Vijesti iz BiH
ponedjeljak, 18 Maj 2020 00:00

Srebrenica - negiranje je završna faza genocida

Ocijeni...
(0 glasova)

srebrenica1Bez obzira što je s naučnog, pravnog, činjeničnog i zdravorazumskog aspekta u svjetskoj javnosti već rasvijetljena priroda zločina u Srebrenici 1995. godine koji su počinile srpske vojno-policijske snage, a kreirala srpska politička elita, ni danas, a ni ubuduće se neće smjeti zanemariti narativi koji osporavaju da je bio – genocid.

Jer, ne radi se o dnevnopolitičkim ispadima, nego o sistematičnom, osmišljenom i svestranom procesu zataškavanja genocida u Srebrenici čega je cilj potpuna revizija činjenica i novije historije. Upravo na to upozorava Izvještaj o negiranju genocida 2020, koji je ovih dana objavio Memorijalni centar u Potočarima, a čiji autori su Monica H. Green i grupa istraživača.

Dezinformiranje i prikrivanje

Narativ negiranja genocida prisutan je u svakodnevnoj komunikaciji na političkoj, društvenoj, (kvazi)naučnoj, umjetničkoj, medijskoj... sceni Srbije, RS i u svijetu te odavno više nije dovoljno samo konstatirati da su ti narativni lažni, da su podaci falsificirani i sl. Ozbiljnost metoda, formi i ciljeva, obimnost i kontinuitet obmanjujućih proizvoda za zataškavanje genocida je takva da zahtjeva ozbiljnu reakciju i probosanskih i objektivnih međunarodnih krugova u sferi politike, nauke, obrazovanja, umjetnosti i prava na čije adrese ovaj Izvještaj i adresira preporuke. No, najprije je neophodno upozoriti na ključne aspekte i taktike negiranja genocida.

Dezinformiranje traje od početka operacije likvidacije „UN zaštićene zone Srebrenica“ a na nekim tezama istrajavaju do danas. Na primjer, politički i vojni čelnici RS-a uporno kao povod za napad navode "terorističke aktivnosti" ARBiH iz "sigurne zone" UN-a kako bi opravdale operaciju. Mladić je samo nekoliko dana prije napada poslao pismo komandantu snaga UN-a u Bosni i Hercegovini da je „bosanska vojska izvela napade iz enklave čija su meta bili srpski civili i koji su prouzrokovali više od stotinu žrtava.,“ fabrikujući alibi za napad. U tom momentu svi resursi i snage VRS za napad bili su već spremni, a DUCH bataljon je to jednostavno previdio (?) ili nisu željeli vidjeti.

Nadalje, Izvještaj ističe da je očigledna sastavnica genocida (pa time i namjere) temeljito prikrivanje zločina u čemu su široko učestvovale institucije RS, civilne i vojne. Taj „sistemski proces pljačke masovnih grobnica i naknadno premještanje posmrtnih ostataka u sekundarne i tercijarne lokacije u pokušaju zataškavanja masovnog ubojstva fenomen je koji izvan konteksta bosanskog genocida nije viđen nigdje drugdje u svijetu“, kaže se u Izvještaju. Zbog toga prikrivanje grobnica kao dokaza i jeste konstantan postupak vlasti u RS.

Minimiziranje razmjera zločina

Kasniji višegodišnji rad forenzičkih naučnika i istražitelja, analiza dokumenata iz sudskih procesa i bezbrojnih dokaza (analiza tla, odjeće, ličnih predmeta...) doveli su do rekonstrukcije zločina oko Srebrenice i saznanja o mehanizmu prekapanja, razdvajanja ostataka kako bi se otežale istrage te o sistemu preko 90 masovnih grobnica iz kojih je dosad identificirano 6.900 žrtava.

Iako su (prema priznanju Momira Nikolića i Dragana Obrenovića u procesima pred ICTY-jem) 1996. godine uništavani dokumenti jedinica Drinskog korpusa VRS, a dio odnesen u Beograd, zločini su rasvijetljeni. Danas ipak imamo čitav sistem „tumačenja“ činjenica na sasvim drugi način. Narativi srpskih institucija, medija i intelektualnih krugova najupornije negiraju – broj, identitet i način stradanja žrtava.

