Vijesti iz BiH
četvrtak, 18 Juni 2020 00:00

Nuhanović: Ubica moje majke još je na slobodi

Ocijeni...
(0 glasova)

nuhanovicHasan Nuhanović svoju je ratnu priču ispričao u dvije potresne knjige u kojma je opisao način na koji je njegova porodica bježeći od ratnog vihora Vlasenice na koncu stigla u Srebrenicu. Vjerujući kako će biti sigurniji u Srebrenici, Nuhanovići su prvo izbjegli u Stoborane, rodno selo njegovog oca, a zatim došli u Žepu i na koncu u Srebrenicu.

Ta kobna procjena, opisana u knjizi Zbijeg, završit će ubistvom njegovih roditelja i mlađeg brata u dešavanjima iz jula 1995. godine, dešavanjima koja će potanko opisati u knjizi Pod zastavom UN-a. Svaki razgovor sa Hasanom Nuhanovićem neizostavno otvori teme njegove lične tragedije i svaki put čovjek bude i više nego šokiran onim što čuje.

Kada je govorio kako je dobio informaciju da je otkriven identitet ubice njegove majke i kako ta osoba još uvijek živi na slobodi nema te novinarske objektivnosti koja može ostati hladnokrvna na ono što čuje, nema osobe koja neće zajecati kada vidi tanku surmu u Hasanovim očima – maglu sačinjenu od razočarenja, rezignacije i očajanja.

Ne smije se steći pogrešan utisak kako je Hasan Nuhanović čovjek koji lamentira nad svojom sudbinom, a čak i ako tuguje nad izgubljenim članovima porodice to radi u intimi svoje samoće. Hasan je čovjek koji se hrabro suočio sa onim što je preživio i evo već 25 godina svjedoči o genocidu koji je počinjen na području opštine Srebrenica u julu 1995. godine.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Hasane kako iz ove persopektive vidiš događaje iz 1995, događaje koje si opisao u knjigama Pod zastavom UN-a i Zbijeg. Da li si došao do nekih novih saznanja i uvida koji su ti upotpunili sliku srebreničkog genocida?

Pitaš me za knjigu Pod zastovom UN-a jer si ti dosta bio fokusiran na knjigu Zbijeg. Te dvije knjige su različitog žanra i u smislu perspektive. Pod zastavom UN-a sam završio 2003. a Zbijeg sam završio 2012. i šta god da pišeš na novu tematiku moraš da gledaš iz više perspektiva i uvijek treba imati u vidu sljedeće. Pišeš iz pozicije kada imaš naknadnu pamet, a ako hoćeš da se vratiš, što kažu Englezi u svoje cipele, u taj momenat da se staviš u ulogu posmatrača iz tog momenta i da opisuješ šta se dešava kod tebe. Ili možeš praviti kombinaciju te dvije perspektive. Ja sam u obe knjige posebno u Zbijegu pokušao da pišem iz perspektive posmatrača u tom momentu. Pod zastravom UN-a ja sam imao retrospektivu zato što sam dolazio do dokumenata nakon Srebrenice i do saznanja, naravno. I mi sada imamo nova saznanja.

Koja su nova saznanja koja imamo o tim događajima?

Pa vidi, ta saznanja ne mijenjaju puno naše viđenje onoga što se nama dogodilo. Mi smo savršeno dobro jula '95 znali šta će nam četnici uraditi. Ništa oni nisu uradili što ja nisam očekivao da će oni uraditi. Juli '95 je bio četvrta godina rata, genocida i pokolja u podrinju nad Bošnjacima tog prostora. Ništa se novo nije moglo dogoditi i u suštini narod je bježao od četnika, i '95 je pokušao da bježi prema Tuzli u koloni. Znamo šta se dogodilo sa ženama i djecom, a ovi iz Potočara njih 2.500 odvedeno je i strijeljano, neki su pobijeni na licu mjesta. Mi smo tada dobro znali šta oni hoće da urade nama. Šta mi saznajemo tokom ovih 25 godina, saznajemo ko je naredio, na koji način je izvršeno, koja su imena. Šta nismo znali, nismo znali gdje su masovne grobnice. Sam cilj tih prekopavnjaa masovnih grobnica koji se dogodio gdje su formirane sekundarne i tercijalne grobnice bio je sakriti tragove tog zločina. I kaže, ukopavamo u ratama ljude svakog 11. jula.

Zašto insistiraš na pominjanju sekundarnih i terciljalnih grobnica?

