Vijesti iz BiH
ponedjeljak, 13 Juli 2020 00:00

Kad osvaneš sam u središtu pakla

Ocijeni...
(0 glasova)

srebrenica1Šesnaestogodišnjeg Emira Bektića su dvaput zarobili nakon pada Srebrenice, a lutao je sam gustim šumama.

'Za mnoge, jul je lijep mjesec. Vrijeme odmora, raspusta, sunca. Za mene, mjesec smrti i tuge', kaže BektićAl Jazeera

Zaspao je u očevom krilu, na nišanu neprijateljskih vojnika koji su se dogovarali kako i gdje da ubiju njega i druge zarobljenike, dok se u zraku osjetio miris krvi i spaljenog mesa. Šesnaestogodišnji dječak se narednog dana probudio potpuno sam, naslonjen na deblo bukve, a užasi koje je do tada doživio činili su se samo kao uvod u horor priču koja tek predstoji.

Do početka rata, život za Emira Bektića, sina prosvjetnog radnika u mjestu desetak kilometara od Srebrenice, bio je dobar. Sunce, guste šume, vrijeme provedeno s roditeljima i mlađom sestrom, bliža i daljnja rodbina praktički na korak od njih.

Kao i za mnoge druge, prve godine rata pamti po velikom strahu i još većoj gladi. Stavljanjem Srebrenice pod zaštićenu zonu Ujedinjenih naroda život se malo popravio, prisjeća se. A onda je došao juli i otvorio se pakao na zemlji, kaže Bektić. Priču je i ranije pričao, o svojim doživljajima je i knjigu napisao. Pa ipak, svako prisjećanje ponovno rane otvara i pred očima se odvijaju događaji bijega, zarobljavanja prvog, lutanja po šumi i bježanja od neprijateljskih vojnika, zatim drugog zarobljavanja… Iako se trudi ostati smiren, ispušena cigareta za cigaretom pokazuju da događaji od prije 25 godina za Bektića nikada neće izblijediti u sjećanju.

Kako kaže, kako se rat poput plamena širio Istočnom Bosnom, tako se hiljade ljudi slijevalo u Srebrenicu, a vladala je tolika glad da niko nije znao hoće li imati sutra išta jesti. Ipak, nekako se preživljavalo.

Bijeg na sigurno

Kada su srpske snage upale u Srebrenicu, tog 11. jula njegova porodica i on su imali manje od 15 minuta da se spreme i da izađu iz stana i krenu sa hiljadama drugih u pravcu Tuzle i slobodne teritorije. Nakon nekoliko kilometara, mlađa sestra i majka su se pridružili koloni vozila koja je išla prema Potočarima i kako je rečeno, dalje prema slobodnoj teritoriji. Bio je to emotivan rastanak, prisjeća se, jer nisu znali da li će se ikad više vidjeti. Međunarodne snage su ostale pozivali da utočište nađu u njihovoj bazi, kaže Emir.

"Babo im nije vjerovao. Rekao je da idemo u šumu, da tako probamo naći spas".

I u šumu su krenuli, sa hiljadama drugih Srebreničana i izbjeglica podrinjskog područja.

"Na prvim kilometrima sam vidio na desetine ubijenih ljudi. I kako smo odmicali, tijela je bilo sve više i više. Sjećam se da sam negdje morao dobro paziti da ne stanem na nečije tijelo, na otkinutu ruku, komade lobanje", govori Bektić dok nervoznim prstima pali novu cigaretu.

Kako kaže, do tada je mrtve uglavnom viđao u filmovima, ali ono što mu je stvarnost donijela, nije se moglo porediti ni sa najstrašnijim filmom.

"Jeziv je to bio prizor. Raskomadana tijela, miris krvi, meci koji skoro neprestano zvižde oko glave, viđao sam srpske vojnike na okolnim brdima kako pucaju po nama, granate… Tako nešto ne postoji ni u holivudskim filmovima. To je bio pakao na zemlji".

Takve užase su teško podnosili i odrasli. Za dječaka od 16 godina, gladnog, žednog, iscrpljenog od straha i dugog probijanja kroz gustu šumu, događaji su bilo znatno teži. Jedina utjeha mu je bio otac, od kojeg se nije odvajao.
Noćna mora

Ako su trenuci do tada bili nezamislivo strašni, život se pretvorio u noćnu moru dolaskom na zloglasnu "Bukvu", brdu na kojem su hiljade Bošnjaka upali u zasjedu. Prema riječima preživjelih, na gusto zbijene ljude sa svih strana su počeli pucati, padale su granate, korišteni su bojni otrovi, a čak je i ogromno stablo bukve palo na Srebreničane, lomeći sve pred sobom. Mnogi preživjeli i danas ne mogu spavati zbog sjećanja na te sate.

"Ti krici, ta količina smrti, taj užas. To je nezamislivo. Ljudi su umirali na sve strane, raskomadani, ranjeni su zapomagali. To ne mogu nikako da zaboravim", govori Bektić. Na licu mu se jasno vidi da su ti događaji u njegovoj svijesti jasni kao da su se jučer dogodili.

Otac i on su bili pri začelju kolone kad su pokušali bježati. Prisjeća se da su u jednom trenutku došli neki ljudi, predstavili se muslimanskim imenima, rekli im da ih prate, da idu da uzvrate neprijateljskim vojnicima.

U mraku, u strahu, niko nije znao ko su ti ljudi.

"U jednom trenutku mi je babo rekao da je to varka, da nisu naši, već četnici. Shvatili smo poslije da nas usmjeravaju u jednom pravcu".

