve te nekadašnje gigante Bosna i Hercegovina mora privatizirati, umjesto da ih konstantno subvencionira. Tek tada ćemo moći govoriti o ozdravljenju domaće ekonomije.

Krađa bez ikakve kontrole i srama

Suprotno mišljenju ulice i emocijama s društvenih mreža, Aluminij nije propao neku večer. Neku večer je samo konačno stavljena točka na „i“ ove tužne mostarske priče. Mostarski Aluminij nije ni prvi ni posljednji primjer jedne ugašene firme, ali je klasičan primjer što se događa s ekonomsko-gospodarskim gigantima, u kojima glavnu riječ ne vodi struka, nego politika. Aluminij je zapravo počeo propadati onog trenutka kad su „plemenski poglavar“ i „dobročinitelji“ na čelne pozicije počeli postavljati ne kvalitetne, nego stranački podobne likove koji su se ponašali kao begovi.

Sjetimo se samo onih silnih računa, iz kojih se jasno vidi da su trpali i krali bez ikakve kontrole ili srama. A mnogi su to gledali i pritom šutjeli. Umjesto da svoju starost dočekaju u zatvoru, svi će oni iz cijele ove tragedije izaći neokrznuti. Kao ugledni i cijenjeni članovi društva. Ulica, koja bi ih sada htjela vidjeti obješene za najbližu banderu, za par mjeseci će im aplaudirati i ponovno ih veličati.

No, ovo s Aluminijem je samo refleksija najvećih problema Bosne i Hercegovine - upravne nesposobnosti pomiješane sa svakodnevnom korupcijom, zavlačenja i varanja nesretnog naroda te ostataka socijalističkog mentaliteta u narodu prema kojem je država ta koja „treba nešto da uradi“, povezanih s emocijama prema firmi na koju su mnogi navikli da je gospodarski gigant i simbol regije. Nije.

Aluminij je nažalost lažni i žalosni simbol i ideal jedne navodno uspješne firme, kojeg su mnogi iskorištavali koliko se god moglo. Nije nikakva tajna da su Elektroprivreda, Aluminij, Eronet i neke državne institucije zapravo hrvatski inkubatori za uhljebljivanje onih koji su to na bilo koji način „zaslužili“. Slično kao što i Bošnjaci imaju svoje „inkubatore“ u Federaciji ili Srbi u Republici Srpskoj. Takvi „inkubatori“ su rezultat zajedničkog dogovora navodno politički suprotstavljenih nacionalnih stranaka.
Nije kriv samo 'Dobročinitelj'

Sam Aluminij je imao nesreću da se suočio s teškim strukturalno-tehnološkim poteškoćama u isto vrijeme kad su mu na čelu bili nesposobni „menadžeri“ te je godinama bilježio velike gubitke i samo upadao u još veće dugove. Da je kojim slučajem Aluminij i opstao još neko vrijeme, zahvaljujući kompliciranoj vlasničkoj strukturi, nagomilanim dugovima i (ne)namjernim sabotažama, on ne bi imao budućnosti.

Nije ovdje toliki problem što je Aluminij ugašen, jer to je ionako bilo pitanje vremena. Mnogo veći problem je što političari nemaju ni viziju, ni strategiju rješavanja aktualnih problema. Mislim da je vrijeme da se svi zajedno suočimo s jednom zastrašujućom činjenicom - naši narodi nikad nisu živjeli lošije nego upravo pod upravom „svojih“. Neovisno o Hrvatima kao konstitutivnom elementu Bosne i Hercegovine, slično vrijedi za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Političke mainstream stranke u BiH su već desetljećima strateški partneri u kriminalnom uništavanju gospodarstva i ekonomske perspektive Bosne i Hercegovine.

Sve njihove javne svađe i navodno prepucavanja su samo obična predstava za javnost. Iako se sad iz HDZ-ove PR kuhinje izbacuju spinovi kako su za propast Aluminija krivi „političko Sarajevo“ i Bošnjaci, potrebno je dobro otvoriti oči, jer priča je mnogo dublja i kompliciranija od populističke teze „Bošnjaci su nas prevarili“.

Legitimni gospodari života i smrti hrvatskog naroda (čitaj: HDZ BiH, njihovi partneri, rodbina, prijatelji i nebrojena četa uhljeba) su odgovorni za propast hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Nikakvi „bakiri“, „komšići“, „antikristi, masoni i komunisti ovi-oni“ (M. P.), nego upravo - naši.

Može li mi itko navesti barem jedan projekt od nacionalnog interesa kojeg oni nisu upropastili ili kojeg ne čeka sudbina Aluminija? Dovoljan je samo jedan...

Svjestan sam da mnogi žive od te užasne politike i da ne smiju glasno prozboriti. Ne moraju ništa glasno reći, dovoljno je samo da se zamisle. I nije ovdje kriv samo „Dobročinitelj“, nego i svi oni koji su od njega imali koristi. Svi mi iste ove sekunde možemo nabrojati barem dvadesetak uhljeba koji žive na grbači običnog naroda. Takvi likovi su naše najveće štetočine. Oni su glavno tkivo stranačke mašinerije, kojoj nije cilj boljitak naroda, nego trpanje vlastitog džepa.
Primjer širokobrijeških mesara

Aluminij nije ni prva ni posljednja uništena firma. Nemojmo zaboraviti i da su oni širokobriješki mesari Lijanovići na Visokoj Glavici godinama do krajnjih granica zloupotrebljavali svoje radnike i radnice. Hrvati Hrvate, je li.

U nedostatku boljih i humanijih opcija, ljudi su pristajali kod njih raditi za minimalac i to u sramotnim uvjetima. Da stvar bude gora, ni taj doslovno krvavo zarađeni minimalac na kraju nisu dobili. Dok su ti ljudi čekali da im se isplati mučno zarađeni novac, mnogi su šutjeli i nije ih bilo briga što se tamo u Širokom Brijegu događa. Sad se isto dogodilo i Mostaru. Da stvar bude gora, Lijanović je oslobođen svih optužbi za svoj kriminal. Isto kao što i za Aluminij na kraju nitko neće odgovarati.

No, koliko god to možda zvučalo brutalno, Aluminij ovdje nije žrtva. Iako je riječ o brojki od oko 900 radnika koji su gašenjem Aluminija ostali bez posla, činjenica je da će dobar dio „radnika“ samo prijeći u neke druge državne firme ili institucije. Žrtva će na kraju biti svi oni kojima Aluminij neće isplatiti ono što im je dužan. Nagomilani dugovi su ogroman novac, astronomski ogroman novac. Žao mi je svih onih poštenih ljudi koji su svojim mukotrpnim radom u Aluminiju prehranjivali svoju obitelj. Zaista mi je žao. Nadam se da će sačuvati svoj mir i svoj kruh pronaći na nekom drugom radnom mjestu u najkraćem mogućem roku.

Što se nas ostalih tiče, kad shvatimo da su nam jedna cigla (ili par stotina maraka) postali važniji od ljudskih života i da smo se „izgubili“, možda i dođe do nekih promjena.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Dalibar Milas (Al Jazeera)

Procitano 323 puta

S5 Box