Vijesti iz BiH
četvrtak, 18 Juli 2019 00:00

Život ili procedure: Bolesno dijete pred zidom birokratije

Ocijeni...
(0 glasova)

djeca1Na društvenim mrežama pojavio se novi apel za lijek, naime u ovom slučaju traži se lijek za dječaka koj ima Down sindom i koji je obolio do leukemije. Majka ovog dječaka je samohrana i non stop je uz njega, nije u prilici da nabavlja lijek u inostranstvu, ali ni da plati prvu dozu lijeka koji bi Fond zdravstva refundirao. Ovaj slučaj samo je primjer sistema koji je zakazao i koji se mora mijenjati, jer naši žvoti i životi naše djece zavise nam od pravilnika i procedura koji su mnogima potpuno nejasni.

Pravnica Ana Kotur Erkić kaže da se u slučajevima poput ovog radi o lijekovima koji su u upotrebi u vrlo restriktivnim uslovima i sa ozbiljnom indikacijom, pa samim tim i procedura prodaje i procedura nabavke ovih lijekova podliježe posebnom zakonskom režimu, koji djeluje suviše kruto kad se nađemo u bezizlaznoj situaciji.

„Ovo samo pokazuje da institucije moraju stvoriti strategiju za osiguravanje prava na liječenje pacijenata u izuzetnim okolnostima, odnosno – kad je zaliha postojećih lijekova pri isteku, kao i da građani na vrijeme moraju biti informisani da će u dogledno vrijeme biti manja količina određenih lijekova, da bi ih nabavljali tako da ne dolaze u situaciju da terapiju prekidaju. Ono što je strašno jeste što se u jednom trenutku, kad je porodici najteže, sve nesreće svijeta prosto spuste na njihova ramena, kao da društveno marginalizovan položaj nije dovoljan sam po sebi, već i bolest koja ne bira i sa kojom nema pravila odjednom postane neizdrživ teret“, kaže za BUKU Ana Kotur Erkić.

I pored Fonda solidarnosti u RS opet smo u situaciji da svako malo pokrećemo neke akcije, humanitarne brojeve i tražimo alternativne načine da pomažemo oboljelim ljudima i djeci. Anu smo pitali kako se ovo sistemski može riješti i čemu konstatno griješimo.

„Griješimo u prevenciji, a ako baš ne možemo prevenirati bolest, možemo prevenirati našu zakašnjelu reakciju na nju. Moramo i dovoljno poznavati regulativu – mandat Fonda solidarnosti ovdje apsolutno nije primjenjiv. Pokušaću da objasnim – mandat Fonda solidarnosti je u ekstremnim situacijama, u kojima se određena zdravstvena usluga, koja se odnosi na dijagnostiku i rehabilitaciju nije dostupna u domaćim zdravstvenim ustanovama, odnosno u ustanovama sa kojima Fond zdravstvenog osiguranja ima potpisan ugovor. Takva zdravstvena usluga se odnosi na teška stanja, stanja u kojima liječenje iziskuje angažovanje velikog broja resursa. A slučaj sa kojim smo se susreli – suštinski dijagnostički i tretmanom je pokriven domaćim zakonodavstvom, u domaćoj zdravstvenoj ustanovi u uobičajenoj, redovnoj i dovoljno poznatoj proceduri. Težak jeste, ali i istražen i sa dobrom prognozom uz terapiju“, ističe Ana.

Ona dodaje da je ovdje veliki problem Zakon o javnim nabavkama, kojim se jednako nabavlja gorivo, stolica u kancelariji, toalet papir i lijek za životno ugroženo dijete.
„Prosto, griješimo u upotrebi procedure koja nije kompatibilna sa svrhom.Isto tako, griješimo u tome da javne nabavke predstavljaju dug, težak i naporan, ali iznad svega jako neizvjestan posao, kako za instituciju koja ga provodi, za dobavljače, tako i za krajnjeg korisnika – koji mora biti izuzetno bitan, najbitniji u svemu ovome. Ovdje je jasno da procedura stoji na putu svrsi i da smo prosto kao sistem pretvorili životno važnu stvar u borbu žalbi nezadovoljnih, prekopavanje tuđih džepova, opravdano ili ne, a zanemarili najbitnije – rezultat koji izostaje, odnosno – ispunjavanjem proceduralnog zahtjeva ćemo anulirati i poništiti razlog zbog kojeg se procedura provodi“, pojašnjava naša sagovornica.

Postavlja se pitanje zašto u ovakvim i sličnim slučajevima ne postoji uvezanost Kliničkog centra, fondova Solidarnosti i Zdravstva, Ministarstva jer je to možda način da se izbjegnu ovakve situacije. Ana kaže da čak i uz najbolju uvezanost svih navedenih, a sigurna je i da svi navedeni jednako znaju za ovaj problem, jedni jer im je to posao, drugi jer nailaze na zid sopstvene nadležnosti – u ovom slučaju nije problem znanja – već odgovornosti ako se lijek nabavi mimo zakonom propisane procedure.