Te izmorene, izgladnjele, preplašene nenaoružane Srebreničane su zarobili pripadnici srpskih snaga. Koliko je zarobljenika u grupi bilo, Emir Bektić ne zna.

"Bio je mrkli mrak. Moglo nas je biti deset, moglo nas je biti 50. Ne znam niti ću ikada saznati. Čuli smo ih kako se dogovaraju hoće li nas ubiti tu na licu mjesta, ili će nas odvesti u potok, da nas tamo zakolju", sjeća se Emir. U zraku se osjećao miris krvi, spaljenog mesa, sumpora, paleži…

Kad osvaneš sam

Otac mu je, osjećajući da su im to zadnji sati, govorio da ne spava, da budu zajedno, govori.

"Obećao sam mu da ću ostati budan, ali sam bio toliko umoran i gladan i prestrašen, da se ne sjećam ni kad sam zaspao. Znam da sam bio u njegovom krilu".

Sunce ga je probudilo naslonjenog na stablo bukve. Oca, drugih zarobljenika i neprijateljskih vojnika nije bilo.

Osvanu je potpuno sam, u paklu neprijateljske teritorije. Čak i iskusni planinari znaju da izgube orijentir okruženi zelenim zidom gustih šuma istočne Bosne. Prestravljeni 16-godišnji dječak nikad prije nije bio sam u tako dubokoj šumi. Sjeća se da je šuma znala tako gusta biti da od krošnji nije čak ni nebo mogao vidjeti.

Panično je dozivao oca, ne razmišljajući da bi time mogao privući pažnju srpskih vojnika. Trčao je, probijao se kroz gusto rastinje, bez hrane i vode. "Vjerovatno sam se vrtio u krug".

U jednom trenutku našao se licem u lice sa velikim njemačkim ovčarom, psom kojeg često koriste vojske širom svijeta.

"Stajao sam poput kipa. Gledao me u oči. Znao sam da je JNA imala takve pse, obučene da ubiju. Nisam mogao da se pomaknem. Pas me je gledao, nije se ni on pomjerao. Možda je to trajalo nekoliko sekundi, meni je trajalo satima. A onda se vučijak bez glasa okrenuo i otišao. Gledao sam u kojem je pravcu krenuo i vidio sam grupu srpskih vojnika, koji su išli kroz šumu, tražili i ubijali preživjele. Da je pas jednom zalajao, ubili bi i mene".

Panični bijeg

U panici je počeo bježati na suprotnu stranu, a do tada veliki neprijatelj, gusta šuma ga je ipak sakrila i pružila mu spas.

Lutajući po šumi naišao je na svog amidžu, očevog brata, koji je bio sa svojim sinovima i grupom Srebreničana.

Niko nije znao šta mu se desilo sa ocem, niti šta je s njegovom majkom i sestrom. Ali barem više nije bio sam, bio je među svojima.

Olakšanje nije dugo potrajalo. Tu nenaoružanu grupu ljudi zarobili su srpski vojnici, a dječak Emir je postao zarobljenik drugi put u samo nekoliko dana. Pridružili su ih koloni drugih zarobljenih Bošnjaka, morali su ići s rukama na glavi. Emira je neko od vojnika udario u leđa, pendrekom ili kundakom, to ne zna, a od siline udarca je pao na zemlju. Ipak, ustao je, i nastavio hodati. Jer ležanje bi značilo smrt.

Usput je viđao ljude koje su ubijali na početku zarobljeničke kolone. "Tvrdili su da su pokušali bježati. Mislim da nam je to samo bilo upozorenje".

Do spasa je došao nenadano.

Slobodna teritorija

"Sjedili smo svi u grupi, skupljenih nogu, naslonjeni jedni na druge, da ne možemo lako bježati. Došao je neki njihov oficir, gledao nas je, zvao je da dječaci ustanu. Neke je vraćao nazad, druge je slao naprijed. Meni je amidža govorio da idem i ja, ali to nisam htio. Na kraju me je natjerao da krenem, nakon što je poslao i mog rođaka. Amidžu i drugog rođaka nikad više žive nisam vidio". Kako su uspjeli saznati, amidža i rođak su streljani u magacinu u Kravici.

Premoreni šesnaestogodišnjak je krenuo zadnji u koloni i iza malog brda je vidio kako autobusi kreću.

"Potrčao sam, pokušavao stići autobuse koji su već krenuli. Vozač mora da me vidio, otvorio je zadnja vrata i u zadnjem trenutku sam ušao. Žene su me uvukle unutra, rekle mi da šutim, nabacali na mene torbe i deke, rekle da vojnici često vrše kontrole, izvode ljude".

I kontrole su dolazile i dolazile. Emira nisu našli, i uspješno je došao do slobodne teritorije. Narednog dana je uspio da pronađe majku i sestru.

Majka mu je preminula početkom jula 1999. ne saznavši šta se desilo sa njenim suprugom. Posmrtni ostaci Emirovog oca pronađeni su 2011. kod Kamenice u blizini Višegrada, kada je i ukopan u Potočarima.

"Za mnoge, jul je lijep mjesec. Vrijeme odmora, raspusta, sunca. Za mene, mjesec smrti i tuge".

Kako bi dao svoj doprinos kulturi sjećanja, Emir Bektić je objavio knjigu "Kad osvaneš sam", kojom je mladima htio prenijeti svoja sjećanja. Da na svoj način pomogne da se istina o zločinu nad Bošnjacima srebreničkog kraja ne zaboravi.

"Jer se ovo ne smije zaboraviti", govori Emir.

 

Mario Pejović (Al Jazeera)

Procitano 158 puta

S5 Box