Pa da mi nismo imali te sekundarne i tercijalne grobnice možda bi davno ukopi u Potočarima bili završeni i opet uz pomoć DNK, jer bez te analize ne bi se mogla identifikovati većina ljudi. Tako da način na koji su srpske vlasti pokušavale da prikriju ono što su uradile je dovelo do toga da mi i dan danas još uvijek tažimo nestale. Ne samo oko Srebrenice nego i u cijeloj BiH, a broj nestalih u BiH je 7.000, a u Potočarima treba da bude ukopano još 1.000.

Ogroman je uspjeh s obzirom šta se uradilo da se prikriju zločini, ogroman je uspjeh što je ukopano u Potočarima nekih 6.700 ljudi i to ne bi moglo biti moguće bez DNK tehnologije. Negdje se ukopa veći dio skeleta, negdje bukvalno neka kost ako pristane porodica a i to je samo moguće bilo uz pomoć DNK. Da nije bilo DNK - prije nekih 20 godina je uvedena ta metoda – mi bismo vjerovatno morali imati masovnu grobnicu jednu novu, kosturnicu u kojoj bismo stavili te kosti a ovamo bismo imali prazne mezareve, grobove gdje bismo napisali imena. A na ovaj način imamo dijelove skeleta u tim grobovima.

Kako gledaš na konstantno negiranje počinjenja genocida u Srebrenici?

To je taj neki revizionizam kojim hoće da ispeglaju historiju. Ne znam ni što to rade s obzirom da je većina srpske javnosti, ne govorim o običnim ljudima, govorim o politici ali dopire to i do običnih ljudi pa su i oni obični Srbi i u Srbiji i u Republici Srpskoj na žalost podložni toj indoktrinaciji da se u posljednih nekoliko godina genocid i ne negira toliko koliko se trijumfalizira. Pošto se bavim akademskim istraživanjem imam uvid u nove koncepte pa je moj mentor Hariz Haliliović, koji je porijeklom iz Srebrenice a mentor mi je na izradi doktorske teze govorio dosta o tome.

On i još neki ljudi su izašli sa terminom trijumfalizam. Što ti ovo pominjem? Gregory Stanton, jedan od najpoznatijih naučnika kada je u pitanju genocid, je krajem 90-tih s grupom akademika izašao sa popisom faza genocida i to prvi put u historiji te vrste nauke. Zadnja faza je negiranje genocida, a moj mentor izlazi sa novom fazom koja dolazi iza negiranja, a to je trijumafalizam i to u našem slučaju. Ima i kontrafaza katarza, kada se prihvataju historijske činjenice. Moj mentor je primjetio trend da se u mainstrem medijima čak da ne govoim na socijalnim mrežama, facebook, twitter i slično pojavljuju se očigledno osobe srpske nacionalnosti koje likuju nad genocidom. To nije negiranje nego trijumfalizam i to je novi termin koji treba da uvedemo i on se trenutno dešava.

Ti imaš oslobađanje Plavšićke koja je u sudu na Tribunalu priznala zločine i kaje se i to je poruka koja treba da odjekne u javnosti. Ona je to uradila, pročitala je neki tamo govor sastavljen u saradnji sa advokatom a vjerovatno je i sa Tužilaštvom usaglasila rečenice. Šta se dešava kasnije, ona nakon oslobađanja dolazi u Beograd a Dodik dolazi po nju i nakon toga govori javno da je ona to pokajanje isključivo pročitala da bi joj se smanjila kazna. I kada je izašla iz zatvora kaže da pokajanje nije bilo iskreno. Dakle, ne kaje se. I sve je učinila da bi joj se smanjila kazna. To je jedan primjer. Po mome mišljenje trebalo je reagovati na njene javne izjave i vratiti je u zatvor.

Da li je Haški tribunal odigrao dobru ili lošu ulogu u procesurianju zločina?

Ma odigrao je dobru odluku. O tome nema dileme. Mi da nismo imali Tribunal, da smo prepušteni sami sebi, ne bismo nikada bili u stanju da uradimo ono što je uradio Tribunal. Htjeli mi to priznati ili ne ovi narodi bivše Jugoslavije tokom rata a pogotovo neposredno nakon rata i još uvijek, mada to sada splašnjava, uvažavaju ulogu velikih sila. Pa čak i srpska strana.

Mada Florence Hartman kaže da je Tribunal osnovan ne s namjerom da procesuira ratne zločince nego da pošalje poruku u svijet kako UN i velike sile će procesuiti ratne zločine da bi izbjegli obavezu da zaustave genoicid a koju su obavezni po Konvenciji iz 1948 godine. Znači da se ne bi morali više vojno i politički angažovati osnovali su sud koji prema njenom tumačenju i tumačenju nekih drugih ljudi nikada nije trebalo da zaživi. Trebao je da bude samo jedan simbolična institucija s nekom porukom. Kasnije će spletom okolnosti dovesti do toga da Tribunal zaživi. I zaista će procesuirati značajn boroj ljudi.

