Vijesti iz BiH
četvrtak, 18 Juni 2020 00:00

Mostaru je odavno dosta predstava i obećanja

Ocijeni...
(0 glasova)

mostarOtvorilo se nebo nad Mostarom u trenutku kad su lideri HDZ-a BiH i SDA, Dragan Čović i Bakir Izetbegović, s čelnicima gradskih ogranaka svojih stranaka stavljali potpis na "Politički sporazum" u, kako se navodi na početku jedine stranice sporazuma, "želji ostvarivanja dobrobiti svih građana Grada Mostara s ciljem da isti funkcionira kao jedinstvena, koherentna, multietnička jedinica lokalne samouprave".

Plakao je Mostar i iz neba i iz neuređenih zelenih površina i pohabanog asfalta koji redovito ključa i pliva pod kišama dok se s govornice, skinutih maski, ali uvijek u nevidljivim rukavicama, spominjala pobjeda građana. Godine su prošle i pune muka, ali i dobar dio njih nijem kad je u pitanju rješavanje izborne problematike u gradu na Neretvi, koja je potom problematičnim napravila sve u Mostaru.

Potpisnici su, prije velikih slova pred četiri točke sporazuma, a nakon 12 godina, osim želje, naveli kako su spremni "za ulaganje dodatnih napora" i da su "svjesni odgovornosti". Važno je, potpisali su, otkloniti diskriminaciju, poštivati sudske presude i poštivati "nadležnosti i procedure za donošenje izmjena i dopuna Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i usvajanja Statuta Grada Mostara".

A znamo kakve su kod nas procedure. To što će "usuglašeni model Izbornog zakona, odnosno način izbora vijećnika i broj vijećnika koji se bira po Gradskim područjima", u kojem su "obuhvaćene usuglašene izmjene Statuta Grada Mostara'' pred parlamentarce "u roku od 15 dana od dana potpisivanja", ne znači da će prijedlog dobiti ruke, a Mostar krila.
Mostar godinama stoji u mjestu

Nekoga bi mogla utješiti četvrta točka sporazuma koja kaže da se "stranke potpisnice ovog Sporazuma obvezuju da će provesti ovaj Sporazum". No, obvezale su se stranke potpisnice na sve i svašta i ispotpisivale svega i svačega na puno toga, pa nije bilo ničega. Samo predstava, jer se samo kod nas moraju ovakva obećanja potpisivati izrežirano, bez krivnje i skromnosti.

A teško je upamtiti sve predstave u posljednjih 12 godina od kad miruju glasovi, kutije i brojači glasova u Mostaru. Naslušali smo se raznih obećanja, čuli kako smo na korak, dva od rješenja, gledali kako nakon poljubaca bude niskih udaraca i svaljivanja krivnje zbog onog malo koliko je trebalo. I jedna i druga strana nisu se štedjele, a svaki bi put ponovno zasjele i ponovno biflale zajedničke govore nakon kojih bi redovito uslijedila suprotna priopćenja.

U međuvremenu, Mostar je stajao na mjestu. Izrasle su generacije ljudi što ne znaju što znači birati vlast koja najviše utječe na život. Odgojene su generacije onih koje su se navikle na kaos pred očima i na nemoć onih koji bi da je životna sredina drugačija a oni, koji dijele prostor poružnjenog centra Hercegovine, jednaki pred poštivanjem življenja i pravila koja vladaju u normalnim svjetovima.

Nitko, ama baš nitko, nije u svojem govoru, osim probušenog Izetbegovićevog balona da su građani pobijedili, osvrnuo na činjenicu da su u Mostaru izrasle generacije apolitičnih ljudi. A upravo se u njih upiru prsti i kao da im se prijeti da su sad sve promjene u njihovim rukama. Nitko, osim u izlizanom uvodu o odgovornosti, nije spomenuo krivnju koju netko mora podnijeti što su generacije nebirača naučile kako se u kaosu u kakav je gurnut Mostar može sve i svašta. I u foteljama i na ulicama. Jer, ako imamo potpis kojim ispravljamo zločin, a on se dogodio nad voljom u Mostaru, onda bismo morali imati krivca.

Još jedna predstava u Mostaru

Iako je tako najavljen, treba biti svjestan da sporazum, okićen s četiri potpisa, neće premostiti sve ono što se u Mostaru izdogađalo, a što bi lako moglo pasti u sjenu navodnih uspjeha. Likovi čiji su čvorovi srozali sve u čemu je grad imao prste i ruke do laktova, mogli bi samo ispariti, a njihovi repovi ostati netaknuti.

Još gore, u gradu u kojem se teško dogovoriti je li rijeka za kupanje ili nije, nitko godinama nije radio na približavanju onih što trpe bezvlast slušajući kako su krivci na drugoj strani od onih kojima su džepovi priključeni na proračune uvijek na pravoj strani. Rane su u Mostaru očite. Režu neobnovljeni prostor i svakom događaju prijete etiketom. Suživot, osim kićenja raznim "multi", povezan je podjelama i jedino što je zajedničko svima uz Neretvu je divljenje narušenim ljepotama i tihi jauk na nebrigu kojoj su prepušteni, a zbog koje im se nitko neće ispričati. Jer, i sami su rekli, sve ono na papiru je stara stvar, koja se davno mogla upredstaviti, potpisati i provesti u život zamrlog grada.

Nije se, nakon potpisa, javnosti obratio Valentin Inzko u ime OHR-a koji je svojim nametanjem prije 16 godina sve u Mostaru učinio problemom sljedećih 12 od kada ljudi nisu birali. Nije se svojim sugrađanima - a to poznajući navike mostarskog vrha u odnosu s medijima i nije neko čudo - obratio ni mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić, sugrađanin ali ne i supatnik sugrađana u mostarskoj robiji. Nije izašao pred građane odavno, pa ni da nakon potpisa kaže kako se napokon odriješio čvor kojim je on bio privezan za fotelju. I to onaj čvor kojeg je uvijek izvlačio kao adut za kaos ne čijem će čelu ostati još neko vrijeme.

Vidjeli smo još jednu predstavu u Mostaru. Pokvarila ju je kiša, koja ipak nije mogla saprati to da smo odgledali igrokaz u kojem parlamentarna većina, pred očima novinara, naviknutih na mostarske šutnje, i pod stražom stranih dužnosnika, sebi obećava da će sebi poslati prijedlog zakona u proceduru. Mostaru je odavno dosta predstava i obećanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Berislav Jurič (Al Jazeera)

Procitano 163 puta

S5 Box