Vijesti iz BiH
ponedjeljak, 02 Mart 2020 00:00

Koje bi vrijednosti ujedinile Bosnu i Hercegovinu?

Ocijeni...
(0 glasova)

bihHoće li doći dan kada će se Bosna i Hercegovina doživljavati na isti način i u Zvorniku i u Srebrenici i u Tuzli i u Ljubuškom?

Doživljavat ćemo bh. društvo na isti način ako budemo imali uslove da školujemo svoju djecu.

Proljeće se te 1992. godine vrlo rano usudilo da protjera zimu. Već u februaru bilo je sunčanih i prijatnih dana, pa su ljudi, iako preuranjeno za to doba godine, mogli izaći na ulice, u šetnju i razgovore. Ali razgovori u sebi nisu imali ničega vedrog, bila je to jedna tmurna i mučna atmosfera.

Jugoslavija se praktično već raspala, rat je svom žestinom bjesnio u Hrvatskoj, jedinice donedavno zajedničke Jugoslavenske armije masovno su prelazile u Bosnu i Hercegovinu, a borbena vozila bivše JNA već su se mogla vidjeti na obroncima oko Sarajeva, prvo iznad Dobrinje, a kasnije i na drugim lokacijama.

Čudni su bili ti razgovori komšija, kolega iz fabrika, sa proizvodnih traka, iz ureda...

„Komšija, hoćemo li ovog vikenda na glasanje“, zapitao bi u onoj sedmici krajem februara, pred sami referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, poneki ozbiljan domaćin, radnik ili službenik susrećući se, kao i godinama ranije, sa nekim svojim poznanikom.

„Glasao sam ja već, glasao...“, odgovara ovaj drugi, baš kao da je riječ o nekom beznačajnom, svakodnevnom poslu, nabavljanju zimnice ili krečenju stana.

„A jesi li?“, zapitao bi se, tobože začuđen, onaj prvi.

„Jesam, jesam, glasao sam“, kao odjek iz nekakve dubine stiže odgovor.

„A ja ću u nedjelju“, potvrđuje prvi sagovornik, baš kao da se sprema na fudbalsku utakmicu.

„Glasaj, brate, i red je“, naizgled ga ohrabruje njegov sabesjednik i uz nijemi pozdrav, više pokretom nego glasom, nastavlja svojim putem s rukama na leđima.

Referendum i plebiscit

Teško bi bilo ko, ko nije doživio te sudbinske dane, mogao razumjeti ovaj na prvi pogled uobičajen, bezazlen i svakodnevan razgovor dva dugogodišnja poznanika, a ustvari susret pun napetosti i nepovjerenja.

Jedan od njih izlazi na referendum o samostalnosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine, održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, a onaj drugi je već izašao na glasanje, koje se službeno nazivalo plebiscitom srpskog naroda o ostanku u zajedničkoj državi Jugoslaviji, koji je Karadžićeva tek formirana i nepriznata Skupština srpskog naroda raspisala i provela tri i po mjeseca ranije, u novembru 1991. godine.

Kome bismo u normalnom svijetu, da smo ne znam kako rječiti, mogli objasniti da je ovaj razgovor dva obična građanina, ustvari, prava slika dubokih, nepomirljivih podjela tog vremena, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, koja je bila u poodmaklom stadiju krvavog raspada pod udarom velikodržavnih projekata?

Referendum bi i prođe, sa svim svojim političkim i istorijskim posljedicama. Političari i istoričari će reći kako 1. mart 1992. godine, kako god ga ko tumačio i doživljavao, ima ogroman značaj, prije svega politički. Rezultati referenduma o nezavisnosti donijeli su Bosni i Hercegovini međunarodno priznanje, nezavisnost, mjesto u Ujedinjenim narodima i državno-pravni subjektivitet. Hroničari sadašnjeg vremena će zabilježiti kako je danas, gotovo tri decenije kasnije, 1. mart, Dan nezavisnosti, datum na koji se održavaju brojne manifestacije, skupovi i akademije u povodu tog praznika. To je dan kad se istim povodom u Predsjedništvu organizuje svečani prijem.