Dosta si govorio o „piramidi ratnih zločinaca“. Šta je to?

S tim što sam ja puno puta govorio o piramida u hijerarhiji ratnih zločinaca – ima vrh tu su Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Slobodan Milošević, srednji dio i najniži koji je najširi i najbrojniji. Mene zanima taj vrh piramide zločinaca, ali mi je puno bitnija sredina i bitna mi je ta baza piramide koja je najbrojnija i to su direktni izvršioci. Koliko je ovih zadnjih procesuirano ja tačno ne znam, ali je sredina zapravo najbitnija. To su oni ljudi koji su u stvari praktično i direktni počinioci. Imaju i komandnu odgovornost i odgovornost direktnih počinioca. To su predsjednici kriznih štabova u opštinama.

Evo primjer Vlasenica gdje imate tog Miroslava Kraljevića koji je i sada načelnik, a koji je tokom rata imao bitnu ulogu u tim vojnim strukturama, gdje su ubijene hiljade ljudi. Vrh piramide je otkinut i procesuiran. Htjeli to Srbi priznati ili ne njihov vrh je procesuiran pa bilo da su u zatvoru ili ne on više nije politički aktivan, ali sredina piramide ja poptuno aktivna, dijelom jer nije procesuirana, dijelom što ta sredina piramide je na krilima ratnih zasluga uspjela da se izdigne i da se integriše potpuno u tu političku, ekonomsku, društvenu strukturu sadašnje Republike Srpske. Ti ljudi upravljaju društvenim tokovima Republike Srpske. To povezuje prošlost sa sadašnjošću.

Kada govorimo o Tribunalu kakvo je tvoje stanovište po pitanju uloge Srbije. Mnogi su skloni tezi da se Srbija zapravo „izvukla“ od odgovornosti?

Naravno da se izvukla samo imamo ovdje jednu zabunu. Ljudi su i dalje, Bošnjaci i svi ostali, su i dalje u zabludi. Tužba protiv Srbije i Crne Gore za koju imamo konačnu presudu iz februara 2007. je trebala da se očitujue po pitanju da li je Srbija odogovrna za genocid u BiH. Imamo dvije greške javnosti, javnost dakle gleda pogrešno. Prvo, Srbija je proglašena odgovornom.

Odgovorna za genocid?

Odgovorna za kršenje koncencije iz 1948. Kako? Ne kaže se da je odgovorna za počinjenje, ne kaže se da je bila saučesnik, ali se kaže da je odgovorna za kršenje u smislu da nije spriječila i da nije kaznila počinioce. I to je kršenje. Dakle, nije spriječila i nije kaznila počinioce. Konvencija se zove „Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida“. Imaš dvije riječi sprečavanje i kažnjavanje, dakle dvije ključne riječi iz naziva konvencije Srbija nije ispunila.

Srbija je odgovornom prema presudi iz 2007. za nesprečavanje i nekažnjavanje. To je broj jedan. Broj dva. Ljudi dijele šerove po internetu u kojima komentarišu „gledaj vidi se da je Srbija učestvovala u agresiji na BiH“. Pa ovaj sud nije ni sporio da je učestvovala u agresiji. Ja sam bio savjetnik u reviziji tužbe. Sakib Softić koji je vodio taj postupak polazi od stanovištva da se ne dokazuje agresija Srbije na BiH – ona je dokazana. Uopšte sud iz 2007. u presudi ne spori da je Srbija agresor bila u BiH. Odnosno da je politički, vojno i na svaki drugi način pomagala bosanske Srbe. Kaže dalje, ali sud je zaključio i citiram Softića „da Srbija nije imala potrebe da počini genocid kako bi ostvarila te svoje vojne i političke ciljeve“.

Kako tumačiš činjenicu - zanemarićemo dio da je pod Miloševićevom „kapom“ JNA formirala VRS, osigurala infratrukturu, oružje i komandni kadar - da je do hapšenja Karadžića i Mladića Srbija krila najtraženije ratne zločince?

Sam si odgovorio na to pitanje. Srbija se izvukla u svakom smislu osim onoga što piše u presudi. Ne postoje nikakve posljedice po Srbiju po toj presudi. Ona se izvukla, nije platila nikakvu odštetu nikome, osim što se sve svelo na individualnu odgovornost, gdje je jedan dio njihovih zvaničnika procesuiran i još se procesuira. Imamo Stanišića i Simatovića gdje proces još traje i ne znamo kako će se to završiti. Sve se svelo na individualnu odgovonost. Pa BiH nije tužila Srbiju za individulanu odgovonost. BiH je tužila drugu državu za odgovnost druge države,a odgovornost države je utvrđena kako sam rekao ali ta država nikave posljedice nije snosila.