Revizionisti najčešće tvrde da je broj žrtava drastično manji od sudski potvrđenog broja ubijenih - 8.372. Sa srpske strane, i od zvaničnika procjenjuje se oko 2.000 žrtava, i to vojnika palih u borbi, a ne civila, bez obzira na nelogičnost s činjenicom da je dosad identificirano 6.900 tijela i mnoštvom tragova vezivanja i civilne odjeće. Sljedeći narativ je sasvim besmislen - da su u Potočarima zakopani i Srbi ubijeni od ARBiH pa ukopani pod bošnjačkim imenima! Zatim, i pored forenzičkih dokaza o ubistvima metkom i sječivom sa srpske strane se tvrdi da su tu pokopani umrli prirodnom smrću koji su dovezeni iz drugih područja BiH.

Izvještaj identificira i još jedan diskurs negiranja „duboko ugrađen u historijsku ideologiju srpskog nacionalizma, a koji tvrdi da Bošnjaci ustvari nisu legitiman narod, pa prema definiciji ne mogu biti meta genocida!“
Čemu služi negiranje?

Američki historičar jermenskog porijekla Richard Hovannisian negiranje tumači kao završnu fazu genocida. „Nakon fizičkog uništenja jednog naroda i njegove materijalne kulture, pamćenje je sve što preostaje i predstavlja posljednju metu. Potpuno uništenje naroda zahtijeva zabranu pamćenja i gušenje sjećanja. Falsifikovanje, obmana i poluistine umanjuju ono što je bilo na ono što je moglo biti ili možda ono što uopće nije bilo,“ kaže on.

U slučaju srpske političke i vojne elite razlozi su mnogo slojevitiji. Neprestano „dokazivanje“ da „jeste bilo zločina sa svih strana, ali ne genocida“ na površinskoj razini ima svrhu izbjegavanja sankcija za još žive aktere te zaštitu političke tekovine genocida (Republike Srpske) i mentora ovog zločina (Srbije) od daljih političkih posljedica zbog odgovornosti za genocid. „Negiranje genocida u Srebrenici igra veliku ulogu u regionalnoj politici Balkana, posebno u Srbiji i Bosni i Hercegovini, gdje je duboko isprepleteno s pojmom odgovornosti“, objašnjava Monica H. Green, autorica Izvještaja.

Srbija i RS, bez obzira na savezništva, u međunarodnom kontekstu obilježene su kao jedine država i entitet presuđene na ratne zločine nakon Nirnberga i to je diplomatski balast kojeg se žele osloboditi radi perspektivnije budućnosti. Na unutrašnjem planu, negiranje genocida i lažiranje uloge u ratu političkoj eliti služi da smanji odioznost moralno kredibilnog i osviještenog dijela populacije prema vlasti. Također, pokušavaju dati i vlastitoj nacionalnoj grupi podnošljiviju sliku o vlastitoj historiji i sebi samima, bolju nego što ona objektivno jeste, a kako bi se smanjio unutrašnji konflikt članova društva.

Jedan od načina za to je trijumfalizam – predstavljanje ratova (i zločina) kao događaje nacionalnih pobjeda. One se obilježavaju npr. gradnjom crkava u muslimanskim selima, čak i iznad Potočara, promocijom zločinaca u nacionalne heroje i njihovom reafirmacijom u društvu (nakon suđenja i kazne) kao mučenika za nacionalnu stvar. Istovremeno, zločin nad nedužnom žrtvom, umjesto da je ljaga na obrazu nacije, postaje historijska pobjeda itd.

Dakle, za prekrajanje stvarnosti postoji niza strateških razloga pa time i niz taktika na koje se upozorava. Među najozbiljnije spada organiziranje (kvazi)naučnih komisija za otkrivanje nove istine, institucionalni politički zaokreti u RS te lobiranje podrške u međunarodnim krugovima. Sva tri aspekta imaju opasne učinke.

Lobiranje, kvazinauka i politika

RS je prvi posljeratni institucionalni pokušaj negiranja genocida učinila Izvještajem o slučaju Srebrenica 2002. godine gdje je iznesena sramna brojka o 2.000 žrtava i optužbe na račun MKCK za lažiranje informacija sa terena. Ovaj pokušaj je kritiziran i odbačen od UN i ICG te je zatim Komisija za istraživanje događaja u Srebrenici sačinila 2004. godine novi izvještaj u kojem su prihvaćeni „historijska pozadina i činjenice navedene u drugostepenoj presudi ‘Tužilac protiv Radislava Krstića’“, osuđenog pred MKSJ za „pomaganje i podstrekivanje u genocidu počinjenom u Srebrenici.” Predsjednik RS Dragan Čavić tada je objavio i zvanično izvinjenje.