To je dan kad Milorad Dodik već po tradiciji svjetskim liderima, ambasadorima u Sarajevu i međunarodnim zvaničnicima piše kako to nije Dan nezavisnosti i kako je prijem u Predsjedništvu privatno okupljanje u režiji bošnjačkih političara. To je dan kad njegove poruke, opet po tradiciji, ne posluša čitav diplomatski kor, sa izuzetkom ruskog ambasadora, kad njegovi pozivi za neučestvovanje na „privatnom prijemu bošnjačkog političkog vrha“ dožive puni besmisao jer se na tom istom prijemu, uz ambasadore i diplomate, pojave najviši međunarodni zvaničnici u Bosni i Hercegovini i čitav drugih niz važnih ličnosti. To je dan kad predstavnici Republike Srpske ne prisustvuju prijemu uz uvijek isto obrazloženje: „to nije praznik jer nije donesen zakon o praznicima“. To je dan kad državnom Predsjedništvu iz cijelog svijeta stižu čestitke od mnogih političkih ličnosti svjetskog značaja.

Nada ili utopija?

1. mart je jedan od datuma kad oni, koji se smatraju neizlječivim bosanskohercegovačkim patriotima, duboko i naglas vjeruju kako će jednom doći dan kad će svi u Bosni i Hercegovini doživljavati i voljeti ovu zemlju na isti način. Možda je to nerealna nada i neutemeljen optimizam, utopija... Zbog svega što je ova zemlja preživjela, zbog nasljeđa bliske prošlosti, teško je vjerovati da ćemo mi, današnje generacije, doživjeti da neko u Trebinju ili Foči doživljava Bosnu i Hercegovinu, njenu istoriju i njene praznike na isti način kao neko u Sarajevu ili Zenici. I zašto bi se uopšte jedna takva težnja shvatala kao sudbinski element za opstanak ove zemlje?

Mnogo je jednostavnije i realnije očekivati da bismo svi skupa u vrlo bliskoj budućnosti, samo kad bi neko spriječio radikalne političke ideje koje to sistemski urušavaju i sprečavaju, mogli bosanskohercegovačko društvo doživljavati na isti način i u Zvorniku i u Srebrenici i u Tuzli i u Ljubuškom, ako te vrijednosti budu bliske običnom čovjeku, ako budu stvoreni uslovi da svaki čovjek može napredovati, ako može vjerovati u autoritet i kredibilitet državnih institucija, ako zna kako ima pravnu sigurnost u ovoj zemlji...

Doživljavat ćemo bosanskohercegovačko društvo na isti način ako budemo imali uslove da školujemo svoju djecu, ako ona ne budu morala ići u inostranstvo tražeći bolji život po bauštelima i gradilištima zapadne Evrope...

Takve vrijednosti nesumnjivo bi ujedinile ljude. Bosanskohercegovački prostor i društvo, postavljeno na takav način, bili bi jednako bliski i prihvatljivi i nekome u Republici Srpskoj, i nekome u zapadnoj Hercegovini i nekome u drugim dijelovima Federacije – u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Ljudi u Bosni i Hercegovini, bilo gdje da žive, teže normalnim, univerzalnim ljudskim vrijednostima – da imaju pravnu, socijalnu i egzistencijalnu sigurnost i da vide perspektivu za sebe i svoju djecu.

Možda bi to bila najbolja poruka na ovaj veliki praznik i najbolji odgovor svima, koji 1. mart nastoje negirati i obesmisliti, u isto vrijeme negirajući i njegov istorijski značaj. Ako i među onima, koji se svakog dana na sav glas zaklinju da su prvorazredni bosanskohercegovački patrioti, ima neke rezerve prema ovakvoj viziji nekog budućeg bosanskohercegovačkog društva, a očigledno ima, onda nešto s njihovim patriotizmom doista nije u redu.

Nek' nam je sretan Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine!

Amir Sužanj (Al Jazeera)

Procitano 261 puta

S5 Box