Jedan od rapsrostranjenih narativa jeste da je genocid u Srebrenici bio incidentni dogođaj koji se zbio islključivo 11 jula. Da li je to dobro smišljena zamka kojom se nastoji prikriti suštinska priroda genocida?

Naravno, opštinski genocid, o tome se priča. To nikakav opštinski genocid nije bio. Jedan od ključnih dijelova mog doktorata je da ne postoji opštinski genocid. Genocid u BiH nije bio opštinski genocid jer u presudi, uporavoj toj iz 2007., piše da je genocid počinjen nad Muslimanima Bosne i Hercegovine, kao narodom. Jer prema konvenciji o genocidu ne mora se cijeli narod ubiti da bi to bio genocid. Tamo kaže počinjenje radnji protiv naroda u dijelu ili cjelosti. Kod nas je bilo u dijelu.

Ne piše protiv opštine Srebrenica, protiv Srebreničana. A taj narativ služi ako bi jednog dana, eventualno, srpska strana, Srbija ili RS bili natjerani da sve to potvrde javno, najviše bi im odgovaralo da to nekako bude opštinski genocid i da se tu stavi tačka na tu priču. Što znači „zanijeli se“ i eto počinili su to nešto kad je u pitanju ta jedna opština, a ovo ostalo ništa. Radi se ovdje o genocidu protiv bošnjačkog naroda iz Podrinja, govorim o čitavom ratu, a i o julu 1995. Sav narod tog dijela Podrinja pogođen je srebreničkim genocidom iako je po broju najveći broj žrtava, procentualno, iz opštine Srebrenica.

Hasane ti si izgubio u genocidu oca, majku i brata. Ubijeni su. Jesu li njihovi ostaci pronađeni?

Nađeni su dijelovi skeleta, ukopani su dijelovi skeleta.

Imaš li informacije ko je odgovoran za ubistvo članova tvoje porodice?

Imao sam neke informacije. Prije dvije godine sam bio u jednoj jako dubokoj depresiji s obzirom da su mi istružitalji Suda i Tuižitaljstva rekli da bi moglo doći do hapšenja osobe koja je odgovorna i za ubistvo moje majke. Ta osoba nikada nije uhapšena. Odustao sam od toga da ja s njima komuniciram i dalje, oni cijene moju saradnju. Ali, ja više ne želim da se dovedem u situaciju u kojoj sam bio prije dvije godine.

Da li ta osoba živi danas na području istočne Bosne?

Ne mogu ti sada to reći. Oni su mi rekli tada gdje ta osoba živi.

Živi u BiH?

Ne mogu ti reći, znam, ali ne mogu ti reći. Rekli su mi nešto između redova.

Riječ je o odrasloj muškoj osobi koja je na slobodi?

Da, na slobodi je.

Tereti se da je počinila ubistvo tvoje majke?

Da. Ja živim 25 godina s tim. Dovedu me do ivice, kažu samo što nije uhapšen i onda se ništa ne desi. Ne mogu s tim više da živim. Stavim mozak na ler kada je ta stvar u pitanju i čekam da mi Tužilaštvo i Sud BiH jave da je došlo do hapšenja, da bi se ja pojavio tu kao neki svjedok. Međutim, neki dan sretnem tu dvojicu ljudi.

Istražitelja?

Dvojicu ljudi sa te institucije. Ne mogu reći s koje su institucije. Ne mogu reći ko su da ih ne kompromitujem. Ja ih pitam šta se tu dešava.? Kažu Hasane slobodno reci javno radimo minimalno, ne zato što mi nećemo da radimo nego što ne možemo i ne daju nam. Nisu nam dali sredstva, nemamo kapacitet. Kada je u pitanju juli 95 'na zločinima iz jula '95. ispred Tužilaštva i Suda BiH trenutno rade dva istražitelja i jedan tužilac, to je njegova izjava, to mi je rekao taj čovjek.

Ako se nešto ne promijeni u kompletnoj situaciji u BiH, a naročito političkoj situaciji, oni kažu da za 2 ili 3 godine će procesuiranje ratnih zločina pasti na totalni minimum. Ispada da to u stvari nije nikome u ovoj državi u interesu.

 Jasmin Agić (Al Jazeera)

Procitano 159 puta

S5 Box