„Pri tome, ovaj lijek u uvozu za BiH košta jako puno, i generalno za zemlje okruženja, jer svako ko ga uvozi nema nekih specijalnih ograničenja u skladu sa namjenom lijeka, u pogledun cijene, a dosta toga diktira i malo tržište BiH, u odnosu na recimo, tržište Turske koje je ogromno. Dakle, kod nas je najbitnije da zakon o javnom nabavkama u dijelu procesa bude ispoštovan u svoj svojoj birokratiji, i svako ko bi pokušao da stvori paralelnu proceduru koja spašava živote, bio bi odgovoran za to, jednako kao da je počinio najteže krivično djelo. A nama zaista treba izuzetak od procedure – u smjeru produženja ugovora sa postojećim dobavljačem, u životno bitnim uslovima, u smjeru drugačijeg definisanja kriterija izbora dobavljača u ovakvim situacijama (kao i kod pelena za osobe s invaliditetom), te kod svih drugih najvažnijih situacija u kojima djelujemo na zdravlje, život i dobrobit stanovništva“, ističe pravnica Ana Kotur Erkić.

Ovaj put lijek za ovog dječaka je pronađen preko aktivista koji lijek nabavljaju u inostranstvu , ali to nije sistemsko rješenje, ne smijemo se kao društvo oslanjati na ovakva rješenja, ali u mometima očajima, kad društvo zakaže ništa nam drugo ne preostaje.

Ana kaže da smo riješili hitno, ali sada je vrijeme da se bavimo bitnim.

„Nije problem nabaviti lijek, pogotovo što druge zemlje koje nemaju ovako krute i rigidne sisteme gdje trčimo da sve bude 'transparentno' ili bar formalno transparentno, a ne svrsishodno, imaju dovoljno obučene ljude da jedan bitan segment prepoznaju – realnu indikaciju u datoj situaciji. Dakle, kad sljedeći put budemo raspravljali o najvišem mogućem nivou zdravstvene zaštite za djecu, o najboljem interesu djeteta, o pitanju invaliditeta i njegovom prisustvu u zakonodavnom okviru koji se ne mora da se tiče invaliditeta striktno, sjetimo se ovoga i sebi otvoreno priznajmo gdje griješimo“, kaže Ana.

Nakon nabavke lijeka Ana je sama sebi dala zadatak da napiše inicijativu za preispitivanje usklađenosti procedure javnih nabavki sa najvišim standardom poštovanja ljudskih prava, jer smatra da nije dovoljno reći da ne valjamo već moramo nuditi rješenja koja će valjati i vrijediti kad smo satjerani u kut.

„Najvažnije, da svako od nas kad dođe u situaciju da nešto ne može, prosto nađe način na koji bi nešto ostvario, bez da vrijeđa pravo i interes drugog, bilo bi nam mnogo bolje. Ovako je sve što se desi, prepušteno na inicijativu nekoliko ljudi voljnih da u sistemu stvore prostor za najbolje rješenje – a to kao društvena zajednica ne smijemo dozvoliti“, kaže naša sagovornica.

Adriana Basara, novinarka i aktivistica kaže da se konstantno srećemo sa raznim apelima za pomoć u liječenju i djece i odraslih.

„Kada je osnovan Fond solidarnosti za liječenje djece, mislila sam to je to. Zaokružili smo priču i pokrili sve aspekte. No, sad smo postali i svjesniji da je postojeći Fond Zdravstvenog osiguranja kao ovakav neodrživ. On je ostavština nekog sistema, kada je to mogli da funkcioniše, jer su redovno plaćani doprinosi, jer su fabrike radile, jer je mnogo više bilo radnika nego penzionera, djece i nezaposlenih, pa je bio održiv. Danas, kada se suočavamo sa višegodišnjim uzastopnim padom nataliteta, raseljavanjem stanovništva van RS, sivom ekonomijom, radom 'na crno', logično je da FZO ne može da funkcioniše kako je zamišljeno, pa onda nemamo ni citostatika, ni zavoja, ni paracetamola, ni sterilnih rukavica“, kaže Adriana Basara za BUKU i dodaje da su poražavajući izgovori odgovornih.

„Izgovori ne smiju da postoje. Sistem treba da postoji. Ako ne znaju da naprave sistem, neka prepišu. Na ovaj način, svjesno ili ne, ugrožava se osnovno pravo djece i odraslih, a to je pravo na život“, kaže ona.

Željka Perišić Ninović, direktorica Centra „Dajte nam šansu-Zvjezdice“ kaže da je situacija sa kojom smo se susreli prije nekoliko dana, kada je majka dječaka Nikole, koji boluje od leukemije, preko društvenih mreža tražila pomoć kako bi nabavila lijek za svog sina, na žalost sve su češće.

„Za mene, kao roditelja, to je zaista poražavajuće, da u takvoj situaciji Klinika na kojoj se dijete liječi traži od roditelja da nabavi lijek kako bi se nastavilo dalje liječenje, jer oni u bolničkoj apoteci nemaju. Riječ je o dječaku, koji ima Down sindrom, a svi znamo koliko su oni osjetljivi, i kako i najobičnija prehlada zna da se iskomplikuje, a da ne govorim o ovakvom oboljenju ukoliko se terapija ne da na vrijeme. Pri tom ne govorimo o paracetamolu, već o lijeku koji ne može ni da se kupi u našim apotekama. To je pokazatelj koliko sistem ne funkcioniše, i koliko su ugroženi životi naše djece. Objašnjenje nadležnih da se niko nije javio na tender ili slično, samo je izgovor, jer se za ovakve situacije mora pronaći rješenje, i to sistemsko rješenje. Ne možemo svaki put pokretati akcije preko društvenih mreža i nabavljati lijek kanalima koji su privatni. U pitanju je osnovno pravo, pravo na život, koje je u ovom slučaju ugroženo“, kaže za BUKU Željka Perišić Ninović.

Maja Isović Dobrijević (6yka.com)

Procitano 444 puta

S5 Box