Međutim, 2008. godine RS počinje finansirati NVO Istorijski projekat Srebrenica u Holandiji preko koje počinje negiranje činjenica utvrđenih na ICTY-ju. Već 2010. godine Vlada RS je pokrenula je reviziju izvještaja iz 2004. godine, tvrdeći da je bio produkt međunarodnih pritisaka, te ga je na koncu sasvim odbacila 2018. godine. Upravo to je period intenziviranog i osmišljenog negiranja genocida.

Pravci djelovanja i narativi su brojni... „svjetska zavjera protiv Srba“, „falsificiranje dokaza iz svjetskih centara moći“ itd. Prošle godine formirane su dvije nove komisije za utvrđivanje činjenica o stradanju Srba u Sarajevu i Srebrenici u kojima iz Banjaluke i Beograda finansirani eksperti pripremaju novo viđenje događaja iz 1995. godine. Neki od njih već imaju doktorate sa odbranjenom tezom da „nije bilo genocida“ (prof. Yukie Osa, Tokio) ili su deklarirani borci „za srpsku stvar“ (Giuseppe Zaccaria) ili teoretičari „BiH kao neuspjele države (Steven Meyer, CIA) tako da je i sadržaj njihovih nalaza moguće predvidjeti.

Nobelova nagrada Peteru Handkeu predstavljala je nagradu negatoru genocida i zagriženom pristalici Miloševića. Kasnija otkrića pokazala su da je ova odluka rezultat lobiranja srpske diplomatije, ali je priznanje ipak ojačalo poziciju negatora bez obzira na kritike svjetskih akademskih krugova. Slično se događa i prilikom raznih izdanja uticajnih autora na Zapadu, kao npr. Jesicce Stern („Moj ratni zločinac“), kojima se nastoji humanizirati i omekšati slika o akterima genocida u BiH. Takvih naslova i članaka povremeno ima u najčitanijim glasilima. Možemo ih smatrati plaćenim i izlobiranim sadržajima, po pravilu se na njih obruši i žestoka kritika, ali je činjenica da je ovo kontrolirani i planirani kontinuitet.

Najnoviji narativ, koji će vjerovatno biti promoviran kroz izvještaje dviju komisija Vlade RS, tiče se objašnjavanja motiva zločina genocida u Srebrenici kao – osvete, a ne planskog zločina. To se naslućuje i iz nastupa predsjednice RS Željke Cvijanović koja je na jednoj od tribina na ovu temu ustvrdila da se „Srebrenica mora posmatrati u kontekstu zločina koje je Armija RBiH počinila nad bosanskim Srbima!“

Neophodna promocija istine

Pred Sudom BiH i ICTY-jem za ove zločine osuđeno je 40 osoba na preko 700 godina zatvora i četiri doživotne robije. Ovim presudama i zaključkom ICJ utvrđeno je da se u Srebrenici desio genocid krivicom i odgovornošću RS i Srbije. Kampanjom negiranja napadnute su upravo ove sudski utvrđene činjenice.

Iako ih nije moguće preinačiti i promijeniti, očigledan je napor Srbije i RS, njihovih institucija, naučnih i diplomatskih resursa da postignu bar historijsku reviziju sasvim jasnih činjenica i zaključaka o događajima iz ljeta 1995. godine. Obavještajni establišment Banjaluke i Beograda upravo prebire po deklasificiranim dokumentima britanske službe MI6 tražeći djeliće „nove slike“ događaja.

Bez obzira što je sasvim jasna suština činjenica, jednako seriozno će se morati istrajavati na donošenju zakona o zabrani negiranja genocida, insistirati na daljem procesuiranju zločinaca, promovirati kulturu sjećanja na genocid u svijetu, educirati domaću i svjetsku javnost o događajima i razobličavati perfidnu strategiju negiranja koji provode pokrovitelji zločina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Edin Subašić (Al Jazeera)

Procitano 384 puta

S5 Box